Pratite nas

Analiza

Kako je Mađar Zoltan Dani u ime ‘otadžbine Srbije’ prije 20 godina ‘pobedio’ NATO

Objavljeno

na

Saveznička sila
wikipedia

Prije 20 godina (24. ožujka 1999.) započela je operacija “Saveznička sila” u kojoj su zrakoplovi NATO saveza 78 dana bombardirali vojne i strateške ciljeve u Srbiji, Vojvodini i na Kosovu.

U zračnim udarima na tadašnju “SRJ” sudjelovalo je više od 1.030 borbenih zrakoplova. Gubici NATO-a bili su: 2 poginula vojnika, 2 izgubljena zrakoplova i 30 bespilotnih letjelica. Srpska je strana imala 132-169 poginulih vojnika i 299 ranjenih, saveznici su im oborili 6 borbenih zrakoplova i uništili ili oštetili 52 oklopna vozila, a prema procjeni Human Rights Watch-a, poginulo je, nažalost i 489-528 civila.

Mada su angažirali velike snage (između 85.000 i 114.000 vojnika, 20.000 policajaca i oko 15.000 četnika, raznih paravojnih skupina, “specijalnih jedinica” i dobrovoljaca, uz jaku protuzračnu obranu i aktiviranje gotovo svih raspoloživih zračnih snaga), Srbi nisu imali šanse u srazu s daleko moćnijim i tehnički opremljenijim suparnikom.

Samim udarima prethodile su godine mukotrpnog uvjeravanja Miloševića da se odrekne sile kao sredstva za postizanje ciljeva, na što se on nije obazirao. Prekršio je sve donesene rezolucije UN-a, potpisane sporazume i dogovore i odredbe međunarodnog prava i tvrdoglavo nastavljao dalje. Nakon tri izazvana rata, krenuo je etnički očistiti Kosovo. I tada su ga Amerikanci (naravno, ne iz humanitarnih razloga, nego prije svega zbog svojih strateških interesa vezano za Kosovo) odlučili zaustaviti.

Milošević je u mjesecima prije same intervencije NATO-a glatko odbio sve mirovne prijedloge, pa i one što ih je u nekoliko navrata iznosio američki diplomat Holbrook koji je bio prilično sklon Srbiji. U nekoliko svojih posjeta Beogradu, on je proveo sate i sate pokušavajući urazumiti tadašnjeg predsjednika “SRJ”.

Posljednji put su se sastali u ožujku 1999. godine, kad je Holbrook ponudio Miloševiću prihvaćanje sporazuma u Rambouilletu (Kosovo bi dobilo natrag svoju autonomiju, albanske oružane snage – OVK bile bi razoružane, a na područje Pokrajine bile bi raspoređene mirovne snage i postrojbe NATO-a), što je ovaj odbio.

Ne rijetko srpski izvori napominju kako je operacija “Saveznička sila” bila nelegalna, jer Vijeće sigurnosti UN-a nije donijelo rezoluciju koja bi dopustila takvu intervenciju, ali pri tomu se zaboravlja da su Srbija i njezini satrapi u Crnoj Gori, te okupiranim područjima BiH i Hrvatske čitavo jedno desetljeće kršili sve moguće norme međunarodnog prava kao i deklaracije, preporuke i rezolucije UN-a, OESS-a, VE, EZ-a i drugih međunarodnih institucija i izigravali sve dogovore i potpisane sporazume koji su vodili miru, tvrdoglavo nastavljajući svoj agresivni osvajački rat metodama genocida i etničkog čišćenja.

Rezolucija VS UN-a nije bila moguća, jer se unaprijed znalo kako će Rusija staviti veto, pa se prešlo na dugotrajne pregovore u okviru NATO saveza. Najprije su Francuska, SAD i Velika Britanije izrazile stav da NATO može intervenirati i bez nove rezolucije UN-a, u čemu su im se uskoro pridružile Belgija, Španjolska, Italija, Njemačka, Danska i većina drugih članica ovog saveza.

Miloševiću nije bila dovoljna opomena niti to što su 1995. godine od strane NATO-a već izvršeni zračni udari na vojne položaje bosanskih Srba (operacija “Namjerna sila” – od 30. kolovoza do 14. rujna). Poslije svih krvoprolića što su ih uzrokovale srpske snage u BiH, međunarodnu zajednicu su dodatno isprovocirali masakri na ulicama opkoljenog Sarajeva, od kojih oni počinjeni u povijesnoj jezgri grada, na tržnici Markale prelili čašu strpljenja.

Prvi od njih dogodio se 5. veljače 1994. godine, kada su granate ispaljene sa srpskih položaja ubile 68, a ranile 144 osobe, a drugi 28. kolovoza 1995., pri čemu je ubijeno 43, a ranjeno 84 sarajevska civila. Već 27. svibnja 1992. godine, u svijet su doprle snimke masakra u ulici Vase Miskina, gdje su granate pale među građane koji su čekali u redu za kruh. Ubijeno je 26, a ranjeno 108 osoba. Sarajevo, nažalost, nije bilo nikakav izuzetak, jer su srpske snage istu strategiju provodile u svim ratnim zonama, kako u BiH, tako i u Hrvatskoj.

Srpska je propaganda je nastojala relativizirati ove zločine, pa su njihovi mediji čak tvrdili kako je sve “namješteno” i “režirano”, a pojavile su se i monstruozne teorije o tomu da su same Sarajlije (odnosno, obrambene snage grada) planski izvršile masakre, kako bi za to optužili Srbe.

Tijekom svibnja 1995. godine, snage bosanskih Srba su počele uzimati pripadnike UNPROFOR-a za taoce (kako bi spriječile najavljene zračne udare) i vezivati ih za strateške objekte (mostove, dalekovode, vijadukte, u blizini vojnih objekata itd.), što je također imalo vrlo negativnog odjeka u svijetu.

I pored svih prethodnih iskustava i najava kako se njegova samovolja neće tolerirati u nedogled, Milošević nastavlja svoju hazardersku igru uvlačeći zemlju koju vodi i njezin narod u novu ratnu avanturu, iako je morao znati kako Srbija i Crna Gora nemaju nikakve šanse oduprijeti se neusporedivo nadmoćnijoj sili kakva je NATO savez. Neposredan povod za zračne udare na “SRJ” bio je masakr srpskih snaga u Račku, gdje su među 45 pobijenih albanskih civila bile i žene, djeca i starci.

U to je vrijeme već oko 800.000 Albanaca pobjeglo iz svojih domova, njih tisuće su ubijene, a čitava albanska sela su sustavno pljačkana i paljena. Regularne trupe (vojska i policija) smišljeno su puštale u svoje zone djelovanja paravojne formacije i skupine patoloških ubojica. Oni su služili za odrađivanje prljavih poslova genocida i etničkog čišćenja, što je bila strategija koju je srpski agresor koristio na svim područjima bivše SFRJ koja je osvajao. Treba napomenuti da se najčešće niti regularne snage nisu držale Ženevske konvencije i običaja ratovanja, pa se rat na Kosovu u ožujku 1999. godine pretvorio u projekt istrebljenja i progona albanskog stanovništva neviđenih razmjera.

Već prvoga dana zračnih udara NATO-a (24. ožujka) predsjednik Crne Gore Milo Đukanović kritizirao je “politiku sukoba s cijelim svijetom” i od Miloševića zatražio da prekine dosadašnju praksu koja vodi u sukobe, prijeti uzrokovanjem nevinih žrtava i opstojnosti zajedničke države, ali je pozvao i međunarodnu zajednicu na uzdržavanje od uporabe sile.

No, Miloševića u njegovoj posljednjoj samoubilačkoj ratnoj avanturi nije moglo zaustaviti ništa. Dok je na Kosovu tekla krv, kolone albanskog stanovništva bježale prema Albaniji, a njegovi “patrioti” haračili po selima i gradovima vršeći masovne zločine, paleći, pljačkajući i silujući, “vožd” se ponašao bahato i samouvjereno, gotovo uživajući u tomu što je zaratio sa zapadnim svijetom koji je konačno odlučio stati na kraj njegovoj samovolji.

 “Labuđi pjev” srpskog “vožda” od Kosova

Svjestan da predaja Kosova znači njegov trenutni pad, srpski “vožd” odlučuje produžiti agoniju – i svoju, ali i agoniju Albanaca, pa i naroda kojega politički predstavlja. Začudo, njegovo junačenje nailazi na masovnu potporu i on uoči i tijekom zračnih udara doživljava svoj posljednji uzlet, “labuđi pjev”, a Srbi se ponovno homogeniziraju kao u vrijeme velikog mitinga na Gazimestanu desetljeće prije.

Od studenata, preko vodećih intelektualaca, medija, crkvenih dužnosnika do običnih građana, studenata i srednjoškolaca u  Beogradu i drugim srpskim gradovima, Srbiju je zahvatio rijetko viđen patriotski naboj. Ogorčenost prema “trulim buržujima sa Zapada” koji “bez ikakvog razloga napadaju malu, ali ponosnu Srbiju”, samo zato “što neće da savije šiju pred njima – belosvetskim hohštaplerima”, dostiže svoj zenit uoči samih udara, kad se tisuće građana okuplja na javnim mjestima s uočljivim bedževima na grudima sa skicom mete i natpisom “TARGET”.

Ova riječ uskoro postaje sinonim za patriotizam i otpor “u ime Otadžbine”, pa se na mnogim masovnim skupovima ističe na džinovskim panoima, kao, primjerice, na sjeveru Bačke, u Subotici, početkom travnja 1999. godine (Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=-kc03r-epG0).

No, kao i uvijek, Beograd je središte svega i tamo se diže najveća graja. Uvjereni u brzu i laku pobjedu protiv “NATO alijanse”, Srbi su uskoro primorani ipak progutati gorku istinu. Sve je započelo dezertiranjem vojnika s Kosova, od kojih mnogi odlaze kućama u “užu Srbiju” s oružjem.

U njihovu zaštitu skaču rodbina i građani, a središte pobune je grad Kruševac. General Nebojša Pavković i njegovi podređeni odugovlače s kažnjavanjem dezertera, što pogoduje daljnjem širenju  neposluha u redovima vojske i masovnog nezadovoljstva građana u Srbiji koji traže povratak vojnika kućama. Panici doprinose i glasine koje su se proširile a govorile su o “hiljadama mrtvih”, ali i sami zračni udari po unutrašnjosti Srbije i Vojvodine.

Što je posebno zanimljivo, nitko ne povezuje zračne udare s ponašanjem Srbije i Crne Gore, niti uzima u obzir činjenicu o ratovima što ih je Milošević izazvao.

No, unatoč svemu tomu, politička i vojna vrhuška na jedan tragikomičan način želi sve prikazati kao “srpsku pobedu”.

Kao ključni “argument” za to (vjerovali ili ne), poslužilo je rušenje jednog zrakoplova NATO-a.

Mađar Zoltan Dani – “srpski Obilić” novog doba

Već četvrtoga dana zračnih udara, srpska protuzračna obrana “nabola” je jedan NATO zrakoplov F – 117A Nighthawk (tzv. nevidljivi bombarder) i srušila ga u ataru nedaleko od srijemskog sela Buđanovci (općina Ruma), što je izazvalo opću euforiju. Njihova se propaganda dohvatila toga baš kao da je riječ o nečemu što odlučuje ratni sukob i ovaj po svemu minoran uspjeh protuzračnih snaga uzdiglo se na razinu prvorazredne senzacije.

Dulje vrijeme se nije niti znalo tko je novi “srpski Obilić” (jer su se mnogi otimali za svoj komadić slave i tako zamaglili stvar), no, istina je ipak izašla na vidjelo. Lovorov vijenac “pobednika” nad NATO snagama ponio je zapovjednik 3. raketnog diviziona PVO 250. raketne brigade VJ, potpukovnik Zoltan Dani, Mađar po nacionalnosti.

Javnost je njegov identitet doznala tek kad je napustio vojsku i otišao u mirovinu (2004.). Do tada se krio pod imenom Gvozden Đukić.

Dakako, “Obilića” nije se ostavljalo na miru. Uslijedili su demantiji onoga što je on izjavljivao, a njegovi su nadređeni nastojali zasluge za “pobedu nad NATO-om” pripisati sebi. Tako je siroti Mađar koji je (sasvim slučajno) postao “nacionalni junak” i prvi čovjek u povijesti koji je “pobedio NATO” uskoro zguran na marginu. Uspomenu na ovaj “junački čin” čuva još samo dokumentarni film snimljen u čast “velikog događaja” (“Drugi susret” – snimljen 2011. godine).

Film je osvojio 15-nagrada, ali (kako kaže glavni glumac), “nije bilo novca za marketing”, pa se izjalovila i prilika da se nakon kandidature za Oscara nađe među dobitnicima najveće svjetske filmske nagrade.

Uglavnom, danas malo tko u Srbiji zna za Zoltana Danija. Vjerojatno bi stvar bila posve drugačija da je F – 117A skinuo neki Jeremija, Tanasije ili Ljubivoje. To bi se već moglo uklopiti u srpsku patriotsku matricu.

Tamna strana rata na Kosovu – srpski zločini u vrijeme udara NATO-a

 Dosljedni u svojim zakulisnim igrama i prikrivanju vlastitih zločina, srpski su “patrioti” predvođeni Miloševićem nastojali dokazati kako je NATO “jedina opasnost za Kosovo” i da od savezničkih bombi ginu na tisuće Srba i Albanaca, te da ovaj narod napušta Pokrajinu i bježi, “ne od srpske vojske i policije nego od bombardovanja”.

Među ostalim, nastojali su ovo stanje kaosa i pomutnje iskoristiti kako bi pobili što više albanskog stanovništva i potom te masovne zločine pripisali zračnim udarima saveznika.

Jedna takva operacija organizirana je od RDB-a (Resora državne bezbednosti) u zatvoru Dubrava kod Istoka (gradića na sjeverozapadu Kosova) u razdoblju od 19. do 21. svibnja 1999. godine, kada je vatrom iz pješačkog naoružanja i ručnim bombama ubijeno najmanje 93 zatvorenika – Albanca. Egzekutori su bili zatvorenici KPD Zabela kod Požarevca (osuđeni za najteža krivična djela), koji su za tu prigodu privremeno “premješteni” u zatvor Dubrava – njih najmanje 13. Pratila ih je pošiljka oružja (12 puškomitraljeza, 39 automatskih pušaka, te veća količina ručnih bombi i streljiva) koja je službeno bila namijenjena “zatvorskoj straži”.

Nakon što su zatvorenici iz Zabele stigli na odredište, podijeljeno im je oružje – koje su uredno zadužili na revers i potpis. Uskoro je započeo masakr. Jednu skupinu Albanaca su pozvali u zatvorsku blagovaonu da im “podijele cigarete” i kad su stigli na njih otvorili vatru, dok je druga postrojena na igralištu u krugu zatvora i pokošena rafalima. Pokopani su u masovnu grobnicu (a možda i više njih, što nije do kraja istraženo).

Nakon ovog masovnog zločina, ubojice su nagrađene s po 20 dana dopusta, a najveći broj njih se više nije ni vratio u zatvor. Neki su nakon svega završili u inozemstvu. Čak je i RDB-u Srbije bilo teško zločince i kriminalce takvog kalibra držati pod kontrolom.

Srbi su tvrdili kako su zatvorenici stradali od NATO bombi, ali je istina izašla na vidjelo nakon što su pripadnici španjolskog kontingenta KFOR-a obavili ekshumacije i sudsko-medicinsku ekspertizu nad leševima jedne od masovnih grobnica u kojima su bile žrtve iz KPZ Istok.

Pronađeni su fragmenti ručnih bombi i drugih eksplozivnih sredstava kao i projektili iz streljačkog naoružanja, tako da nije bilo sumnje kako su žrtve usmrćene. Daljnjom obradom, Tužiteljstvo za ratne zločine u Beogradu došlo je i do dokumenata (poimeničnih reversa s podacima o zaduženom naoružanju sa serijskim brojevima oružja), a utvrđene su i sve bitne okolnosti samoga događaja. (Opširnije: https://www.vreme.com/cms/view.php?id=988103)

Osim ovih planskih operacija ubijanja Albanaca s namjerom pripisivanja tih zločina NATO snagama, srpski su se zločinci služili i premještanjem leševa (što je bila praksa još iz vremena rata u Hrvatskoj i BiH) kako bi prikrili dokaze o masovnim egzekucijama.

Jedan od najvećih takvih grobnica pronađena je na području Batajnice, na poligonu Specijalne antiterorističke jedinice. Jedna od tih grobnica otkrivena je 2001. godine i iz nje je do sada ekshumirano 705 tijela žrtava, među kojima 75 djece, a istina o tomu izašla je na vidjelo zahvaljujući Fondu za humanitarno pravo iz Beograda.

Opskurna proslava “pobjede” u jazbini srpskog Führera

Uglavnom, ova je epizoda tragikomičnog srpskog junačenja završila tako što se vojska tadašnje “SRJ” povukla s Kosova, a Milošević morao potpisati tzv. Kumanovski sporazum (9. lipnja 1999. godine) kojim je pristao iz južne Pokrajine povući sve vojne i policijske snage, te je prepustiti upravi UN-a (na temelju Rezolucije 1244 Vijeća sigurnosti).

Bilo je to više nalik na kapitulaciju nego pobjedu, ali Milošević se nije dao zbuniti. U Beogradu je održana svečanost koja je, doduše, po atmosferi više sličila komemoraciji, ali su se na njoj podijelila odličja za “posebne zasluge i iskazanu hrabrost u odbrani Otadžbine od agresije”.

Teška koraka, izgubljen i poguren (posve nalik onom pravom Führeru iz Vučje jame u vrijeme kad su mu već otkucavali posljednji sati), srpski je “vožd” svojim generalima kačio kolajne i čestitao na “hrabrosti”.

Svaki neupućeni promatrač pomislio bi kako je to doista konačan pad srpskog Führera koji je krvavim tragovima obilježio posljednje desetljeće postojanja SFRJ, ali on se održao na vlasti gotovo godinu i pol nakon najnovijeg kosovskog poraza (sve do 5. listopada 2000. godine).

Na Vidovdan (obljetnicu mitskog srpskog poraza na Kosovu) 28. lipnja 2001. godine, Srbija je svoga “vožda” predala sudištu u Den Haagu. Simbolika je bila više nego jasna.

Nitko od onih koji su se u njega zaklinjali više od jednog desetljeća – slavili ga, klicali mu, pjevali mu pjesme – nije stao u njegovu obranu. Leđa su mu okrenuli i akademici, SPC, dojučerašnji poltroni, tajne službe, vojni vrh, pa čak i samo osobno osiguranje. Naravno, nisu razlog tomu bili izazvani ratovi i krv koja je godinama tekla “u ime srpstva i pravoslavlja”, pa niti mrtvački sanduci koji su s fronte stizali u Srbiju, nego nedosegnute granice “Zapadne Srbije” (Virovitica – Karlovac – Ogulin – Karlobag). To mu nikako nisu mogli oprostiti.

Kažu kako su zadnje riječi balkanskog krvnika što ih je na tlu Srbije izgovorio obraćajući se policajcima iz osiguranja u zračnoj luci Surčin, bile: “Braćo, jeftino ste me prodali”.

Naši susjedi ne mogu ili ne žele prihvatiti vlastitu prošlost

Srbija ni danas, 20 godina nakon zračnih udara NATO-a i bitke koja je za nju bila izgubljena prije nego je i počela, u velikoj većini ne želi prihvatiti istinu i spoznaju kakvo je zlo učinila susjedima – i koliko je štetu njoj samoj i srpskom narodu nanio režim Slobodana Miloševića kojega još uvijek mnogi slave.

Oni (uz časne izuzetke) još uvijek njeguju mit o vlastitoj bezgrešnosti i htjeli bi se prikazati žrtvom, što je jednako daleko od istine koliko i takav stav od realnosti.

Kod civilizirani naroda nema nikakvih dilema. Postoje neke univerzalne vrednote koje ljude čine onim što jesu, a u to spada i odnos prema žrtvama.

Najgore je što u ratnim sukobima ne rijetko stradaju civili, pa i žene i djeca. I u operaciji “Saveznička sila” bilo je, nažalost, civilnih žrtava.

Svaka žrtva zaslužuje pijetet. I tu nema povlaštenih.

Od djevojčice Milice Rakić iz Batajnice koja je poginula u NATO udarima, naši su susjedi napravili mit. Snimljene su bezbrojne reportaže, dokumentarni filmovi, napisane pjesme, postoji Facebook stranica s njezinim imenom: jednom riječju, to je dijete postalo simbolom “terorizma Zapada” i “nedužnosti Srbije”.

No, pita li se tko u Srbiji možda, koliko je djece ubijeno od njihovih bombi, strojnica i bodeža u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, na Kosovu? Samo u opkoljenom Sarajevu 1.600 mališana je završilo svoj životni put u prvim mjesecima i godinama postojanja. U Hrvatskoj su ubijena 402 djeteta, a samo u Slavonskom Brodu cijeli jedan razred, njih 28.

Prema (još uvijek nepotpunim) podacima Istraživačko-dokumentacionog centra iz Sarajeva, u Bosni i Hercegovini ubijeno je 3.372 djeteta, od čega najviše u Sarajevu i istočnoj Bosni. Djeca su najčešće ginula od granata i snajpera, ili ubijana u masakrima nad vlastitim obiteljima.

U Hrvatskoj i BiH broj ubijene djece iznosi najmanje 3.774. Doda li se tomu i nepoznat broj ubijene djece na Kosovu, on zasigurno prelazi 4.000.

Dakle, broj ubijene djece u srpskoj agresiji na području bivše SFRJ, 8 do 10 puta je veći od ukupnih civilnih žrtava u Srbiji uzrokovanih zračnim udarima NATO-a. To su činjenice, ali brojke ne spominjem zato da bih bilo čiju žrtvu umanjio ili omalovažio. Želim samo reći da ćemo se vrtjeti u zatvorenom krugu dok god i drugima ne priznamo njihovu patnju.

Vječni pokoj maloj Milici Rakić i neka Bog da snage njezinim bližnjima da podnesu taj gubitak. Ali, zar i svi ostali mališani ne zaslužuju isto – koje god da su vjere i nacije bili?

Osjeća li tko u Srbiji barem moralnu odgovornost što je na prostorima bivše SFRJ ubijeno “u ime srpstva” više od 120.000 ljudi i preko 4.000 djece?

I jesu li Beograđani zaboravili kako su cvijećem ispraćali tenkove koji su odlazili u klaonicu Vukovara pobiti ono što je tamo još ostalo živo? Znaju li oni među njima koji i danas slave Miloševića, Mladića, Karadžića, Šljivančanina, Šešelja i druge zločince što čine i što ostavljaju i naslijeđe svojoj djeci?

Kad jednom budu u stanju prihvatiti istinu, onda će bolje razumjeti i sve ono što im se događalo u prošlosti.

No, sve su prilike da ćemo se još načekati dok se takvo što ne dogodi.

Zlatko Pinter

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Analiza

Jan Ivanjek: Interes za obnovu našeg lovačkog zrakoplovstva upravo se javno pojačao i s druge strane Atlantika

Objavljeno

na

Objavio

Obnova našeg lovačkog zrakoplovstva ovih je dana ponovno aktualizirana, doduše kroz ponudu koja se ne može nazvati kredibilnom, a pokazalo se da je javnost itekako zainteresirana za tijek programa koji se ovaj put odvija izvan dosega medija. Slučajno ili ne, interes za tu temu upravo se javno pojačao i s druge strane Atlantika.

Prošloga petka objavljen je izuzetno zanimljiv članak, koji prilažem u komentarima, naslovljen „Hrvatska želi podupirati NATO-ve operacije obrane zračnog prostora – SAD bi trebale pomoći ovom strateškom partneru da to učini“.

Članak, pun superlativa o Hrvatskoj, objavio je američki think thank Heritage Foundation, i iz te činjenice proizlazi njegova težina.

Ovo je najutjecajnija američka konzervativna fondacija koja je u velikoj mjeri predložila sastav Trumpove administracije, gdje su zaposleni deseci suradnika fondacije, a na njihov prijedlog imenovani su i aktualni državni odvjetnik Jeff Sessions, dvoje tajnika ili ministara, te šef ureda za američki državni proračun.

Ističe se da naša strateška lokacija Hrvatsku čini idealnim igračem u europskoj strukturi obrane zračnog prostora, hvali nas kao pronicljivog saveznika koji prepoznaje rusku prijetnju i odlučno povećava svoja uloganja u obranu, te preporuča američkoj administraciji da pospješi prodaju lovaca 4. generacije Hrvatskoj, i tako ojača kolektivne obrambene sposobnosti NATO-a.

Između redova je jasno da se prepoznaje Srbija kao glavni ruski igrač u našem susjedstvu, koja svojim djelovanjem destabilizira Zapadni Balkan, dok se Hrvatsku pak naziva sidrom stabilnosti, očito kako bi branila cijelo susjedstvo od tog utjecaja.

Od dvojice autora, Daniel Kochis je iskusni analitičar državne politike, a John Venable je umirovljeni borbeni pilot s brojnim zapovjednim dužnostima, uključujući i vodstvo akrobatske grupe Thunderbirds.

Ovime se pobijaju teorije kako nam SAD ne dozvoljava da imamo borbene avione. Također je vjetar u leđa ukupnim odnosima s obzirom na količinu superlativa o Hrvatskoj, a posebno nabavi američkih aviona, nakon što su službeni posjeti i kontakti s vrhom američke vojske već pokazali da je SAD stalo pomoći Hrvatskoj oko nabave lovaca. Trenutak je također odličan, jer se u posljednjim tjednima stiče dojam oklijevanja s naše strane.

SAD su Hrvatskoj do sada donirale stotine milijuna dolara opreme koja je značajno unaprijedila sposobnosti HV-a, od čega su najznačajniji helikopter Kiowa Warrior i Black Hawk te par vrsta višenamjenskih vozila MRAP.

No savezništvo se ne može temeljiti samo na tome da jedna strana donira svoju opremu, već bi nešto kapitalnih sustava trebalo i kupiti, a naših potreba ne manjka: lovci, PZO srednjeg dometa, borbena vozila pješaštva i borbeni helikopteri samo su neke, komentirao je vojni analitičar Jan Ivanjek

Također vam svima čestitam naš Dan državnosti!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Davor Domazet Lošo: Stižu migranti, a ovo je istina o kojoj se šuti

Objavljeno

na

Objavio

Posljednjih dana javnim se prostorom širi podatak o tome kako će se dio migranata zbrinuti u stanovima koji se dodjeljuju diljem Hrvatske, pa tako i u Slavoniji, a svoj stav na tu temu za dnevno.hr iznio geostrateg, i geopolitičar admiral Davor Domazet Lošo, koji na to ne gleda ni malo blagonaklono, dapače, po njemu se radi o daleko dubljoj i kompleksnijoj priči.

”Naravno, to je ovaj zločinac od Božinovića dogovorio s francuskim predsjednikom Macronom”, žestok je Lošo, koji je i sam svjestan da se s jedne strane Slavonija iselila, a s druge strane u taj se kraj vrlo diskretno useljavaju migranti.

”To je to njegovo kuhano postupanje s migrantima, to je dogovreno u Parizu, krajni cilj je promijeniti kršćansku sliku Europe, i strateški muslimane gurnuti u rat protiv Rusije, to je njihov krajnji cilj jer muslimani su dolje na jugu, i sad treba sa zapada jer zapad nema vojske nikakve. Nitko neće u rat, nema vojnika, Amerikanci imaju još nešto tehnike, ali to je premalo”, smatra admiral, naglašavajući da je njihov drugi cilj stvoriti naciju koja će biti mješavina svih rasa. Slavonija, a time i Hrvatska posebna su priča, tu je više strateških ciljeva.

”Hrvatska je jedinstvena zemlja. Na tako malom prostoru, nigdje na svijetu nećete naći ravnicu, vode, planine, šume, otoke i more. Hrvatska ima najveći bazen pitke vode u Europi, od Gorskog kotara, Like, Dalmacije, ona zahvaća i Lašćansku dolinu, Dalamciju sve do Dubrovnika, to je najveći bazen pitke vode u Europi.

Nadalje, Hrvatska jedina ima toliku bio raznolikost da recimo, primjer da ima više biljnih vrsta nego Njemačka i Velika Britanija zajedno, Velebit je uvršten među pet najljepših planina svijeta, a na njemu se nalazi najviše endemskih vrsta na svijetu, nigdje toliko nema maloga prostora.

Hrvatska je proglasila na tako malom prostoru osam nacionalnih parkova, to nema nitko, a još ih osam možemo proglasiti- od Kopačkog rita, Papuka, Učke, Lonjskoga polja, Vranskog jezera, do otočja Lastova. Plodne zemlje, sve je manje na svijetu, a pitke vode još manje. Kad uzmete zemlju, vi s time uzimate i vodu. U tome je cijela poanta.

Nadalje, Slavonija je ostatak Panonskog mora, i po tome je jedinstvena, dakle, nalazi se između Drave, Dunava i Save. Sastav te zemlje, a poglavito ono što je ispod nje, jer plodna je zemlja negdje oko 80 cm, ali ispod toga do 7 metara nalazi se poseban pijesak.

I Mađarska je ostatak Panosnog mora, ali pijesak nije isti jer je Slavonija okružena rijekama, milijunima godina sastav tog pijeska je drugačiji. To nije običan pijesak”, naglašava Lošo podsjećajući da je kada je američki predsjednik Nixon u vrijeme Tita 70-ih godinu posjetio Jugoslaviju, ali njegova administracija na iznenađenje javnosti zatražila je da se susret ne održi u Beogradu, već u Zagrebu. ”Nije on došao kao što su neki mislili dati potporu Hrvatskom proljeću, jer ni Savke ni Tripala nije bilo na njegovom dočeku.

Kad pogledate sliku tog dočeka, on se sa svima kurtoazno rukuje, međutim dolazi do jednog čovjeka kojemu ne ispušta ruku. Taj čovjek je akademik Supek, u to vrijeme on je bio rektor Zagrebačkog sveučilišta, a prije toga bio je utemeljitelj Instituta Ruđer Bošković. Zašto to pričam? Tada su oni donijeli satelitske snimke tog dijela Slavonije, nakon toga krenulo je istražovanje tog pijeska, to je mene kopkalo.

Prije šest mjeseci našao sam jednog starog profesora koji ima preko 90 godina, on je bio jedan od članova komisije koja je ispitivala taj pijesak, i sad, taj pijesak je poseban jer je njegov granulat, zrnca jedan milimetar to je jedinstveno, obrađivanje njegovo možete savijati gotovo do atoma, a kad se taj pijesak pomješa sa smolama, ili dodatnim aditivima tada se dobije nevjerojatan materijal koji je sedam puta čvršći od čelika, a tri puta lakši od njega.

Danas se on koristi u svim mobitelima, svi mi to držimo u ruci, a ne znamo da je to. Ako uzmete zemlju, vi uzimate i taj pijesak, i tu vodu. U tome je cijela poanta te politike iseljavanja Slavonije. Onda se nemamo mi čemu čudi, za razliku od naših budala, dobro ste napisali ovo da se na jednom pojavi karta Mađarske, to je poruka budale Hrvati, kad vi nećete zaštiti, mi ćemo zaštiti. To je otprilike to u prijevodu. To su te stvari, iz toga se razloga prazni. A Jadran kupuju sve živo, sve se rasprodalo. To je gotovo”, smatra admiral Domazet Lošo, napominjući da je i to dio priče. Hrvatska može djelovati. Mi jedini, napominje imamo uvjete proglasiti cijelu državu ekološkim dobrom.

”Nemamo političare koji su to sposobni realizirati, zato su nam doveli poslušnike. Netko zna ovo što mi sada razgovaramo za razliku od ovih kretena. Riješenje postoji, ne možeš ti u Londonu biti vlasnik hotela i zemlje tamo. Može samo hotela. Slovenija susjedna tamo kakvi jesu, da jesu donijeli su zakon kojim se ne može vode privatizirati. To je to. Dobro je što vi to pišete, bar da netko o tome piše”, napominje, ističući da je vrlo važno znati tko je i zašto proizveo migrante.

Kojim su postupcima i procesima oni proizvedeni, tko je pljačkao svijet, tko je izmišljao kemijske prahove, terorizam od Afganistana, do Iraka, Sirije a sada i u Iranu pita Lošo, a onda sam i nudi odgovor. ”Duboka država. A duboka država su banke, vojno-industrijski kompleksi i federalne rezerve koje tiskaju dolar, dolar je valuta bez pokrića. To nije valuta države SAD-a, jer ih ne tiska država koja se zove tako, nego ih tiska privatna koja ih prodaje državi za dolar i 10 centi, deset posto odmah u startu. Oni su to proizveli, a u tome sudjeluje okulna, oligarhija europska na čelu sa ovom kulom Babilonskom koju oni spominju u parlamentu EU. To je njihova zajednička sprega”, gleda dublje na tu priču Lošo, uspoređujući to sa pčelama, koje se razlete okolo kada im se sruši gnijezdo.

”Oni postaju ljuti i bodu sve što ima, a glavni je cilj srušiti Krista i kršćansku Europu, mi živimo u vremenima kristofobije, izravne mržnje na Krista. Pa svak može vidjeti, tko želi vidjeti što se dogodilo u Notre Damu. Njihov glavni arhitekt koji je vodio kompletne radove kaže da je taj požar izbio tamo gdje nije bilo rekonstrukcije, nadalje kaže da se grede ne mogu zapaliti jer su obložene smjesom olova upravo protiv požara bez velike potpale, odnosno poticaja.

Osim toga ne mogu biti uzrok električne instalacije jer su prije deset godina sve instalacije u Notre damu promijenjenbe, ali zapalio se zvonik i na njemu križ, a oni sada tamo hoće dići masonsku piramidu, nikakva to nije teorija zavjere. To je dio te priče, i onda njima dolaze migranti”, navodi nadalje Lošo spominjući i promjenu identiteta Europe koja je baza kršćanstva. U povijesti je bilo 13 velikih, ali i puno manjih civilizacija, a svaka od njih nestala je kad bi neka od njih nametnula svojega boga ili bogove, uglavnom vojnim putem.

”Prvi put se u povijesti dešava da jedna civilizacija sama ruši svojega Boga i tu mora doći neka druga civilizacija, u tome je cijela priča, a ono što ih boli dizanje kršćanskg, pravoslavnog identiteta Rusije koju treba opkoliti Nato bazama, mora se širiti Nato na istok, ali je problem što nema vojnika i to je sada dvostruko, rušenje kršćanskog identiteta i opkoljavanje Rusije”, rezimira na koncu Lošo za dnevno.hr uz opasku da je to sotonsko dijelo.

 

Davor Domazet Lošo: Migrantska kriza je jedan globalni plan, kojemu je namjera razoriti kršćanski identitet Europe

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari