Pratite nas

U potrazi za Istinom

Kako je ono rekao general Praljak?  “Kad su dva naroda ostavljena u masakru jedne brahijalne srpske sile….”

Objavljeno

na

Ovo  je jedna od ključnih stvari koju svi zaobilaze, a koju je general Praljak na suđenju spomenuo nebrojeno puta, dakle, embargo na uvoz naoružanja, koji je uveden 24. rujna 1991.

Važnu ulogu u uvođenju tog embarga imao je tadašnji ministar vanjskih poslova SFRJ Budimir Lončar. Sve je opisano u  članku u prilogu:

Ovdje primjerice valja reći da je poznato kako Vukovar nakon 1. listopada 1991. nije dobijao oružje i streljivo, a glavni razlog je upravo ovo, dakle embargo.

Ono što je zanimljivo je kako teoretičari urote, oni koji tvrde kako je “Tuđman izdao Vukovar”, a to su isti oni koji tvrde da je “prodao Posavinu” ili da je “s Miloševićem djelio Bosnu” uporno preskaču ovu neoborivu činjenicu. I ne radi se tu samo o KOS-u, o jugoslavenima, velikosrbima i islamskim fundamentalistima i unitaristima, nego i o nekim koji bi se prodali kao hrvatski desničari i kao pravaši.

Pogledajte što se ovdje dogodilo:

Britanska znanstvenica Carole Hodge u knjizi “Velika Britanija i Balkan” obradila je ovu temu, i došla do zaključaka koji su navedeni u članku, a koji se poklapaju s golim činjenicama.
Jedina je razlika u tome što se Kina nije tome suprostavljala iz načelnih razloga, nego iz svojih interesa, naime oni su planirali dio svog oružja plasirati u područje zahvaćeno ratom. Osim Britanije,embargo je tad gurala i Amerika.

U to vrijeme Budimir Lončar, inače bivši major OZNA-e, notorni ratni i poratni zločinac iz drugog svjetskog rata bio je savjetnik u uredu Predsjednika RH Stjepana Mesića.
24. rujna 2006. godine ujutro, Mesić je protokolarno obilazio neka gradilišta ili što već, i nije stigao pročitati ovaj članak, a novinari su ga zatekli i pitali za mišljenje. On nije znao o čemu se radi, i novinari su mu rekli kako je u Večernjem listu izašao članak gdje se Budimira Lončara, dakle, njegovog savjetnika, optužuje da je igrao ključnu ulogu u uvođenju embarga.
Budući da je u to vrijeme glavni urednik Večernjeg lista bio Miljenko Manjkas, Večernji je bio orijentiran više desno, i Mesić je izjavio:
“To oni ustašoidi iz Večernjeg lista podmeću meni preko Bude Lončara”.

I sad pazite koja tu podla udbaška inverzija nastaje: 

Prvo, Mesić je ovom izjavom dao na znanje da je embargo po Hrvatsku bio štetan, a što je notorna činjenica.

Međutim, kad je pročitao članak i vidio da je novinar Davor Ivanković samo prenio ono što je u svojoj knjizi napisala jedna ugledna britanska znanstvenica, a koju je ipak malo teže optužiti da je “ustašoid”, Mesić mjenja ploču tvrdeći kako je “embargo nama pomogao a ne odmogao, jer da bi se Srbi bili naoružali od Rusa s kojima su imali dogovoren angažman od dvije milijarde dolara”.
Naravno, takva tvrdnja je čista laž u Mesićevom stilu, jer Srbi su tad imali toliko naoružanja da su ga mogli izvoziti, a ne da su ga trebali uvoziti. U isto vrijeme, Hrvati, a pogotovo Muslimani nisu imali ništa, Hrvati su imali neke rumunjske i litavske kalašnjikove, češke zbrojevke, i protuoklopne bacače tipa “armbrust”, ali to sve u vrlo malim količinama.
Uvečer, 25. rujna 2006. Miljenko Manjkas, glavni urednik Večernjeg lista bio je gost u Dnevniku NOVA-tv, gdje je u mikrofon novinarki Mirjani Hrgi izrijekom rekao da će ga on “smjeniti s mjesta glavnog urednika Večernjeg lista”.

Manjkas se čudio, jer kako on njega može smjeniti iz novina koje su u privatnom vlasništvu, i to u vlasništvu štajerske nadbiskupije.

Bilo kako bilo, nakon par dana Manjkas je smjenjen, a istina je kao i obično, ostala voda duboka…

HBŠestorka


Prilog: tekst autora Davora Ivankovića objavljen 24. rujna 2006 . u Večernjem List

Na današnji dan prije 15 godina Hrvatska je iz New Yorka dobila strašnu vijest – Vijeće sigurnosti izglasalo je Rezoluciju br. 713. kojom se uvodi embargo na uvoz oružja Jugoslaviji. Još nepriznata, naoružana tek s nekoliko desetaka tisuća kalašnjikova, RH je bila pred slomom. Nešto prije JNA je uspjela prisilno prizemljiti zrakoplov kojim je trebalo stići sofisticiranije oružje hrvatskim snagama, a JNA i pobunjeni Srbi presijecali su Hrvatsku na nekoliko odvojenih cjelina. Počela je odlučujuća bitka za Vukovar, JNA razara i Zadar i Dubrovnik. Embargo je tada za RH zapravo značio mrtnu presudu.

Britanska znanstvenica Carole Hodge u knjizi “Britanija i Balkan” bavi se ovom temom. Takvu je odluku u Vijeću sigurnosti gurala upravo Britanija. Problem je nastupio kad je postalo jasno da će Kina, iz načelnih razloga, uložiti veto. U UN-u je nastalo komešanje – bio bi presedan ovako uvesti embargo. Britanska diplomacija nalazi rješenje. Obraća se Budimiru Lončaru, ministru vanjskih poslova i, prema britanskim izvorima, “čovjeku Zapada u SFRJ”. Pored Ante Markovića, tadašnjeg premijera, Lončar je bio političar na kojega je Zapad računao u očuvanju kakve-takve Jugoslavije. Godinu dana prije ova dvojica Hrvata u Beogradu pokrenuli su plan – pristupanje Jugoslavije u EU. Lončar nalaže Vladislavu Jovanoviću, Miloševićevu čovjeku u UN, da pošalje pismo Vijeću sigurnosti, a potom i sam daje izjavu pred VS, tražeći uvođenje embarga.

To je bilo dovoljno, embargo je uveden, a Hrvatska nije mogla nabavljati oružje na legalan način. Međunarodna je politika, predvođena SAD-om (G. Bush stariji protivio se raspadu SFRJ) i Britanijom, računala da će Tuđmanova Hrvatska ubrzo biti prisiljena na kapitulaciju. Još nije dokraja poznato kako se Hrvatska ipak uspjela naoružati, no sigurno je da je to bilo skupo. Administracija predsjednika Clintona mijenja američku politiku, zaključuje kako je embargo na oružje Hrvatima i Muslimanima nepošten i počinje “gledati kroz prste”. Brodovi, zrakoplovi i šleperi počinju prelaziti granice RH, preko koje stiže i oružje za BiH. Embargo formalno biva ukinut nakon svršetka rata.

Mentor gđe Hodge James Gow, najcjenjeniji britanski stručnjak za pitanja Balkana, još je 1996. opisao akciju Budimira Lončara. Britanski autori navode da je Lončar “molio da Vijeće sigurnosti uvede Hrvatskoj embargo”. Prošlo je 15 godina i Lončar je, nakon rada u UN, na poziv predsjednika Mesića postao njegov vanjskopolitički savjetnik. U nekoj drugoj istočnoj zemlji, zbog lustracije (bio je i obavještajac), bila bi mu zabranjena javna funkcija. Zadnji potez bio mu je organiziranje puta Mesiću u Havanu, na ridikulozni sastanak nesvrstanih.

Vijeće sigurnosti, 25. rujna 1991. donosi odluku o embargu na oružje za područje SFRJ. Argumentacija te odluke temelji se na “činjenici da je Jugoslavija pozdravila namjeru VS UN-a, u pismu upućenom od njezina predstavnika i “nakon što je saslušana izjava ministra vanjskih poslova Jugoslavije”. U arhivu UN-a, dakle, ostalo je zapisano da je Budimir Lončar, tadašnji ministar vanjskih poslova Jugoslavije, presudno utjecao da se uvede embargo na nabavu oružja, u trenutku kad je Hrvatska bila u najgoroj vojnoj situaciji.

Već 1. listopada Srbija koristi embargo – šalje ultimatum RH i počinje granatirati Dubrovnik, JNA zatvara obruč smrti oko Vukovara. Kadijević izjavljuje “cilj JNA je svrgavanje neofašističkih hrvatskih vlasti”. Tuđman 5. listopada poziva sve građane RH na obranu. Alija izetbegović pak izjavljuje: “Zapamtite, ovo nije naš rat”. Dva aviona JNA 7. listopada raketiraju Banske dvore. Sabor RH dan poslije proglašava JNA i Srbiju agresorima.

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Nema crno-bijele istine: Srbi ustaški generali

Objavljeno

na

Objavio

Uz NDH i dr Pavelića bili su mnogi Srbi, a popriličan broj njih je i visoko kotirao u hijerarhiji Ustaškog pokreta i države.

Tako je vrlo ugledni član predsjedništva Hrvatskog državnog sabora bio dr Savo Besarović koji je ujedno bio i blizak prijatelj s dr Antom Pavelićem.

Dr Svetislav Šumanović (vice-ban Hrvatske i Slavonije 1903/1906.) i Uroš Doder (predsjednik Upravnog odbora Srpske banke iz Zagreba 1929/1941.) bili su članovi Hrvatskog državnog sabora. Poslije rata, Besarović je uhićen, osuđen i smaknut (navodno je prije smrti klicao kako je Hrvat i umire ze domovinu Hrvatsku, te da mu je bila čast biti članom vlade NDH. Šumanović je uspio emigrirati.

Osoba od posebnog povjerenja poglavnika Pavelića bio je general Đuro Grujić koji je obnašao dužnost glavara glavnog stožera Hrvatskih oružanih snaga i on je na suđenju pred Vrhovnim vojnim sudom u Beogradu (rujna 1945.) izjavio:

”Veliki broj Srba pravoslavaca je bio visoko pozicioniran u Hrvatskoj vojsci, a veliki broj civila, pravoslavaca i Srba svoju su obvezu prema državi odrađivali na druge načine. Dr Savo Besarović, pravoslavac, je bio ministar u vladi Nezavisne države Hrvatske. Desetak Srba – pravoslavaca zauzimali su itekako osjetljive pozicije u toj Vladi i toj hrvatskoj vojsci.” (Arhiva Vrhovnog suda FNRJ, Grujić i ostali, 1945, 2298/45)

Glavni zapovjednik Hrvatske vojske od 1943. do konca 1944. godine bio je general Fedor Dragojlov. Nakon rata emigrirao u Argentinu i tamo nastavio pisati o ustroju hrvatskih oružanih snaga (1952. godine s Vjekoslavom Vrančićem izdao i knjigu s tom tematikom).

Generali Jovan Iskrić, Mihajlo Lukić, Miroslav Opačić, Milan Desović, Milan Uzelac, Đuro Dragičević, Lavoslav Milić, Zvonimir Stimaković, Miloš Ožegović, Jovan Pribić, Dušan Palčić, Đuro Dragičević također su zauzimali visoke pozicije u oružanim snagama NDH i nijedan od njih nikad nije odbio lojalnost Paveliću. Od 13 spomenutih, njih 3 ponijeli su titulu „vitez“.

Magistar farmacije, apotekar iz Bijeljine Ljubomir Pantić u vladi NDH je bio ministar bez lisnice. Nakon rata se (poslije 5 mjeseci provedenih i emigraciji) vratio u Jugoslaviju, pošto je uspostavio kontakt sa svojim rođakom, istaknutim komunistom i partizanom (Titovim osobnim prijateljem i suradnikom) Rodoljubom Čolakovićem Roćkom. Zahvaljujući ovoj vezi, osuđen je samo na tri i pol mjeseca zatvora, a poslije izlaska na slobodu nastavio je normalno živjeti u Beogradu. Dobio je čak i državnu mirovinu (o čemu opširnije piše Dennis Barton, u svojoj knjizi Croatia 1941 – 1946, The Churchill History Information Centre, London, 2007).

Među one koji su preživjeli spadaju: Jovan Iskrić (umro kao umirovljenik u Zagrebu 1961.); Dušan Palčić  (umro kao umirovljenik u Zagrebu 1963.); Đuro Dragičević (umro je u Austriji, uspio emigrirati); Fedor Dragojlov (pobjegao, umro 1961 godine u Buenos Airesu, Argentina).

Oni koji nisu imali rođake među komunistima nisu tako dobro prošli.

General Đuro vitez Grujić osuđen je na smrtnu kaznu (u Beogradu) i strijeljan 24.rujna 1945 godine.

Milan Desović (osuđen na dvadeset godina robije, zbog lošeg zdravlja pušten 1960 godine. Iste godine je umro u Zagrebu).

Mihajlo Lukić osuđen je na deset godina zatvora, od čega je odležao pet, a dalja sudbina mu je nepoznata.

Zvonimir Stimaković (izdržao svih dvadeset godina robije u Staroj Gradiški. Nikad se nije odrekao svoje prošlosti niti NDH, nikad se nije pokajao, nisu ga slomili. Umro je 1974 godine u Zagrebu u 83 godini).

Mihajlo Lukić (osuđen na deset godina zatvora, odležao pet, daljnja sudbina nepoznata).

Milan Uzelac – general zrakoplovstva NDH (proveo u zatvoru dvije godine, navodno pušten s dugogodišnje robije na intervenciju iz komunističkog vrha, umro je 1954 godine u Zagrebu).

Bilo je pravoslavaca pripadnika ustaškog pokreta za koje izvori govore da su bili ratni zločinci, pa čak i to kako su posebno okrutno postupali prema svojim sunarodnjacima Srbima-pravoslavcima. U tom kontekstu najčešće se spominju Marko Šarac (osuđen na smrt i strijeljan 1946.), Milka Obradović (navodno ubijala u Staroj Gradiški) i Mile Vasić (iz logora Jasenovac).

General Zvonimir Stimaković

Knjiga „Srbi generali u NDH 1941-1945.“, Nenada Vukadinovića, dragocjen je izvor podataka o ovim vojnim dužnosnicima NDH koje Srbi smatraju svojom „sramotom“. (Vidi: https://www.bastabalkana.com/2015/09/srpski-ustaski-generali-u-ndh-nezavisnoj-drzavi-hrvatskoj/)

Isti izvor (u navedenom tekstu od 6. rujna 2015. godine) tvrdi: „U NDH je bilo 13 generala Srba i čak 28 generala Jevreja“.

Dakako da se postavlja pitanje: Kako je to bilo moguće ako je NDH doista bila tvorevina u kojoj je sve bilo „krv i zločin“ i ako je u njoj vladala rasna i nacionalna segregacija u mjeri u kojoj to tvrde srpski i komunistički propagandisti!?

Kako bi pokušao uspostaviti „balans“, autor Dragoslav Bokan (riječ je o srpskom redatelju, vođi paravojne četničke formacije „Beli orlovi“ u ratovima 90-ih godina na prostoru SFRJ), navodi kako je bilo i Hrvata koji su aktivno sudjelovali u četničkom pokretu, ali čini se da mu je argumentacija jako tanka, jer spominje samo dva imena: Zvonimir Vučković (Prkić) i Vladimir Predavec. Prvog hvali kao „jednoga od najhrabrijih Dražinih vojvoda“ (ne navodeći nikakve dužnosti koje je obnašao), a za drugog kaže da je bio „sin potpredsednika HSS-a“ i „zapaženi učesnik Ravnogorskog kongresa u selu Ba“ – i to je uglavnom to.

Dakako da nitko ne spori da je i na četničkoj strani bilo onih koji su imali hrvatske krvi, ali još nema izvora koji bi potvrdili da je to bila iole značajnija brojka, posebice kad je u pitanju sam vrh hijerarhije četničkog pokreta ili „JvuO“.

Sve naprijed rečeno nema za cilj opravdavati niti optuživati bilo koga, nego podsjetiti na neke fakte koje se (smišljeno i sustavno) previđaju i zanemaruju.

Činjenice iz prošlosti moramo analizirati hladne glave i bez strasti. Samo tako se može utvrditi prava povijesna istina i napraviti odmak od crno-bijelog pogleda na svijet koji nam se nameće zadnjih 72 godine.

Zlatko Pinter

facebook komentari

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Nakon ovakvih emisija ne možete reći – nismo znali

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatska je pod pritiskom golemih problema koji se godinama guraju pod tepih, ili ih se skrivenim političkim i društvenim inicijativama potiče u njihovoj eskalaciji. Jedan od razloga neriješavanja tih problema je i to što se, kako na javnoj sceni, tako i u političkim strurkturama odluke oslanjaju na intelektualne i znanstvene medikokritete koji nisu dorasli izazovima pred hrvatskim narodom, a nameću se kao rješenje.

Primjer kako treba autoritativno, znanstveno i intelektualno pošteno i odgovorno reagirati na otvorena pitanja, naciji pružiti činjenice i usmjeriit ljudsku pozornost na bitno s nebitnih spinova mediokriteta, je sjajni dr Ante Nazor i njegov vrhunski nastup u emisiji Moja Hrvatska kod Nade Prkačin na televiziji Laudato.

Taj nastup i te poruke najbolje pokazuju koliki je značaj laudato televizije, jer se takve poruke ne mogu čuti na tzv.mainstream medijima.

Nazor je snažno upozorio na ciljeve razvoja povjesnih krivotorina i u odnosu sa Srbima i u odnosu s Bošnjacima, upozorio je na nevjerojatnu nesolidnost Aleksandra Stankovića koji je potpuno nepripremljen dočekao u udarnoj HTV-ovoj emisisji člana predsjednsištva BiH Bakira Izetbegovića i dopustio mu iznošenje nevjerojatnih i lako oborivih laži, krivotvorina i klasičnih kleveta, te prijetnji, bez i jednoga jedinoga relevantnoga potpitanja.

Nazor je snažno upozorio na izrazito opasne procese oko kurikularne reforme, postavio otvoreno javna pitanja ministrici Divjak da kaže na temelju čega je, tko i zašto izabrao inozemne recenzente tzv. identitetskih programa povijesti i hrvatskoga jezika.

Uz to je upozorio na nevjerojatne krivotvorine u tzv. europskoj čitanci koju su radlili nepozvani povjesničari u Hrvatskoj, kao Budak, čija uža specijalnoist uopće nije domovinski rat i srpska agresija, a koji nisu ni pomislili konsultirati pozvane povjesničare koji se specijalistički i znanstveno bave tim problemima i znanstvenim istraživanjima, pa je doslovno nabrojao 54 materijalne pogrješke s čitavim nizom propusta u tim udžbenicima, ukazujući na pogubne trendove manipulacije sa suradnjom nazovi znanstvenika s hrvatskih javnih sveučilišta.

Svakako pogledati, jer je svaka riječ u vremenima kada se niti ne spominju najvažnija nacionalna pitanja i dvojbe, ili ih se pokušava sasvim nekorektno preusmjeriti, dragocjena i ukazuje da Hrvatska ima i znanja i hrabrosti odgovoriti na sva pitanja, te da je to prvorazredni zadatak hrvatskih politika koje ne mogu nakon ovakvih emisija reći – nismo znali. Takvim ljudima, a Nazor nije sam, nužno je otvoriti najvažnije nacionalne javne pozornice, što je ultimativna zadaća medijskih politika i vlasti, jer se jedino tako Hrvatska može obraniti od nasrtaja na ugled i čast njenoga naroda.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari