Pratite nas

Kolumne

Kako Hrvatska treba pomoći Srbiji na putu u Europsku Uniju

Objavljeno

na

Ne smijemo pristati da Srbija uđe u EU, a da između nje i Hrvatske ostane i jedno neraščišćeno pitanje. Naša traženja trebaju biti sveobuhvatna u odnosu na svu našu povijest, probleme, otimanja, presezanja, laži i štete i trebaju se ravnati reciprocitetom – jer Hrvatska je naprednija i tolerantnija od današnje Srbije

Prije ili poslije, Srbija će postati članica Europske Unije (EU), otprilike 2020. To je civilizacijska i politička nužnost, ali Hrvatska u tom procesu nije pasivan promatrač; hrvatska je ljudska, susjedska i kršćanska obveza da Srbiji pritom pomogne, a da ujedno pomogne i sama sebi. To se pak ne smije raditi ni ulizivački, ni jugonostalgičarski, ni pod pritiskom, a najmanje s figom u džepu. Oni koji su protiv te pomoći Srbiji, ne razumiju hrvatske interese, a oni koji bi joj pomogli iz jugonostalgije ili drugih srodnih motiva, radili bi protiv hrvatskih interesa.

Jedno i drugo je krivo. Treba djelovati točno u duhu EU politike.

Prvo, ne smijemo pristati (pitat će nas se) da Srbija uđe u EU, a da između nje i Hrvatske ostane i jedno jedino neraščišćeno pitanje. No pritom se treba čuvati i pomisli i nakane da Srbiju bilo čim ucjenjujemo ili da tražimo više nego što bi pristojni i civilizirani ljudi trebali tražiti. Nikako se prema Srbiji ne smijemo ponijeti kao Slovenci prema nama – čekati zadnji čas, a onda ucjenjivati. Tako bismo o sebi u svijetu stvorili sliku odioznu poput slovenske, u Srbiji izazvali dodatno zamjeranje i mržnju, a sami bismo, zacijelo pod pritiskom EU, dobili manje nego što trebamo tražiti i što trebamo dobiti.

Na vrijeme, odmah, a najkasnije za dvije godine treba napraviti, sastaviti, složiti i usuglasiti knjigu hrvatskih zahtjeva Srbiji za protuuslugu poštene i predane potpore njezinu pridruženju EU. Ako se knjiga traženja objavi za dvije godine, Srbiji će ostati barem tri da na sva traženja odgovori na zadovoljavajući način.

Knjiga zahtjeva Srbiji treba biti detaljna, do specifikacije posljednjega dokumenta, stvari i detalja. Napisati je trebaju stručnjaci svih ministarstava, kulturnih, znanstvenih i političkih ustanova, treba biti usuglašena u javnoj raspravi u Hrvatskoj i usuglašena sa stručnjacima EU, koji će recenziju naših traženja napraviti neformalno, ali nepristrano i strogo prema zakonima, pravilima i kulturi ophođenja koju promiče i primjenjuje EU.

Zatim (najkasnije za dvije godine!) tu knjigu treba obznaniti u Hrvatskoj i službeno je dostaviti Republici Srbiji i EU.

Knjiga traženja, dakle, treba biti tiskana u autorstvu Hrvatskoga sabora, na hrvatskom i engleskom jeziku.

Zahtjevi općenito

Naša traženja trebaju biti sveobuhvatna u odnosu na svu našu povijest, probleme, otimanja, presezanja, laži i štete i trebaju se ravnati reciprocitetom – jer Hrvatska je naprednija, demokratskija i tolerantnija od današnje Srbije. Traženja ne smiju potjecati iz mržnje, neraspoloženja, pritajene ili otvorene želje za naplatom, osvetom ili, ne daj, Bože, nakane otežavanja puta Srbije u EU.

Hrvatska ima izravan interes da Srbija ispuni sve zahtjeve EU za pridruženjem, uključivši i one koji proistječu iz činjenice da smo i mi EU; no, više od toga, ispunjenje tih zahtjeva i život u EU, poštivanje pravila i zakona suvremene europske uljudbe, učinit će Srbiju manje neugodnim, opasnim i remetilačkim čimbenikom našega života, a da ne govorimo o suradnji, napretku i svim općim i posebnim dobrobitima dobrosusjedskoga suživota.

Srpska manjina u Hrvatskoj treba pozdraviti takav stav i pridonijeti stvaranju takve knjige zahtjeva. Njezini prigovori notornim istinama govorit će o njoj samoj i njezinu odnosu prema zemlji u kojoj žive. Srbi u Hrvatskoj hrvatski su građani, i trebaju željeti dobro svojoj domovini, ako ni zbog čega drugoga onda zbog toga što time žele dobro i sebi samima i svojoj djeci.

U Hrvatskoj ne postoji ni jedna osoba, pa ni ustanova, koja bi sama mogla definirati sve zahtjeve koje Hrvatska mora pošteno i objektivno postaviti Srbiji pri njezinu pridruživanju EU. To znači da se mora formirati povjerenstvo stručnjaka, nepolitično, domoljubno, multidisciplinarno i vrlo radišno. Na početku rada ono treba pozvati sve ustanove, udruge i pojedince u Hrvatskoj da mu pošalju prijedloge, utemeljene, konkretne, korisne i dobronamjerne, a onda tomu dodati svoje znanje, informacije i stručnost i stvoriti ozbiljnu knjigu konkretnih podataka, dokumenata i objašnjenja.

Procjenjujem da Povjerenstvo ne bi smjelo, prije negoli to bude znanstveno i politički primjereno, u javnost davati svoje planove, bez obzira na to radi li se o sveučilišnim profesorima, braniteljima ili najvišim državnim dužnosnicima. Držim, također, da sadržaj takve knjige nitko ne bi smio pregovarati sa Srbijom! Moramo je napraviti sami, trebaju nam je recenzirati i neformalno odobriti stručnjaci EU i domaća javna rasprava, i tu nema i ne smije biti cjenkanja, napose ne sa Srbijom. Došlo je vrijeme da Hrvatska sa Srbijom razgovara ravnopravno i da je nikakva drskost, laži, agresija, izdaje i fige u džepu pritom ne mogu i ne smiju omesti. Prošlost nas je ipak previše učila i naučila, i samo crne izdajice to neće moći shvatiti.

Zahtjevi specifično

Ne umišljam da ću ovdje nabrojiti zahtjeve koje Hrvatska treba postaviti Srbiji na putu u EU, čak ni da ću kazati neki kojega se drugi ne bi sjetili; teme koje ovdje navodim spominjem radi ilustracije načela rada i kao primjere koji će cijelu naciju (uključujući i srpsku manjinu u Hrvatskoj!) potaknuti da popiše svoje zamisli, uz nagovor Vladi da odmah započne stvarati takvu knjigu.

Mrtvi, zarobljeni i nestali u Domovinskom ratu– Sve braniteljske udruge i stručnjaci trebaju sastaviti detaljan popis svega što u odnosu na neriješena pitanja iz Domovinskoga rata stoji neodgovoreno od strane Srbije. Na tom popisu treba ustrajati, do posljednjeg nestalog.

Minska polja – Minska polja u Domovinskom ratu nisu postavljali neuki pobunjenici, nego školovane trupe JNA; Srbija treba iz arhive JNA dostaviti sve planove minskih polja u Hrvatskoj.

Granica – Hrvatska i Srbija ne moraju imati jednak pogled na pošteno i pravedno razgraničenje u područjima koja još nisu dogovorno razgraničena, ali Hrvatska mora ta mjesta popisati (sa zemljopisnim kartama, izvacima iz zemljišnih knjiga i drugim relevantnim dokumentima), istaknuti svoja traženja i od Srbije zahtijevati početak pregovora ili dogovorni odlazak na mjerodavni međunarodni sud. Zakasni li Hrvatska s takvom inicijativom, kada srpsko pristupanje dođe u završnu fazu, ispast će da se ponašamo kao Slovenci prema nama. A ako probleme granice (detaljno!) izložimo, i u roku od dvije godine predložimo suđenje, onda nećemo ni pravno ni moralno morati zbog srpske (i EU) žurbe za pridruživanjem Srbije EU popustiti u zahtjevima: tada samo vrijeme čekanja na pravomoćnu sudsku odluku određuje datum naše potpore ulasku Srbije u EU.

Oteto – Popis svega otetoga, umjetnina, vrijednosti, stvari, ustanova i svega drugoga, treba napraviti sustavno, po temama i navođenjem i najfinijih detalja identifikacije otetoga.

Što god Srbija proglasi neutemeljenim zahtjevom, treba dati na mjerodavan međunarodni sud. Kako će knjiga biti napravljena barem tri godine prije srpskoga pridruženja Uniji, hrvatska potpora tom događaju treba čekati i sve te sudske presude.

Dokumenti– Potpuno je neprihvatljivo da je Srbija, primjerice, otela dokumente o logoru u Jasenovcu, a zatim napuhuje broj žrtava ustaškoga režima. Sve dokumente koji pripadaju Hrvatskoj, a koji su u Srbiji, Srbija treba vratiti kao izvornike, a sve što Hrvatsku zanima povijesno, znanstveno ili u smislu pomirenja i raščišćavanja odnosa treba dobiti kao ovjerovljenu presliku. Sve arhive gdje mogu biti informacije o zločinima nad Hrvatima od 1918. do danas, sve komunističke i četničke arhive, vojne i civilne, svjedočenja, domovnice, smrtovnice, tužbe, presude, svjedočenja – sve Srbija treba otvoriti hrvatskim stručnjacima!

No sve traženo treba precizno popisati, što dakle moraju napraviti domoljubni stručnjaci, a ne izdajnički nestručnjaci.

Prava manjina – Prava hrvatske manjine u Srbiji treba u svakom pogledu dovesti na razinu prava srpske manjine u Hrvatskoj: reciprocitet. Pritom se treba osloniti na elaborat koji će izraditi stručnjaci vojvođanskih Hrvata: ime, jezik, pismo, vjera, povijest, dotacije, politički predstavnici, kulturne ustanove, sve.

Sukcesija – Srbija naprosto treba ubrzati raščišćavanje svih neriješenih pitanja sukcesije SFRJ. To će se postići tako da se to raščišćavanje najavi kao uvjet potpore njezinu pristupanju EU, a mimoilaženja oko pravednosti sukcesije treba prepustiti međunarodnom sudu.

Ratna odšteta – Pitanje ratne odštete koju bi Srbija trebala platiti Hrvatskoj za štetu nastalu agresijom 1991–95. složeno je pravno pitanje o kojemu se ovdje ne može ni razglabati, a kamoli davati prijedloge. U svakom slučaju, hrvatski stručnjaci trebaju to pitanje realno procijeniti i državi preložiti primjeren postupak. Ako taj postupak bude moguć prema međunarodnom pravu, njegov završetak treba također postati uvjet za hrvatsku potporu ulasku Srbije u EU.

Ekspertna zajednička analiza međusobnih optužbi za zločine u XX. stoljeću – Gotovo da nije moguće ni popisati međusobne optužbe Srba i Hrvata za zločine jednih nad drugima, gotovo u cijelom 20. stoljeću. Mi Hrvati držimo da su zločini Hrvata nad Srbima napuhani i većim dijelom neistiniti, a Srbi na njima ustraju i od njih u svakoj prilici prave političku monetu koju rabe u svim delikatnijim raspravama, od povijesnih znanstvenih do „kulturnih“, dnevnopolitičkih i propagandnih. Mi Hrvati držimo da su članovi srpskoga nacionalnog korpusa počinili brojne zločine nad Hrvatima, a da su ti zločini zatajeni i prikriveni. Primjer je učenje (u školama!) da je u Jasenovcu ubijeno 700.000 Srba (pa i više). Danas i neprijatelji Hrvatske „svode“ taj broj na manje od 100.000, što je i opet laž, ali i jasna negacija mita o 700.000 srpskih žrtava. Je li se itko ispričao Hrvatskoj, Hrvatima, hrvatskoj povijesti, časti i ugledu, na tako strašnoj i pogubnoj laži?! S druge strane, ubojstva Hrvata kao političkih protivnika u Kraljevini Jugoslaviji uopće se ne spominju, a neformalne procjene hrvatskih žrtava na kraju i nakon Drugoga svjetskoga rata penju se do 200.000. Odnosi dvaju naroda teško će se primjereno normalizirati dok se ta pitanja barem u glavnini ne usuglase ili barem dok se ravnopravno ne objave argumenti jedne i druge strane za svaki zločin koji je ikad i igdje spomenut.

U tom pitanju, kao prvo, Srbija treba Hrvatskoj vratiti svu dokumentaciju koja pripada u hrvatske povijesne arhive i na raspolaganje hrvatskim stručnjacima staviti svu dokumentaciju koja pravno i povijesno pripada Srbiji. Isto vrijedi i za otvaranje hrvatskih arhiva Srbiji. Najjednostavniji je i najpošteniji postupak da se formira međudržavno povjerenstvo, u kojemu bi po trećinu članova činili hrvatski, srpski i međunarodni stručnjaci, a koje bi povijesno, pravno i forenzički istražilo sve prijavljene i poznate slučajeve zločina i drugih oblika nasilja. Posao ne treba nužno završiti prije srpskoga pristupanja EU, ali svakako ga treba započeti do razine da javnost i stručnjaci mogu procijeniti da to povjerenstvo radi ozbiljno, znanstveno sustavno i učinkovito.

Samo istina donosi mir, a put do istine jest dobra volja, poštenje, znanstveni pristup spornim pitanjima i poštovanje međunarodnoga prava u slučaju prijepora koje države-stranke ne mogu same riješiti. Hrvatski „uvjeti“ za suglasnost i potporu pristupanju Srbije Europskoj Uniji trebaju biti sveobuhvatni, detaljni, argumentirani, konkretni, pošteni i takvi da se mogu ispuniti. Ni za dlaku se ni u čemu ne smije popustiti, ni najmanje se pitanje ne smije preskočiti, ali nikada i ni u kojem slučaju ne smije se prekoračiti prag poniženja, ucjene i djelovanja u smislu odgode srpskoga pridruživanja EU. Zato naša traženja treba početi definirati odmah i završiti ih najdalje za dvije godine te ih predati Republici Srbiji, tako da ona ima dovoljno vremena riješiti ih – do posljednjega detalja. Ako Hrvatska ostavi Srbiji najmanje tri godine za rješavanje uvjeta hrvatskoj potpori njezinu pristupu EU, svako zakašnjenje past će na savjest Srbiji, a ne Hrvatskoj.

Matko Marušić / Vijenac

[ad id=”40551″]

Kamenjar.com

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Fra Mario Knezović: Skončavamo u Njemačkoj i kanalizaciji

Objavljeno

na

Objavio

Izumiremo. Na čudan način nestajemo. Dok jedni iseljavaju, drugi u pobačajima ubijaju. Zato fra Mario Knezović zaključuje da narod skončava u Njemačkoj i kanalizaciji. Javna televizija u emisiji Aleksandra Stankovića propagira iseljavanje. U novoj kolumni čitajte i o tome kako se mogu povezati pravosuđe i pečena janjetina. Mediji se hrane jalovim izjavama odvjetnika, a drugi „janjetinom“ plaćaju jamčevinu, piše fra Mario.

Skončavamo u Njemačkoj i kanalizaciji

Čija su djeca njihovi će biti i orasi. Tako kaže narodna mudrost. Na prostoru Bosne i Hercegovine i Hrvatske vođeni su česti ratovi za orahe. Borba za teritorij je sudba koja prati ove prostore. No, podatci govore, da će u budućnosti orahe brati nečija tuđa djeca koja će bez ispaljena metka osvojiti našu djedovinu. Podatci iseljavanja i izumiranja su apokaliptičkih razmjera. Prema podatcima statističkoga zavoda ove godine je u škole u Bosni i Hercegovini 7.153 učenika upisano manje nego prošle godine. Ali iz toga brojčanoga podatka čupamo i drugi važan podatak da je u srednje škole, od te brojke, upisano manje 6.263 učenika, a u osnovne škole 890 učenika manje.

Logičan je zaključak da mnogi odlaze i tijekom osnovne škole ili nakon nje napuštaju BiH. Na Sveučilište u Mostaru, jedino na hrvatskome jeziku u BiH, upisalo se oko 450 studenata manje nego prošle godine. To su podatci koji vape da se svi alarmi uključe. U Hrvatskoj je stanje slično. Prošle godine je rođeno 36.372 djece, a umrle su 52.043 osobe. Uz to, što je prijavljeno, odselilo je 16.789 osoba. Te brojke su i poraznije jer neki ne prijavljuju odlazak.

I, onda, kad to sve vidimo, čudi što i javna televizija neposredno propagira odlazak, iseljavanje i širenje beznađa. Tako na Hrvatskoj televiziji (dalekostidnici) Aleksandar Stanković ugosti osobe koje pričaju o odlasku i šire tu propagandu. Možemo li zamisliti da Aleksandar Stanković u jednoj emisiji ugosti nekoga od TV urednika koji su u svojoj zemlji i na javnoj televiziji propagirali beznađe, bijeg iz zemlje, govor da u vlastitoj državi nema budućnosti, da mladi moraju otići itd.

Takvoga novinara na javnom medijskome servisu u normalnim državama nema. I umjesto da konačno Stanković ode barem s HTV-a on nam u emisiju dovodi osobe koje propagiraju napuštanje Hrvatske. Propagirati bilo koji oblik seljenja je nehumano i može se svesti pod neku vrstu etničkoga čišćenja. Pitam se za koga to Stanković, i slični njemu, i po čije nalogu, rade i pripremaju Hrvatsku? Za koga to pripremaju Slavoniju? Potpuno sam uvjeren da oni koji će se u budućnosti tamo doseliti već postoje. Za nekoga se u geostrateškim planovima priprema hrvatska žitnica.

Ključno je pitanje kako ćemo stvoriti uvjete za dobar život u vlastitoj zemlji dok ima toliko onih koji je istinski ne vole i javno preziru. On novcu pretplatnika i o javnome novcu propagira se kako je unosan i ponosan posao u tuđoj zemlji prati stražnjice, dok se želi ogaditi mogućnost da se u vlastitoj zemlji pokuša dostojanstvenim radom uspjeti. Čast emisije, samo u manjoj mjeri, spasio je mladić koji ostaje u Domovini i pokazuje da se može uspjeti tko hoće raditi. Osobno ne želim da Aleksandar Stanković napusti Hrvatsku.

Želim da napusti propagandni rad protiv Hrvatske. Vrijeme je da to učini dok nas ne protjeraju on i slični njemu! I da ne bih svalio svu krivicu na medije valja reći da je za demografsku katastrofu još mnogo drugih faktora krivo. Sustav na vlasti, osobito u nekim županijama u BiH, ne isplaćuje redovite dječje doplatke, skupa je školarina na fakultetima jer ih država i županije ne sufinanciraju, ignoriraju se majke kao odgojiteljice, težak je dolazak do zaposlenja itd.

Demografskoj slici negativni biljeg daju i oni koji olako odlaze i bez pravoga razloga napuštaju svoje pradjedovske prostore. Ispada da mnogi postupaju po izreci: „Vidjela žaba da konja potkivaju pa i ona digla nogu.“ Uz sve to, demografskoj katastrofi doprinose brojni pobačaji – čedomorstva. Tako možemo, s knedlom u grlu, zaključiti da, što je gnjusno, najviše završavamo u Njemačkoj i kanalizaciji.

 

Sudska jamčevina i pečena janjetina

Osoba je uplatila jamčevinu i puštena da se brani sa slobode. To je čest slučaj kad su u pitanju imućni okrivljenici. Što je jamčevina? Naravno da neću tumačiti općepoznate činjenice da je to novčani ili imovinski polog kao jamstvo da će se osoba odazvati sudu i da neće pobjeći pravnome postupku. Međutim, u moru pojmova izgubila se bistrina koja nam plastično objašnjava što je jamčevina. Moje objašnjenje je slijedeće. Nekom zgodom u parku se skupilo divno društvo i prigodno su stavili janje na ražanj.

Dok su u veselom društvu samo za tren zanemarili janje na ražnju kradljivac je došao i ukrao ga. Ubrzo su okrivili čovjeka koji je ukrao janje, podigli optužnicu i stavili ga u pritvor. Onda dolazi osoba u ime suda i pušta čovjeka na slobodu pod uvjetom da dva kilograma pečene janjetine ostavi na sudu kao jamstvo. Eto to je jamčevina u kontekstu modernih sudskih postupaka. Polog su mrvice od ukradenoga ili zloporabom položaja stečenoga.

Ova priča uopće nije banalna, premda se takvom čini. Da. Upravo se po ovom modelu događaju stvari. Čovjek se nepošteno i krađom obogati, a onda od toga ukradenoga plaća sitnu jamčevinu da se brani sa slobode. Pitanja je mnogo u toj izopačenoj logici i moralnoj nakazi od postupanja. Osnovno je pitanje je li moralno i pravno dopustivo primiti jamčevinu od osobe koju se privodi upravo zbog toga što je istu jamčevinu nepošteno ili krađom stekla? Drugo važno pitanje je kakvu jamčevinu može ostaviti osoba koja nema ništa, koja je uhvaćena u maloj krađi i nema niotkud namiriti niti ponuditi jamčevinu? Pisati o tome da su jamčevine model po kojem „bogatuni“ mogu uživati slobodu nije ni potrebno. Gledano s moga kuta stvari trebaju biti potpuno drugačije i upravo ne bi, s moralnoga gledišta, bilo dopustivo da jamčevinu uplaćuju oni koji su u mutnom poslovanju došli do kapitala. To je plaćanje od svojevrsne krvarine.

Uz ove pravne procedure i zavrzlame oko jamčevine, čudi još jedna stvar. Čovjek sam medija i ako je išta apsurdno i pristrano to su medijske izjave odvjetnika okrivljenih. Ako želimo zemlju prava i pravičnosti odvjetnici i sudionici u sudskim procesima ne smiju biti dionici javnih rasprava i televizijskih emisija na temu koja se tiče određenoga sudskoga predmeta. Što branitelji imaju reći osim toga da iznose teze u korist okrivljenika i da pritom za svoga klijenta kažu da je nevin. Mediji se hrane jalovim izjavama odvjetnika. Također u medijima ne bi trebali sudjelovati ni članovi tužiteljstva jer se tako izriče javna presuda, a postupak je u tijeku. Ako je osoba nevina dok joj se ne dokaže krivnja, onda svaki javni istup koji sliči na parnicu je krivično djelo i utjecaj na pravičnost postupka. Sudcima i odvjetnicima je mjesto u sudnici, a kriminalcima u pritvoru. Do takvoga smo apsurda došli da bi trebali u Hrvata pjevati srpsku himnu “Bože pravde”!

Fra Mario Knezović/Naša ognjišta/fratar.net

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

HITREC: Hrvatska stenje od tereta veleizdajnika i sitnije medijske izdajničke klateži

Objavljeno

na

Objavio

Oče naš i očenaš

Vrijeme prosinačko, svršetkom prošloga tjedna palo nešto snijega i u ravnicama, a dosta napadalo u neravnim dijelovima ostataka Hrvatskoga kraljevstva koje danas nazivamo Republikom Hrvatskom, čiji me oblik uvijek podsjeća na vodenog konjića. Valjda se zato u nas sve brzo razvodnjava, no o tome ću poslije.

U ovim i inače turobnim danima, jedva prikrivenim adventskom rasvjetom, kuhanim vinom i kobasicama, stigla je iz Vatikana i druga ofenziva na – ni više ni manje – prastaru našu molitvu poznatu pod imenom Očenaš. Prva je primjedba bila usmjerena protiv zla, to jest da se ne bi trebalo moliti „očuvaj nas od zla“, nego „od Zloga“, personificiranoga zla u obliku palog anđela. To jest individualiziranoga zla. U drugoj ofenzivi protiv Očenaša našao je papa Argentinac, onaj koji je rasrdio hrvatski narod, s porukom da nije dobro ni ispravno moliti se Bogu „ne uvedi nas u napast“, jer kakav je to dobri Bog, razmišlja Franjo iz zemlje srebrenice, koji nas uvodi u napast.

Želeći svjesno biti papskiji od pape, kažem ovo: nema ništa pogrješno u riječima „ne uvedi nas u napast“. Bog je dao ljudima ono najviše i najstrašnije, slobodnu volju. S tim darom čovjek može raditi što želi, okrenuti se dobru ili zlu. Istodobno, Bog je u svim vremenima – pa će tako i do kraja povijesti – iskušavao ljude, a ta su iskušenja, osobna ili opća, mnogokad bila toliko nepodnošljiva i neizdrživa da su ljudi u očaju dolazili u napast da i samoga Boga svojega negiraju ili su, i nadalje vjerujući u njegovo postojanje, držali da je pretjerao u iskušenjima toliko da, dovodeći ih u naoko bezizlazno stanje, vodi prema koracima i postupcima koje vjera i Njegove zapovijedi zabranjuju. I zato „ne uvedi nas u napast“ ima svoju dramatičnu logiku , jer sažima molbu koja bi opširnije glasila: „Ne iskušavaj nas toliko bezmjerno teško i stalno, jer smo samo ljudi pa u nevoljama i nesrećama koje nam smute um možemo pasti u mrežu svakovrsnih napasti. Zato Te molimo da nas ne uvodiš (uvedeš )u napast.“

Elem, ja ću moliti Očenaš kao i do sada, bez obzira kako se stvari budu razvijale, a vidim da neki već padaju pod Franjin utjecaj premda ne razmišlja točno. U trećoj rundi revizije Očenaša može se lako dogoditi da ono malo vjernika koji pristaju uz rodnu ideologiju, dovedu u pitanje i prve riječi, znači Oče naš, jer zašto bi Svemogući morao biti otac, znači po ljudskom poimanju muškarac, a ne žena. Zaključak može biti kompromisan, da je riječ o transrodnoj transcendentalnoj osobi, čime bi svi napokon bili zadovoljni, a prve riječi Očenaša bile bi preskočene poradi političke korektnosti. Nepotrebno je također spominjati „koji (koja) jesi na nebesima“, jer gdje bi Bog bio nego na nebesima, nije valjda u čistilištu ili nedajbože niže. Posebno u balkaniziranoj sadašnjoj jezičnoj praksi u Hrvatskoj, upitno je i „sveti se ime Tvoje“, jer neuki novinari umjesto glagola „osvetiti se“ pišu „svetiti se“, pa može doći do neugodnih interpretacija da se tu netko nekomu osvećuje. Idemo dalje: „dođi kraljevstvo Tvoje“? Zašto kraljevstvo, zašto ne „dođi republika Tvoja“? A „budi volja Tvoja kako na nebu tako i na Zemlji (zemlji?)“, nije posve precizna jer je Bog, kao što rekoh, dao ljudima slobodnu volju pa se na ovom svijetu i ona pita. Također nešto ne štima ni s onim riječima „kao što mi opraštamo dužnicima svojim“, jer će skočiti na noge bankari, lihvari, poreznici I tako dalje. Još nekoliko papa Franja i od nama dragog, starog Očenaša ne će ostati ništa. Osim riječi Amen.

Poslije smrti

Poslije smrti ponosnoga čovjeka Slobodana Praljka za kojega slobodna Hrvatska za čiju se slobodu borio nije maknula ni prstom, stvari su se počele razvodnjavati, kao što sam u prošloj rubrici i nagovijestio, znajući u dušu geste i grimase hrvatskih političara novoga kova. U prvi mah neprihvatljiva presuda postala je u drugom mahu prihvaćenom, s manjim ogradama glede umiješanosti RH. Tako smo mi iz devedesetih mogli pustiti da vojni sud JNA sudi i presudi tzv. „virovitičkoj skupini“, presudu gunđajući prihvatiti i – ode sve dođavola. Nema Hrvatske. A nismo to dopustili, razbili smo ne samo ploču u Gajevoj nego i uverenje armije i njezinih pravih pokrovitelja da njihova agresivnost i nabusitost ne će proći, da njihov sud ne priznajemo. Pa su se povukli, poslije se povukli i iz kasarna. Tako isto je trebalo, jasno i bespogovorno, reći da mi presudu Praljku i ostalima ne priznajemo i nikada ju ne ćemo priznati ne samo zato što je politička, ne samo što je nepravedna i besmislena, ne samo zato što je haaški sud unazadio međunarodno kazneno pravo i uveo pojmove i postupke koji sa suvremenom pravnom teorijom i praksom nemaju nikakve veze, nego što su izmišljotine izvan svake sumnje nastale da se osude Hrvati, hrvatska država i svaki pokušaj stvaranja hrvatske republike unutar granica fiktivne BiH. Nije ta moja tvrdnja ni pretjerana ni neistinita: na svršetku „rada“ haaškoga sudišta upravo je to što rekoh generalno presuđeno: jedino je Hrvatska bila agresor, Srbija nije imala pojma što se događa u Bosni, a unutar BiH samo su Hrvati (i nešto malo bosanski Srbi) bili loši momci. Muslimani su skupa s mudžahedinima jeli burek i čekali rasplet, Hrvate nisu ni pipnuli. Ako su kojemu odrubili glavu, omaklo im se.

Proradila je u međuvremenu i nečista krv, što bi rekao Stanković (ne Aca nego Bora) u samoj Hrvatskoj. Ona stenje od tereta veleizdajnika i sitnije medijske izdajničke klateži koja je napokon došla na svoje, pa se razvaganila – ne još posve otvoreno likujući jer su emocije hrvatskoga naroda za sada presnažne, ali nudeći svaki dan publici fotografske i pisane prikaze o hrvatskim nedjelima u BiH, plašeći narod odštetama što će ih od RH tražiti muslimani koji su u vrijeme rata kao izbjeglice potrošili četvrtinu tadašnjeg ionako tankog hrvatskog budžeta, u svakom slučaju podmuklo podržavajući i slaveći presudu Hrvatima, Hrvatskoj i Herceg Bosni kao apoteozu i međunarodno priznanje njihovih vlastitih laži i podmetanja.

Hrvatska je predsjednica jedina u vrlo dobrom govoru pred Vijećem sigurnosti, sjedeći uz glavnoga haaškog tužitelja koji ne zna razlikovati Hrvatsku od Srbije, suzdržanim doduše i diplomatskim riječima odlučno izrazila nezadovoljstvo presudama hrvatskim zapovjednicima u Herceg Bosni. Vijeće sigurnosti – to jest velike sile koje su haaško sudište i instalirale pa i njime gospodarile – isto je tako suzdržano primilo na znanje što Hrvatska ima reći, i na tomu je ostalo. Hrvatska je platila danak sveopćoj nezainteresiranosti njezinih političara za haaški proces u zadnjih trinaest godina i njima je, između ostaloga, bio upućen Praljkov prijezir. Sada se govori o „evaluaciji“, o reviziji, pa i tu ima svakojakih razmišljanja, od uvjeravanja pravnika da reviziju mora pokrenuti netko od odvjetnika osuđenih, do ideje da „UN treba inicirati reviziju Haaga“. Ovo zadnje je, čast svima, ali… Ujedinjeni narodi bit će vjerojatno ujedinjeni u odbijanju zamisli da budu poticatelji revizije, mnogi ondje i ne znaju o čemu se radi niti ih zanima, osim toga ondje sjede i europske zemlje koje su vrlo iznenađene hrvatskim reakcijama i podižu prst prema toj južnoj koloniji što se uzjogunila, barem njezin narod, a tako je iz njihove perspektive neznatna i na dnu zamućenoga mora da se ne smije ni usuditi ići protiv „međunarodne pravde“. Nije samo Europa koja je sto posto kriva za nesprječavanje srpske agresije na Hrvatsku i BIH – agresije koja je odgovorna za sve što se u Bosni potom događalo- nije samo Europa, velim, konsternirana uzbuđenjem Hrvata i njihovom potporom „zločincima“ nego se umiješala i zuckerbergerovska klatež gušeći sve na „fejsu“ koji su u pozitivnom smislu pisali o generalu Praljku. Velik brat trijumfira, pjeva svoju verziju pjesme „Ima samo jedna istina“. Svijet se skonča, rekli bi naši prastari.

HTV i Slobodan Praljak

Ono što u općoj nervozi i gnjevu nije pravično komentirano, sada nadoknađujem: ona ista HTV koja je više od desetljeća pod pritiskom indiferentnih političara bagatelizirala suđenje šestorici iz Herceg Bosne, te je hrvatska javnost na žličice saznavala što se u Haagu događa – uoči i nakon tragedije pokazala se u boljem svjetlu. Branimir Farkaš uživo je vrlo pribrano izvještavao o onome što se događa, koliko je mogao smješten ispred zgrade, u sljedećim informativnim emisijama govorilo se u generalu Praljku i sudrugovima s poštovanjem, u sjedećim emisijama puštani da govore oni koji su Praljka poznavali i oni koji iz prve ruke znaju kontekst ratnih zbivanja, povijesnu istinu. Prikazan je i igrani film redatelja Praljka „Povratak Katarine Kožul“, premda debitantski ipak vrlo dojmljiv, snimljen 1989., aktualan upravo sada opet kada Hrvati odlaze u Njemačku, kao i u filmu koji završava tragično. Praljak je bio nadaren kazališni i filmski redatelj, pa je i svoju smrt veličanstveno režirao.

Kažem, na trenutak je Hrvatska radiotelevizija bila doista hrvatska i u dosluhu sa svojom publikom, kao što bi uvijek trebala biti, a nije. No stvari se popravljaju, pa je ravnateljstvo reagiralo na Acin građanski rat. Programsko je vijeće reagiralo na istup ravnateljstva, to jest partijska ćelija unutar vijeća pokazala je da ima većinu, a u manjini se našao i predsjednik Vijeća. I tu je potrebna „evaluacija“. I revizija… I jedno pitanje: kako se Farkaš opet našao na ulici (na katalonskim i haaškim ulicama)? Dodajem informacije za one koji nisu pratili: udruga Hrvatski novinari i publicisti dala je vrlo dobro i snažno priopćenje o neprihvatljivoj presudi, za razliku od tzv. Hrvatskog novinarskog društva čije članove vuče za nos jugofilna bratija. Čvrsto priopćenje došlo je i iz udruge hrvatskih umjetnika dragovoljaca Domovinskoga rata, u kojemu se tekstu zahtijevaju kazneni postupci protiv lažnih svjedoka, zna se kojih. Lažovi šute ili ispod glasa govore o besmislicama, čekaju da se duhovi smire. Znaju oni Hrvatsku. Dilanje transkripata se osim toga i sada nastavlja, izvučen je Tuđmanov sastanak svršetkom 1991. s političarima iz Herceg Bosne, valjda kao novi krunski dokaz o zamisli velike Hrvatske, uključujući Posavinu s bosanske strane.

A što je Tuđman odmah zatim, u veljači 1992. sugerirao Hrvatima u BiH da na referendumu glasuju za nezavisnost BiH u tadanjim njezinim granicama (i sadanjim), jednostavno se zaboravlja. Tako mala braća Velikoga brata u Hrvatskoj kopaju rupe zemlji u kojoj se nalaze, to jest u podzemlju, slijepi kao krtice, poznavajući samo avnojske granice, bez povijesnog pamćenja o doista velikoj Hrvatskoj koja se u srednjem vijeku u nekoliko navrata prostirala od rijeke Morave do mora, kako slikovito piše Vjekoslav Klaić. Pa ako je Tuđman i imao pričuvnu ideju o povratku hrvatskih teritorija unutar tzv. BiH u granice hrvatske države i da je ta zamisao nekom srećom ostvarena, ne bi to ni tada bila velika pa ni srednja Hrvatska.

Slobodan Praljak se nije bavio politikom, nije ga bilo ni na kojoj razini politike. On se bavio Hrvatskom i obranom hrvatskoga naroda, na najbolji mogući način, racionalno i časno, načinom nadarenoga vojskovođe. Lijepe su riječi o njemu izgovorene na komemoraciji u Lisinskom, bio sam ondje (naravno). Sve vrlo dostojanstveno i decentno čak, Ave Marija i hrvatska himna, general Miljavac i Miro Tuđman govorili što je i narod osjećao, posebno Praljkov prijatelj Tuđman, čvrst i potresen. Sjajni naši glumci Dragan Despot i Zlatko Vitez snažnim su glasovima dozvali Gundulića i Matoša. „Mora“ A. G. Matoša sadrži baš sve što se može reći o današnjem stanju, s riječima kao što su klatež, izdajnici i glupost. Takozvana visoka politika se otklatarila u drugim pravcima da njezina nazočnost na komemoraciji ne bi bila krivo protumačena na dvorovima sadanjih gospodara Hrvatske (čast iznimkama).

Hrvoje Hitrec/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari