Pratite nas

Kolumne

Kako je Ćosić na vrijeme shvatio da je ‘U boj, u boj’ ratno-huškačka pjesma

Objavljeno

na

Ta primitivna pjesma kojoj je mjesto u Čavoglavima, a ne na stadionima odmah je zasmetala suptilnom sluhu našeg Borisa. Sličan i istančan sluh ima i Borisov kolega i istomišljenik Branimir Pofuk i mnogi drugovi bliski „upravniku” Stipi Alfieru kojega njegovi obožavatelji zovu punjena ptica.

Marin Ćilić je novi hrvatski bronhij. Trenutno svi lakše dišemo. Nakon njegove sjajne pobjede na US OPEN-u pokazalo se da Hrvatima ne treba puno da budu sretni. Samo dobro plaćen posao na kojem se baš previše ne radi, auto s dodatnom opremom, kuća i vikendica, može i malo veći stan i život je san. Od svega navedenog za sad je tu nažalost samo Ćilićeva pobijeda. S vremenom, za recimo od 100 do 150 godina svi će imati posao, kuće, Dinamo će igrati u Ligi prvaka, što više i dočekat će proljeće. Da je Goran ranije postao Ćiliću trener i da ga je recimo zapitao “Jesi li ručao?”, Ćilić bi odgovorio “Jesam!”, a onda bi Goran rekao: “E onda udri tu lopticu!”. Ćilić bi u tom slučaju ranije postao i naš heroj. No dobro, i ovako se lakše diše. Kako sam ja pasionirani tenisač odmah sam našao jednu sličnost sa Ćilićem. Danas je svima jasno da je Marina prije svega trebalo uvjeriti da ima igru za pobijediti i najbolje kao što su to Federer, Đoković i Nadal. I Goranu je to uspjelo. Vidite, i kod mene je slična situacija. Ja već dulje vrijeme uvjeravam moje partnere u tenisu da sigurno mogu igrati još lošije nego što igram. No, nažalost nitko mi ne vjeruje. Tvrde da sam u zabludi i da se lošije zaista ne može igrati. Izgleda da ću morati promijeniti trenera.

single_652x435_1395233463hrt_stipe_alfier_gallery800Kad smo već kod športa, i nogomet je šport. Gledam utakmicu Hrvatska : Malta. Na HRT-u prenosi Boris Ćosić. Čini mi se da je blizak s “upravnikom” svih HRT-ovih Dnevnika. Naime, u jednom trenutku navijači počeli provocirat veliku većinu liberalnih i progresivnih navijača kojima je stran svaki nacionalizam i koji slušaju Lepu Brenu i gledaju Žikinu dinastiju, a ne vole Thompsona. Počeli se navijači ognjištari derat „U boj, u boj, za narod svoj…” Ta primitivna pjesma kojoj je mjesto u Čavoglavima, a ne na stadionima odmah je zasmetala suptilnom sluhu našeg Borisa. Sličan i istančan sluh ima i Borisov kolega i istomišljenik Branimir Pofuk i mnogi drugovi bliski „upravniku” Stipi Alfieru kojega njegovi obožavatelji zovu punjena ptica. Ćosić je na vrijeme shvatio da se tu radi o ratno huškačkoj pjesmi. Misli Boris, oni bi nas opet zaratili. S kim? Zna se! U boj za narod svoj! Koji narod, razmišlja Boro. A što je s narodnostima? A što je s nacionalnim manjinama? Naročito sa jednom. I pošto pristrani sudac nije htio prekinuti susret zbog grubog vrijeđanja naroda i narodnosti očevici kažu da su Borisa jedva zaustavili da ne prekine prijenos. Ali, ako se ovo još jednom ponovi, zaprijetio je Boro, više me ništa neće spriječiti da isključim mikrofone. Osim ako se ognjištarski navijači ne ispričaju naprednim i liberalnim navijačima tako da zapjevaju svakom uhu dragu „Po šumama i gorama naše zemlje ponosne…” Pričam s prijateljem Lukom Zaradićem i ogorčeno mu kažem „Kud to vodi Luka, još će na stadionima početi svirati Thompsona!” „Vidi se da ne ideš na tekme”, reče Luka, „pa na stadionima samo Thompson i svira”. Imao je pravo Slavek Goldstein kad je napisao putopisnu knjigu „41. godina koja se vraća”. No, nama je naš Boris, govoreći iz srca, svima dao putokaz što možemo, a što ne smijemo zapjevat.

Milan Kundera je napisao „Tamo gdje govori srce, nije pristojno da razum stavlja svoje primjedbe.”

Čitam sa posebnim zanimanjem tipičnu hrvatsku polemiku između kolumniste Ivice Šole i glavnog analitičara predsjednika Josipovića, Dejana Jovića. Odmah je uočljiv sukob starog, prevladanog, prevaziđenog, retrogradnog i uskogrudnog Šole s modernim, progresivnim, proeuropskim, proengleskim i projugoslavenskim Jovićem. Zatucani i neobrazovani Šola zlobno tvrdi da je naš Dejan za njega sigurnosni problem. Naravno, bez ijednog dijalektičkog argumenta. Šola, onako jadan, pouzda se u činjenice, ne znajući da je Dejan davno završio školu u kojoj je vrijedilo pravilo „Ako se činjenice ne slažu s našom istinom, to gore po činjenice.” Naivni Šola od nekud je izvukao Dejanovu znanstvenu analizu o hrvatskim generalima pa citira Dejana „Pogledajte hrvtaske generale, pa tu ne možete otkriti je li to pripadnik mafije ili države.” „In medias tres” kako bi rekli pravi generali iz Dejanu drage Juge. No, na Šolinu žalost naš Dejan je u pravu. Samo se prisjetite kako izgleda Gotovina, Markač, Ante Roso, Krstičević i da ne nabrajam dalje. Cosa nostra. Šaka jada. A kada se prisjetite pravih generala naše slavne JNA, kako su oni izgledali? Recimo Blagoje Ađić, Aca Vasiljević, pa haška zvijezda Mladić, Mile Martić i slični likovi. Da srce zaigra Dejanu i svima nama naprednim i progresivnim. Dobro, po čl. 38. Ustava RH Dejan ima pravo na svoje mišljenje i stavove. Ne može njega klerikalac Šola u tome sprječavat. Dejanov šef je vrhovni zapovjednih hrvatske vojske. Ili armije kako voli reći Dejan. Dejan je ujedno i njegov glavni analitičar i savjetnik. Između ostalog i za mafiju. Josipovićev don Corleone. I zato sam siguran da u hrvatskim oružanim snagama nema ni jednog Al Caponea. Naročito onih mafijaša iz Oluje. Da se je dosadni Šola popeo na živce i drugima, a ne samo Dejanu pokazala je i Ružica Cigler, bivša glavna urednica Večernjaka. Kako je to uobičajno i u skladu sa dobrim medijskim običajima Ruža je u jednom broju Večernjaka srezala Šolu kao peršun. Na sitno. Ona je skužila da je Šola plagijator. Plagirao je sam svoj raniji tekst. I umjesto da zločestog Šolu pozove na razgovor i povuče ga za uši dobronamjerna Ruža objavi na čitavoj strani Večernjeg svoju ispriku čitateljima zbog groznog Šolinog krimena. Sljedeće subote Dejan prosto ne može da veruje kad je vidio da je Šolina kolumna opet na istom mjestu. To je ujedno i dokaz da je predsjednik Josipović apsolutno u pravu kad predlaže referendum za promijenu Ustava, a kojim promijenama bi dobio daleko veće ovlasti nego do sada. Ako taj referendum uspije, ode Šola šorom. Osobno mislim da Dejan Jović ima pravo na svoju ljubav prema Jugi. Samo ako na tome ostane.

Krleža je jednom napisao „Ljubav prema jednima ostavlja dovoljno prostora za mržnju prema mnogim drugima.”

mustac-i-perkovicZa relativno kratko vrijeme započet će suđenje u Švabiji našim zaslužnim drugovima Perkoviću i Mustaču. U narodu se osjeća strepnja. Ljudi se snuždeno pitaju kako je uopće moglo doći do toga da poraženi Švabe sude pripadnicima pobjedničke narodne vojske. Zna se da je Perković sugestivno i uvjerljivo objasnio Švabama da se je neprijateljska emigracija morala ponekad odstrijeliti samo zato da bi Njemci mogli mirno plivati na svojim luft madracima jugoslovenskim Jadranom. Ali tko će tupavim Švabama tu sofisticiranu obrambenu taktiku objasnit? Možda to uspije Nobilu. Ne znam. Švabe pitaju da li je Srpski popularni junak Arkan još živ. Kad je izašao iz pritvora u Zagrebu Ante Nobilo je bio tužilac i siguran je da je bio živ. Mnogi misle da su za smrt Željka Ražnjatovića Arkana krivi Hrvati. Da ga oni nisu pustili iz pritvora i da mu Joža Boljkovac nije poklonio pištolj, on bi danas bio Nobilov klijent. I sigurno bi ga branio i obranio pred neovisnim hrvatskim sudovima. Ali problem je pred nama drugovi. Pojavu osuditi, a drugove Perkovića i Mustača spasit. I u skladu sa tom mudrom i humanom parolom u akciju je krenuo premudri Igor Alborghetti. Igor je jako zabrinut procesnim egzibicijama Vrhovnog pokrajinskog suda u Munchenu. Švabe nas stalno gnjave, traže nekakve dokaze, pitaju nas o tajnim policijama kojih u demokratskom centralizamu nije nikada ni bilo. I zbog zaštite interesa Lijepe naše Igor predlaže da Hrvatska na suđenje pošalje svoje službene promatrače. Moramo zaštiti naše interese dok smo još na vlasti, misli Igor. A drugove po mogućnosti spasiti. Poznato je da je Hrvatska imala službene promatrače u Haagu kad se sudilo Hrvatima. Najpoznatiji promatrač bio je Stipe Mesić koji je sve oduševio, a najviše Haško tužiteljstvo. Dobro, ovo sa Njemcima je nešto drugačije. Tu smo na vrijeme pojavu uočili, ali i uz sav trud i zalaganje drugove nismo spasili. Samo smo se malo osramotili. Ali još nije kasno misli Igor, perjanica Jutarnjeg i hrvatskog novinarstva. Kad bi se recimo moglo postati novinar godine zbog pametnih prijedloga, evo nam odmah pobijednika. Usput neka za svaki slučaj nazove Slobodana Novaka kretenom i fra Duka će mu predati pobjednički pehar.

Robert Frost je napisao „Mozak je sjajan organ. Uključi se isti trenutak kad se probudite i radi sve dok ne dođete u ured.” U ovom konkretnom slučaju ured Jutarnjeg.

HDZ dobro predviđa događaje. Ima pregled igre kao Ray Charles. HDZ je protiv referenduma udruge „U ime obitelji” kojim se želi promijeniti izborni sustav. Dobri, stari HDZ. I slijepcu je jasno da će taj referendum uspjeti bez problema. Ni Ustavni sud neće se usuditi proglasiti takovo referendumsko pitanje neustavnim. Sve će proći vrlo jednostavno. Kao zagrijanim nožem kroz putar. Umjesto da iskoriste sretnu okolnost što je HDZ-ov glavni rival SDP također protiv i priklone se sigurnom pobjedniku, mudre HDZ-ovske glave traže široku javnu raspravu. Nisu ni za izborni prag od 3 % jer bi tobože u Sabor ušlo previše stranaka. Ni sad u Saboru nema mjesta pa bi nastala prevelika gužva. Neki će morati stajati i to točno na izbornom pragu od 3 %. Protiv su zabrane predizbornih koalicija, što je gotovo pravilo u demokratskom svijetu. Boje se da bi mogla propasti njihova koalicija sa velikim i snažnim HSLS-om koja sam ne može ni sanjati o saborskim klupama. No, oni su spremni i na stajanje. Tako da im saborske klupe nisu problem. I vidimo da novi HDZ zbog čiste solidarnosti sa SDP-om propušta ući u momčad koja pobjeđuje. A što će se reći onima koji će potpisati zahtjev za referendum. Bit će ih od prilike jedan milijun. Skoro kao gledaoca Žikine dinastije. HDZ-ovci će vjerojatno reći mi smo se šalili. Nije u referendumima sve, glasujte za HDZ. Naravno, nakon široke javne rasprave.

Još je Winstron Churchill rekao „Ako želiš spriječiti neku političku odluku, organiziraj javnu raspravu.”

Bunjevci nisu ni Srbi ni Hrvati, oni su naši. Nije rekao, ali je mislio Srpski predsjednik Nikolić. Prije toga je onima koji nisu Srbi, ali su njegovi poklonio školske knjige na čirilici. Kako bi pokazao da su njegovi. Predsjednik Josipović reagirao je rezolutno i oštro „Ja ga razumijem jer je predizborna kampanja.” Liberalni vojvoda kaže da Srbija svima omogućava svojim Ustavom da se izjasne kako žele. Zato se Bunjevački Hrvati i mogu izjasniti da su Srbi ili u najgorem slučaju da nisu Hrvati, kad god to zažele. Sada sa zahvalnošču od bivšeg četničkog vojvode dobivaju školske knjige na čirilici. HDZ se trgnuo i diskretno protestirao. Javilo se i Ministarsvo vanjskih poslova, dajući do znanja da će se ta stvar riješiti diplomatskim putem i izražavajući žaljenje što neke stranke na tom minornom pitanju skupljaju jeftine poene. I sad vidimo na djelu hrvatski jal koji ne prihvača, kako je rekao vojvoda „srpsku velikodušnu gestu” kojom se Hrvatima daruje „udžbenike na ćirilici.” Još su nam samo trebali uz to darovati još jedan reprint časopisa „Zenit” u kojem izdavač Ljubomir Micić s pravom Hrvate smatra križancima papige i majmuna.

A hrvatsko Ministarstvo vanjskih poslova trebalo se držati pametne izreke Winstona Churchilla koja glasi „Diplomat je onaj koji dva puta dobro razmisli prije nego ništa ne kaže.”

Zvonimir Hodak/dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nevenka Nekić: U Vukovaru šest dana nakon mirne reintegracije

Objavljeno

na

Objavio

Gradski muzej Vukovar, Ruševina dvorca Eltz u kolovozu 1991. (iz fotodokumentacije Gradskog muzeja Vukovar)
Gradski muzej Vukovar, Ruševina dvorca Eltz u kolovozu 1991. (iz fotodokumentacije Gradskog muzeja Vukovar)

Onaj tko nije bio u Vukovaru u vremenu kad je dočekao tzv. mirnu integraciju, ne može uopće predstaviti svojim ljudskim osjetilima svu tragediju. Tada sam bila profesorica u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji i šesti dan po nesretnoj mirnoj integraciji povela svoje maturante u posjet Vukovaru. Bili su to mladići Zagrepčani i gotovo svi su prvi put putovali u Vukovar i do rijeke Dunava. Znala sam da je tek šesti dan bez izravne opasnosti, kao iz Biblije – Bog je stvorio čovjeka i plakao nad gradom u koji putujemo.

Znamo da se još nitko od stanovnika Hrvata nije vratio u ruševine. Znala sam i to da možda činim ludost preuzimajući na sebe odgovornost za mladiće koji nisu vidjeli što je rat, samo slike s TV koje nikada ne mogu dočarati sav užas koje počiniše zvijeri srbočetničke i partizanske armade nad ljupkim baroknim Vukovarom. Održala sam predavanje i upozorila moje učenike da se nikako ne udaljuju od skupine, ne govore apsolutno ništa i budu nadasve tihi.

Na ulazu u Vukovar još je stajala ploča ćiriličnoga natpisa, a onda smo ušli u nešto što je i bez moga upozorenja učinilo strašnu tišinu u autobusu. Nigdje ničega osim razvalina i gomila ruševina koje su zakrčivale i ulice. Nigdje žive duše. Vozimo se i nijemo gledamo kroz prozore autobusa u potpuno apokaliptičnu sliku nečega što je nekada bilo naselje, grad. Baš ni jedna građevina nije sačuvana, sve se pretvorilo u prah i pepeo. Ipak, jedan zvonik visoko strši – pravoslavna crkva. Nedirnuta. Upućujem vozača prema crkvi Sv. Filipa i Jakova. Ne možemo se autobusom uspinjati onim kratkim putem jer je potpuno zatrpan ruševinama kuća koje su tu nekada postojale.

To je prvo opasno mjesto. Zaustavljamo autobus i izlazimo na cestu ispod puteljka. Naređujem maturantima da šute i budu u grupi. Oni se zbijaju uz autobus. Tada prvi puta osjećamo strašan vonj koji pokriva ovaj turobni grad. To je mješavina paljevine koja nije iščeznula iz ruševina, smrad kanalizacije i truljenja smeća koje se osam godina nije odvozilo iz grada u kojem su krvnici stanovali. Jer kad umire kuća, umiru isvi njeni dijelovi – razne cijevi, vodovod, ostatci svih materijalnih stvari, razbijene kuhinje, tavani, podrumi… Iz kuća rastu bazga i druge divlje biljke, probijaju krovove, ljepljive plohe zidnih ostataka oblažu mahovine i lišajevi. Stara odjeća leži posvuda po dvorištima u koje gledamo penjući se uskom putanjom između gomila ruševina. Znamo da su vlasnici ili ubijeni ili protjerani. Sigurno ima krvi posvuda. Kažem mojima da treba hodati nježnim koracima po toj krvi. Momci šute kao nikada u životu.

Probijamo se uz hrpe ostataka zidova i rasute zapaljene građe i nekako ulazimo u crkvu nesvjesni da smo u opasnosti jer nad nama nema svoda, ali ima nagorenih greda i može bilok ada neka od njih pasti. Nasred crkve golema hrpa srušenoga svoda i komadi ostataka fresaka. Mladići se sagibaju i traže upravo te ostatke – uzimaju manje i spremaju u naprtnjače. Ja im tumačim kako je crkva izgledala prije rata jer moj prvi dolazak bio je davne 1961. godine. Na svodu je bila freska Majke Božjei bjelina komadića srušenoga svoda svjedoči o ljepoti stare naše arke koja je izdržala dugo dok nije pala. Tisuće granata sotonski sluge poslali su na Svetoga Filipa i Jakova, na ostatke svetoga Bone koji je ležao s desne strane oltara, čuvajući drevnu vjeru i nadu.

Kroz otvorene rane vidimo tmurno nebo, siječanjsko nebo prvih dana te nesretne reintegracije, do nas dopire graktanje vrana, jedinih ptica koje su nastanile nestali grad. Uvijek se one nastanjuju u krvlju natopljenom mjestu, gnijezde se po ranjenom drveću. Tako smo ih slušali u Lipiku, Pakracu, Voćinu… Moji su dečki užasnuti i smjerno, možda prvi puta u životu, shvaćaju zlo u njegovom najmračnijem liku, iako nema leševa oko nas, oni su duboko pod zemljom, našom hrvatskom.

Polako i šuteći spuštamo se do autobusa pazeći da nigdje ne stanemo izvan puteljka jer može biti eksploziva. Ulazimo u autobus i togatrenutka pojavljuje se prvo živo biće u sablasnom gradu. To je mlada ženska osoba, kosa do pojasa, kožna jakna i kratka suknjica koja jedva pokriva djelić tijela. Čuje se samo naše disanje i lupkanje potpetica goluždrave crnke. Suton se spustio vrlo brzo jer su oblaci pokrili nebo i začas će zimski mrak. Stoga žurimo do Dunava.

Većina nikada nije vidjeli Dunav. Spuštamo se niz nekoliko stuba i punimo ispražnjene boce kokakole mutnom dunavskom vodom. Jedan se okrene i rekne: To je ona iz naše himne. I to je bila jedina rečenica na cijelom putu. Meni se stegne srce i poteku suze.

Putem na povratku reći ću im mnogo toga o nastanku i procvatu Vukovara, kao i tragičnoj sudbini u ovom obrambenom domovinskom ratu. Nikada nisu bili pozorniji, nikada s takvom šutnjom slušali dok smo prolazili najprije kroz ostatke smrvljenih kuća, potom po putu kroz pusta polja koja nitko nije zasijao osam godina. Samo krv i suze ležali su oko nas.

Uvečer kasno zvali su neki roditelji. Moj sin plače, nisam ga vidjela godinama da plače. Neka plače, odgovaram, samo čestit čovjek plače kad vidi zlo.

Odvela sam ih prije svih da vide samo crno srce zla i da ga nikada ne zaborave.

Ići ćemo s drugom generacijom kasnije raščišćavati ruševine oko crkve i gimnazije. Ali to je bila radosnija tema.
Bože, hvala Ti na djeci koju si mi darovao.

Nevenka Nekić, prof./HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Miklenić: U obrani čovječnosti

Objavljeno

na

Objavio

Među kulturnim događanjima u Hrvatskoj u posljednjem tromjesečju ove godine posebnu pozornost privlače i zaslužuju dvije manifestacije posvećene knjigama: »Mjesec hrvatske knjige« i 41. »Inter-liber«. Budući da se odnos prema knjizi kao takvoj u novije vrijeme radikalno mijenja i da posljedice promjena naravnoga i uvjetno rečeno tradicionalnoga odnosa prema knjizi mogu biti dalekosežno više nego katastrofalne, potrebno je sa stajališta općega dobra upozoriti bar na neke opasnosti i potaknuti da se štetne posljedice što je moguće više smanje.

Vrlo je pohvalno što je u organizaciji Knjižnica grada Zagreba i pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture I ove godine od 15. listopada do 15. studenoga održana manifestacija »Mjesec hrvatske knjige« koja je na državnoj i na lokalnim razinama progovorila o knjizi, promicala čitanje te na različitim programima okupljala ljubitelje knjige. Također je vrlo pohvalno što je ta ovogodišnja manifestacija bila posvećena kulturnoj baštini: glavna tema bila je »Baš baština«, moto »(U)čitaj nasljeđe!«, a osnovni motiv bila je glagoljica kao posebnost hrvatske baštine, nacionalnoga i kulturnoga identiteta. Ta vrijedna manifestacija zaslužila je daleko veću pozornost prosječnih hrvatskih građana i medija nego što ju je uspjela privući, jer ona je na specifičan način u službi općega dobra, konkretno u službi posvješćivanja i njegovanja hrvatske baštine, nacionalnoga i kulturnoga identiteta.

Interliber

Pohvalu zaslužuje i 41. po redu »Interliber«, međunarodni sajam knjiga i učila, manifestacija posvećena knjizi, izdavaštvu, kreativnomu stvaranju i susretanju čitatelja, urednika i autora, koju u Zagrebu organizira tvrtka »Zagrebački velesajam« u suradnji sa zajednicom nakladnika i knjižara, a pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture RH i zagrebačkoga gradonačelnika. Specifičan i u Hrvatskoj najpopularniji sajam knjiga od 13. do 18. studenoga nudi druženja i razgovore s književnicima, čitaonice i radionice, dodjele književnih nagrada, aukcije starih knjiga, kvizove, glazbene programe te stručne susrete nakladnika, knjižara i knjižničara i okrugle stolove. Među 300 izlagača iz 13 zemalja koji su predstavili svoja izdanja sudjeluju i izdavači iz Katoličke Crkve i drugih vjerskih zajednica te drugi izdavači knjiga vjerskoga sadržaja.

Obje te manifestacije posvećene knjizi posebno su važne u ozračju sve rasprostranjenije i sve agresivnije digitalizacije. Nitko imalo kulturan ne može biti protivnik napretka tehnologije i novih još nedavno nezamislivih mogućnosti koje ona pruža, no nitko imalo kulturan ne bi smio izgubiti svijest o opasnostima koje taj napredak tehnologije može izazvati, osobito ako se zanemare ili odbace etičke i općeljudske vrjednote. Premda to nije u potpunosti istinito, vrlo često i sve češće čuje se da su već stasali mladi naraštaji koji više uopće ne čitaju knjige, uopće više ne uzimaju u ruke novine ili tiskane časopise, a sve sadržaje koje ipak čitaju crpe s ekrana bilo onoga mobitelskoga, tabletskoga ili kompjutorskoga, što bi značilo da su mladi naraštaji već uhvaćeni u ralje digitalizacije. Činjenica jest da su naklade svih novina i časopisa sve manje, bez obzira na njihovu objektivnu (ne)vrijednost, odnosno da su izdanja knjiga u sramotno niskim nakladama. Činjenica je također da je većina sadržaja koji se na prvu ruku nameću korisnicima mobitela, tableta ili kompjutora posve suvišna, no sposobna je zaokupiti pozornost, pa i privremeno kapacitete u mozgu takvoga potrošača te on i nema potrebe za ozbiljnijim ili vrjednijim sadržajima. To ipak ne znači da na internetu nije moguće naći iznimno kvalitetne poželjne sadržaje, među kojima su i vjerski i duhovni, no do njih se može doći samo ciljano, po osobnoj odluci u duhu etičkih i općeljudskih, humanih vrjednota.
Na ovogodišnjem »Interliberu« Naklada »Ljevak« iz Zagreba predstavila je uspješnicu »Digitalna demencija: Kako mi i naša djeca silazimo s uma«, koji je u izvorniku objavio njemački lijevo orijentirani tjednik »Spiegel«.

Ovisnost o tehnologiji

Autor te uspješnice njemački je neuroznanstvenik i psihijatar Manfred Spitzer koji se posvetio istraživanju loših posljedica sve proširenijega fenomena digitalizacije i došao do zaključka, kako je istaknuo u naslovu svoje knjige, da digitalizacija može biti uzrok demencije (nesposobnosti pamćenja i sjećanja) te da je sposobna izazvati u ljudi gubljenje upotrebe vlastitoga uma. Autor je došao do zaključka da elektronički mediji: pametni telefoni, digitalni asistenti, računala, satelitska navigacija i stalna povezanost s internetom – »oslobađaju« čovjeka uobičajenih mentalnih napora pa on postaje sve ovisniji o tehnologiji, a psihičke sposobnosti sve više slabe. Je li u tom kontekstu suvišno podsjećati da čovjek koji izgubi sposobnost pamćenja i sjećanja i koji gubi sposobnost služenja vlastitim umom postaje lak plijen svim mogućim manipulatorima i manipulacijama, jer zapravo gubi ne samo svoj kulturni, nacionalni ili vjerski identitet, nego upravo svoju čovječnost, humanost te postaje nesposoban za život dostojan čovjeka?

Koliko je to osjetljivo i važno možda najbolje ilustrira činjenica da je Francuska zakonom zabranila učenicima donošenje mobitela, tableta ili svakoga drugoga prijenosnoga računala u školu! Jesu li te činjenice došle do Ministarstva obrazovanja koje digitalizađjom obrazovanja riskira da stasaju naraštaji dehumaniziranih ljudi? Nije li obveza svih ljudi dobre volje, svih institucija, uključujući i Katoličku Crkvu, koje žele biti u službi općega dobra, da porade na obnovi čitanja knjiga i novina, pa tako i knjiga vjerskih sadržaja i crkvenih glasila, jer to postaje obrana čovječnosti?

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari