Pratite nas

Kolumne

Kako je Ćosić na vrijeme shvatio da je ‘U boj, u boj’ ratno-huškačka pjesma

Objavljeno

na

Ta primitivna pjesma kojoj je mjesto u Čavoglavima, a ne na stadionima odmah je zasmetala suptilnom sluhu našeg Borisa. Sličan i istančan sluh ima i Borisov kolega i istomišljenik Branimir Pofuk i mnogi drugovi bliski „upravniku” Stipi Alfieru kojega njegovi obožavatelji zovu punjena ptica.

Marin Ćilić je novi hrvatski bronhij. Trenutno svi lakše dišemo. Nakon njegove sjajne pobjede na US OPEN-u pokazalo se da Hrvatima ne treba puno da budu sretni. Samo dobro plaćen posao na kojem se baš previše ne radi, auto s dodatnom opremom, kuća i vikendica, može i malo veći stan i život je san. Od svega navedenog za sad je tu nažalost samo Ćilićeva pobijeda. S vremenom, za recimo od 100 do 150 godina svi će imati posao, kuće, Dinamo će igrati u Ligi prvaka, što više i dočekat će proljeće. Da je Goran ranije postao Ćiliću trener i da ga je recimo zapitao “Jesi li ručao?”, Ćilić bi odgovorio “Jesam!”, a onda bi Goran rekao: “E onda udri tu lopticu!”. Ćilić bi u tom slučaju ranije postao i naš heroj. No dobro, i ovako se lakše diše. Kako sam ja pasionirani tenisač odmah sam našao jednu sličnost sa Ćilićem. Danas je svima jasno da je Marina prije svega trebalo uvjeriti da ima igru za pobijediti i najbolje kao što su to Federer, Đoković i Nadal. I Goranu je to uspjelo. Vidite, i kod mene je slična situacija. Ja već dulje vrijeme uvjeravam moje partnere u tenisu da sigurno mogu igrati još lošije nego što igram. No, nažalost nitko mi ne vjeruje. Tvrde da sam u zabludi i da se lošije zaista ne može igrati. Izgleda da ću morati promijeniti trenera.

single_652x435_1395233463hrt_stipe_alfier_gallery800Kad smo već kod športa, i nogomet je šport. Gledam utakmicu Hrvatska : Malta. Na HRT-u prenosi Boris Ćosić. Čini mi se da je blizak s “upravnikom” svih HRT-ovih Dnevnika. Naime, u jednom trenutku navijači počeli provocirat veliku većinu liberalnih i progresivnih navijača kojima je stran svaki nacionalizam i koji slušaju Lepu Brenu i gledaju Žikinu dinastiju, a ne vole Thompsona. Počeli se navijači ognjištari derat „U boj, u boj, za narod svoj…” Ta primitivna pjesma kojoj je mjesto u Čavoglavima, a ne na stadionima odmah je zasmetala suptilnom sluhu našeg Borisa. Sličan i istančan sluh ima i Borisov kolega i istomišljenik Branimir Pofuk i mnogi drugovi bliski „upravniku” Stipi Alfieru kojega njegovi obožavatelji zovu punjena ptica. Ćosić je na vrijeme shvatio da se tu radi o ratno huškačkoj pjesmi. Misli Boris, oni bi nas opet zaratili. S kim? Zna se! U boj za narod svoj! Koji narod, razmišlja Boro. A što je s narodnostima? A što je s nacionalnim manjinama? Naročito sa jednom. I pošto pristrani sudac nije htio prekinuti susret zbog grubog vrijeđanja naroda i narodnosti očevici kažu da su Borisa jedva zaustavili da ne prekine prijenos. Ali, ako se ovo još jednom ponovi, zaprijetio je Boro, više me ništa neće spriječiti da isključim mikrofone. Osim ako se ognjištarski navijači ne ispričaju naprednim i liberalnim navijačima tako da zapjevaju svakom uhu dragu „Po šumama i gorama naše zemlje ponosne…” Pričam s prijateljem Lukom Zaradićem i ogorčeno mu kažem „Kud to vodi Luka, još će na stadionima početi svirati Thompsona!” „Vidi se da ne ideš na tekme”, reče Luka, „pa na stadionima samo Thompson i svira”. Imao je pravo Slavek Goldstein kad je napisao putopisnu knjigu „41. godina koja se vraća”. No, nama je naš Boris, govoreći iz srca, svima dao putokaz što možemo, a što ne smijemo zapjevat.

Milan Kundera je napisao „Tamo gdje govori srce, nije pristojno da razum stavlja svoje primjedbe.”

Čitam sa posebnim zanimanjem tipičnu hrvatsku polemiku između kolumniste Ivice Šole i glavnog analitičara predsjednika Josipovića, Dejana Jovića. Odmah je uočljiv sukob starog, prevladanog, prevaziđenog, retrogradnog i uskogrudnog Šole s modernim, progresivnim, proeuropskim, proengleskim i projugoslavenskim Jovićem. Zatucani i neobrazovani Šola zlobno tvrdi da je naš Dejan za njega sigurnosni problem. Naravno, bez ijednog dijalektičkog argumenta. Šola, onako jadan, pouzda se u činjenice, ne znajući da je Dejan davno završio školu u kojoj je vrijedilo pravilo „Ako se činjenice ne slažu s našom istinom, to gore po činjenice.” Naivni Šola od nekud je izvukao Dejanovu znanstvenu analizu o hrvatskim generalima pa citira Dejana „Pogledajte hrvtaske generale, pa tu ne možete otkriti je li to pripadnik mafije ili države.” „In medias tres” kako bi rekli pravi generali iz Dejanu drage Juge. No, na Šolinu žalost naš Dejan je u pravu. Samo se prisjetite kako izgleda Gotovina, Markač, Ante Roso, Krstičević i da ne nabrajam dalje. Cosa nostra. Šaka jada. A kada se prisjetite pravih generala naše slavne JNA, kako su oni izgledali? Recimo Blagoje Ađić, Aca Vasiljević, pa haška zvijezda Mladić, Mile Martić i slični likovi. Da srce zaigra Dejanu i svima nama naprednim i progresivnim. Dobro, po čl. 38. Ustava RH Dejan ima pravo na svoje mišljenje i stavove. Ne može njega klerikalac Šola u tome sprječavat. Dejanov šef je vrhovni zapovjednih hrvatske vojske. Ili armije kako voli reći Dejan. Dejan je ujedno i njegov glavni analitičar i savjetnik. Između ostalog i za mafiju. Josipovićev don Corleone. I zato sam siguran da u hrvatskim oružanim snagama nema ni jednog Al Caponea. Naročito onih mafijaša iz Oluje. Da se je dosadni Šola popeo na živce i drugima, a ne samo Dejanu pokazala je i Ružica Cigler, bivša glavna urednica Večernjaka. Kako je to uobičajno i u skladu sa dobrim medijskim običajima Ruža je u jednom broju Večernjaka srezala Šolu kao peršun. Na sitno. Ona je skužila da je Šola plagijator. Plagirao je sam svoj raniji tekst. I umjesto da zločestog Šolu pozove na razgovor i povuče ga za uši dobronamjerna Ruža objavi na čitavoj strani Večernjeg svoju ispriku čitateljima zbog groznog Šolinog krimena. Sljedeće subote Dejan prosto ne može da veruje kad je vidio da je Šolina kolumna opet na istom mjestu. To je ujedno i dokaz da je predsjednik Josipović apsolutno u pravu kad predlaže referendum za promijenu Ustava, a kojim promijenama bi dobio daleko veće ovlasti nego do sada. Ako taj referendum uspije, ode Šola šorom. Osobno mislim da Dejan Jović ima pravo na svoju ljubav prema Jugi. Samo ako na tome ostane.

Krleža je jednom napisao „Ljubav prema jednima ostavlja dovoljno prostora za mržnju prema mnogim drugima.”

mustac-i-perkovicZa relativno kratko vrijeme započet će suđenje u Švabiji našim zaslužnim drugovima Perkoviću i Mustaču. U narodu se osjeća strepnja. Ljudi se snuždeno pitaju kako je uopće moglo doći do toga da poraženi Švabe sude pripadnicima pobjedničke narodne vojske. Zna se da je Perković sugestivno i uvjerljivo objasnio Švabama da se je neprijateljska emigracija morala ponekad odstrijeliti samo zato da bi Njemci mogli mirno plivati na svojim luft madracima jugoslovenskim Jadranom. Ali tko će tupavim Švabama tu sofisticiranu obrambenu taktiku objasnit? Možda to uspije Nobilu. Ne znam. Švabe pitaju da li je Srpski popularni junak Arkan još živ. Kad je izašao iz pritvora u Zagrebu Ante Nobilo je bio tužilac i siguran je da je bio živ. Mnogi misle da su za smrt Željka Ražnjatovića Arkana krivi Hrvati. Da ga oni nisu pustili iz pritvora i da mu Joža Boljkovac nije poklonio pištolj, on bi danas bio Nobilov klijent. I sigurno bi ga branio i obranio pred neovisnim hrvatskim sudovima. Ali problem je pred nama drugovi. Pojavu osuditi, a drugove Perkovića i Mustača spasit. I u skladu sa tom mudrom i humanom parolom u akciju je krenuo premudri Igor Alborghetti. Igor je jako zabrinut procesnim egzibicijama Vrhovnog pokrajinskog suda u Munchenu. Švabe nas stalno gnjave, traže nekakve dokaze, pitaju nas o tajnim policijama kojih u demokratskom centralizamu nije nikada ni bilo. I zbog zaštite interesa Lijepe naše Igor predlaže da Hrvatska na suđenje pošalje svoje službene promatrače. Moramo zaštiti naše interese dok smo još na vlasti, misli Igor. A drugove po mogućnosti spasiti. Poznato je da je Hrvatska imala službene promatrače u Haagu kad se sudilo Hrvatima. Najpoznatiji promatrač bio je Stipe Mesić koji je sve oduševio, a najviše Haško tužiteljstvo. Dobro, ovo sa Njemcima je nešto drugačije. Tu smo na vrijeme pojavu uočili, ali i uz sav trud i zalaganje drugove nismo spasili. Samo smo se malo osramotili. Ali još nije kasno misli Igor, perjanica Jutarnjeg i hrvatskog novinarstva. Kad bi se recimo moglo postati novinar godine zbog pametnih prijedloga, evo nam odmah pobijednika. Usput neka za svaki slučaj nazove Slobodana Novaka kretenom i fra Duka će mu predati pobjednički pehar.

Robert Frost je napisao „Mozak je sjajan organ. Uključi se isti trenutak kad se probudite i radi sve dok ne dođete u ured.” U ovom konkretnom slučaju ured Jutarnjeg.

HDZ dobro predviđa događaje. Ima pregled igre kao Ray Charles. HDZ je protiv referenduma udruge „U ime obitelji” kojim se želi promijeniti izborni sustav. Dobri, stari HDZ. I slijepcu je jasno da će taj referendum uspjeti bez problema. Ni Ustavni sud neće se usuditi proglasiti takovo referendumsko pitanje neustavnim. Sve će proći vrlo jednostavno. Kao zagrijanim nožem kroz putar. Umjesto da iskoriste sretnu okolnost što je HDZ-ov glavni rival SDP također protiv i priklone se sigurnom pobjedniku, mudre HDZ-ovske glave traže široku javnu raspravu. Nisu ni za izborni prag od 3 % jer bi tobože u Sabor ušlo previše stranaka. Ni sad u Saboru nema mjesta pa bi nastala prevelika gužva. Neki će morati stajati i to točno na izbornom pragu od 3 %. Protiv su zabrane predizbornih koalicija, što je gotovo pravilo u demokratskom svijetu. Boje se da bi mogla propasti njihova koalicija sa velikim i snažnim HSLS-om koja sam ne može ni sanjati o saborskim klupama. No, oni su spremni i na stajanje. Tako da im saborske klupe nisu problem. I vidimo da novi HDZ zbog čiste solidarnosti sa SDP-om propušta ući u momčad koja pobjeđuje. A što će se reći onima koji će potpisati zahtjev za referendum. Bit će ih od prilike jedan milijun. Skoro kao gledaoca Žikine dinastije. HDZ-ovci će vjerojatno reći mi smo se šalili. Nije u referendumima sve, glasujte za HDZ. Naravno, nakon široke javne rasprave.

Još je Winstron Churchill rekao „Ako želiš spriječiti neku političku odluku, organiziraj javnu raspravu.”

Bunjevci nisu ni Srbi ni Hrvati, oni su naši. Nije rekao, ali je mislio Srpski predsjednik Nikolić. Prije toga je onima koji nisu Srbi, ali su njegovi poklonio školske knjige na čirilici. Kako bi pokazao da su njegovi. Predsjednik Josipović reagirao je rezolutno i oštro „Ja ga razumijem jer je predizborna kampanja.” Liberalni vojvoda kaže da Srbija svima omogućava svojim Ustavom da se izjasne kako žele. Zato se Bunjevački Hrvati i mogu izjasniti da su Srbi ili u najgorem slučaju da nisu Hrvati, kad god to zažele. Sada sa zahvalnošču od bivšeg četničkog vojvode dobivaju školske knjige na čirilici. HDZ se trgnuo i diskretno protestirao. Javilo se i Ministarsvo vanjskih poslova, dajući do znanja da će se ta stvar riješiti diplomatskim putem i izražavajući žaljenje što neke stranke na tom minornom pitanju skupljaju jeftine poene. I sad vidimo na djelu hrvatski jal koji ne prihvača, kako je rekao vojvoda „srpsku velikodušnu gestu” kojom se Hrvatima daruje „udžbenike na ćirilici.” Još su nam samo trebali uz to darovati još jedan reprint časopisa „Zenit” u kojem izdavač Ljubomir Micić s pravom Hrvate smatra križancima papige i majmuna.

A hrvatsko Ministarstvo vanjskih poslova trebalo se držati pametne izreke Winstona Churchilla koja glasi „Diplomat je onaj koji dva puta dobro razmisli prije nego ništa ne kaže.”

Zvonimir Hodak/dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Što dalje s Notre-Dame? Ili putem Krista ili putem Aje Sofije!

Objavljeno

na

Objavio

Pariški vatrogasci koji su ugasili požar

Kad nas napusti netko nam blizak, roditelj, prijatelj, brat ili neka javno poznata, draga nam osoba koja je osvajala naša srca umijećem i vještinom, kao Dražen u igri s loptom ili Oliver popularnom pjesmom, shvatimo kako je u trenu nestao dio našeg života za kojeg smo cijelo vrijeme podrazumijevali da je tu i da će tu biti zauvijek. U tom podrazumijevanju možda i nismo primjećivali koliko nam znače, koliko je lijepo da su s nama, koliko nas ispunjavaju radošću. Tim je veća praznina kad odu…

Nije drukčije ni kad je posrijedi baština, bila ona duhovna ili materijalna. Jer baština je ostavština neprekinutog lanca naših predaka, sačuvana tako što je baš svaki u tom slijedu potvrdno odgovorio na pitanje je li ju vrijedno prenijeti dalje. To pitanje ne može izbjeći ni karika lanca koja se danas kuje. Što ćemo odgovoriti?

Humanizmom protiv Boga

Pariška katedrala Notre-Dame nesumnjivo je fascinantan primjer materijalne ostavštine nadahnute kršćanskim duhom prožetim Duhom Svetim. Tko li je uopće u ono doba takvo što mogao zamisliti, tko projektirati, tko financirati, tko gradnju organizirati, konačno i tko izgraditi takvo velebno zdanje uzevši u obzir ondašnje tehnološke mogućnosti?

Tko li se tada mogao vinuti do tih visina ako se nije uspinjao s namjerom, ne da zamijeni Boga, nego da ga zagrli i preda mu se u ruke? Da stvorenje pokaže Stvoritelju kako je i ono sposobno stvarati čudesa. Iako zna da to Njemu ne treba, jer Rođenome u štalici ne smeta ni nutrina najskromnije kapelice da se ukaže pod prilikama kruha i vina. Ali njemu, stvorenju stvorenu na Njegovu sliku i priliku, to itekako treba, kao što djetetu treba pohvaliti se pred roditeljem.

I sada, 800 godina kasnije, kad je veličanstvena crkva u jednome danu dobrim dijelom nestala u vatri, spoznaje se kako ju ne će biti moguće obnoviti tako da bude navlas kakva je bila, i to u vrijeme kad se čovjek dovinuo takvim tehnološkim čudesima poput, primjerice, trodimenzionalnog pisača. Jer nema više takvih hrastova, nema više takvih majstora,… No, je li baš to glavna prepreka na zahtjevnom putu obnove ili je ipak više do manjka pouzdanja u Onoga s čijom se pomoći zdanje izgradilo?

Napokon, je li to uopće moguće učiniti u vremenu koje doba nastajanja Notre-Dame i drugih, ne samo graditeljskih, temelja zapadne civilizacije, vidi mračnim? A s kakvom li je onda to svjetlošću naše vrijeme obasjano? Tko mu svjetlo nosi?

Koje stoljeće poslije izgradnje katedrale Notre-Dame čovjek je odlučio krenuti svojim putem, udaljiti se od Boga, emancipirati se od tog strpljivog, ali prezahtjevnog “tiranina”, cinično nazvavši svoju putešestviju humanizmom. Cinično, jer ono što ga čini humanim, različitim od animalnog, ogleda se upravo u odnosu prema Bogu, u slobodi da Ga ljubi, a ne ignorira. Pokazat će se to u punini kad na valu prosvjetljenja svjetlom nekog čudnog sjaja, evo baš u Francuskoj, čovjek izgubi sve osim razuma i pokaže zvjersku ćud.

U velikom povijesnom prevratu, majci svih revolucija, ne će se zaustaviti samo na obeščašćenju katedrale Notre-Dame niti u prenamjeni bezbrojnih crkava u konjušnice. Razvalit će i pretvoriti u priručni kamenolom benediktinsku opatiju u Clunyju, tu kolijevku Europe, onakve kakvu ju još uvijek, istina sve slabije, prepoznajemo, mjesto gdje je pod geslom “ora et labora” (moli i radi) rad, dotad “privilegij” tek robova i ratnih zarobljenika, oslobođen srama.

Nesmiljeno će ga izvrgnuti ruglu vodeći se geslom – ne moli i kradi! Jer iza gordih, zvučnih riječi – sloboda, jednakost, bratstvo – odzvanjao je tek tup i prazan odjek samovolje, mržnje sazdane na zavisti i lažne bliskosti utemeljene na himbenoj, i danas popularnoj maksimi – ljubi što daljnjega svoga, a bližnjega prezri! I u što će se onda to izroditi, nego u nesmiljenu pljačku, a što je po prilici i bio glavni motiv nekih, barem onih bistroumnijih revolucionara.

No, nisu stali na pljački i na ponekoj giljotinom odrubljenoj kraljevskoj, a potom i revolucionarnoj glavi, kako to romantično prikazuje današnje humanističko školstvo. Pokolj u pokrajini Vandeji, razmjera koji mirišu na suvremenim rječnikom rečeno – genocid, predstavljao je prvi takve vrste nad onima spremnima umrijeti s križem u ruci. Završna dionica autostrade humanističkih genocida popločene kršćanskim lubanjama započet će 150 godina kasnije nedaleko austrijskog mjestašca Bleiburga. Tek potom će humanisti humanizirati metode obračuna.

Da, uzrok požara su radovi na obnovi! Samo obnovi čega?

Katedrala Notre-Dame je dugih osam stoljeća ostala pošteđena kobnih naleta vatre, što prirodnog porijekla, što uslijed namisli zlog ljudskog srca. Preživjevši onaj “mračni” vijek, a potom i “svijetlo” revolucionarno doba, vatrena ju je buktinja, ironično, zahvatila baš u vrijeme koje jako drži do najviših sigurnosnih standarda (mada džabe sva tehnika ako ju nadziru ostoje rankovići poljudski), vrijeme u kojem se puno toga zna.

Tako se od samoga početka znalo kako je požar posljedica radova na obnovi. Nagađanja o tome je li riječ o radovima na obnovi katedrale, ili možda onima na obnovi, odnosno zamjeni stanovništva, ili ipak pregnućima na obnovi ozbiljno narušenog jedinstva francuskog društva u paničnoj potrazi za nekim kohezijskim elementom, ubrzo je prekinula umirujuća vijest.

Mada istražitelji zbog sigurnosnih razloga još nisu kročili na lice mjesta, a što ih nije spriječilo da najave kako će istragu voditi pod pretpostavkom da se radi o nesretnom slučaju, uzrok je identificiran kao najvjerojatnije kratki spoj. A što drugo (makar, ne bi li globalno zatopljenje zvučalo politički korektnije)?

Naravno, i ta mogućnost teoretski postoji, slično kao što postoji mogućnost i da je ženi koja javlja da ne će doći na dogovoreni randevu doista pukla cijev u stanu, pa od spoja, čak ni kratkog, ne bude ništa. No, samo dvije opcije se doimlju uistinu vjerojatnima – da je u pitanju islamski terorizam ili da je posrijedi zbijanje redova zbog nezavidnog političkog položaja francuske vladajuće oligarhije.

Doduše, islamisti možda jesu sposobni za kakav ograničeni palež poput onoga u crkvi Svetog Sulpicija, inače drugoj po veličini u Parizu, podmetnut mjesec dana prije požara u Notre-Dame, ili za akciju poput one Pakistanca koji je u potrazi za boljim životom navratio u baziliku u St. Denisu gdje se nalaze grobnice francuskih kraljeva, pa malo razbijao. Potom se, slijedeći pravnički savjet humanista, branio kako ne razumije francuski pravni sustav (pa gdje ga ne će tako savjetovati kad samo čini ono što je i njima drago – dekonstruira mit!).

Islamisti su, dalje, kadri i zaklat’ kakvog katoličkog svećenika za vrijeme euharistije, smucati se sa zapaljivim sredstvima u blizini katedrale poput tri muslimanke nekoliko dana prije požara, i prouzročiti još glavninu od približno tisuću “kratkih spojeva” u francuskim crkvama lani, ali upriličiti takav spektakl na mjestu najposjećenijeg nacionalnog spomenika, teško je vjerovati da su sposobni,… osim ako im netko u tome nije pomogao… Jer Francuska, čije najznamenitije crkve danas čuvaju vojnici s dugim cijevima (od koga li ih samo čuvaju, tko će ga znati, mada znakovito je kako je vjerska struktura neposrednog im okruženja sve više nalik onoj oko srpskih svetinja na Kosovu), u teškoj je krizi i vapi za žarom ognjišta koje bi ju okupilo.

Što Europa može naučiti od Hrvata?

Dramatični događaji oko plamteće katedrale ponudili su, kako to u takvim prilikama biva, i poneki štiklec vrijedan zapažanja. Jedan se mladić silno čudio kako to da je trebalo toliko vremena da se požar ugasi očekujući valjda da postoji neki klik mišem koji vatru instant gasi. A one koji su to, stavivši glave u oganj, naposljetku i učinili, odlikovao je francuski predsjednik.

Zanimljivo, među više od stotinu pripadnika pariške vatrogasne postrojbe jedva da se mogla nazrijeti neka izvorno neeuropska fizionomija. Tek jedna tamnoputa prilika iz Afrike ili kojeg prekomorskog departmana, dočim iz mediteranskih afričkih zemalja vatrogasaca ni za lijeka. Uglavnom postava nimalo nalik francuskoj nogometnoj reprezentaciji. Pa kako to?

Mnoge je iznenadila vijest da je najveću dragocjenost katedrale, Kristovu krunu, spasio kapelan javne vatrogasne postrojbe, ponajviše stoga što u sekularnoj državi takva funkcija uopće i postoji. Jer kad bi u tim redovima obitavao kakav militantni, bezbožni humanist ili na boga pozivajući islamist, vjerojatno bi se dotični već našao zbog toga uvrijeđenim, pa nošen vjetrom u leđa humanističkih medija na sekularnim sudovima elegantno razriješio pitanje kapelana u vatrogastvu.

No, tamo gdje se izlaže pogibelji i žrtvuje za zajednicu, takvi iz nekog razloga baš i ne hrle. Mada, kad je žrtva u pitanju, mora se priznati kako ni oni nisu posve jednaki. I dok se bezbožni humanisti u čuvanju vlastite glave vode prokušanom praksom dobrovoljnog darivanja tuđe krvi, njihovi prirodni koalicijski partneri i saveznici, islamisti, spremni su žrtvovati vlastiti život, ali samo ako pritom oduzmu više nevjerničkih.

Ne ulazeći u uzroke i uzročnike požara u Notre-Dame, nema dvojbe da se glavnina muslimanskog svijeta u Europi tom događaju radovala, bez obzira na traljave gebelsovske foto-montaže, plasirane s ciljem da se takvo gledište prikaže kao podmetanje muslimanima. Ipak, da se, kad je o islamskom terorizmu riječ, ne radi tek o djelima radikalnih pojedinaca, već o masovno podržanoj pojavi, svjedoči popularnost koju takvi pojedinci uživaju u paralelnom islamskom društvu u Europi.

Tako se nakon masakra u pariškoj koncertnoj dvorani sa preko stotinu žrtava, jedan od egzekutora skrivao u briselskoj četvrti Molenbeeku, pretežito napučenoj muslimanima. Kako tvrdi Douglas Murray u knjizi “Čudna smrt Europe”, profesor u jednoj tamošnjoj srednjoj školi mu je potvrdio ono što je realistima odavno jasno – 90% učenika slavilo je terorista kao heroja u rangu nogometne ili estradne zvijezde.

Hrvatima je takva situacija dobro poznata, jer ono što je Molenbeek Bruxellesu danas, to je Knin bio Hrvatskoj sve do ’95, uvijek spreman ugristi ruku koja ga hrani. Kako uči povijest, ta mudra učiteljica, situacija se mogla rasplesti na tri načina – ili da došljaci pristanu postati ono što nisu (što ih je više, to je ovaj scenarij manje izgledan) ili da ono što nije bilo njihovo prisvoje ili da sami odu među svoje (a za to im obično treba pomoć). Hrvati se, a i neki drugi, Sarajlije primjerice, dobro sjećaju koliko su odahnuli kad se taj čvor, ne bez plaćenog danka u krvi, napokon razmrsio na posljednji način.

Osim iskustva neprijateljski raspoloženog stranog tijela u vlastitim njedrima, Hrvati imaju i višestoljetno iskustvo življenja pored muslimana. Poučan je pokušaj jednog hrvatskog zapovjednika da za rata devedesetih osigura mir razgovarajući s muslimanskim kolegom, i prije nego što su sporadična međusobna neprijateljstva buknula u otvoreni rat. Hrvat je zaveden jednom kratkotrajnom povijesnom epizodom dobrohotno ustvrdio kako nema smisla da se tuku budući su obojica ionako Hrvati. Musliman mu je iskreno i precizno odgovorio – ja možda ne znam što sam ja, možda ne znam ni što si ti, ali znam da nas dvojica nismo isto. Na isto je osuđen i europski pokušaj da od uvezenih muslimana napravi Europljane.

Samo se treba sjetiti …

Zgodno je primijetiti i kako prenamjene znamenitih, izvorno kršćanskih bogomolja kroz povijest odražavaju snagu pojedine civilizacije. Tako je veličanstvena carigradska bazilika posvećena Svetoj mudrosti, Aja Sofija, oko tisuću godina bila kršćanska crkva, da bi nakon osmanlijskog osvajanja bila pretvorena u džamiju.

Međutim, vodeća muslimanska sila nakon nekoliko vjekova liježe u bolesničku postelju uslijed čega, prateći pad njezine moći, Aja Sofija postaje muzej. Evo, sad novi turski sultan najavljuje kako će ju opet učiniti džamijom. Slično je kroz najsjajnije vjekove kršćanske povijesti katedrala Notre-Dame bila katolička crkva, u trenutcima velikog pada trpjela je obeščašćenje, da bi danas više služila kao neformalni muzej, spomenik, atrakcija za fotografiranje dokonih turista, nego prostor za slavljenje Boga. Ima li zapravo većeg svetogrđa nego na mjestu stvorenom za pokloniti se Bogu biti usredotočen na vlastiti lik? A ta narcisoidnost zacijelo nalazi najpotpuniji izraz u takozvanom selfiju (moguća zamjenska hrvatska riječ sebič, s tvrdim č, prilično uvjerljivo odražava narav tog čina).

Oguglavši na Boga i potpuno se oslonivši na razum, zapadni čovjek ubrzano gubi i njega. Ne prepoznaje ni toliko očite znakove izvanjske ugroze da ih njezini promotori i protagonisti više ni ne kriju. Štoviše, toliko je atrofirao duhom da poseže za karikaturalnom inačicom naturalizma špiljskog divljaka. Samo, dok se ovaj borio protiv oluja, munja i gromova ponizno se klanjajući zlim dusima, moderni se poganac, zbacivši Boga s prijestolja i zamijenivši ga čovjekom, bori protiv klimatskih promjena bahato zahtijevajući spas od čovjeka, naravno nekog drugog čovjeka, uglavnom političara.

Iako stanje teške obamrlosti Zapada ne ulijeva neku nadu, ako ništa drugo, sad je barem Orban na njegovoj strani. Naime, manje je poznato kako su za opsade Carigrada Turci angažirali glasovitog graditelja topova tog vremena, Mađara imenom Orban, da im sagradi ogroman top kojem naposljetku nisu odoljele ni stamene carigradske zidine, a što je odredilo daljnju sudbinu Aje Sofije.

Ipak, kršćanski zapad još uvijek ima i jačih aduta,… čak i danas. Samo ih se treba sjetiti… E, da ih se sjetiti… Recimo, onih kojih su se kršćani sjetili za bitke kod Lepanta, koje će se za dvije godine navršiti 450. godišnjica (e sad, hoće li humanisti dopustiti i da se obilježi ili će ju u svom dobrom znanom stilu prešutjeti, druga je priča), kad su im izgledi za uspjeh bili slabiji nego danas. Već su se tada, naime, morali boriti protiv dva protivnika – krivovjerne guje sa sjevera iznutra, već tada svesrdno podržane od prevrtljive Francuske, što je u konačnici učinilo dobar komad srednje Europe laganim plijenom sad već 13-stoljetnog napasnika s istoka.

U tom prisjećanju možda pripomogne spoznaja kako, dok čas odlaska bliskih mu ljudi čovjek ne bira, od Stvoritelja darovanom mu slobodom ipak sâm bira hoće li izgnati iz svog života Onoga bez kojeg sloboda nije Sloboda, spas nije Spas, a ni sigurnost nije Sigurnost. Nego su sve to tek varljiva utočišta iz marketinške ponude zemaljskih bogova, koja čas jesu, i, kad se čovjek tomu najmanje nada, odjednom to više nisu.

Grgur S. / Kamenjar.com

 

Ivica Šola: Islamisti su učenici Francuske revolucije

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Europa gori, a baba se češlja

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Reuters

Idu europski izbori, prazni temama, samo neke parole i prenemaganja, s mnogo etiketa populisti, suverenisti, briselski ćate… Propitivanja Europe i svijeta nigdje.

Sve gluposti hrvatske politike kada su međunarodne integracije u pitanju, pa i EU članstvo, mogu se svesti na jednu: brkanje svrhe i sredstava. Za razliku od Poljaka, Mađara, Čeha…, koji su svoje članstvo u EU-u shvatili kao sredstvo, a ne svrhu, mi smo napravili obrnuto.

Nevidljiva ruka

Isto je bilo i s ulaskom u Svjetsku trgovinsku organizaciju. Ista glupost radi se i s uvođenjem eura, iako već i njemački think tank “CEP”, ne grčki ili talijanski, u izvješću “Dvadeset godina eura: dobitnici i gubitnici”, jasno kaže da su od uvođenja eura najviše koristi imale ekonomije tipa Njemačke ili Nizozemske, dok je isti taj euro ekonomije poput Italije, Francuske ili Španjolske, bacio na koljena.

Primjerice, dok su Talijani imali liru i monetarni suverenitet, mogli su je u slučaju pada produktivnosti deprecirati i tako očuvati konkurentnost, čitaj snagu izvoza.

Euro, pojednostavljeno, je deprecirana dojčmarka, a tvrdnja da je on ključan zbog olakšane trgovinske razmjene, rasplinu se kao mjehur od sapunice kada gledamo robnu razmjenu zemalja u EU-u koje nisu i onih koje jesu u eurozoni, piše Ivica Šola / Glas Slavonije

Kod nas se opet čini ista pogreška, euro i njegovo uvođenje gleda se kao svrha, bez izračuna koristi i šteta, samo zato što je neko suho zlato tako odlučilo. Mi nismo, u kontekstu opasne ideje “više Europe” i stvaranja neke nadnacionalne megadržava, nigdje u javnosti vidjeli ozbiljnu raspravu, iako je nakon Trumpa jasno da ideologija globalizma, pa onda i EU ideologija europeizma kao njena inačica, postaje stvar prošlosti.

Umjesto toga – plašenja naroda, discipliniranja raznih Orbana i prosipanje prevladanih neoliberalnih dogmi i laži. Tako se Trumpa optužuje za protekcionizam, za rušenje temeljnog pravila tzv. slobodne trgovine.

Zato ću ponoviti što već napisah u Slobodnoj, jer, kažu, ponavljanje je majka znanja: Dok nije bilo Trumpa, nije bilo protekcionizma, nije bilo zaštite domaćeg tržišta, sve se ravnalo “providnošću” koju je Adam Smith nazvao “nevidljiva ruka”, sintagma koja govori kako ljudska sebičnost na tržištu na kraju ima dobre posljedice za sve, da se tržište samo regulira, da je poput pape – nezabludivo. Ma nemoj! Adam Smith, moralni filozof, nije vjerovao u tržište kako mu lažno pripisuju današnji tržišni fundamentalisti.

Tiha invazija na Europu

Kako nisam ekonomist nego također moralni filozof kao Smith, kako sam kao mazohist išao čitati Smithove goleme knjižurine – ni on sam ne gleda na tržište apsolutno, kao samoregulatora, kao “nevidljivu ruku”, on to dopušta, ali kada bi postojali uvjeti “savršene konkurentnosti”.

No u stvarnosti to nije moguće, pa bi jače države požderale slabije, pa i njegovu Škotsku, tada ne baš bogatu. Slikovito govoreći, nevidljivu ruku nikada nitko nije vidio, pa ni sam Smith, ali svi o njoj govore kada govore o tržišnoj utakmici, pogotovo globalistički anacionalni tržišni fundamentalisti. Smith nije bio glup, njegova djela i misli, za razliku od njegovih interpreta i globalista, pa i kada je nevidljiva ruka u pitanju, prepuna su “ali” i “ako”.

“Protekcionizam” je, i po zloupotrebljavanom i krivo interpretiranom Smithu, dio “slobodnog” tržišta, osim kada ga zagovara tip poput Trumpa.Evo nekoliko službenih podataka kada je “slobodno tržište” u pitanju danas, i Trump koji, vidi gada, želeći štititi svoje (“Prvo Amerika”), uvodi nikada viđeni protekcionizam.

Prema podacima Instituta Euler Hermes (Allianz grupa) za razdoblje od 2014. do 2017. godine, razne države uvele su ukupno 3439 tisuća protekcionističkih mjera. Najviše SAD za vrijeme Obame ukupno 401 mjeru (!?). Trump do tada 90. Indija je u tom razdoblju uvela 393 protekcionističke mjere, Rusija 247, Njemačka 185…, da dalje ne nabrajam.

Praznina

Što se, pak, eura tiče, pardon, deprecirane dojčmarke, on nije suverena moneta, jer mu ni jedna europska država nije vlasnik, on je izmišljotina bankara, pa je samim time jasno kome služi.

U tom smislu nije pitanje ili dilema ostati ili izići iz EU-a, dilema je njeno redefiniranje u eri trumpizma i galopirajućeg postglobalizma, na dobrobit svih suverenih naroda Europe unutar šengena, zajedničke granice.

EU koja će biti sredstvo, a ne svrha narodima Europe, koja će služiti njima, a ne bankarima i nadnacionalnim, netransparentnim plutokratima. A kod nas glavna tema – Nutela, kao metafora praznine euroizbora u vremenu koje možemo nazvati “Europa gori, a baba se češlja”.

Ivica Šola / Glas Slavonije

 

Nino Raspudić: Kada je izgorjela Notre-Dame?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari