Pratite nas

Kolumne

Kako Hrvatska treba pomoći Srbiji na putu u Europsku Uniju

Objavljeno

na

Ne smijemo pristati da Srbija uđe u EU, a da između nje i Hrvatske ostane i jedno neraščišćeno pitanje. Naša traženja trebaju biti sveobuhvatna u odnosu na svu našu povijest, probleme, otimanja, presezanja, laži i štete i trebaju se ravnati reciprocitetom – jer Hrvatska je naprednija i tolerantnija od današnje Srbije

Prije ili poslije, Srbija će postati članica Europske Unije (EU), otprilike 2020. To je civilizacijska i politička nužnost, ali Hrvatska u tom procesu nije pasivan promatrač; hrvatska je ljudska, susjedska i kršćanska obveza da Srbiji pritom pomogne, a da ujedno pomogne i sama sebi. To se pak ne smije raditi ni ulizivački, ni jugonostalgičarski, ni pod pritiskom, a najmanje s figom u džepu. Oni koji su protiv te pomoći Srbiji, ne razumiju hrvatske interese, a oni koji bi joj pomogli iz jugonostalgije ili drugih srodnih motiva, radili bi protiv hrvatskih interesa.

Jedno i drugo je krivo. Treba djelovati točno u duhu EU politike.

Prvo, ne smijemo pristati (pitat će nas se) da Srbija uđe u EU, a da između nje i Hrvatske ostane i jedno jedino neraščišćeno pitanje. No pritom se treba čuvati i pomisli i nakane da Srbiju bilo čim ucjenjujemo ili da tražimo više nego što bi pristojni i civilizirani ljudi trebali tražiti. Nikako se prema Srbiji ne smijemo ponijeti kao Slovenci prema nama – čekati zadnji čas, a onda ucjenjivati. Tako bismo o sebi u svijetu stvorili sliku odioznu poput slovenske, u Srbiji izazvali dodatno zamjeranje i mržnju, a sami bismo, zacijelo pod pritiskom EU, dobili manje nego što trebamo tražiti i što trebamo dobiti.

Na vrijeme, odmah, a najkasnije za dvije godine treba napraviti, sastaviti, složiti i usuglasiti knjigu hrvatskih zahtjeva Srbiji za protuuslugu poštene i predane potpore njezinu pridruženju EU. Ako se knjiga traženja objavi za dvije godine, Srbiji će ostati barem tri da na sva traženja odgovori na zadovoljavajući način.

Knjiga zahtjeva Srbiji treba biti detaljna, do specifikacije posljednjega dokumenta, stvari i detalja. Napisati je trebaju stručnjaci svih ministarstava, kulturnih, znanstvenih i političkih ustanova, treba biti usuglašena u javnoj raspravi u Hrvatskoj i usuglašena sa stručnjacima EU, koji će recenziju naših traženja napraviti neformalno, ali nepristrano i strogo prema zakonima, pravilima i kulturi ophođenja koju promiče i primjenjuje EU.

Zatim (najkasnije za dvije godine!) tu knjigu treba obznaniti u Hrvatskoj i službeno je dostaviti Republici Srbiji i EU.

Knjiga traženja, dakle, treba biti tiskana u autorstvu Hrvatskoga sabora, na hrvatskom i engleskom jeziku.

Zahtjevi općenito

Naša traženja trebaju biti sveobuhvatna u odnosu na svu našu povijest, probleme, otimanja, presezanja, laži i štete i trebaju se ravnati reciprocitetom – jer Hrvatska je naprednija, demokratskija i tolerantnija od današnje Srbije. Traženja ne smiju potjecati iz mržnje, neraspoloženja, pritajene ili otvorene želje za naplatom, osvetom ili, ne daj, Bože, nakane otežavanja puta Srbije u EU.

Hrvatska ima izravan interes da Srbija ispuni sve zahtjeve EU za pridruženjem, uključivši i one koji proistječu iz činjenice da smo i mi EU; no, više od toga, ispunjenje tih zahtjeva i život u EU, poštivanje pravila i zakona suvremene europske uljudbe, učinit će Srbiju manje neugodnim, opasnim i remetilačkim čimbenikom našega života, a da ne govorimo o suradnji, napretku i svim općim i posebnim dobrobitima dobrosusjedskoga suživota.

Srpska manjina u Hrvatskoj treba pozdraviti takav stav i pridonijeti stvaranju takve knjige zahtjeva. Njezini prigovori notornim istinama govorit će o njoj samoj i njezinu odnosu prema zemlji u kojoj žive. Srbi u Hrvatskoj hrvatski su građani, i trebaju željeti dobro svojoj domovini, ako ni zbog čega drugoga onda zbog toga što time žele dobro i sebi samima i svojoj djeci.

U Hrvatskoj ne postoji ni jedna osoba, pa ni ustanova, koja bi sama mogla definirati sve zahtjeve koje Hrvatska mora pošteno i objektivno postaviti Srbiji pri njezinu pridruživanju EU. To znači da se mora formirati povjerenstvo stručnjaka, nepolitično, domoljubno, multidisciplinarno i vrlo radišno. Na početku rada ono treba pozvati sve ustanove, udruge i pojedince u Hrvatskoj da mu pošalju prijedloge, utemeljene, konkretne, korisne i dobronamjerne, a onda tomu dodati svoje znanje, informacije i stručnost i stvoriti ozbiljnu knjigu konkretnih podataka, dokumenata i objašnjenja.

Procjenjujem da Povjerenstvo ne bi smjelo, prije negoli to bude znanstveno i politički primjereno, u javnost davati svoje planove, bez obzira na to radi li se o sveučilišnim profesorima, braniteljima ili najvišim državnim dužnosnicima. Držim, također, da sadržaj takve knjige nitko ne bi smio pregovarati sa Srbijom! Moramo je napraviti sami, trebaju nam je recenzirati i neformalno odobriti stručnjaci EU i domaća javna rasprava, i tu nema i ne smije biti cjenkanja, napose ne sa Srbijom. Došlo je vrijeme da Hrvatska sa Srbijom razgovara ravnopravno i da je nikakva drskost, laži, agresija, izdaje i fige u džepu pritom ne mogu i ne smiju omesti. Prošlost nas je ipak previše učila i naučila, i samo crne izdajice to neće moći shvatiti.

Zahtjevi specifično

Ne umišljam da ću ovdje nabrojiti zahtjeve koje Hrvatska treba postaviti Srbiji na putu u EU, čak ni da ću kazati neki kojega se drugi ne bi sjetili; teme koje ovdje navodim spominjem radi ilustracije načela rada i kao primjere koji će cijelu naciju (uključujući i srpsku manjinu u Hrvatskoj!) potaknuti da popiše svoje zamisli, uz nagovor Vladi da odmah započne stvarati takvu knjigu.

Mrtvi, zarobljeni i nestali u Domovinskom ratu– Sve braniteljske udruge i stručnjaci trebaju sastaviti detaljan popis svega što u odnosu na neriješena pitanja iz Domovinskoga rata stoji neodgovoreno od strane Srbije. Na tom popisu treba ustrajati, do posljednjeg nestalog.

Minska polja – Minska polja u Domovinskom ratu nisu postavljali neuki pobunjenici, nego školovane trupe JNA; Srbija treba iz arhive JNA dostaviti sve planove minskih polja u Hrvatskoj.

Granica – Hrvatska i Srbija ne moraju imati jednak pogled na pošteno i pravedno razgraničenje u područjima koja još nisu dogovorno razgraničena, ali Hrvatska mora ta mjesta popisati (sa zemljopisnim kartama, izvacima iz zemljišnih knjiga i drugim relevantnim dokumentima), istaknuti svoja traženja i od Srbije zahtijevati početak pregovora ili dogovorni odlazak na mjerodavni međunarodni sud. Zakasni li Hrvatska s takvom inicijativom, kada srpsko pristupanje dođe u završnu fazu, ispast će da se ponašamo kao Slovenci prema nama. A ako probleme granice (detaljno!) izložimo, i u roku od dvije godine predložimo suđenje, onda nećemo ni pravno ni moralno morati zbog srpske (i EU) žurbe za pridruživanjem Srbije EU popustiti u zahtjevima: tada samo vrijeme čekanja na pravomoćnu sudsku odluku određuje datum naše potpore ulasku Srbije u EU.

Oteto – Popis svega otetoga, umjetnina, vrijednosti, stvari, ustanova i svega drugoga, treba napraviti sustavno, po temama i navođenjem i najfinijih detalja identifikacije otetoga.

Što god Srbija proglasi neutemeljenim zahtjevom, treba dati na mjerodavan međunarodni sud. Kako će knjiga biti napravljena barem tri godine prije srpskoga pridruženja Uniji, hrvatska potpora tom događaju treba čekati i sve te sudske presude.

Dokumenti– Potpuno je neprihvatljivo da je Srbija, primjerice, otela dokumente o logoru u Jasenovcu, a zatim napuhuje broj žrtava ustaškoga režima. Sve dokumente koji pripadaju Hrvatskoj, a koji su u Srbiji, Srbija treba vratiti kao izvornike, a sve što Hrvatsku zanima povijesno, znanstveno ili u smislu pomirenja i raščišćavanja odnosa treba dobiti kao ovjerovljenu presliku. Sve arhive gdje mogu biti informacije o zločinima nad Hrvatima od 1918. do danas, sve komunističke i četničke arhive, vojne i civilne, svjedočenja, domovnice, smrtovnice, tužbe, presude, svjedočenja – sve Srbija treba otvoriti hrvatskim stručnjacima!

No sve traženo treba precizno popisati, što dakle moraju napraviti domoljubni stručnjaci, a ne izdajnički nestručnjaci.

Prava manjina – Prava hrvatske manjine u Srbiji treba u svakom pogledu dovesti na razinu prava srpske manjine u Hrvatskoj: reciprocitet. Pritom se treba osloniti na elaborat koji će izraditi stručnjaci vojvođanskih Hrvata: ime, jezik, pismo, vjera, povijest, dotacije, politički predstavnici, kulturne ustanove, sve.

Sukcesija – Srbija naprosto treba ubrzati raščišćavanje svih neriješenih pitanja sukcesije SFRJ. To će se postići tako da se to raščišćavanje najavi kao uvjet potpore njezinu pristupanju EU, a mimoilaženja oko pravednosti sukcesije treba prepustiti međunarodnom sudu.

Ratna odšteta – Pitanje ratne odštete koju bi Srbija trebala platiti Hrvatskoj za štetu nastalu agresijom 1991–95. složeno je pravno pitanje o kojemu se ovdje ne može ni razglabati, a kamoli davati prijedloge. U svakom slučaju, hrvatski stručnjaci trebaju to pitanje realno procijeniti i državi preložiti primjeren postupak. Ako taj postupak bude moguć prema međunarodnom pravu, njegov završetak treba također postati uvjet za hrvatsku potporu ulasku Srbije u EU.

Ekspertna zajednička analiza međusobnih optužbi za zločine u XX. stoljeću – Gotovo da nije moguće ni popisati međusobne optužbe Srba i Hrvata za zločine jednih nad drugima, gotovo u cijelom 20. stoljeću. Mi Hrvati držimo da su zločini Hrvata nad Srbima napuhani i većim dijelom neistiniti, a Srbi na njima ustraju i od njih u svakoj prilici prave političku monetu koju rabe u svim delikatnijim raspravama, od povijesnih znanstvenih do „kulturnih“, dnevnopolitičkih i propagandnih. Mi Hrvati držimo da su članovi srpskoga nacionalnog korpusa počinili brojne zločine nad Hrvatima, a da su ti zločini zatajeni i prikriveni. Primjer je učenje (u školama!) da je u Jasenovcu ubijeno 700.000 Srba (pa i više). Danas i neprijatelji Hrvatske „svode“ taj broj na manje od 100.000, što je i opet laž, ali i jasna negacija mita o 700.000 srpskih žrtava. Je li se itko ispričao Hrvatskoj, Hrvatima, hrvatskoj povijesti, časti i ugledu, na tako strašnoj i pogubnoj laži?! S druge strane, ubojstva Hrvata kao političkih protivnika u Kraljevini Jugoslaviji uopće se ne spominju, a neformalne procjene hrvatskih žrtava na kraju i nakon Drugoga svjetskoga rata penju se do 200.000. Odnosi dvaju naroda teško će se primjereno normalizirati dok se ta pitanja barem u glavnini ne usuglase ili barem dok se ravnopravno ne objave argumenti jedne i druge strane za svaki zločin koji je ikad i igdje spomenut.

U tom pitanju, kao prvo, Srbija treba Hrvatskoj vratiti svu dokumentaciju koja pripada u hrvatske povijesne arhive i na raspolaganje hrvatskim stručnjacima staviti svu dokumentaciju koja pravno i povijesno pripada Srbiji. Isto vrijedi i za otvaranje hrvatskih arhiva Srbiji. Najjednostavniji je i najpošteniji postupak da se formira međudržavno povjerenstvo, u kojemu bi po trećinu članova činili hrvatski, srpski i međunarodni stručnjaci, a koje bi povijesno, pravno i forenzički istražilo sve prijavljene i poznate slučajeve zločina i drugih oblika nasilja. Posao ne treba nužno završiti prije srpskoga pristupanja EU, ali svakako ga treba započeti do razine da javnost i stručnjaci mogu procijeniti da to povjerenstvo radi ozbiljno, znanstveno sustavno i učinkovito.

Samo istina donosi mir, a put do istine jest dobra volja, poštenje, znanstveni pristup spornim pitanjima i poštovanje međunarodnoga prava u slučaju prijepora koje države-stranke ne mogu same riješiti. Hrvatski „uvjeti“ za suglasnost i potporu pristupanju Srbije Europskoj Uniji trebaju biti sveobuhvatni, detaljni, argumentirani, konkretni, pošteni i takvi da se mogu ispuniti. Ni za dlaku se ni u čemu ne smije popustiti, ni najmanje se pitanje ne smije preskočiti, ali nikada i ni u kojem slučaju ne smije se prekoračiti prag poniženja, ucjene i djelovanja u smislu odgode srpskoga pridruživanja EU. Zato naša traženja treba početi definirati odmah i završiti ih najdalje za dvije godine te ih predati Republici Srbiji, tako da ona ima dovoljno vremena riješiti ih – do posljednjega detalja. Ako Hrvatska ostavi Srbiji najmanje tri godine za rješavanje uvjeta hrvatskoj potpori njezinu pristupu EU, svako zakašnjenje past će na savjest Srbiji, a ne Hrvatskoj.

Matko Marušić / Vijenac

[ad id=”40551″]

Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: ‘Kronologija početka otvorenog rata za novi svjetski poredak’

Objavljeno

na

Objavio

Kad budu jednog dana pravili kronologiju prve epidemije korona-virusa, a možda će se to tada zvati i kronologija početka otvorenog rata za novi svjetski poredak, to bi moglo izgledati ovako.

Faza prva: zapadni svijet podcjenjivački gleda epidemiju izazvanu dotad malo poznatim koronavirusom u kineskom gradu Wuhanu, u pokrajini Hubei, poznatom po velikoj industrijskoj suradnji sa zapadnom modnom industrijom. A ujedno je i glavni svjetski proizvođač zaštitnih maski. Europa i Amerika to doživljavaju kao lokalnu kinesku stvar, iako je virus već posijan među njima. Tada još ne znaju da je Kina barem mjesec i pol tajila epidemiju. A i da su znali, ne bi se ponijeli drukčije.

Faza druga: Europa je šokirana snimkama iz bolnica u talijanskoj pokrajini Lombardiji, u kojoj je najprije i najsnažnije eksplodirala epidemija. Bolnice su u kolapsu, epidemija je ušla u zdravstveni sustav, pacijenti umiru na hodnicima, liječnici moraju birati kome će dati šansu da preživi, vojska odvozi mrtve na kremiranje… Prizori su to o kojima je suvremena Europa dosad samo čitala vezano uz epidemije kuge, kolere, španjolske gripe…

Lombardija je pokrajina modne industrije, s iznimno razvijenom gospodarskom suradnjom s Kinom, s izravnom avionskom linijom s Wuhanom, ali ondje se nalazi i najveći svjetski proizvođač sredstava za uzimanje briseva iz ždrijela i nosa, koja su neizostavni dio testa na koronavirus. Epidemija se širi na cijelu Europu, a uz Italiju, osobito teško s njom se nose Španjolska i Francuska.

Već na prvom koraku puca europska solidarnost. Italija uzalud očekuje pomoć EU-a i EK, čije se vodstvo u to vrijeme bavi mjerama vlastite samoizolacije. Izostala je i solidarna pomoć ostalih država članica, koje se bave suzbijanjem epidemije na vlastitom tlu.

Faza treća. Ovih je dana možemo pratiti u realnom vremenu. EU se pretvorio u zbir država koje se svaka na svoj način suprotstavljaju epidemiji. Europa je na pladnju. U prostor na kojem je izostala europska organiziranost i solidarnost, najprije u talijansku Lombardiju, u pomoć talijanskom zdravstvenom sektoru najprije su stigli kineski epidemiolozi. Bespomoćni pred epidemijom, Talijani su zaboravili odakle im je epidemija stigla.

Potom, slavodobitno mašući kubanskim i talijanskim zastavama, u Lombardiju ulazi kubanska medicinska brigada. Riječ je o poznatim “vojnicima u bijelim kutama” koje je Castrova (Fidelova) Kuba običavala slati svijetom kao pomoć u humanitarnim krizama po Africi i Latinskoj Americi. Kao i svi medicinski timovi ozbiljnih država koji ordiniraju po svijetu u drugim državama kao ispomoć u ratnim i humanitarnim krizama, oni su u prvom redu obavještajna ekspozitura svoje države, u ovom slučaju Kube i njezina strateškog pokrovitelja Rusije.

Uz to, uvijek su imali i snažnu ulogu promocije komunizma i njegova sustava totalne državne kontrole nad društvom. Ovo je prvi put da kubanska medicinska brigada, sastavljena od liječnika koji u domovini nemaju osnovnih medicinskih sredstava za liječenje, dolazi u pomoć Europi, i to jednoj iz njezinih najbogatijih i tehnološki najrazvijenijih pokrajina. Uz njih, s nešto manje pompe, u Italiju u velikom broju stižu Putinovi vojni liječnici. Netko je ovih dana primijetio da nikada nije bilo toliko ruskih vojnika u jednoj članici NATO-a koliko ih je danas u Lombardiji.

Kako sada stvari stoje, ondje gdje 1945. godine nije mogla ući Staljinova Crvena armija, jer je zaustavljena američko-britanskim divizijama, danas kao spasitelji ulaze vojno-medicinske ekspedicije Vladimira Putina, Xi Jinpinga i Raula Castra. Zasad je to tek simbolični ulazak i velika propagandna pobjeda Kine, Rusije i Kube i zapadnih promotora autoritarnih poredaka nastalih mutacijom komunističkih režima.

Na sva usta u Europi ih zasad, riječju, ali i djelima u suzbijanju epidemije (policijska država, verbalna i postupovna brutalnost prema zaraženima ili potencijalno zaraženima) otvoreno promovira tek naš susjed Aleksandar Vučić. Ali uskoro bi metode totalne državne kontrole mogle dobiti i širu potporu u središtu stare Europe. Zato je bilo važno reagirati na pokušaj hrvatske Vlade za zakonskim ovlastima na potpunu kontrolu kretanja građana preko mobitela.

Naime, nakon prvog pada na ispitu solidarnosti, EU počinje padati i na ispitu zajedničkog suprotstavljanja koronavirusu i življenja s njime. Države mediteranskog kruga, predvođene Italijom, Španjolskom i Francuskom, pokrenule su inicijativu za izdavanje europskih korona-obveznica, kojima bi se financirao oporavak zdravstvenih i gospodarskih sustava od posljedica epidemije.

Njemačka je to, uz potporu Nizozemske, rezolutno odbila, štiteći euro, ali i svoj proračun. Ta je podjela ovaj tjedan blokirala Europsko vijeće i odluke o bilo kakvom financijskom modelu sanacije krize. Unutar članica EU-a obnavlja se stari jaz nastao još u krizi 2008. godine, samo u još dramatičnijim uvjetima. U takvim uvjetima predsjednica Komisije Ursula von der Leyen apelira na države članice EU-a da ne puštaju treće države da preuzmu njihove zdravstvene i druge strateške sektore. Misli, dakako, prvenstveno na Kinu i Rusiju.

Ali EU nije u stanju ponuditi alternativu uoči četvrte faze. A to će biti faza preuzimanja. EU je čeka u ležećem položaju.

Višnja Starešina/SlobodnaDalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ristić: Ako Vlada hitno ne rastereti gospodarstvo, očekuje nas više od pola milijuna nezaposlenih

Objavljeno

na

Objavio

Izvoz je skoro u potpunosti zaustavljen, turizma, koji čini petinu proračuna, gotovo pa i nema, a o doznakama iz inozemstva ne treba niti sanjati.

Poznata je biblijska priča o tome kako je faraon jednom usnio san o sedam debelih krava, koje su potom pojele sedam mršavih krava. Kako bi dokučio njegovo značenje u pomoć je pozvao Josipa, koji mu je objasnio kako je taj san pretkazanje sedam sušnih godina koje će uslijediti nakon sedam plodnih, i kako plodne godine treba iskoristiti kao pripremu za sušne koje dolaze.

Ova prispodoba pada na pamet dok danas gledamo kako se nad našim životima nadvija pošast “biblijskih” razmjera. Suočeni s pandemijom korone i zatvaranjem čitavih država u karantenu, ekonomija se počela ozbiljno ljuljati i prijeti sveopćim kolapsom.

Dok burze plešu kao da se radi o kriptovalutama, vlade proglašavaju hitne ekonomske mjere koje bi trebale ublažiti ovaj kolaps, a ljudima olakšati teške dane koji ih očekuju. Ali, kod nas izgleda nije tako.

Sudeći prema onome što vidimo, donose se mjere koje bi mogle imati sasvim suprotan učinak, piše Borislav Ristić / Večernji list

Tako je u prvim danima epidemije i navale na supermarkete Vlada donijela mjere o kontroli cijena nekih proizvoda. U okolnostima prekinutih lanaca dobave ograničiti cijene znači samo mogućnost da dođe do nestašica, jer se nikome ne isplati prodavati nešto ispod nabavne cijene. Ako biste određen broj artikala prodavali ispod nabavne cijene trošak ćete prebacit i poskupiti sve ostale artikle.

Potom je stigla i druga vladina mjera, kojom se poduzetnicima nudi mogućnost podizanja kredita i odgode plaćanja poreza i doprinosa u sljedeća tri mjeseca. To je očito palijativna mjera kojom se šalje apsurdna poruka kako smo sada slobodni ne plaćati struju i režije, ali ćemo platit za tri mjeseca sve odjednom, kada možda ne bude ni posla niti prihoda.

Takve mjere će naravno prouzročiti i rast cijena, jer je računica jednostavna – ako ne budem bio likvidan, moram se zadužiti, pa je bolje da podignem cijene kako se ne bih morao zaduživati. Vladino kreditiranje uz odgodu u ovoj situaciji znači još dublje zakopavanje, jer je ironično olakšicom nazivati kredit s kojim otplaćuješ dugove nastale u vrijeme dok ti je bio zabranjen rad, a uz to kao bonus dobiješ i kamatu.

Tako vidimo koliko su prijetnje vlasti kako će biti “zapamćeno” svima koji budu otpuštali radnike ili podizali cijene u stvari poput pucanja u vlastitu nogu, jer će rast cijena i otkazi biti upravo posljedica njihovih mjera. Umjesto da se dugovi i obveze poduzetnika u ovoj izvanrednoj situaciji otpišu, imamo mjere zbog kojih će ti dugovi još više rasti. Nisu li, onda, otkazi i gašenje tvrtki neminovan ishod?

Svi se sjećamo zadnje ekonomske krize i koliko je ljudi ostalo bez posla, što je za direktnu posljedicu imalo dužničku krizu, sa stotinama tisuća zaduženih i ovršenih. A onda je uslijedilo onih sedam “debelih” godina, kada je išlo dobro.

Tih sedam godina, međutim, mi nismo, poput nekih odgovornih zemalja, slijedili upute mudrog Josipa i pripremali gospodarstvo za krizu, već smo imali populističke mjere rastrošne vlasti, koja je novac bacala na “spašavanje” gubitaša. I sada nam dolazi onih sedam mršavih krava, koje počinju gutati one debele.

A vlada se u toj situaciji očito ne bavi sadržajem, već nastavlja iscrpljivati onu mršavu kravu muzaru. Umjesto da poduzme hitne mjere kako bi se gladnu kravu nahranilo da bi preživjela krizu, Vlada joj propisuje multivitamine i radi na poboljšavanju njenog apetita, pa kažu kako se tvrtke trebaju dodatno zadužiti, iako mnoge od njih neće preživjeti ni narednih mjesec dana mužnje.

Ukoliko se hitno ne krene u oprost dugova i pomogne realni sektor, neće biti ništa za nikoga. Neće biti ni za mirovine, niti za plaće u javnom sektoru. Uza sve to, neće biti ni za sve one požrtvovane ljude u zdravstvu, koji spašavaju živote. A znamo da je to sustav koji je i do sada stvarao gubitke, zato nije potrebna velika mudrost da se zaključi kako bi kolaps gospodarstva doveo do kolapsa zdravstva, u trenutku kad nam je ono najpotrebnije.

Ako je pak ono zadnje bila ekonomska kriza, ovo što nam dolazi je ekonomska katastrofa.

Nikada kao do sada svjetska ekonomija nije bila tako zaustavljanja, pa ne čude procjene da ćemo u proračunu imati rupu veću od 50 milijardi kuna.

Dovoljno je samo reći kako nema tri najveće stavke našeg proračuna – izvoz je skoro u potpunosti zaustavljen, turizma, koji čini petinu proračuna, gotovo pa i nema, a o doznakama iz inozemstva ne treba niti sanjati, piše Borislav Ristić / Večernji list

Mnogi su se, nakon svega što nas je zadesilo, epidemije i potresa, pitali što je sljedeće. Izgleda da smo dobili odgovor – ministar Horvat. Nonšalantnim ponašanjem i receptima koje nam prepisuju, šalje nam se poruka – nema panike, ako preživite koronu, možda umrete od gladi.

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari