Pratite nas

Kolumne

Kako Hrvatska treba pomoći Srbiji na putu u Europsku Uniju

Objavljeno

na

Ne smijemo pristati da Srbija uđe u EU, a da između nje i Hrvatske ostane i jedno neraščišćeno pitanje. Naša traženja trebaju biti sveobuhvatna u odnosu na svu našu povijest, probleme, otimanja, presezanja, laži i štete i trebaju se ravnati reciprocitetom – jer Hrvatska je naprednija i tolerantnija od današnje Srbije

Prije ili poslije, Srbija će postati članica Europske Unije (EU), otprilike 2020. To je civilizacijska i politička nužnost, ali Hrvatska u tom procesu nije pasivan promatrač; hrvatska je ljudska, susjedska i kršćanska obveza da Srbiji pritom pomogne, a da ujedno pomogne i sama sebi. To se pak ne smije raditi ni ulizivački, ni jugonostalgičarski, ni pod pritiskom, a najmanje s figom u džepu. Oni koji su protiv te pomoći Srbiji, ne razumiju hrvatske interese, a oni koji bi joj pomogli iz jugonostalgije ili drugih srodnih motiva, radili bi protiv hrvatskih interesa.

Jedno i drugo je krivo. Treba djelovati točno u duhu EU politike.

Prvo, ne smijemo pristati (pitat će nas se) da Srbija uđe u EU, a da između nje i Hrvatske ostane i jedno jedino neraščišćeno pitanje. No pritom se treba čuvati i pomisli i nakane da Srbiju bilo čim ucjenjujemo ili da tražimo više nego što bi pristojni i civilizirani ljudi trebali tražiti. Nikako se prema Srbiji ne smijemo ponijeti kao Slovenci prema nama – čekati zadnji čas, a onda ucjenjivati. Tako bismo o sebi u svijetu stvorili sliku odioznu poput slovenske, u Srbiji izazvali dodatno zamjeranje i mržnju, a sami bismo, zacijelo pod pritiskom EU, dobili manje nego što trebamo tražiti i što trebamo dobiti.

Na vrijeme, odmah, a najkasnije za dvije godine treba napraviti, sastaviti, složiti i usuglasiti knjigu hrvatskih zahtjeva Srbiji za protuuslugu poštene i predane potpore njezinu pridruženju EU. Ako se knjiga traženja objavi za dvije godine, Srbiji će ostati barem tri da na sva traženja odgovori na zadovoljavajući način.

Knjiga zahtjeva Srbiji treba biti detaljna, do specifikacije posljednjega dokumenta, stvari i detalja. Napisati je trebaju stručnjaci svih ministarstava, kulturnih, znanstvenih i političkih ustanova, treba biti usuglašena u javnoj raspravi u Hrvatskoj i usuglašena sa stručnjacima EU, koji će recenziju naših traženja napraviti neformalno, ali nepristrano i strogo prema zakonima, pravilima i kulturi ophođenja koju promiče i primjenjuje EU.

Zatim (najkasnije za dvije godine!) tu knjigu treba obznaniti u Hrvatskoj i službeno je dostaviti Republici Srbiji i EU.

Knjiga traženja, dakle, treba biti tiskana u autorstvu Hrvatskoga sabora, na hrvatskom i engleskom jeziku.

Zahtjevi općenito

Naša traženja trebaju biti sveobuhvatna u odnosu na svu našu povijest, probleme, otimanja, presezanja, laži i štete i trebaju se ravnati reciprocitetom – jer Hrvatska je naprednija, demokratskija i tolerantnija od današnje Srbije. Traženja ne smiju potjecati iz mržnje, neraspoloženja, pritajene ili otvorene želje za naplatom, osvetom ili, ne daj, Bože, nakane otežavanja puta Srbije u EU.

Hrvatska ima izravan interes da Srbija ispuni sve zahtjeve EU za pridruženjem, uključivši i one koji proistječu iz činjenice da smo i mi EU; no, više od toga, ispunjenje tih zahtjeva i život u EU, poštivanje pravila i zakona suvremene europske uljudbe, učinit će Srbiju manje neugodnim, opasnim i remetilačkim čimbenikom našega života, a da ne govorimo o suradnji, napretku i svim općim i posebnim dobrobitima dobrosusjedskoga suživota.

Srpska manjina u Hrvatskoj treba pozdraviti takav stav i pridonijeti stvaranju takve knjige zahtjeva. Njezini prigovori notornim istinama govorit će o njoj samoj i njezinu odnosu prema zemlji u kojoj žive. Srbi u Hrvatskoj hrvatski su građani, i trebaju željeti dobro svojoj domovini, ako ni zbog čega drugoga onda zbog toga što time žele dobro i sebi samima i svojoj djeci.

U Hrvatskoj ne postoji ni jedna osoba, pa ni ustanova, koja bi sama mogla definirati sve zahtjeve koje Hrvatska mora pošteno i objektivno postaviti Srbiji pri njezinu pridruživanju EU. To znači da se mora formirati povjerenstvo stručnjaka, nepolitično, domoljubno, multidisciplinarno i vrlo radišno. Na početku rada ono treba pozvati sve ustanove, udruge i pojedince u Hrvatskoj da mu pošalju prijedloge, utemeljene, konkretne, korisne i dobronamjerne, a onda tomu dodati svoje znanje, informacije i stručnost i stvoriti ozbiljnu knjigu konkretnih podataka, dokumenata i objašnjenja.

Procjenjujem da Povjerenstvo ne bi smjelo, prije negoli to bude znanstveno i politički primjereno, u javnost davati svoje planove, bez obzira na to radi li se o sveučilišnim profesorima, braniteljima ili najvišim državnim dužnosnicima. Držim, također, da sadržaj takve knjige nitko ne bi smio pregovarati sa Srbijom! Moramo je napraviti sami, trebaju nam je recenzirati i neformalno odobriti stručnjaci EU i domaća javna rasprava, i tu nema i ne smije biti cjenkanja, napose ne sa Srbijom. Došlo je vrijeme da Hrvatska sa Srbijom razgovara ravnopravno i da je nikakva drskost, laži, agresija, izdaje i fige u džepu pritom ne mogu i ne smiju omesti. Prošlost nas je ipak previše učila i naučila, i samo crne izdajice to neće moći shvatiti.

Zahtjevi specifično

Ne umišljam da ću ovdje nabrojiti zahtjeve koje Hrvatska treba postaviti Srbiji na putu u EU, čak ni da ću kazati neki kojega se drugi ne bi sjetili; teme koje ovdje navodim spominjem radi ilustracije načela rada i kao primjere koji će cijelu naciju (uključujući i srpsku manjinu u Hrvatskoj!) potaknuti da popiše svoje zamisli, uz nagovor Vladi da odmah započne stvarati takvu knjigu.

Mrtvi, zarobljeni i nestali u Domovinskom ratu– Sve braniteljske udruge i stručnjaci trebaju sastaviti detaljan popis svega što u odnosu na neriješena pitanja iz Domovinskoga rata stoji neodgovoreno od strane Srbije. Na tom popisu treba ustrajati, do posljednjeg nestalog.

Minska polja – Minska polja u Domovinskom ratu nisu postavljali neuki pobunjenici, nego školovane trupe JNA; Srbija treba iz arhive JNA dostaviti sve planove minskih polja u Hrvatskoj.

Granica – Hrvatska i Srbija ne moraju imati jednak pogled na pošteno i pravedno razgraničenje u područjima koja još nisu dogovorno razgraničena, ali Hrvatska mora ta mjesta popisati (sa zemljopisnim kartama, izvacima iz zemljišnih knjiga i drugim relevantnim dokumentima), istaknuti svoja traženja i od Srbije zahtijevati početak pregovora ili dogovorni odlazak na mjerodavni međunarodni sud. Zakasni li Hrvatska s takvom inicijativom, kada srpsko pristupanje dođe u završnu fazu, ispast će da se ponašamo kao Slovenci prema nama. A ako probleme granice (detaljno!) izložimo, i u roku od dvije godine predložimo suđenje, onda nećemo ni pravno ni moralno morati zbog srpske (i EU) žurbe za pridruživanjem Srbije EU popustiti u zahtjevima: tada samo vrijeme čekanja na pravomoćnu sudsku odluku određuje datum naše potpore ulasku Srbije u EU.

Oteto – Popis svega otetoga, umjetnina, vrijednosti, stvari, ustanova i svega drugoga, treba napraviti sustavno, po temama i navođenjem i najfinijih detalja identifikacije otetoga.

Što god Srbija proglasi neutemeljenim zahtjevom, treba dati na mjerodavan međunarodni sud. Kako će knjiga biti napravljena barem tri godine prije srpskoga pridruženja Uniji, hrvatska potpora tom događaju treba čekati i sve te sudske presude.

Dokumenti– Potpuno je neprihvatljivo da je Srbija, primjerice, otela dokumente o logoru u Jasenovcu, a zatim napuhuje broj žrtava ustaškoga režima. Sve dokumente koji pripadaju Hrvatskoj, a koji su u Srbiji, Srbija treba vratiti kao izvornike, a sve što Hrvatsku zanima povijesno, znanstveno ili u smislu pomirenja i raščišćavanja odnosa treba dobiti kao ovjerovljenu presliku. Sve arhive gdje mogu biti informacije o zločinima nad Hrvatima od 1918. do danas, sve komunističke i četničke arhive, vojne i civilne, svjedočenja, domovnice, smrtovnice, tužbe, presude, svjedočenja – sve Srbija treba otvoriti hrvatskim stručnjacima!

No sve traženo treba precizno popisati, što dakle moraju napraviti domoljubni stručnjaci, a ne izdajnički nestručnjaci.

Prava manjina – Prava hrvatske manjine u Srbiji treba u svakom pogledu dovesti na razinu prava srpske manjine u Hrvatskoj: reciprocitet. Pritom se treba osloniti na elaborat koji će izraditi stručnjaci vojvođanskih Hrvata: ime, jezik, pismo, vjera, povijest, dotacije, politički predstavnici, kulturne ustanove, sve.

Sukcesija – Srbija naprosto treba ubrzati raščišćavanje svih neriješenih pitanja sukcesije SFRJ. To će se postići tako da se to raščišćavanje najavi kao uvjet potpore njezinu pristupanju EU, a mimoilaženja oko pravednosti sukcesije treba prepustiti međunarodnom sudu.

Ratna odšteta – Pitanje ratne odštete koju bi Srbija trebala platiti Hrvatskoj za štetu nastalu agresijom 1991–95. složeno je pravno pitanje o kojemu se ovdje ne može ni razglabati, a kamoli davati prijedloge. U svakom slučaju, hrvatski stručnjaci trebaju to pitanje realno procijeniti i državi preložiti primjeren postupak. Ako taj postupak bude moguć prema međunarodnom pravu, njegov završetak treba također postati uvjet za hrvatsku potporu ulasku Srbije u EU.

Ekspertna zajednička analiza međusobnih optužbi za zločine u XX. stoljeću – Gotovo da nije moguće ni popisati međusobne optužbe Srba i Hrvata za zločine jednih nad drugima, gotovo u cijelom 20. stoljeću. Mi Hrvati držimo da su zločini Hrvata nad Srbima napuhani i većim dijelom neistiniti, a Srbi na njima ustraju i od njih u svakoj prilici prave političku monetu koju rabe u svim delikatnijim raspravama, od povijesnih znanstvenih do „kulturnih“, dnevnopolitičkih i propagandnih. Mi Hrvati držimo da su članovi srpskoga nacionalnog korpusa počinili brojne zločine nad Hrvatima, a da su ti zločini zatajeni i prikriveni. Primjer je učenje (u školama!) da je u Jasenovcu ubijeno 700.000 Srba (pa i više). Danas i neprijatelji Hrvatske „svode“ taj broj na manje od 100.000, što je i opet laž, ali i jasna negacija mita o 700.000 srpskih žrtava. Je li se itko ispričao Hrvatskoj, Hrvatima, hrvatskoj povijesti, časti i ugledu, na tako strašnoj i pogubnoj laži?! S druge strane, ubojstva Hrvata kao političkih protivnika u Kraljevini Jugoslaviji uopće se ne spominju, a neformalne procjene hrvatskih žrtava na kraju i nakon Drugoga svjetskoga rata penju se do 200.000. Odnosi dvaju naroda teško će se primjereno normalizirati dok se ta pitanja barem u glavnini ne usuglase ili barem dok se ravnopravno ne objave argumenti jedne i druge strane za svaki zločin koji je ikad i igdje spomenut.

U tom pitanju, kao prvo, Srbija treba Hrvatskoj vratiti svu dokumentaciju koja pripada u hrvatske povijesne arhive i na raspolaganje hrvatskim stručnjacima staviti svu dokumentaciju koja pravno i povijesno pripada Srbiji. Isto vrijedi i za otvaranje hrvatskih arhiva Srbiji. Najjednostavniji je i najpošteniji postupak da se formira međudržavno povjerenstvo, u kojemu bi po trećinu članova činili hrvatski, srpski i međunarodni stručnjaci, a koje bi povijesno, pravno i forenzički istražilo sve prijavljene i poznate slučajeve zločina i drugih oblika nasilja. Posao ne treba nužno završiti prije srpskoga pristupanja EU, ali svakako ga treba započeti do razine da javnost i stručnjaci mogu procijeniti da to povjerenstvo radi ozbiljno, znanstveno sustavno i učinkovito.

Samo istina donosi mir, a put do istine jest dobra volja, poštenje, znanstveni pristup spornim pitanjima i poštovanje međunarodnoga prava u slučaju prijepora koje države-stranke ne mogu same riješiti. Hrvatski „uvjeti“ za suglasnost i potporu pristupanju Srbije Europskoj Uniji trebaju biti sveobuhvatni, detaljni, argumentirani, konkretni, pošteni i takvi da se mogu ispuniti. Ni za dlaku se ni u čemu ne smije popustiti, ni najmanje se pitanje ne smije preskočiti, ali nikada i ni u kojem slučaju ne smije se prekoračiti prag poniženja, ucjene i djelovanja u smislu odgode srpskoga pridruživanja EU. Zato naša traženja treba početi definirati odmah i završiti ih najdalje za dvije godine te ih predati Republici Srbiji, tako da ona ima dovoljno vremena riješiti ih – do posljednjega detalja. Ako Hrvatska ostavi Srbiji najmanje tri godine za rješavanje uvjeta hrvatskoj potpori njezinu pristupu EU, svako zakašnjenje past će na savjest Srbiji, a ne Hrvatskoj.

Matko Marušić / Vijenac

[ad id=”40551″]

Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: Hrvatska bez blagdana neovisnosti?

Objavljeno

na

Objavio

Vlada Republike Hrvatske uputila je sa svoje sjednice u četvrtak 10.listopada na javnu raspravu prijedlog promjene Zakona o državnim blagdanima, spomendanima i neradnim danima, a budući da je slavljenje državnih blagdana i održavanje spomendana i neradnih dana relevantna tematika koja se tiče cjelokupnoga hrvatskoga društva, dobro je o tome, makar djelomično, progovoriti i s etičkoga stajališta, odnosno sa stajališta općega dobra.

Logično je da pitanje državnih blagdana, spomendana i neradnih dana bude regulirano zakonom, i to tako da ti, nazovimo ih, posebni dani budu odraz stvarnosti hrvatskoga društva i da odražavaju što je moguće bolje stvarne vrjednote koje postoje i žive u hrvatskom narodu i u hrvatskom društvu. Logično je također da je došlo do preispitivanja dosadašnjega definiranja tih posebnih dana pa ne bi trebalo žuriti ni s kakvim nedomišljenim rješenjima. Politika je u trajnoj napasti da samo ona odlučuje o pojedinim rješenjima, vodeći ponajprije računa o partikularnim stranačkim ili koalicijskim interesima, a reguliranje tih posebnih dana trebalo bi biti plod društvenoga konsenzusa što je moguće širih krugova hrvatskoga društva. Jasno je da će vladajuća politika donijeti konačnu odluku, no nije svejedno poštuje li ili ne poštuje ta odluka vrjednote, osjećaje i želje najširih krugova hrvatskoga društva. Bude li se stvarno željelo poštovati i uvažavati vrjednote, osjećaje i želje najširih krugova hrvatskoga društva, ne će se moći odluka donijeti bez dubokoga proučavanja i promišljanja hrvatske stvarnosti kakva ona jest u kontekstu objektivne povijesti i aktualnoga povijesnoga trenutka, a ne kakvom je vidi politika, posebno ne stranačka, ili kakvom je ocrtavaju mediji.

Dobronamjeran, ali parcijalan pristup

Prema onome što je na sjednici Vlade rekao predsjednik Vlade u predloženim promjenama ne radi se o takvom nužno potrebnom pristupu, nego više o možda dobronamjernom, ali ipak parcijalnom političkom pristupu koji nije sposoban uvažiti legalni i legitimni zahtjev općega dobra hrvatskoga društva. Izneseni prijedlog, premda progovara o neradnim danima, ni slova ne govori da bi načelno i sve nedjelje, uz stvarno potrebne iznimke, nama ne radi se o takvom nužno potrebnom pristupu, nego više o možda dobronamjernom, ali ipak parcijalnom političkom pristupu koji nije sposoban uvažiti legalni i legitimni zahtjev općega dobra hrvatskoga društva. Izneseni prijedlog, premda progovara o neradnim danima, ni slova ne govori da bi načelno i sve nedjelje, uz stvarno potrebne iznimke, bile neradni dani u Hrvatskoj. Mnogo je političkoga i medijskoga djelovanja utrošeno da se hrvatskomu društvu i mnogim obiteljima uvelike otme slobodna, neradna nedjelja, a danas je jasno da su svi argumenti za to bili isforsirani i ideološki obojeni, jer i danas u više zemalja Europske unije nedjelja je načelno neradni dan i za one djelatnosti koje u Hrvatskoj narušavaju nedjeljni odmor i mogućnost okupljanja i druženja obitelji.

Prema prijedlogu iznesenu na sjednici Vlade među posebnim danima nema mjesta za sjećanje na žrtve komunističkoga totalitarizma, a činjenica je da se pod pokroviteljstvom Hrvatskoga sabora svake godine održava spomen na te žrtve u Bleiburgu, kao i spomeni na drugim brojnim stratištima žrtava komunizma širom Hrvatske i Slovenije. Koliko god bilo povike zbog tobožnjega povijesnoga revizionizma, činjenica je da postoji oko tisuću stratišta žrtava komunističkoga režima, da su žrtve komunizma hrvatska stvarnost i da su te žrtve pripadale obiteljima koje i danas žive u ovom društvu i u ovoj državi. Kad se govori o žrtvama komunizma, ne radi se ni o kakvoj rehabilitaciji totalitarističkih fašističkih i nacističkih režima, nego o žrtvama koje su hrvatska stvarnost, koje su likvidirane bez ikakve mogučnosti obrane, o ljudima kojima je pogaženo osnovno ljudsko dostojanstvo, svako ljudsko pravo, ne samo kad su bili likvidirani, nego i kad se o njihovoj pogibiji moralo šutjeti.

Neovisnost

Prema izloženom prijedlogu ubuduće u Hrvatskoj Dan neovisnosti ne bi više bio državni blagdan, nego tek samo spomendan i radni dan, što je sa stajališta općega dobra premalo. Naime, samostalna, neovisna Hrvatska ideal je njegovan devet stoljeća, štoviše za taj ideal mnogi su hrvatski sinovi i kćeri prolili svoju krv i žrtvovali svoje živote, osobito u presudnom Domovinskom ratu, pa Hrvatska, ako imalo drži do sebe kao samostalne i neovisne države, i svoga dostojanstva, ne bi smjela biti bez blagdana neovisnosti. Prema iznesenom prijedlogu Dan antifašističke borbe ostao bi državni blagdan, a to bi, ako ne bi bilo državnoga blagdana neovisnosti, bio paradoks jer bi blagdan koji je vezan za Jugoslaviju, budući da je ustanak doveo do obnove Jugoslavije i uspostave komunističkoga režima, bio sada u Hrvatskoj po svojoj kvalifikaciji jači od oba predložena spomendana (25. lipnja i 8. listopada) koji su povijesni za osamostaljenje Hrvatske.

Naime, hrvatska je državnost živjela i kad nije bilo samostalne Hrvatske, a neovisnost je apsolutna kategorija Republike Hrvatske te je nužno njegovati svijest o njoj i slaviti je kao povijesno postignuće, tim više što i danas ima onih i u Hrvatskoj i izvan Hrvatske koji osporavaju hrvatsku samostalnost. Kad bi hrvatska politika imala dovoljno snažnu svijest o važnosti neovisnosti Hrvatske, ne bi li se trebala ipak odreći projugoslavenskoga blagdana antifašističke borbe i na rang neradnoga spomendana podići spomen na sve žrtve svih totalitarnih režima?

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Trump izdao sve one koji su željni novih ratova

Objavljeno

na

Objavio

Foto: AP

Na ovom našem lijepom svijetu postoje razne vrste ljudi. Vezano za temu o kojoj danas želim pisati, rekao bih kako postoje ljudi i neljudi. Za razliku od neljudi željnih krvi, koji se raduju novim ratovima i sukobima, ljudi su oni kojima je dosta sukoba, ne žele sudjelovati u ratovima i uvijek su za mir.

Ovih dana gledamo kako se, nakon sedam godina ratovanja, opet zakuhalo u Siriji. Tamo je rat započeo nakon što su demonstracije protiv Asadovog režima prerasle u krvave plemenske obračune. Ispostavilo se kako je od svega toga najviše koristi imala Islamska država. Svijet je bio u strahu od njihova terora, jer su iz propagandnih razloga svoje borce samoubojice slali širom svijeta.

Kada je pod vodstvom Nobelovog laureata SAD ušao u taj rat, za saveznika u borbi protiv Islamske države su odabrali razne džihadiste povezane s Al-Kaidom, koji su proglašeni “prodemokratskim” i “oporbenim” snagama. Na kraju je od svega toga najviše koristi imao Isil, čiji se kalifat iz Iraka proširio na trećinu Sirije.

Za to vrijeme postojao je kandidat za predsjednika koji je u svojoj predizbornoj kampanji i govorio kako je greška bila uopće ulaziti u taj rat. No, kako je potez već odigran, obećao je da će kao predsjednik u godinu dana uništiti Isil, a nakon toga povući vojsku iz Sirije. Tada su ga svi ismijavali i govorili kako je to nemoguće. A onda, kada je pobijedio na izborima, krenuo je u realizaciju obećanja. Uradio je to zaokretom prema Kurdima.

Podrška Kurdima pogoršala je odnose SAD-a s Turskom, pa se postavilo pitanje kako braniti saveznika u Siriji ulazeći u sukob s NATO saveznikom? No, nije samo Turska bila problem, već su se i ostali akteri u Siriji ujedinjavali protiv SAD, pa smo imali neprirodnu situaciju u kojoj su Amerikanci izgovor za suradnju Turske s Rusijom i Iranom.

Kako bi riješio taj problem, Trump odlučuje dovesti Turke i Kurde za pregovarački stol. Turci su te pregovore negirali, ali su od Kurda tražili kontrolu nad pojasom od 32 km u dubinu sirijskog teritorija.

Erdoğanova ideja je bila u tom pojasu naseliti 3 milijuna sirijskih izbjeglica koji se sada nalaze u Turskoj, kako bi poslužili kao tampon zona između turskih i sirijskih Kurda. Kurdi su, pak, znajući za jadac, nudili samo slabo naseljen pogranični koridor od 5 km, pa su pregovori propali. Kako su i jedni i drugi ostali ukopani na svojim pozicijama, Trump shvaća kako nema smisla da on glumi tampon zonu u tom “stoljetnom ratu” i 7. listopada donosi odluku o povlačenju kopnenih snaga iz Sirije. Jedne je obučio i naoružao, a drugima poslao poruku kako će svaku eskalaciju kazniti snažnim ekonomskim sankcijama.

Erdogan je sve to izignorirao, pa mu Trump istoga dana šalje pismo i poziva nazad za stol, poručujućI mu da će “povijest na njega gledati kao na vraga” – “Ne glumi frajera. Ne budi glup.” Međutim, Erdoğanu rat nije potreban samo zbog Kurda i koridora, već i zbog smirivanja političke situacije kod kuće. Nedavno je izgubio podršku u svim velikim gradovima, a i nekadašnji saveznik Ahmet Davutoğlu osniva stranku i kreće na njega. Uspješna vojna ekspedicija u Siriji, mislio je, otklonila bi te probleme.

Erdoğan zna kako nema puno vremena, jer će nastali vakuum brzo popuniti druge sile. Kurdi u strahu od uništenja za pomoć se obraćaju Asadu. Ispada kako su čistke nakon neuspjelog puča ostavile svoj danak, pa je turska vojska zaglavila u borbama po selima, ne zauzimajući niti jednu stratešku točku. Ubrzo kreće kontraofenziva Kurda i Asadovih snaga. U takvoj situaciji Erdogan nema izbora, nakon ruskog zatvaranja zračnog prostora akcija je podbacila te zbog lošeg stanja na terenu i pod prijetnjom sankcija ne preostaje mu ništa drugo nego da smrknuta lica pred američkim potpredsjednikom Penceom oglasi petodnevno primirje.

Tako je Trump, odbivši voditi tuđe ratove, prestao biti izgovor za suradnju Turske i Rusije, postavio stvar u realne okvire i stvorio šansu za mirno rješenje. Ali, dok Trump daje šansu miru, dotle ga “djeca cvijeća” iz oporbe, zajedno s republikanskim jastrebovima, optužuju za “izdaju” i “nedostatak strategije”. Zanimljiva je situacija u kojoj je Obama poslao trupe u Siriju bez odobrenja Kongresa, a sada kada Trump želi povlačenje kopnenih snaga, oni ga u tome žele spriječiti pod izlikom kako Trump nije tražio odobrenje Kongresa za taj potez.

Ispada kako je Trump kriv samo zato što ne želi ratovati i, kako je izjavio, “raditi najtežu stvar na svijetu – javljati roditeljima o poginuloj djeci”. Stoga svojim ratobornim kritičarima poručuje kako bi “na Bliskom istoku ostali još 1000 godina”. A stoljećima zaraćena plemena polako nadolaze i shvaćaju, kako “sila Boga ne moli, a Bog silu ne voli”.

Borislav Ristić/

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari