Pratite nas

U potrazi za Istinom

KAKO JE NEKAD PISAO DEJAN JOVIĆ

Objavljeno

na

Vjerovali ili ne, današnji radikalni velikosrpski propagandist i ideolog, dr sc Dejan Jović, u svojoj je ranoj fazi znanstvenog „sazrijevanja“ (kao jedna od mladih uzdanica Šuvarove Sosijalističke radničke partije – SRP), imao prilično uravnotežene stavove vezano za tadašnju političku zbilju, pa i za događaje i procese koji su u odlučujućoj mjeri utjecali na raspad SFRJ.

Iz obilja činjenica koje potvrđuju metamorfozu Dejana Jovića iz znanstvenika koji pokušava promišljati u politikanta, ovom prigodom evo samo dva primjera (iz njegove knjige Jugoslavija, država koja je odumrla, Zagreb, 2003.)

Sredinom 80-ih godina XX stoljeća, radikalni velikosrpski nacionalisti u Srbiji predvođeni „kritičkom inteligencijom“ (na čijem je čelu tada „duhovni otac nacije“ Dobrica Ćosić od milja zvani Gedža) sve češće govore o „silovanom srpstvu“ izražavajući svoje zgražanje i revolt nad time što Jugoslavija ne čini ništa kako bi „suzbila šiptarski terorizam“ i kosovsku „politiku flaše i kolca“ (riječ je o 1985. godini i navodnom „nabijanju na kolac“ Crnogorca Đorđa Martinovića što su ga – opet navodno – počinili „albanski separatisti“, a što nikad nije dokazano) i od kosovske krize nastoje napraviti općejugoslavenski problem.

Najviđeniji srpski intelektualci tog vremena traže bezuvjetnu solidarnost ostalih republika i nastoje ih okupiti u jedinstvenu frontu sumjerenu protiv ostataka „turskog bašibozuka“ (kako se u njihovim krugovima od „milja“ tada često nazivalo kosovske Albance), ali i svih onih koji ne dijele njihovu viziju „nove Jugoslavije“ .

U nizu razno-raznih apela, molbi, „vapaja“ i plediranja na „svest i savest“ ponajprije Slovenaca i Hrvata (za koje se ne bez razloga u Srbiji smatralo da baš i nisu previše voljni miješati se u njihove „unutarnje stvari“), spomenuti Dobrica Ćosić, nekadašnji Titov poltron, obožavatelj i njegov „dvorski pisac“, idejni tvorac Memoranduma SANU, meštar zaplotnjačkih propagandnih igara (koji je pored tituliranja „duhovnim ocem nacije“ ne rijetko nazivan i „srpskim Tolstojem“), u studenome 1986. godine piše pismo svojoj prijateljici i bivšoj partijskoj „drugarici“, Slovenki Spomenki Hribar, u kojemu poznatim riječnikom velikosrpske propagande navodi lažne podatke o „albanskom teroru na Kosovu“.

Evo što o tom pismu kaže Dejan Jović:

„ Pismo koje je Dobrica Ćosić poslao slovenskoj sociologinji Spomenki Hribar, u novembru 1986., otkriva do koje je mjere percepcija o seksualnim zločinima Albanaca ušla u javni diskurs. Ćosić citira svog prijatelja, čestog posjetitelja Kosova, koji mu je rekao da je u selu Klina samo tog ljeta 20 djevojčica silovano, a da se ni riječ o tome nije pojavila u medijima. ‘Ta su silovanja oblici totalnog rata protiv srpskog naroda, kojeg planiraju i sistematski izvode bataljoni mladih ljudi otrovanih nacionalnom mržnjom, i koji su zaštićeni zakonom i vladom’ (Dobrica Ćosić, Srpsko pitanje – demokratsko pitanje, Beograd, Politika, 1992., str.87.).

U svom govoru na zajedničkoj sjednici državnog i partijskog vrha Srbije (5. novembra 1988.), predsjednik Predsjedništva Srbije Petar Gračanin, rekao je: ‘Na Kosovu, došli smo do tačke na kojoj više ni devojčice u obdaništima, nijedna žena, mlada ili stara, ako je srpske ili crnogorske nacionalnosti, ne može da prošeta kroz albansko selo bez pratnje ili zaštite’“ (autor kao izvor navodi: IB CK SKS, 8/1988:6).
(Vidi: Dejan Jović, Jugoslavija, država koja je odumrla, Zagreb, 2003., str. 354., bilješka br. 27.; dijelove teksta istaknuo: Z.P.)

Već na sljedećoj stranici iste knjige (br. 355.), autor daje argumentaciju kojom u cjelosti pobija Ćosićeve navode (uz citiranje podataka i komentar istih) pa kaže:

„Još je više iznenađujuća snaga srpskog narativa, pogledaju li se podaci za silovanja: od 1. januara 1981. do 1. novembra 1986., na Kosovu je bilo 360 seksualnih delikata (silovanja, pokušaja silovanja, i drugih ‘djela protiv časti, morala i ugleda’). U 277 slučajeva i žrtve i zločinci su bili Albanci/Albanke, dok su u 38 slučajeva oboje bili Srbi/Srpkinje. Albanci su bili počinitelji takvih zločina nad Srpkinjama/Srbima u 58 slučajeva (od kojih 16 silovanja), dok je u sedam slučajeva počinitelj bio Srbin/Srpkinja, a žrtva Albanka/Albanac (Branko Horvat, ‘Kosovsko pitanje’, Zagreb, 1989., str.154.).

Prema tim podacima, Albanci su počinili – u relativnim brojkama (tj. kad se uzme omjer u stanovništvu) – manje zločina tog tipa od Srba… Nakon početka kampanje protiv politički motiviranih seksualnih delikata, zločini te vrste gotovo su nestali. Od početka 1986. do juna 1988., slijedeći zločini u kojima su žrtve bili Srbi i Crnogorci registrirani su na Kosovu: nijedno ubojstvo, dva pokušaja ubojstva i četiri silovanja. Registrirana su 22 fizička napada, 67 prijetnji, 18 verbalnih napada, 69 uličnih tučnjava, 56 povreda polja, 4 povrede šuma i dvije prijave za trovanje vode (B. Horvat, isto, str.155.).“ (istaknuo: Z.P.)

Prilično uravnotežen pristup, uz očitu tendenciju osude velikosrpske propagande i dokazivanja njezine neutemeljenosti u činjeničnom stanju, zar ne?
Evo i sljedećeg primjera.

Te iste (1985.) godine, kad su srpske tajne službe inscenirale tobožnje „nabijanje na kolac“ Đorđa Martinovića, iz tiska izlazi Knjiga o Milutinu, autor Danka Popovića.
Riječ je o „epskoj priči“ pisanoj priprostim seljačkim jezikom (tako da je svaki Srbin dobro razumije), u kojoj glavni lik, šumadijski seljak Milutin, u komunističkom zatvoru, neposredno pred smrt „otvara srce“ i svome sudrugu – robijašu s kojim dijeli ćeliju, priča svoju životnu štoriju.

U suštini, Milutinova se ispovijest svodi na vrlo sugestivan i prilično dojmljiv opis vlastitih patnji i stradanja kroz koja on prolazi od Balkanskih ratova, preko dva svjetska sukoba i na kraju završava u komunističkom kazamatu pod optužbom da je „kulak“, „srpski hegemonist“ i „državni neprijatelj“.

Milutin je (kao i svi drugi Srbi toga vremena – što je uvriježena tvrdnja kojoj valjda i ne treba dokaza), cijeloga života bio „opijen jugoslovenstvom“ i prepun „ljubavi prema svojoj južnoslovenskoj braći“ za koju neštedimice „lije krv“ i „podnosi neviđene patnje“ ne bi li ih „oslobodio od tuđinskog jarma“. Iako intimno zna (što i potvrđuje u trenucima „triježnjenja“ od „ideala kojima je obuzet“), kako su oni (pogotovu Slovenci, Hrvati i muslimani) nad njegovim narodom „stolećima činili zločine i istrebljivali ga“, Milutin uporno „proljeva krv“ i „bori se kao lav“ od Soče do Ohrida, Skadra i Bojane, sve dok svojoj nezahvalnoj subraći ne donese slobodu.

On trpi i šuti, iako je duboko svijestan te njihove mržnje prema Srbima, svjestan da će „čim im se ukaže prilika ponoviti iste zločine“ koje su činili u prošlosti. No, tako dobrohotan kakav jeste, krotke duše i široka srca koje zna samo za ljubav, on bezgranično prašta. Milutin je „mučenik“, „paćenik“ i „izopćenik“ koji je nepravedno i trajno „žigosan“ kao „unitarista“ i „hegemonista“ – samo zato što pripada jednom časnom, hrabrom, velikodušnom i dobrodušnom (ali i naivnom!) narodu koji se uvijek žrtvuje za druge, a to mu se dobro, nažalost, vraća zlom.

Milutin uskoro postaje (virtualni iliti duhovni) „tata svih Srba“ – kako reče sam Danko Popović jednom prigodom, a Knjiga o Milutinu (Beograd, 1985.) u doslovnom smislu riječi preko noći apsolutni književni hit u Srbiji i „srpskim zemljama zapadno od Drine“. Ona ulazi u svaku srpsku kuću i ekspresno, munjevito (po skraćenom postupku) i u srednjoškolsku lektiru u Srbiji i Vojvodini.

Za kratko vrijeme tiska se 40 izdanja u fantastičnih (za većinu daleko značajnijih književnika nedostižnih) više od 500.000 primjeraka (s tendencijom daljnje ekspanzije), te u samo nekoliko mjeseci postaje najčitanija knjiga u Srbiji u cijelom razdoblju nakon Drugoga svjetskog rata. O njoj se pišu hvalospjevi, sjajne kritike, dobiva nagrade i pohvale, pristupa joj se kao nekoj vrsti literarnog „nacionalnog žrtvenika“.

No, u čemu je tajna Popovićeve knjige koja (ruku na srce, po svojim literarnim dosezima ne bi zadovoljila ni najskromnijeg, polupismenog čitatelja koji promišlja svojom glavom i zna što je pisana riječ)? U tomu što je Knjiga o Milutinu ustvari digest (sažetak) romana Dobrice Ćosića, Vreme smrti, tog „mitskog“ opusa „duhovnog oca nacije“ (u 4 sveska, na ukupno 2212 stranica) u kojemu je autor preko jedne srpske obitelji i njezina stradanja u vrijeme Prvoga svjetskog rata, prikazao „zlu kob“ i „nesretnu sudbu“ srpskog naroda, dakako, opet u svjetlu „žrtvovanja za druge“ i trajnog podnošenja teških nepravdi. Ta „mučenička nacija“, frustrirana stoljetnim „nepravdama“, koja se iz „pobednika u ratovima“ pretvara u „poraženika u miru“, konačno „mora progledati“, svojim „vekovnim neprijateljima“ jednom zauvijek dati do znanja da ona taj „ponižavajući položaj ne prihvaća“ – i naravno, vratiti im istom mjerom! To je poruka koja se provlači između redova, kako kod Dobrice Ćosića, tako i kod Danka Popovića.

Brojni intelektualci u Srbiji upravo u ovom fenomenu „Milutina“ vide onu razdjelnicu, kritični trenutak kad je ogromna većina javnog mnijenja (kako to jasno i glasno kaže profesorica povijesti na Filozofskom fakultetu u Beogradu dr Dubravka Stojanović), „prešla na čeničku stranu“ („Svi…skoro svi su, da tako kažem, prešli na četničku stranu“ – veli ona):

„Više puta smo, naravno, pričali šta znači takav odnos prema četnicima. Ono što mislim da još jednom mora da se kaže, to je da je samo jedan dokaz o tome da je ta ideologija u Srbiji pobedila. I ta ideologija jeste u Srbiji pobedila mnogo pre dolaska Slobodana Miloševića na vlast. Ona je nedvosmisleno većinu dobila već negde od 1985. godine, od kad kreću one desetine hiljada tiraža Knjige o Milutinu.

Tada je već javno mnjenje potpuno prešlo na četničku stranu, da tako kažemo, već od 1985. godine. Slobodan Milošević je došao na već formiran i primljen program, prosto kao njegov egzekutor i mislim da je to ključno o čemu treba da govorimo, da ne treba da se sada pecamo sa nekim detaljima iz Drugog svetskog rata ili sa nekim datumima, pa će sad ovi njegovi obožavaoci da izvuku odjednom neki datum i da kažu da su četnici, evo majke mi, ubili tog jednog Nemca. Dakle, to nije nivo razgovora na koji treba ikada pristajati.“ (Vidi: https://pescanik.net/nadziranje/)
I ne zaboravimo, riječ je o 1985. godini, kad još uvijek nije bilo nikakvih naznaka višestranačja u Sloveniji i Hrvatskoj niti nacionalnih pokreta koji su težili za samostalnošću ovih republika.

Razmatrajući fenomen Knjige o Milutinu i njezina utjecaja u svjetlu distanciranja od Jugoslavije, Dejan Jović piše kako je ova knjiga „…uskoro postala najutjecajniji literarni izraz alternativne opcije za Srbiju: da se okrene sebi samoj, a ne Jugoslaviji, da ne brine o drugima nego o sebi…“, navodeći u tom kontekstu i riječi koje je Dobrica Ćosić izrekao u svojoj „pristupnoj besedi“ 1978. … pred SANU: „’U Evropi dvadesetog veka nema drugog malog naroda koji je toliko opterećen istorijom i koji je podneo takve žrtve za oslobođenje i napredak, kao što je bio srpski narod. Srbi su preživeli Austro-Ugarsku, fašističke i ustaške genocide, a u smislu fizičkih gubitaka dovedeni su na rub egzistencije. Kakav smo mi to narod, kakva smo mi to nacija, kad u ratu tako lako ginemo za slobodu, koju onda u miru izgubimo?’“

(Vidi: Dejan Jović, Jugoslavija, država koja je odumrla, Zagreb, 2003., str. 344. ; istaknuo: Z.P.)
Kult „ugroženog“ i „obespravljenog“ Srbina tako nezaustavljivo „vaskrsava“ – na filmu, u literaturi, publicistici, historiografiji, medijima, kazalištu, na političkim pozornicama i javnim tribinama, u slikarskim, glazbenim i kiparskim umjetničkim djelima, monografijama, žrtvoslovima, crkvenim „spomenicama“, „molebanima“, „parastosima“ i „opelima“, na uličnim mitinzima i skupovima, gdje god okom kreneš i uhom poslušaš.
I to nije sve.

Iz takvog diskursa javlja se jedna zloćudna i zlokobna paradigma čiji je kamen zaglavni „vraćanje istom mjerom“, „naplata duga u krvi“, „namirivanje ‘krvarine’ od vekovnih neprijatelja naših…“
Te morbidne teorije o nepostojećem „dugu u krvi“ rađaju se u bolesnim glavama onih kojima trebaju poslužiti kako bi se opravdalo zatiranje i istrebljenje drugih naroda i otimačina njihove zemlje, a što su takve tvrdnje daleko od svake istine i realnosti – tko će još za to mariti!?

Ne kaže Dobrica Ćosić uzalud: „Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno.“
No, ostavimo se Ćosića.

Pitam se što bi „naš“ Dejan Jović danas rekao o onome što je pisao 2003., kao već zreo čovjek od 35 godina s titulom dr sc (koju je stekao 4 godine prije u Engleskoj) u džepu?

Bi li bio spreman citirati izvore koji dokazuju lažnu ugroženost njegovih zemljaka u „sao krajini“ uoči raspada Jugoslavije onako kako je to nekad činio vezano za Kosovo, ili potvrditi svoje teze o kretanjima u Srbiji i bivšoj SFRJ te daleke 1985. godine, kad je većina Srba prešla na četničku stranu?
Kameleoni su vrlo zanimljiva sorta.

Zlatko Pinter / Kamenjar.com

 

Davor Dijanović: Zašto jugofilima i velikosrbima smetaju lojalni hrvatski Srbi, hrvatski domoljubi

Što vi mislite o ovoj temi?

U potrazi za Istinom

Izetbegović je Tuđmanu nudio podjelu Bosne i Hercegovine

Objavljeno

na

Objavio

”Predsjedniče Tuđman, vi odustanite od srednje Bosne i prepustite je nama Bošnjacima, a mi ćemo vama zauzvrat dati sve južno i zapadno od Prozora do doline Neretve. Mostar ćemo podijeliti na lijevu i desnu obalu.”

Haris Silajdžić i ja dogovorili smo se da uz pomoć njemačkog ministra vanjskih poslova Klausa Kinkela organiziramo sastanak predsjednika Tuđmana i Izetbegovića, uz prisutnost Amerikanaca, te da najprije dogovorimo prekid sukoba Hrvata i Bošnjaka, a tek nakon toga razgovaramo o oslobađanju okupiranog područja i konačnom miru u cijeloj BiH. Sastanak smo uspjeli organizirati 10. i 11. siječnja 1994. u Bad Godesbergu, njemačkoj državnoj rezidenciji. Osim predsjednika Tuđmana i Izetbegovića, Silajdžića i mene, na sastanku su bili i zapovjednik NATO-a i njegovi suradnici te predstavnici SAD-a, posebno iz Ureda nacionalne sigurnosti. Nakon dva dana pregovora nismo postigli bitan napredak, ali to je bio vrlo važan sastanak kako bi Amerikanci shvatili da Hrvatska iskreno želi prekid rata između Hrvata i Bošnjaka te da je spremna odmah podržati ozbiljne mirovne pregovore, piše Mate Granić/Večernji.ba

“Podijelit ćemo Mostar”

Predsjedniku Tuđmanu najviše su na srcu bili Hrvati u srednjoj Bosni i njihov težak položaj. Stoga je bošnjačkog vođu Aliju Izetbegovića upitao može li zaustaviti ofenzivu Armije BiH na hrvatske enklave u srednjoj Bosni. Odgovor je bio negativan. Izetbegović je kazao da su generali Armije BiH odlučili uzeti srednju Bosnu i da on više ništa ne može učiniti. To je šokiralo i predsjednika Tuđmana i mene, jer sam znao koliko je Tuđman zabrinut za sudbinu Hrvata u srednjoj Bosni. Za službenim ručkom Izetbegović nam je vrlo odlučno kazao da Armija BiH broji više od 200 tisuća vojnika te da su sposobni osloboditi cijelu BiH. Predsjednik Tuđman zalagao se za pregovore i upozoravao da nastavak rata donosi velike žrtve i da je mirovni sporazum najbolje rješenje. Izetbegović je na to odgovorio kako svaki rat donosi žrtve i da su njegovi borci spremni ginuti za BiH.

Time je završio javni dio pregovora u Bad Godesbergu. U tom trenutku američka strana nije imala nikakvu novu ideju ili prijedlog, ali su shvatili probleme i pozicije predsjednika Tuđmana i predsjednika Izetbegovića.

Na prijedlog predsjednika Izetbegovića, a uz posredovanje veleposlanika Hidajeta Biščevića, 10. siječnja 1994. u 23 sata u prizemlju državne rezidencije u Bad Godesbergu sastali smo se predsjednici Tuđman i Izetbegović, Silajdžić i ja te Biščević. Gotovo bez ikakva uvoda Izetbegović je Tuđmanu izravno predložio:

– Predsjedniče Tuđman, vi odustanite od srednje Bosne i prepustite je nama Bošnjacima, a mi ćemo vama zauzvrat dati sve južno i zapadno od Prozora do doline Neretve. Mostar ćemo podijeliti na lijevu i desnu obalu.

Izetbegović je to rekao mirno, koncentrirano i vrlo hladno. U ratu i pregovorima na svašta sam bio navikao, ali taj Izetbegovićev prijedlog silno me iznenadio. Čekao sam što će kazati Tuđman. Predsjednik je vrlo kratko razmišljao, a onda kazao:

– Ne pristajem! Ne možemo to učiniti Hrvatima u srednjoj Bosni.

Bio sam vrlo zadovoljan odgovorom predsjednika Tuđmana, a Izetbegović se potom ponašao kao da se ništa nije dogodilo. Sastanak je nakon toga vrlo brzo završio.

Inauguracija: 1. lipnja 1993. predsjednik Tuđman imenovao je Matu Granića ministrom vanjskih poslova Republike Hrvatske Izetbegovićeva druga ponuda podjele BiH došla je u Ženevi 19. siječnja 1994. oko 17 sati u zgradi UN-a.

Na sastanku su ovaj put bili predsjednici Tuđman i Izetbegović, Silajdžić i ja te veleposlanik Miomir Žužul.

Izetbegović je Tuđmanu ponovio prethodnu ponudu. Kazao je:

– Franjo, uzmite sve ispod Prozora do Neretve, podijelimo Mostar na lijevu i desnu obalu i završimo posao!

Tuđman je ponovno odbio njegov prijedlog. Silajdžić i ja ni ovaj put nismo rekli nijednu riječ. Predsjednik je bio jasan i odlučan u odbijanju Izetbegovićeva prijedloga.

Više sam puta nakon tih Izetbegovićevih ponuda razmišljao je li to bio taktički manevar ili iskrena ponuda. Danas nemam nikakve dvojbe: Alija Izetbegović u tom je trenutku smatrao, ako se riješi Hrvata, da može pobijediti Srbe. No shvatili su to i Amerikanci pa je, među ostalim, i to utjecalo na odabir pregovarača u Washingtonu. Amerikanci su mi u više navrata kazali da najveće probleme u pregovorima očekuju od Alije Izetbegovića.

S Papom u privatnoj biblioteci

Početkom veljače 1994. boravio sam u Rimu i imao više sastanaka s najvišim predstavnicima Svete Stolice: svetim ocem Ivanom Pavlom II., državnim tajnikom kardinalom Sodanom, tajnikom za odnose s državama i mojim prijateljem Tauranom te glavnim tajnikom Biskupske konferencije nadbiskupom Nikolom Eterovićem, jednim od najzaslužnijih ljudi za dobre odnose Svete Stolice i Republike Hrvatske. Sastanak s Ivanom Pavlom održan je 4. veljače 1994. ujutro u njegovoj privatnoj biblioteci, a umjesto deset-dvadeset trajao je četrdeset pet minuta, tako da je Jacques Chirac, tadašnji gradonačelnik Pariza, a poslije predsjednik Francuske, čekao dvadeset pet minuta da sastanak završi. Sa Svetim Ocem razgovarao sam u četiri oka na engleskom jeziku. Poslije sam se još dvaput susreo s njime u četiri oka te više puta u protokolarnim okolnostima u Rimu, Hrvatskoj i BiH. Sveti Otac primio je 1998. i cijelu moju obitelj, čime se moja obitelj ponosi, a osobito supruga.

Ivan Pavao II. bio je izrazito topla osoba, jasnih stavova, odlično pripremljen za sastanak te čovjek koji nije skrivao svoje simpatije prema Hrvatskoj. Od mene je najprije tražio da mu opišem stanje u BiH, posebno stanje i položaj Katoličke crkve i katolika u toj zemlji. Zanimalo ga je i stanje u Hrvatskoj, položaj Katoličke crkve i katolika na okupiranim područjima Republike Hrvatske. Bio je dobro obaviješten o zločinima u BiH, koje je s tugom u očima najoštrije osuđivao. Nakon toga govorio je više od petnaest minuta. Pohvalio je novi model mirovnih pregovora za BiH, a to znači zaustavljanje sukoba između Hrvata i Bošnjaka, uspostavu federacije, američko vodstvo u pregovorima, a nakon toga proširenje toga modela na cijeli teritorij BiH. Od mene je tražio, i kao ministra vanjskih poslova i kao praktičnog katolika, da učinim sve da se zaustavi sukob Hrvata i Bošnjaka, katoličanstva i islama. Papa je to vidio i kao ekumenski problem.

Posebnu poruku uputio je predsjedniku Tuđmanu, za kojeg je rekao da ga cijeni kao državnika i kao hrabrog čovjeka koji je spreman donositi hrabre i odlučne odluke. Zatim je govorio o opasnosti od radikalnog islama i njegova jačanja od Afganistana do Bliskog istoka i Alžira, koji nije pravi islam, cijenjena religija. Kazao mi je, ako se ne zaustavi rat u BiH, da se sukobi mogu preliti po cijeloj Europi. Govorio mi je i o potrebi izgradnje suživota. Osuđivao je svaki radikalizam i isključivost, a Hrvatima katolicima u BiH poručio je da je Sveta Stolica uz njih te da svećenici trebaju biti vjerni i privrženi Svetoj Stolici. Nije spominjao nikakva imena. To su poslije eksplicitno učinili njegovi najbliži suradnici. Na kraju sastanka još mi je jedanput kazao:

– Rat između Hrvata i Bošnjaka treba prestati, to je vaša zadaća i to je zadaća predsjednika Tuđmana, kojeg lijepo pozdravite i kažite mu da ću, zaustavite li rat, doći u Hrvatsku.

Papa me ispratio do predsoblja, gdje smo se toplo pozdravili.

Dugo sam bio potpredsjednik Vlade i ministar vanjskih poslova Republike Hrvatske, vodio sam sâm ili uz predsjednika Tuđmana sve najvažnije mirovne pregovore te susreo gotove sve bitne lidere toga vremena, no za taj sastanak sa Svetim Ocem mogu kazati da je bio najvažniji u mom životu te da su poruke koje je uputio predsjedniku Tuđmanu promijenile tijek rata u BiH, utjecale na promjene na političkoj sceni Hrvatske, posebice Hrvata u BiH te uz američko vodstvo dovele do zaustavljanja sukoba između Hrvata i Bošnjaka i uspostave mira.

Kardinal Sodano u jednosatnom je razgovoru najprije pohvalio sve naše političke i humanitarne napore – zbrinjavanje izbjeglica iz BiH i zatvaranje logora – te američko vodstvo u pregovorima. Osvrnuo se i na otvoreno pismo Mate Bobana kardinalu Kuhariću, za koje je kazao da je sramotno te da Sveta Stolica smatra da Boban i dio ljudi oko njega nemaju politički kapacitet za vođenje pregovora i uspostavu mira. Podsjetio me na sve što je Sveta Stolica učinila za međunarodno priznanje Republike Hrvatske te da sada mi trebamo učiniti sve da se zaustavi rat Hrvata i Bošnjaka, a nakon toga da u suradnji s Bošnjacima učinimo sve da se uspostavi mir u cijeloj BiH. Upozorio me i na velik broj bivših komunista u vrhu HDZ-a, ali da to sada nije najvažnije, te da je politika pomirbe predsjednika Tuđmana potpuno ispravna, no da se u budućnosti treba voditi računa o političkom profilu vodećih ljudi u stranci i državi.

Tauran je bio puno izravniji i konkretniji u jednosatnom razgovoru u četiri oka te na ručku koji je priredio Ive Livljanić, naš veleposlanik pri Svetoj Stolici, na kojemu su bili i veleposlanik u Italiji Davorin Rudolf, pomoćnik ministra vanjskih poslova Smiljan Šimac te tajnik Biskupske konferencije Svete Stolice Nikola Eterović. Nakon što smo se složili da je za rat u Hrvatskoj i BiH kriv Slobodan Milošević i njegova politika Velike Srbije, te da su i Hrvati i Bošnjaci žrtve Miloševićeve agresije na BiH, porazgovarali smo o nesretnom sukobu Hrvata i Bošnjaka i posljedicama toga rata na Hrvate i Bošnjake te na Republiku Hrvatsku i njezin međunarodni kredibilitet. Razgovarali smo, naravno, i o Bobanovu otvorenom pismu kardinalu Kuhariću. Kardinal Tauran, inače miran čovjek profinjenih manira, odjednom je podigao glas i kazao:

– Mate, zašto još držite Matu Bobana, zašto ga odmah ne smijenite? Molim vas da to prenesete predsjedniku Tuđmanu, jer to je mišljenje Svete Stolice.

Poslije je objasnio da su dobro obaviješteni o teškom stanju katolika i Katoličke crkve u BiH, posebice u srednjoj Bosni, o srpskim i bošnjačkim rušenjima crkava te ubijanju svećenika, ali da Sveta Stolica snažno podržava pregovore Hrvata i Bošnjaka te američko vodstvo i prekid rata između katoličanstva i islama. Izvijestio sam kardinala Taurana i o našim razgovorima s Bošnjacima u Bad Godesbergu i njihovoj odlučnosti da zauzmu srednju Bosnu, što bi rezultiralo teškim stradanjima Hrvata katolika. U tom je raspoloženju završio ručak u rezidenciji veleposlanika Ive Livljanića.

Sletjevši u Zagreb, iz zračne sam luke odmah otišao na sastanak s predsjednikom Tuđmanom. Pozorno me saslušao i potom kazao:

– Mate, sve ćeš to kazati sutra na sjednici VONS-a. Smijenit ćemo Matu Bobana. Nastavi pregovore s Bošnjacima, dobro je da to vode Amerikanci. Jako je dobro primio pohvalu Svete Stolice za politiku pomirbe i iskrenog razvoja dobrih odnosa s Vatikanom, a na primjedbu kardinala Sodana o velikom broju bivših komunista u vrhu HDZ-a kazao je: – Mate, to su sigurno mislili na Manolića.

Mate Granić/Večernji.ba

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Matchday: Sesardić vs. Josipović

Objavljeno

na

Objavio

Ivo Josipović je trećerazredni pravnik, koji teško da bi u nekom uređenom sustavu civiliziranog zapada uopće došao do diplome, a do koje je  po svemu  sudeći došao  jer mu je otac Ante bio visoko  pozicionirani član komunističke partije.  Ali, neka ga  to ne obeshrabri. Naime, iako trećerazredan, Ivo Josipović je puno bolji pravnik nego  glazbenik. Nu, neka ga  ni to ne  obeshrabri jer  je on puno bolji  glazbenik nego  političar…

U ovom članku referirat ću se na prepisku između dvaju  profesora, Nevena Sesardića
https://www.jutarnji.hr/komentari/zasto-ivo-josipovic-zagovara-presumpciju-krivnje-u-slucaju-sirokobrijeskih-franjevaca/8741195/

Ive Josipovića
https://www.jutarnji.hr/komentari/ivo-josipovic-odgovara-poznatom-filozofu-pozdravljam-ga-ne-sramotnim-zds-ni-casnim-sfsn-nego-novim-pozdravom-nslm-neven-sesardic-laje-na-mjesec/8769959/

Nakon  ovog Josipovićevog odgovora,  ja  sam na  Sesardićevom facebook profilu pod javnom objavom  postavio pitanje profesoru  Sesardiću pretpostavljajući  da neće odgovoriti jer je u  jednom drugom  poznatom slučaju profesor Sesardić odbio nastavak polemike nakon što  je napadnut od strane Zorana Pusića, Žarka  Puhovskog, Saše Kosanovića, Ive Banca (glavnog ideologa strane NZH)   Ivana Zvonimira Čička  i sličnih  jednako  niskom „argumentacijom“ poput ove  Josipovićeve (o tome nešto kasnije u  članku) ali mi  je  on odgovorio da ipak hoće. Stoga se ja neću previše zadržavati  na srži  njihove polemike jer znam da će to profesor Sesardić odraditi vrhunski, kao i  uvijek.
Tek  nekoliko  crtica  o tome

Prvo,  Sesardić kaže da je Josipović iznio  tezu  o  „naoružanim fratrima“ ne  navodeći nikakvu  referencu a Josipović mu  odgovara  da pročita „studiju doktora  Anića“ ali  ne navodi koju studiju, naziv studije, ni broj stranice studije. Također kaže kako „ima dokumenata iz  arhiva u  Hrvatskoj ali i  BiH (Sarajevo) ali  ne kaže kojih dokumenata, pod kojim urudžbenim brojem, s kojim datumom datiranih  itd. To se zove „uopćena referenca“ koja  služi za najobičniji lov  u mutnom.

Na  primjer, kad ja iznosim svoje  teze, uvijek naznačim preciznu referencu, kao na primjer u svom tekstu o „krivnji  Daria Kordića.     https://kamenjar.com/zaista-zasto-je-osuden-dario-kordic/

Na primjer, u paragrafu 630. raspravno vijeće jasno  kaže da je „svjedok  AT precizno opisao događaje tog dana u  Ahmićima“. Pa  onda upućujem na paragraf 626. u kojem se nalazi taj opis  događaja tajnog  svjedoka AT. I tamo  jasno  piše  da  je „s džamije pucano na HVO, da su  poginula 4 pripadnika HVO-a  i da vatra  s džamije nije prestajala sve dok  ista nije  pogođena nekim teškim oružjem. Implicite, posve je jasno da je  džamija u Ahmićima bila legalan  vojni cilj  HVO-a“.

S obzirom da dalje u  svom odgovoru profesoru Sesardiću Josipovića otkriva da čita portal Kamenjar.com, vrlo je  moguće da  mu je taj moj članak bio okidač za izjavu  o   „naoružanim fratrima“.  Podsjetit  ću da je  Josipović početkom  svog  predsjedničkog mandata posjetio Ahmiće  gdje je nalupao gomilu gluposti, a to nije, u svojstvu  Predsjednika RH kao institucije, učinio čak ni  njegov prethodnik Mesić, kao što Mesić, za razliku od Josipovića nije  u svojstvu Predsjednika RH  posjetio četnički dernek u Srbu koji se održava oko 27. srpnja svake  godine.  Činjenica da  ima  stvari u kojima  je  Josipović gori čak i  od notornog Mesića, porazna je po Josipovića.

Drugo, iako  je  posve jasno, ne samo iz Sesardićeva članka nego i iz naslova da profesor Sesardić spominje „presumpciju  krivnje“, Josipović mu  replicira na „presumpciju  nevinosti“, pritom  buncajući o Hitleru, Mussoliniju, Miloševiću ili čak Paveliću, a   preskačući  Broza, Visarjonoviča, Zedonga ili čak Pol Pota.  Tu daljni komentar nije  potreban jer Josipović polemizira s tezom koja u Sesardićevu članku ne postoji.

Treće, Josipović ništa ne govori o presudi Vrhovnog suda Socijalističke Republike Hrvatske. A on kao pravi socijalist, koji je  1994. godine izišao iz  SDP-a u koji  je ušao 1980. dok je isti još zvao  SKH s jedne strane jer je Račan iz naziva stranke SKH-SDP izbacio onaj predmetak SKH,  a s druge zato jer  socijalistička internacionala  nije  htjela  u  svoje članstvo primiti SDP  uz obrazloženje  kako je  „Račan stao na stranu  nacionalista  Tuđmana, umjesto da  je stao na stranu druga socijalista Miloševića“, istog onog Miloševića kojeg Josipović spominje u  kontekstu  „presumpcije nevinosti“.

Ako Josipović već ne poštuje  institucije Republike  Hrvatske, mogao bi bar kao pravi drug i socijalist poštovati bar presudu vrhovne pravosudne institucije SRH.

Zašto mislim  da Josipović ne poštuje institucije RH?  U narodu  je poznata izreka da „i ćorava koka  nađe zrno“. Tako je Josipović jedinu pametnu  i korisnu stvar za RH učinio 1997.-1998.  godine kad je u  sklopu predmeta Blaškić pred haškim sudom, skupa s doktorom Ivom Šimonovićem  uspješno obranio  Republiku Hrvatsku od zahtjeva haškog suda za  izdavanjem obvezujućeg naloga (sub poena duces tecum)  Ministarstvu obrane RH kojim  bi MORH  bio  dužan  ustupiti kompletnu  dokumentaciju koji je imao  u svom posjedu. Rekapitulacija  tog  spora nalazi  se  u  paragrafima 42. i 43. presude Blaškiću. http://www.icty.org/x/cases/blaskic/tjug/bcs/000303.pdf

2000. godine na Pantovčak dolazi Mesić, i jednostavno ruši poziciju RH koju su u Haagu obranili Josipović i Šimonović dilajući dokumente s oznakom državne tajne iz ureda Predsjednika RH kršeći pritom članke 2. I 3. Ustavnog zakona o suradnji s MKSJ  u Den Haagu te tada važeće članke 144. i  146. Kaznenog  zakona  Republike Hrvatske. Najekstremniji prikaz  takve Mesićeve rabote koja bi  se  najblaže mogla opisati kao  veleizdaja imamo u  činjenici da drug i socijalista za kojeg ne vrijedi presumpcija nevinosti, Slobodan Milošević dana  26. lipnja 2003.  godine maše famoznim „Brijunskim  transkritpom“ tijekom protuispitivanja svjedoka tužiteljstva, bivšeg američkog veleposlanika u Hrvatskoj  Petera  Galbraitha, a isto  čini i  odvjetnik Branislav Tapušković, formalno u svojstvu  „prijatelja suda“ (amicus  curiae)  a stvarno kao pravni zastupnik Republike Srbije. Notorna je  i neoboriva  činjenica da je Vlada RH sukladno svojim ovlastima iz članaka 2. i 3. Ustavnog zakona o  suradnji s MKSJ  U Den Haagu, deklasificirala i odobrila uporabu Brijunskog transkripta pred haškim sudom  tek 1. veljače 2005. godine, što  za  one koji  to  dobro ne  razumiju, znači da  je obrana Slobodana Miloševića tim krunskim dokumentom  raspolagala najmanje godinu  i pol  dana prije  nego obrana generala Gotovine, odnosno da  je Vlada RH tim dokumentom  raspolagala  najmanje godinu i pol dana kasnije nego Vlada Republike Srbije.

2010. godine na Pantovčak dolazi Josipović koji na Markovom trgu priseže da će štititi ustavni poredak RH. Pa zašto onda nije, kad  je dobio uvid u Mesićevo rušenje ustavnog poretka dilanjem Tuđmanovih transkripata,  pozvao DORH i  MUP da se stvar procesuira i  da se zaštiti ustavni poredak RH? Jer, ne samo da je Mesić tim činom klasične veleizdaje srušio ustavni i  zakonski poredak RH, nego je pregazio i Josipovićev i Šimonovićev trud u svezi sub poene u  slučaju Blaškić!

– Josipović u  svom odgovoru Sesardiću pokojnog predsjednika Tuđmana posprdno naziva partizanom. A onda traži da se poštuje ono  što ni sam ne poštuje. Zašto on nije stao u obranu tog partizana Tuđmana, nego je dopustio da se njemu pokušavaju prikačiti  dva UZP-a  od kojih je jedan na kraju  i prošao, s  pogubnim posljedicama po RH?  I ne samo da  nije učinio ništa da se Mesićevo protuustavno  i protuzakonito  dilanje transkripata sankcionira,  nego je i sam sudjelovao u tome, kako svjedoči bivši srbijanski diplomat Cvetičanin, koji u svojoj knjizi tvrdi  kako mu je „Josipović predao celu  hresotmantiju dokumenata“ a koji  su pomogli Srbiji da se  obrani od tužbe za genocid, pa je tako zločin u Vukovaru koji se ne može opisati  nikako  drugačije nego kao genocidni zločin, ostao bez pravne satisfakcije.

Četvrto,  Josipović nije odgovorio Sesardiću o kršenju Ženevske konvencije iz 1929. Umjesto toga, Josipović je sasuo cijeli  niz objeda i uvreda služeći se  ad hominem umjesto ad  rem načinom argumentacije.

Povijest  sukoba sa  Sesardićem

Ivo Josipović, te udruge HHO i  Documenta predvodili su 2000.-ih  informacijski rat protiv operacije  Oluja. Posebno su u fokusu držali onu tezu da je „u Oluji ubijeno preko 600 srpskih civila“.  Naravno, ta teza  je bezočna laž, a to se pokazalo i  na haškom sudu. Međutim, oni su i dalje nastavili tu tezu gurati  kroz hrvatski medijski prostor. A  onda je dana 7. kolovoza 2011. godine profesor  Sesardić jednim jedinim člankom u Jutarnjem listu srušio čitavu  tu njihovu dugo građenu informacijsku konstrukciju kao kulu od  karata.  Taj  članak u skraćenom izdanju možete vidjeti na ovom linku

https://www.jutarnji.hr/vijesti/haag-otkrio-hrvatski-helsinski-odbor-nije-govorio-istinu-o-oluji/1811973/

Tri dana  nakon toga, prvi se s pjenom od mržnje na ustima javlja Zoran Pusić,  koji se „pristojno“ izražava već  u  samom naslovu svog bjednog pamfletića:

https://www.jutarnji.hr/vijesti/zoran-pusic-profiteri-su-stanovali-negdje-drugdje-dok-je-hho-u-vukojebine-isao/481732/

A onda totalna ofenziva na argumentirani i potpuno istinit članak profesora Sesardića i to s državne televizije: Saša Kosanović, Žarko Puhovski, Ivan Zvonimir Čičak, te osnivač Sorosevog „Otvorenog društva“ u  Hrvatskoj i glavni ideolog stranke  „Neovisni za Hrvatsku“ Ivo Banac,  totalno zapjenjeni nemušto pokušavaju opovrgnuti teške argumente i notorne činjenice iz članka profesora Sesardića. Taj bal vampira možete vidjeti  na slijedećem linku:

https://www.youtube.com/watch?v=2pgzQ-vGnrw&t=

Notorna  je i neoboriva činjenica koju  je, pritisnut teškim argumentima obrane generala Gotovine, morao priznati čak i  Žarko Puhovski kao svjedok haškog tužiteljstva tijekom protuispitivanja 17. veljače 2009. godine, da je HHO-u Soros plaćao  500  tisuća dolara godišnje za produkciju  lažnih vijesti  protiv predsjednika Tuđmana, a u  što su spadale i laži  o operaciji Oluja kao zločinačkoj operaciji. To možete vidjeti  na idućem linku, na stranicama 16137. – 16138.
http://www.icty.org/x/cases/gotovina/trans/en/090217IT.htm

Kad uzmete da  je ovih pola milijuna  dolara isplaćivano  na godišnjoj  razini, a s obzirom na broj članova HHO-a, dobijete vrijednost po glavi svakog člana  HHO-a otprilike onoliku kolika  je 33. godine  nakon Krista u vrijeme Pashe u  Jeruzalemu bila oko 30  srebrnjaka.

  1. godine na HTV-u je prikazana emisija „Latinica“ s naslovom „Ante Gotovina, je li ga tko vidio?“.

U toj emisiji s  lijeve  strane stajali su Ivo Josipović, Zrinka Vrabec Mojzeš i  Čedo Prodanović  a s desne, Nenad Ivanković,  Marin Ivanović i, ako me sjećanje ne vara,  Ljubo Česić Rojs.  Kažem „ako me sjećanje ne vara“ jer ta emisija je u 13 djelova bila vidljiva na internet  servisu  you tube, ali je skinuta  zbog, pazite ovo, „kršenja autorskih prava HTV-a“.

Negdje  u 10. ili 11. isječku odmah na  početku, Josipović je, odgovarajući  na argument s desne strane da je Hrvatska za  zločine nakon Oluje pokrenula oko  4 tisuće sporova od čega je na sudu završilo oko 2 tisuće a od čega opet 1492 predmeta završilo osuđujućim presudama, te da je  sve to  navedeno u  „Bijeloj knjizi RH  o odnosu s haškim sudom“, rekao otprilike ovako:

„Vi  kad malo uđete u te predmete, to su sitna djela, šumske krađe itd, međutim nema nijednog ratnog zločina u toj knjizi. To je prodavanje magle koje možda može proći  u hrvatskoj  javnosti  ali   na haškom sudu to  ne može proći“.
A onda je na njegovu žalost to itekako prošlo  na haškom sudu (primjerice paragrafi 2203.,  2313. i 2321. u presudi Gotovini) .

A onda  se Josipović preko svojih apologeta pokušao  nemušto opravdati da je on  govorio o „ratnim zločinima“ a  da ta djela, među  kojima je i 37 ubojstava za koje je osuđeno 26 osoba  nisu kvalificirana kao ratni zločin nego kao obična ubojstva. Međutim, kao prvo, da bi se nešto kvalificiralo kao  ratni zločin potrebno je utvrditi stanje  oružanog sukoba. Takvog stanja nakon 7. kolovoza 1995. u 17 sati na  području  na kojem su  počinjeni zločini nije  bilo. A kao drugo, odgovarajući  na  pitanje  haškog tužiteljstva zašto ta djela nisu kvalificirana kao ratni  zločin, tadašnji županijski državni odvjetnik u Zadru  Ivan Galović odgovorio je da je tu ionako bila  riječ samo  o formalnosti, budući da  su za opisana kaznena djela, bez obzira bila ona formalno-pravna interpretirana kao čin ratnog  zločina  ili obično ubojstvo, pljačka, palež itd. bile  zapriječene jednake zatvorske kazne po tada važećem kaznenom zakonu  a  koji je preuzet iz bivše države.
Pa opet, kad Josipović  već ne poštuje pravne  propise RH, mogao je bar, kao pravi drug i socijalist poštovati bar zakonske odredbe koje je RH preuzela od  SFRJ i SRH.

Umjesto toga  svi takvi video zapisi pomoću kojih  bi se mogla dati točna referenca na servisu  you tube ali i daily motion počeli su  nestajati uz obrazloženje o „povredi  autorskih prava HTV-a“. Ono što  posebno upada u oči  je da je brisanje  tih video materijala s interneta počelo dolaskom na čelo  HTV-a bivšeg oficira KOS-a Gorana Radmana. A onda opet, javna je tajna  da je  upravo Josipović odigrao presudnu ulogu u  instaliranju Radmana na čelo HTV-a. Ruka ruku mije…

Napad  na Kamenjar.com

Josipović u svom pamflet-odgovoru s puno pjene, mržnje i ad  hominema a bez  ijednog argumenta ničim izazvan napada portal Kamenjar.

Kaže kako je „Slaven Letica toliko nisko pao da piše za Kamenjar“.  Budući da ja tu i tamo napišem neki članak za Kamenjar, mogu i imam pravo reći da Kamenjar ipak nije pao toliko nisko da  za njega piše Slaven Letica. Zatim, Josipović kaže kako je Letica jedini koji zaslužuje odgovor. Taj  njegov bjedni  pokušaj  trolanja kojim je pokušao nipodoštiti među ostalim i  mene, (jer je vrlo izgledno da mu je  moj  članak  o Kordiću bio okidač za stupidnu izjavu o „naoružanim Franjevcima“) valjda  bi mene  trebao naljutiti. Međutim, on me je umjesto toga samo dobro nasmijao.
Jer, portal Kamenjar samo  je  prenio  objavu s  Facebooka Slavena Letice,  ali je očito Ivo Josipović u tolikoj mjeri  informatički   nepismen da nije  shvatio da portal  Kamenjar crvenom crtom-podvlakom označava  poveznicu (link) na  izvor. Josipović ili  nije znao, ili se  bojao  kliknuti na tu  crvenu crtu. Što bi  tek da crta nije crvena nego plava, ili ne daj Bože, crna?

A da ne govorim o tome  da je  Josipovićevu izjavu  o „naoružanim fratrima“ ali i  njegov odgovor Sesardiću Kamenjar  također prenio, pa bi  se Josipovićevom „logikom“ moglo reći da je „Josipović pao  toliko nisko da piše za Kamenjar“. Ne gospodine, pardon, druže Josipoviću, Kamenjar ipak nije toliko  nisko pao.

Albert  Einstein jednom je rekao da mrak ne postoji,  nego da je to  samo nedostatak svijetlosti. Rekao je i da je mržnja samo nedostatak ljubavi. Josipovićev pamflet u kojem nema ni  trunke ljubavi ne može ni biti  drugačiji, jer Bog je Ljubav. Isus Krist je Ljubav. Kod Josipovića nema Boga i  zato mu pamflet izgleda ovako jadno (a vjerojatno tome kumuje i ova južina)m pun mržnje i bez imalo ljubavi.
Međutim, Josipović ima šansu kakvu  nemaju ni neki koji sebe smatraju najvećim vjernicima i koji svake nedjelje idu u crkvu. On se samo treba  iskreno pokajati i  u tom kajanju  učiniti sve da se  rasvjetli ubojstvo obitelji  Ševo,  a posebno Rosemarie Ševo, curice koja je  u  trenutku ubojstva imala svega  9  godina. Takav postupak mogao bi mu, nakon  završetka ovozemaljskog života donijeti kartu  direktno za raj.

Do tada, ili do drugog Kristovog dolaska želim da Josipovićev treći dolazak u SKH-SDP  protekne  u redu, i da on  skupa s drugovima iz partije shvati  da će se narednih dana i tjedana obilježiti 30 godina od pada  Berlinskog zida, događaja kojeg su  on  i drugovi  iz partije očito prespavali.

Ivo Josipović je trećerazredni pravnik, koji teško da bi u nekom uređenom sustavu civiliziranog zapada uopće došao do diplome, a do koje je  po svemu  sudeći došao  jer mu je otac Ante bio visoko  pozicionirani član komunističke partije.  Ali, neka ga  to ne obeshrabri. Naime, iako trećerazredan, Ivo Josipović je puno bolji pravnik nego  glazbenik. Nu, neka ga  ni to ne  obeshrabri jer  je on puno bolji  glazbenik nego  političar.

I zato, ja mu  dobronamjerno i od sveg srca želim da shvati da je Berlinski zid pao, ima dobrih 30  godina.
A do  tada, ja ga, bez mjerenja kukuruza, pozdravljam starim  hrvatskim pozdravom IJLM, iliti „Ivo  Josipović laje na mjesec“ …

Predrag Nebihi/Kamenjar.com

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari