Pratite nas

U potrazi za Istinom

KAKO JE NEKAD PISAO DEJAN JOVIĆ

Objavljeno

na

Vjerovali ili ne, današnji radikalni velikosrpski propagandist i ideolog, dr sc Dejan Jović, u svojoj je ranoj fazi znanstvenog „sazrijevanja“ (kao jedna od mladih uzdanica Šuvarove Sosijalističke radničke partije – SRP), imao prilično uravnotežene stavove vezano za tadašnju političku zbilju, pa i za događaje i procese koji su u odlučujućoj mjeri utjecali na raspad SFRJ.

Iz obilja činjenica koje potvrđuju metamorfozu Dejana Jovića iz znanstvenika koji pokušava promišljati u politikanta, ovom prigodom evo samo dva primjera (iz njegove knjige Jugoslavija, država koja je odumrla, Zagreb, 2003.)

Sredinom 80-ih godina XX stoljeća, radikalni velikosrpski nacionalisti u Srbiji predvođeni „kritičkom inteligencijom“ (na čijem je čelu tada „duhovni otac nacije“ Dobrica Ćosić od milja zvani Gedža) sve češće govore o „silovanom srpstvu“ izražavajući svoje zgražanje i revolt nad time što Jugoslavija ne čini ništa kako bi „suzbila šiptarski terorizam“ i kosovsku „politiku flaše i kolca“ (riječ je o 1985. godini i navodnom „nabijanju na kolac“ Crnogorca Đorđa Martinovića što su ga – opet navodno – počinili „albanski separatisti“, a što nikad nije dokazano) i od kosovske krize nastoje napraviti općejugoslavenski problem.

Najviđeniji srpski intelektualci tog vremena traže bezuvjetnu solidarnost ostalih republika i nastoje ih okupiti u jedinstvenu frontu sumjerenu protiv ostataka „turskog bašibozuka“ (kako se u njihovim krugovima od „milja“ tada često nazivalo kosovske Albance), ali i svih onih koji ne dijele njihovu viziju „nove Jugoslavije“ .

U nizu razno-raznih apela, molbi, „vapaja“ i plediranja na „svest i savest“ ponajprije Slovenaca i Hrvata (za koje se ne bez razloga u Srbiji smatralo da baš i nisu previše voljni miješati se u njihove „unutarnje stvari“), spomenuti Dobrica Ćosić, nekadašnji Titov poltron, obožavatelj i njegov „dvorski pisac“, idejni tvorac Memoranduma SANU, meštar zaplotnjačkih propagandnih igara (koji je pored tituliranja „duhovnim ocem nacije“ ne rijetko nazivan i „srpskim Tolstojem“), u studenome 1986. godine piše pismo svojoj prijateljici i bivšoj partijskoj „drugarici“, Slovenki Spomenki Hribar, u kojemu poznatim riječnikom velikosrpske propagande navodi lažne podatke o „albanskom teroru na Kosovu“.

Evo što o tom pismu kaže Dejan Jović:

„ Pismo koje je Dobrica Ćosić poslao slovenskoj sociologinji Spomenki Hribar, u novembru 1986., otkriva do koje je mjere percepcija o seksualnim zločinima Albanaca ušla u javni diskurs. Ćosić citira svog prijatelja, čestog posjetitelja Kosova, koji mu je rekao da je u selu Klina samo tog ljeta 20 djevojčica silovano, a da se ni riječ o tome nije pojavila u medijima. ‘Ta su silovanja oblici totalnog rata protiv srpskog naroda, kojeg planiraju i sistematski izvode bataljoni mladih ljudi otrovanih nacionalnom mržnjom, i koji su zaštićeni zakonom i vladom’ (Dobrica Ćosić, Srpsko pitanje – demokratsko pitanje, Beograd, Politika, 1992., str.87.).

U svom govoru na zajedničkoj sjednici državnog i partijskog vrha Srbije (5. novembra 1988.), predsjednik Predsjedništva Srbije Petar Gračanin, rekao je: ‘Na Kosovu, došli smo do tačke na kojoj više ni devojčice u obdaništima, nijedna žena, mlada ili stara, ako je srpske ili crnogorske nacionalnosti, ne može da prošeta kroz albansko selo bez pratnje ili zaštite’“ (autor kao izvor navodi: IB CK SKS, 8/1988:6).
(Vidi: Dejan Jović, Jugoslavija, država koja je odumrla, Zagreb, 2003., str. 354., bilješka br. 27.; dijelove teksta istaknuo: Z.P.)

Već na sljedećoj stranici iste knjige (br. 355.), autor daje argumentaciju kojom u cjelosti pobija Ćosićeve navode (uz citiranje podataka i komentar istih) pa kaže:

„Još je više iznenađujuća snaga srpskog narativa, pogledaju li se podaci za silovanja: od 1. januara 1981. do 1. novembra 1986., na Kosovu je bilo 360 seksualnih delikata (silovanja, pokušaja silovanja, i drugih ‘djela protiv časti, morala i ugleda’). U 277 slučajeva i žrtve i zločinci su bili Albanci/Albanke, dok su u 38 slučajeva oboje bili Srbi/Srpkinje. Albanci su bili počinitelji takvih zločina nad Srpkinjama/Srbima u 58 slučajeva (od kojih 16 silovanja), dok je u sedam slučajeva počinitelj bio Srbin/Srpkinja, a žrtva Albanka/Albanac (Branko Horvat, ‘Kosovsko pitanje’, Zagreb, 1989., str.154.).

Prema tim podacima, Albanci su počinili – u relativnim brojkama (tj. kad se uzme omjer u stanovništvu) – manje zločina tog tipa od Srba… Nakon početka kampanje protiv politički motiviranih seksualnih delikata, zločini te vrste gotovo su nestali. Od početka 1986. do juna 1988., slijedeći zločini u kojima su žrtve bili Srbi i Crnogorci registrirani su na Kosovu: nijedno ubojstvo, dva pokušaja ubojstva i četiri silovanja. Registrirana su 22 fizička napada, 67 prijetnji, 18 verbalnih napada, 69 uličnih tučnjava, 56 povreda polja, 4 povrede šuma i dvije prijave za trovanje vode (B. Horvat, isto, str.155.).“ (istaknuo: Z.P.)

Prilično uravnotežen pristup, uz očitu tendenciju osude velikosrpske propagande i dokazivanja njezine neutemeljenosti u činjeničnom stanju, zar ne?
Evo i sljedećeg primjera.

Te iste (1985.) godine, kad su srpske tajne službe inscenirale tobožnje „nabijanje na kolac“ Đorđa Martinovića, iz tiska izlazi Knjiga o Milutinu, autor Danka Popovića.
Riječ je o „epskoj priči“ pisanoj priprostim seljačkim jezikom (tako da je svaki Srbin dobro razumije), u kojoj glavni lik, šumadijski seljak Milutin, u komunističkom zatvoru, neposredno pred smrt „otvara srce“ i svome sudrugu – robijašu s kojim dijeli ćeliju, priča svoju životnu štoriju.

U suštini, Milutinova se ispovijest svodi na vrlo sugestivan i prilično dojmljiv opis vlastitih patnji i stradanja kroz koja on prolazi od Balkanskih ratova, preko dva svjetska sukoba i na kraju završava u komunističkom kazamatu pod optužbom da je „kulak“, „srpski hegemonist“ i „državni neprijatelj“.

Milutin je (kao i svi drugi Srbi toga vremena – što je uvriježena tvrdnja kojoj valjda i ne treba dokaza), cijeloga života bio „opijen jugoslovenstvom“ i prepun „ljubavi prema svojoj južnoslovenskoj braći“ za koju neštedimice „lije krv“ i „podnosi neviđene patnje“ ne bi li ih „oslobodio od tuđinskog jarma“. Iako intimno zna (što i potvrđuje u trenucima „triježnjenja“ od „ideala kojima je obuzet“), kako su oni (pogotovu Slovenci, Hrvati i muslimani) nad njegovim narodom „stolećima činili zločine i istrebljivali ga“, Milutin uporno „proljeva krv“ i „bori se kao lav“ od Soče do Ohrida, Skadra i Bojane, sve dok svojoj nezahvalnoj subraći ne donese slobodu.

On trpi i šuti, iako je duboko svijestan te njihove mržnje prema Srbima, svjestan da će „čim im se ukaže prilika ponoviti iste zločine“ koje su činili u prošlosti. No, tako dobrohotan kakav jeste, krotke duše i široka srca koje zna samo za ljubav, on bezgranično prašta. Milutin je „mučenik“, „paćenik“ i „izopćenik“ koji je nepravedno i trajno „žigosan“ kao „unitarista“ i „hegemonista“ – samo zato što pripada jednom časnom, hrabrom, velikodušnom i dobrodušnom (ali i naivnom!) narodu koji se uvijek žrtvuje za druge, a to mu se dobro, nažalost, vraća zlom.

Milutin uskoro postaje (virtualni iliti duhovni) „tata svih Srba“ – kako reče sam Danko Popović jednom prigodom, a Knjiga o Milutinu (Beograd, 1985.) u doslovnom smislu riječi preko noći apsolutni književni hit u Srbiji i „srpskim zemljama zapadno od Drine“. Ona ulazi u svaku srpsku kuću i ekspresno, munjevito (po skraćenom postupku) i u srednjoškolsku lektiru u Srbiji i Vojvodini.

Za kratko vrijeme tiska se 40 izdanja u fantastičnih (za većinu daleko značajnijih književnika nedostižnih) više od 500.000 primjeraka (s tendencijom daljnje ekspanzije), te u samo nekoliko mjeseci postaje najčitanija knjiga u Srbiji u cijelom razdoblju nakon Drugoga svjetskog rata. O njoj se pišu hvalospjevi, sjajne kritike, dobiva nagrade i pohvale, pristupa joj se kao nekoj vrsti literarnog „nacionalnog žrtvenika“.

No, u čemu je tajna Popovićeve knjige koja (ruku na srce, po svojim literarnim dosezima ne bi zadovoljila ni najskromnijeg, polupismenog čitatelja koji promišlja svojom glavom i zna što je pisana riječ)? U tomu što je Knjiga o Milutinu ustvari digest (sažetak) romana Dobrice Ćosića, Vreme smrti, tog „mitskog“ opusa „duhovnog oca nacije“ (u 4 sveska, na ukupno 2212 stranica) u kojemu je autor preko jedne srpske obitelji i njezina stradanja u vrijeme Prvoga svjetskog rata, prikazao „zlu kob“ i „nesretnu sudbu“ srpskog naroda, dakako, opet u svjetlu „žrtvovanja za druge“ i trajnog podnošenja teških nepravdi. Ta „mučenička nacija“, frustrirana stoljetnim „nepravdama“, koja se iz „pobednika u ratovima“ pretvara u „poraženika u miru“, konačno „mora progledati“, svojim „vekovnim neprijateljima“ jednom zauvijek dati do znanja da ona taj „ponižavajući položaj ne prihvaća“ – i naravno, vratiti im istom mjerom! To je poruka koja se provlači između redova, kako kod Dobrice Ćosića, tako i kod Danka Popovića.

Brojni intelektualci u Srbiji upravo u ovom fenomenu „Milutina“ vide onu razdjelnicu, kritični trenutak kad je ogromna većina javnog mnijenja (kako to jasno i glasno kaže profesorica povijesti na Filozofskom fakultetu u Beogradu dr Dubravka Stojanović), „prešla na čeničku stranu“ („Svi…skoro svi su, da tako kažem, prešli na četničku stranu“ – veli ona):

„Više puta smo, naravno, pričali šta znači takav odnos prema četnicima. Ono što mislim da još jednom mora da se kaže, to je da je samo jedan dokaz o tome da je ta ideologija u Srbiji pobedila. I ta ideologija jeste u Srbiji pobedila mnogo pre dolaska Slobodana Miloševića na vlast. Ona je nedvosmisleno većinu dobila već negde od 1985. godine, od kad kreću one desetine hiljada tiraža Knjige o Milutinu.

Tada je već javno mnjenje potpuno prešlo na četničku stranu, da tako kažemo, već od 1985. godine. Slobodan Milošević je došao na već formiran i primljen program, prosto kao njegov egzekutor i mislim da je to ključno o čemu treba da govorimo, da ne treba da se sada pecamo sa nekim detaljima iz Drugog svetskog rata ili sa nekim datumima, pa će sad ovi njegovi obožavaoci da izvuku odjednom neki datum i da kažu da su četnici, evo majke mi, ubili tog jednog Nemca. Dakle, to nije nivo razgovora na koji treba ikada pristajati.“ (Vidi: https://pescanik.net/nadziranje/)
I ne zaboravimo, riječ je o 1985. godini, kad još uvijek nije bilo nikakvih naznaka višestranačja u Sloveniji i Hrvatskoj niti nacionalnih pokreta koji su težili za samostalnošću ovih republika.

Razmatrajući fenomen Knjige o Milutinu i njezina utjecaja u svjetlu distanciranja od Jugoslavije, Dejan Jović piše kako je ova knjiga „…uskoro postala najutjecajniji literarni izraz alternativne opcije za Srbiju: da se okrene sebi samoj, a ne Jugoslaviji, da ne brine o drugima nego o sebi…“, navodeći u tom kontekstu i riječi koje je Dobrica Ćosić izrekao u svojoj „pristupnoj besedi“ 1978. … pred SANU: „’U Evropi dvadesetog veka nema drugog malog naroda koji je toliko opterećen istorijom i koji je podneo takve žrtve za oslobođenje i napredak, kao što je bio srpski narod. Srbi su preživeli Austro-Ugarsku, fašističke i ustaške genocide, a u smislu fizičkih gubitaka dovedeni su na rub egzistencije. Kakav smo mi to narod, kakva smo mi to nacija, kad u ratu tako lako ginemo za slobodu, koju onda u miru izgubimo?’“

(Vidi: Dejan Jović, Jugoslavija, država koja je odumrla, Zagreb, 2003., str. 344. ; istaknuo: Z.P.)
Kult „ugroženog“ i „obespravljenog“ Srbina tako nezaustavljivo „vaskrsava“ – na filmu, u literaturi, publicistici, historiografiji, medijima, kazalištu, na političkim pozornicama i javnim tribinama, u slikarskim, glazbenim i kiparskim umjetničkim djelima, monografijama, žrtvoslovima, crkvenim „spomenicama“, „molebanima“, „parastosima“ i „opelima“, na uličnim mitinzima i skupovima, gdje god okom kreneš i uhom poslušaš.
I to nije sve.

Iz takvog diskursa javlja se jedna zloćudna i zlokobna paradigma čiji je kamen zaglavni „vraćanje istom mjerom“, „naplata duga u krvi“, „namirivanje ‘krvarine’ od vekovnih neprijatelja naših…“
Te morbidne teorije o nepostojećem „dugu u krvi“ rađaju se u bolesnim glavama onih kojima trebaju poslužiti kako bi se opravdalo zatiranje i istrebljenje drugih naroda i otimačina njihove zemlje, a što su takve tvrdnje daleko od svake istine i realnosti – tko će još za to mariti!?

Ne kaže Dobrica Ćosić uzalud: „Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno.“
No, ostavimo se Ćosića.

Pitam se što bi „naš“ Dejan Jović danas rekao o onome što je pisao 2003., kao već zreo čovjek od 35 godina s titulom dr sc (koju je stekao 4 godine prije u Engleskoj) u džepu?

Bi li bio spreman citirati izvore koji dokazuju lažnu ugroženost njegovih zemljaka u „sao krajini“ uoči raspada Jugoslavije onako kako je to nekad činio vezano za Kosovo, ili potvrditi svoje teze o kretanjima u Srbiji i bivšoj SFRJ te daleke 1985. godine, kad je većina Srba prešla na četničku stranu?
Kameleoni su vrlo zanimljiva sorta.

Zlatko Pinter / Kamenjar.com

 

Davor Dijanović: Zašto jugofilima i velikosrbima smetaju lojalni hrvatski Srbi, hrvatski domoljubi

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Poskok info: ‘Kako su begovi opljačkali Aluminij’

Objavljeno

na

Objavio

Nazire li se zaključak o udruženom zločinačkom političko kriminalnom projektu, grupe manijaka, koja bez ikakvih pravnih posljedica, maltretira BH javnost, pljačka BH tvrtke i koja pred BH sudištem, zahvaljujući stranim protektorima uživa pravni imunitet, piše Poskok.info u teksu kojega prenosimo u cijelosti:

Zlatko Lagumdžija

nikada nije optužen za aferu Reket. Radi se o ozbiljnoj aferi za koju postoje snimci, svjedoci i dokazni materijal poduzetnika koji je reketaren.  Postoje i vapaji pokradenog poduzetnika. Tužiteljstvo je smatralo da nema osnove za pokretanje procesa.Tvrdi da je sve bila namještaljka i da su mu htjeli uništiti porodicu i život. Tužiteljstvo je u pravilu nezavisno. Osim kad ide na briefinge u strane ambasade.

Damir Hadžić

posve desno na slici oslobođen je optužbe . Teretio se da je iz budžeta Općine Novi Grad nezakonito omogućio isplatu više od milijun maraka Esedu Radeljašu za zemljište, koje je 2006. godine Radeljaš platio Općini u iznosu od 51.340,00 KM. Tvrdi da je sve bila namještaljka i da su mu htjeli uništiti porodicu i život. Tužiteljstvo je u pravilu nezavisno. Osim kad ide na briefinge u strane ambasade.

Slavo Kukić

nikada nije optužen za kriminal u Eronetu. Marketinški ugovori koje je FTV na čijem je čelu bio Slavo Kukić sklapao s Eronetom na čijem je čeku bio Kukić Slavo, nikada nisu bili predmet istrage. A milijunski su. Niti će biti. Ne stupa se u posao krotitelja Hrvata i gubernatora Hercegovine bez zajamčenog pravnog imuniteta. Kumovi i jarani, menadžment Slave Kukića, Prlić i ostali bili su na sudu godinama zbog višemilijunskog kriminala u Eronetu. Oslobođeni su optužnice. Milijuni stoje i danas na stranim računima u Austriji. Krivca nema. Tužitelj nije došao na zadnje ročište. Tvrde da je sve bila namještaljka i da su mu htjeli uništiti porodicu i život. Tužiteljstvo je u pravilu nezavisno. Osim kad ide na briefinge u strane ambasade.

Živko Budimir

prije par dana oslobođen je optužnice za kriminal. Tvrdi da je sve bila namještaljka i da su mu htjeli uništiti porodicu i život.Tužiteljstvo je u pravilu nezavisno. Osim kad ide na briefinge u strane ambasade.

Jerko Lijanović

prije par dana oslobođen je optužnice za kriminal. Tvrdi da je sve bila namještaljka i da su mu htjeli uništiti porodicu i život.Tužiteljstvo je u pravilu nezavisno. Osim kad ide na briefinge u strane ambasade.

Tko su ovi ljudi? Govore li vam nešto ovi podaci? I ove redom nepostojeće ili pak odbačene optužnice?

Ovo su , u većini, iako ih ima još, ključna imena Platforme koja je vladala Federacijom BIH od 2010- 2014. Alijansu i Platformu osmislila je Međunarodna zajednica (po želji onih koji su se proglasili spasiteljima Bosne) koja ujedno nadzire rad pravosudnog sustava u BIH.

Afera koja potresa Pravosuđe i koja govori o ambasadama koje indoktriniraju suce u BIH, nije afera koja se smije probiti na svjetsko tržište. Ako strani ambasador nama tu u Hercegovini očita lekciju i pojasni nam da su nas isključivo krali naši, ne i oni koje je postavila ambasada, nema slobodnog intelektualca koji će mu replicirati. Jer sloboda riječi u BIH ide na sve adrese. Osim na adresu ambasade koja se predstavlja kao najveća zaštitnica slobode u svijetu i ostalim galaksijama. Moš mislit. Iste ambasade nadziru rad obavještajne službe u BIH. Praćene medija koji oponiraju sarajevskom unitarizmu, kršenja prava novinara nisu tema koju će recimo objaviti RFE. Zašto? Zato što tamo sjede nacionalisti istog tog unitarizma. Bivši komunisti, drugovi Slava i Zlaja obučeni u ruho tolerancije i socdemokracije. U praksi bagra koja i danas militantno puca u glavu svakome tko ne misli kao oni. Kidajući nam lančiće s vratova.

Isti gore pobrojani ljudi  i ljudi su Alijanse koja je vladala BIH i Federacijom 2000-2002 godine. Dodajmo im i nikad optuženog Krešimira Zubaka, ministra pravosuđa UZP-a, i zadnjeg predsjednika UZP-a. Tužiteljstvo je u pravilu nezavisno i u slučaju Zubak. Osim kad ide na briefinge u strane ambasade. Tako da Zubak nije optužen. No jest imenovano i to u doba HDZ vlade FBIH za glavnog čovjeka komisije koja ispituje pristupnike pravosudnom ispitu. Udruženi Zubakov poduhvat. Poslijeratni. On imunitet određenim ljudima, oni njemu mjesto ispitivača. Jako unosno mjesto.

Što nam govore sve ove činjenice?

Nazire li se zaključak o udruženom zločinačkom političko kriminalnom projektu, grupe manijaka, koja bez ikakvih pravnih posljedica, maltretira BH javnost, pljačka BH tvrtke i  koja pred BH sudištem, zahvaljujući stranim protektorima uživa pravni imunitet?

Uništenje Hercegovine

“Sveta” Zlatkova i Kukićeva Alijansa 2000-e godine tek je djelomično provela svoj plan. Nakon Petritschevih amandmana kojima se ovoj ekipi daje protuustavno preuzimanje svih poluga moći cilj Alijanse i njihovih međunarodnih pokorvitelja bilo je uništenje Hercegovačke banke, Hercegovina Osiguranja i Aluminija. Banka i Osiguranje su uništeni. Slomljena je hrvatska financijska kičma nakon što su poniženi politički.

Jelavić je naravno promptno trebao biti osuđen. Njega nitko u stranoj ambasadi nije i neće zastupati. Pa imunitet nema.  Nema zapinjanja u procesu kao u slučaju pobrojane gospode. Kako je Aluminij eskivirao uništenje treba pitati Brajkovića. On i njegova vispresnost znaju daleko više detalja. Uvijek je, čak i u ratu, znao ispregovarati situaciju tako da Aluminij preživi. Ispregovarao ju je i u doba najljućeg Petritschevog puberteta. Kad je ovaj kao kakav tupamaros, tenkovima rušio privatnu svojinu. U državi u kojoj je upravo on morao biti garant iste.

Iako su sarajevski lažovi obmanuli čak i US ambasadora, koji tvrdi da Aluminij pada odmah po svom ponovnom pokretanju 1997. Aluminij u tom vremenu kao i godinama nakon toga , kada njim upravlja Sarajevu mrski HDZ , međutim raste.

Hercegovina tog vremena bode oči strancima. Dok cijela država propada Hercegovina i hrvatski gradići ruše stereotip države s propalom ekonomijom. Broj uposlenih raste, ukupan broj milijuna koji se godišnje obrću raste. Nešto što se nije smjelo dopustiti. Jer politički pogažen hrvatski čovjek, koji ima neki novac opasan je po državu. Politički pogažen, a siromašan, lako je manipulativan, i nije opasan. Može ga se, uz posredno gašenje hrvatskih medija, lako natjerati da uzima kamen i baca ga na svoje. Baš onako kako su u pradavna vremena kolonizatori egzotičnih zemalja, umjesto da se tuku s domordcima, istima dali vatrenu vodu, potom ih podučili kako je lijepo da se pokolju među sobom. I tako je nastala demokracija.

Umjesto dakle  se Hrvati okreću Sarajevu, po želji Mesića oni , tih godina, razvijaju gospodarstvo. Postaju ekonomski sve neovisniji i prijetnja po državu. Političke turbulencije koje je izazvao Petritsch sjajno su poslužile i za slom ekonomije u Hrvata u BIH i za potonje  njeno discipliniranje i preuzimanje.

Dijeljenje Vatrene Vode

Doba Alijanse je doba i prebacivanja vlasništva ključnih hrvatskih tvrtki na Vladu FBIH, u kojoj će kasnije ključne odluke i poluge preuzeti Bošnjaci. Putem preglasavanja u Domu naroda i putem novih Alijansi. Kasnije nazvanih Platforme.

Iako je prema ugovoru ta Vlada, vlada dva ravnopravna partnera. No što je ugovor za Koloniju? Međunarodno pravo primjenjuje se u državama. Ako si kolonizirao koloniju i dao joj neku hartiju, koju si nazvao Dayton, to ne znači da je ta hartija sveto pismo. Uostalom ni Ahdnama se nije poštovala, što bi Dayton?

Tako je ono što je bilo “naše” ostati naše , a ono što je bilo vaše, i što ste u međuvremenu stvorili, također će postati naše. Jer nema vaše naše, mi hoćemo život jednih s drugima, ne jednih pored drugih. A to znači mi , putem matematičke većine, nadziremo sve.

Iako smo nominalno u postdaytonlandu ušli u društvo slobodnog tržišta, politika predominantno kreće u nadzor krupnih riba. Ona guši slobodu ekonomije a proizvodnjom političkih kriza tjera investitore iz BIH. Što mislite koliko su Zlatko i Kukić iselili građana BIH iz ove države s projektom ALijanse i Platforme? Tko će normalan ulagati, izvana, u BIH , ako mu savjetnici savjetuju da se radi o trusnom tlu u kojem traje kriza vlasti, i u kojem jača nacionalizam, kao posljedica Zlatkove potrebe da bude važan i da se bavi politikom? Nije tu samo Lagumdžija, razmaženo derište stranih ambasada. Svako malo izlezi neki sociopat, s posebnim potrebama da bude važan i među Bošnjake i Hrvate unese nove kilometre razadaljine. Sve ko fol nas zbližava, a sve čini da se nikad ne upoznamo. To je taj apsurd u logici Građanistana.

Umjesto privatizacija, jedan nacionalizam nastoji uknjižiti na sebe nacionalno blago drugog nacionalizma. Pri tome je jedan nacionalizam, ovaj koji uzima, dobar i patriotski, dok ovaj koji se roji i stvara, antidržavni, koruptivan i antibosanski.

Kukičanje u Hrvata i ostali silnici za dresuru Hercegovine

Ključna osoba za taj posao u doba Alijanse bio je Slavo Kukić. Gubernator poželjnog nacionalizma za Hercegovinu. Vječni vladar FTV-a na kojem njegovi gnomovi već drugo desetljeće medijski progone “karcinome hrvatskog naroda”. Zvonimir Jukić i ostala prava raja. Nesmjenjivi do danas.

U BIH smo posjećamo vas. Ne u Bjelorusiji. Ljudi postavljeni 2002-e godine od strane Kukića i danas kroje program FTV-a. Ljudi postavljeni od strane Kukića u Eronet, i danas su tamo važne figure. Informacijski punktovi kako reče akademik.

I dok Poljska, Češka, Slovačka, Istočna Njemačka, potpuno provoode lustraciju komunističkih kadrova, prijeratni marksist i antikrstaš, sakupljač plemenitih kovina sa neplemenitih učeničkih vratova postaje medijski, ekonomski i politički terorist poželjnog nacionalizma kojem je kolonijalna uprava povjerovala da on doista govori u hrvatsko ime. A on to sjajno naplatio. Zlatkov Zlatousti.

Konačan obračun s Aluminijom

Nisu sva ubojstva trenutna. Za ubiti diva potreban je nešto dulji proces. Diva obično otruješ. Il mu naneseš takvu ranu da se od nje nikad ne oporavi. Umrijet će nekad kasnije, naknadno, kad tebe možda i ne bude, no umrijet će.

2010-e godine, opet odlukom OHR-a, Petritscha iz 2010, Valentina Inzka, Sarajevo dobija priliku uništiti i Aluminij. Pogledajmo kako je tekao taj proces.

2010 godine dug Aluminija raste za 13.5 milijuna. To je godina u kojoj Platformaški menadžment raskida ugovore s dotadašnjim Brajkovićevim dobavljačima i potpisuje nove. Javljaju se nove tvrtke koje dobavljaju usluge Aluminiju. Novac se izvlači. Dolazi i Prndelj, hercegovački Sanader. S kojim Platforma potpisuje ekstremistički, govoto teroristički ugovor za uništenje Aluminija. Odštetne klauzule za isporuku struje takve su kao da je osmišljeno preuzimanje Aluminija il pak njegovo umrtvljenje. Važno je ovdje naglasiti jednu stvar. Otkada traje majorizacija SDA i SDP-a nad Hrvatima te stranke uvijek su , u svakoj prizidi Hercegovine, mogli pronaći nekog svog Prndelja, Lijanovića il Kukića. Hrvati već dva desetljeća ne mogu pronaći Bošnjaka koji bi radio u našem interesu.  Ovo morate imati na umu kad veličate svoju naciju, i govorite Bošnjacima kako oni nisu nacija. Dragi Hrvati, Bošnjaci su za nas jedna jako ozbiljna nacija. Među njima ne možete pronaći takve karakterne ljušture kakve oni pronađu među nama. Od njih treamo učiti. Ne im se rugati.

Vratimo se na Aluminij.

Pogon glinice ne radi još od ranije. Aluminij od rata nabavlja glinicu kao gotovu sirovinu. Najviše od Glencora.

Ivo Bradvica, Lagumdžijin i Kukićev direktor Aluminija, 2011. godine prodaje pogon glinice u staro željezo, te profit uknjižava kao dobit Aluminija. Na prvu se čini kao da je Aluminij tu godinu poslovao pozitivno,  no nije, jednak je minus i tu godinu a što se tiče prodaje samog aluminija i štetnih ugovora. u 2012 i 2013 godini stvaraju se maksimalne krađe.

Bradvica biva smijenjen krajem 2013. Te minus u idućoj godini spada za nekih 15 milijuna maraka no još je uvijek ogroman. Platformaška uprava i dalje gura Aluminij u minus. Stvaraju se novi štetni ugovori s firmama koje izvlače milijune vanka.

Sad si postavite jedno pitanje: Ako je Vlada FBIH vlasnik 44% Aluminija, a vladu tog vremena čini Platforma Zlatkista i kukićista, zašto ta Vlada uporno na čelu ove firme ostavlja i produljuje ugovore likovima koji guraju Aluminij prema točki taljenja, prema dugu koji se više neće moći sanirati? Prema čarobnoj brojci od 200 milijuna duga?

Zašto osim ako je cilj raniti diva, takvom ranom da se više nikada neće moći oporaviti? Ne bi li uostalom glupo bilo da Platforma, tako očito, završi posao s Aluminijem i usmrti ga do kraja mandata?

2014 godine se događaju izbori i smjena uprave Aluminija, no štetni ugovori koje je Vlada Platforme uradila sa platformaškim dobavljačima nastavljaju se većinu 2015 godine. Ti ugovori će ovih dana biti objavljeni. Bit će jasno tko su ti “hrvatski sinovi” koji su na poziv Zlatka, potrčali isisavati Aluminij. Neki od njih će na sudovima i propjevati. Možda ćemo slušati kolike je provizije uzimao Reuf Bajrović, možda će NGO sektor Sarajeva konačno umučari i posuti se pepelom?

Tek od te 2015 i dijela 2016 godine može se govoriti o odgovornosti Čovićevog menadžmenta. No krajem 2015 godine ukupan minus koji je Aluminij uradio pod Saraj upravom je što mislite koliki?

Čarobnih 245 milijuna maraka. Ubojita doza minusa.

Nije Aluminij više tvrtka koja duguje državi 40 milijuna maraka, što je dug koji bi se dao sanirati i kontrolirati da ne podivlja.

Nije više ponos Hercegovine niti div Bosne i Hercegovine. Aluminij je nakon 4 godine Platforme postao bolesnik. On tetura. Njega se tek drži na životu.

Ovo je dakle tekst koji govori o tome kako je Čović uništavao Aluminij od 2010-2014 , točnije do kraja 2015 godine. Tako da sada kad ste ga pročitali, kad sretnete Čovića možete mu viknuti lopove i baciti mu bocu u glavu. Nikako to ne smijete doviknuti Kukiću, Lagumdžiji, Bajroviću i svim ostalim gmazovima poštenja i socdemokracije.

Kao što  vidite Čović je temeljito uništio Aluminij, nikako ovi koje prozivamo.

Sad će se netko pitati kako ga je uništio i čime smo dokazali da ga je upravo on uništio?

E pa dobro došli u BIH. U BIH ne postoji sustav činjenica i konkluzija. Vi živite u hologramu. Ne postoji kognitivni proces zaključivanja, ne postoji prosvijećena javnost koja se koristi dokazima.

BIH je , zahvaljujući upravo onoj istoj Međunarodnoj zajednici s početka teksta danas federacija triju zatupljenih entiteta. Katolibanije, Talibanije i Pravoslavobanije.  U njima žive narodi glupi ko foke. Otupljeni i omađijani. Pametni među njima odavno su odselili.

U ta tri entiteta caruju kulture linča, poluinformacija i masovne medijske sječe glava.

Javna prozivka Čoviću i njegovim stožernim legitimlijama

Budući da je upravo Čović, i njegov HDZ najodgovorniji za činjenicu da su hrvatski prostori u BIH danas medijski razoružani, i da je slika Hrvata iz BIH koja odlazi u svijet, slika koju stvara i krerira sarajevski establishment, tko smo mi, da tvrdimo da Čović nije pokrao Aluminij ako Slavo, Zlatko i prava medijska raja, pojačana Index.hr janjičarima na platnom spisku Sarajeva, tvrde da jest?

Dakle sve ovog gore zaboravite. Jebeš argumente. Čović je kriv , njegova kuća je kriva, njegova pomaknuta rijeka i logoraši koje je mučio , njegov bolan počasni doktorati i njegove eUropske vrijednosti su krive za 245 milijuna maraka minusa 2010-2014. I ne zaboravite da je to tako. I stalno to ponavljajte. I boce pripremite. I vičite “Lopove”. To je jedini način da ostanete prihvaćeni kao građani ove zemlje. U suprotnom nazvat će vas ustašama.

Nadalje, za sve one koji misle da prijetnje uništenjem Aluminija nisu izlazile ovih dana, iz Sarajeva, rječima “odustanite od izbornog zakona il ćemo ugasiti Aluminij” nisu postojale, možemo samo reći da se divimo njihovoj dobroćudnosti i svijetlom pogledu na političku realnost BIH.

Da, mi se usuđujemo misliti drugačije jer smo o propasti Aluminija pisali i 2010-2014. Dok su telali građanštine šutjeli

Ovaj tekst napisan je da se shvati da su godine 2010-2014 ključne godine propasti Aluminija. Ne jednako loše, ne iste kao godine poslije, nego ključne.

Godine su to  kad se kralo u ime države i najboljeg naroda i kad država i najbolji narod, pravi narod nikom nisu prijetili gašenjem. Pa ni Aluminiju. Samo su ga jeli iznutra. Doba je to unosnih ugovora dobavljačima, od kojih bi neke mogle biti recimo informatičke firme iz Hrvatske, u vezi sa Zlatkom, ili pak proizvođači trafostanica , također u vezi sa Zlatkom, doba je to  visokih rana nanesenih Aluminiju  i doba kad se Aluminij redovno sanirao, sa svim svojim višemilijunskim rupama, samo kako bi se i u procesu saniranja, mogli izvlačiti novi milijuni. Saniranje se vršilo tako da Div, nakon saniranja jače krvari nego prije.

Propast ove firme ne može  se promatrati bez ovih 245 milijuna maraka. Da Platforma nije zadužila Aluminij za te pare, u doba dok je cijena Aluminija još bila visoka na svjetskom tržištu, bi li Aluminij bio danas mrtav?

Sami odgovorite.

Za sve ovo gore navedeno, postoje ugovori, postoje imena, prezimena, i potpisi. Sve to trebalo bi biti predmetom Tužiteljstva BIH. Tj, već odavno je trebalo biti predmetom Tužiteljstva. I zlatkisti i bajrovićevi i kukićevi odavno su morali dati neke izjave u “neovisnim pravosudnim organima”. No pravosuđe u BIH je takvo, da su njegov najveći problem Milan Tegeltija i Ružica Jukić. Dvoje ljudi koji pokušavaju, po cijenu karijere, očuvati čast ove zemlje. Na žalost, kako vrijeme teče, niti časti, niti zemlje.

U nastavku priče o Aluminiju, čitat ćete o tome što se događalo u Aluminiju od 2014, točnije 2015 godine do danas. Ne postoji sila, niti pritisak, koji bi nas na bilo koji način prisilio, ne objaviti svaki mogući detalj kriminala tog vremena. Činio ga Čović ili bilo tko drugi.  Najžalosnija činjenica, menadžmenta kojem je Čović dao povjerenje je da je taj isti menadžment preuzimajući ranjenog diva, godinama nakon Platforme, preuzemo platformašku praksu ubijanja diva, računajući valjda da će begovat u Sarajevu biti milostiv kod krpljenja rupa, kao što ih je krpio kad su Aluminij pljačkali begovi.

Iako je pljačka Aluminija, nešto o čem se mora govoriti kad se govori o ovoj tvrtki, američki ambasador u BIH u pravu je kad tvrdi da je stranačka politika presudila ovoj tvrtki. Globalna stranačka politika. Demokrati su ga izranjavali, postavljajući kriminalce na njegovo čelo 2010. Bio je to čin čiste mržnje i služenja sarajevskom nacionalizmu. Jasan antidaytonski čin. Republikanac Trump mu je , štiteći tržište SAD-a, posredno, obaranjem cijena aluminija na svjetskom tržištu, ne namjerno, i ne iz mržnje prema Hrvatima, Aluminiju presudio. U tom smislu iskrenost američkog ambasadora, kao zaokret US politike u BIH treba pozdraviti.

Napomena: Valjda shvaćate da je zadnja rečenica ovog teksta cinizam. Ako ne shvaćate, što onda uopće shvaćate oko događaja u BIH?

Poskok.info

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Aluminij plaćao 6000 KM mjesečno za usluge CKM-u kojem je suvlasnik Edib Šarić

Objavljeno

na

Objavio

Vodstvo Aluminija godinama je imalo istančan okus za angažman ljudi koji nemaju nikakve veze sa onim što je ova tvornica radila i proizvodila. Stoga se i ne treba čuditi da je priča završila gašenjem proizvodnje. Samo je pitanje hoće li itko odgovarati za kolaps nekadašnjeg giganta. I dok se istražne agencije i tužiteljstva bave s onim što se događalo u Aluminiju, polako pred javnost izlaze ugovori koje je imala ova tvrtka sa drugim subjektima, piše portal ero.tel.

Zanimljivo, jedan od ugovora je i onaj sa Centrom za komercijalni menadžment d.o.o. Mostar (CKM) kojem je suvlasnik poznati liječnik Edib Šarić, koji je osim po svom radu na polju medicine poznat i po dobrim odnosima sa čelnicima SDA i Safetom Oručevićem.

Šarić i Trputec suvlasnici

Na mjestu direktora CKM-a je Amina Šarić, liječnikova kćer i upravo je ona potpisala ugovora sa Aluminijem na temelju kojega je propali gigant Centru za komercijalni menadžment mjesečno za usluge plaćao 6000 maraka.

CKM je prema ovome ugovoru za Aluminij prebao obavljati poslove trajnog pregovaranja u promoviranju rješenja od interesa za Aluminij pri državnim i drugim institucijama, trebao je raditi na projektima u području zaštite čovjekove okoline i održivog razvoja, projektima obnovljivih izvora energije, trebao je davati potporu poslovnim aktivnostima, stručno usavršavati zaposlenike Aluminija, pomoći proširivanje proizvodnje, te sudjelovati u pregovaračkim i sličnim aktivnostima prema različitim interesnim stranama.

Ugovor koji je dostavljen našoj redakciji je stupio na snagu 1. prosinca 2017. godine i trebao je trajati šest mjeseci. Potpisao ga je Mario Gadžić. Šest mjeseci kasnije Gadžić je smijenjen, ali je ugovor sa CKM-om produžen, a ovaj put ga je potpisao još uvijek aktualni direktor Dražen Pandža.

On je vjerojatno na temelju stručnih analiza rada CKM-a i usluga koje pružaju Aluminiju zaključio kako je 6000 maraka malo za navedene usluge, pa je još odlučio kako Aluminiji treba platiti PDV na taj iznos. U prvom ugovoru gigant nije snosio troškove poreza nego su oni bili u sklopu iznosa od 6000 maraka. Pandža je svojim menadžerskim sposobnostima procijenio kako Aluminiji treba snositi i troškove PDV-a u ovoj poslovnoj suradnji i produžio je ugovor na još šest mjeseci, odnosno, od 1. lipnja 2018. do 31.12. 2018. godine. Aluminiji je tada bio dužan “samo” 300 milijuna maraka. Je li CKM dobio ugovor i za ovu godinu nije nam poznato.

Ali je zato poznato kako je Aluminij završio i postavlja se pitanje što je iz navedenih stavki koje je CKM trebao obavljati zaista izvršeno. Ostaje nejasno zašto je CKM trebao pregovarati u ime Aluminija pri državnim institucijama? Ako će to raditi obitelj Šarić onda se postavlja pitanje što će raditi Uprava i Nadzorni odbor? S obzirom da je proizvodnja ugašena, očito kako nisu uradili ništa ili dovoljno po tome pitanju. Ironično zvuči stavka o tome kako je CKM trebao raditi na projektima obnovljive energije za Aluminiji, a na kraju je tvornica ostala bez ikakve energije. Treba li dalje?

Ostaje još samo jedno pitanje. Koliko još ima ovakvih i sličnih ugovora u Aluminiju? I koje je koristi tvornica imala od njih? Odgovor na ovo pitanje bi trebali uskoro doznati, piše ero.tel.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari