Pratite nas

Naši u svijetu

Kako je kanadski Hrvat razotkrio neprijatelja u Domovinskom ratu

Objavljeno

na

Martin Paulić, 68-godišnji iseljenik iz Kanade, nije mirovao dok nije ostvario svoj životni san – posjedovati vlastiti komadić hrvatske zemlje.

[ad id=”93788″]

Posjetili smo njega i suprugu Kate u, kako sami kažu, prelijepom imanju s pogledom na mitsku Petrovu goru gdje provode ljetne mjesece i uživaju u netaknutoj prirodi, bujnom zelenilu, cvrkutu ptica, žuboru brdskog potoka…

Naš sugovornik otkriva kako je o kupnji imanja u domovini počeo razmišljati nakon pobjedonosne Oluje 1995. kad je oslobođen i njegov rodni Kordun. Unatoč uvjeravanjima da se ondje vrlo lako može pronaći zemlja, obitelj se suočila s brojnim izazovima.

“Kad god bismo krenuli u ozbiljne pregovore, ispostavilo se da postoje razne imovinsko-pravne zavrzlame koje je vrlo teško riješiti”, priča nam Martin, a supruga Kate dodaje kako je on već poprilično razočaran od svega htio dići ruke.

“Još smo imali jednu ponudu iz Topuskog, kamo smo krenuli prije povratka u Kanadu. Suprug je već bio umoran i ljut od neuspješnih pokušaja. Tad sam uz cestu u zapuštenom i zaraslom imanju ugledala tablu s već izblijedjelim natpisom ‘Prodaje se’. Predložila sam da se, ako u Topuskom ništa ne obavimo, na povratku zaustavimo ovdje. Tako je i bilo. Razgrćući visoku travu i grmlje dođosmo do table na kojoj se jedva mogao pročitati broj mobitela. Nazvali smo, a dalje je sve teklo glatko – uskoro smo, i to vrlo povoljno, kupili ovo lijepo imanje”, priča nam radosno Kate.

Tako Paulići od 1998. u Crevarskoj Strani posjeduju šest hektara zemlje – livade, oranice, voćnjak, šumu… Imaju i kuću uz koju je smještena gospodarska zgrada. Taj mali “hrvatski raj” zapravo je njihova nagrada za sve naporne godine iseljeničkog života u dalekoj Kanadi.

“Bježi sine, bježi!”

Naš sugovornik, rodom iz Batnoge nedaleko od Cetingrada, svoj iseljenički život započinje rano, kao 18-godišnji dječak kad s 15 sumještana 1967. bježi u Austriju. 

“Od mladih dana sam se protivio jugoslavenskom komunističkom režimu. Tako, primjerice, nisam htio pristupiti tadašnjoj socijalističkoj omladinskoj organizaciji u koju su svi bespogovorno ulazili. To moje antirežimsko stajalište bilo je prepreka da dobijem normalan posao u bravarskoj struci. Vidio sam kako mnogi bježe u inozemstvo pa sam i sam sve više počeo razmišljati o tome. Na kraju sam pitao oca za savjet, a on mi je odmah rekao: ‘Uskoro će te pozvati u vojsku. Beskorisno ćeš izgubiti mladenačke godine. Bježi sine, bježi!'” 

Martin se prisjeća noći kad se skrivao u šumama Prekomurja čekajući prigodu za bijeg u susjednu Austriju. Još i danas čuje plač djeteta kojeg izbjeglička majka nastoji umiriti kako ih ne bi otkrili jugoslavenski graničari.

Priča o boravku u austrijskom izbjegličkom logoru Traiskirchenu, letu za Montreal, putovanju kroz beskrajne kanadske pustopoljine prema Winnipegu…

“Dva dana i dvije noći truckanja u vlaku kroz pustoš, bez raslinja, bez žive duše, kao neki mrtvi svijet… Pomislih gdje si to Martine došao?”

Naš sugovornik otkriva da je odabrao Winnipeg zato što su ondje boravili njegovi prijatelji. Već nakon nekoliko dana zapošljava se u lokalnoj valjaonici čelika. 

S tek navršenih 19 godina započinje tada uobičajeni život mladog doseljenika – nakon napornog radnog dana slijedi druženje sa sunarodnjacima. Ljeti se to događalo u Norquay parku gdje je glavna zabava bila igranje odbojke.

U parku se dogodila i ljubav – ondje je upoznao svoju životnu družicu Katu, djevojku koja se kao 6-godišnjakinja s roditeljima doselila iz Korduna u Kanadu.

“Zamislite, trebao sam otići na drugi kraj svijeta da se zaljubim u curu iz Cetingrada, meni susjednog sela”, sa smiješkom će vedri Martin.

Crkva, nogomet, folklor

Godine 1971. u crkvi Immaculate Conception vjenčao ih je franjevac Jerko Čaleta. 

“Crkva sv. Nikole Tavelića i župne prostorije sagrađene su 1974. na sjevernoj periferiji Winnipega gdje je živjelo najviše naših doseljenika. Prije toga glavno mjesto okupljanja bile su prostorije Ujedinjenih kanadskih Hrvata, smještene u istočnom predjelu grada”.

Mlada obitelj Paulić se povećava – 1973. rođen je sin Michael, 1976. Martina, a 1977. Marko. Uz to, Martin se četiri godine specijalizira za mehaničara industrijskih dizel-strojeva. 

Uz posao i obitelj, nalazi vremena i za angažman u hrvatskoj zajednici Winnipega. Aktivan je tako u Nogometnom klubu Croatia.

“Bio sam 15 godina tajnik Folklornog društva Hrvatska zora. Ples je tad bio najbolji način za promociju hrvatstva u kanadskom društvu, puno pogodniji od primjerice političkih organizacija koje su bile vrlo ograničene u svom djelovanju”, objašnjava Martin zašto se najviše angažirao u folklornom društvu iako, kako sam kaže, za ples ima dvije lijeve noge.

Potkraj 80-ih množe se znaci koji za Hrvatsku najavljuju sudbonosne promjene. Martin se dobro sjeća tih važnih dana. A sjeća se i dolaska Franje Tuđmana u Winnipeg te svog odlaska na 1. opći sabor HDZ-a u Zagrebu.

“Znali smo – to je povijesni događaj, ondje se mora biti”.

Naš sugovornik priča o euforičnoj atmosferi u Lisinskom…

“Kad su američki Hrvati razvili hrvatske zastave, srce je htjelo iskočiti od sreće”.

Sreću o hrvatskoj slobodi mute sve češće vijesti o srpskoj pobuni, sukobima, ratu… Cijela hrvatska zajednica Winnipega diže se na noge – iseljenici skupljaju novac, humanitarnu pomoć… Paulići su u prvim redovima. 

Donacija ortopedskih pomagala 

U siječnju 1992. Martin sudjeluje u dopremi terenca i ambulantnih kola nakrcanih humanitarnom pomoći za Hrvatsku.

“Tvrtki ‘Otto Bach’ iz Winnipega koja proizvodi ortopedski materijal, europski kupci otkazali su ugovor i velike količine robe više nije mogla plasirati. To smo Ivan Marinić i ja otkrili i u pregovorima smo uspjeli dobiti donaciju vrijednu oko četvrt milijuna kanadskih dolara! Kad je pomoć stigla u Zagreb, naši liječnici nisu mogli vjerovati svojim očima. Jedan mi je zadivljen rekao: ‘Vi niste ni svjesni kolikim ratnim invalidima ćete olakšati život'”.

Naš sugovornik nije bio samo dobar organizator, njegove osobine – informiranost, elokventnost, odlično znanje engleskog, srčanost, a uz to i snalažljivost, nametnule su ga kao pravu osobu koja će kanadske medije informirati o ratu u Hrvatskoj. 

Tako postaje nesuđeni glasnogovornik cijele hrvatske zajednice i neumorno širi istinu o Domovinskom ratu, a time ruši predrasude, laži i poluistine koje su tada prevladavale u kanadskoj javnosti.

“Na jednoj kanadskoj multietničkoj manifestaciji, a bilo je to neposredno nakon pada Vukovara, naši mladi folkloraši su spontano na nošnje stavili crne trake u znak žalosti. Među organizatorima je nastala prava pomutnja – htjeli su prekinuti priredbu jer mi, tobože, politiziramo nastup. Tim povodom je čak CNN sa mnom razgovarao. Trebalo je dosta vještine da odbacim prigovore o politizaciji i da ih uvjerim kako mladi Hrvati imaju pravo žaliti za nevinim žrtvama u Hrvatskoj”, ističe Martin i prisjeća se zanimljivosti s jednom fotografijom.

Naime, prigodom posjeta bojišnici kraj Komareva naišao je na neku čudnu, odbačenu napravu. Upitavši časnika o čemu se radi, dobio je odgovor da je riječ o ostacima kasetne bombe koju je nedavno bacio srbijanski zrakoplov.

“Pa to je zabranjeno oružje, molim vas slikajte me s tim”, uzvratio je Martin.

Vrativši se u Kanadu, od bezbroj ponuđenih fotografija novinare je najviše zanimala upravo snimka bombe. Tako je ta fotografija i njegovo svjedočenje s hrvatskog ratišta objavljeno u kanadskom tisku, a javnost je bila informirana da se Srbija koristi zabranjenim oružjem prema međunarodnim konvencijama.

Važna uloga žena

[ad id=”93788″]

“Posebno želim naglasiti neprocjenjivu ulogu naših supruga u angažmanu za hrvatsku stvar. Bez njihove bezrezervne potpore mi aktivni iseljenici ne bismo ništa mogli učiniti. Stoga je uloga žena podjednako važna, ali često neprimijećena”, napominje Martin, nasmiješivši se svojoj supruzi.

I nakon svih tih burnih godina Paulići se s pravom odmaraju na hrvatskoj zemlji. No, zapravo nije tu riječ o klasičnom, već o vrlo aktivnom odmoru.

Treba vidjeti što je sve naš sugovornik vlastitim rukama iskrčio i pretvorio u travnjake. Ne čudi, jer puca od energije i zdravlja.

“Lijepo nam je ovdje. Lokacija je sjajna. Sve nam je blizu – i Zagreb, i more”, priznaje Martin i napominje da njegovi kanadski prijatelji, kad vide ovaj posjed, ne shvaćaju kako ima volje vraćati se u Kanadu.

“Kada padne noć i kad zasvjetluca bezbroj zvijezda, legnem, pogledam u nebo i u sebi kažem – Bože, hvala ti za ovaj dar, za lijepu našu Hrvatsku! Blagoslovi sve koji se za nju žrtvovaše”.

Hrvoje Salopek
Matica

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Naši u svijetu

Hrvatska zajednica formirala Zakladu ‘Spomen dom bana Jelačića’ u Petrovaradinu

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatska zajednica u Srbiji formirala je Zakladu „Spomen dom bana Josipa Jelačića“ u Petrovaradinu, a za prvog upravitelja imenovan je vijećnik Hrvatskog nacionalnog vijeća (HNV) Goran Kaurić, objavili su u četvrtak vojvođanski mediji.

Zadaća Zaklade, čije će sjedište biti u rodnoj kući hrvatskog velikana, bit će očuvanje i prezentiranje tradicijske i suvremene kulture Hrvata Petrovaradina i Novoga Sada, kao i zaštita kulturno-povijesnog nasljeđa hrvatske nacionalne manjine kroz afirmiranje lika i djela bana Josipa Jelačića.

„Ova zaklada i kuća imaju veliku obvezu da sačuvaju povijest Hrvata s ovih prostora, kao i cijele zajednice. Također, oni će biti njihovo važno mjesto susreta, ali i turistička destinacija, napose gostiju iz Hrvatske“, izjavio je po imenovanju na sjednici Upravnog odbora Zaklade Goran Kaurić.

Po njegovim riječima, među prvim zadaćama će biti unutarnja adaptacija zgrade, koja je, unatoč dobrom vanjskom izgledu, iznutra u lošem stanju i nefunkcionalna. Cilj je „da ona bude pravi reprezent hrvatske zajednice, naše kulture, tradicije i povijesti“, naveo je Kaurić.

Predsjednica HNV-a Jasna Vojnić je rekla da je Petrovaradin za hrvatsku zajednicu izuzetno važan, „ne samo radi čuvanja povijesti na našega bana, njegov lik i djelo, već i kao novo jezgro koje će biti stjecište i okupljalište ponajprije mjesnih Hrvata“.

Hrvatska zajednica odnedavno je u posjedu dijela rodne kuće bana Jelačića u Petrovaradinu, pokraj Novoga Sada.

Njezino vodstvo godinama je tražilo da im se objekt dodjeli kako bi je pretvorili u spomen kuću i sjedište hrvatske manjinske zajednice.

Do pomaka je došlo poslije posjeta Aleksandra Vučića Zagrebu u veljači 2018., kada je tijekom razgovora o položaju hrvatske manjine u Srbiji dogovoreno rješavanje statusa toga objekta.

Na povijesno značenje objekta u Petrovaradinu, izgrađenog 1745., ukazuje spomen-ploča obnovljena u listopadu 2001. u povodu obilježavanja 200-te obljetnice rođenja najpoznatijeg hrvatskog bana.

Petrovaradin je drevni, vojni grad koji je bio važna točka otpora Austrougarske od prodora turske vojske u 17. stoljeću, kada se ovdje naseljavaju Hrvati.

Početkom 19. stoljeća Hrvati su činili više od devedeset posto ukupnog stanovništva, no danas čine tek nepunu desetinu cjelokupnoga gradića. (Hina)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Naši u svijetu

Dejan Kovač iz New Yorka: Vidim da se u Hrvatskoj svašta lupeta o situaciji u SAD-u

Objavljeno

na

Objavio

Dejan Kovač, koji se okušao u utrci za predsjednika Hrvatske, danas je na Facebooku objavio fotografije iz New Yorka, uz sljedeći tekst:

– Vidim po medijima da se svašta lupeta o situaciji o SAD-u i to većinom ljudi koji nisu otišli dalje od Bregane, a kamoli da su živjeli u SAD-u. Stručnjak o demokraciji u SAD-u se smatra svatko tko ode na tjedan dana na izlet i snimi par fotki tj. niti su percipirali kulturu življenja, a da ne pričam da znaju išta o političkom ili ekonomskom sustavu SAD-a, te još manje o njihovom duhu.

Vrlo neprofesionalan pristup i od strane medija i od strane kvazi stručnjaka. Ne znam koja je agenda… da mislimo da je nama bolje jer je drugima lošije?

Zapamtite, Hrvatska i nijedna EU zemlja neće nikad imati razinu duha slobode i poimanja demokracije u građanskom društvu kao SAD, jer su građene na ostavštinama propalih monarhija i socijalizma. SAD je građen na osnovnoj ideji, a to je da ‘All men are created equal’ i u tom duhu su svi od najranije dobi odgajani.

Taj duh sam i osjetio čim sam došao. Nikog nije bilo briga jesam li crn, bijeli ili žuti, niti jesam li Hrvat, Austrijanac ili Marsovac, a još manje tko su mi otac, djed i pradjed. Ono što je bilo bitno je: tko sam ja, kakva sam osoba i kako doprinosim kolektivu u kojem koegzistiram tj. moja razina produktivnosti. Ne sude knjigu prema koricama. Ako želiš biti debel ili mršav, nitko si neće uzeti ‘slobodu’ kao u Hrvatskoj da komentira tvoj izgled ili odjevne predmete. Svi shvaćaju da moja osobna sloboda je da nosim ružičastu haljinu, a isto tako tvoja osobna sloboda želiš li biti viđen/a s muškarcem u ružičastoj haljini.

Tu dolazimo na temu prosvjeda. Osuđujem maksimalno čin i vjerujte da će te osobe biti adekvatno kažnjene, jer pravosudni sustav funkcionira. Nešto što se ne može reći za Hrvatsku. Isto tako, osuđujem proteste koji izlaze iz mirnih okvira. Ne možeš se boriti za ljudska prava s oduzimanjem ljudskih prava i sloboda drugih građana. Neki nažalost, kao i svugdje u svijetu, koriste prosvjede za svoje osobne materijalne koristi i političke agende.

Da se razumijemo, puno gore situacije se događaju u puno većem obujmu svugdje u svijetu. Ono što je bitno u ovom slučaju. U demokraciji uz trodiobu vlasti, postoji i 4. mehanizam funkcioniranja demokracije, a to je građansko društvo. Iako žive u kapitalističkom društvu koje je dominatno usmjereno na stvaranje privatnih dobara, oni itekako shvaćaju koncept javnih dobara poput policije jer ih plaćaju iz svojeg džepa. Isto tako shvaćaju, ako javna dobra ne funkcioniraju u sustavu trodiobe vlasti, da redovno pokreću 4. element, jer ako ne reagiraš zbog drugih kad-tad će neefikasnost javnih dobara pokucati na tvoj kućni prag.

Nešto što mi u Hrvatskoj mi već 30 godina ne shvaćamo. Okretali smo leđa jednim drugima, bilo da je osoba umrla jer Hitna nije na vrijeme došla ili da je neka obitelj izletila na ulicu zbog ovrhe koja se nije trebala dogoditi. Nikada nismo aktivirali 4. element demokracije, osim kada su prosvjedi bili pod instrukcijama lijevih ili desnih udruga. Ali to nema veze sa slobodom, to ima samo veze sa političkim para djelovanjem i podobnošću.

Ne očekujem od vas da imate altruizam prema drugima, to ima mali postotak ljudi u svijetu, već osuđujem da smo u svojoj egocentričnosti bili ujedno i kratkovidni. Da nismo reagirali ni kada smo rasprodavali Hrvatsku, niti kada su bila narušena naša osnovna građanska prava. Izgleda da nam je svima dobro u Hrvatskoj?

Amerika neće nakon ovoga postati kao Bronx, nego još jača demokracija. Kad se stvari smire, organi reda će itekako misliti na svoja buduća postupanja, jer u protivnom znaju što će se dogoditi. I dalje će Amerika biti ‘the greatest country in the world’, a mi se nemojmo zavaravati jer tonemo na začelje EU-a.

I dok svakom godinom mi postajemo sve više podobni, a sve manje slobodni, drugi se bore za svoje slobode i svoja prava. A vi dragi moji Hrvati se bolje usmjerite na sebe i zapitajte, dok sjedite po kavama i komentirate postupke drugih, gdje nam je nestala kičma, a samim time i cijela država?

Trump zatražio od guvernera da se snažnije obračunaju s nasilnim prosvjednicima

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari