Pratite nas

Kolumne

Kako je lipo hodit usrid mora

Objavljeno

na

U više sam navrata tijekom ove godine naglašivao nemjerljivu ulogu mora u životu hrvatskoga naroda te činjenicu da se nijedan ne samo južnoslavenski narod, nego nijedan slavenski narod uopće nije do te mjere sljubio s morem koliko su Hrvati. Bila je to ljubav gotovo na prvi pogled. Veoma su se kratko, naime, Hrvati skrivali od toga najzamamnijeg neživa stvora, osluškivali njegov šum izdaleka i od njegovih se vala štitili gorskim vijencima. Uskoro su mu prišli, nazivali ga morem zlatom, nikad nisu pokušali njime vladati nego su se s njim suživjeli, uzimali su od njega koliko im je bilo dostatno, štitili ga od onih koji su od njega htjeli samo ribu i sol, koji su htjeli samo golu dobit. Zauzvrat je more Hrvatima bilo jedinim prijateljem u najtežim vremenima. Sklanjali su se na otoke tijekom najgrubljih razdoblja, na njih primali i morske putnike koje bi s karatilom izbacile nevere, a katkad su mu se utjecali moleći ga da ih smjesti u sigurnije luke. Onoga trenutka kad smo se od mora počeli odricati, kad smo pripustili tuđe brodice, kad su našim morem ovladala gorostasna plovila i plavce za dokolicu, kad smo se pretvorili u perače vlastitih krpatura i lincula koje prostiremo za tuđince te prometnuli u iznajmljivače vlastitih kuća polako smo (ali sigurno) i sami počeli propadati.

A nije vazda bilo tako! Prije dolaska Hrvata na istočnu jadransku obalu ilirska su plemena nastanjivala naše strane i njima gospodarila, barem na početku nama znane ilirske povijesti, i to veoma slično Hrvatima. Ilirske su lađe bile malene i brze, a pomorci i „marinci“ spretni. Učas bi zaposjeli grčki ili rimski brod te bi puni plijena hitro zamaknuli iza brdskih glavica, u sigurnost vlastitih nastamba. Kad bi pak bili napadnuti s mora, palile su se signalne vatre (koje su ih uzbunjivale) i ubrzavali ustrojavanje obrane. Onoga trenutka kad su toliko oslabili da su izgubili vlast na moru (a slučajno se ta vlast u doba Agrona i Teute prostirala područjem kasnije Crvene Hrvatske), njihova je propast bila samo pitanje trenutka jer se ne može živjeti na Jadranu ako ne vladaš barem dijelom mora. Hrvati tu povijesnu lekciju očito još nisu naučili.

Naši su predci (za razliku od nas) bili svjesni činjenice da Bog i priroda (koja slikom božanskoga također govori o Bogu) određuju način života. Veoma su se brzo izvještili kao ribari, ali i kao pomorski ratnici. Lađe su Neretvana, najpoganijih među Hrvatima, bile slične ilirskima, način vladanja morem još nepredvidiviji od vladanja njihovih prethodnika, a sustav uzbunjivanja savršeniji. Koliko li je samo Ćurila i Kurila (< kuriti 'paliti') na našoj obali i Fanosa (< fanos 'zublja') na premostištima rijeka od Brštanika do Višegrada? Nekoć nas očito ništa nije moglo iznenaditi. Već su u 9. st. Hrvati polako ovladavali svojom stranom mora. Knez je Domagoj 869. – 871. pomagao franačkomu kralju Ludoviku II. u oslobađanju Barija. Prve su to nama poznate vijesti o Hrvatima s one bane mora i pravi početak naše priče.

U Kronici siponskih biskupa 970., dakle stotinjak godina nakon Domagojeva pothvata, spominje se kako je rimsko-njemački car Oton I. zbog zasluga u borbama protiv Saracena osnovao dva slavenska naselja na poluotoku Garganu: Vico Garganico i Peschici. Koliko su se dugo te prvotne skupine Hrvata održale u južnoj Italiji dostatno govori činjenica da se u naselju Pescichi (koje se hrvatski nazivalo i Pješticom) početkom 17. st. rodio hrvatski leksikograf Jakov Mikalja (1601. – 1654.), autor glasovitoga Blaga jezika slovinskoga. U pokrajini Abruzzo oko 1290. spominje se nekoliko slavenskih sela u koja su Hrvati dospjeli preko luke Vasto, a u 14. st. spominje se i njihova crkva sv. Nikole. U Molizeu se pak Hrvati povremeno spominju od 13. st., a da ih nije bilo malo, potvrđuju pretpostavke o snažnome čakavskom supstratu u moliškohrvatskome jeziku na koji su najznatnije utjecali Hrvati doseljeni iz Makarskoga primorja i Neretvanske krajine na prijelazu iz 15. u 16. st. koji su govorili šćakavskim ikavskim govorima.

Prvi je veliki zbjeg Hrvata u Italiju zabilježen 1395. kad je dubrovačko Veliko vijeće odlučilo da se izbjeglice pred Osmanlijama brodovima prevezu u Apuliju. Da stari zavičaj nisu zaboravili, pokazuje podatak da su koncem 15. st. u lađama koje su izgradili u Italiji prešli Jadran i počeli napadati osmanlijske podanike u Zažablju, Popovu i Trebinju. Koliko se izbjeglica u tome razdoblju slilo na područje Dubrovačke Republike možda vam može predočiti podatak da se od početka do konca 15. st. broj stanovnika toga jedinog slobodnog pedlja hrvatskoga povijesnog prostora učetverostručio te je koncem 15. st. na području Dubrovačke Republike živjelo više stanovnika nego što ih na istome području danas živi. U pogledu nam je očuvanja materinskoga jezika iseljenih Hrvata zanimljiv podatak koji navodi trebinjsko-mrkanski biskup Anselmo Katić. On je 1779. zabilježio kako je u Napuljskome Kraljevstvu (a predaje o napuljskoj kraljici kruže i Molizeom, i Popovom, i Zažabljem) u dvama selima naišao na članove obitelji Obradović (najvjerojatnije s Brštanice) koji „govore materinskim ilirskim jezikom i razgovaraju međusobno kao da su u staroj domovini iz koje su otišli prije nekoliko stotina godina“. Da su se stanovnici širega neretvanskog područja selili u Italiju, svjedoči i sudbina obitelji kardinala Nikole Radulovića (1627. – 1703.) iz Češljara u Popovu koja je preko Dubrovnika dospjela u apulski gradić Polignano.

Na temelju navedenih podataka razvidno je kako su moliški Hrvati tek ostatak ostataka nekoć znatno brojnije hrvatske zajednice u južnoj Italiji koji je ondje opstao najvjerojatnije zahvaljujući vlastitoj izoliranosti. Pritom treba napomenuti kako su se, gonjeni tko zna čijim zulumom, gotovo s istoga područja na istočnoj strani Jadrana (s područja kasnije Crvene Hrvatske) na gotovo isto područje s onu banu mora (na petu i zapetnicu Čizme) doselili Japigi, pripadnici naroda čiji je mitski praotac Japiks, preživjeli Dedalov sin. (Krije li se i ovdje nastavak jedne grčke priče koju negdje počeh čitati?) Jedan je od njihovih jezika – mesapski – preživio gotovo tisuću godina nakon što su Japigi prešli Jadran. Moliški su Hrvati na Apeninskome poluotoku pouzdano prisutni petstotinjak godina, pa nam nema druge nego se nadati da će nadmašiti svoje pretke iz antičkoga Ilirika te da još dugo, dugo ne će zabit svoj lipi jezik, kako je od njih koncem 18. st. zaiskao Nicola Neri (Nikola Crnčević?), moliški Hrvat i borac za ujedinjenje Italije! Uostalom, moliški su hrvatski toponimi relevantniji za jezična proučavanje čak i romanskih jezika od talijanskih jer je, primjerice, dalmatska osnova mund- 'brdo' koja se čuva u ojkonimu Mundimitar (ista se osnova čuva u ojkonimu Mundanije na otoku Rabu, otoku s kojega potječe osnivač San Marina, što također nije sasvim slučajna podudarnost)primljena od Dalmata na istočnoj jadranskoj obali i prenesena na zapadnu stranu na kojoj je običnija i prozirnija osnova mont- uščuvana u talijanskome imenu toga naselja Montemitro.

Na koncu si možemo tek postaviti nekoliko pitanja i iznijeti nekoliko želja. Nije li sad nama koji smo ostali u domovini i moliškim Hrvatima mnogo lakše hoditi priko mora? Nije li sad lakše iz Ključa (utvrde kod Gacka s čijim su padom Hrvati počeli napuštati hercegovačka gorska prostranstva) stići do Kruča? Pa iako u moliškim brdima dosad ne bijah, nekako me vuku prizori uzanih cesta sličnih vijugavim prtinama koje poznajem iz Popova, malenih mjesta na Apeninima koja podsjećaju na kamenom optočeno Ravno, slike nonica koje poput Stoše svilu predu ili kradu za svojega dragog nedaleko od kakve tangarije slične onoj s pogledom na Baćinska jezera. Zamamnim mi se čini sudjelovanje na kakvoj siesti u Filiču (da ne zabimo nijedno naše misto) tijekom koje bih s Vesnom, Antoniom i Stijepom oči odmarao bludeći po zelenim gajima i slušajući divnje koje zbore u ta-fa-te-fe ritmu. Tko zna možda bih upravo ondje napokon razabrao glase u dubravi i konačno odgonetnuo Džorin Čudni san?

Domagoj Vidović, Hrvatsko slovo

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Marko Jurič: Frustracije koje proizvodi hrvatska atmosfera učmaloga političkog smrada

Objavljeno

na

Objavio

Zamjerili su mi neki što sam objavio tekst o hibridnom ratu koji se u Hrvatskoj događa i u kontekstu kojega se prstom uglavnom pokazuje na Rusiju.

Ima Rusija u tom smislu putra na glavi, ali po tome ne zaostaju bitno ni neke druge jake države. Primjerice, Obamina je administracija preko svoje uskoro bivše veleposlanice Juliet Valls Noyes, sustavno gadila i rastakala tradicionalno hrvatsko društvo raznim političkim i društvenim perverzijama s ciljem da se razbije ta čvrsta hrvatska društvena struktura.

Pomagale su se razne liberalne društvene inicijative, vršio pritisak na vlast, koristio medijski utjecaj i polako rastakalo hrvatsko društvo kao jedinstvena politička cjelina.

Najpoznatiji potezi tog hibridnog rata su skandalozno izvješće o stanju ljudskih prava i odlazak izaslanstva američkog veleposlanstva na one neslužbene komemoracije stradanja u logoru Jasenovac, u organizaciji SNV-a i SAB-a.

Za razumijevanje djelovanja takvih konspirativnih akcija, najsigurniji pokazatelji su rezultati. Ono što je u Hrvatskoj karakteristični vodeći problem, jest iseljavanje mladih ljudi iz Hrvatske, koje je poprimilo bleiburške okvire.

Prije sedamdeset godina mladi Hrvati su brutalno preseljeni na onaj svijet, a danas su to neke europske destinacije, Kanada, SAD-e, itd. Identične su brojke i činjenično stanje, a to je da Hrvatska postaje ispražnjena zemlja sa sve manjim udjelom vitalnog stanovništva na kojemu se temelji snaga suvereniteta svake države.

Netko će reći kako je ovo još jedna varijacija neke od teorija zavjere. Međutim, hrvatska turistička sezona jasno pokazuje vrlo opipljive adute hrvatskog ozemlja. Hrvatska je, dakle zemlja, koju mnogi biraju kao svoju idealnu destinaciju. Motiva za teorije sustavnog iseljavanja mladih iz Hrvatske očito ima.

Osim lijepog krajobraza, ugodne klime, Hrvatska ima ogromne zalihe pitke vode i kvalitetnog poljoprivrednog zemljišta nezagađenog GMO-ima, hibridima, ili nekim aktivnim otpadima. Drugim riječima, Hrvatska ne predstavlja samo zemlju lijepoga životnog prostora, nego i zemlju koja može jamčiti život svojim stanovnicima, čak i višestruko brojnijim nego li ih je danas.

Prošao sam večeras pored nekoliko kafića u kvartu i zanimljivo je da, iako je ponedjeljak, da su svi bili dobro popunjeni. Što to znači? Što se to hrvatskom puku, mladom i starom nudi kao večernja zanimacija?

Zadimljene prostorije kićastih lokala, gdje se uz ponešto jeftinog alkoholnog pića, gomilu cigareta i tupavu glazbu sustavno truje, ne samo organizam, nego svijest i karakter ljudi. Ako uđete unutra, čuti ćete priče i razgovore, temeljene na ispraznostima, hvalisanju, ogovaranju s jasnim trendom postepenog prihvaćanja onog ćudorednog sustava koji je potpuno suprotan tradiciji i stoljetnim kršćanskim postulatima hrvatskoga naroda.

To znači da ljudi postaju sve manje odani vrijednostima ljubavi u svim pravcima i varijacijama od obitelji, društva, prijatelja, domovine, identiteta, kulture, društva, tradicije, pa čak i onih temeljnih kao što su hrabrost, pravednost, istinoljubivost, solidarnost, milosrđe ili ona naravna ljudska ljepota. Drugim riječima društvo se temeljito raslojava.

Rastakanje hrvatskog društva u njegovoj temeljnoj društvenoj čestici obitelji dovodi do ovakvog slijeda događaja. Hrvatski puk postaje postupno marginaliziran iz svih važnijih društvenih i političkih tokova vlastite države. Primjerice, pogledajte odjavne špice HRT-ovih emisija i dobit ćete dojam kako su Hrvati manjina u Hrvatskoj.

A slična je situacija i u svim drugim važnijim državnim, društvenim, akademskim, znanstvenim i drugim institucijama koje ne privređuju, nego egzistiraju na proračunu. Demokratski igrokaz koji se upriličuje svake četiri godine ni približno ne ispunjava svoju zadaću delegiranja preslike društvenih političkih preferencija pa tako u Hrvatskoj konstantno već 17 godina imamo situaciju da državom vladaju političke manjine. Takva situacija stvara strašne frustracije kod običnog čovjeka.

Nemogućnost reakcije, odgovora na takvo marginaliziranje, torturu pa ako hoćete i tiraniju, okreće ljude opcijama od anestezije alkoholnim ili drugim opijatskim snoviđenjima ili jednostavno donošenje odluke, pakiranje kovčega i pravac nekakva Irska, Norveška, Kanada i dr. Posljedično u zemlji ostaje sve manje kvalitetne i vitalne nacionalne snage, a sve je više pasivnih i rezigniranih marginalaca i gubitnika koji u maliganskim ritualima kompenziraju nedostatak društvenih i svojih pobjeda.

Nedavno smo imali prilike vidjeti rezultate istraživanja kod ljudi koji se iseljavaju iz Hrvatske i pokazalo se da egzistencija, golo preživljavanje nije jedini ili uopće nije razlog odlaska. Sveukupna klima truleži, kukavičluka, stalnih političkih prevara i podvala, beskonačno političko dodvoravanje, korupcija, nepravda i korumpirano sudstvo koje bogate kriminalce pušta na slobodu, a siromašne branitelje desetljećima siluje proizvoljnim zakonskim interpretacijama i uništava im živote, postali su moćni motivator iseljavanja.

Takva atmosfera učmaloga političkog smrada, osim što je potpuno suprotna onome što se u Hrvatskoj živjelo i osjećalo devedesetih godina, velikim je djelom nešto što je nametnuto vanjskim utjecajima. Taj hibridni rat započeo je u Hrvatskoj još devedesetih godina i to iz raznih centrala. Kako su se mijenjale okolnosti i situacija u zemlji tako su se i metode mjenjale. Ove današnje su vrlo suptilne. Idu na provociranje emocija, a istovremeno i na zabranu njihovog pokazivanja. Takvo gušenje svih zdravih emocija u čovjeku generira vrlo jake frustracije.

Jedni će tu frustraciju anestezirati, a drugi od nje otputovati. Emocije su pokretač čovjeka. Čovjek bez emocija je pasivan, nezainteresiran, neproduktivan. Čovjek ugušenih, zabranjenih emocija je frustriran i pretvara se u zombija. To je novi oblik totalitarizma. Jedna kriva riječ temeljena na emociji i odmah je to govor mržnje, netolerancije, homofobije, ksenofobije, rasizma, šovinizma, fašizma i tko zna kojeg još izma.

Do prije dvadesetsedam godina živjeli smo u totalitarizmu gdje su bile zabranjene sloboda mišljenja i govora, a danas živimo u drugačijem totalitarizmu političke korektnosti.

Marko Jurič / Projekt Velebit

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Višnja Starešina: Raketiranje Banskih dvora i Acini dječaci

Objavljeno

na

Objavio

Još uvijek sam pod dojmom. Dojam ne jenjava otkad sam vidjela tri hrabra muža hrvatska (Ante Gudelj, Jurica Ilić, Jadranko Karlušić) kako ispred respektabilnih institucija hrvatske države (MUP-a, DORH-a i vojne policije) objavljuju da su stigli do faze kaznene prijave za raketiranje Banskih dvora. Raketiranje se dogodilo 7. listopada 1991. godine. Tko se ne bi divio?

Više od četvrt stoljeća nakon što su zrakoplovi JNA raketirali Banske dvore, u kojima su tada bili Franjo Tuđman, Stipe Mesić i Ante Marković, združene hrvatske institucije su stigle do faze – kaznene prijave.

Nakon što sam pogledala što su otkrili u svojoj združenoj kaznenoj istrazi, postala sam ne samo skeptična prema nastavku, već se istinski pitam dokle može ići ignoriranje činjenica i podcjenjivanje zdravog razuma.

Naime, u toj kompleksnoj istrazi, u kojoj su istražitelji detektirali čak i tipove aviona koje za južnoafričku civilnu zrakoplovnu kompaniju danas vozi pilot Davor Lukić, koji je navodno bio jedan od dvojice pilota JNA koji su 7. listopada 1991. bacili bombe na Banske dvore, nedostaju temelji: istinski motivi i cilj napada, naredbodavci i suradnici na terenu.

Ad hoc? Kako da ne…

Raketiranje Banskih dvora svodi se na ad hoc akciju trojice oficira ratnog zrakoplovstva JNA iz zrakoplovne baze u Bihaću: generala Ljubomira Bajića i njegovih oficira Slobodana Jeremića i Đure Miličevića, na odavno raskrinkanog oficira KOS-a Čedu Kneževića, koji je kao Superman postao odgovoran za sve KOS-ove subverzivne operacije u Hrvatskoj.

I na dvojicu pilota JNA, koji su navodno bacili bombe na Banske dvore: Hrvata Davora Lukića i Srbina Ratka Dopuđu. Pritom jedini realno dostupan hrvatskom pravosuđu može biti postati pilot Davor Lukić. A čak i ako je uistinu on bacio bombe na Banske dvore, izvjesno je da ne zna više od onoga što mu je bio zadani cilj: bombardirati.

U toj istrazi nema zapovjednog vrha JNA, već navodno odmetnuti zapovjednik zrakoplovstva JNA u Bihaću koji se navodno na svoju ruku odlučio za napad. Istražitelji znaju kakve avione danas u Južnoj Africi vozi Davor Lukić, ali ne znaju tko je bio hrvatski suradnik kojih ih je navodio iz Banskih dvora.

Manipulacija koja se nazire iza ove istrage tako je slična manipulaciji koju je KOS-ova mreža izvela pred haaškim i beogradskim sudom na likvidaciji ranjenika i ratnih zarobljenika odvedenih iz vukovarske bolnice, prikrivajući tragove planiranog zločina u organizaciji KOS-a i svodeći kaznenu odgovornost na puki hir i odmazdu lokalnih srpskih vlasti i paravojski.

Raketiranje Banskih dvora, dan prije isteka moratorija na osamostaljenje Hrvatske, u trenutku kada se ondje nalaze Franjo Tuđman, Stipe Mesić i Ante Marković, nije bilo ni hir ni incident. Bila je to operacija najviše razine, koju je JA izvela u ratu protiv Hrvatske.

Nije to bio samo pokušaj eliminacije hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana da bi se obezglavila Hrvatska. Bio je to i pokušaj eliminacije nesrpskog civilnog vrha raspadajuće SFRJ. Ma što mi danas mislili, znali ili predmnijevali o djelovanju Stipe Mesića i Ante Markovića, oni su tog dana u Banskim dvorima bili najviši civilni dužnosnici raspadajuće SFRJ.

Mesić je bio predsjednik Predsjedništva i vrhovni zapovjednik te JNA koja ga je bombardirala. Marković je bio predsjednik savezne vlade i šef Veljku Kadijeviću, koji je jedini mogao zapovjediti to bombardiranje. Bio je to najeklatantniji primjer vojnog puča, nakon kojeg je vlast u raspadajućoj SFRJ trebao preuzeti generalštab JNA. Takav se napad nije mogao izvesti bez najizravnije zapovjedne uključenosti Veljka Kadijevića i bez njegova pomoćnika za “bezbednost”, šefa KOS-a Aleksandra Vasiljevića, koji ju je pripremio. U hrvatskoj istrazi nedostaju i Vasiljević i njegov čovjek u hrvatskom vrhu.

Da nije bila riječ o spontanom hiru generala Bajića, pokazuje i to što nakon neuspjelog vojnog udara JNA kreće u odlučujući i otvoreni rat protiv Hrvatske. Jedan od ključnih dokaza o njezinim namjerama je Naređenje br. 35-14533 Aleksandra Vasiljevića o osnivanju zatočeničkih logora za ratne zarobljenike izdano 10. listopada. Iz njega se vidi i ratni plan vrha JNA i odgovornost Vasiljevića i KOS-a za sve što se događalo s hrvatskim ratnim zarobljenicima u logorima JNA u Srbiji, BiH i na okupiranim hrvatskim područjima.

Acini ljudi i dalje rade

I umjesto da na raketiranju Banskih dvora hrvatska istražna tijela grade snažan slučaj protiv vrha JNA, protiv još živog Ace Vasiljevića i još življe njegove mreže (kada su to već dosad propustili učiniti), umjesto da povežu pokušaj vojnog puča s već pripremljenom optužnicom protiv Vasiljevića za zločine u logorima, koja već šest godina leži u ladicama osječkog županijskog državnog odvjetništva, umjesto da mu dodaju evidentnu zapovjednu odgovornost za likvidaciju ranjenika i ratnih zarobljenika iz vukovarske bolnice, i da time nakon haaškog debakla uspostave neku ravnotežu prijetnje, hrvatski istražiteljski muževi kreću u lov na pilota Davora Lukića. U Južnu Afriku. Čine to u trenutku kad Acini momci pred sudovima BiH dovršavaju istrage protiv cijelog zapovjednog vrha HV-a i HVO-a, za završne operacije u BiH 1995. godine.

Pitam se, jesu li zbilja tako nesposobni? Tako činovnički ustrašeni? Ili ipak tako Acini?

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Antun Babić: Predlažem Višnju Starešinu za novinara zadnjeg desetljeća

 

Višnja Starešina: U Hrvatskoj su dvije države – jedna hrvatska i druga jugoslavenska čije je temelje udario KOS!

 

Višnja Starešina: Mnogi su sudjelovali u pravosudnom udruženom zločinačkom pothvatu

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari