Pratite nas

Analiza

Kako je Mađar Zoltan Dani u ime ‘otadžbine Srbije’ prije 20 godina ‘pobedio’ NATO

Objavljeno

na

Saveznička sila
wikipedia

Prije 20 godina (24. ožujka 1999.) započela je operacija “Saveznička sila” u kojoj su zrakoplovi NATO saveza 78 dana bombardirali vojne i strateške ciljeve u Srbiji, Vojvodini i na Kosovu.

U zračnim udarima na tadašnju “SRJ” sudjelovalo je više od 1.030 borbenih zrakoplova. Gubici NATO-a bili su: 2 poginula vojnika, 2 izgubljena zrakoplova i 30 bespilotnih letjelica. Srpska je strana imala 132-169 poginulih vojnika i 299 ranjenih, saveznici su im oborili 6 borbenih zrakoplova i uništili ili oštetili 52 oklopna vozila, a prema procjeni Human Rights Watch-a, poginulo je, nažalost i 489-528 civila.

Mada su angažirali velike snage (između 85.000 i 114.000 vojnika, 20.000 policajaca i oko 15.000 četnika, raznih paravojnih skupina, “specijalnih jedinica” i dobrovoljaca, uz jaku protuzračnu obranu i aktiviranje gotovo svih raspoloživih zračnih snaga), Srbi nisu imali šanse u srazu s daleko moćnijim i tehnički opremljenijim suparnikom.

Samim udarima prethodile su godine mukotrpnog uvjeravanja Miloševića da se odrekne sile kao sredstva za postizanje ciljeva, na što se on nije obazirao. Prekršio je sve donesene rezolucije UN-a, potpisane sporazume i dogovore i odredbe međunarodnog prava i tvrdoglavo nastavljao dalje. Nakon tri izazvana rata, krenuo je etnički očistiti Kosovo. I tada su ga Amerikanci (naravno, ne iz humanitarnih razloga, nego prije svega zbog svojih strateških interesa vezano za Kosovo) odlučili zaustaviti.

Milošević je u mjesecima prije same intervencije NATO-a glatko odbio sve mirovne prijedloge, pa i one što ih je u nekoliko navrata iznosio američki diplomat Holbrook koji je bio prilično sklon Srbiji. U nekoliko svojih posjeta Beogradu, on je proveo sate i sate pokušavajući urazumiti tadašnjeg predsjednika “SRJ”.

Posljednji put su se sastali u ožujku 1999. godine, kad je Holbrook ponudio Miloševiću prihvaćanje sporazuma u Rambouilletu (Kosovo bi dobilo natrag svoju autonomiju, albanske oružane snage – OVK bile bi razoružane, a na područje Pokrajine bile bi raspoređene mirovne snage i postrojbe NATO-a), što je ovaj odbio.

Ne rijetko srpski izvori napominju kako je operacija “Saveznička sila” bila nelegalna, jer Vijeće sigurnosti UN-a nije donijelo rezoluciju koja bi dopustila takvu intervenciju, ali pri tomu se zaboravlja da su Srbija i njezini satrapi u Crnoj Gori, te okupiranim područjima BiH i Hrvatske čitavo jedno desetljeće kršili sve moguće norme međunarodnog prava kao i deklaracije, preporuke i rezolucije UN-a, OESS-a, VE, EZ-a i drugih međunarodnih institucija i izigravali sve dogovore i potpisane sporazume koji su vodili miru, tvrdoglavo nastavljajući svoj agresivni osvajački rat metodama genocida i etničkog čišćenja.

Rezolucija VS UN-a nije bila moguća, jer se unaprijed znalo kako će Rusija staviti veto, pa se prešlo na dugotrajne pregovore u okviru NATO saveza. Najprije su Francuska, SAD i Velika Britanije izrazile stav da NATO može intervenirati i bez nove rezolucije UN-a, u čemu su im se uskoro pridružile Belgija, Španjolska, Italija, Njemačka, Danska i većina drugih članica ovog saveza.

Miloševiću nije bila dovoljna opomena niti to što su 1995. godine od strane NATO-a već izvršeni zračni udari na vojne položaje bosanskih Srba (operacija “Namjerna sila” – od 30. kolovoza do 14. rujna). Poslije svih krvoprolića što su ih uzrokovale srpske snage u BiH, međunarodnu zajednicu su dodatno isprovocirali masakri na ulicama opkoljenog Sarajeva, od kojih oni počinjeni u povijesnoj jezgri grada, na tržnici Markale prelili čašu strpljenja.

Prvi od njih dogodio se 5. veljače 1994. godine, kada su granate ispaljene sa srpskih položaja ubile 68, a ranile 144 osobe, a drugi 28. kolovoza 1995., pri čemu je ubijeno 43, a ranjeno 84 sarajevska civila. Već 27. svibnja 1992. godine, u svijet su doprle snimke masakra u ulici Vase Miskina, gdje su granate pale među građane koji su čekali u redu za kruh. Ubijeno je 26, a ranjeno 108 osoba. Sarajevo, nažalost, nije bilo nikakav izuzetak, jer su srpske snage istu strategiju provodile u svim ratnim zonama, kako u BiH, tako i u Hrvatskoj.

Srpska je propaganda je nastojala relativizirati ove zločine, pa su njihovi mediji čak tvrdili kako je sve “namješteno” i “režirano”, a pojavile su se i monstruozne teorije o tomu da su same Sarajlije (odnosno, obrambene snage grada) planski izvršile masakre, kako bi za to optužili Srbe.

Tijekom svibnja 1995. godine, snage bosanskih Srba su počele uzimati pripadnike UNPROFOR-a za taoce (kako bi spriječile najavljene zračne udare) i vezivati ih za strateške objekte (mostove, dalekovode, vijadukte, u blizini vojnih objekata itd.), što je također imalo vrlo negativnog odjeka u svijetu.

I pored svih prethodnih iskustava i najava kako se njegova samovolja neće tolerirati u nedogled, Milošević nastavlja svoju hazardersku igru uvlačeći zemlju koju vodi i njezin narod u novu ratnu avanturu, iako je morao znati kako Srbija i Crna Gora nemaju nikakve šanse oduprijeti se neusporedivo nadmoćnijoj sili kakva je NATO savez. Neposredan povod za zračne udare na “SRJ” bio je masakr srpskih snaga u Račku, gdje su među 45 pobijenih albanskih civila bile i žene, djeca i starci.

U to je vrijeme već oko 800.000 Albanaca pobjeglo iz svojih domova, njih tisuće su ubijene, a čitava albanska sela su sustavno pljačkana i paljena. Regularne trupe (vojska i policija) smišljeno su puštale u svoje zone djelovanja paravojne formacije i skupine patoloških ubojica. Oni su služili za odrađivanje prljavih poslova genocida i etničkog čišćenja, što je bila strategija koju je srpski agresor koristio na svim područjima bivše SFRJ koja je osvajao. Treba napomenuti da se najčešće niti regularne snage nisu držale Ženevske konvencije i običaja ratovanja, pa se rat na Kosovu u ožujku 1999. godine pretvorio u projekt istrebljenja i progona albanskog stanovništva neviđenih razmjera.

Već prvoga dana zračnih udara NATO-a (24. ožujka) predsjednik Crne Gore Milo Đukanović kritizirao je “politiku sukoba s cijelim svijetom” i od Miloševića zatražio da prekine dosadašnju praksu koja vodi u sukobe, prijeti uzrokovanjem nevinih žrtava i opstojnosti zajedničke države, ali je pozvao i međunarodnu zajednicu na uzdržavanje od uporabe sile.

No, Miloševića u njegovoj posljednjoj samoubilačkoj ratnoj avanturi nije moglo zaustaviti ništa. Dok je na Kosovu tekla krv, kolone albanskog stanovništva bježale prema Albaniji, a njegovi “patrioti” haračili po selima i gradovima vršeći masovne zločine, paleći, pljačkajući i silujući, “vožd” se ponašao bahato i samouvjereno, gotovo uživajući u tomu što je zaratio sa zapadnim svijetom koji je konačno odlučio stati na kraj njegovoj samovolji.

 “Labuđi pjev” srpskog “vožda” od Kosova

Svjestan da predaja Kosova znači njegov trenutni pad, srpski “vožd” odlučuje produžiti agoniju – i svoju, ali i agoniju Albanaca, pa i naroda kojega politički predstavlja. Začudo, njegovo junačenje nailazi na masovnu potporu i on uoči i tijekom zračnih udara doživljava svoj posljednji uzlet, “labuđi pjev”, a Srbi se ponovno homogeniziraju kao u vrijeme velikog mitinga na Gazimestanu desetljeće prije.

Od studenata, preko vodećih intelektualaca, medija, crkvenih dužnosnika do običnih građana, studenata i srednjoškolaca u  Beogradu i drugim srpskim gradovima, Srbiju je zahvatio rijetko viđen patriotski naboj. Ogorčenost prema “trulim buržujima sa Zapada” koji “bez ikakvog razloga napadaju malu, ali ponosnu Srbiju”, samo zato “što neće da savije šiju pred njima – belosvetskim hohštaplerima”, dostiže svoj zenit uoči samih udara, kad se tisuće građana okuplja na javnim mjestima s uočljivim bedževima na grudima sa skicom mete i natpisom “TARGET”.

Ova riječ uskoro postaje sinonim za patriotizam i otpor “u ime Otadžbine”, pa se na mnogim masovnim skupovima ističe na džinovskim panoima, kao, primjerice, na sjeveru Bačke, u Subotici, početkom travnja 1999. godine (Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=-kc03r-epG0).

No, kao i uvijek, Beograd je središte svega i tamo se diže najveća graja. Uvjereni u brzu i laku pobjedu protiv “NATO alijanse”, Srbi su uskoro primorani ipak progutati gorku istinu. Sve je započelo dezertiranjem vojnika s Kosova, od kojih mnogi odlaze kućama u “užu Srbiju” s oružjem.

U njihovu zaštitu skaču rodbina i građani, a središte pobune je grad Kruševac. General Nebojša Pavković i njegovi podređeni odugovlače s kažnjavanjem dezertera, što pogoduje daljnjem širenju  neposluha u redovima vojske i masovnog nezadovoljstva građana u Srbiji koji traže povratak vojnika kućama. Panici doprinose i glasine koje su se proširile a govorile su o “hiljadama mrtvih”, ali i sami zračni udari po unutrašnjosti Srbije i Vojvodine.

Što je posebno zanimljivo, nitko ne povezuje zračne udare s ponašanjem Srbije i Crne Gore, niti uzima u obzir činjenicu o ratovima što ih je Milošević izazvao.

No, unatoč svemu tomu, politička i vojna vrhuška na jedan tragikomičan način želi sve prikazati kao “srpsku pobedu”.

Kao ključni “argument” za to (vjerovali ili ne), poslužilo je rušenje jednog zrakoplova NATO-a.

Mađar Zoltan Dani – “srpski Obilić” novog doba

Već četvrtoga dana zračnih udara, srpska protuzračna obrana “nabola” je jedan NATO zrakoplov F – 117A Nighthawk (tzv. nevidljivi bombarder) i srušila ga u ataru nedaleko od srijemskog sela Buđanovci (općina Ruma), što je izazvalo opću euforiju. Njihova se propaganda dohvatila toga baš kao da je riječ o nečemu što odlučuje ratni sukob i ovaj po svemu minoran uspjeh protuzračnih snaga uzdiglo se na razinu prvorazredne senzacije.

Dulje vrijeme se nije niti znalo tko je novi “srpski Obilić” (jer su se mnogi otimali za svoj komadić slave i tako zamaglili stvar), no, istina je ipak izašla na vidjelo. Lovorov vijenac “pobednika” nad NATO snagama ponio je zapovjednik 3. raketnog diviziona PVO 250. raketne brigade VJ, potpukovnik Zoltan Dani, Mađar po nacionalnosti.

Javnost je njegov identitet doznala tek kad je napustio vojsku i otišao u mirovinu (2004.). Do tada se krio pod imenom Gvozden Đukić.

Dakako, “Obilića” nije se ostavljalo na miru. Uslijedili su demantiji onoga što je on izjavljivao, a njegovi su nadređeni nastojali zasluge za “pobedu nad NATO-om” pripisati sebi. Tako je siroti Mađar koji je (sasvim slučajno) postao “nacionalni junak” i prvi čovjek u povijesti koji je “pobedio NATO” uskoro zguran na marginu. Uspomenu na ovaj “junački čin” čuva još samo dokumentarni film snimljen u čast “velikog događaja” (“Drugi susret” – snimljen 2011. godine).

Film je osvojio 15-nagrada, ali (kako kaže glavni glumac), “nije bilo novca za marketing”, pa se izjalovila i prilika da se nakon kandidature za Oscara nađe među dobitnicima najveće svjetske filmske nagrade.

Uglavnom, danas malo tko u Srbiji zna za Zoltana Danija. Vjerojatno bi stvar bila posve drugačija da je F – 117A skinuo neki Jeremija, Tanasije ili Ljubivoje. To bi se već moglo uklopiti u srpsku patriotsku matricu.

Tamna strana rata na Kosovu – srpski zločini u vrijeme udara NATO-a

 Dosljedni u svojim zakulisnim igrama i prikrivanju vlastitih zločina, srpski su “patrioti” predvođeni Miloševićem nastojali dokazati kako je NATO “jedina opasnost za Kosovo” i da od savezničkih bombi ginu na tisuće Srba i Albanaca, te da ovaj narod napušta Pokrajinu i bježi, “ne od srpske vojske i policije nego od bombardovanja”.

Među ostalim, nastojali su ovo stanje kaosa i pomutnje iskoristiti kako bi pobili što više albanskog stanovništva i potom te masovne zločine pripisali zračnim udarima saveznika.

Jedna takva operacija organizirana je od RDB-a (Resora državne bezbednosti) u zatvoru Dubrava kod Istoka (gradića na sjeverozapadu Kosova) u razdoblju od 19. do 21. svibnja 1999. godine, kada je vatrom iz pješačkog naoružanja i ručnim bombama ubijeno najmanje 93 zatvorenika – Albanca. Egzekutori su bili zatvorenici KPD Zabela kod Požarevca (osuđeni za najteža krivična djela), koji su za tu prigodu privremeno “premješteni” u zatvor Dubrava – njih najmanje 13. Pratila ih je pošiljka oružja (12 puškomitraljeza, 39 automatskih pušaka, te veća količina ručnih bombi i streljiva) koja je službeno bila namijenjena “zatvorskoj straži”.

Nakon što su zatvorenici iz Zabele stigli na odredište, podijeljeno im je oružje – koje su uredno zadužili na revers i potpis. Uskoro je započeo masakr. Jednu skupinu Albanaca su pozvali u zatvorsku blagovaonu da im “podijele cigarete” i kad su stigli na njih otvorili vatru, dok je druga postrojena na igralištu u krugu zatvora i pokošena rafalima. Pokopani su u masovnu grobnicu (a možda i više njih, što nije do kraja istraženo).

Nakon ovog masovnog zločina, ubojice su nagrađene s po 20 dana dopusta, a najveći broj njih se više nije ni vratio u zatvor. Neki su nakon svega završili u inozemstvu. Čak je i RDB-u Srbije bilo teško zločince i kriminalce takvog kalibra držati pod kontrolom.

Srbi su tvrdili kako su zatvorenici stradali od NATO bombi, ali je istina izašla na vidjelo nakon što su pripadnici španjolskog kontingenta KFOR-a obavili ekshumacije i sudsko-medicinsku ekspertizu nad leševima jedne od masovnih grobnica u kojima su bile žrtve iz KPZ Istok.

Pronađeni su fragmenti ručnih bombi i drugih eksplozivnih sredstava kao i projektili iz streljačkog naoružanja, tako da nije bilo sumnje kako su žrtve usmrćene. Daljnjom obradom, Tužiteljstvo za ratne zločine u Beogradu došlo je i do dokumenata (poimeničnih reversa s podacima o zaduženom naoružanju sa serijskim brojevima oružja), a utvrđene su i sve bitne okolnosti samoga događaja. (Opširnije: https://www.vreme.com/cms/view.php?id=988103)

Osim ovih planskih operacija ubijanja Albanaca s namjerom pripisivanja tih zločina NATO snagama, srpski su se zločinci služili i premještanjem leševa (što je bila praksa još iz vremena rata u Hrvatskoj i BiH) kako bi prikrili dokaze o masovnim egzekucijama.

Jedan od najvećih takvih grobnica pronađena je na području Batajnice, na poligonu Specijalne antiterorističke jedinice. Jedna od tih grobnica otkrivena je 2001. godine i iz nje je do sada ekshumirano 705 tijela žrtava, među kojima 75 djece, a istina o tomu izašla je na vidjelo zahvaljujući Fondu za humanitarno pravo iz Beograda.

Opskurna proslava “pobjede” u jazbini srpskog Führera

Uglavnom, ova je epizoda tragikomičnog srpskog junačenja završila tako što se vojska tadašnje “SRJ” povukla s Kosova, a Milošević morao potpisati tzv. Kumanovski sporazum (9. lipnja 1999. godine) kojim je pristao iz južne Pokrajine povući sve vojne i policijske snage, te je prepustiti upravi UN-a (na temelju Rezolucije 1244 Vijeća sigurnosti).

Bilo je to više nalik na kapitulaciju nego pobjedu, ali Milošević se nije dao zbuniti. U Beogradu je održana svečanost koja je, doduše, po atmosferi više sličila komemoraciji, ali su se na njoj podijelila odličja za “posebne zasluge i iskazanu hrabrost u odbrani Otadžbine od agresije”.

Teška koraka, izgubljen i poguren (posve nalik onom pravom Führeru iz Vučje jame u vrijeme kad su mu već otkucavali posljednji sati), srpski je “vožd” svojim generalima kačio kolajne i čestitao na “hrabrosti”.

Svaki neupućeni promatrač pomislio bi kako je to doista konačan pad srpskog Führera koji je krvavim tragovima obilježio posljednje desetljeće postojanja SFRJ, ali on se održao na vlasti gotovo godinu i pol nakon najnovijeg kosovskog poraza (sve do 5. listopada 2000. godine).

Na Vidovdan (obljetnicu mitskog srpskog poraza na Kosovu) 28. lipnja 2001. godine, Srbija je svoga “vožda” predala sudištu u Den Haagu. Simbolika je bila više nego jasna.

Nitko od onih koji su se u njega zaklinjali više od jednog desetljeća – slavili ga, klicali mu, pjevali mu pjesme – nije stao u njegovu obranu. Leđa su mu okrenuli i akademici, SPC, dojučerašnji poltroni, tajne službe, vojni vrh, pa čak i samo osobno osiguranje. Naravno, nisu razlog tomu bili izazvani ratovi i krv koja je godinama tekla “u ime srpstva i pravoslavlja”, pa niti mrtvački sanduci koji su s fronte stizali u Srbiju, nego nedosegnute granice “Zapadne Srbije” (Virovitica – Karlovac – Ogulin – Karlobag). To mu nikako nisu mogli oprostiti.

Kažu kako su zadnje riječi balkanskog krvnika što ih je na tlu Srbije izgovorio obraćajući se policajcima iz osiguranja u zračnoj luci Surčin, bile: “Braćo, jeftino ste me prodali”.

Naši susjedi ne mogu ili ne žele prihvatiti vlastitu prošlost

Srbija ni danas, 20 godina nakon zračnih udara NATO-a i bitke koja je za nju bila izgubljena prije nego je i počela, u velikoj većini ne želi prihvatiti istinu i spoznaju kakvo je zlo učinila susjedima – i koliko je štetu njoj samoj i srpskom narodu nanio režim Slobodana Miloševića kojega još uvijek mnogi slave.

Oni (uz časne izuzetke) još uvijek njeguju mit o vlastitoj bezgrešnosti i htjeli bi se prikazati žrtvom, što je jednako daleko od istine koliko i takav stav od realnosti.

Kod civilizirani naroda nema nikakvih dilema. Postoje neke univerzalne vrednote koje ljude čine onim što jesu, a u to spada i odnos prema žrtvama.

Najgore je što u ratnim sukobima ne rijetko stradaju civili, pa i žene i djeca. I u operaciji “Saveznička sila” bilo je, nažalost, civilnih žrtava.

Svaka žrtva zaslužuje pijetet. I tu nema povlaštenih.

Od djevojčice Milice Rakić iz Batajnice koja je poginula u NATO udarima, naši su susjedi napravili mit. Snimljene su bezbrojne reportaže, dokumentarni filmovi, napisane pjesme, postoji Facebook stranica s njezinim imenom: jednom riječju, to je dijete postalo simbolom “terorizma Zapada” i “nedužnosti Srbije”.

No, pita li se tko u Srbiji možda, koliko je djece ubijeno od njihovih bombi, strojnica i bodeža u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, na Kosovu? Samo u opkoljenom Sarajevu 1.600 mališana je završilo svoj životni put u prvim mjesecima i godinama postojanja. U Hrvatskoj su ubijena 402 djeteta, a samo u Slavonskom Brodu cijeli jedan razred, njih 28.

Prema (još uvijek nepotpunim) podacima Istraživačko-dokumentacionog centra iz Sarajeva, u Bosni i Hercegovini ubijeno je 3.372 djeteta, od čega najviše u Sarajevu i istočnoj Bosni. Djeca su najčešće ginula od granata i snajpera, ili ubijana u masakrima nad vlastitim obiteljima.

U Hrvatskoj i BiH broj ubijene djece iznosi najmanje 3.774. Doda li se tomu i nepoznat broj ubijene djece na Kosovu, on zasigurno prelazi 4.000.

Dakle, broj ubijene djece u srpskoj agresiji na području bivše SFRJ, 8 do 10 puta je veći od ukupnih civilnih žrtava u Srbiji uzrokovanih zračnim udarima NATO-a. To su činjenice, ali brojke ne spominjem zato da bih bilo čiju žrtvu umanjio ili omalovažio. Želim samo reći da ćemo se vrtjeti u zatvorenom krugu dok god i drugima ne priznamo njihovu patnju.

Vječni pokoj maloj Milici Rakić i neka Bog da snage njezinim bližnjima da podnesu taj gubitak. Ali, zar i svi ostali mališani ne zaslužuju isto – koje god da su vjere i nacije bili?

Osjeća li tko u Srbiji barem moralnu odgovornost što je na prostorima bivše SFRJ ubijeno “u ime srpstva” više od 120.000 ljudi i preko 4.000 djece?

I jesu li Beograđani zaboravili kako su cvijećem ispraćali tenkove koji su odlazili u klaonicu Vukovara pobiti ono što je tamo još ostalo živo? Znaju li oni među njima koji i danas slave Miloševića, Mladića, Karadžića, Šljivančanina, Šešelja i druge zločince što čine i što ostavljaju i naslijeđe svojoj djeci?

Kad jednom budu u stanju prihvatiti istinu, onda će bolje razumjeti i sve ono što im se događalo u prošlosti.

No, sve su prilike da ćemo se još načekati dok se takvo što ne dogodi.

Zlatko Pinter

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Analiza

Ivan Mihael Ban: ‘Odličan retoričar – loš državnik’

Objavljeno

na

Objavio

Nedavno je Davor Božinović dao intervju Večernjem listu. U njemu je kao povjerenik Plenkovićevog tima predstavio sastavnice programa pred unutarstranačke izbore. Program je nazvan ‘Odvažno za Hrvatsku’. U intervjuu Božinović između ostalog kaže:

– Važno je da je kurs ostao isti, a on se svodi na provođenje programa s kojim je HDZ pobijedio na izborima.

– HDZ je stranka koja je čvrsto u desnom centru i to je mjesto gdje ga je pozicionirao još Franjo Tuđman (…)

– Dugo se spominje da je sasvim izvjesno kako će se u budućnosti dogoditi velika koalicija HDZ-a i SDP-a. Niti se o tome razmišlja, niti za tim vidim potrebe, niti je to nešto što bi bilo za HDZ, ali i za Hrvatsku dobro rješenje. Znači – ne.

Prisjetimo se: HDZ je na prošlim izborima pobijedio, dobio je 61 mandat, sedam mandata više nego SDP. Kampanja je bila dominantno personalizirana, vodila se pod geslom ‘vjerodostojno’.

Što se nakon nepune četiri godine može reći o sadržaju proklamirane vjerodostojnosti? Tko je to trebao biti dostojan vjere i zbog čega? Je li HDZ na desnom centru? Desno – u odnosu na koga, u odnosu na što? Što je desni centar? Kome je upućena tvrdnja da neće biti velike koalicije?

Sadržaj proklamirane vjerodostojnosti odnosi se i na koaliciju s SDSS-om

U čemu je politički dobitak koaliranja s SDSS-om? Plenkovićevi povjerenici a i on sam će reći da se dobitak koaliranja s Pupovcem odnosi na stabilnost vlasti. U stvarnosti je ta stabilnost jedno neograničeno polje mržnje na Hrvatsku i Domovinski rat koju sam Pupovac i njegove Novosti proizvode iz dana u dan, iz broja u broj i to novcima i onih koji su izgubili svoje očeve i sinove u tom istom ratu. Tekstovi mržnje na Hrvatsku u Pupovčevu su tjedniku analitičke prerađevine srpskih službi koje nesmetano razvijaju svoje izdanke u medijskom i javnom prostoru. Tekstovi mržnje koju proizvode i sami se njome hrane sitnozubi feralovi uhljebi nisu samo hrana jugoslavenstvu i prikrivenom četništvu, nego su i prepreka suživotu i onih Srba koji su lojalni državljani a pogotovo onih koji su nosili hrvatsku odoru za vrijeme rata. Za vjerodostojnog političara izvršavanje pravde, istina, čast i suživot su vrjedniji od stabilnosti vlasti. Plenković a i njegovi prethodnici (Kosor, Sanader, Milanović) ne vide da je koalicija s Pupovčevim SDSS-om destruktivna jer se nameće kao provokacija i imperativ, kao multiplikator bez kojega se ne smije i ne može, kao faktor kojega se silom prilika mora uvažavati.

Sadržaj proklamirane vjerodostojnosti odnosi se i na Istambulsku konvenciju

Njena ratifikacija nije ništa nego konspiracija za rodnu ideologiju. To je prepoznala većina državljana Hrvatske, ali nije njeno lijevo i ‘desno’ predstavničko tijelo. Predsjednik Vlade kao visoki predstavnik Bruselja i njegovi podizvođači Kuščević i Jandroković postavili su nepremostive birokratske prepreke samo zato da se volja većine ne ispuni. Onemogućili su referendumsko izjašnjavanje. SDP u vrijeme Milanovićeve Vlade nije mogao ispuniti zadaću ‘dugine djece’, nije mogao sam postići taj politički zgoditak. Nije se odvažio jer nije imao valjano pokriće. Naime, kada se ratifikacija pojavila kao tema u medijima i nametnula kao nezaobilazno političko pitanje, SDP je u dva navrata preko svojih ‘vanjskih’ suradnika proveo ispitivanje javnog mnijenja. Rezultati su bili obeshrabrujući za SDP i za njegove LGBT ideologe razmještene po nevladinim udrugama. I HDZ je (interno) radio jedno anketno istraživanje. Prema rezultatima toga istraživanja oko 70 % birača HDZ-a izjasnilo se protiv Istanbulske konvencije. Ispostavilo se: ono što ne može SDP, kao i u slučaju suradnje s Haagom – može HDZ. SDP nije išao protiv struje, nije se ‘odvažio’, ali zato HDZ jest. I tko je tu vjerodostojan a tko nije?

Sadržaj proklamirane vjerodostojnosti odnosi se i na koaliciju s HNS-om.

Kako u slučaju koalicije s SDSS-om, tako i u slučaju s HNS-on: nije problem tko je predlagao, odobravao ili protežirao koaliciju s HNS-om, nego je bit problema tko je na takvoj koaliciji ustrajavao kada je akademskoj javnosti bilo posve jasno da je nedopustivo ono što radi ministrica Divjak. Dobar je taktički potez bio da se ponudom suradnje HNS-u izazove dekantacija nakon koje će se kao nepoželjni talog odvojiti Vesna Pusić i njoj slični. Plenković stoga nema valjanog razloga nikoga podsjećati da se zauzimao za koaliciju s Vrdoljakovim HNS-om. Njegov izbor na čelo HDZ-a zagovarali su ili priželjkivali i oni koji su predlagali i zagovarali između ostalog i koaliciju s HNS-om. U prvom redu Vladimir Šeks. A Šeks nije šaljivdžija Junckerovog tipa. Znamo to odavno, još od vremena politike ‘lociranja, identificiranja, uhićenja i transferiranja’.

Dakle, ako ministrica sjedi u Vladi a kumuje štrajku prosvjetara, ako provodi reformu koja je puka zakrpa na Jokić-Budakovoj reformi, onda smisao koalicije prestaje, onda se sa stabilnošću vlasti ne trguje. Reforma ministrice znanosti i obrazovanja u Plenkovićevoj Vladi je razarajuća naprava sa zadrškom: njezini razorni učinci će se vidjeti za deset i više godina. A HDZ-ovi su ljudi posmicani samo zato jer su kroz Kurikularnu reformu nastojali spasiti što se spasiti dade. I to voljom gojenca Korčulanske škole Pave Barišića i njegovog paneuropskog brata Andreja Plenkovića. I tko je tu vjerodostojan a tko nije?

Sadržaj proklamirane vjerodostojnosti odnosi se i na Marakeški sporazum

Zagovornici Marakeškog sporazuma (kompakta) o njemu ne govore u smislu je li dobar (koristan) za Hrvatsku ili ne, oni o njemu govore isključivo kao o neobvezujućem dokumentu.

Na primjer Marija Pejčinović Burić ili Plenković: ‘To je pravno neobvezujući tekst, nije međunarodni ugovor, riječ je o katalogu mjera i ne vidim razloga zašto bi on trebao izazivati toliko prijepora i donekle generiranu histeriju’. Ovi visoki predstavnici Bruselja ne vide da se radi o operaciji velikih brojeva u kojoj se ne pravi razlika između legalne i ilegalne migracije, oni u svojoj komociji tek konstatiraju da je u pitanju neopravdana histerija nepismenih i bojažljivih suverenista. Zašto se ovi visoki predstavnici Bruselja u Hrvatskoj ponekad ne ugledaju na Švicarsku, Australiju, Mađarsku, Poljsku? Zašto se ne ugledaju na Izrael. Za njega je Marakeški kompakt neprihvatljiv, jasno i zbog čega: zbog budućnosti i sigurnosti Izraela.

Sadržaj proklamirane vjerodostojnosti odnosi se i na ignoriranje prosvjeda u Vukovaru.

Neprocesuiranja ratnih zločina počinjenih u Vukovaru ni nakon dvadesetak i više godina od reintegracije Podunavlja, nije prolazni osjećaj nezadovoljstva njegovog gradonačelnika i njegovih sugrađana koji traže pravdu i grobove svojih najmilijih. Nije ni trauma koju ožalošćene obitelji Vukovara ne mogu nadvladati, to je poruka: Hrvatskom vladaju ljudi koji ne pridaju važnost žrtvi i kojih nije briga što ulicama Vukovara šeću silovatelji i mrzitelji hrvatske države. Oni ne prihvaćaju apel gradonačelnika, ignoriraju prosvjede Vukovaraca, za njih su stradalnici Domovinskog rata marginalne skupine. Ali se uznemire, zatrepere, drhtaju kada im Jelena Veljača i gay roditelji drže lekciju iz ljudskih prava. Dignu se na zadnje noge s ‘gongovcima’, s pederastima i s kim sve ne. Natječu se tko će dati oštriju osudu spaljivanja krnje u Imotskome. I tko je tu vjerodostojan a tko odvažan? Kakav je to kurs i tko ga je zacrtao?

Je li HDZ na desnom centru?

Pojam desnog centra, ‘strogog desnog centra’ i ‘čistog desnog centra’ lansirao je nitko drugi do dijabetolog s Vuka Vrhovca, dr. Mate Granić. Lansirao ga je na dan osnivanja stranke Demokratskog centra (DC). Dakle, Mate Granić je od ožujka 2000. g. samoproglašeni centar političkog svijeta. A gdje bi pripadali njegovi gojenci, ili članovi njegove stranke, simpatizeri i povjerenici, ako su živi i ako ih još ima? Jandroković na primjer, Božinović, Plenković ili Zlatko Vitez … Upravo je Vitez na dan osnivanja DC-a objasnio da je ‘oduvijek zajedno s Granićem, Škare Ožbolt, Šarinićem i Šeparovićem u HDZ-u predstavljao grupu ljudi koja je bila u manjini, a koja je predstavljala demokratski centar’. I dobro je rekao. Ta je skupina oduvijek činila manjinu u HDZ-u. Kako onda tako i danas. Ali spletom okolnosti kroz niz političkih manipulacija i jedne izborne prijevare, uz potporu ‘tog i takvog svijeta’ oni se danas pričinjaju kao većina. I da paradoks bude veći, pribrajaju se desno od Mate Granića. Može li onda Plenković uz potporu Božinovića i Jandrokovića pozicionirati HDZ udesno ako su ga četiri godine vukli ulijevo?

Pitanje velike koalicije HDZ-a i SDP-a je suvišno

Zbog čega? Pa sam ministar Božinović je hodajući dokaz koalicije. Njegova politička biografija to potvrđuje. Biti predstojnik Mesićeva ureda pa potom i Ureda predsjednika Vlade Plenkovića neformalna je (ali sadržajna) koalicija na djelu. Potvrda neformalne koalicije je odnos prema Istambulskoj deklaraciji, Marakešu i spaljenom krnji u Imotskome. Naravno, koalicije na političkoj pozornici neće biti, na njoj će se igrat igra dominacije. Ali, iza kulisa, iza ekrana ona će ponajprije odabirom kadrova biti na djelu. Ponajprije zahvaljujući dobrom birokratu, odličnom retoričaru, ali nevjerodostojnom državniku, Andreju Plenkoviću.

Ivan Mihael Ban/Hrsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Crobarometar: SDP ispred HDZ-a s minimalnom razlikom. Škoro treća politička snaga

Objavljeno

na

Objavio

Foto: dnevnik.hr

Hrvatska 2020. počinje s promjenom na čelu države, ali i promjenom popularnosti među strankama. Dnevnik Nove TV donosi ekskluzivno istraživanje rejtinga stranaka.

SDP i dalje „pliva“ na valu Milanovićeve pobjede. Istina, razlika je unutar statističke pogreške. SDP bi biralo 25,2 posto birača, a HDZ njih 24,8. Vladajuća stranka mjesecima je u „slobodnom padu“ i pred unutarstranačkim izborima. Miroslav Škoro još nije formirao stranku, ali uz SDP i HDZ treća je opcija koja prelazi izborni prag. Trenutno bi osvojio 10,1 posto glasova.

Tko su birači SDP-a, HDZ-a i Škorine liste

SDP može računati na malo više žena među svojim biračima (žene 30 posto), kao i među starijim biračima iznad 65 godina (34 posto). HDZ među svojim redovima ima malo više muških birača (27 posto), ali i onih koji spadaju u dobnu skupinu od 45 do 60 godina (30 posto).

SDP veliku prednost ima u Zagrebu i okolici (39 posto). HDZ ima svoje baze kao što su Lika i Banovina (47 posto), Dalmacija (33 posto) i Slavonija (28 posto), a na kraju Škorina lista više glasova može dobiti u Slavoniji (22 posto) i te Lici i Banovini (20 posto).

Stranke koje žele biti na vlasti, ali trebaju saveznike

Najbliže izbornom pragu je MOST s potporom od 4,4 posto. Slijedi regionalni IDS s potporom od 2,9 posto. Slijedi HSS s 2,5 posto. Tu je i Zelena lista na 2,2 posto, a Stranka Ivana Pernara dobiva potporu od 2,2 posto. Pametno je na 2,1 posto. Milan Bandić sa svojom strankom ima jedan od lošijih rezultata i trenutno mu stranka dobiva 2 posto.

Živi zid je na 1,7 posto, HSU na 1,5 posto. Hrvatski suverenisti su na 1,4 posto. START je na 1,3 posto, a Hrvatska demokršćanska stranka na 1,1 posto i na kraju preko 1 posto još dobiva stranka Promijenimo Hrvatsku s 1,1 posto. Ostale stranke od lijeva do desna dobivaju manje od 1 posto ili ukupno 8 posto. Tu su tako HDSSB na 0,9 posto, Reformisti su na 0,8 posto, a HNS je na 0,7 posto i Neovisni na Hrvatsku su na 0,1 posto. Neodlučnih je 5,3 posto birača.

Koji je najveći problem u Hrvatskoj?

Prvi puta od kada se provodi ovo istraživanje korupcija je označena kao najvažniji problem protiv kojega se zemlja mora boriti i to misli 56 posto građana. Desetljećima je prvi problem građanima bila nezaposlenost koja sada pada na drugo mjesto, a to kao problem vidi 50 posto građana, dok je na trećem mjestu gospodarstvo što problemom vidi 49 posto građana.

Istraživanje je provela agencija IPSOS CAPI metodom na 988 punoljetnih ispitanika između 1. i 20. u mjesecu. Maksimalna pogreška uzorka iznosi +/- 3,1%, a za rejtinge stranaka +/-3,6%.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari