Pratite nas

Kolumne

Kako je Njemačka ispala zbog provale tuđeg nacionalizma

Objavljeno

na

Ne, nije ispadanje popularnog “elfa” sa Svjetskog nogometnog prvenstva posljedica praznovjerja, kako bi neki fatalist mogao zaključiti ponesen mišlju kako su tri od četiri prethodna prvaka u ovom stoljeću (Francuska, Italija i Španjolska) ispala već u početnoj fazi natjecanja. Nije tom krahu razlog ni sad već tradicionalno zla kob Nijemaca kad pokušavaju ispisati povijest u golemoj Rusiji. Mada, nekoć bi im barem ljeti dobro krenulo, grdne bi nevolje nastupile tek s cičom zimom. No, ovo je ipak neka druga priča. Po Nijemce žalosna, ali srećom još ne i tragična.

U svakom pothvatu organizirane skupine ljudi posvećene određenom cilju, pa tako i nogometne momčadi, nezaobilazan čimbenik je prava atmosfera, zdravo ozračje u kojem je ključna karika međusobno povjerenje, koje služi kao temelj nužne kohezije. A upravo ono je, uoči turnira, u redovima njemačke reprezentacije ozbiljno poljuljano. Pritom problem nije bio u rasno i etnički šarolikom sastavu. Ta, nije li ekipa sličnih značajki – osmorica njih, okosnica momčadi, nastupili su i sada u Rusiji – pred 4 godine otišla do kraja u velikom stilu, legendarnom sedmicom propisno isprašivši tur domaćinu Brazilu? Doduše, oku pozornog promatrača ni tad nije moglo promaći kako bi uoči susreta “Deutschland über alles” pjevali isključivo igrači bljeđe puti. Oni tamnijeg tena, i domalo za Njemačku neobičnih fizionomija i imena, tom prilikom ne bi čak ni prebirali usnama, pa niti samo otvarali usta. Ostajali bi skamenjenih lica iako su nacionalnu himnu zacijelo učili u školi. Osim ako su domaćini smatrali nepotrebnim poučavati ih toj patetičnoj melodiji, prema kojoj i sami gaje sve manje poštovanja, čisto kako prinovama ne bi povrijedili osjećaje. No, došljaci iz sunčanijih krajeva očito se u novim domovima u tuđini nisu sramili onoga što jesu, a to su prenijeli i na svoju djecu, koja, pak, ono što jesu nisu mogla prestati biti pritiskom na gumb. Ukratko, provedena je integracija, ne i asimilacija… a i to u najboljem slučaju!

Ovaj detalj nije promakao tradicionalnim njemačkim otočnim “prijateljima” s iznimnim osjećajem za izazivanje razdora u neprijateljskim redovima, kojeg neumorno bruse već stoljećima, kako na velikima, tako i na malima. A njima Nijemci nisu bili naročito dragi ni prije Brexita. Stoga i nije neobično što je susret dvojice njemačkih nogometaša turskog identiteta na privremenom radu u Engleskoj, Özila i Gündogana, s turskim predsjednikom Erdoganom uprizoren upravo u Engleskoj i slika o tome brižno, kao svojedobno rušenje Starog mosta u Mostaru, odaslana u svijet. A već i površnim poznavateljima povijesnih prilika poznato je kako ništa što Englezi priređuju, zbilo se to u Engleskoj ili drugdje, nije slučajno. Naprotiv, promišljeno je i rijetko kad dobronamjerno. Režirana sportsko-politička provokacija predvidljivo je izazvala provalu ljutnje i bijesa u Njemačkoj, a dvojac Turaka u “elfu” pribijen je na stup srama.

Imajući u vidu kako Njemačka po pitanju zadržavanja identiteta dobrohotno tretira tek pristigle useljenike s kraja svijeta, Özil i Gündogan su vjerojatno pomislili kako im to što žive od vlastita rada – kao i to što su Njemačkoj ipak nešto dali (uz nastupe u reprezentativnom dresu obojica su transferirana u inozemstvo uz pozamašnu odštetu), a ne samo od nje uzeli – daje pravo biti ono što jesu – a jesu Turci – i to još javno iskazivati. Ipak, prevarili su se, jer u napetom “mi ili oni” ozračju respekt iskazan prema demonu Erdoganu i Turskoj nije mogao biti drukčije protumačen nego kao izljev turskog nacionalizma i nedostatak poštovanja prema anđelici Merkel i Njemačkoj. I nakon jenjavanja čitave priče, kako to obično biva kad je riječ o politikom podgrijanim strastima, dvojac podvojene lojalnosti između Vaterlanda i Muttilanda ostao je u najmanju ruku sumnjiv u podsvijesti svojih suigrača čime je ozračje u reprezentaciji nepovratno narušeno.

Osim Nijemaca, s tuđim nacionalizmom u nogometu bakću se i južni im susjedi Švicarci. No, za razliku od Nijemaca, koji su bili nogometna velesila i prije dotoka svježe krvi s raznih strana svijeta, Švicarci bi se na završnicama većih nogometnih natjecanja najčešće našli tek u ulozi sudaca, sve do zamjetnijeg uvoza ljudstva s balkanskih pustopoljina posljednjih nekoliko desetljeća. Ta se pojava pokazala izrazito blagotvornom za njihove sportske rezultate. Naime, plasman u sljedeću fazu natjecanja imaju zahvaliti ponajviše dvojici klasnih igrača – kosovskim Albancima Xhaki i Shaqiriju. Oni, pak, i kad odjenu švicarski nacionalni dres, iz nekog razloga odbijaju prestati biti Albancima pa proslavljaju golove rukama tvoreći figuru albanskog nacionalnog simbola – dvoglavog orla.

A tuđi nacionalni simboli, kao i bilo kakva gestikulacija kojom se aludira na njih, vrijeđaju one kojima je već i puko postojanje drugih dovoljno da ih uvrijedi. Napose ako ih i usred majčice Rusije slede lica koja govore “lj” pa ih opet, baš kao nedavno iz kolijevke im, “bato, bato, eljiminiraju”. I tako, nakon što im slomiše bagrenje, jer nisu ih vetrovi oduvali, sve je već po običaju otišlo u … Honduras! U tom snuždenom jatu belih, također dvoglavih, orlića samo “lepa Đokina kći” ne haje odveć zbog te dvije glave crnog orla. Njoj je za oko zapela, pa joj se po glavi vrzma, ona treća – ona koja se poput perle smjestila sred tijela sjajnog Đerdana,… ovaj,… Xherdana Shaqirija.

I dok se albanski orao i dalje kočoperi na zastavi vijorećoj pred sjedištem Ujedinjenih naroda na East Riveru vrijeđajući tako one koje sama njegova pojava vrijeđa, FIFA je otišla korak dalje od UN-a, kako uostalom i priliči perjanici u borbi protiv rasizma, nacionalizma i svi ostalih zlih “izama”. Borba je to čiji je krajnji cilj da svi zaborave na ono što jesu, a ako im to kojim slučajem ne uspije, da se barem prave kako nisu to što jesu. Osudama neprihvatljive pojave u redovima svoje reprezentacije revno se priključuju u slijeđenju smjernica međunarodnih autoriteta uvijek strogi Švicarci. Zbog albanskog nacionalizma osuđen je, kažnjen i proglašen budalom čak i autohtoni Švicarac Lichtsteiner jer se u slavlju solidarizirao sa suigračima najzaslužnijima za uspjeh.

Da je nacionalizam posebno pogubna pojava, nekima je poznato još iz doba eseferjota, ex-države koja je u borbi protiv tog zla bila desetljećima, pa i više od pola stoljeća, ispred tobože razvijenoga svijeta. A kako je ta borba okončana, nema koristi podsjećati one nesklone učiti na tuđim greškama. Nacionalizam tako ostaje zlo od kojeg je veće možda tek ono kojem se ne usudimo ni spomenuti ime. Dovoljno je tek reći kako su zbog tog čudovišnog prijestupa iz Američke filmske akademije izbačeni jedan Židov i jedan crnac. Sasvim dostatno da nitko zdrave pameti ne propitkuje više. Me Too!

Pomalo ironično, nakon što su svoj nacionalizam ušutkali i gotovo ga iskorijenili, samo kako došljake u svojim zemljama ne bi uvrijedili, Nijemci i Švicarci sad muku muče s tuđim nacionalizmom koji im se podmuklo ušuljao pod skute. Da stvar bude gora, prikrio se pod velom njihovih nacionalnih amblema – uporaba kojih je prigodno, u strogo ograničenim dozama, još uvijek dopuštena.

Ipak, koliko god se na njih ljutili, Özil i Gündogan s jedne, te Shaqiri i Xhaka s druge strane, su ono najbolje što su mogli dobiti s tih strana svijeta. A najbolji su i na korist drugima, između ostalog, i zato što drže do svoga. Pa kako im onda zamjeriti što do svoga drže više nego do njemačkoga i švicarskoga, pogotovo kad vide da do vlastitoga Nijemcima i Švicarcima i nije odveć stalo?

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Barbara Jonjić: Crvena banda omogućava Aci emisiju iz godine u godinu…

Objavljeno

na

Objavio

Mirna reintegracija
Taj pojam mi je sam po sebi
Čudo jedno

Obljetnica jon je ovi’ dana

Nu
Ivan Penava reka’ ton prigodon
Kako je Vukovar epicentar puzajuće velikosrpske agresije
Ha
Svaštatićeš
Ne bi ja to baš tako rekla moj Ivane

Meščini
Kako su se oni odavno uspravili
Nit’ više puzu
Nit’ se kriju
Uvik dubu

Sidu jedino kad naša himna svira

Nego
Sve se propeli na zadnje noge
Pa zaskaču
I vrtu repicon
K’o ćuko kad mu sve od ruke iđe

Plenki se raspištoljijo na našega Ivana
Dašta
Pa ‘ko je ikad vidijo da se Plenki rećemo raspištoljijo na nekoga Jovana

Ja nisan

Što se mene tiče
Ima i pravo
On se satraje oko Pupija
A
Svako zeru nađe se ne’ki mudrijaš Hrvat koji mu na Pupija i Srbe urta

Što ni zere nije ured
Zna se
On sunjima najozbiljnije posle sklada
Radi na miru i ustavljanju mržnje
I to u dvi a ne samo u jednoj državi
A manitovi ga davu su nekakvin puzajućin agresijama
Nestalima
Poginulima
Pobunjenima

Ma
Živu u prošlosti i gotovo

Došlo dotlen da Plenkiju ruke i Brkić mora dat

Nisi ti moj Ivane ured
Nit’ u trendu
Nikako
Di su ti brajo heštegovi
Nema u tebe k’o u Bojana – Ja ne mrzin
Nema u tebe k’o u Čovića – Stop mržnji
Sve se nešto okrićeš prošlosti
Pa kopaš grebe i zamećeš smutnju
Umisto da k’o svaki pošteni i kohezivni Hrvat pričaš o budućnosti i EU fondovima u interesu naroda

Saberi se brate zeru
Vakat je
Nisi dugovit u stranki nastaviš li ‘vako
Ne more stranka bit’ taoc jednoga čovika

Jesi ti to smetnijo?

Neboj se
Sitit će te Plenki toga, kad se već sam sitit ne znaš

Lipo ti je Plenki reka’ kako ti ne krojiš politiku hdz-a
Dašta
Istina živa
Tek je triba ovako nadodat pa reć, zeru ušire

– Ti i tak’i ne krojite politiku hdz-a! Krojimo je mi kohezivni!

Jerbo nisi samo ti sporan Ivane
Sporan je i svaki oni koji ti plješće
I svaki oni koji daje prostora tin tvojin zaostalin idejama

Ae
Manitiji ste od oni Pernarovi’ pacijenata
Što se zasiplju vitaminin iz De eM kutijica

Nego
Komšo zvani Rupa u izbornomu zakonu Nan stiže

Vrcon na HTV
Tako čujen
Šta?
Niste čuli za Komšu?
On van je nekako najviše Obuljenka đir Samo iz BiH
Ono, ni’ko ga od Hrvata k’liko se meni čini nije tijo a ni bira
Al eto, baš on se na postolju Hrvata ukaza

Zanimljivo, ne iđe obać’ Plenkiju spornu Bujicu
Nego baš na nespornu državnu televiziju koju naš proračun plaća
Čudo jedno

Aaaaaa ‘ko’no proračun izglasava?
Ih
I ja mislin

Kažu kako će se razgovorit su Acon okolo dva

Ma ne virujen u to niti zere
Očekujen velike prosvjede
Na ti dan
Iste onak’e k’o kad je Aca ima emisije su raznin četnikima ili kad je vriđa
Provinciju neuku i Domovinski rat
Gorilo sve od prosvjeda

Cila baza našega hdz-a digla se u taj vakat na noge pa oplela po njemu
Odman mu emisiju vjerodostojno makli
Zavidila
A vratijo je tek sdp
Ae
‘Taćeš
HDZ makne, SDP vrati
Crvena banda omogućava Aci emisiju
Iz godine u godinu
Ne more tute HDZ, neka se trsi
Baš ništa

Već vidin
Gotov je Komšo kad ga se Plenkijevi Pretorijanci dočepaju
Zna se kako oni nikako ne podnosu kad se ne poštuje volja naroda
Ništa nji’ ne ljuti k’o to

Ako ništa drugo
Skočit će oni barenko nekon
Prosvjednon noton
Samo ne znan oće li ta nota bit’ polovinka ili četvrtinka
‘Oće’l bit’ povisilice prid njon il’ snizilice

Vrime će pokazat’ ‘oće li bunt bit’ našaran heštegon na tviteriću
Ili statuson na fejsu

Uglavnon, čut će se gusle

A Komšo će pobić glavon brez obzira
Brzin vlakon za uru u Split
Pa unda
Morskin puton kući
Plovit će kruzeron iz Splita u međunarodnu luku Neum
Bit’ će to uplovljavanje
U bobu
Prvi red stabala popilat će se za te zgode
Poradi bolje vidljivosti cile te razvedene obale
Pa će unda Komšo nabacit selfi su onin prvin stupon u moru
Tako da ima šta pokazat svojin gazdama u Sarajevu
Ae
Znade on kako njizi ništa na svitu ne veseli k’o naš most u izgradnji

Eto, tako će Komši u Zagrebu bit’
Tako il’ nikako

Ako i’ko,
Plenki i njegova Vlada znaju skočit’ za svoj narod

I ne sikiran se kad to znaden
Ni za Vukovarce
Ni za Hrvate u BiH
Ni za se’

Pridala san sve Plenkiju u ruke
Tamo je najsigur’ije

Lipo naš narod kaže
Daj dite materi
I sve ured

Pa ja lipo na lašnje teme
Cenin od smija
Doklen čitan šta naša Mirela Holy piše
Ona Oraj gospoja
Ona, što je moj svekar koludricon zove

Mirelu sikiraju diviji gudini
Lov
I biskupi
Pa unda
Uspoređuje divije gudine i malešnu dicu
Ono, živa bića njoj su baš sva ista
I maovina i dite
Ubit dite i izist list salate
Po njoj
Isto je

A meni palo na pamet
Kako bi vrvo bilo
Komšu i Mirelu metnit
Na naslovnicu Novosti

Uparit nekako ta dva lipa, topla, urbana pogleda

Jerbo kako san na novo s’vatila
Nakon onoga derneka SNV
Novosti u biti samo promiču kršćansku satiru

To in je na prvomu mistu

Tek na drugomu mistu in je pokazivanje ljubavi prema Državi u kojoj izlazu

Jerbo da nije tako
Nikad oni kune iz našega proračuna vidili ne bi
Nikad

Ova Vlada
To se znade
Ne da ti ni kune ako kršćanin i domoljub nisi

Ni kune

I ima i pravo
Pa jesmo li Država su većinskin kršćanskin narodon ili nismo

E,
A kad već jesmo
I red je da se to vidi u svemu što se iz proračuna plaća

Bravo Plenki
Priznan ti i tuten rađu maksimalno

Pusti ti Ivane
Raznorazne
Dezerteri neka predaju od neki puzajući agresija

Za te straja nema
Svaku agresiju ti i u mraku pripoznaš i razabireš

Iskustvo je to veliko
Ne dolazi to tek tako

‘Ko to ne konta neka komodno su Mirelon, Beron, Komšon i tak’ima drće i komentira

Neka lipo šara o tomu
Doklen sve upiru
Duševni, diviji gudini
I koje bi sve nacijonalnosti mogli bit’ Komšini Jugo glasači

Il’ neka broji otoke
Na Komšinoj razvedenoj obali kojoj
Jedan most u izgradnji
Osinj
Odman iza ručka pravi.

 

Barbara Jonjić / Narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Mladen Pavković: Ako ne žele hrvatsku himnu, onda se zna što žele!

Objavljeno

na

Objavio

Učenici nekih škola srpske nacionalnosti u Vukovaru, kazao je gradonačelnik ovog Grada Ivan Penova, ne žele ustati dok se izvodi svečana hrvatska pjesma – himna „Lijepa naša Domovino“, niti žele sudjelovati na predavanjima o hrvatskom obrambenom Domovinskome ratu.

Vijence nose i svijeće pale samo u spomen na svoje „pomozbog“ junake!
Tako ih valjda uče njihovi roditelji. Ali, ako je to tako, a jeste, onda Vinko Brešan ima pravo kad se u svom filmu zapitao: Kakva je ovo država?

U drugim državama je nešto takvoga nezamislivo. Crnogorci će kažnjavati svakoga tko ne ustane za vrijeme izvođenja himne. Platit će kaznu između 300 i 2000 eura.
Amerikanci i slični s takvim stvarima nemaju problema jer je nezamislivo da netko ne ustane dok se izvodi ova svečana pjesma.

Oni, kao kod nas, koji ne žele ustati na „Lijepu našu Domovinu“ naprosto i javno daju do znanja da ne poštuju državne simbole, od Ustava, zastave, grba do himne.
To je njihovo pravo ili kako bi netko rekao „to je nama naša borba dala“.

Činjenica je da se već godinama ovakvi i još teži problemi u Vukovaru stavljaju pod tepih i da mnogi nisu naviknuti da se o njima javno govori i raspravlja.

Ministarstvo znanosti i obrazovanja i Ministarstvo kulture RH također „žmire“ na ono što se svakodnevno događa u vukovarskim školama, koje (odvojeno!) pohađaju učenici srpske nacionalnosti, kao da ne živimo u istoj državi.

I u Republici Srbiji, Crnoj Gori i Republici Srpskoj sigurno ima i djece Hrvata koja tamo polaze škole, ali nismo čuli da netko od njih ne poštuje državne simbole zemlje u kojoj živi.
Bojimo se da je to moguće samo kod nas.

Umjesto da se razno razni pupovci i slični zalažu da se takve stvari ne događaju, oni ih podržavaju, pa čak i potiču mržnju.

Mladen Pavković

 

Penava: Hoćemo li mi danas šutiti na činjenicu da učenici koji školu pohađaju na srpskom jeziku sjede kada se izvodi hrvatska himna

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari