Pratite nas

Analiza

Kako je Mađar Zoltan Dani u ime ‘otadžbine Srbije’ prije 20 godina ‘pobedio’ NATO

Objavljeno

na

Saveznička sila
wikipedia

Prije 20 godina (24. ožujka 1999.) započela je operacija “Saveznička sila” u kojoj su zrakoplovi NATO saveza 78 dana bombardirali vojne i strateške ciljeve u Srbiji, Vojvodini i na Kosovu.

U zračnim udarima na tadašnju “SRJ” sudjelovalo je više od 1.030 borbenih zrakoplova. Gubici NATO-a bili su: 2 poginula vojnika, 2 izgubljena zrakoplova i 30 bespilotnih letjelica. Srpska je strana imala 132-169 poginulih vojnika i 299 ranjenih, saveznici su im oborili 6 borbenih zrakoplova i uništili ili oštetili 52 oklopna vozila, a prema procjeni Human Rights Watch-a, poginulo je, nažalost i 489-528 civila.

Mada su angažirali velike snage (između 85.000 i 114.000 vojnika, 20.000 policajaca i oko 15.000 četnika, raznih paravojnih skupina, “specijalnih jedinica” i dobrovoljaca, uz jaku protuzračnu obranu i aktiviranje gotovo svih raspoloživih zračnih snaga), Srbi nisu imali šanse u srazu s daleko moćnijim i tehnički opremljenijim suparnikom.

Samim udarima prethodile su godine mukotrpnog uvjeravanja Miloševića da se odrekne sile kao sredstva za postizanje ciljeva, na što se on nije obazirao. Prekršio je sve donesene rezolucije UN-a, potpisane sporazume i dogovore i odredbe međunarodnog prava i tvrdoglavo nastavljao dalje. Nakon tri izazvana rata, krenuo je etnički očistiti Kosovo. I tada su ga Amerikanci (naravno, ne iz humanitarnih razloga, nego prije svega zbog svojih strateških interesa vezano za Kosovo) odlučili zaustaviti.

Milošević je u mjesecima prije same intervencije NATO-a glatko odbio sve mirovne prijedloge, pa i one što ih je u nekoliko navrata iznosio američki diplomat Holbrook koji je bio prilično sklon Srbiji. U nekoliko svojih posjeta Beogradu, on je proveo sate i sate pokušavajući urazumiti tadašnjeg predsjednika “SRJ”.

Posljednji put su se sastali u ožujku 1999. godine, kad je Holbrook ponudio Miloševiću prihvaćanje sporazuma u Rambouilletu (Kosovo bi dobilo natrag svoju autonomiju, albanske oružane snage – OVK bile bi razoružane, a na područje Pokrajine bile bi raspoređene mirovne snage i postrojbe NATO-a), što je ovaj odbio.

Ne rijetko srpski izvori napominju kako je operacija “Saveznička sila” bila nelegalna, jer Vijeće sigurnosti UN-a nije donijelo rezoluciju koja bi dopustila takvu intervenciju, ali pri tomu se zaboravlja da su Srbija i njezini satrapi u Crnoj Gori, te okupiranim područjima BiH i Hrvatske čitavo jedno desetljeće kršili sve moguće norme međunarodnog prava kao i deklaracije, preporuke i rezolucije UN-a, OESS-a, VE, EZ-a i drugih međunarodnih institucija i izigravali sve dogovore i potpisane sporazume koji su vodili miru, tvrdoglavo nastavljajući svoj agresivni osvajački rat metodama genocida i etničkog čišćenja.

Rezolucija VS UN-a nije bila moguća, jer se unaprijed znalo kako će Rusija staviti veto, pa se prešlo na dugotrajne pregovore u okviru NATO saveza. Najprije su Francuska, SAD i Velika Britanije izrazile stav da NATO može intervenirati i bez nove rezolucije UN-a, u čemu su im se uskoro pridružile Belgija, Španjolska, Italija, Njemačka, Danska i većina drugih članica ovog saveza.

Miloševiću nije bila dovoljna opomena niti to što su 1995. godine od strane NATO-a već izvršeni zračni udari na vojne položaje bosanskih Srba (operacija “Namjerna sila” – od 30. kolovoza do 14. rujna). Poslije svih krvoprolića što su ih uzrokovale srpske snage u BiH, međunarodnu zajednicu su dodatno isprovocirali masakri na ulicama opkoljenog Sarajeva, od kojih oni počinjeni u povijesnoj jezgri grada, na tržnici Markale prelili čašu strpljenja.

Prvi od njih dogodio se 5. veljače 1994. godine, kada su granate ispaljene sa srpskih položaja ubile 68, a ranile 144 osobe, a drugi 28. kolovoza 1995., pri čemu je ubijeno 43, a ranjeno 84 sarajevska civila. Već 27. svibnja 1992. godine, u svijet su doprle snimke masakra u ulici Vase Miskina, gdje su granate pale među građane koji su čekali u redu za kruh. Ubijeno je 26, a ranjeno 108 osoba. Sarajevo, nažalost, nije bilo nikakav izuzetak, jer su srpske snage istu strategiju provodile u svim ratnim zonama, kako u BiH, tako i u Hrvatskoj.

Srpska je propaganda je nastojala relativizirati ove zločine, pa su njihovi mediji čak tvrdili kako je sve “namješteno” i “režirano”, a pojavile su se i monstruozne teorije o tomu da su same Sarajlije (odnosno, obrambene snage grada) planski izvršile masakre, kako bi za to optužili Srbe.

Tijekom svibnja 1995. godine, snage bosanskih Srba su počele uzimati pripadnike UNPROFOR-a za taoce (kako bi spriječile najavljene zračne udare) i vezivati ih za strateške objekte (mostove, dalekovode, vijadukte, u blizini vojnih objekata itd.), što je također imalo vrlo negativnog odjeka u svijetu.

I pored svih prethodnih iskustava i najava kako se njegova samovolja neće tolerirati u nedogled, Milošević nastavlja svoju hazardersku igru uvlačeći zemlju koju vodi i njezin narod u novu ratnu avanturu, iako je morao znati kako Srbija i Crna Gora nemaju nikakve šanse oduprijeti se neusporedivo nadmoćnijoj sili kakva je NATO savez. Neposredan povod za zračne udare na “SRJ” bio je masakr srpskih snaga u Račku, gdje su među 45 pobijenih albanskih civila bile i žene, djeca i starci.

U to je vrijeme već oko 800.000 Albanaca pobjeglo iz svojih domova, njih tisuće su ubijene, a čitava albanska sela su sustavno pljačkana i paljena. Regularne trupe (vojska i policija) smišljeno su puštale u svoje zone djelovanja paravojne formacije i skupine patoloških ubojica. Oni su služili za odrađivanje prljavih poslova genocida i etničkog čišćenja, što je bila strategija koju je srpski agresor koristio na svim područjima bivše SFRJ koja je osvajao. Treba napomenuti da se najčešće niti regularne snage nisu držale Ženevske konvencije i običaja ratovanja, pa se rat na Kosovu u ožujku 1999. godine pretvorio u projekt istrebljenja i progona albanskog stanovništva neviđenih razmjera.

Već prvoga dana zračnih udara NATO-a (24. ožujka) predsjednik Crne Gore Milo Đukanović kritizirao je “politiku sukoba s cijelim svijetom” i od Miloševića zatražio da prekine dosadašnju praksu koja vodi u sukobe, prijeti uzrokovanjem nevinih žrtava i opstojnosti zajedničke države, ali je pozvao i međunarodnu zajednicu na uzdržavanje od uporabe sile.

No, Miloševića u njegovoj posljednjoj samoubilačkoj ratnoj avanturi nije moglo zaustaviti ništa. Dok je na Kosovu tekla krv, kolone albanskog stanovništva bježale prema Albaniji, a njegovi “patrioti” haračili po selima i gradovima vršeći masovne zločine, paleći, pljačkajući i silujući, “vožd” se ponašao bahato i samouvjereno, gotovo uživajući u tomu što je zaratio sa zapadnim svijetom koji je konačno odlučio stati na kraj njegovoj samovolji.

 “Labuđi pjev” srpskog “vožda” od Kosova

Svjestan da predaja Kosova znači njegov trenutni pad, srpski “vožd” odlučuje produžiti agoniju – i svoju, ali i agoniju Albanaca, pa i naroda kojega politički predstavlja. Začudo, njegovo junačenje nailazi na masovnu potporu i on uoči i tijekom zračnih udara doživljava svoj posljednji uzlet, “labuđi pjev”, a Srbi se ponovno homogeniziraju kao u vrijeme velikog mitinga na Gazimestanu desetljeće prije.

Od studenata, preko vodećih intelektualaca, medija, crkvenih dužnosnika do običnih građana, studenata i srednjoškolaca u  Beogradu i drugim srpskim gradovima, Srbiju je zahvatio rijetko viđen patriotski naboj. Ogorčenost prema “trulim buržujima sa Zapada” koji “bez ikakvog razloga napadaju malu, ali ponosnu Srbiju”, samo zato “što neće da savije šiju pred njima – belosvetskim hohštaplerima”, dostiže svoj zenit uoči samih udara, kad se tisuće građana okuplja na javnim mjestima s uočljivim bedževima na grudima sa skicom mete i natpisom “TARGET”.

Ova riječ uskoro postaje sinonim za patriotizam i otpor “u ime Otadžbine”, pa se na mnogim masovnim skupovima ističe na džinovskim panoima, kao, primjerice, na sjeveru Bačke, u Subotici, početkom travnja 1999. godine (Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=-kc03r-epG0).

No, kao i uvijek, Beograd je središte svega i tamo se diže najveća graja. Uvjereni u brzu i laku pobjedu protiv “NATO alijanse”, Srbi su uskoro primorani ipak progutati gorku istinu. Sve je započelo dezertiranjem vojnika s Kosova, od kojih mnogi odlaze kućama u “užu Srbiju” s oružjem.

U njihovu zaštitu skaču rodbina i građani, a središte pobune je grad Kruševac. General Nebojša Pavković i njegovi podređeni odugovlače s kažnjavanjem dezertera, što pogoduje daljnjem širenju  neposluha u redovima vojske i masovnog nezadovoljstva građana u Srbiji koji traže povratak vojnika kućama. Panici doprinose i glasine koje su se proširile a govorile su o “hiljadama mrtvih”, ali i sami zračni udari po unutrašnjosti Srbije i Vojvodine.

Što je posebno zanimljivo, nitko ne povezuje zračne udare s ponašanjem Srbije i Crne Gore, niti uzima u obzir činjenicu o ratovima što ih je Milošević izazvao.

No, unatoč svemu tomu, politička i vojna vrhuška na jedan tragikomičan način želi sve prikazati kao “srpsku pobedu”.

Kao ključni “argument” za to (vjerovali ili ne), poslužilo je rušenje jednog zrakoplova NATO-a.

Mađar Zoltan Dani – “srpski Obilić” novog doba

Već četvrtoga dana zračnih udara, srpska protuzračna obrana “nabola” je jedan NATO zrakoplov F – 117A Nighthawk (tzv. nevidljivi bombarder) i srušila ga u ataru nedaleko od srijemskog sela Buđanovci (općina Ruma), što je izazvalo opću euforiju. Njihova se propaganda dohvatila toga baš kao da je riječ o nečemu što odlučuje ratni sukob i ovaj po svemu minoran uspjeh protuzračnih snaga uzdiglo se na razinu prvorazredne senzacije.

Dulje vrijeme se nije niti znalo tko je novi “srpski Obilić” (jer su se mnogi otimali za svoj komadić slave i tako zamaglili stvar), no, istina je ipak izašla na vidjelo. Lovorov vijenac “pobednika” nad NATO snagama ponio je zapovjednik 3. raketnog diviziona PVO 250. raketne brigade VJ, potpukovnik Zoltan Dani, Mađar po nacionalnosti.

Javnost je njegov identitet doznala tek kad je napustio vojsku i otišao u mirovinu (2004.). Do tada se krio pod imenom Gvozden Đukić.

Dakako, “Obilića” nije se ostavljalo na miru. Uslijedili su demantiji onoga što je on izjavljivao, a njegovi su nadređeni nastojali zasluge za “pobedu nad NATO-om” pripisati sebi. Tako je siroti Mađar koji je (sasvim slučajno) postao “nacionalni junak” i prvi čovjek u povijesti koji je “pobedio NATO” uskoro zguran na marginu. Uspomenu na ovaj “junački čin” čuva još samo dokumentarni film snimljen u čast “velikog događaja” (“Drugi susret” – snimljen 2011. godine).

Film je osvojio 15-nagrada, ali (kako kaže glavni glumac), “nije bilo novca za marketing”, pa se izjalovila i prilika da se nakon kandidature za Oscara nađe među dobitnicima najveće svjetske filmske nagrade.

Uglavnom, danas malo tko u Srbiji zna za Zoltana Danija. Vjerojatno bi stvar bila posve drugačija da je F – 117A skinuo neki Jeremija, Tanasije ili Ljubivoje. To bi se već moglo uklopiti u srpsku patriotsku matricu.

Tamna strana rata na Kosovu – srpski zločini u vrijeme udara NATO-a

 Dosljedni u svojim zakulisnim igrama i prikrivanju vlastitih zločina, srpski su “patrioti” predvođeni Miloševićem nastojali dokazati kako je NATO “jedina opasnost za Kosovo” i da od savezničkih bombi ginu na tisuće Srba i Albanaca, te da ovaj narod napušta Pokrajinu i bježi, “ne od srpske vojske i policije nego od bombardovanja”.

Među ostalim, nastojali su ovo stanje kaosa i pomutnje iskoristiti kako bi pobili što više albanskog stanovništva i potom te masovne zločine pripisali zračnim udarima saveznika.

Jedna takva operacija organizirana je od RDB-a (Resora državne bezbednosti) u zatvoru Dubrava kod Istoka (gradića na sjeverozapadu Kosova) u razdoblju od 19. do 21. svibnja 1999. godine, kada je vatrom iz pješačkog naoružanja i ručnim bombama ubijeno najmanje 93 zatvorenika – Albanca. Egzekutori su bili zatvorenici KPD Zabela kod Požarevca (osuđeni za najteža krivična djela), koji su za tu prigodu privremeno “premješteni” u zatvor Dubrava – njih najmanje 13. Pratila ih je pošiljka oružja (12 puškomitraljeza, 39 automatskih pušaka, te veća količina ručnih bombi i streljiva) koja je službeno bila namijenjena “zatvorskoj straži”.

Nakon što su zatvorenici iz Zabele stigli na odredište, podijeljeno im je oružje – koje su uredno zadužili na revers i potpis. Uskoro je započeo masakr. Jednu skupinu Albanaca su pozvali u zatvorsku blagovaonu da im “podijele cigarete” i kad su stigli na njih otvorili vatru, dok je druga postrojena na igralištu u krugu zatvora i pokošena rafalima. Pokopani su u masovnu grobnicu (a možda i više njih, što nije do kraja istraženo).

Nakon ovog masovnog zločina, ubojice su nagrađene s po 20 dana dopusta, a najveći broj njih se više nije ni vratio u zatvor. Neki su nakon svega završili u inozemstvu. Čak je i RDB-u Srbije bilo teško zločince i kriminalce takvog kalibra držati pod kontrolom.

Srbi su tvrdili kako su zatvorenici stradali od NATO bombi, ali je istina izašla na vidjelo nakon što su pripadnici španjolskog kontingenta KFOR-a obavili ekshumacije i sudsko-medicinsku ekspertizu nad leševima jedne od masovnih grobnica u kojima su bile žrtve iz KPZ Istok.

Pronađeni su fragmenti ručnih bombi i drugih eksplozivnih sredstava kao i projektili iz streljačkog naoružanja, tako da nije bilo sumnje kako su žrtve usmrćene. Daljnjom obradom, Tužiteljstvo za ratne zločine u Beogradu došlo je i do dokumenata (poimeničnih reversa s podacima o zaduženom naoružanju sa serijskim brojevima oružja), a utvrđene su i sve bitne okolnosti samoga događaja. (Opširnije: https://www.vreme.com/cms/view.php?id=988103)

Osim ovih planskih operacija ubijanja Albanaca s namjerom pripisivanja tih zločina NATO snagama, srpski su se zločinci služili i premještanjem leševa (što je bila praksa još iz vremena rata u Hrvatskoj i BiH) kako bi prikrili dokaze o masovnim egzekucijama.

Jedan od najvećih takvih grobnica pronađena je na području Batajnice, na poligonu Specijalne antiterorističke jedinice. Jedna od tih grobnica otkrivena je 2001. godine i iz nje je do sada ekshumirano 705 tijela žrtava, među kojima 75 djece, a istina o tomu izašla je na vidjelo zahvaljujući Fondu za humanitarno pravo iz Beograda.

Opskurna proslava “pobjede” u jazbini srpskog Führera

Uglavnom, ova je epizoda tragikomičnog srpskog junačenja završila tako što se vojska tadašnje “SRJ” povukla s Kosova, a Milošević morao potpisati tzv. Kumanovski sporazum (9. lipnja 1999. godine) kojim je pristao iz južne Pokrajine povući sve vojne i policijske snage, te je prepustiti upravi UN-a (na temelju Rezolucije 1244 Vijeća sigurnosti).

Bilo je to više nalik na kapitulaciju nego pobjedu, ali Milošević se nije dao zbuniti. U Beogradu je održana svečanost koja je, doduše, po atmosferi više sličila komemoraciji, ali su se na njoj podijelila odličja za “posebne zasluge i iskazanu hrabrost u odbrani Otadžbine od agresije”.

Teška koraka, izgubljen i poguren (posve nalik onom pravom Führeru iz Vučje jame u vrijeme kad su mu već otkucavali posljednji sati), srpski je “vožd” svojim generalima kačio kolajne i čestitao na “hrabrosti”.

Svaki neupućeni promatrač pomislio bi kako je to doista konačan pad srpskog Führera koji je krvavim tragovima obilježio posljednje desetljeće postojanja SFRJ, ali on se održao na vlasti gotovo godinu i pol nakon najnovijeg kosovskog poraza (sve do 5. listopada 2000. godine).

Na Vidovdan (obljetnicu mitskog srpskog poraza na Kosovu) 28. lipnja 2001. godine, Srbija je svoga “vožda” predala sudištu u Den Haagu. Simbolika je bila više nego jasna.

Nitko od onih koji su se u njega zaklinjali više od jednog desetljeća – slavili ga, klicali mu, pjevali mu pjesme – nije stao u njegovu obranu. Leđa su mu okrenuli i akademici, SPC, dojučerašnji poltroni, tajne službe, vojni vrh, pa čak i samo osobno osiguranje. Naravno, nisu razlog tomu bili izazvani ratovi i krv koja je godinama tekla “u ime srpstva i pravoslavlja”, pa niti mrtvački sanduci koji su s fronte stizali u Srbiju, nego nedosegnute granice “Zapadne Srbije” (Virovitica – Karlovac – Ogulin – Karlobag). To mu nikako nisu mogli oprostiti.

Kažu kako su zadnje riječi balkanskog krvnika što ih je na tlu Srbije izgovorio obraćajući se policajcima iz osiguranja u zračnoj luci Surčin, bile: “Braćo, jeftino ste me prodali”.

Naši susjedi ne mogu ili ne žele prihvatiti vlastitu prošlost

Srbija ni danas, 20 godina nakon zračnih udara NATO-a i bitke koja je za nju bila izgubljena prije nego je i počela, u velikoj većini ne želi prihvatiti istinu i spoznaju kakvo je zlo učinila susjedima – i koliko je štetu njoj samoj i srpskom narodu nanio režim Slobodana Miloševića kojega još uvijek mnogi slave.

Oni (uz časne izuzetke) još uvijek njeguju mit o vlastitoj bezgrešnosti i htjeli bi se prikazati žrtvom, što je jednako daleko od istine koliko i takav stav od realnosti.

Kod civilizirani naroda nema nikakvih dilema. Postoje neke univerzalne vrednote koje ljude čine onim što jesu, a u to spada i odnos prema žrtvama.

Najgore je što u ratnim sukobima ne rijetko stradaju civili, pa i žene i djeca. I u operaciji “Saveznička sila” bilo je, nažalost, civilnih žrtava.

Svaka žrtva zaslužuje pijetet. I tu nema povlaštenih.

Od djevojčice Milice Rakić iz Batajnice koja je poginula u NATO udarima, naši su susjedi napravili mit. Snimljene su bezbrojne reportaže, dokumentarni filmovi, napisane pjesme, postoji Facebook stranica s njezinim imenom: jednom riječju, to je dijete postalo simbolom “terorizma Zapada” i “nedužnosti Srbije”.

No, pita li se tko u Srbiji možda, koliko je djece ubijeno od njihovih bombi, strojnica i bodeža u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, na Kosovu? Samo u opkoljenom Sarajevu 1.600 mališana je završilo svoj životni put u prvim mjesecima i godinama postojanja. U Hrvatskoj su ubijena 402 djeteta, a samo u Slavonskom Brodu cijeli jedan razred, njih 28.

Prema (još uvijek nepotpunim) podacima Istraživačko-dokumentacionog centra iz Sarajeva, u Bosni i Hercegovini ubijeno je 3.372 djeteta, od čega najviše u Sarajevu i istočnoj Bosni. Djeca su najčešće ginula od granata i snajpera, ili ubijana u masakrima nad vlastitim obiteljima.

U Hrvatskoj i BiH broj ubijene djece iznosi najmanje 3.774. Doda li se tomu i nepoznat broj ubijene djece na Kosovu, on zasigurno prelazi 4.000.

Dakle, broj ubijene djece u srpskoj agresiji na području bivše SFRJ, 8 do 10 puta je veći od ukupnih civilnih žrtava u Srbiji uzrokovanih zračnim udarima NATO-a. To su činjenice, ali brojke ne spominjem zato da bih bilo čiju žrtvu umanjio ili omalovažio. Želim samo reći da ćemo se vrtjeti u zatvorenom krugu dok god i drugima ne priznamo njihovu patnju.

Vječni pokoj maloj Milici Rakić i neka Bog da snage njezinim bližnjima da podnesu taj gubitak. Ali, zar i svi ostali mališani ne zaslužuju isto – koje god da su vjere i nacije bili?

Osjeća li tko u Srbiji barem moralnu odgovornost što je na prostorima bivše SFRJ ubijeno “u ime srpstva” više od 120.000 ljudi i preko 4.000 djece?

I jesu li Beograđani zaboravili kako su cvijećem ispraćali tenkove koji su odlazili u klaonicu Vukovara pobiti ono što je tamo još ostalo živo? Znaju li oni među njima koji i danas slave Miloševića, Mladića, Karadžića, Šljivančanina, Šešelja i druge zločince što čine i što ostavljaju i naslijeđe svojoj djeci?

Kad jednom budu u stanju prihvatiti istinu, onda će bolje razumjeti i sve ono što im se događalo u prošlosti.

No, sve su prilike da ćemo se još načekati dok se takvo što ne dogodi.

Zlatko Pinter

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Analiza

Analiza političkih preferencija za EU izbore (2. dio)

Objavljeno

na

Objavio

Nastavljamo s analizom političkih preferencija u dvije nove županije i to Koprivničko križevačku i Sisačko moslavačku, koja je jedna od ključnih županija za dobivanje izbora, ponajprije parlamentarnih pa može poslužiti i kao usporedba za nadolazeće parlamentarne izbore. Ispitivanje je napravljeno u razdoblju od 14. do 17. travnja 2019 godine.

Piše: Ante Rašić

Ono što se primjećuje je evidentan pad HDZ-a i iznenađujući rast SDP-a, kao i pojedinih političkih opcija kojih nije bilo na izborima 2014., što se prije svega odnosi na Živi zid i listu Marijane Petir.

Dok je na izborima 2014. Narodna koalicija predvođena SDP-om u Koprivničkoj–križevačkoj županiji uz izlaznost od 20,93 % osvojila 5.845 glasova ili 27,92 %, da su danas izbori, SDP bi samostalno osvojio čak 11.211 glasova ili vrtoglavih 53,57 %, odnosno 5.366 glasova više nego 2014. godine.

HDZ je 2014. godine osvojio 9149 glasova ili 43,71 % u sklopu Domoljubne koalicije, dok bi sada samostalno osvojio tek 14,29 % ili skromnih 2.990 glasova, čak 6.159 manje nego 2014.

Po HDZ još više poražavajući rezultati stižu iz Sisačko-moslavačke županije, gdje po trenutnim podacima HDZ doživljava pravu kataklizmu, bez obzira na to što ni SDP ne ostvaruje rezultat bolji od 2014. godine, no događa se velika disperzija glasova pa veliki broj stranaka ili lista osvaja glasove iznad ili neznatno ispod izbornog praga.

Tako je HDZ 2014. godine u sklopu Domoljubne koalicije, osvojio 16.651 glas ili 45,37 % uz izlaznost od 23,31 % dok bi danas osvojio tek 3.490 glasova ili za tu stranku skromnih 9,51.

SDP 2014. godine imao je rezultat od 9.790 glasova ili 26.68 % dok bi danas osvojio 9.584 glasa ili u postocima 26,19. Tako u ovoj županiji HDZ ima ogromni pad osvojenih glasova od čak 13.161, dok je pad SDP-a, zanemarivih 206 glasova.

U ukupnom zbroju, nakon 19 županija i prvog od tri kruga ispitivanja, HDZ ima 19,13 % , a SDP 17,87 %. Iako će se ovi rezultati mijenjati nakon svakog kruga, te ne pokrivaju cijelu Hrvatsku, pošto u analizu nisu uključeni Grad Zagreb i Istarska županija, evidentan je trend pada HDZ-a i trend rasta SDP-a.

Analizu takvih rezultata, prepuštamo političkim analitičarima i analitičkim odijelima tih stranaka. Naš jedini cilj je nepristrano prikazati trenutni odabir građana i usporediti ga s rezultatima iz 2014 godine.

Analizu za Grad Zagreb i Istarsku županiju, koji bi mogli poremetiti odnos snaga između HDZ-a i SDP-a, kao i kod nekih koalicija, objavit ćemo u sljedećoj analizi.

Napomena: Analiza je rađena nepristrano i objektivno, te se radi sukladno svim standardima u tri navrata ispitivanja po županijama plus Grad Zagreb. Naziv agencije koja vrši ispitivanje, sukladno dogovoru s njom, nećemo objaviti do zadnje analize neposredno pred izbore, kako bi se izbjegli pritisci bilo kakve vrste.

Analiza političkih preferencija za EU izbore (1. dio): Mrtva utrka SDP-a i HDZ-a, dramatičan pad HDZ-a u Slavoniji, kazna za nebrigu

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

SDSS ima izuzetno realne šanse osvojiti jedno mjesto u EP

Objavljeno

na

Objavio

Jedina ispravna i važeća anketa su Izbori!

Svjedoci smo svakodnevnih izvještaja kojekakvih anketa, „anketica“, anketara, analitičara, sveznalica, …. ali svi redom (ne)namjerno zanemaruju, prešućuju  potencijalno najveće iznenađenje izbora za EP, a to je Lista SDSS-a g. Milorada Pupovca.
Zašto se to uporno prešućuje i/ili zanemaruje od strane „anketnih kuća“ ostaje nepoznanica, ali da Lista SDSS-a može mnogima pomrsiti račune, to je nedvojbeno.

Komu nije jasno, pogledajmo zadnje prijevremene Izbore za skupštinu Ličko-senjske županije. Lista SDSS-a osvojila je dva mandata, a SDP nije čak ni prošao tzv. Izborni prag, tj. „osvojili su „ogromnih 3,95 %! Pametnomu dosta!

Već objavom Izbornih rezultata postalo je kristalno jasno da je SDSS pokrenuo „opću mobilizaciju“ i to s punim pravom.  Sjetimo se i TV nastupa g. Zorana Milanovića kad je tvrdio da od 10 Srba za SDP glasuju njih 8!

Sad je dosta toga već jasnije.

No, to su bili samo prijevremeni Izbori za skupštinu Ličko-senjske županije kao „test“  i po rezultatima vidljiva „mobilizacija“ srpskog biračkog tijela u RH.

Danas se to radi na puno većoj razini i na potencijalnom povijesnom događaju da iz RH na Izborima za EP osvoji jedno mjesto Srbin iz RH.

Zašto ne? RH je demokratska država i svatko ima pravo upustiti se u „političku borbu“ pa tako i SDSS i g. Milorad Pupovac.
Uopće ne sumnjam da je „na krilima“ rezultata na prijevremenim Izborima za skupštinu Ličko-senjske županije SDSS izvršio uspješno „probno lansiranje“ za političku utakmicu za EP.

Kako se radi o mogućem povijesnom uspjehu Srba u RH tj. da osvoje jedno mjesto u EP na Listi SDSS-a g. Milorada Pupovca uopće me ne bi iznenadilo i da to uspiju. Brojke su na strani SDSS-a!
Sigurno je isto tako da to samostalno sve ne može „odraditi“ g. Pupovac već ima široku potporu u svom biračkom tijelu, ali i u kandidatima koji su na Listi SDSS-a kao i da u slučaju osvajanja jednog mandata u EP, g. Milorad Pupovac ostaje u Saboru, a u EP odlazi g, Dejan Jović!

Po dostupnim informacijama, „mobilizacija“ Srba ne provodi se samo u RH već i u BiH i susjednoj Srbiji i uopće nije niti bi bilo iznenađenje da i uspije osvojiti jedno mjesto u EP.
Normalno je da g. Pupovac i stožer SDSS-a računa na nisku stopu izlaznosti hrvatskog biračkog tijela na Izbore za EP i da na tom gradi svoj „tihi“, ali realni i opravdani optimizam za uspjehom.

Podsjetimo se da je i na posljednjim Izborima za EP na posljednjem 12. mjestu na listi SDP-a osvojio respektabilnih 25.811 glasova, odnosno  9,36%!

Zamislimo samo kako bi to u RH, ali i u susjedstvu i cijeloj EU odjeknula vijest:

Srbi imaju svog predstavnika u EP iz RH!

Kako bi se tad mnogi „propeli na stražnje noge“ u redovima „velikih Hrvata“ „ultra-Hrvata“ i ostale „desnice“ i kakvi bi to bili komentari …..

Već znam da bi se vikalo da je to sve dogovor SDSS-a i HDZ-a, tj. g. Milorada Pupovca i g. Andreja Plenkovića,  …. bla…bla…bla….

No, je li tako? NIJE!

Hrvatska je dokazana demokratska država i svatko ima pravo upustiti se u „političku bitku“ i nitko nema pravo nikom to osporavati na bilo koji način, a poglavito oni koji „nemaju za koga glasovati“ i ostati u domovima ili na izletima na dan Izbora za EP!

Sad dolazimo do još „potresnijih“ podataka. Većina glasova za SDSS je „manjak“ glasova za SDP! ( TV, Z.M., skupština Ličko-senjske županije)

SDSS ima samo nekoliko malenih „problema“. Jedan od njih je da su „politički rastrzani“ na nekoliko strana, tj. oni koji vole g. Milorada Pupovca, oni koji ne vole g. Milorada Pupovca i svoj glas će pokloniti nekom drugom jer postoji i još jedna Lista Srba u RH ( DSS ) kao i SDP, ali i pojedini Srbi koji su na drugim listama nekih drugih stranaka.
Unatoč tomu, slijedi nam jedno veliko iznenađenje jer svi „problemi“ SDSS-a su ipak „maleni“ da bi utjecali na konačan rezultat.

Realno je očekivati da će po glasovima biti najbliži, po osobnoj projekciji na današnji dan, SDSS, „Hrvatski suverenisti“ i „NHR-HSP“, NL Marijana Petir).

Jako vidljiva „netrpeljivost“ između „Hrvatskih suverenista“ i „NHR-HSP“ svakim danom je još vidljivija, a najviše na društvenim mrežama, navijanjima, vrijeđanjima….. što je suludo i demokratski i ljudski neprihvatljivo.

Točno je da je gospođa Ruža Tomašić osvojila na prošlim Izborima za EP 107 206 glasova, ali na Listi HDZ-a, te da su za nju glasovali u najvećem broju i sami članovi i simpatizeri HDZ-a i to više nije njezina „politička vrijednost“.

Ta, „politička vrijednost“  gospođe Ruže Tomašić pokazala se na Parlamentarnim izborima u RH 2015. kad je kao nositeljica Liste osvojila „svih“ 1 424 glasa u 10. IJ.


I da to pomnožimo i x 10 ili x 20….opet je MALO…pa i da pomnožimo x 40….opet je MALOOOOO…….

Ruža Tomašić će kao nositeljica Liste biti samo “uteg” i nema šansi da se “Hrvatski suverenisti” i približe Izbornom pragu” koji će i za ove EP izbore iznositi puno više od 5,0 % a najvjerojatnije i preko 7,0 %!
Podsjetimo se i da na posljednjim Izborima za EP NIJE ušla Lista grupe stranaka koja je osvojila 6,88 %.

Još jedna “opaska” koja će dodatno potvrditi napisano: Onog trenutka kad je gospođa Marijana Petir predala svoju NL u DIP, već je tada nastao prvi ŠOK jer će njezina Lista oduzeti pozamašan broj glasova i “Hrvatskim suverenistima”, ali i “NHR-HSP”, poneki HDZ-u i najveći broj HSS-u!

Kad je u pitanju Lista „NHR-HSP“ nemam što dodati osim razočarenja. Od onog trenutka kad je gospođa Bruna Esih izjavila da nastupaju samostalno na EP izborima, pohvalio sam to i podržavao jer sam očekivao da će to i ispuniti i „testirati“ stranku koliko „vrijedi“ na hrvatskoj političkoj sceni. Onog trenutka kad su sklopili savez s HSP-om g. Karla Starčevića i predali Listu „NHR-HSP“ sve je „palo u vodu“!

Kako „testirati“ stranku ako su u koaliciji dvije ili više stranaka? NIKAKO!
To se može samo nazvati neuspješnim pokušajem prodavanja magle.(ili piva)

S druge strane, toliko puta smo čuli riječ: IZDAJA! IZDAJA! …..birača, a danas?
Sjetimo se i prošlih Izbora za EP kad je već unaprijed bilo znano da g. Neven Mimica (kao nositelj liste) ide na već unaprijed dobivenu funkciju u EU, a danas imamo situaciju da je gospođa Bruna Esih nositeljica liste, ali ne misli ići u EP i u slučaju da ta Lista i osvoji mjesto. Isto se odnosi i na g. Hasanbegovića koji je kao posljednji na listi „NHR-HSP“. (Činjenica je da se i želi ne smije maknuti iz Sabora jer tada na njezino – njihovo mjesto dolazi zamjena iz HDZ-a.)

Da kojim slučajem, a neće, „NHR-HSP“ osvoji taj jedan mandat, bi li to bila izdaja biračkog tijela?
No, kako se to neće ni dogoditi, o tom i ne trebamo brinuti.
Zanimljivo je istaknuti da na sam spomen HDZ-a „i „Hrvatski suverenisti“ i „NHR-HSP“ reagiraju izrazito negativno kao da je HDZ jedini i najveći neprijatelj RH! STRAŠNO!

Malo spomena na HDZ: Činjenica je da je HDZ dva puta za redom na Izborima za EP bio i relativni i apsolutni pobjednik i imao 5 i 6 mandata u EP, ali je isto tako još veća činjenica da je HDZ i prvi i drugi put imao samo 4 mandata u EP!

Drugim riječima, HDZ je bio „šlep služba“ drugima i najbolja odluka Predsjedništva najveće i stožerne stranke u Hrvata jeste to da na ove Izbore za EP izlaze samostalno! Manje od 4 mandata sigurno neće osvojiti, ali sve više je čista pobjeda, ma tko što mislio ili rekao! Već sam jednom rekao da mi uopće ne bi bilo iznenađenje ako HDZ osvoji 4-7 mandata u EP!
Dočim je Lista HDZ-a za EP izišla u javnost, odmah je bila „napadnuta“! Razlog je jednostavan, Lista HDZ-a je najbolja i to je neosporno. Neki pak kažu da nema „poznatih imena, dokazanog kadra, itd., što nikako odgovara činjenicama….. pa što reći onda za npr. g. Gorana Pauka?

Gospodin Goran Pauk će dobiti možda i najviše preferencijalnih glasova i povući cijelu listu, ne zbog toga što je župan Šibensko-kninske županije, ne zbog toga što je hrvatski vojnik i VITEZ, pa čak ne ni zbog toga što je trocjevcem skinuo onaj drugi zrakoplov iz one legendarne” Oba su pala”, već zbog toga što je znalac i genijalac!

O ostalim sudionicima u ovom procesu ne želim ovog trenutka ni pisati ni spominjati ih jer je glavna tema ovog članka – analize SDSS i g. Milorad Pupovac ( g. Dejan Jović) .

Neki će se sigurno upitati …..kako ga spriječiti?

Pa zašto ga sprječavati?

Hrvatska je država zrele demokracije i svatko gleda sebe i g. Milorad Pupovac ima puno demokratsko pravo sudjelovati u „političkoj utakmici“ kao i svi ostali!

 To se zove demokracija!

Ako postoji mogućnost „sprječavanja“ SDSS-a da ne osvoji to jedno mjesto u EP, onda je to samo i isključivo masovni izlazak na Izbore i nikako drugačije!

Izbor je na svima nama što napraviti na dan Izbora za EP, ostati kući i izmisliti razlog zbog čega ne idemo na Izbore da bi poslije mogli „arlaukati“ i „lajati na mjesec“, ….. ili izići na Izbore i zaokružiti neku Listu, a istovremeno ne baciti glas „u bunar“!

Bilo kako bilo, SDSS ima izuzetno realne šanse osvojiti jedno mjesto u EP, ma koliko to ostali mediji (ne)namjerno šutjeli o tom!

Pitanje za sve: Hoće li Srbi u RH izabrati SDSS i g. Milorada Pupovca (g. Dejana Jovića) svojim izlaskom na Izbore za EP ili će ih izabrati Hrvati svojim ne izlaskom na Izbore?

Milivoj Lokas/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari