Pratite nas

Kolumne

Kako je Njemačka ispala zbog provale tuđeg nacionalizma

Objavljeno

na

Ne, nije ispadanje popularnog “elfa” sa Svjetskog nogometnog prvenstva posljedica praznovjerja, kako bi neki fatalist mogao zaključiti ponesen mišlju kako su tri od četiri prethodna prvaka u ovom stoljeću (Francuska, Italija i Španjolska) ispala već u početnoj fazi natjecanja. Nije tom krahu razlog ni sad već tradicionalno zla kob Nijemaca kad pokušavaju ispisati povijest u golemoj Rusiji. Mada, nekoć bi im barem ljeti dobro krenulo, grdne bi nevolje nastupile tek s cičom zimom. No, ovo je ipak neka druga priča. Po Nijemce žalosna, ali srećom još ne i tragična.

U svakom pothvatu organizirane skupine ljudi posvećene određenom cilju, pa tako i nogometne momčadi, nezaobilazan čimbenik je prava atmosfera, zdravo ozračje u kojem je ključna karika međusobno povjerenje, koje služi kao temelj nužne kohezije. A upravo ono je, uoči turnira, u redovima njemačke reprezentacije ozbiljno poljuljano. Pritom problem nije bio u rasno i etnički šarolikom sastavu. Ta, nije li ekipa sličnih značajki – osmorica njih, okosnica momčadi, nastupili su i sada u Rusiji – pred 4 godine otišla do kraja u velikom stilu, legendarnom sedmicom propisno isprašivši tur domaćinu Brazilu? Doduše, oku pozornog promatrača ni tad nije moglo promaći kako bi uoči susreta “Deutschland über alles” pjevali isključivo igrači bljeđe puti. Oni tamnijeg tena, i domalo za Njemačku neobičnih fizionomija i imena, tom prilikom ne bi čak ni prebirali usnama, pa niti samo otvarali usta. Ostajali bi skamenjenih lica iako su nacionalnu himnu zacijelo učili u školi. Osim ako su domaćini smatrali nepotrebnim poučavati ih toj patetičnoj melodiji, prema kojoj i sami gaje sve manje poštovanja, čisto kako prinovama ne bi povrijedili osjećaje. No, došljaci iz sunčanijih krajeva očito se u novim domovima u tuđini nisu sramili onoga što jesu, a to su prenijeli i na svoju djecu, koja, pak, ono što jesu nisu mogla prestati biti pritiskom na gumb. Ukratko, provedena je integracija, ne i asimilacija… a i to u najboljem slučaju!

Ovaj detalj nije promakao tradicionalnim njemačkim otočnim “prijateljima” s iznimnim osjećajem za izazivanje razdora u neprijateljskim redovima, kojeg neumorno bruse već stoljećima, kako na velikima, tako i na malima. A njima Nijemci nisu bili naročito dragi ni prije Brexita. Stoga i nije neobično što je susret dvojice njemačkih nogometaša turskog identiteta na privremenom radu u Engleskoj, Özila i Gündogana, s turskim predsjednikom Erdoganom uprizoren upravo u Engleskoj i slika o tome brižno, kao svojedobno rušenje Starog mosta u Mostaru, odaslana u svijet. A već i površnim poznavateljima povijesnih prilika poznato je kako ništa što Englezi priređuju, zbilo se to u Engleskoj ili drugdje, nije slučajno. Naprotiv, promišljeno je i rijetko kad dobronamjerno. Režirana sportsko-politička provokacija predvidljivo je izazvala provalu ljutnje i bijesa u Njemačkoj, a dvojac Turaka u “elfu” pribijen je na stup srama.

Imajući u vidu kako Njemačka po pitanju zadržavanja identiteta dobrohotno tretira tek pristigle useljenike s kraja svijeta, Özil i Gündogan su vjerojatno pomislili kako im to što žive od vlastita rada – kao i to što su Njemačkoj ipak nešto dali (uz nastupe u reprezentativnom dresu obojica su transferirana u inozemstvo uz pozamašnu odštetu), a ne samo od nje uzeli – daje pravo biti ono što jesu – a jesu Turci – i to još javno iskazivati. Ipak, prevarili su se, jer u napetom “mi ili oni” ozračju respekt iskazan prema demonu Erdoganu i Turskoj nije mogao biti drukčije protumačen nego kao izljev turskog nacionalizma i nedostatak poštovanja prema anđelici Merkel i Njemačkoj. I nakon jenjavanja čitave priče, kako to obično biva kad je riječ o politikom podgrijanim strastima, dvojac podvojene lojalnosti između Vaterlanda i Muttilanda ostao je u najmanju ruku sumnjiv u podsvijesti svojih suigrača čime je ozračje u reprezentaciji nepovratno narušeno.

Osim Nijemaca, s tuđim nacionalizmom u nogometu bakću se i južni im susjedi Švicarci. No, za razliku od Nijemaca, koji su bili nogometna velesila i prije dotoka svježe krvi s raznih strana svijeta, Švicarci bi se na završnicama većih nogometnih natjecanja najčešće našli tek u ulozi sudaca, sve do zamjetnijeg uvoza ljudstva s balkanskih pustopoljina posljednjih nekoliko desetljeća. Ta se pojava pokazala izrazito blagotvornom za njihove sportske rezultate. Naime, plasman u sljedeću fazu natjecanja imaju zahvaliti ponajviše dvojici klasnih igrača – kosovskim Albancima Xhaki i Shaqiriju. Oni, pak, i kad odjenu švicarski nacionalni dres, iz nekog razloga odbijaju prestati biti Albancima pa proslavljaju golove rukama tvoreći figuru albanskog nacionalnog simbola – dvoglavog orla.

A tuđi nacionalni simboli, kao i bilo kakva gestikulacija kojom se aludira na njih, vrijeđaju one kojima je već i puko postojanje drugih dovoljno da ih uvrijedi. Napose ako ih i usred majčice Rusije slede lica koja govore “lj” pa ih opet, baš kao nedavno iz kolijevke im, “bato, bato, eljiminiraju”. I tako, nakon što im slomiše bagrenje, jer nisu ih vetrovi oduvali, sve je već po običaju otišlo u … Honduras! U tom snuždenom jatu belih, također dvoglavih, orlića samo “lepa Đokina kći” ne haje odveć zbog te dvije glave crnog orla. Njoj je za oko zapela, pa joj se po glavi vrzma, ona treća – ona koja se poput perle smjestila sred tijela sjajnog Đerdana,… ovaj,… Xherdana Shaqirija.

I dok se albanski orao i dalje kočoperi na zastavi vijorećoj pred sjedištem Ujedinjenih naroda na East Riveru vrijeđajući tako one koje sama njegova pojava vrijeđa, FIFA je otišla korak dalje od UN-a, kako uostalom i priliči perjanici u borbi protiv rasizma, nacionalizma i svi ostalih zlih “izama”. Borba je to čiji je krajnji cilj da svi zaborave na ono što jesu, a ako im to kojim slučajem ne uspije, da se barem prave kako nisu to što jesu. Osudama neprihvatljive pojave u redovima svoje reprezentacije revno se priključuju u slijeđenju smjernica međunarodnih autoriteta uvijek strogi Švicarci. Zbog albanskog nacionalizma osuđen je, kažnjen i proglašen budalom čak i autohtoni Švicarac Lichtsteiner jer se u slavlju solidarizirao sa suigračima najzaslužnijima za uspjeh.

Da je nacionalizam posebno pogubna pojava, nekima je poznato još iz doba eseferjota, ex-države koja je u borbi protiv tog zla bila desetljećima, pa i više od pola stoljeća, ispred tobože razvijenoga svijeta. A kako je ta borba okončana, nema koristi podsjećati one nesklone učiti na tuđim greškama. Nacionalizam tako ostaje zlo od kojeg je veće možda tek ono kojem se ne usudimo ni spomenuti ime. Dovoljno je tek reći kako su zbog tog čudovišnog prijestupa iz Američke filmske akademije izbačeni jedan Židov i jedan crnac. Sasvim dostatno da nitko zdrave pameti ne propitkuje više. Me Too!

Pomalo ironično, nakon što su svoj nacionalizam ušutkali i gotovo ga iskorijenili, samo kako došljake u svojim zemljama ne bi uvrijedili, Nijemci i Švicarci sad muku muče s tuđim nacionalizmom koji im se podmuklo ušuljao pod skute. Da stvar bude gora, prikrio se pod velom njihovih nacionalnih amblema – uporaba kojih je prigodno, u strogo ograničenim dozama, još uvijek dopuštena.

Ipak, koliko god se na njih ljutili, Özil i Gündogan s jedne, te Shaqiri i Xhaka s druge strane, su ono najbolje što su mogli dobiti s tih strana svijeta. A najbolji su i na korist drugima, između ostalog, i zato što drže do svoga. Pa kako im onda zamjeriti što do svoga drže više nego do njemačkoga i švicarskoga, pogotovo kad vide da do vlastitoga Nijemcima i Švicarcima i nije odveć stalo?

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Marko Ljubić: Tokmak novinarstvo Aleksandra Stankovića

Objavljeno

na

Objavio

Pupavičasta drskost ili simodubaićevska stilska brčinasta umotvorina

Notorno je komentirati Pupovca, a još notornije njegovo “gostovanje” u emisiji Aleksandra Stankovića “Nedjeljom u 2”. Jer, Pupovac odavno radi svoj posao, a bit toga posla je unutar Hrvatske potvrđivati i ponavljati ono što je Vučić rekao, ne jednom, da je Hrvatska danas preslik nacističke Njemačke. I ponovo je to Pupovac neizravno rekao izbjegavajući izravan odgovor je li Vučić imao pravo s tom konstatacijom, navodeći “historijski egzodus tristo  tisuća Srba”. Notorno je to ponavljati zbog toga što je to Pupovac rekao i nakon povratka iz Bačke Palanke, i tada namjerno jedva prikriveno, notorno je zato što to piše u “Anatomiji fašizma” Roberta Paxtona koju su recenzirali parapupovci i paravučići Cipek i Jakovina, te mnogi drugi s državnih i paradržavnih pozicija, pred zamrznutom Hrvatskom. I vlada li vlada Pupovac s inkluzivnim Plenkovićem, Jandrokovićem, Kuščevićem, Božinovićem ili Medvedom i Anušićem, prvim od zadnje dvojce, jer poziva na djelovanje institucija koje generiraju probleme, pred drugim ponajprije zbog žestokoga predstavljanja tjekom zadnje predizborne kampanje – kao čvrstog oslonca nacionalne Hrvatske.

Kakav li je to onda meki oslonac?

Iako je notorno odavno ukazivati na sramotno dno HRT-a, s obzirom na epohalne krivotvorine, valja to ponovo i ovaj put uraditi.

Prvo, nisam slučajno pod  navodnike  stavio Pupovčevo “gostovanje”, jer koncept emisije, način razvoja pitanja, podtema, prilozi, šutnja na nevjerojatne laži, koje je Pupovac iznosio u scenskom monologu, isticanje Pupovčevih nepoznatih “zasluga”, a zanemarivanje dokazanih teških kleveta protiv hrvatskoga naroda devedesetih godina, te besramno obavještajno licitiranje sa sudbinom dr Šretera, koje je prokazao Slavko Degoricija godinama unazad, jasno ukazuje da se u ovome slučaju ne radi ni o kakvom gostovanju, nego o uvježbanom scenskom igrokazu čovjeka koji je došao doma, zavalio se u svoju fotelju i radi doslovno što god hoće, pred poslugom koju plaća ili čiji status izravno ovisi od njegovoga prijekoga pogleda. Točno tako je djelovao odnos između Stankovića, a time i HRT-a i Pupovca danas.

To što smo mogli gledali teška je zlouporaba, i države i medija.

Drugo, Stanković je ponovo, po tko zna koji put, demonstrirao neznanje na granici groteske. Mnogi će reći da je njegov pokušaj kandidiranja “suvislih” pitanja konstatacija o stvarnoj definiciji domoljublja, pupavičasta drskost ili simodubaićevska stilska brčinasta umotvorina, namjerna podvala i pokušaj umjetne relativizacije svih pojmova iz riznice simboličkih svetinja naroda, ali ne radi se o tome.

To rade pametniji od njega.

A Stankovića i slične dovode blamirati se.

A njima drago.

Stanković je ponovo, a to je već notorno, pokazao slonovsku intelektualnu tankoćudnost,  totalno neznanje i rigidnu neukost, navodeći “porezno domoljublje” kao stožernicu te civilizacijske  svetinje, pa, iako to u Hrvatskoj ima prizvuk kampanjske groteske namjernoga antihrvatskoga stvaranja javnoga terminološkog kaosa, prilično je sigurno da on i slični tako misle. Jednostavno, on i govorom tijela, tonalitetom i riječju pokazuje da misli da je plaćanje poreza – izraz domoljublja.

E, to je problem HRT-a.

Reći ćete, a što si sad rekao novo?

Istina, ništa dijagnostički.

No, s obzirom na količnu “domoljubnoga plaćanja” i tereta na grbači milijuna hrvatskih ljudi, valja to ne-novo ponavljati, ne bi li ljudima konačno prekipjelo. Davati tolike novce, a radi se godišnje o oko milijardu i tristo milijuna kuna, tipovima čija stručnost doseže priču o poreznom domoljublju, isto je kao pozvati razbijača kamenih blokova teškim čekićima, poznatijim kao tokmacima, da vam sredi računalni program. Tokmakom.

To novinarstvo se zato treba nazivati – tokmačenje.

Stanković, koji se, ako me pamćenje služi, afirmirao među stotinama svojih gostiju u emisiji i pred njihovom najbližom rodbinom, i kao haiku pjesnik, kao onaj Gregurovićev zetina u “Što je muškarac bez brkova” da mu bude usporedba lakša, očito je – ljubav drži nasiljem, voljeti drži ekvivalentom moranja. Na stranu to što je degutantno da netko tko je o porezima pozvan jedino trošiti ih po načelu tokmaka u računalnom programu, jer Stanković nikada lipe nije zaradio izvan prisilno naplaćenih novaca koji su ekvivalent poreza, za kvalitetu znanja rada od koje bi i kokoš posve sigurno postala jalova da je prisiljena redovito konzumirati njegove informativne i intelektualne usluge, zbog tolike neukosti trebao bi se sramiti i netko tko nikada nije vidio dana škole. Koliko god mu pozicija bila zagarantirana, sustav stabilan, vlast inkluzivna i centrirana, i koliko god djelovalo da je poredak neuništiv.

Bilo je takvih poredaka tjekom povijesti previše za dobar želudac, ali malo je bilo čak i u njima tipova koji su se rado javno blamirali. To se uvijek prepuštalo – klaunovima i dvorskim ludama.

Čak i u takvoj neumnosti kakvu simbolizira komunističko-partizanski režim iz prvih dana.

Naime, i navjeće političke partizanine nakon II. svjetskog rata pokušavale su bar sklepati kakvu takvu pametnu riječ i izbjegavati usprkos puškama u ruci blamažu među prestrašenim ljudima, kojima su se obraćali. Koliko sam slušao, a slušao sam puno toga o tim vremenima, nikada nisam čuo da se netko usudio ljubav poistovjećivati s moranjem ili prisilom.

To se oduvijek, čak i u posve rigidnim režimima nazivalo silovanjem.

Moglo je biti dopušteno onima na vlasti, ali su i oni izbjegavali hvaliti se silovanjem, nastojeći bar se predstaviti umilnije i humanije. I umnije.

Aaleksandar Stanković upravo silovanje propovjeda kao uzor svoje učenosti i znanja.

Zato mu je posve logično reći da je plaćanje poreza izraz domoljublja.

Porez je svugdje u svijetu i od kada je svijeta, obveza, koju jamči država prisilom. Po Stankovićevoj logici svi ljudi koji su kroz stoljeća plaćali porez Osmanlijama, Austro-ugarskoj monarhiji, Talijanima, Mlečanima, Francuzima, Srbiji i kralju, komunističkom režimu – bili su samo takvi, uzorni domoljubi. Čisti uzori odanosti tim režimima i okupatorima.

Kao što su po istoj mantri sve silovane žene bile ljubavnice silovateljima.

S većim ili manjim posljedicama.

Kako sam rekao, notorno bi bilo komentirati emisiju Stankovića i Pupovca, notorno je dodatno ukazivati na srozani HRT, jer teško da ima dna ispod ovoga što demonstriraju godinama, i mjesecima u zadnje vrijeme pogotovo, ali – valja ukazati na mantru o silovanju kao ljubavi, na idiotizam bez premca, kako bi ljudi koji plaćaju i trpe, imali cjelovitu viziju na kojoj razini je taj besramni primitivizam, te kako bi se i zadnji element respekta prema “službenim facama” zbog naslijeđenoga defanzivnoga odnosa i prisilnog respekta prema svemu državnome – potpuno urušio u pamćenju hrvatskoga naroda suočenoga s tim svinjarijama.

Suočavajući se s tim eksponentima, a suočavanje je neminovno radi higijene hrvatskoga društva i zaštite elementarne ljudskosti, valja znati da su današnji navodni i stvarni moćnici, službene face – neuki, neznalice, obični državni nasilnici, neusporedivo primitivni i intelektualno zapušteni, zvali se javni ili nejavni serviseri, te da ne zavrijeđuju respekta koliko crno ispod nokta.

Lakše je onda izgraditi odnos i znati kako dalje prema njima.

Marko Ljubić/ProjektVelebit

Pupovac u NU2: ‘Lojalnost se najviše iskušava u kriznim vremenima’

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Bernardića ne ruše partijski drugovi nego YUTA

Objavljeno

na

Objavio

Ne ruše Davora Bernardića partijski aktivisti, svi ti “hajdaši i dončići” redom i na preskok usijane boljševičke glave, “ušutkani stazići i drčni marasi”, “krezubi Arsen Bauk i Slovenac Obersnel” – nije riječ o partijskim frakcijskim sukobima niti ga u tom žalosnom igrokazu doista brani partijski brončani odljevak Zlatko Komadina.

I Rajko Ostojić je posve mala i nevažna faca iz sjene koja čak i pod političkim reflektorima izgleda jadno i nemoćno. Sve je to samo smišljena predstava s hrpom jadnika na jednoj ili drugoj strani u režiji i po scenariju pravih partijskih tajkuna, onih što udbinim novcem na inozemnnim računima doista upravljaju SDP-om, a za vrijeme Ivice Račana i Zorana Milanovića uz svesrdnu potčinjenost Stjepana Mesića i Ive Josipovića bili su potvrdili svoj status gospodara Hrvatske. Ni pod Andrejom Plenkovićem im uopće ne ide tako loše.

Vladarima partijskog novca, izvučenog u vrijeme bivše države na inozemne račune, se u studenom 2016. dogodio Davor Bernardić i od tada ga pokušavaju srušiti. Zadaću je dobio gubitnik unutarpatijskih izbora čuveni ljubitelj Sutjeske i Tjentišta, Ranko Ostojić, ali bez većih uspjeha.

No nije Bero prvi takav slučaj; Partiji se prije toliko godina, točnije u lipnju 2007., dogodio i Zoran Milanović, ali je Partija uspjela Zokiju podmetnuti Ranka Ostojića za Ministra unutarnjih pitanja i potpredsjednika Partije i Slavka Linića za ministra finacija – a njih dvojica dobro su upućeni u „partijsku omertu“ o novcu, partijskom novcu na inozemnim računima. Izborna unutarstranačka demokracija dvaput je uzastopce dovela na čelo Partije ljude koji nisu bili dio zločinačke udbaške organizacije poznate pod imenom YUTA i upaljen je crveni (nego kakav) partijski alarm.

Na Beru se otvoreno i žestoko okomila YUTA, organizirana zločinačka organizacija Titine Jugoslavije, svi oni koji su partijskim novcem, tj. državnom pljačkom na računima off-shore kompanija sklanjali velike sume novca. Procjenjuje se svake godine na račune takvih off-shore kompanja sklanjalo deset posto BDP bivše Jugoslavije, i tako godinama. Riječ je o desecima milijarda ondašnjih US dolara. To je novac od državnog šverca droge: heroina i konoplje (Alkaloid Skopje i Droga Portorož), šverca naoružanja Nesvrstanima preko raznoraznih „Genexa“, „Inexa“, „Jugometala“, „Astre“ slovenskog „Smelta“ „Privredne banke“ a velikim velikim djelom i kroz INA-u. Zato velika povika na MOL, jer INA više nije partijska “kasica-prasica”.

U tom „poslu“ sudjelovala su i jugoslavenska, tj. hrvatska brodogradilišta, s tim su poslom ispumpavanja novca nastavila i u samostalnoj Republici Hrvatskoj. To je razlog zašto Danko Končar želi biti strateški partner Uljanika i 3. maja – želi uništiti dokumente takvog načina „poslovanja“.

YUTA je tim novcem krenula u privatizaciju najvrednije hrvatske imovine bilo da se radi o tvrtkama ili nekretninama ili hrvatskim bankama. Bezvrijedni dio privatizacije, onaj oslonjen na poslovanje s SSSR-om, ostavili su HDZ-ovim novopečenim tajkunima. Tipičan primjer je razvikani Miroslav Kutle, a sve s namjerom da bi se ljevičarski mediji mogli iživljavati na lošoj hrvatskoj privatizaciji i pretvorbi, i za to prozivati HDZ i Franja Tuđmana. YUTA-in novac na inozemnim računima netaknut je preživio Domovinski rat. Bitna sastavnica YUTA-e je i HRT, uvijek Radio televizija Zagreb, i danas partijski bastion, predvodnik ljevičarsko-komunističkih medija.

Lista „odabranih i zakletih“, jamaca tvrdog partijskog kontinuiteta nije dugačka, uvijek je to bila mala skupina, ali se svodi na provjerene „skojevce“ drugog naraštaja, generalske sinove i na nekolicinu udbaško-partijskih osoba od najvećeg povjerenja.

Sve su to poznata javna imena pripadnika “duboke države” koja se u privatizaciji i hrvatskim vladama sa svojim mrežama pouzdanika pojavljuju od samog početka suverene i samostalne Republike Hrvatske, zapravo koju godinu prije – od Markovićeve privatizacije: Goran Štrok, Emil Tedesci, Vanja Špiljak, Davor Štern, Anto Nobilo, Slavko Linić, Danko Končar, Franjo Gregurić… neizostavni Božo Prka i Franjo Luković, i da se ne nabraja. Njihove su banke, ministarstva, uprave, a nakon privatizacije i najzdraviji komadi hrvatskog gospodarstva.

Naravno tu je i politički i imovinski vlasnik Istre i Končarov lokalni zakrilnik, Ivan Jakovčić, koji upravo gostuje kao predavač na „Međunarodnom institutu za bliskoistočne i balkanske studije“ (IFIMES) u Ljubljani s temom „Zapadni Balkan i europske integracije“. On kao iskusni europski parlamentarac tlapit će o zapadnom Balkanu, ali o svom položaju „don Jakovcicha“ u kriminalnoj organizaciji IDS-a vjerojatno neće spomenuti.

YUTA je neprikosnoveni gospodari situacije u SDP-u, po njenom je nalogu Milorad Pupovac shvatio da je najbolje vezati konja tamo gdje ti gazda kaže. U tom kontekstu treba promatrati i kooptiranje HNS-a u Plenkovićevu vladu, jer nije bila u pitanju izdaja dotadašnjeg koalicijskog partnera nego je iz YUTA-e stigao takav naputak.

Zato nije bilo dovoljno pustiti niz vodu Davora Bernardića; samo ga sramotno umočiti u katram i uvaljati u perje, već ga je trebalo onako zaplotinički, komunistički smjeniti i SDP prepustiti provjerenom kadru kontinuiteta, streljnikovu poput Ranka Ostojića, koji je čovjek YUTA-ina povjerenja i kontinuiteta. Ili pak ostatke partijskih ostataka predati klaunovima poput Gordana Marasa i SDP prepustiti povijesti?

Partijski novac je već dobro opran i još bolje sklonjen, tragovi udbaškog novca pometeni i staru majku Partiju treba pospremiti u ropotarnicu prošlosti, jer im ovako „demokratiziranog“ unutarpartijskog izbora ne jamči kontinuitet. Mogao bi se Partiji u budućnosti dogoditi neki novi Bero. Jer Davor Bernardić sigurno nije ništa znao o milijardskim količinama kuvajtskih dinara sklonjenih u Jugoslaviji na pranje nakon invazije Iraka na Kuvajt u kolovozu 1990. kao ni o tiskanju kuvajtskih dinara na Topčidaru originalnim klišejima iz Kuvajtske emisione banke. To je tada bila YUTA-ina operacija pod vodstvom Anta Markovića, tada predsjednika SIV-a, i njegove desne ruke Budimira Lončara. Davor Bernardić je, istina, na čelu Partije, ali nije bio niti je do sada upućen u bitne stvari i zato je postao i te kako opasan.

Na hrvatsku političku scenu došle su nove kulise kao mogući zakrilnici starih grijehova. Umjesto prije popularnih yugohrvata, npr. HNS-a i „reformiranih“ HDZ-ovaca, sada u glavnoj ulozi na hrvatskoj političkoj sceni nastupaju eurohrvati. To je razlog zašto u Hrvatskoj (i svim bivšim republikama) nije učinjena lustracija, jer bi YUTA i njezini pouzdanici bili maknuti s javnog prostora i ne bi mogli držati Republiku Hrvatsku kao taoca svojih osobnih planova.

Davora Bernardića se pokušava smjeniti kako bi prestala pitanja ne samo gdje je udbaško-partijski novac na inozemnim računima i tko je njegov ključar, nego gdje je partijsko zlato te kako je završila i u čijim je rukama ogromna partijska imovina, ovdje u Hrvatskoj?

Jugoslavija je na neki način napravila sukcesiju s bivšim republikama a danas suverenim državama, ali YUTA kao jugoslavenska krim-tvorevina nije između sebe napravila sukcesiju, isto kao ni Partija. Drugovi se još nisu dokraja dogovorili, čekaju tzv. regijon.

U Sloveniji kompletno gospodarstvo, pogotovo onaj „uspješno“ privatizirani dio, kontrolira YUTA, na njenom je čelu Milan Kučan. YUTA-ni pouzdanici iz svih bivših republika nisu definitivno podijelili plijen, drže se one da „vrana vrani ne kopa oči“ i odgađaju osjećajući uzajamnu privrženost i zajedništvo u kriminalu. Nadaju se da bi koroz tzv. regijon obnovili svoje stare aktivnosti i ojačali negdašnju mrežu.

SDP, HNS i HDZ svojim postupcima često pokažu da su zapravo spojne posude, pogotovo od dolaska na stranačku i državnu vlast Andreja Plenkovića. Pod nadzorom YUTA-e bratstvo i jedinstvo partijskih političkih opcija, koje pod izlikom „Bruxelles tako traži“, želi drmati hrvatskom dogovornom ekonomijom, naravno po uvjetom da su upravo oni ti koji kontroliraju i dogovaraju cijeli sustav dogovorene ekonomije. To je razlog zašto u Hrvatskoj nema pravih privatnih investicija (bez državnih jamstva) – jednostavno se ne uklapaju u dogovornu ekonomiju i zato dolazak inozemnog suverenog privatnog kapitala hrvatska država na svaki način opstruira. Na isti je način lakše pritisnuti hrvatskog reprezentativca Dejana Lovrena, nego pravosuđu dati nalog da se ozbiljno pozabavi srpsko-srbijanskim zločinima za vrijeme Domovinskog rata.

Na koncu, nije Davor Brnardić nikakav političar od formata, čak ni za ovu „čaršijsku“ Hrvatsku i urušeni SDP, ali nije se dao i ne želi se podvrgnuti pritiscima YUTA-e. I to je njegov jedini i najveći “grijeh”. Bero nije pristajao na krstarenje atraktivnom, četrdeset matara dugačkom, jahtom „Follow me 5“ stalno vezanoj u riječkoj luci: YUTA-inom jahtom koja se vodi na ime Herberta Palfingera, ali su se neki SDP-ovi ministri i ugledni „simpatizeri“ godinama izmjenjivali kao njezini gosti.

L. C./HRsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari