Pratite nas

Kolumne

Kako je Ćosić na vrijeme shvatio da je ‘U boj, u boj’ ratno-huškačka pjesma

Objavljeno

na

Ta primitivna pjesma kojoj je mjesto u Čavoglavima, a ne na stadionima odmah je zasmetala suptilnom sluhu našeg Borisa. Sličan i istančan sluh ima i Borisov kolega i istomišljenik Branimir Pofuk i mnogi drugovi bliski „upravniku” Stipi Alfieru kojega njegovi obožavatelji zovu punjena ptica.

Marin Ćilić je novi hrvatski bronhij. Trenutno svi lakše dišemo. Nakon njegove sjajne pobjede na US OPEN-u pokazalo se da Hrvatima ne treba puno da budu sretni. Samo dobro plaćen posao na kojem se baš previše ne radi, auto s dodatnom opremom, kuća i vikendica, može i malo veći stan i život je san. Od svega navedenog za sad je tu nažalost samo Ćilićeva pobijeda. S vremenom, za recimo od 100 do 150 godina svi će imati posao, kuće, Dinamo će igrati u Ligi prvaka, što više i dočekat će proljeće. Da je Goran ranije postao Ćiliću trener i da ga je recimo zapitao “Jesi li ručao?”, Ćilić bi odgovorio “Jesam!”, a onda bi Goran rekao: “E onda udri tu lopticu!”. Ćilić bi u tom slučaju ranije postao i naš heroj. No dobro, i ovako se lakše diše. Kako sam ja pasionirani tenisač odmah sam našao jednu sličnost sa Ćilićem. Danas je svima jasno da je Marina prije svega trebalo uvjeriti da ima igru za pobijediti i najbolje kao što su to Federer, Đoković i Nadal. I Goranu je to uspjelo. Vidite, i kod mene je slična situacija. Ja već dulje vrijeme uvjeravam moje partnere u tenisu da sigurno mogu igrati još lošije nego što igram. No, nažalost nitko mi ne vjeruje. Tvrde da sam u zabludi i da se lošije zaista ne može igrati. Izgleda da ću morati promijeniti trenera.

single_652x435_1395233463hrt_stipe_alfier_gallery800Kad smo već kod športa, i nogomet je šport. Gledam utakmicu Hrvatska : Malta. Na HRT-u prenosi Boris Ćosić. Čini mi se da je blizak s “upravnikom” svih HRT-ovih Dnevnika. Naime, u jednom trenutku navijači počeli provocirat veliku većinu liberalnih i progresivnih navijača kojima je stran svaki nacionalizam i koji slušaju Lepu Brenu i gledaju Žikinu dinastiju, a ne vole Thompsona. Počeli se navijači ognjištari derat „U boj, u boj, za narod svoj…” Ta primitivna pjesma kojoj je mjesto u Čavoglavima, a ne na stadionima odmah je zasmetala suptilnom sluhu našeg Borisa. Sličan i istančan sluh ima i Borisov kolega i istomišljenik Branimir Pofuk i mnogi drugovi bliski „upravniku” Stipi Alfieru kojega njegovi obožavatelji zovu punjena ptica. Ćosić je na vrijeme shvatio da se tu radi o ratno huškačkoj pjesmi. Misli Boris, oni bi nas opet zaratili. S kim? Zna se! U boj za narod svoj! Koji narod, razmišlja Boro. A što je s narodnostima? A što je s nacionalnim manjinama? Naročito sa jednom. I pošto pristrani sudac nije htio prekinuti susret zbog grubog vrijeđanja naroda i narodnosti očevici kažu da su Borisa jedva zaustavili da ne prekine prijenos. Ali, ako se ovo još jednom ponovi, zaprijetio je Boro, više me ništa neće spriječiti da isključim mikrofone. Osim ako se ognjištarski navijači ne ispričaju naprednim i liberalnim navijačima tako da zapjevaju svakom uhu dragu „Po šumama i gorama naše zemlje ponosne…” Pričam s prijateljem Lukom Zaradićem i ogorčeno mu kažem „Kud to vodi Luka, još će na stadionima početi svirati Thompsona!” „Vidi se da ne ideš na tekme”, reče Luka, „pa na stadionima samo Thompson i svira”. Imao je pravo Slavek Goldstein kad je napisao putopisnu knjigu „41. godina koja se vraća”. No, nama je naš Boris, govoreći iz srca, svima dao putokaz što možemo, a što ne smijemo zapjevat.

Milan Kundera je napisao „Tamo gdje govori srce, nije pristojno da razum stavlja svoje primjedbe.”

Čitam sa posebnim zanimanjem tipičnu hrvatsku polemiku između kolumniste Ivice Šole i glavnog analitičara predsjednika Josipovića, Dejana Jovića. Odmah je uočljiv sukob starog, prevladanog, prevaziđenog, retrogradnog i uskogrudnog Šole s modernim, progresivnim, proeuropskim, proengleskim i projugoslavenskim Jovićem. Zatucani i neobrazovani Šola zlobno tvrdi da je naš Dejan za njega sigurnosni problem. Naravno, bez ijednog dijalektičkog argumenta. Šola, onako jadan, pouzda se u činjenice, ne znajući da je Dejan davno završio školu u kojoj je vrijedilo pravilo „Ako se činjenice ne slažu s našom istinom, to gore po činjenice.” Naivni Šola od nekud je izvukao Dejanovu znanstvenu analizu o hrvatskim generalima pa citira Dejana „Pogledajte hrvtaske generale, pa tu ne možete otkriti je li to pripadnik mafije ili države.” „In medias tres” kako bi rekli pravi generali iz Dejanu drage Juge. No, na Šolinu žalost naš Dejan je u pravu. Samo se prisjetite kako izgleda Gotovina, Markač, Ante Roso, Krstičević i da ne nabrajam dalje. Cosa nostra. Šaka jada. A kada se prisjetite pravih generala naše slavne JNA, kako su oni izgledali? Recimo Blagoje Ađić, Aca Vasiljević, pa haška zvijezda Mladić, Mile Martić i slični likovi. Da srce zaigra Dejanu i svima nama naprednim i progresivnim. Dobro, po čl. 38. Ustava RH Dejan ima pravo na svoje mišljenje i stavove. Ne može njega klerikalac Šola u tome sprječavat. Dejanov šef je vrhovni zapovjednih hrvatske vojske. Ili armije kako voli reći Dejan. Dejan je ujedno i njegov glavni analitičar i savjetnik. Između ostalog i za mafiju. Josipovićev don Corleone. I zato sam siguran da u hrvatskim oružanim snagama nema ni jednog Al Caponea. Naročito onih mafijaša iz Oluje. Da se je dosadni Šola popeo na živce i drugima, a ne samo Dejanu pokazala je i Ružica Cigler, bivša glavna urednica Večernjaka. Kako je to uobičajno i u skladu sa dobrim medijskim običajima Ruža je u jednom broju Večernjaka srezala Šolu kao peršun. Na sitno. Ona je skužila da je Šola plagijator. Plagirao je sam svoj raniji tekst. I umjesto da zločestog Šolu pozove na razgovor i povuče ga za uši dobronamjerna Ruža objavi na čitavoj strani Večernjeg svoju ispriku čitateljima zbog groznog Šolinog krimena. Sljedeće subote Dejan prosto ne može da veruje kad je vidio da je Šolina kolumna opet na istom mjestu. To je ujedno i dokaz da je predsjednik Josipović apsolutno u pravu kad predlaže referendum za promijenu Ustava, a kojim promijenama bi dobio daleko veće ovlasti nego do sada. Ako taj referendum uspije, ode Šola šorom. Osobno mislim da Dejan Jović ima pravo na svoju ljubav prema Jugi. Samo ako na tome ostane.

Krleža je jednom napisao „Ljubav prema jednima ostavlja dovoljno prostora za mržnju prema mnogim drugima.”

mustac-i-perkovicZa relativno kratko vrijeme započet će suđenje u Švabiji našim zaslužnim drugovima Perkoviću i Mustaču. U narodu se osjeća strepnja. Ljudi se snuždeno pitaju kako je uopće moglo doći do toga da poraženi Švabe sude pripadnicima pobjedničke narodne vojske. Zna se da je Perković sugestivno i uvjerljivo objasnio Švabama da se je neprijateljska emigracija morala ponekad odstrijeliti samo zato da bi Njemci mogli mirno plivati na svojim luft madracima jugoslovenskim Jadranom. Ali tko će tupavim Švabama tu sofisticiranu obrambenu taktiku objasnit? Možda to uspije Nobilu. Ne znam. Švabe pitaju da li je Srpski popularni junak Arkan još živ. Kad je izašao iz pritvora u Zagrebu Ante Nobilo je bio tužilac i siguran je da je bio živ. Mnogi misle da su za smrt Željka Ražnjatovića Arkana krivi Hrvati. Da ga oni nisu pustili iz pritvora i da mu Joža Boljkovac nije poklonio pištolj, on bi danas bio Nobilov klijent. I sigurno bi ga branio i obranio pred neovisnim hrvatskim sudovima. Ali problem je pred nama drugovi. Pojavu osuditi, a drugove Perkovića i Mustača spasit. I u skladu sa tom mudrom i humanom parolom u akciju je krenuo premudri Igor Alborghetti. Igor je jako zabrinut procesnim egzibicijama Vrhovnog pokrajinskog suda u Munchenu. Švabe nas stalno gnjave, traže nekakve dokaze, pitaju nas o tajnim policijama kojih u demokratskom centralizamu nije nikada ni bilo. I zbog zaštite interesa Lijepe naše Igor predlaže da Hrvatska na suđenje pošalje svoje službene promatrače. Moramo zaštiti naše interese dok smo još na vlasti, misli Igor. A drugove po mogućnosti spasiti. Poznato je da je Hrvatska imala službene promatrače u Haagu kad se sudilo Hrvatima. Najpoznatiji promatrač bio je Stipe Mesić koji je sve oduševio, a najviše Haško tužiteljstvo. Dobro, ovo sa Njemcima je nešto drugačije. Tu smo na vrijeme pojavu uočili, ali i uz sav trud i zalaganje drugove nismo spasili. Samo smo se malo osramotili. Ali još nije kasno misli Igor, perjanica Jutarnjeg i hrvatskog novinarstva. Kad bi se recimo moglo postati novinar godine zbog pametnih prijedloga, evo nam odmah pobijednika. Usput neka za svaki slučaj nazove Slobodana Novaka kretenom i fra Duka će mu predati pobjednički pehar.

Robert Frost je napisao „Mozak je sjajan organ. Uključi se isti trenutak kad se probudite i radi sve dok ne dođete u ured.” U ovom konkretnom slučaju ured Jutarnjeg.

HDZ dobro predviđa događaje. Ima pregled igre kao Ray Charles. HDZ je protiv referenduma udruge „U ime obitelji” kojim se želi promijeniti izborni sustav. Dobri, stari HDZ. I slijepcu je jasno da će taj referendum uspjeti bez problema. Ni Ustavni sud neće se usuditi proglasiti takovo referendumsko pitanje neustavnim. Sve će proći vrlo jednostavno. Kao zagrijanim nožem kroz putar. Umjesto da iskoriste sretnu okolnost što je HDZ-ov glavni rival SDP također protiv i priklone se sigurnom pobjedniku, mudre HDZ-ovske glave traže široku javnu raspravu. Nisu ni za izborni prag od 3 % jer bi tobože u Sabor ušlo previše stranaka. Ni sad u Saboru nema mjesta pa bi nastala prevelika gužva. Neki će morati stajati i to točno na izbornom pragu od 3 %. Protiv su zabrane predizbornih koalicija, što je gotovo pravilo u demokratskom svijetu. Boje se da bi mogla propasti njihova koalicija sa velikim i snažnim HSLS-om koja sam ne može ni sanjati o saborskim klupama. No, oni su spremni i na stajanje. Tako da im saborske klupe nisu problem. I vidimo da novi HDZ zbog čiste solidarnosti sa SDP-om propušta ući u momčad koja pobjeđuje. A što će se reći onima koji će potpisati zahtjev za referendum. Bit će ih od prilike jedan milijun. Skoro kao gledaoca Žikine dinastije. HDZ-ovci će vjerojatno reći mi smo se šalili. Nije u referendumima sve, glasujte za HDZ. Naravno, nakon široke javne rasprave.

Još je Winstron Churchill rekao „Ako želiš spriječiti neku političku odluku, organiziraj javnu raspravu.”

Bunjevci nisu ni Srbi ni Hrvati, oni su naši. Nije rekao, ali je mislio Srpski predsjednik Nikolić. Prije toga je onima koji nisu Srbi, ali su njegovi poklonio školske knjige na čirilici. Kako bi pokazao da su njegovi. Predsjednik Josipović reagirao je rezolutno i oštro „Ja ga razumijem jer je predizborna kampanja.” Liberalni vojvoda kaže da Srbija svima omogućava svojim Ustavom da se izjasne kako žele. Zato se Bunjevački Hrvati i mogu izjasniti da su Srbi ili u najgorem slučaju da nisu Hrvati, kad god to zažele. Sada sa zahvalnošču od bivšeg četničkog vojvode dobivaju školske knjige na čirilici. HDZ se trgnuo i diskretno protestirao. Javilo se i Ministarsvo vanjskih poslova, dajući do znanja da će se ta stvar riješiti diplomatskim putem i izražavajući žaljenje što neke stranke na tom minornom pitanju skupljaju jeftine poene. I sad vidimo na djelu hrvatski jal koji ne prihvača, kako je rekao vojvoda „srpsku velikodušnu gestu” kojom se Hrvatima daruje „udžbenike na ćirilici.” Još su nam samo trebali uz to darovati još jedan reprint časopisa „Zenit” u kojem izdavač Ljubomir Micić s pravom Hrvate smatra križancima papige i majmuna.

A hrvatsko Ministarstvo vanjskih poslova trebalo se držati pametne izreke Winstona Churchilla koja glasi „Diplomat je onaj koji dva puta dobro razmisli prije nego ništa ne kaže.”

Zvonimir Hodak/dnevno.hr

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Marko Ljubić: Kome komemoriraju generali – suborcu Praljku, svojoj ratnoj slavi ili hrvatskoj nacionalnoj državi?

Objavljeno

na

Objavio

Patrik Macek/PIXSELL

Skrivajući informacije o posmrtnim događanjima oko pokojnog generala Slobodana Praljka, dopremi tijela u Hrvatsku, te o njegovoj sahrani, od hrvatskoga naroda, država je još jednom pokazala da nema ni malo povjerenja u onu običnu, ljudsku i osobnu svijest ljudi, narodne vrijednosne standarde i samopoštovanje, da ne cijeni ni malo osobne tradicionalne vrijednosti goleme većine hrvatskih ljudi, i da se izrodila u nešto sasvim drugo od nacionalne države. Za koju su, vođeni idejom stvaranja samostalne Hrvatske, svoje vojnike u borbu do smrti i hrvatski narod u cjelini predvodili hrvatski generali u Generalskom zboru.

Kome i što komemoriraju ratni generali?

Valja odmah istaći da je više neupitno i iskreno prihvaćene slobode i nacionalne samosvijesti oslobođeno u Praljkovom zadnjem činu pred međunarodnim kaznenim haškim Sudom nego u svim oslobađajućim presudama hrvatskim časnicima i generalima, pa i od oslobađajuće presude generalima Gotovini, Markaču i Čermaku.

Golema je razlika.

On je s prijezirom odbacio nadležnost nevjerodostojnih, u svim ostalim slučajevima slavilo se njihovu – nadležnost. Stoga, ako već nije vrijeme za slavlje, jer nije, valjalo se i moralo, još uvijek mora i morat će u svakom danu postojanja hrvatskoga naroda iskazivati poštovanje tom činu samooslobođenje, jer je upravo taj čin – pravac koji Hrvatsku vodi iz mraka u kojemu se održava ova komemoracija Generalskog zbora.

Jer, dok god generali govore samo na komemoraciji, njihova vojska je sve slabija.

Zato je pitanje imaju li, mogu li i hoće li uputiti svoj glas izvan komemoracije?

Ako je Generalova posljednja želja bila – bez groba i pogreba, zašto bi netko tko bar minimalno poznaje hrvatski narod mislio da je nužno u potpunoj tajnosti obaviti sahranu i prekriti ga potpunim javnim zaboravom? Prikriti činjenice o dopremi njegovih posmrtnih ostataka Hrvatskoj, njegovoj obitelji, trenutku sahrane, silno podsjeća na zapise iz knjiga i sjećanja rijetkih živućih suvremenika o obračunu komunističkog režima s neistomišljenicima – koje se ubijalao nakon smrti.

Skrivanje informacija o posmrtnim dođajima oko generala Praljka podsjeća na procedure sahrana presuđenih nacističkih zločinaca nakon nuernberškog procesa, kako bi se izbjegla identifikacija njemačkih generacija s ljudima u čiju krivnju i zločinačku odgovornost nitko zdrava razuma nije ni trunke sumnjao, jer ju je cijeli svijet vidio i bila je neupitno potkrijepljena dokazima.

Provalija između presude Praljku i realnih činjenica

Kako će hrvatska država i međunarodni centri moći premostiti provaliju između presude hrvatskog časnika Slobodana Praljka i realnih činjenica, autentičnih sjećanja i milijuna dokaza koji vrišteći ukazuju na – neodrživost te presude?

A moraju, jer ta blokada informacija i šutnja ukazuje na tretman ili opasnog zločinca ili na paničan strah od sudjelovanja u prljavštini presude.

Dakle, kako?

Silom!

Prjevarom!

Do kada i s kojom cijenom?

Sramotno je da svaka informacija o posmrtnim protokolima s pokojnim Generalom i svim relevantnim detaljima od izuzetnoga interesa za hrvatski narod nije javno objavljena, jer se na taj način suvremena hrvatska država svrstava posve uz organsku cjelinu s bivšom komunističkom Jugoslavijom, koja je ubijala svoje oponente, sahranjivala ih na nepoznatim mjestima, i zauvijek zakopavala elementarne činjenice o njima.

Uništavala istinu, kako bi preživjela laž.

Točno na to asocira skrivanje činjenica o sahrani Generala.

Jer, ako se već svi sramni postupci pokušavaju sakriti iza njegove posljednje želje o ispraćaju u krugu obitelji i bez groba, onda valja naglasiti da njegova posljednja želja nije bila, niti je mogla biti, da se naciji koja ima pravo na informacije – uskrati te informacije.

To uveliko nadilazi Praljkove privatne oporuke i pokazuje cilj i namjeru državnoga poretka da Praljka koji pripada hrvatskome narodu sakrije, njegovu poruku uništi, da osuđenika suda čiju je nadležnost s prijezirom odbio strpa nazad u hašku ćeliju i zauvijek pokuša zatvoriti stranicu o postojanju toga čovjeka i jednoga hrvatskog ratnog generala.

Šutnja Generalskog zbora, tisuća braniteljskih udruga, institucija navodno slobodne i samostalne Hrvatske, medijskog mainstreama, potvrđuje samo to da imaju isti politički nerv, isti kodeks ponašanja i isti model djelovanja kao i sve zloćudniji poredak u ovoj sramnoj operaciji, kao i onaj poredak protiv kojega su se borili i stekli časničku ratnu slavu.

Kako se to dogodilo i zbog čega?

Prinudna šutnja

Zar su organizatori prijenosa posmrtnih ostataka i sahrane uistinu mislili da će ljudi nahrliti na Mirogoj i time iskazati prijezir prema posljednoj želji čovjeka koga poštuju?

Nelogično.

Nesuvislo.

Potpuno neutemeljeno u dosadašnjem ponašanju hrvatskoga naroda.

Državna vlast koja je sve organizirala, naravno, nije to mislila. Bojala se nijeme kolone tisuća ljudi uz ceste, bojala se možebitnoga okupljanja, koje ne bi bilo pod kontrolom neke organizirane i odane grupacije koja će nagomilanu energiju držati pod kontrolom i određivati limite dopuštenoga proboja. Jer, ništa se u ovome slučaju nije prepuštalo – slučajnosti.

Ništa.

Zato se primjenjuje nezapamćena blokada i manipulacija, zataškavanje, prinudna šutnja.

Hrvatski narod je morao znati kada tijelo pokojnog generala Praljka stiže u Zagreb.

Morao.

Možda bi se ulicama od aerodroma s imenom, tom presudom kriminaliziranoga, pokojnog Franje Tuđmana, do zadnjega počivališta uredale tisuće Hrvata, stajali bi možda nijemo sa svijećama i poklonom čovjeku koga poštuju i žele ga ispratiti.

Možda i ne bi.

Ali zaslužili su sami odlučiti.

To su pitanja na koja ni jedna država nema pravo odluke, ako je slobodna i demokratska.

Svakako u tim možebitnim nijemim tisućama promatrača i poštovatelja ne bi bilo onoliko neiskrene histerije i tezgaranje, onoliko umjetnoga slavlja i pokušaja naplate presuđene slobode kao u slučaju generala Gotovine i Markača, ali bilo bi čistijeg poštovanja, jer bi bilo svakako lišeno lažne pravovjernosti, interesenog svrstavanja i pokušaja brisanja vlastitih promašaja i lutanja.

Skrivanje informacija o pokopu

Skrivajući informaciju o sahrani generala Praljka, suvremena hrvatska država je zapravo relativizirala stvarnu radost hrvatskog naroda zbog oslobađajuće presude Gotovini i Markaču, a sudionici tih slavljeničkih kolona koji će komemorirati Solobodanu Praljku pod organizacijom Generalskog zbora, samo će, ili potvrditi da su nekada bili generali, a danas ugašeni dvojbeni časnici jer se nisu usprotivili krajnje nečasnom odnosu države prema svome suborcu, ili da u toj slavi još ima života.

Nije uvijek i zauvijek časnik onaj tko nosi svečane odore, znamenje i zaslužena priznanja.

Bitni su ljudi koji nose te odore i priznanja, ljudi koji dok god postoje imaju obvezu prema svojim odorama i priznanjima na njima, jer – generalsku čast uvijek treba pokazivati.

Poštovanje se odaje ljudima a ne priznanjima.

Zašto ni nakon tjedan dana od strašnoga događaja nemamo informaciju, odnosno potvrdu, gdje je umro general Praljak, iako Hrvatska ima stotine vrhunskih patologa, forenzičara, stručnjaka koji samo na temelju informacije o otrovu koji je ispio General mogu u sekundi izreći potpuno preciznu informaciju o tome kad je, nakon koliko minuta i gdje umro hrvatski General?

Ali – nemaju gdje.

Nitko im nije omogućio nacionalnu pozornicu s koje to mogu reći.

Zašto to pitanje nismo čuli ni u jednoj emisiji tzv. mainstreama, pogotovo na HRT-u, zašto to pitanje nije pokušala otvoriti ni jedna navodna suverenistička medijska alternativa, televizija, radio, bilo tko?

Zašto to pitanje nisu potakli suborci, generali koji organiziraju komemoraciju svome ratnome suborcu?

Je li skrivanje informacije ispunjavanje Angiusovoga zahtjeva na Vijeću sigurnosti – ne smije se dopustiti!?

Je li na toj platformi već ranije pripremljena reakcija Facebooka koji je zadužen da uguši svaki pokušaj bilo kakvoga pitanja ili izraza slobodne ljudske sumnje ili volje milijuna ljudi u ono što im je prikazano i što mu se pokušava nametnuti. U ime „interesa šire zajednice“?

Koje to?

Manipulativni udari

Cinizam je trenutka da će na komemoraciji u organizaciji Generalskog zbora, udruženja nekoliko desetaka ratnih generala HV i HVO govoriti i autor sjajne knjige o informacijskoj manipulaciji, o proizvodnji zaborava i pristanku na zaborav, profesor Miroslav Tuđman i sam ratni general. Kako je moguće pomiriti iskazivanje počasti Generalu, a istovremeno ne pokušati učiniti ništa da se spriječi ta golema manipulacija u kojoj sudjeluju svi koji imaju bilo kakvu mogućnost upozoriti na nju – a šute.

Od trenutka moralnog sloma međunarodnog pravnog poretka u haškoj sudnici, od trenutka dubinskoga ispita hrvatske današnje državnosti i državne infrastrukture, glavni mediji ne prestaju s organiziranim manipulativnim udarima i preusmjeravanjem pozornosti nacije.

Svakoga onoga tko se pobuni, kao što je uradila UiO zahtjevajući ostvarivanje svrhe svoje države histeričnom se kampanjom ismijava, propovijeda i zagovara se nemoć i bespomoćnost, država reagira šutnjom ili izjavama o svojoj nemoći, iako UiO i rijetki među nama – adresiraju odgovornost za duboke poremećaje jedinome tko smije i može biti pozvan riješavati probleme nasrtaja na slobodu komuniciranja – svojoj nacionalnoj državi.

Državi koja nikako ne smije reći da ne može ništa učiniti!

Nikako!

Nakon prvotnoga šoka nepredviđenim Praljkovim činom, jer su očito sve drugo bili predvidjeli i imali spremljeno, manipulacija je započela teći nesmiljenom žestinom.

RTL je istoga dana ispod svojih vijesti emitirao informaciju o tome da je Radovan Karadžić teško pogođen Praljkovom smrću, da su bili kao braća, zatim je tu informaciju reemitirao portal Dnevno kojim ravna Andrea Latinović, a onda se to širilo mrežama, a već se mrežama širi srbijanska priča o tome da je general Praljak kao nekakav zatvorski diler nudio otrov „svome drugome bratu“ Ratku Mladiću, a ovaj odbio.

Je li se netko javno zapitao kome je, kako i kada palo na pamet pitati obitelj Radovana Karadžića je li on boluje zbog smrti svoga „brata“, a istodobno zanemariti tisuće Praljkovih suboraca i dokazane braće, zna li netko odakle ta informacije i tko je iz Haaga gdje se Karadžić nalazi mogao, te zašto, ponuditi tu informaciju medijima?

Ne.

Takvih pitanja nema.

Obavještajni rat

A upravo rukopis svrstavanja hrvatskog ratnog junaka s njegovim bivšim neprijateljima, ljudima koje cijeli suvremeni svijet percipira kao zločince, od čijih je vojski branio svoj narod, i ispod čijih su ratnih rukopisa ostale zapisane tisuće smrti i užasa, silno ukazuje na prljavi obavještajni rat kome se tepa nazivljem – hibridni, na matricu žestoke manipulacije i kuhinju beogradskih tajnih službi čiji su prsti izvan svake sumnje duboko u svim ratnim i pogotovo poratnim događajima, a epilozi ovo čemu svjedočimo. Sa snažnim osloncem na ekspoziture u Hrvatskoj.

Koristi li aktualni hrvatski mainstream svjesno podvale beogradskih službi, je li to neki zajednički pakleni plan ubijanja uzora u hrvatskom narodu, radi njegove lakše i sigurnije pacifikacije i usmjeravanja u nove zajednice čije je ceste probijao upravo haški sud ovakvim presudama?

Smiju li to odšutjeti ratne vojskovođe kad već politike šute?

Štogod bilo, blokada informacija i opipljivo nastojanje prekrivanja debelim javnim slojem zaborava svega oko generala Praljka ukazuje na zlokobnost pozadinskih namjera i ciljeva.

U takvoj prljavoj rijeci nitko tko drži do svoje higijene ne pliva.

Informacije o pojačanoj sigurnosti zbog Adventa u Zagrebu, policijski djelatnici u studiju HRT-a koji neizravno, a otvoreno plaše naciju mogućim terorizmom, ističući kako će psi obučeni za otkrivanje eksploziva krstariti centrom Zagreba, samo zorno pokazuju stupanj zastranjivanja manipulativne srži navodno nacionalne države, koja umjetno izaziva krize i prijetnjom nasiljem – kontrolira događaje.

To tako naime ispada u kontekstu sveopće manipulacije čak i ako država ima indicije o terorističkoj prijetnji. Kad nema povjerenja, nema ga, a ovakvim serijskim manipulativnim rukopisom samo pojačava nepovjerenje u nepremostive raspukline, koje se u jednome trenutku moraju početi premoštavati silom.

Jer druge moći neće biti.

Jesmo li nakon svega čemu svjedočimo na pragu toga?

Baš me zanima kako će HRT i ostali mainstream mediji, koji redovito izravno u svojim programima izvještavaju s prosvjednih skupova ili zahtjeva opskurnih antifa skupinica ispred Sabora, popratiti najavljeni prosvjedni dolazak skupina mladih i studenata podrijetlom iz BiH koji namjeravaju donijeti državnoj Vladi poruku – S prijezirom odbacujemo vaše podaništvo?

Služe li dakle i ratni generali manipulaciji zalažući ratnu slavu, ne samo svoju, nego svoga naroda, nemoguće je ne pitati se javno u ovome trenutku?

Šutjeti o tome da je netko organizirano i ciljano sakrio informaciju o dopremi posmrtnih ostataka pokojnog Generala u Zagreb, o izostanku toliko nužnih informacija o svemu nakon događaja u Haagu, konačno o tome kad je ispraćen General prema svojoj želji, nije zalog primjerene komemoracije, nije poštovanje, nije ni – viteški, časnički i ljudski. I to se pitanje, ta teška dvojba nad Zagrebom i nad Hrvatskom ne može rastjerati nikakvim govorima.

Hrvatska, svaki Hrvat, pa i generali će morati reći i učiniti više od prigodnih riječi na komemoraciji.

Marko Ljubić/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Višnja Starešina: Udruženi zločinački pothvat i hrvatska ne-država

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatska kao država uistinu nije osuđena za udruženi zločinački pothvat progona Muslimana/Bošnjaka u BiH. Jer Haaški sud uistinu nema mandat suditi državama.

Hrvatska također nije osuđena za agresiju na BiH. Jer Haaški sud uistinu nema mandat suditi za agresiju. U posljednjoj presudi Haaškog suda protiv Jadranka Prlića, Brune Stojića, Slobodana Praljka, Milivoja Petkovića, Valentina Čorića i Berislava Pušića Hrvatska je samo p(r)okazana kao ne-država.

Zašto ne-država? Pa zato što se samo ne-državi može dogoditi da međunarodni sud njezinim državljanima sudi po pravnim standardima koje ne primjenjuje ni na koga drugoga.

Riječ je o tzv. trećem obliku udruženog zločinačkog pothvata, koji je po svome pravnom rezonu vrlo blizak boljševičkim revolucionarnim sudovima, jer potpuno kolektivizira krivnju i suđenje čini suvišnim, piše Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Svi se smiju Zagrebu

Samo tako se mogao presuditi svehrvatski UZP, iako su baš u vrijeme njegova presuđenog trajanja, od srpnja do studenog 1993. godine, „oslobodilačke“ snage A BiH, potpomognute stranim islamskim borcima mudžahedinima, bile u velikoj ofenzivi u središnjoj Bosni i Hercegovini, nastojeći prodrijeti dolinom Neretve do jadranske obale i „osloboditi“ taj prostor od „okupacijskog“ hrvatskog stanovništva, počinivši pritom niz brutalnih zločina, uključujući i one obredne.

HVO ih je uspio u tome spriječiti i zato mu je suđeno kao – okupacijskoj vojsci. Kada bi Hrvatska uistinu bila država, a ne ne-država, onda joj se ovakva presuda ne bi mogla dogoditi.

Država Srbija je, primjerice, iz svih optužnica protiv Srba nakon 2002. godine, kako za zločine u Hrvatskoj, tako i za zločine u BiH, uspjela izbaciti kvalifikaciju „međunarodnog oružanog sukoba“. I zato se danas službeni Beograd podsmjehuje službenom Zagrebu kao osuđenom agresoru.

Upravo u tom se razdoblju ne-država Hrvatska osobito trudila, s najviših institucionalnih adresa, dokazati da je bila agresor na BiH: od političkih deklaracija i dostave dokumentacije, preko potpune paralize institucija u zaštiti državnog interesa, u prvim redu DORH-a i obavještajne zajednice.

Da se je Hrvatska u proteklih dvadesetak godina ponašala kao država, a ne kao državna ljuštura izbušena bivšim jugoslavenskim tajnim službama (personificiranim u KOS-u), onda ovakve presude nikada ne bi ni bilo. No ostavimo sada prošlost. Okrenimo se sadašnjosti i budućnosti.

Kada bi današnja Hrvatska funkcionirala uistinu kao država, a ne kao nedržavna ljuštura, onda bi joj ovakva presuda bila nelagoda, ali ne nepremostiva. Nelagoda bi bila jer će je ne samo bošnjačko, već i srpsko vodstvo nastojati iskoristiti za ostvarenje svojih političkih ciljeva, preko suđenja za ratne zločine u BiH.

Završni politički obračun s Hrvatima u BiH preko suđenja za ratne zločine pred bosanskohercegovačkim sudovima već je pripremljen kroz dosadašnja suđenja: Hrvati se tretiraju kao agresori i u odnosu na Bošnjake i u odnosu na Srbe (međunarodni oružani sukob), cilja se na zapovjedni kadar, a ne na počinitelje, model udruženog zločinačkog pothvata iz presude Prlić i ostali samo će olakšati nakane.

Zato je realno očekivati, možda već oko Božića, novi val optužnica protiv zapovjednika HVO-a za mostarsko područje, ali i prvi val optužnica za završne operacije HV-a i HVO-a protiv srpske vojske Maestral i Južni potez u jesen 1995. godine, na kojima već dva desetljeća srpske službe nastoje optužiti cijeli zapovjedni vrh HV-a i HVO-a, na čelu s Antom Gotovinom i Damirom Krstičevićem.

U sadašnjosti, hrvatska se državna politika nalazi u okolnostima vrlo usporedivim s onima u jesen 1993. godine, kada je završna podjela karata u BiH bila na vidiku, srpsko-muslimanski politički dogovor na pomolu, a Hrvatska pred slomom i to još s atributom agresora i pod prijetnjom sankcija.

Danas je opet na vidiku nova podjela karata na Balkanu, sa BiH kao središnjom točkom i povratkom SAD-a na političku scenu. Hrvatska je politički iznimno oslabljena i ovom presudom, ali i sustavnim potpirivanjem drugih susjedskih sporova, opstanak Hrvata u BiH je upitan, hrvatsko članstvo u EU-u i NATO-u neiskorišteno.

Nastavi li se politički ponašati kao ne-država, Hrvatskoj je otvoren put u balkansku zajednicu, a ratnim zapovjednicima u srpske i bošnjačke zatvore.

Igrajmo na Ameriku

Takvu budućnost još uvijek može spriječiti – Hrvatska koja se ponaša kao država. U sličnim i zbog rata težim okolnostima 1993. godine Tuđman je učinio zaokret potraživši strateško partnerstvo sa SAD-om i jačajući Hrvatsku vojsku.

Premijer Plenković i predsjednica Grabar-Kitarović (ako se mogu dogovoriti) danas to mogu učiniti pokazujući da Hrvatska uistinu želi biti strateški partner SAD-a na Balkanu. To, među ostalim, znači da je LNG na Krku već trebalo dovršiti.

A ne se igrati balkanskih trgovaca obećanjima. Drugo i jednako značajno je jačanje hrvatskih državnih institucija – iznad svega pravosuđa i obavještajne zajednice. A jačanje može početi upravo njihovim čišćenjem od supočinitelja u montiranom udruženom zločinačkom pothvatu.

Bez obzira jesu li to činili svjesno ili nesvjesno, zbog potkapacitiranosti, zbog vlastitog ili obiteljskog dosjea u Beogradu, Sarajevu i Banjoj Luci… Bez takvog državnog zaokreta – budućnost je u istočnom koruptivnom klupku.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Tko želi da Hrvata u BiH više ne bude?

HAŠKA PRAVDA: Za zločine u hrvatskobošnjačkom ratu – Hrvatima 273, Bošnjacima 8,5 godina zatvora

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari