Pratite nas

Kolumne

Kako je Njemačka ispala zbog provale tuđeg nacionalizma

Objavljeno

na

Ne, nije ispadanje popularnog “elfa” sa Svjetskog nogometnog prvenstva posljedica praznovjerja, kako bi neki fatalist mogao zaključiti ponesen mišlju kako su tri od četiri prethodna prvaka u ovom stoljeću (Francuska, Italija i Španjolska) ispala već u početnoj fazi natjecanja. Nije tom krahu razlog ni sad već tradicionalno zla kob Nijemaca kad pokušavaju ispisati povijest u golemoj Rusiji. Mada, nekoć bi im barem ljeti dobro krenulo, grdne bi nevolje nastupile tek s cičom zimom. No, ovo je ipak neka druga priča. Po Nijemce žalosna, ali srećom još ne i tragična.

U svakom pothvatu organizirane skupine ljudi posvećene određenom cilju, pa tako i nogometne momčadi, nezaobilazan čimbenik je prava atmosfera, zdravo ozračje u kojem je ključna karika međusobno povjerenje, koje služi kao temelj nužne kohezije. A upravo ono je, uoči turnira, u redovima njemačke reprezentacije ozbiljno poljuljano. Pritom problem nije bio u rasno i etnički šarolikom sastavu. Ta, nije li ekipa sličnih značajki – osmorica njih, okosnica momčadi, nastupili su i sada u Rusiji – pred 4 godine otišla do kraja u velikom stilu, legendarnom sedmicom propisno isprašivši tur domaćinu Brazilu? Doduše, oku pozornog promatrača ni tad nije moglo promaći kako bi uoči susreta “Deutschland über alles” pjevali isključivo igrači bljeđe puti. Oni tamnijeg tena, i domalo za Njemačku neobičnih fizionomija i imena, tom prilikom ne bi čak ni prebirali usnama, pa niti samo otvarali usta. Ostajali bi skamenjenih lica iako su nacionalnu himnu zacijelo učili u školi. Osim ako su domaćini smatrali nepotrebnim poučavati ih toj patetičnoj melodiji, prema kojoj i sami gaje sve manje poštovanja, čisto kako prinovama ne bi povrijedili osjećaje. No, došljaci iz sunčanijih krajeva očito se u novim domovima u tuđini nisu sramili onoga što jesu, a to su prenijeli i na svoju djecu, koja, pak, ono što jesu nisu mogla prestati biti pritiskom na gumb. Ukratko, provedena je integracija, ne i asimilacija… a i to u najboljem slučaju!

Ovaj detalj nije promakao tradicionalnim njemačkim otočnim “prijateljima” s iznimnim osjećajem za izazivanje razdora u neprijateljskim redovima, kojeg neumorno bruse već stoljećima, kako na velikima, tako i na malima. A njima Nijemci nisu bili naročito dragi ni prije Brexita. Stoga i nije neobično što je susret dvojice njemačkih nogometaša turskog identiteta na privremenom radu u Engleskoj, Özila i Gündogana, s turskim predsjednikom Erdoganom uprizoren upravo u Engleskoj i slika o tome brižno, kao svojedobno rušenje Starog mosta u Mostaru, odaslana u svijet. A već i površnim poznavateljima povijesnih prilika poznato je kako ništa što Englezi priređuju, zbilo se to u Engleskoj ili drugdje, nije slučajno. Naprotiv, promišljeno je i rijetko kad dobronamjerno. Režirana sportsko-politička provokacija predvidljivo je izazvala provalu ljutnje i bijesa u Njemačkoj, a dvojac Turaka u “elfu” pribijen je na stup srama.

Imajući u vidu kako Njemačka po pitanju zadržavanja identiteta dobrohotno tretira tek pristigle useljenike s kraja svijeta, Özil i Gündogan su vjerojatno pomislili kako im to što žive od vlastita rada – kao i to što su Njemačkoj ipak nešto dali (uz nastupe u reprezentativnom dresu obojica su transferirana u inozemstvo uz pozamašnu odštetu), a ne samo od nje uzeli – daje pravo biti ono što jesu – a jesu Turci – i to još javno iskazivati. Ipak, prevarili su se, jer u napetom “mi ili oni” ozračju respekt iskazan prema demonu Erdoganu i Turskoj nije mogao biti drukčije protumačen nego kao izljev turskog nacionalizma i nedostatak poštovanja prema anđelici Merkel i Njemačkoj. I nakon jenjavanja čitave priče, kako to obično biva kad je riječ o politikom podgrijanim strastima, dvojac podvojene lojalnosti između Vaterlanda i Muttilanda ostao je u najmanju ruku sumnjiv u podsvijesti svojih suigrača čime je ozračje u reprezentaciji nepovratno narušeno.

Osim Nijemaca, s tuđim nacionalizmom u nogometu bakću se i južni im susjedi Švicarci. No, za razliku od Nijemaca, koji su bili nogometna velesila i prije dotoka svježe krvi s raznih strana svijeta, Švicarci bi se na završnicama većih nogometnih natjecanja najčešće našli tek u ulozi sudaca, sve do zamjetnijeg uvoza ljudstva s balkanskih pustopoljina posljednjih nekoliko desetljeća. Ta se pojava pokazala izrazito blagotvornom za njihove sportske rezultate. Naime, plasman u sljedeću fazu natjecanja imaju zahvaliti ponajviše dvojici klasnih igrača – kosovskim Albancima Xhaki i Shaqiriju. Oni, pak, i kad odjenu švicarski nacionalni dres, iz nekog razloga odbijaju prestati biti Albancima pa proslavljaju golove rukama tvoreći figuru albanskog nacionalnog simbola – dvoglavog orla.

A tuđi nacionalni simboli, kao i bilo kakva gestikulacija kojom se aludira na njih, vrijeđaju one kojima je već i puko postojanje drugih dovoljno da ih uvrijedi. Napose ako ih i usred majčice Rusije slede lica koja govore “lj” pa ih opet, baš kao nedavno iz kolijevke im, “bato, bato, eljiminiraju”. I tako, nakon što im slomiše bagrenje, jer nisu ih vetrovi oduvali, sve je već po običaju otišlo u … Honduras! U tom snuždenom jatu belih, također dvoglavih, orlića samo “lepa Đokina kći” ne haje odveć zbog te dvije glave crnog orla. Njoj je za oko zapela, pa joj se po glavi vrzma, ona treća – ona koja se poput perle smjestila sred tijela sjajnog Đerdana,… ovaj,… Xherdana Shaqirija.

I dok se albanski orao i dalje kočoperi na zastavi vijorećoj pred sjedištem Ujedinjenih naroda na East Riveru vrijeđajući tako one koje sama njegova pojava vrijeđa, FIFA je otišla korak dalje od UN-a, kako uostalom i priliči perjanici u borbi protiv rasizma, nacionalizma i svi ostalih zlih “izama”. Borba je to čiji je krajnji cilj da svi zaborave na ono što jesu, a ako im to kojim slučajem ne uspije, da se barem prave kako nisu to što jesu. Osudama neprihvatljive pojave u redovima svoje reprezentacije revno se priključuju u slijeđenju smjernica međunarodnih autoriteta uvijek strogi Švicarci. Zbog albanskog nacionalizma osuđen je, kažnjen i proglašen budalom čak i autohtoni Švicarac Lichtsteiner jer se u slavlju solidarizirao sa suigračima najzaslužnijima za uspjeh.

Da je nacionalizam posebno pogubna pojava, nekima je poznato još iz doba eseferjota, ex-države koja je u borbi protiv tog zla bila desetljećima, pa i više od pola stoljeća, ispred tobože razvijenoga svijeta. A kako je ta borba okončana, nema koristi podsjećati one nesklone učiti na tuđim greškama. Nacionalizam tako ostaje zlo od kojeg je veće možda tek ono kojem se ne usudimo ni spomenuti ime. Dovoljno je tek reći kako su zbog tog čudovišnog prijestupa iz Američke filmske akademije izbačeni jedan Židov i jedan crnac. Sasvim dostatno da nitko zdrave pameti ne propitkuje više. Me Too!

Pomalo ironično, nakon što su svoj nacionalizam ušutkali i gotovo ga iskorijenili, samo kako došljake u svojim zemljama ne bi uvrijedili, Nijemci i Švicarci sad muku muče s tuđim nacionalizmom koji im se podmuklo ušuljao pod skute. Da stvar bude gora, prikrio se pod velom njihovih nacionalnih amblema – uporaba kojih je prigodno, u strogo ograničenim dozama, još uvijek dopuštena.

Ipak, koliko god se na njih ljutili, Özil i Gündogan s jedne, te Shaqiri i Xhaka s druge strane, su ono najbolje što su mogli dobiti s tih strana svijeta. A najbolji su i na korist drugima, između ostalog, i zato što drže do svoga. Pa kako im onda zamjeriti što do svoga drže više nego do njemačkoga i švicarskoga, pogotovo kad vide da do vlastitoga Nijemcima i Švicarcima i nije odveć stalo?

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Tajna veza između mace ustaše i gena kamenih

Objavljeno

na

Objavio

Od sličica kojih se još sjećam iz osnovne škole, dvije se tiču pjesme i pjevanja. Prvi razred. Proslava Dana Republike u našoj maloj seoskoj školi. Naš stari učitelj, pred mirovinom, svirao je harmoniku, a mi smo razdragano pjevali “Pokraj peći maca prela, do nje dobra djeca sjela…” i “Ima jedna kućica draga srcu mom, ta kućica pod lipom dragi je moj dom…”

Razred drugi. Naša nova, mlada učiteljica, pripremajući proslavu Dana Republike, pita što znamo od prigodnih pjesmica. I mi smo rekli: “Pokraj peći maca prela…” “I što još?” “Ima jedna kućica…” Tu mješavinu zaprepaštenja, užasa i straha na njezinu licu i danas pamtim. Tada, dakako, nisam pojma imala da je naša maca iz pjesmice u kontekstu rođendana Titove Jugoslavije bila fašista. Čista ustašica.

Prvašići fašisti

Učiteljica je ipak uspjela spasiti i sebe i nas od skliznuća u kontrarevoluciju. Morali smo žurno nabaviti prigodnu odoru: pionirske kapice s petokrakom zvijezdom na čelu i crvene marame oko vrata. Jer kod našeg starog učitelja mi niti to nismo imali. I morali smo naučiti prigodne pjesmice. Dječju koračnicu: “Tra-ta-rata-rata-ta, mi smo vojska Titova, trata-rata-rata-ta, svaki od nas stupat zna.” I koračnicu za odrasle, rusko-partizansku: “Po šumama i gorama…” I uspjeli smo. Uz Dan Republike smo kao pravi pioniri tako odlučno pjevali “trata-rata-rata-ta, mi smo vojska Titova”, istodobno stupajući visokim strojevim korakom, da nas se niti Sjeverna Koreja ne bi posramila.

Tek prije nekih pet godina, dok sam pripremala dokumentarni film “Neprijatelj naroda“, postala sam svjesna koliko smo onomad, u prvom osnovne, opasno zagazili u fašizam, pjevajući o maci koja prede pokraj peći i o kućici koja je naš dom. U popisima osuđenika za neprijateljsku djelatnost u vrijeme Drugog svjetskog rata našla sam ime našeg starog učitelja. A shvatila sam i da je pjevanje pjesmice “Dom”, one “Ima jedna kućica draga srcu mom..”, bila čista kontrarevolucionarna diverzija. Naime, autor stihova, pjesnik Vinko Kos, nestao je negdje na križnom putu 1945. i do danas ostao izbrisan kao autor stihova. Autor glazbe, naš najpoznatiji skladatelj u 20. stoljeću Jakov Gotovac, nije, doduše, izbrisan, ali je uvijek nosio etiketu sumnjivog elementa i nekoliko mjeseci zatvora zbog nepodobnosti Titovu režimu.

Tu režimsku prestravljenost pjesmom ponovno sam vidjela ovih dana, kada je na Trgu bana Jelačića, na dočeku “vatrenih” doprvaka svijeta, režim isključio mikrofon Marku Perkoviću Thompsonu usred pjesme “Geni kameni”. Samo na prvi pogled nema ničeg spornog u pjesmi “Geni kameni”: slavi identitet, promiče kršćanske vrijednosti kroz gene kamene i vatru u srcu… Naoko motivacijska pjesma. Ali mi niti u maci koja prede pokraj peći nismo vidjeli ništa sporno. No budni inženjeri mišljenja i pjesme, koji održavaju kontinuitet, vještine i znanja iz Titova doba, dobro znaju koje opasnosti iz nje vrebaju. Takve da se sada već bivši Vladin komunikacijski guru javno suglasio s dijagnozom da je to bio – meki ustaški udar.

Junak Luka

Nakon toga, sukladno staroj praksi, treba pronaći ustaše i fašiste. I dok svjetski mediji s divljenjem pišu o Luki Modriću i njegovu trnovitom putu od malog pastira pod Velebitom, ratnog prognanika kojem su pobunjeni Srbi srušili dom i ubili djeda, do najboljeg nogometaša svijeta, hrvatski mu mediji i analitičari zamjeraju na glazbenom ukusu. Zašto Luka slavi pobjedu uz Marka Perkovića Thompsona, koji slavi obitelj, domovinu, Boga, a ne uz “Let 3”, koji se tome izruguju na najprostiji način? Doduše, ne uspijevaju ni kod Thompsona pronaći baš izravne znakove fašizma. Ali zato se uvijek može – staviti maca u kontekst. Tako će jedan televizijski voditelj lucidno ustvrditi da do 2000. godine čak ni u pjesmi “Čavoglave” nije bilo nikakvog fašizma i da se normalno pjevala. A što se promijenilo te godine? Komunisti su ponovno i formalno osvojili vlast.

Luka Modrić je kroz svoju životnu priču učinio tisuću puta više na pozitivnoj globalnoj percepciji hrvatskog rata za slobodu i obranu doma nego sve hrvatske institucije zajedno. Zapravo, nasuprot njima. I tu je problem. Tu se skriva maca ustaša. I dok se svijet divi kako je veliki Luka na zagrebačkom dočeku spontano prigrlio dječaka s Downovim sindromom, hrvatski ga mediji podsjećaju da bi mu se uskoro moglo suditi za krivokletstvo. Bio bi to prvi poznati slučaj suđenja za krivokletstvo u Hrvatskoj.

Istodobno, uopće ih ne zanima što se događa sa slučajem bivšeg šefa bezbednosti u srpskom logoru Manjača, pukovnika KOS-a Dane Lukajića, kojem uskoro istječe istražni zatvor. Dane je ipak njihov Dane. Tako iste strukture jugoslavenske komunističke duboke države, u kontinuitetu već više od sedam desetljeća skrivaju svoje zločine i prave fašiste od svih onih koji su izmakli njihovoj kontroli. Ali ovaj protivnik je nezgodan: “vatreni”, slobodni, na vrhu svijeta i o njima neovisni i probuđeni narod željan pozitivnih promjena. Isključivanjem tona, od pjesme “Geni kameni” napravili su novu himnu otpora. Nije to više maca koja prede.

Višnja Starešina/SlobodnaDalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

HRVATSKO DOMOLJUBLJE I PONOS SU NEUNIŠTIVI!

Objavljeno

na

Objavio

DANI SLAVE I PONOSA

Vrlo uspješnim igrama Hrvatska nogometna reprezentacija pobijedila je sve svoje protivnike i plasirala se u finale Svjetskog nogometnog prvenstva.

Na tom putu pobijedila je izuzetno jake nogometne reprezentacije, a sa svakom pobjedom  raslo je njezino samopouzdanje ali i raspoloženje svih navijača prerastajući u neviđeno oduševljenje.  U finalnoj utakmici u potpunosti smo  nadigrali ekipu Francuske i to u svim elementima igre no  zahvaljujući nekim nerazumljivim odlukama sudaca i VAR(anja)  utakmica se pretvorila u naš poraz.

Zlobnici će reći kako je ovo samo traženje opravdanja za poraz no jeli to stvarno tako? Potvrdu mojoj konstataciji možete pronaći u izjavama naj poznatih nogometaša iz UK, a to su:  Gary Lineker, Alan Shearer, Graeme James Souness, Roy Keane kao i drugih poznatih svjetskih nogometaša kao što su Iker Casillas, Luis Suarez i neki drugi. Iz njihovih izjava i napisa u stranom tisku može se zaključiti kako je Hrvatska u ovoj utakmici pokradena.

Niti ovaj poraz nije mogao uništiti ponos kako reprezentativaca tako ni navijača. Kao nikada do sada Hrvatska je slavila svoj uspjeh. Nije bilo važno je li to prvo ili drugo mjesto. Zagreb, kao i svi naši gradovi, gorili su od oduševljenja, a iz svakog kutka mogle su čuti pjesma.

Bila je to noć kakvu se može doživjeti samo jednom u životu. Milioni mladeži disali su kao jedno i sa suzama u očima pjevali su po stoti put „Lijepa li si“. Bilo je baš onako kao što kaže jedna navijačka pjesma – „NEOPISIVO“. Nikada niti jedna reprezentacija neke države nije bila ovako dočekana i neće biti.

NESALOMLJIVI DUH JEDINSTVA I DOMOLJUBLJA

Već one večeri nakon poraza protiv galskih pijetlova bilo je potpuno jasno kako će doček Vatrenih biti veličanstven. Bilo je već tada potpuno jasno kako će mrzitelji svega što je hrvatsko pokušati zaustaviti euforiju na bilo koji način.

Doček na Trgu Josipa bana Jelačića najavljen je oko 14 sati no već od samog jutra pristizale su stotine navijača i zauzimale svoje mjesto bojeći se kako će to kasnije biti nemoguće. Bili su u pravu. Stotine tisuća uputile su se prema tragu koji je već oko 12 sati bio prepun pa su tako potpuno popunjene prilazne ulice. Prizor je bio veličanstven. Što se više približavalo 14 sati euforija je rasla.  Da si iz zraka bacio iglu ne bi mogla pasti na tlo. Vrijeme je prolazilo, 15, 16, 17, 18, 19.sati no Vatrenih još nema. Što se to događa?

Pojavili su se tek oko 21 sat. Plan onih koji su htjeli zaustaviti sreću i ponos nije uspio. Nitko se nije umorio i ojađen napustio trg kao što su to neki planirali. Sve je bilo prepuno i dalje su orile navijačke pjesme.

JE LI MOGUĆE DA SE U ORGANIZIRANJU DOČEKA POGRIJEŠI ZA 5 SATI?

Već u nižim razredima osnovne škole uči se o izračunu brzine kretanja. Vjerujem da se svi sjećate sličnih zadatka u kojima treba izračunati koliko je vremena potrebno da se pređe 27 km ako se pješak kreće brzinom od 5 kilometara na sat.

Oni iz viših razreda osnovne škole izračunu bi pridodali još neko vrijeme koje bi  prošlo u nepredviđenim zaustavljanjima do kojih može doći radi određenog ometanja kretanja.

Možda organizatori nisu taj dan bili u školi pa nisu znali izračunati. Oni će vjerojatno pokušati svaliti krivnju tvrdeći kako je zakazala policija koja nije osigurala trasu kretanja. To je dakao vrlo smiješna isprika. Kako se radi o dočeku slavljenika, a ne o prosvjedu, policija je svoj posao obavila izuzetno profesionalno.

Bilo kakvo udaljavanje građana, naročito ono s primjenom sile, bilo bi potpuno pogrešno.  Svatko je želio izbliza vidjeti ili dodirnuti ruku nekom od svojih ljubimaca. Svaka čast hrvatskoj policiji.

Očito je dakle kako se ovdje radilo o namjernoj „pogrešci“ organizatora koja je trebala umorom i revoltom smanjiti broj osoba te na taj način uništiti ushit nacionalnog identiteta. To se nije dogodilo pa čak i unatoč umoru, gladi, žeđi i kiši. S trga se odlazilo jedino kolima hitne pomoći. Bila je to demonstracija jedinstva mladeži i starijih osoba povezanih iskrenim domoljubljem. To je ono što je plašilo sve one koji Hrvatsku ne vole i nisu ju željeli.

JUGO-KOMUNISTIČKI SILOGIZAM

Kako prvi dio plana nije uspio mrzitelji prelaze na drugi dio plana. Kao i uvijek do sada koristi se obrazac etiketiranja pa se tako priziva ustaštvo.  Da se ne bi  otkrilo kako su protiv dočeka počinju odobravanja dočeka no zamjera se dolazak jednog jedinog čovjeka na pozornicu zajedno s vatrenima. I vrapcima na grani jasno je kako je taj dežurni krivac Marko Perković Thompson kojeg se bestidno povezuje s ustaštvom, fašizmom, nacizmom i  sličnim glupostima.

Cilj negodovanja na Thompsonovo prisustvo  skriven je u Jugo-komunističkom silogizmu kumrovečke škole koji je ništa drugo nego sotonski izričaj. On želi reći slijedeće: Thompson slavi ustaštvo, pozvali su ga reprezentativci, svi na dočeku pjevaju njegove pjesme – dakle svi su ustaše. Da su stvarno tako  razmišljali dokazuju izjave nekih savjetnika koji su ovaj veličanstveni skup nazvali neuspjelim ustaškim državnim udarom.

Sram vas bilo. Niste zaslužili ništa drugo do progona iz Hrvatske. Dok cijeli svijet izražava divljenje našoj reprezentaciji  i hvali naše navijače vi ih blatite na naj sramotniji mogući način. Tu svoju gnjusnu laž ste proširili stranim novinarima kako bi nas osramotili pred svijetom.

Zaboravili ste kako svijet dobro zna kakve ste lažovi i što ste sve spremni učiniti protiv neistomišljenika ili bolje rečeno onih koji vole Hrvatsku. Pojedine strane elite koriste vas samo radi ostvarenja nekih svojih ciljeva no vi ste dovoljno glupi da to ne shvaćate.

TKO JE MARKO PERKOVIĆ THOMPSON?

Marko Perković Thompson je jednostavan obiteljski čovjek, iskreni vjernik, domoljub i pjevač. Kao  domoljub na početku  Domovinskog rata dragovoljno se uključuje u Hrvatsku vojsku i sudjeluje u obrani Domovine. Tijekom Domovinskog rata skladao je pjesmu Čavoglave“ po kojoj postaje vrlo popularan, a ta pjesma postaje simbolom domoljublja i otpora srpsko-četničkoj agresiji. Nakon Domovinskog rata sklada čitav niz pjesama koje postaju vrlo popularne, a naročito kod mlade publike.

Svatko tko i malo poznaje njegove pjesme može vrlo lako zaključiti kako njegov cjelokupan opus počiva na četiri izvorišne točke, a to su Bog, majka Božja, Domovina i obitelj. Sve te četiri izvorišne točke međusobno se isprepliću i prožete su iskrenim domoljubljem. Njegove pjesme govore o povijesti Hrvata i vjekovnim nedaćama kroz koje su prolazili. Iz njih izvire ljubav prema svakom kraju Domovine, hrvatskoj kulturi i tradiciji.

Kako je Marko Perković Thompson postao simbolom domoljublja i hrvatskog nacionalnog identiteta potpuno je jasno kako ga ne vole svi oni koji u Boga i majku Boju ne vjeruju, a Hrvatsku ne mogu  prihvatiti kao svoju domovinu. To što je on postao idol mlađim generacijama koje je okupio oko sebe i naučio ih iskreno voljeti svoju Domovinu „unezverilo“ je njegove mrzitelje pa je tako postao njihov najljući neprijatelj. Spremni su učiniti sve kako bi ga eliminirali jer bi na taj način spriječili rast hrvatskog nacionalnog identiteta, a što čine na različite načine čitavo jedno stoljeće (1918. – 2018.). Za njegovo eliminiranje koriste se dobro uhodanim obrascem etiketiranja proglašavajući ga ustašom te izjednačavajući njegovo  domoljublje s fašizmom ili nacizmom.

 

MI vjernici znamo kako je ljubav neuništiva, a i vi ste to trebali shvatiti nakon što niste uspjeli uništili ovaj velebni skup. Nije zgoreg da vas podsjetim kako je ljubav jedanaesta zapovijed koju donosi Isus tražeći da se međusobno ljubimo kao što je on ljubio nas. Svoju ljubav prema nama pokazao je predajući su u ruke krvnicima kako bi na sebe preuzeo sve naše grijehe. Slijedeći njegov put mi ljubimo čak i svoje neprijatelje i molim Boga da im prosvijetli pamet i izbavi ih od napasti i grijeha. To je razlog zbog kojeg nikoga ne mrzimo pa čak ni vas koji vrijeđate Boga i na svaki način želite uništiti Hrvatsku, crkvu i obitelj te ostvariti svoj sotonski plan.

Upravo ovaj velebni doček pokazuje kako vam to neće uspjeti. Zemlja koja ima tako divnu mladež kakva je hrvatska mora biti ponosna i ne mora strahovati za svoju budućnost.  Zato neka ta mladež i dalje slijedi Isusov put, a Thompson neka ih i dalje uči što je to Domovina i kako se ona ljubi.

PRO CROATIA PARATI!

Zoran Čapalija – Čaplja/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari