Connect with us

Kolumne

Kako je građanska samosvijest iz 2016. prešla u ‘domaći terorizam’ 2021.

Published

on

Foto: AFP

Otkako je šarolika masa Trumpovih pristalica upala na Capitol izloženi smo pravom medijskom granatiranju da je posrijedi bio notorni pokušaj “državnog udara” i napad na “našu demokraciju i njezine institucije”.

Joe Biden je u povodu toga prosvjednike nazvao “ruljom” i “domaćim teroristima”. To nam govori nešto o odnosu nastupajuće administracije prema običaju da se mandat započne u duhu “ujedinjenja” i “nacionalnog pomirenja”.

Usporedbe radi, možda bi ovdje bilo zgodno podsjetiti se sličnih događaja na istom tom mjestu prije dvije godine, kada su prosvjednici-demokrati preplavili hodnike na Capitolu tijekom procesa imenovanja Bretta Kavanaugha za suca Vrhovnog suda, stvarajući pritisak na zastupnike, koje su presretali na hodnicima i dočekivali u liftovima.

Mediji su tada jednoglasno i u transu o tim događajima izvješćivali kao o najčišćem izrazu demokracije i volje naroda. Čudni su ti dvostruki vrijednosni standardi, kada se slično ponašanje ljudi jednom prilikom proglašava eklatantnim primjerom građanske samosvijesti, dok se drugim povodom neki drugi ljudi nazivaju “ološem” i “ruljom”. To je plemenski način razmišljanja u kojem je dobro kada naše pleme očita bukvicu vašem plemenu, a loše kada vaše pleme to isto učini nama.

Cinizam je ljude koji prosvjeduju zbog očitih nepravilnosti u izbornom procesu i zahtijevaju poštene izbore nazivati “izravnom prijetnjom demokraciji”.

Među ljudima koji su 6. siječnja upali u zgradu Kongresa bila je i Ashli Babbitt, 35-godišnjakinja iz Kalifornije, veteranka američke vojske. Ona je iz neposredne blizine upucana u vrat, a ubrzo nakon toga preminula je u bolnici. Navodno je na nju pucao pripadnik osiguranja potpredsjednika Pencea.

Ashli Babbitt nije bila naoružana ni nasilna osoba. Nije bila ni narkomanski ovisnik, već žena koja je cijeli svoj život časno služila svojoj zemlji i vjerovala da je njezina građanska dužnost izraziti svoj prosvjed kada misli da stvari u državi ne idu kako treba. Pa opet, nećete puno čuti o njoj u medijima. Ona neće biti smatrana žrtvom policijskog nasilja, niti ćete vidjeti prosvjede koji zahtijevaju ukidanje policije.

Njezina žrtva neće biti smatrana simbolom građanskog otpora, niti će na njezinu sprovodu biti novinarske ekipe svih mogućih televizijskih postaja. Ona neće dobiti orden. Naprotiv, sudeći prema zahvali koju je potpredsjednik Pence uputio svom osiguranju, orden bi mogao dobiti čovjek koji ju je ubio, a u medijima ćete čitati da je bila “žrtva teorija zavjere” i “opsjednuta Trumpom”.

Svjedočimo histeričnoj kampanji lova na vještice, gdje se Trumpove pristalice ili tek one koji izražavaju sumnju u rezultate američkih izbora proziva “neprijateljima demokracije”, čije mišljenje treba biti ušutkano.

Na društvenim mrežama možete vidjeti pravu vrisku osjetljivih ljubičica koje traže da se takvima blokiraju računi i otjera ih se da misle unutar svoja četiri zida. To je čuvena ljevičarska tolerancija na djelu, koja propovijeda da se ne može tolerirati mišljenje različito od njihova.

Da ironija bude veća, to su iste one ljubičice koje su četiri godine Trumpova mandata histerično vriskale i bile uvjerene u “rusku urotu” koja je Trumpu omogućila pobjedu na izborima. Isti oni ljudi koji su gutali najgore publicističko smeće o “zlom narančastom čovjeku” i pozivali na istragu i opoziv američkog predsjednika. Ta ekipa sada drži bukvicu ljudima koji žele da se provede istraga o regularnosti predsjedničkih izbora. Sada su takvi zahtjevi nelegitimni i ugrožavaju demokraciju.

Živimo u vremenu u kojem očito postoje dvije vrste ljudi – oni koji su privilegirani i čije mišljenje mora biti uvaženo, makar bilo i potpuno budalasto, i oni drugi čije je mišljenje nepoželjno, koji su “rulja” i “ološ” nepoželjan u pristojnom društvu.

Ovi prvi prihvaćaju vrijednosti vladajuće klase i ne žele da ih se ni na koji način uznemirava u njihovoj samodopadnosti, dok su oni “dolje” samo smetnja, prema kojima se ponašaju s arogancijom stranih osvajača prema okupiranom stanovništvu. To je retorika iz rubrike “jedite kolače”, koja čitav svijet dijeli na “nas” i “njih”. To je retorika po kojoj postojimo mi, koji smo privilegirani, i postoje oni drugi, koji izgledaju isto, smrde isto i ponašaju se isto. A to neće završiti dobro.

Borislav Ristić / Večernji list

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari