Pratite nas

Povijesnice

Kako je devet njemačkih vojnika osvojilo Beograd

Objavljeno

na

Glavna udarna snaga bila je Druga armija njemačkog Wehrmachta s čak 11 divizija, koja je napala iz smjera Klagenfurta, Graza i Nagykanizse.

Gotovo slično kao i 1914., srbijanska vojska se sramno raspala i pobjegla iz vlastite zemlje i glavnog grada, a u nebranjeni i prazni Beograd je ušlo devet njemačkih vojnika na čelu s kapetanom Klingebergom.

Tako su priče o Tihom i Prletu i „Otpisanima“ u stvarnosti bile samo – bajka.

Vojne snage Hitlerovog Trećeg Reicha i njegovih saveznika na današnji su dan izvršile invaziju na Kraljevinu Jugoslaviju, nakon što se ona odbila priključiti njihovom Trojnom paktu. Već u ranim jutarnjim satima Luftwaffe je bombardirala Beograd ubivši navodno čak 2.271 osobu, većinom civile. Njemačka, talijanska, bugarska i mađarska kopnena vojska istovremeno su sa svih strana prodrle u Jugoslaviju. Glavna udarna snaga bila je Druga armija njemačkog Wehrmachta s čak 11 divizija, koja je napala iz smjera Klagenfurta, Graza i Nagykanizse.

Jugoslavenska vojska, većinom pod vodstvom velikosrba (kao i JNA kasnije), bila je u potpunom rasulu, tako da nije pružen gotovo nikakav otpor napadačima. Jugoslavenski štab imao je, doduše, plan zaustaviti napadače pomoću rušenja mostova na rijekama Savi i Uni, kako bi se mogao organizirati otpor u gorskim dijelovima Bosne. Ipak, svi ti planovi su propali unatoč tome što su doista minirani i srušeni svi mostovi na Savi nizvodno od Siska. Mladi kralj Petar 14. travnja pobjegao je iz zemlje preko nikšićkog aerodroma, a sa sobom je ponio i cjelokupne državne zlatne rezerve.

Jugoslavenska je vojska kapitulirala tri dana kasnije.

Kako je devet njemačkih vojnika osvojilo Beograd?

U svojoj knjizi  “Deceptions of World War II”  (Obmane  2. svjetskog rata ) William B. Breuer opisuje jedan neobično hrabri i briljantntno izvedeni vojnički pothvat jedne vrlo male njemačke jedinice koji je izveden na 12. travnja 1941.  Tog dana izvidnička  grupica motorbiciklističke jurišne satnije njemačke SS Panzer divizije “Das Reich” našla se na sjevernoj obali Dunava kod Beograda.  U to vrijeme nabujali Dunav izgledao je kao neprebrodiv bedem koji zaštićuje Beograd. Most na Dunavu preko kojega je ova SS divizija trebala prijeći, srbijanska vojska je minirala i srušila ga u rijeku.

Zbog toga je svaki vojnički pothvat za zauzimanje grada, u širem smislu, bio nemoguć.

Usprkos toj naoko neprebrodivoj zaprjeci, hauptsturmfuhrer SS (satnik) Fritz Klingenberg, promatrajući udaljeni cilj, iako je kao izvidnica sam s osam vojnika  bio daleko ispred ostalih snaga divizije, odlučio je da preko bijesnih valova nabujalog Dunava pokuša sam zauzeti Beograd.  On i njegovi vojnici odmah su pošli u potragu za bilo kakvim plovilom i  negdje poslije podne našli su na obali jedan mali čamac i odmah se uputili preko bijesnog Dunava u Beograd na suprotnoj obali.  Iako su  ih valovi Dunava nekoliko puta skoro potopili, ipak su uspjeli prijeći do suprotne obale.  Iskočivši na pješčanu obalu, Klingenberg je  poveo svoju desetinu od 8 vojnika u očito nemogući zadatak zauzimanja velike srbijanske metropole .    Klingenberg  je računao na dva čimbenika, na skrivenost i iznenađenje, jer su Srbijanci bili još ošamućeni i smušeni od njemačkog bombardiranja prije nekoliko dana i nisu očekivali ovako malu grupicu njemačkih vojnika u centru  njihovoga grada.  Scenarij se razvijao gotovo baš onako kako ga je njemački satnik predvidio.   Neposredno poslije  izlaska iz čamca, ova mala SS grupa srela s kontingentom od 20 vojnika Jugoslavenske   kraljevske vojske. Šokirani s susretom neprijateljske vojne formacije u Beogradu srbijanski  vojnici su se, bez ikakva otpora, odmah predali.

Par minuta kasnije, nekoliko vojničkih kamiona punih srbijanskih vojnika približilo se Nijemcima, koji su odmah preko njih ispalili nekoliko rafala.

Preplašeni srbijanski vojnici, iako višestruko brojniji, su se  odmah predali.

Jedan od zarobljenih jugo-vojnika bio je etnički Nijemac (Volksdeutcher) koji je pristao da im bude vodič i tumač. Preuzevši  zarobljene kamione, Klingenberg i njegovih 8 vojnika uputili su se prema Jugoslavenskom ministarstvu rata, gdje su našli praznu zgradu: “Visoka komanda” je pobjegla.  SS-ovci su se odvezli do zgrade Njemačkog poslanstava gdje ih je njemački vojni ataše, koji je tu sam ostao poslije bombardiranja od strane Luftwafe.  On je bio iznenađen i začuđen  da su Klingenberg i njegovih osam vojnika svojom dobro smišljenom akcijom „dojmili“  obranu Beograda kao da je cijela oklopna SS divizija “Das Reich” ušla u grad.  Klingenberg je odmah poslao jednog civila da obavijesti gradonačelnika Beograda da je Beograd pod potpunom kontrolom SS divizije “Das Reich”. Dva sata kasnije gradonačelnik, u pratnji nekoliko njegovih viših dužnosnika,  stigao je pred njemačko veleposlanstvo i formalno potpisao predaju grada.  Klingerbergov trik polučio je sjajan uspjeh.  Tek idućeg dana, zaslugom  Klingenberga i njegovih 8 vojnika,  njemački su oklopnjaci bez ikakva otpora ušli u Beograd. 

Izvor: narod.hr/hazud.ch

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Prije 25 godina otvoren prvi Muzej Domovinskog rata

Objavljeno

na

Ilustracija/Muzej Koprivnica

Malo je poznato da je u Koprivnici, u sklopu Muzeja Grada, prva u Hrvatskoj, 27. svibnja 1995., otvorena stalna postava eksponata vezanih uz hrvatski obrambeno-osloboditeljski Domovinski rat.

Prvih godina izložba je bila postavljena u većini izložbenih prostora ove ustanove, ali kasnije, pa sve do danas, svedena je na dvije. Po riječima višeg kustosa prof. Dražena Ernečića svake godine dolazi sve više posjetitelja, poglavito mladih, iz osnovnih i srednjih škola Koprivničko-križevačke županije.

Inicijativu za ovaj projekt, kojeg su podržale sve  Udruge proistekle iz Domovinskog rata, dao je Mladen Pavković, inicijator i glavni urednik prvog hrvatskog vojnog lista „Gardist“, ali i velikog broja knjiga i fotografija vezanih uz Domovinski rat.

Zajedno s Vladimirom Kostjukom osmislio je i jedan od najboljih i najzapaženijih ratnih plakata – „Hrvatska vas zove“ (1991.), koji je pored  Koprivničanaca pozivao u obranu hrvatske Domovine i – Osječane, jer ga je general Branimir Glavaš dao tiskati i polijepiti i u tom gradu u nekoliko tisuća primjeraka!

Muzej danas raspolaže s brojnim eksponatima od policijskih do vojnih postrojbi, ratnih plakata, knjiga, kataloga, pa sve do proizvoda Podravke i Belupa koji su se koristili u vrijeme stvaranja hrvatske države.

Ovu prvu ratnu zbirku iz Domovinskog rata trebalo bi premjestiti u drugi, veći prostor. Svi su se s time složili, ali zasad je sve ostalo na ideji, odnosno prijedlogu – rekao je Ernečić.

Milan Pišković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

26. svibnja 1097. Gvozd – Pad kraljevstva Hrvata – političke i povijesne prilike

Objavljeno

na

Objavio

oton_ivekovic-_smrt_kralja_petra_svacica_u_gori_gvozdu_1097_god

Prema dostupnim i vjerojatnim povijesnim podacima, na današnji dan 26. svibnja 1097., prije više 900 godina odigrala se bitka na Gvozdu u kojoj je hrvatska kraljevska vojska izgubila boj protiv ugarske vojske kralja Kolomana i na taj način Hrvatska prestaje biti samostalno kraljevstvo.

Zbog toga je Gvozd prema hrvatskom kralju Petru prozvan Petrovom gorom. No, danas u potpunosti nije sigurno je li to Petrova gora na Banovini ili Gvozd na dijelu Kapele iznad Modruša.

Pad kraljevstva Hrvata – političke i povijesne prilike

Za Kolomana bilo je povoljno što je bizantski car bio zauzet obranom svoje države od križarskih četa koje su pustošile njegovim europskim i azijskim pokrajinama. Bizantski car bi u svakom slučaju, da je bio u mogućnosti, pritekao u pomoć Hrvatima jer je znao da će i njegovu carstvu zaprijetiti opasnost ako padne Hrvatska, a osim toga imao je interes prema područjima koja su pripadala hrvatskom kraljevstvu, osobito u priobalnom dijelu.

Među najstarije tekstove koji govore o bitki na Gvozdu spada onaj neimenovanog notara hrvatsko-ugarskog kralja Bele II. (III.) iz druge polovice 12. stoljeća, koji govori o pohodu ugarske vojske na Hrvatsku, te spominje Petrovu goru (izvorno Peturgoz ili Petur Gozdia), zatim djelo „Ugarska kronika“ autora Šimuna de Keze, pisano oko 1285., te kronika „Povijest solinske crkve“ Tome Arhiđakona, nastala u Splitu 1266. U „Ugarskoj kronici“, na primjer, navodi se da je Koloman dao ubiti kralja Petra koji je, došavši pred Ugre u planinama koje se nazivaju Gvozd, u spomenutim planinama pobijeđen i ubijen. U kasnijim tekstovima gdje se spominje bitka, uglavnom se navodi ponavljaju ili se u bitnom ne razlikuju od prvobitnih.

Smrću kralja Dmitra Zvonimira 1089. godine, čiji je sin i nasljednik Radovan umro prije njega (najvjerojatnije u dječjoj dobi), hrvatsko je prijestolje ostalo prazno. Među polagateljima prava na hrvatsku krunu bila je, među ostalima, i Zvonimirova udovica Jelena, sestra ugarskog kralja Ladislava.

Isprva je za kralja izabran Stjepan II., posljednji i već ostarjeli, izdanak domaće dinastije Trpimirovića, ali je njegova vladavina bila kratkog vijeka, pa se budući da su svi pripadnici dinastije izumrli, dinastička kriza produbila. Istodobno su prilike u cijeloj jugoistočnoj Europi i Maloj Aziji postale vrlo složene, uključujući tu i događaje koji su prethodili Prvom križarskom ratu koji je tada baš počinjao.

U Hrvatskoj je dio plemstva podržao Petra Snačića (Svačića), pa je on 1093. stupio na prijestolje. Sjedište mu je bilo u gradu Kninu, a njegova je vlast bila uglavnom ograničena na južni dio Hrvatske, dok su sjevernim krajevima (Slavonijom) počeli već od 1091. upravljati pripadnici ugarske vladarske dinastije Arpadovića, od Ladislava, preko Alma (Almoša) do Kolomana. Uz to, ponovno je ojačala vlast Bizantskog carstva nad drevnim dalmatinskim gradovima i obnovljena bizantska tema Dalmacija.

Postavši ugarskim kraljem 1095. Koloman je odlučio zagospodariti cijelom Hrvatskom. Pričekao je i neko vrijeme da križarska vojska, koja je 1096. preko Ugarske, ali i Hrvatske, išla prema Carigradu i Jeruzalemu, prijeđe preko njegova teritorija, a zatim okupio svoje vojne snage i početkom 1097. poveo ju prema jugu, kako bi zbacio kralja Petra s prijestolja.

To se i dogodilo na gori Gvozdu na današnji dan 1097.

Petar Svačić – posljednji kralj Hrvata hrvatske krvi

Kralj Petar bio je posljednji neovisni hrvatski kralj, a hrvatsku krunu od tada nose kraljevi koji nisu bili hrvatske narodne krvi. Hrvatska je zadržala mnoge atribute državnosti, ali istovremeno bila izložena mnogobrojnim stranim utjecajima i prisezanjima.

Popularizaciji uloge Petra Svačića dosta su pridonijeli pjesnici August Šenoa, Ante Tresić-Pavičić, Vladimir Nazor i drugi, te slikari Oton Iveković s poznatom slikom Smrt Petra Svačića, kao i Josip Međumirec sa svojim umjetničkim djelom Pogibija Petra Svačića.

Njima se pridružio i akademski kipar Kažimir Hraste koji je izradio brončanu skulpturu visoku 2,70 metara.
Ona je u povodu 900. obljetnice Petrove smrti postavljena uz Krku, na vidilici Kamičak-Visovac, na području gdje je, prema predaji, bio Svačićev zavičaj. (narod.hr)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari