Pratite nas

U potrazi za Istinom

KAKO JE NEKAD PISAO DEJAN JOVIĆ

Objavljeno

na

Vjerovali ili ne, današnji radikalni velikosrpski propagandist i ideolog, dr sc Dejan Jović, u svojoj je ranoj fazi znanstvenog „sazrijevanja“ (kao jedna od mladih uzdanica Šuvarove Sosijalističke radničke partije – SRP), imao prilično uravnotežene stavove vezano za tadašnju političku zbilju, pa i za događaje i procese koji su u odlučujućoj mjeri utjecali na raspad SFRJ.

Iz obilja činjenica koje potvrđuju metamorfozu Dejana Jovića iz znanstvenika koji pokušava promišljati u politikanta, ovom prigodom evo samo dva primjera (iz njegove knjige Jugoslavija, država koja je odumrla, Zagreb, 2003.)

Sredinom 80-ih godina XX stoljeća, radikalni velikosrpski nacionalisti u Srbiji predvođeni „kritičkom inteligencijom“ (na čijem je čelu tada „duhovni otac nacije“ Dobrica Ćosić od milja zvani Gedža) sve češće govore o „silovanom srpstvu“ izražavajući svoje zgražanje i revolt nad time što Jugoslavija ne čini ništa kako bi „suzbila šiptarski terorizam“ i kosovsku „politiku flaše i kolca“ (riječ je o 1985. godini i navodnom „nabijanju na kolac“ Crnogorca Đorđa Martinovića što su ga – opet navodno – počinili „albanski separatisti“, a što nikad nije dokazano) i od kosovske krize nastoje napraviti općejugoslavenski problem.

Najviđeniji srpski intelektualci tog vremena traže bezuvjetnu solidarnost ostalih republika i nastoje ih okupiti u jedinstvenu frontu sumjerenu protiv ostataka „turskog bašibozuka“ (kako se u njihovim krugovima od „milja“ tada često nazivalo kosovske Albance), ali i svih onih koji ne dijele njihovu viziju „nove Jugoslavije“ .

U nizu razno-raznih apela, molbi, „vapaja“ i plediranja na „svest i savest“ ponajprije Slovenaca i Hrvata (za koje se ne bez razloga u Srbiji smatralo da baš i nisu previše voljni miješati se u njihove „unutarnje stvari“), spomenuti Dobrica Ćosić, nekadašnji Titov poltron, obožavatelj i njegov „dvorski pisac“, idejni tvorac Memoranduma SANU, meštar zaplotnjačkih propagandnih igara (koji je pored tituliranja „duhovnim ocem nacije“ ne rijetko nazivan i „srpskim Tolstojem“), u studenome 1986. godine piše pismo svojoj prijateljici i bivšoj partijskoj „drugarici“, Slovenki Spomenki Hribar, u kojemu poznatim riječnikom velikosrpske propagande navodi lažne podatke o „albanskom teroru na Kosovu“.

Evo što o tom pismu kaže Dejan Jović:

„ Pismo koje je Dobrica Ćosić poslao slovenskoj sociologinji Spomenki Hribar, u novembru 1986., otkriva do koje je mjere percepcija o seksualnim zločinima Albanaca ušla u javni diskurs. Ćosić citira svog prijatelja, čestog posjetitelja Kosova, koji mu je rekao da je u selu Klina samo tog ljeta 20 djevojčica silovano, a da se ni riječ o tome nije pojavila u medijima. ‘Ta su silovanja oblici totalnog rata protiv srpskog naroda, kojeg planiraju i sistematski izvode bataljoni mladih ljudi otrovanih nacionalnom mržnjom, i koji su zaštićeni zakonom i vladom’ (Dobrica Ćosić, Srpsko pitanje – demokratsko pitanje, Beograd, Politika, 1992., str.87.).

U svom govoru na zajedničkoj sjednici državnog i partijskog vrha Srbije (5. novembra 1988.), predsjednik Predsjedništva Srbije Petar Gračanin, rekao je: ‘Na Kosovu, došli smo do tačke na kojoj više ni devojčice u obdaništima, nijedna žena, mlada ili stara, ako je srpske ili crnogorske nacionalnosti, ne može da prošeta kroz albansko selo bez pratnje ili zaštite’“ (autor kao izvor navodi: IB CK SKS, 8/1988:6).
(Vidi: Dejan Jović, Jugoslavija, država koja je odumrla, Zagreb, 2003., str. 354., bilješka br. 27.; dijelove teksta istaknuo: Z.P.)

Već na sljedećoj stranici iste knjige (br. 355.), autor daje argumentaciju kojom u cjelosti pobija Ćosićeve navode (uz citiranje podataka i komentar istih) pa kaže:

„Još je više iznenađujuća snaga srpskog narativa, pogledaju li se podaci za silovanja: od 1. januara 1981. do 1. novembra 1986., na Kosovu je bilo 360 seksualnih delikata (silovanja, pokušaja silovanja, i drugih ‘djela protiv časti, morala i ugleda’). U 277 slučajeva i žrtve i zločinci su bili Albanci/Albanke, dok su u 38 slučajeva oboje bili Srbi/Srpkinje. Albanci su bili počinitelji takvih zločina nad Srpkinjama/Srbima u 58 slučajeva (od kojih 16 silovanja), dok je u sedam slučajeva počinitelj bio Srbin/Srpkinja, a žrtva Albanka/Albanac (Branko Horvat, ‘Kosovsko pitanje’, Zagreb, 1989., str.154.).

Prema tim podacima, Albanci su počinili – u relativnim brojkama (tj. kad se uzme omjer u stanovništvu) – manje zločina tog tipa od Srba… Nakon početka kampanje protiv politički motiviranih seksualnih delikata, zločini te vrste gotovo su nestali. Od početka 1986. do juna 1988., slijedeći zločini u kojima su žrtve bili Srbi i Crnogorci registrirani su na Kosovu: nijedno ubojstvo, dva pokušaja ubojstva i četiri silovanja. Registrirana su 22 fizička napada, 67 prijetnji, 18 verbalnih napada, 69 uličnih tučnjava, 56 povreda polja, 4 povrede šuma i dvije prijave za trovanje vode (B. Horvat, isto, str.155.).“ (istaknuo: Z.P.)

Prilično uravnotežen pristup, uz očitu tendenciju osude velikosrpske propagande i dokazivanja njezine neutemeljenosti u činjeničnom stanju, zar ne?
Evo i sljedećeg primjera.

Te iste (1985.) godine, kad su srpske tajne službe inscenirale tobožnje „nabijanje na kolac“ Đorđa Martinovića, iz tiska izlazi Knjiga o Milutinu, autor Danka Popovića.
Riječ je o „epskoj priči“ pisanoj priprostim seljačkim jezikom (tako da je svaki Srbin dobro razumije), u kojoj glavni lik, šumadijski seljak Milutin, u komunističkom zatvoru, neposredno pred smrt „otvara srce“ i svome sudrugu – robijašu s kojim dijeli ćeliju, priča svoju životnu štoriju.

U suštini, Milutinova se ispovijest svodi na vrlo sugestivan i prilično dojmljiv opis vlastitih patnji i stradanja kroz koja on prolazi od Balkanskih ratova, preko dva svjetska sukoba i na kraju završava u komunističkom kazamatu pod optužbom da je „kulak“, „srpski hegemonist“ i „državni neprijatelj“.

Milutin je (kao i svi drugi Srbi toga vremena – što je uvriježena tvrdnja kojoj valjda i ne treba dokaza), cijeloga života bio „opijen jugoslovenstvom“ i prepun „ljubavi prema svojoj južnoslovenskoj braći“ za koju neštedimice „lije krv“ i „podnosi neviđene patnje“ ne bi li ih „oslobodio od tuđinskog jarma“. Iako intimno zna (što i potvrđuje u trenucima „triježnjenja“ od „ideala kojima je obuzet“), kako su oni (pogotovu Slovenci, Hrvati i muslimani) nad njegovim narodom „stolećima činili zločine i istrebljivali ga“, Milutin uporno „proljeva krv“ i „bori se kao lav“ od Soče do Ohrida, Skadra i Bojane, sve dok svojoj nezahvalnoj subraći ne donese slobodu.

On trpi i šuti, iako je duboko svijestan te njihove mržnje prema Srbima, svjestan da će „čim im se ukaže prilika ponoviti iste zločine“ koje su činili u prošlosti. No, tako dobrohotan kakav jeste, krotke duše i široka srca koje zna samo za ljubav, on bezgranično prašta. Milutin je „mučenik“, „paćenik“ i „izopćenik“ koji je nepravedno i trajno „žigosan“ kao „unitarista“ i „hegemonista“ – samo zato što pripada jednom časnom, hrabrom, velikodušnom i dobrodušnom (ali i naivnom!) narodu koji se uvijek žrtvuje za druge, a to mu se dobro, nažalost, vraća zlom.

Milutin uskoro postaje (virtualni iliti duhovni) „tata svih Srba“ – kako reče sam Danko Popović jednom prigodom, a Knjiga o Milutinu (Beograd, 1985.) u doslovnom smislu riječi preko noći apsolutni književni hit u Srbiji i „srpskim zemljama zapadno od Drine“. Ona ulazi u svaku srpsku kuću i ekspresno, munjevito (po skraćenom postupku) i u srednjoškolsku lektiru u Srbiji i Vojvodini.

Za kratko vrijeme tiska se 40 izdanja u fantastičnih (za većinu daleko značajnijih književnika nedostižnih) više od 500.000 primjeraka (s tendencijom daljnje ekspanzije), te u samo nekoliko mjeseci postaje najčitanija knjiga u Srbiji u cijelom razdoblju nakon Drugoga svjetskog rata. O njoj se pišu hvalospjevi, sjajne kritike, dobiva nagrade i pohvale, pristupa joj se kao nekoj vrsti literarnog „nacionalnog žrtvenika“.

No, u čemu je tajna Popovićeve knjige koja (ruku na srce, po svojim literarnim dosezima ne bi zadovoljila ni najskromnijeg, polupismenog čitatelja koji promišlja svojom glavom i zna što je pisana riječ)? U tomu što je Knjiga o Milutinu ustvari digest (sažetak) romana Dobrice Ćosića, Vreme smrti, tog „mitskog“ opusa „duhovnog oca nacije“ (u 4 sveska, na ukupno 2212 stranica) u kojemu je autor preko jedne srpske obitelji i njezina stradanja u vrijeme Prvoga svjetskog rata, prikazao „zlu kob“ i „nesretnu sudbu“ srpskog naroda, dakako, opet u svjetlu „žrtvovanja za druge“ i trajnog podnošenja teških nepravdi. Ta „mučenička nacija“, frustrirana stoljetnim „nepravdama“, koja se iz „pobednika u ratovima“ pretvara u „poraženika u miru“, konačno „mora progledati“, svojim „vekovnim neprijateljima“ jednom zauvijek dati do znanja da ona taj „ponižavajući položaj ne prihvaća“ – i naravno, vratiti im istom mjerom! To je poruka koja se provlači između redova, kako kod Dobrice Ćosića, tako i kod Danka Popovića.

Brojni intelektualci u Srbiji upravo u ovom fenomenu „Milutina“ vide onu razdjelnicu, kritični trenutak kad je ogromna većina javnog mnijenja (kako to jasno i glasno kaže profesorica povijesti na Filozofskom fakultetu u Beogradu dr Dubravka Stojanović), „prešla na čeničku stranu“ („Svi…skoro svi su, da tako kažem, prešli na četničku stranu“ – veli ona):

„Više puta smo, naravno, pričali šta znači takav odnos prema četnicima. Ono što mislim da još jednom mora da se kaže, to je da je samo jedan dokaz o tome da je ta ideologija u Srbiji pobedila. I ta ideologija jeste u Srbiji pobedila mnogo pre dolaska Slobodana Miloševića na vlast. Ona je nedvosmisleno većinu dobila već negde od 1985. godine, od kad kreću one desetine hiljada tiraža Knjige o Milutinu.

Tada je već javno mnjenje potpuno prešlo na četničku stranu, da tako kažemo, već od 1985. godine. Slobodan Milošević je došao na već formiran i primljen program, prosto kao njegov egzekutor i mislim da je to ključno o čemu treba da govorimo, da ne treba da se sada pecamo sa nekim detaljima iz Drugog svetskog rata ili sa nekim datumima, pa će sad ovi njegovi obožavaoci da izvuku odjednom neki datum i da kažu da su četnici, evo majke mi, ubili tog jednog Nemca. Dakle, to nije nivo razgovora na koji treba ikada pristajati.“ (Vidi: https://pescanik.net/nadziranje/)
I ne zaboravimo, riječ je o 1985. godini, kad još uvijek nije bilo nikakvih naznaka višestranačja u Sloveniji i Hrvatskoj niti nacionalnih pokreta koji su težili za samostalnošću ovih republika.

Razmatrajući fenomen Knjige o Milutinu i njezina utjecaja u svjetlu distanciranja od Jugoslavije, Dejan Jović piše kako je ova knjiga „…uskoro postala najutjecajniji literarni izraz alternativne opcije za Srbiju: da se okrene sebi samoj, a ne Jugoslaviji, da ne brine o drugima nego o sebi…“, navodeći u tom kontekstu i riječi koje je Dobrica Ćosić izrekao u svojoj „pristupnoj besedi“ 1978. … pred SANU: „’U Evropi dvadesetog veka nema drugog malog naroda koji je toliko opterećen istorijom i koji je podneo takve žrtve za oslobođenje i napredak, kao što je bio srpski narod. Srbi su preživeli Austro-Ugarsku, fašističke i ustaške genocide, a u smislu fizičkih gubitaka dovedeni su na rub egzistencije. Kakav smo mi to narod, kakva smo mi to nacija, kad u ratu tako lako ginemo za slobodu, koju onda u miru izgubimo?’“

(Vidi: Dejan Jović, Jugoslavija, država koja je odumrla, Zagreb, 2003., str. 344. ; istaknuo: Z.P.)
Kult „ugroženog“ i „obespravljenog“ Srbina tako nezaustavljivo „vaskrsava“ – na filmu, u literaturi, publicistici, historiografiji, medijima, kazalištu, na političkim pozornicama i javnim tribinama, u slikarskim, glazbenim i kiparskim umjetničkim djelima, monografijama, žrtvoslovima, crkvenim „spomenicama“, „molebanima“, „parastosima“ i „opelima“, na uličnim mitinzima i skupovima, gdje god okom kreneš i uhom poslušaš.
I to nije sve.

Iz takvog diskursa javlja se jedna zloćudna i zlokobna paradigma čiji je kamen zaglavni „vraćanje istom mjerom“, „naplata duga u krvi“, „namirivanje ‘krvarine’ od vekovnih neprijatelja naših…“
Te morbidne teorije o nepostojećem „dugu u krvi“ rađaju se u bolesnim glavama onih kojima trebaju poslužiti kako bi se opravdalo zatiranje i istrebljenje drugih naroda i otimačina njihove zemlje, a što su takve tvrdnje daleko od svake istine i realnosti – tko će još za to mariti!?

Ne kaže Dobrica Ćosić uzalud: „Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno.“
No, ostavimo se Ćosića.

Pitam se što bi „naš“ Dejan Jović danas rekao o onome što je pisao 2003., kao već zreo čovjek od 35 godina s titulom dr sc (koju je stekao 4 godine prije u Engleskoj) u džepu?

Bi li bio spreman citirati izvore koji dokazuju lažnu ugroženost njegovih zemljaka u „sao krajini“ uoči raspada Jugoslavije onako kako je to nekad činio vezano za Kosovo, ili potvrditi svoje teze o kretanjima u Srbiji i bivšoj SFRJ te daleke 1985. godine, kad je većina Srba prešla na četničku stranu?
Kameleoni su vrlo zanimljiva sorta.

Zlatko Pinter / Kamenjar.com

 

Davor Dijanović: Zašto jugofilima i velikosrbima smetaju lojalni hrvatski Srbi, hrvatski domoljubi

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

’48 apsurdnih susreta Tuđmana i Miloševića’

Objavljeno

na

Objavio

Evo, tko je pročitao što je Aralica napisao o vremenu pripreme puča “pismom šestorice“, dakle koga zanimaju prave činjenice, sad može pročitati i ovaj tekst u prilogu. Ovdje ima dosta riječi o pokušaju izvedbe puča u proljeće 1994. godine u svjetlu Mesićevog svjedočenja protiv Blaškića u Haagu.

Pročitajte bar 3. i 4. poglavlje ako vam je ostalo puno za čitati, a ovu tablicu susreta Tuđmana i Miloševića možete samo periferno pregledati jer je ispod tablice ionako sve zbirno navedeno, piše Predrag Nebihi.

U tekstu se spominje dosta datuma od kojih je jako važan 14. rujna 1993. kad su Tuđman i Izetbegović potpisali dva sporazuma, jedan javni o federaciji i drugi tajni o konfederaciji s Hrvatskom. Istog tog dana 14. rujna 1993. do Izetbegović s Tuđmanom potpisuje sporazum, Muslimani u selu Uzdol u dolini Neretve masakriraju 41 Hrvata.

Pet dana prije toga, 9. rujna 1993. dakle isti onaj dan kad su kod Gospića hrvatske vojno-redarstvene snage otpočele preventivni napad poznat kao operacija “medački džep”, u selu Grabovica, također u dolini Neretve, Muslimani čine najteži zločin u muslimansko-hrvatskom građanskom ratu: upadaju u selo koje se nalazi u dubini teritorija pod kontrolom Muslimana, koje je nebranjeno u i kojem su samo civili i ubijaju sve štom se nađe na putu. Pritom je najmlađa žrtva bila djevojčica od 4 godine starosti koju su ubili skupa s majkom koja ju je držala u naručju. Ubijena su najmanje 34 hrvatska civila, od djece do staraca.

U takvim okolnostima, kad nas napadaju, ubijaju, masakriraju nam civile, ubijaju djecu, “šestorica” pod vodstvom spiritus movensa, maga današnje “desnice” Ive Banca, a prema Araličinim tvrdnjama na narudžbu Josipa Manolića, sastavljaju ono pismo koje ima bit uvod u puč, rušenje legalno izabrane vlasti i predsjednika države, i za sve se okrivljuje Hrvate.

To što ta vedeta današnje “desnice” Ivo Banac kaže da je on protiv komunizma (i ja sam protiv komunizma, a nikad nisam napravio nijedan izdajnički čin prema hrvatskoj državi pa me nitko ne postavlja za duhovnog vođu desnice) ali s “liberalnih pozicija” (nešto slično kao Kuljiš) ne znači ništa. Jer, zašto je on tada stao na stranu tih udbaša i komunista predvođenih Manolićem, koji je cijelo vrijeme napadao i optuživao ministra Šuška, a sve od onog famoznog prikazivanja filma o ubojstvu Bruna Bušića u jesen 1992. godine?

Taj, do sad jedini pravi pokušaj lustracije kojeg je predsjednik Tuđman pokušao provesti u jesen 1992. godine propao je upravo zato jer su te liberalne vedete iz tadašnje oporbe među kojima i “slavni” Vlado Gotovac, Ivo Banac, Vesna Pusić itd, stali na stranu udbaša. Naravno, na stranu udbaša stali su i pravaši predvođeni tadašnjim liderom pravaša Dobroslavom Paragom.

Takvima žrtve poput onih u Uzdolu i Grabovici ne znače ništa, štoviše, takvi će u svojoj mržnji, jalu i ljubomori prema predsjedniku Tuđmanu optužiti Hrvate da su sami krivi zato jer ih Muslimani ubijaju i protjeruju. I to će 20 godine kasnije završiti u presudi onoj drugoj, časnijoj šestorici, koja je u Haagu osuđena na 111 godina zatvora.

Kad je 7. lipnja 879. godine Papa Ivan VIII priznao Kneza Branimira za Kneza svih Hrvata i kad je Vatikan praktički prvi put priznao Hrvatsku, Hrvati su se zavjetovali Papi da nikad neće provaljivati u tuđe zemlje ni osvajati ništa tuđe. I sad, to je presudom jednog suda koji je međunarodni, kojeg je osnovao UN, dovedeno u pitanje. Hrvati su prvi put osuđeni da su htjeli oteti zemlju koja nije njihova, iako na njoj obitavaju 14. stoljeća, odnosno puno prije provale Turaka u istu.

Predrag Nebihi

Hrvatskoj treba lustracija detuđmanizacije i to jedina lustracija koja je Hrvatskoj ne samo potrebna nego i nužna

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Zločini, teroristički kampovi i ritualna ubojstva pod pokroviteljstvom vrha tzv. Armije BiH

Objavljeno

na

Objavio

Sjeme ISIL-a je tlu u BiH posijano i službeno 13. kolovoza 1993. godine kada je general Rasim Delić u sastav 3. korpusa tzv. Armije BiH uveo odred El-mudžahid. Geografsko srce BiH, Središnja Bosna, poglavito hrvatsko stanovništvo, njihova kršćanska tradicija i kultura, bili najveće žrtve u pokušaju stvaranja islamističkog Heartlanda.

Pitoreskna sela u dolinama Lašve, Bile i Bosne postala su prve baze mudžahedina. Na obroncima bosanskih planina planirali su svoje akcije diljem svijeta. Hrvati i Srbi, domicilni narodi u BiH, vrlo su brzo postali prijetnja uspostavi islamističkog poretka u BiH. Ono što se zbivalo na širem području Središnje Bosne devedesetih godina, danas se dešava, ne samo na sirijskim bojišnicima gdje odlaze Bošnjaci boreći se na strani ISIL-a, nego i u cijelom svijetu.

Sjeme ISIL-a je tlu u BiH posijano i službeno 13. kolovoza 1993. godine kada je general Rasim Delić u sastav 3. korpusa tzv. Armije BiH uveo odred El-mudžahid. Geografsko srce BiH, Središnja Bosna, poglavito hrvatsko stanovništvo, njihova kršćanska tradicija i kultura, bili najveće žrtve u pokušaju stvaranja islamističkog Heartlanda.

Prema procjenama stručne javnosti, mudžahedini, islamski dobrovoljci u BiH počeli su dolaziti već u veljači 1992. godine. Ni danas, zapravo, ne postoji sasvim precizna i točna brojka koliko ih je bilo, no uglavnom se navodi broj od njih dvije tisuće koji su se borili u sastavu 3. korpusa tzv. Armije BiH čije je sjedište bilo u Zenici. Već s proljeća 1992. godine organizirane su i prve  podružnice – po selima nadomak Travnika, Novog Travnika i Bugojna.

U sastavu tzv. Armije BiH, točnije, njenog 3. korpusa, ilegalno su se borili do 13. kolovoza 1993. godine kad su naredbom Rasima Delića, načelnika Glavnog stožera tzv. Armije BiH, a po odluci Predsjedništva Republike BiH, legalno. Generali tzv. Armije BiH, kojima se sudilo pred Haaškim tribunalom,  Delić, Hadžihasanović i Kubura, tvrdili su kako zapovjedništvo njihove vojske nije imalo kontrolu mudžahedina i onoga što čine hrvatskom i srpskom stanovništvu. Bile su to, mahom, notorne laži. Bivši pripadnici odreda El-mudžahid, medijima su, ali i pravosudnim organima, uglavnom govorili kako se ni u jednu akciju nije išlo bez suglasnosti Glavnog stožera tzv. Armije BiH.

Način njihovog dolaska, broj svetih ratnika kao i oni sami, i danas su ostali svojevrsna misterija.  Međutim, sigurno je jedno – boreći se na strani tzv. Armije BiH počinili su brojne zločine nad Hrvatima i Srbima na širem prostoru Središnje Bosne tijekom rata, a nakon potpisivanja Daytona, sve i jedno ubojstvo povratnika i policajaca dovodilo se u vezu s njihovim bazama u BiH. Bošnjačka politička vrhuška ih je, prema ocjenama hrvatske i srpske javnosti, dovela u BiH, osigurala im državljanstva i brakove s domaćim Bošnjakinjama, a danas ih pred pravosuđem, uostalom, kao i druge pripadnike tzv. Armije BiH štiti. Iako se bošnjačka politička, vojna i vjerska elita katkad za potrebe međunarodne javnosti distancira od tekovina rata kojeg su Sedma muslimanska i odred El-mudžahid vodili, u BiH svojim postupcima dokazuju posve suprotno.

Zločini mudžahedina  nad Hrvatima i Srbima u BiH

Po dolasku u Središnju Bosnu, preciznije Zenicu koja je bila svojevrsno sjedište islamskog radikalizma tijekom ratnih devedesetih, mudžahedini su prvi puta u borbama protiv HVO-a sudjelovali na lašvanskoj bojišnici u Busovači u siječnju 1993. godine. Hrvatsko-bošnjački sukob u FBiH počeo je zločinom nad Hrvatima u selu Dusina kod Zenice gdje je ubijeno 10 osoba, a jednom od njih izvađeno i srce što je prikazano i pred Haaškim tribunalom.

Mudžahedini su svoje bitke po Središnjoj Bosni u sukobima protiv HVO-a izvodili sa Sedmom muslimanskom brigadom čiji je počasni zapovjednik bio sam Alija Izetbegović. “Alija sokole, Sedma je uz tebe”, “Za Allaha protiv Vlaha”, bili su pokliči Bošnjaka – muslimanima koji su bili pripadnici te postrojbe, glavne napadačke sile 3. korpusa tzv. Armije BiH. Sedma je kasnije dobila  u nazivu i epitet Slavna. Bila je svojevrsna preteča El-mudžahida jer su u njoj, uglavnom, bili borci skloniji  prakticiranju vjere. “Allahu Ekber! Tekbir”  bio je poklič kojim se išlo u akcije.

Danas bi se moglo bez imalo zadrške konstatirati kako su po dolasku u Središnju Bosnu, mudžahedini, zapravo pomogli osnivanje jedne takve brigade već u studenom 1992. godine. “Tekbir” je bio zaštitni znak, a legaliziran je u kolovozu 1993. godine. Predsjedništvo Republike BiH tim je činom zapravo odobrilo džihad u BiH.

U selu Mehurić nadomak Travnika, u dolini rijeke Bile, u ljeto 1993. godine očišćenoj od Hrvata i svega hrvatskog, već 1992. godine Sefer Halilović je najavio rat protiv Hrvata u BiH. Vrlo brzo, mudžahedini su, upravo tamo, organizirali i svoje zapovjedništvo, ali i logor pod njihovim nadzorom u kojem su bili zarobljeni mahom Hrvati s tog područja. Mehurić, odnosno, dolina Bile, vrlo su brzo među Hrvatima postali sinonim radikalnog islama i borbe koja se vodi u to ime.

Alija Izetbegović: Ako vi nećete napasti Miletiće, pomozite mudžahedinima da to obave za vas 

U selu nekoliko kilometra udaljenom od Mehurića, u travnju 1993. godine počinjen je zločin nad Hrvatima. Mudžahedini i lokalne postrojbe tzv. Armije BiH ubili su petoro Hrvata, od kojih je četvero civila. Protjerali su 60-ak mještana sela. Protjerani Hrvati bili su zarobljeni u selu Mehurić gdje je bilo sjedište odreda El-mudžahid, a njihov zapovjednik, Abu Haris odbio je razmjenu hrvatskih civila. Prema iskazu jednog od preživjelih svjedoka, sam Alija Izetbegović je mještanima Muslimanima na ovom području kazao kako, ako oni neće napasti Miletiće, onda trebaju pomoći mudžahedinima koji će to obaviti za njih. Što je i učinjeno. Predmet Miletići vodi se na Tužiteljstvu BiH koje je nedavno uputilo prijedlog Sudu BiH da se spusti na Županijsko tužiteljstvo Središnja Bosna. Još jedna pljuska u lice hrvatskim žrtvama jer se pred županijskim sudovima ne sudi po zapovjednoj nego individualnoj odgovornosti čime bi masakr nad Hrvatima Miletićima bio, sporadični incident, kako to voli reći sam Bakir Izetbegović, bošnjački član Predsjedništva BiH.

Masovna grobnica na Bikošima – strijeljanja  najmanje 24 Hrvata od kojih se 22 i danas vode kao nestali 

Mantre o tome da “Armija BiH nije okaljala ruke” demantiraju masovne grobnice po Središnjoj Bosni. Jedna takva je i u selu Maljine iznad Travnika. Danas zločin na Bikošima, nažalost, nosi epitet najgoreg od najgorih. Mudžahedini i lokalne postrojbe tzv. Armije BiH u tom su zaoseoku oteli Hrvate, jednu grupu zarobili u logor na Mehurić, a drugu strijeljali. Najmanje 24 osobe hrvatske nacionalnosti 8. lipnja 1993. godine strijeljano je tom lokalitetu.  I danas se 22 žrtve vode kao nestali.  Strijeljani su mahom mladi muškarci. Najmlađa žrtva imala je 17, a najstarija 53 godine. Žrtve su bile i rodbinski povezane, pa su tako stradali: očevi i sinovi iz obitelji Janković i Bobaš, braća Balta (Anto,Jozo i Nikica), Barać (Davor i Bojan), Tavić (Mijo i Jakov). Među žrtvama strijeljanja je i Ana Pranješ (19). Sa strijeljanja su uspjeli pobjeći Marijan Bobaš, Darko Pušelja, Željko Pušelja, Berislav Marijan i Pavo Barać. Taj se zločin od dana počinjena među vrhom tzv. Armije BiH prikrivao, a general Merdan, zamjenik zapovjednika 3. korpusa izvijestio je kako su civili u Maljinama stradali u “borbenim dejstvima”.

Hrvatska Republika Herceg-Bosna devedesetih je inzistirala na potragama za nestalim Hrvatima s Bikošima, a paralelno s time: istrage  i potrage su neprestano sabotirane. Pretpostavlja se kako su zapravo tijela strijeljanih Hrvata nekoliko puta prebacivana s jedne lokacije na drugu. Predmet Bikoši vodi se pred Tužiteljstvom BiH, a DNK žrtava dolazi na Kantonalni sud u Travniku. Pred Haagom su za zločin na Bikošima oslobođeni odgovornosti i Delić i Hadžihasanović jer “Armija BiH nije kontrolirala mudžahedine”.

Teror džihada nastavio se i u naseljima Zabilje i Bobaši na viteškoj općini kada su u ubili zarobljene pripadnike HVO-a, pripadnike Civilne zaštite i civile tijekom rujna i listopada 1993. godine za što također nitko nije odgovarao pred domaćim pravosuđem.

Osim toga, počinjeno je i nekoliko pojedinačnih zločina, poput ubojstva dr. Veljka Sladojevića u Zenici, odnosno, Dragoljuba Popovića u Travniku.

Kroz logor na Mehuriću koji je bio pod izravnim zapovjedništvom odreda El-mudžahid prošlo je gotovo 500 hrvatskih zarobljenika. Na tek nekoliko kilometara udaljenost od Mehurića, formiran i je kamp u nekada hrvatskom selu Orašac. Za potrebe terorističkih aktivnosti selo je kompletno pretvoreno u kamp, a izgrađena je čak i zgrada trokatnica u kojoj su stanovali samci-mudžahedini. U jednoj hrvatskoj kući bio je i zatvor za hrvatske i srpske civile koji su oteti u Travniku i dovezeni na Orašac. U ritualnom obredu, zarobljenom Popoviću, odrubljena je glava.

Dnevnik.ba je ranije objavio reportažu o selu Orašac, a uništene hrvatske kuće,osim što svjedoče tragediju Hrvata tog kraja, dokaz su kako isti pečat danas ostavlja ISIL kao nekada odred El-mudžahid.

Osim Orašca i Mehurića, organiziran je kamp i na Ravnom Rostovu, planinskom predjelu na kojem se spajaju Bugojno i Novi Travnik. Kamp na Rostovu često se spominje kao zadnja stanica kojoj su viđeni zarobljeni, odnosno, odvedeni bugojanski Hrvata iz logora bh. banka. Pojedini mediji godinama u BiH špekuliraju kako  su Hrvati iz bugojanske skupine ustvari završili kao žive mete mudžahedinima na Rostovu.

Iz kampa na Rostovu napadali su linije obrane novotravničke brigade HVO-a. U travnju 1993. godine oteli su četvoricu pripadnika novotravničke brigade HVO-a “Stjepan Tomašević”, a u istom tom mjesecu, u otmici Živka Totića, zapovjednika zeničke brigade HVO-a kojeg su pokušali ubiti, likvidirali su njegovu pratnju.

Srpski civli i vojnici VRS-a također su bili žrtve mudžahedinskog terora na Vozućoj 1995. godine.

Žrtvama njihovog terora bili su i katolički svećenici, časne sestre, kao i same  crkve. Primjerice, časna sestra Ljubica Šekerija, oteta je iz travničke gradske crkve sv. Ivana Krstitelja i bila zarobljena u logoru na Mehuriću. O tom je svjedočila i pred Papom Franjom 2015. godine.

Zajedno s drugima, zavezanih očiju, odvezli su nas u svoje sjedište u Mehuriće kod Travnika, u prostoriju 2×2 m s dva kreveta na kat. Odvezali su nam oči, uzeli sve stvari što smo imali u džepovima. Kod mene su našli samo krunicu i ključeve od kuće. Od župnika vlč. Vinka tražili su da nogama pogazi moju krunicu. Župnik to nije htio učiniti. Oštreći sablje prijetili su kako će mene zaklati ako župnik ne pogazi krunicu. Kazala sam: „Župniče, neka me zakolju, ali Vi nemojte gaziti našu svetinju!“ Poslije brojnih nasrtaja i urlikanja ostavili su nas na kratko same. Pokupila sam ostatke potrgane krunice. Noktom sam poderala dušek na krevetu i sakrila zrnca krunice. Boga sam molila za snagu”, dio je iz potresnog svjedočanstva časne sestre Šekerije.

Katoličke bogomolje, također, nisu ništa bolje prošle. Franjevački samostan sv. Franje Asiškog u Gučoj Gori bio je sjedište jedne od brigadi tzv. Armije BiH. Prije nego je samostan preuzela vojska generala Alagića, mudžahedini su ga u potpunosti devastirali – na oltaru je Abu Mali izučio ezan, freska iznad oltara je uništena, a kip sv. Franje u klaustru samostana i danas nosi svoje rane – rupe od ispaljenih metaka. Fra Franjo Križanac, prvi poslijeratni gvardijan jednog od najstarijih samostana u BiH, u razgovoru za Dnevnik.ba ranije je govorio o tim danima stradavanja. U hodniku samostana stajao je natpis “Arrivederci in Roma”, odnosno, “Doviđenja u Rimu” što dovoljno govori. Katolička groblja podvlašićkog kraja mahom su bila devastirana, a spomenici nakon rata minirani.

Nakon Daytona: Kampovi i brakovi kao jamac ostanka bivših boraca u BiH 

Pohod nije prestao potpsivianjem Daytonskog mirovnog sporazuma 1995.godine, nego je, moglo bi se reći, legaliziran. Brojni pripadnici odreda El-mudžahid su ostali u BiH zahvaljujući, primarno SDA i pojedinim akterima u Islamskoj zajednici. Dobivali su državljanstva BiH i oženili Bošnjakinje. Između brojnih bošnjačko-muslimanskih političara u tom se posebno istaknuli Hasan Čengić, predsjednik Glavnog odbora SDA i sabornik u Islamskoj zajednici BiH, neformalni pokrovitelj mudžahedina i njihovih terorističkih aktivnosti i Šemsudin Mehmedović, SDA-ov parlamentaraca koji je bio kum mudžahedinima i Bošnjakinjama, odnosno, osoba pred kojim su sklapali brakove pred civilnim vlastima u BiH.

Dok im je Mehmedović pronalazio buduće supruge, nekada SDA-ov, Bakir Alispahić se potrudio od došljaka izvući ono najbolje za bošnjačke policajce u BiH.

Alispahić je u tom razdoblju, bio glavni “logističar i časnik za vezu”  između MUP-a RBiH i Islamske Republike Iran, odnosno bošnjačkih policajaca – učenika  i iranskih – učitelja, i jednih i drugih podjednako, navodnih potencijalnih terorista. Alispahića su mediji godinama dovodili u (ne)izravnu vezu sa švercom oružja, hrane, krađu imovine sarajevskih Srba koji bi  nestajali preko noći,  kriminalnim sarajevskim grupama Ramiza Delalića Ćele, kao i specijalcima MUP-a RBiH, famoznim Lastama i Ševama.

Međutim,  istinu o navodnom najvećem špijunsko-terorističkom kampu u BiH, a zasigurno i u regiji, činjenice i dokaze o tome tko je stranim borcima, kako i zbog čega, odobravao državljanstva BiH, kako se financirala Armija BiH preko raznih islamskih (para)organizacija, trebalo se saznati tijekom sudskog postupka protiv Alispahića i drugih.

Iako su 2002. po nalogu tadašnjeg Federalnog tužiteljstva uhićeni Bakir Alispahić, Irfan Ljevaković i Enver Mujezinović zbog postojanja osnovanih sumnji špijunaža za Iran i političkih ubojstava i organizacija kampa koji je služio za obuku i pripremanje terorističkih akcija, pravosuđe je (ne)opravdano zakazalo.

Planirali su, kako se tada navodilo, po nalogu samog državnog vrha ubojstva bh. intelektualaca Bošnjaka, ali i Hrvata, poput Ivana Bandera i Jadranka Prlića. Terorističke akcije trebali su izvesti upravo pripadnici (anti)terorističkih grupa obučavanih u fojničkom kampu.

Ipak, optužnica protiv Alispahića i drugih, uskoro je s „kampa Pogorelice“, odnosno, organizacije vježbi za teroriste u suradnji s iranskom obavještajnom službenom i sprječavanja kaznenog procesuiranja osoba osumnjičenih za terorizam,  preinačena u  „pokušaj atentata Fikreta Abdića“, a sve trojica osumnjičenih, oslobođeni su pravomoćno, pred Vrhovnim sudom Federacije BiH kaznene odgovornosti po svim točkama optužnice.

Alija Izetbegović tada je izjavio kako su kontakti Vlade RBiH s Iranom bili legalni, a iranska diplomacija u BiH kako nikada nisu organizirali bilo kakvu obuku niti kamp mimo izričitog ranijeg zahtjeva Vlade RBiH.

Mudžahedinske ćelije (ne) miruju: Ubojstva hrvatskih povratnika i policajaca 

Po potpisivanju primirja između zaraćenih strana u BiH, uslijedili su teroristički napadi koji se uglavnom povezuju s naredbom američkih vlasti Aliji Izetbegoviću da mudžahedine pošalje tamo odakle su i došli. Ubojstva hrvatskih povratnika i policajaca u terorističkim napadima kasnih devedesetih postali su nova svakodnevica Hrvatima u Središnjoj Bosni. Prijetnje, nasilje, incidenti, zastrašivanje bili su dio novog rata protiv ustavnog poretka u BiH.

Sve i jedno ubojstvo se nakon 1995. godine dovodilo u izravnu vezu s ostatcima mudžahedinskih ćelija u BiH. Time se trebala spriječiti provedba jednog od daytonskih Aneksa da se “svi narodi vrate na svoje”.  Strani su ratnici, od 1992. pa sve do danas, u BiH, zapravo pronašli stanovit dio pristaša islamističkog režima kakav zagovaraju.

Auto-bombe više nisu bile sredstvo stranaca, nego i nekadašnjih prvih susjeda, Bošnjaka. Iz BiH je u zadnjih nekoliko godina sigurno više od 100 državljana BiH na sirijskim ratištima koji se bore na strani ISIL-a. Za sve ove godine – najveća bošnjačko-muslimanska stranka, SDA, vlastitu ulogu, ponajprije, ulogu Alije Izetbegovića, ratnog lidera, u regrutiranju mudžahedina skriva, minorizira ili pak relativizira pozivajući se na vojnike HV-a u Hercegovini, odnosno, JNA na teritorij BiH.

Međutim, brojne nejasnoće, manipulacije o brojki svetih ratnika, načinu na koji su došli, propaganda sve triju zaraćene strane, odnosno, javnosti ne umanjuje činjenicu da je zbog odreda El-mudžahid i njegove duhovne i političke ostavište u BiH jedan dio bošnjačkog naroda takvo tumačenje i ratovanja i vjere i društva prihvatio kao ispravno odnosno vlastiti.

Šestorica napadača u New Yorku bivši pripadnici tzv. Armije BiH 

Njihov put nije bila sama BiH, naša je zemlja bila tek stanica u jednoj globalnom projektu s čijim se posljedicama zapadno-europske zemlje tek danas suočavaju. Početak globalne kampanje protiv terorizma i tada Al-Kaide počeo je kada su 11. rujna 2001. godine bivši pripadnici odreda El-mudžahid, njih čak šestorica, izveli teroristički napad na SAD, odnosno, tornjeve u New Yorku. U tom napadu stradalo je 2 977 osoba.

Čak šestorica napadača na Svjetski trgovinski centar u New Yorku bili su pripadnici odreda El Mudžahid, ili su nakon rata bili obučavani u kampovima na teritoriji BiH.

Halid Al Midhar, pilot koji se zrakoplovom zabio u WTC u New Yorku i Muhamed Ata, koji poginuo tijekom terorističkog napada, bili su pripadnici Odreda El Mudžahid i imali su putovnicu BiH, navedeno je u Izvještaju zajedničke Komisije američkog Senata i Kongresa neposredno nakon terorističkih napada 11. rujna.

Taj  izvještaj završen praktično tek u ožujku 2004., i da je utvrđeno da je i drugi pilot, Navak Elhamzi, također sudjelovao u ratu u BiH kao pripadnik Odreda El Mudžahedin.

Teroristički tornado odnio je prvo hrvatske živote u Središnjoj Bosni 

Natpis iz samostana u Gučoj Gori 1993. “Arrivederci in Roma”  svjetskim medijima, ali i sigurnosno-obavještajnim koalicijama za borbu protiv terorizma i ISIL-a trebao je, barem biti, znakovit. Teror(izam) protiv svakog moguće kršćanski zapadnoeuropskog elementa počeo je u BiH. Masovne grobnice, ritualna ubojstva, kampovi po selima – svjedoci su, osim kalvarije Hrvata Središnje Bosne kao prvih žrtava islamskog terorizma, i bešćutnosti svjetskih javnosti i “voždova” koji 20 godina pokušaju zaustaviti teroristički tornado koji u BiH odnio prve živote.

Glorija Lujanović/Dnevnik.ba/Hrvatsko nebo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari