Pratite nas

Povijesnice

Kako je Jugoslavija predala Italiji hrvatski grad Rijeku i dio Jadranske obale

Objavljeno

na

Idis Turato

Kraljevina SHS (Jugoslavija) i Kraljevina Italija sklopile su 1924. ugovor kojim je teritorij Rijeke de facto i de jure prodan Italiji, u kojoj je na vlasti bio fašizam. Tako je Jugoslavija, davno prije uspostave NDH, bila ta koja je prodala našu obalu Italiji.

Tako je izvan Hrvatske, davno prije II. svjetskog rata, ostala: cijela Istra, Cres, Lošinj, Lastovo, Palagruža i gradovi Zadar i Rijeka. Svi ti teritoriji prestali su biti dio Italije njenom kapitulacijom 8. rujna 1943. godine, dvije godine prije završetka II. svjetskog rata, kada Talijani odlaze iz hrvatskih krajeva.

Na današnji dan 1924. službeno je ratificiran ugovor kojim je grad Rijeka pripao Italiji. Taj ugovor sklopile su Kraljevina SHS (Jugoslavija) i Kraljevina Italija u Rimu i njime je teritorij Rijeke de facto i de jure prepušten Italiji. U prethodnom razdoblju Rijeka je bila čak i nezavisna država, nazvana Slobodna Država Rijeka, no talijanski su fašisti preuzeli vlast i na kraju je riječko područje ipak izgubilo nezavisnost i priključeno je Italiji.

O kojem se točno području radilo? Granica Italije i SHS postavljena je na rijeku Rječinu, tako da Sušak nije pripadao Italiji. Granica je na sjever išla oko Drenove i zatim opet na jugozapad prema Kantridi. Od Kantride pa do Preluka Rijeku je s ostatkom talijanskog teritorija u Istri spajao uski priobalni koridor, širok samo nekoliko stotina metara.

Takvo razdvajanje Rijeke od njenog prirodnog zaleđa imalo je katastrofalne posljedice za gospodarstvo. Naime, u Kraljevini SHS (od 1929. zvanoj Kraljevina Jugoslavija) razvijan je Sušak kao odvojena luka, konkurentska Rijeci. Riječka luka doživjela je velik pad prometa, jer nije mogla normalno komunicirati sa zaleđem koje je pripadalo drugoj državi.

Prodaja obale Italiji od strane međunarodne zajednice počela 1915. godine

Što se tiče ostatka hrvatske obale, veliki dijelovi obale su već davno prije uspostave NDH ‘prodani’ Italiji. Uvelike, to je djelo je to jugoslavenskog (srbijanskog) političara Nikole Pašića koji se još za vrijeme I. svjetskog rata složio da Italija okupira velike dijelove hrvatske obale, s time da i Srbija dobije izlaz na hrvatsko more. Pri tome se oslanjao na tajni Londonski sporazum iz 1915. kojim su saveznici (Velika Britanija i Francuska) obećali Italiji velike dijelove hrvatske obale ako ‘promijeni stranu’ i uđe u rat protiv Austro-Ugarske.

Londonskim ugovorima je Italiji obećana praktički cijela hrvatska obala Jadrana osim podvelebitskog kanala.

Zato je već u studenom 1918. talijanska vojska okupirala sa desetinama tisuća vojnika Zadar, Šibenik, Skradin, Hvar, Vis, Korčulu, Mljet, Lastovo, Pag i druge jadranske otoke, te veliki dio hrvatske obale. Zatim je zauzela i kopneni dio Dalmacije do Knina, koji je bio obećan Italiji Londonskim ugovorom. Za svaki slučaj Talijani su okupirali više hrvatskog teritorija nego što im je pripadalo po odredbama spomenutog ugovora, te ga podijelili u tri okupacijske zone.

Jugoslavija prodala Italiji i fašistima dio Dalmacije i Primorja

Sve je uređeno Rapallskim ugovorom 1920. godine.

Prije početka pregovora Velika Britanija i Francuska izvršile su snažan diplomatski pritisak na obje zainteresirane strane (Italija i Jugoslavija – SHS). Osobito su upozorile jugoslavensku stranu (dio delegacije bio je ministar vanjskih poslova Hrvat Ante Trumbić) da će Kraljevina Italija, u slučaju da se dogovor o granici ne postigne, dobiti otvorene ruke. Pritisak o ustupcima na jugoslavensku delegaciju vršen je i iz Beograda od strane velikosrba i Karađorđevića jer se radilo o teritoriju na kome nije živjelo pravoslavno stanovništvo. Cilj Srba, kao dijela strane koja je pobijedila u I. svjetskom ratu, je bio da što prije konsolidira državu i ‘ugrabljene’ teritorije koje su smatrali ratnim plijenom kao: Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu, Vojvodinu i Crnu Goru (Makedoniju i Kosovo je Srbija već ranije okupirala za Balkanskih ratova).

Tako je izvan Hrvatske, davno prije II. svjetskog rata, ostala: cijela Istra, Cres, Lošinj, Lastovo, Palagruža i gradovi Zadar i Rijeka. Svi ti teritoriji prestali su biti dio Italije njenom kapitulacijom 8. rujna 1943. godine, dvije godine prije završetka II. svjetskog rata.

Izvor: narod.hr

“Prodaja Dalmacije”, Rapallski ugovor, Rimski ugovori. Kronološka istina

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Na današnji dan 1944. godine rođen heroj Blago Zadro

Objavljeno

na

Objavio

Blago Zadro rođen je na današnji dan 1944. godine u Donjim Mamićima u blizini Gruda u BiH.

Kao desetogodišnjak iz rodne Hercegovine s obitelji seli u Borovo Naselje gdje završava školu te se zapošljava u “Borovu” i osniva obitelj.

Početkom demokratskih promjena u Republici Hrvatskoj, aktivno se uključio u politički život toga kraja i postao prvi dopredsjednik HDZ-a u Vukovaru.

Po izbijanju krvave Bitke za Vukovar zbog svojih izuzetnih organizacijskih sposobnosti i hrabrosti preuzima zapovijedanje obranom čitavog Borova Naselja.

Iako nije bio vojno školovan, kao zapovjednik 3. bojne legendarne 204. vukovarske brigade pokazao se izvrsnim organizatorom obrane Borova Naselja.

Pod njegovim vodstvom na Trpinjskoj cesti, koja je zbog toga i prozvana “Groblje tenkova”, zaustavljena je oklopna sila JNA i uništeno na desetke srpskih tenkova i oklopnih transportera.

Bio je hrabar i odlučan, zapovjednik koji je u borbu kretao prvi, no iz jedne se nije vratio.

Poginuo je 16. listopada 1991. godine blizu Trpinjske ceste, pokošen rafalom iz puškostrojnice dok je junački vodio svoje suborce u akciju.

Blago Zadro uvijek je bio sa svojim ljudima, na prvoj crti, u vatri i u paklu

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

31.3.1991. – ‘Krvavi Uskrs’ na Plitvicama

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan, prije 29 godina, srbočetnički pobunjenici na Plitvicama su ubili policajca Josipa Jovića, prvu žrtvu Domovinskog rata. Taj će događaj u hrvatskoj povijesti ostati upamćen kao “Krvavi Uskrs”.

Josip Jović je hrvatski dragovoljac koji je 5. kolovoza 1990. pristupio u postrojbe MUP-a u čijem sastavu prije odlaska na Plitvice sudjeluje na terenima u Pakracu i Petrinji.

Događaju na Plitvicama prethodila su burna politička previranja, mitinzi o navodnoj srpskoj ugroženosti, balvani na cestama, eksplozije u dvorištima i kućama Hrvata, kao i prijetnje koje su postale sastavni dio hrvatske svakodnevice početkom 1991. godine.

Jedine oružane formacije koje je Hrvatska tada imala bile su postrojbe MUP-a, čije su specijalne postrojbe predstavljale jezgru buduće Hrvatske vojske.

Spomenuti događaji i pokušaj samoproglašene srpske milicije da se na Plitvicama otcjepe od ostatka Hrvatske tražili su žurnu intervenciju državnog vrha. U svrhu uspostave nadzora i mira put Plitvica noć uoči Uskrsa upućene su hrvatske redarstvene snage (pripadnici specijalnih postrojbi MUP-a Rakitje, Kumrovec te antiterorističke jedinice Lučko)

U ranim jutarnjim satima 31. ožujka 1991., na glavnom pravcu kretanja, kolona vozila s hrvatskim specijalcima napadnuta je iz zasjede na glavnoj prometnici, nedaleko od plitvičkih hotela i pratećih objekata. Na kolonu je iz okolne šume izvršen napad iz različitih vatrenih oružja, a u autobus pun hrvatskih redarstvenika uletjela je tromblonska mina koja, na sreću, nije eksplodirala jer iz iste nije bio izvučen osigurač.

Hrvatski specijalci su munjevito izišli iz vozila i zalijegali uz cestu, otvorili vatru u pravcu iz kojeg je pucano, te brzo napredovali po dubokom snijegu koji je tog Uskrsa okovao Plitvice. Josip Jović bio je najistureniji u napadu, pucao je u smjeru pošte gdje su se nalazili srpski pobunjenici. Iako je na sebi imao pancirku, metak srpskih terorista pogodio ga je u nezaštićeni dio tijela.

Sukob je potrajao nekoliko sati tog prijepodneva, nakon čega su srpski pobunjenici bili prisiljeni na povlačenje. Prema policijskim izvješćima uhićeno je devet pobunjenika, među kojima je bio i Goran Hadžić, član Glavnog odbora SDS-a, te Borivoje Savić, tajnik Izvršnog odbora SDS-a Vukovara.

Iako je akcija u potpunosti uspjela i na Plitvicama je uspostavljen red, ostat će upamćena po prvom poginulom branitelju iz Domovinskom ratu, policajcu Josipu Joviću iz Aržana, te devet ranjenih pripadnika specijalne policije.

Prisjećajući se danas žrtve Josipa Jovića, trebamo se prisjetiti i svih hrvatskih branitelja poginulih i stradalih za Hrvatsku, koji su vodili pravedan obrambeni i oslobodilački rat protiv velikosrpskog agresora.

Njima i svim hrvatskim domoljubima, koji su kroz dugu, tešku i krvavu povijest na bilo koji način stradali, trpjeli i podnosili žrtvu za naš narod i domovinu Hrvatsku, izrazimo svoju zahvalnost i iskreno poštovanje. Bez njihove hrabrosti, domoljublja, odricanja i žrtve danas ne bi bilo niti slobodne i neovisne Republike Hrvatske, komentirao je Petar Škorić

Premijera dokumentarnog filma ‘Krvavi Uskrs’

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari