Connect with us

Komentar

Kako je Cedevita od Tedeschija napravila teoretičara patriotizma

Objavljeno

on

Nema ništa strašnije od tolerancije, a zatim prihvaćanja tumačenja tako univerzalne vrijednosti kao što je patriotizam, od ljudi koji su na suprotnosti elementarnom patriotizmu postali samozvani propovjednici tzv. nove teorije patriotizma. Pogledajte poruku jednoga takvog, Emila Tedeschija:

“U mojem svjetonazoru patriotizam koji se manifestira primarno kao plaćanje poreza i poštivanje pozitivnih propisa, a u kontekstu poslovanja i kao vraćanje zajednici dijela profita koji u njoj ostvarujemo, uvijek je imao prednost pred ispraznim busanjem u domoljubna prsa i religioznim ljubljenjem zastave…“.

Zanimljiva logika Tedeschija. Svakako vrijedna javne polemike i propitkivanja. Ne zbog naročite mudrosti i pametnog sadržaja, nego zbog činjenice da je to već standardna matrica osporavanja i ismijavanja patrotizma tzv. progresivaca i antifašističkih lijevo-liberalnih snaga, a ne namjera njegovog sadržajnog snaženja. Nekoliko pitanja Tedeschiju.

Ako je patriotizam prvenstveno emotivni odnos čovjeka prema zajednici i društvu u kojem živi i radi, a plaćanje poreza, što teoretičar Tedeschi uzima kao vrhunaravni vid patriotizma, svugdje u svijetu obaveza uz prijetnju državne prisile, znači li to da je patrotizam izraz prisilnog podvrgavanja državi?

Znači li u tom slučaju da su narodi i ljudi koji su okupatorima plaćali danak ili poreze, recimo Hrvati pod turskom okupacijom, ili Egipćani i Izraelci Rimljanima bili turski ili rimski patrioti? Ako je uredno plaćanje poreza izraz najviše razine patriotske svijesti, znači li to da njegove tvrtke u Srbiji, plaćajući posve normalno i prirodno porez Srbiji, njega čine srpskim patriotom, ili u Sloveniji – slovenskim?

Može li se biti iskren i pošten patriot u više naroda i država, te, za što se pojam patriotizam primarno veže? Može li čovjek imati pet, deset ili dvadeset domovina slijedom patriotizma na načelu plaćanja poreza? U tom slučaju vlasnici velikih međunarodnih kompanija, koje posluju u stotine zemalja svijeta, morali bi biti patrioti u svim tim zemljama.

Ako je tako, njihov patriotizam ne postoji, jer poznato je još od primitivne zajednice da, što je svačije, nije ničije. Sukladno tome, očekuje li Tedeschi da njegov uposlenik ima isti emotivni i identifikacijski odnos prema Tedeschijevoj imovini kao on sam i je li mu spreman priznati i u vlasničkom pravu postojanje takve razine emotivnog odnosa, pogotovo ako predano izvršava svoje profesionalne zadaće?

Ako nije, onda izvršavanje poreznih obveza i vraćanje dijela profita zajednici izravno znači poziv na mjerenje patriotizma po tim kriterijima, što bi primjerice mafijaša na Siciliji koji donira deset milijuna eura za Caritas, učinilo svecem u odnosu na siromašne katolike, a Tedeschija ultrapatriotom u odnosu na njegove djelatnike ili nezaposlene Hrvate. Temeljno je pitanje, ima li jednog jedinog čovjeka na kugli zemaljskoj, koji bi platio porez ako bi država rekla da je oslobođen te obveze? U povijesti čovječanstva takav nije zabilježen.

Tedeschi spominje da je u “njegovom svjetonazoru patriotizam primarno plaćanje poreza”, pa nastavlja da je uz to, patriotizam i “vraćanje zajednici dijela profita , koji u njoj ostvarujemo”.

Ovdje se Tedeschi dovodi u novu intelektualno paradigmatičnu avanturu, nakon “porezne teorije” svjetonazora i patriotizma dostojne potpunog zatucanca iz viceva o partizanima i njihovim primitivnim komesarima, što u svijetu ljudi pristojnog intelekta i opće kulture može izazivati sažaljenje, kada se ne bi radilo o čovjeku čija realna društvena moć proizlazi izravno iz tog društvenog sunovarata, a onda sve oko sebe kulturološki i civilizacijski truje opasnije od bilo kojeg poznatog virusa, razarajući sve poznate povijesne standarde razvoja društva i same čovječnosti.

Tedeschi se potencijalno dovodi u ravan usporediv s mafijaškim reketarima, zaštitnicima svojih kvartova. Prvo grupacije huligana porazbijaju sve lokale, preuzmu nadzor ili vlasništvo nad višegeneracijskim stečevinama ljudi, a onda, u kombinaciji s ostvarenim utjecajima u državnim institucijama, uzima lavovski udio efekata rada tih ljudi, vraćajući im na način koji sam odabere i onima koji mu služe kao sateliti radi održavanja kontrole, dio primarno oduzete imovine i efekata rada.

To se zove vraćanje zajednici dijela ostvarenog profita i trebalo bi valjda prema propovjedniku Tedeschiju, svjedočiti o visokoj moralnosti takvih kao on. Tedeschi očito zaboravlja činjenicu da zajednica i pojedinci u zajednici imaju sjećanja, pamte događaje u povijesnom kontekstu i misle svojom glavom, sposobni uspoređivati, postavljati pitanja i tražiti odgovore od kojih presudno ovisi stav o njegovim porukama.

Primjerice, bilo bi za početak i pristojno, i obavezno, i odgovorno prema zajednici, ali i patriotski u punom smislu riječi da Tedeschi odgovori na davno emitirane teške optužbe slovenskih istraživača, koji su ga uz mnoge druge suvremene propovjednike poreznog patriotizma prilično utemeljeno optužili da je početni kapital za svoj poduzetnički uspon dobio ususret promjenama početkom devedesetih i obnovi hrvatske države iz i od obavještajnih krugova pod kontrolom tadašnje jugoslavenske obavještajne zajednice, s potpunom izvjesnošću da je to bio prljav novac s golemim naslagama krvi velikog broja ljudi?

Poticaj patriotizmu bi bio da država danas, kada već nije ranije, zatraži i dobije od Tedeschija odgovore na to i slična pitanja, te istraži s kojim je početnim kapitalom uspio ostvariti svoj poduzetnički uspjeh, u kojim to krugovima državno-menadžerske i financijske strukture, iz kojeg strukturalnog miljea potječe, gdje je, kada i kako nastala te postala moćna ta struktura i jesu li isti uvjeti natjecanja vrijedili za sve ljude u Hrvatskoj tada?

Uz to, Tedeschi troši milijune kuna na brendiranje svojih proizvoda, na stvaranje vizualne simbolike svoga uspjeha i statusa, što je u kontekstu njegovih riječi o “ispraznom busanju u prsa” posve nepotrebno ili isprazno, da ne kažem – blesavo. Ili, s obzirom da je univerzalno prihvaćeno da takav obrazac javnog odnosa ljudi u zajednicama nije blesav, polazi od toga da je poželjna identifikacija ljudi s njegovim proizvodima i s njim putem simboličkih poruka i poistovjećivanja s njima, dok je to isprazno i budalasto kad se radi o identifikaciji ili poistovjećivanju ljudi sa svojim podrijetlom, domovinom ili državom.

Otvorenim javnim prijezirom “isprazne” manifestacije patriotizma, Tedeschi ne dopušta patriotske osjećaje i njihovu valjanost ljudima koji ne mogu “vratiti zajednici dio ostvarenog profita”, makar bili onemogućeni nepoštenim pravilima natjecanja koja su pogodovala njemu i sličnima ili ako ne mogu ili nisu dužni plaćati porez u Hrvatskoj. S tim ovaj vrli poduzetnik i nadriteoretičar opasnih namjera doslovno promovira totalitarnu agendu antifašizma, prema kojoj su ljudi izvan Hrvatstke lažni patrioti.

Primjerice Ivan Rakitić, Marin Čilić, Ivan Ljubičić ili Niko Kovač su nedostojni patrioti i demagozi koji se “isprazno busaju u prsa” s milijunima sunarodnjaka, iako su svojim radom i životima više učinili za afirmaciju hrvatskog naroda, nego je Tedeschi i socijalno-politička struktura iz koje je ponikao uspjela uništiti uz sve državno poticane napore i pogodnosti tijekom zadnjih sedamdesetak godina.

O tome svemu je uvijek vrijeme pitati Tedeschija, a ne samo kada mu društvena pozicija stečena bez nužnog propitkivanja očito postane nedostatna, pa uz sav komfor koji ima, poželi postati i filozof, odnosno uz poziciju vodećeg trgovca, i vodeći teoretičar i intelektualac. Ustvari samo razotkrije ograničenost i neukost, koja dodatno podgrijava i onako tinjajuće sumnje u proporcionalnost između njegove sposobnosti i ostvarenih uspjeha.

Pitanjima i medija i države Tedeschiju, razbistrila bi se situacija o njemu, oko njega, a pogotovo u društvenim odnosima u Hrvatskoj, čime bi se barem stvorili elementarni preduvjeti za zauzimanje stava o razini njegove javne drskosti ili moralne društvene pozvanosti, kada je već posve jasno da je teorijski i obrazovno zapušten i zatucan da ne razumije elementarno načelo društvenosti – patriotizam. I pokazalo bi se da ne razumije još elementarniju činjenicu da se može na različite načine doći do novaca, no do znanja – ne može, nego samo jednim načinom, a taj način se ne može kompenzirati novcima.

Tragedija hrvatskog društva i jest u tome da postoji golemo nesuglasje i neproporcionalnost između znanja i moći, znanja i bogatstva, pri čemu je postalo normalno da “teoretičari” kao Tedeschi svoj uspjeh grade na beskrupuloznosti i pogodovanju, a ne na znanju i konkurentskim umijećem, čime izravno destimuliraju znanje, svodeći ga na dangubu ili buvljačku robu, koju je moguće kupiti za sitniš.

Zbog toga nije samo društveno-higijenska obveza ismijati ga javno, nego i iskonska potreba čovjeka poručiti njemu i sličnima da nikada neće moći biti dovoljno bogati kupiti um i znanje onoga tko ih je stekao učeći i tko ih drži vrhunskim bogatstvom.

Marko Ljubić/Facebook

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari

Plati kavu uredništvu

EUR