Pratite nas

Kolumne

Kako je pater Tolj ‘opečatio’ Papu i Kolindu?

Objavljeno

na

Kao što je bilo pitanje opstanka smijeniti Ivu Josipovića, tako je danas golema odgovornost na Kolindi Grabar Kitarović. Pogotovo jer je upravo ona jedina svjetla točka na vrhu državnih institucija visoko iznad magle i blata koje produciraju godinama Tolj, Pavić s kamarilom “katoličkih” i “antifašističkih” protuha. Kako u prvome nema ni ‘k’ od katoličanstva, tako ni u drugome nema ni ‘a’ od antifašizma, piše Marko Ljubić/ Dnevno.hr

Što povezuje dubrovačke izbore, EPH, Večernjakov pečat u Mostaru, famoznog patera Tolja, Milanovića i ministra Matića?

Moglo bi se u ovom nizu navesti još desetine ili stotine imena, kada čovjeku ne bi bilo poprilično mučno ispisivati imena potpuno beznačajnih likova, koji su postale naša svakodnevnica isključivo kao izraz dubokih društvenih poremećaja. Izuzetno je teško u dostupnoj javnosti uočiti sitnicu, detalj, tračak optimizma ili nade, iako je nakon prošlih predsjedničkih izbora nada tu, stanuje i sluti se, neopipljivo doduše, kao proljeće u zraku usprkos hladnoći.

Dubrovački lokalni izbori pokazali su zorno, da zornije ne mogu, kako su u Hrvatskoj potpuno poremećeni kriteriji na kojima bi moralo počivati društvo i pogotovo suvremena država. Građani toga grada su usprkos tome što su sve znali, izabrali Andru Vlahušića za gradonačelnika, dali mu ključeve grada, stali iza njega i odlučili time poslati poruku urbi et orbi – “svi smo mi Andro”. U političkom smislu to se nikako drugačije ne može tumačiti. S obzirom da je Andro osuđeni lupež, nužnost bi bila zaključiti kako su se većina Dubrovčana poistovjetili s pronevjerom, pljačkom i legalizacijom lopovluka umjesto marihuane, koja je zapela negdje u Jovanovićevom preodgoju nacije. Usprkos takvim rezultatima izbora nemoguće je poći od toga da je većina ljudi koji su glasovali za Andru – sklona lopovluku.

pater tolj[ad id=”40551″]

Poruka iz Dubrovnika je da građani toga grada ne vjeruju u ovu državu, da postojanje države poistovjećuju s hajdučijom koja istina ima određena pravila, otprilike kao ponašanje zvjerinjeg čopora u obračunima za teritorij. Tko zakolje i zapiša, njegovo je. Poruka je iz grada čijom se poviješću hrvatski narod s pravom ponosi – poremećene su sve vrednote društvenoga poretka, nemamo izbora, u tom slučaju bitno je biti u čoporu koji ima isti miris. U svome čoporu.

Kako sve počiva na iskustvenom elementu, očito će biti da su Dubrovčani imali nekakav uzor za to.

Pastirski štap patera Tolja

Večernjakov pečat u Mostaru je po najavama promotora – društveni događaj godine hrvatskoga naroda u BiH. Mene je iznenadilo da je HTV na svome četvrtom programu prenosio cijeli događaj. Doduše, jest da se taj program malo gleda, ali – to je HTV na kojemu se iz Hercegovine može ukazati samo kakav “ustaša” ili obraćenik sa ustaških na antifašističke vrijednosti. Ili, ako je repriza proslave Dana mladosti. Govorim o Radmanovoj televiziji.

Nadu na početku teksta sam povezao s predsjedničkim izborima i pojavom nove, svježe, jasne i nadahnute Predsjednice.

Postupci koje je učinila, njene diplomatske i tuzemne aktivnosti, stvarne i simbolične ukazuju da ta nacionalna nada ima realno pokriće.

Što onda Kolinda Grabar Kitarović, ona ista predsjednica koja usmjerava vanjsku politiku u prirodno okruženje, ona koja ističe bez okolišanja autentične nacionalne vrednote, koja ima jasan odgovor na otvorene dvojbe iz prošlosti, radi kao kolumnistica u Jutarnjem?

Misli li Kolinda Predsjednica da je mostarski Večernjakov pečat autentična vrijednost hrvatskoga naroda u Hercegovini i cjelini, jer je najavila kao svoje programsko opredjeljenje promovirati i poticati nacionalnu kulturu i tradiciju? Ta kultura, tradicija i vrednote ne stanuju pod tim pečatom a jesu u svakome selu oko Mostara i to joj je Čović mogao reći ako već nije htio Tolj, ‘pastir’ koji svoj puk očito drži – ovcama. Tko mu je dao pastirski štap?

“Katolička” Styria

Vjerujem, da joj nikada neće biti jasno što je radila na pozornici Večernjakova pečata u Mostaru. Zbunjena, nakon najave i dodjele nagrade nekom zaslužnom građaninu, stoji u gomili tipova koji se skupljaju oko nje, uz mačketinu dostojnu Mice Trofrtaljke pod reflektorima. A sve u organizaciji famoznoga patera Tolja i njegove “katoličke” Styrije, koja se takvim krkanlucima i marifetlucima ne bi ni usudila ni smjela poslužiti u matičnoj Austriji. Udruženje odnosno zaklada koja je pred hrvatskom javnošću pod dosta mutnim okolnostima kao “katolička” preuzela tada vrlo, vrlo profitabilni Večernjak i srozala ga danas na vrijednosnom nivou na mehaničku frezu suprotstavljenih vrednota uz ’24 sata’, iza kojih viri i nakon izbora Ivo Josipović, sa katoličanstvom ima veze koliko i ljubav sa promotorima gej prava, koliko razum sa Protagorom i Šimom Lučinom, koliko i demokracija i istina sa Zoranom Pusićem i Vesnom Teršelič.

Čovjek može naći stotine razloga za razumijevanje Kolinde Grabar Kitarović kao kolumnista u Jutarnjem, kao i za njen dolazak na Večernjakov dernek u Mostaru. Ali ni jedan nije dobar.

Nije čak dobro ni računati na njihovu potporu, jer ni Josipoviću nije pomogla. Ljudi nisu ovce.

Kolinda nije smjela biti ‘tu’

Sve institucije, ljude i događaje u početnoj rečenici naveo sam upravo zbog toga što im je zajedničko, ma koliko se god razlikovali sadržajem – potpun nedostatak kriterija i posvemašnja promocija antivrijednosti. A uzor takve epidemije je uvijek bio na Pantovčaku. Stipe Mesić i Ivo Josipović.

Kroničari koji znaju nešto o pečatu reći će kako je pater Tolj uvalio taj pečat i samome papi Benediktu, da je to događaj koji s oduševljenjem prate i časte svi akreditirani diplomati u BiH, vodstvo Republike Srpske, a u zadnje vrijeme i vodstvo bošnjačkih institucija. A i zašto ne bi, jer ako je to vrhunac hrvatske samosvijesti, onda ljudi mogu nazdraviti.

Miševi se pokrivaju slikama slona. Cijeniti te je*ivjetre koji predstavljaju najnižu sortu rashodovanih špijuna svojih zemalja u BiH, iza kojih ostaje pustoš i poklana stada ovaca na padinama Veleža i Prenja nakon ”društvenoga događaja godine” – mogu samo oni, koji, ili sami jesu potpuno iskompleksirani provincijalci ili igraju prljavo prema svome narodu, koji ih je odavno nadrastao u svakome, posebno kulturološkome smislu.

Kolinda Grabar Kitrović nije smjela biti tu. Pri tome se ne radi, kao ni u odluci da napiše kolumnu o pravima žena u Jutarnjem, o tome što bi ona osobno uradila, a što ne.

Trebalo ju je braniti od Vice Batarela, koji teško griješi kad joj spočitava susrete sa Clintonima zbog toga što nije zbog sektaške uskogrudnosti spreman, prihvatiti da se kršćanstvo može zvati autentičnim a da nije – njegov ekskluzivitet. Upravo iz razloga zbog kojih je morala sudjelovati na tribini Hillary Clinton, Kolinda nije smjela napisati kolumnu za Jutarnji. Tamo je bila predsjednica, ovdje – pokriće. I upravo zbog toga nije smjela sudjelovati na banalnom derneku, koji je za svoje, Boga pitaj kakve, potrebe, kreirao sa suradnicima u Mostaru, pater Tolj istinska eminencija Večernjaka, a prije toga EPH .

Biti hrvatska Predsjednica

Ne može društveni događaj godine u organizaciji hrvatskoga naroda (koje li ironije, zar ne?) proći bez jedne riječi hrvatskoga jezika u najavama stotine kandidata iz “Regiona”, ne može u takvome neukusu stajati i tome davati pokriće hrvatska Predsjednica. Vesna Pusić – da.

Jednako kako ne može i ne smije zanemariti desetine ”kolega” kolumnista EPH koji čereče godinama svaku vrijednost hrvatskoga naroda, među kojima se pojavila kao ukras, niti može hrvatska Predsjednica zanemariti događaje iz famozne predstečajne nagodbe u kojoj je stotine milijuna državnoga novca prebrisano i otišlo u džepove tih ”kolumnista” ismijavajući osnovne zakone tržišta. Jer to nisu zaradili na tržištu već – korupcijom. Ne može hrvatska Predsjednica zanemariti činjenicu da nikada nitko iz državnih struktura nije zavirio u razvojni put te kompanije i na ruševinama Vjesnika pokušao izvidjeti koliko je leševa ostalo iza nje, a upravo s ciljanom namjerom potpunoga urušavanja hrvatske državnosti. Ne može hrvatska Predsjednica zanemariti činjenicu da kohabitira s vladom koja je donosila posebne zakone kako bi EPH spasila bankrota, a ovi bili njihov mizerni bilten rušeći sva načela demokracije, profesionalzma i u konačnici društva. Bila bi katastrofa ako čak i u primislima Kolinde Grabar Kitarović postoji ideja kako bi bili korisni kao bilten ”njene strane”. Stara je narodna izreka, a čula bi je Predsjednica da je umjesto na Toljov pečat, zavirila u bilo koje selo pored Mostara – tko s đavlom tikve sadi do podne, popodne mu se o glavu razbijaju!

Kolinda Grabar Kitarović može sve to.

Hrvatska Predsjednica ne može.

Simbolika jednog epohalnog pokreta

Kako god nije grješka pape Benedikta XVI. to što je primio u ruke nekakav pečat nemajući pojma što se stvarno krije iza toga, a sumnjam i da je gledao ovogodišnju priredbu na HTV4, tako isto nije osobna pogrješka to što Kolinda Grabar Kitarović nije znala kamo ide, da će se znojiti na pozornici uz Micu Trofrtaljku naših dana. Ali i njoj i papi bi to moglo biti poučno da vide stvarno stanje državnoga i crkvenoga sustava. Papi su podređeni biskupi koji su lobirali Toljove namjere, koji su u tome vidjeli mrvicu svoje probitačnosti i karijernog napretka i koristi po cijenu tezgarenja starim Svetim Ocem. Suradnici Predsjednice su morali znati sve o tome krkanluku.

Jednako kako su morali sve znati o Jutarnjem, njegovoj zloćudnoj korporativnoj i medijskoj prošlosti.

Ne znam kako se osjeća Kolinda Grabar Kitarović, ako ima vremena čitati besramne poruke u Jutarnjem listu političkoga nitkova Predraga Matića, koji bez da trepne nastoji raščerečiti Đuru Glogoškog, pri čemu je sasvim sigurno najmanji problem i povod to gdje Đuro spava. Taj isti Jutarnji nikada nije i nikada neće, što god Predsjednica napisala na njegovim stranicama, postaviti desetak pitanja s osnovnoga profesionalnoga praga tome istome Matiću – koja ga diskvalificiraju kao osobu dostojnu bilo kakvoga poštovanja, a državu koju predstavlja kao ministar, svodi na sprdačinu? Na stranu to što bi i Đuro mogao biti pametniji i obazriviji, jer ovo što on danas radi više nema veze s njegovim invaliditetom i junaštvom. On i njegovi suborci predstavljaju junake jednog epohalnog pokreta i njegovu simboliku, pa tome moraju prilagoditi i svoje ciljeve,zahtjeve ali i osobno ponašanje. Kako ga oni ne bi urušli ruku pod ruku sa Jutarnjim, paterom Toljom i kompanijom na HTV.

Tko se sve krije iza autoriteta Predsjednice države?

I, da se vratimo na početak, na početno pitanje.

Svako urušavanje društvenih vrednota počinje urušavanjem autoriteta. Moraju se posve uništiti postojeći autoriteti, a na njihovo mjesto postaviti novi. Umjesto dosadašnjih bogova nužno je nametnuti nove. Čvrste, svakodnevne, poželjne. Umjesto Mojsijeva Boga, radi se zlatno tele koje gladan narod vidi, blještava kakvo jest. I klanjaju mu se, jednom na dubrovačkim izborima, drugi put na vukovarskim, treći put na Večernjakovom pečatu, a zatim sve redom. To u obitelji mora sasjeći otac ili majka, to u državi mora sasjeći predsjednik ili Predsjednica!

Bez obzira na ovlasti, vrh poretka u Hrvatskoj je – funkcija predsjednika Države.

Zbog toga je bilo pitanje opstanka smijeniti Ivu Josipovića, zbog toga je golema odgovornost na Kolindi Grabar Kitarović. Pogotovo danas kad je upravo ona osobno jedina svjetla točka na vrhu državnih institucija visoko iznad magle i blata koje produciraju godinama Tolj, Pavić s kamarilom ”katoličkih” i ”antifašističkih” protuha. Kako u prvome nema ni ”k” od katoličanstva, tako ni u drugome nema ni ”a” od antifašizma.

I nije dovoljno za promjene pravca da to Dnevno kaže, presudno je da takva poruka dođe s Pantovčaka. Jer Dnevno simbolizira novinarsku etiku, Pantovčak državu.

Gubitak autoriteta koji će ljudima bezuvjetno biti nužni za održavanje prihvatljivog društvenog poretka, za razliku od pravila vučjega čopora, nužno vodi ka urušavanju društvenih normi, a to nužno do razvoja kolektivnih i osobnih devijacija društvenih grupa koje se u tome procesu nalaze. U kaosu caruju instinkti a ne znanje, caruje lukavost, a ne poštenje, caruje beskrupuloznost, a ne tolerantnost. Pitanje svih pitanja je – kakvo uređenje želimo?

Zbog toga je posve prirodno da Dubrovčani, u nedostaku bilo kakvoga autoriteta, biraju osuđenog lupeža, zbog toga je prirodno da posrnula Zlatar Violić na mjestu ministrice ukrade državni novac, zbog toga je posve prirodno da desetine certificiranih lupeža okružuju sami aktualni državni vrh. I zbog toga je normalno da Bajić očekuje napredovanje, zbog toga je prirodno da Cvitan šuti. Zbog toga je i – imenovan.

A zbog svega toga, Kolinda Grabar Kitarović danas, a sutra svatko na mjestu predsjednika hrvatske države, mora svoje ponašanje i najsitnije postupke držati visoko iznad blata i smrada koje godinama ciljano stvaraju radi vlastitoga lova, između ostalih i Tolj sa svojim ”pečatima” i EPH sa svojim ”misliocima”. Ako već mogu zaslugom visokih crkvenih krugova prefarbati Svetog Oca, ne bi smjeli imati pokriće u autoritetu predsjednika hrvatske države. Ponajprije zbog toga što će Isusova Crkva to lakše preboljeti, a Republika Hrvatska puno teže i uz puno veću cijenu.

Odgovor na uvodno pitanje – kvaran državni poredak!

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivica Šola – U odnosu na kolegice iz EU, Šuica djeluje kao moralna vertikala

Objavljeno

na

Objavio

Bilo kod nas, bilo u cijeloj Europskoj uniji, kad god se imenuje neko tijelo, u vijesti je obvezno na značajan način istaknuto koliko u tom tijelu ima žena. Tako je i u slučaju slaganja nove Europske komisije najvažnija vijest bila da je Komisiji prvi put na čelu žena, Ursula von der Leyen, te da je u EK-u rekordan broj žena u povijesti. I to je to, svi problemi riješeni.

Rijetko tko se pitao i pita zašto to važno tijelo Europske unije ima čak dvadeset i sedam povjerenika, jer to je previše za resore koji stvarno imaju smisla. To nije moje grintanje, to je kao problem isticao i sam Juncker, pa se, da bi se zadovoljile sve zemlje članice, i velike i male, izmišljaju resori za kopanje ruda i gubljenje vremena, tako Komisija ima potpredsjednika “za očuvanje europskog načina života”, pa i “poslovodnog potpredsjednika za zelene europske poslove”, ma što to značilo. I resor naše Dube Šuice za “poticanje demokracije i demografije” djeluje kao Potemkinovo selo.

Inače, u cijeloj toj papazjaniji zadovoljavanja svih apetita i stvaranja Potemkinovih sela od funkcija, nova šefica Komisije ima čak osam zamjenika, među njima troje nekakvih superzamjenika. Njih troje su “poslovodni potpredsjednici”, a ostalih petero su, iako ne znam što to znači, normalni potpredsjednici, a mnogima od njih se ovlasti preklapaju, dupliraju ili trodupliraju. I onda netko kaže da Hrvatska ima previše ministarstava i ministara, potpredsjednika ovoga i onoga. Ne, mi smo po tome zapravo pravi europejci, glomazno, prekobrojno, skupo i – neučinkovito.

No najbitnije je bilo istaknuti koliko je žena u novoj Komisiji. Jer, očito, biti žena glavna je kvalifikacija koja te čini poželjnom za funkciju, a ne što znaš ili ne znaš. Ili tko su zapravo te žene?

Evo, jedan od ključnih resora dobila je bivša francuska ministrica obrane Sylvie Goulard, koja je odstupila s mjesta ministrice i koja je u policijskoj postaji Nanterre u Parizu bila ispitana jer je kao eurozastupnica koristila asistente koje je plaćala Europska unija da rade poslove za političke potrebe francuskih stranaka. Ukupna suma “nenamjenski” potrošenog novca iznosila je oko 50 tisuća eura. Ali je dama Macronova saveznica i ljubimica pa će vjerojatno proći lišo. A i žena je…

Kao što je žena i Rumunjka Rovana Plumb, također važna karika u novoj “ženstvenoj” komisiji Von der Leyen. Plumbova je, kao bivša ministrica u rumunjskoj vladi, 2017. godine bila dio velikog korupcijskog nekretninskog skandala, kada je optužena da je pogodovala nekim članovima svoje socijaldemokratske stranke oko zemljišta na Dunavu. Kada su Ursuli von der Leyen to tutnuli pod nos, ona je rekla nešto slično kao i kod naših uhvaćenih u pekmezu, ono, neka institucije rade svoj posao, pa prva dama Komisije tako odgovara novinarima: “OLAF (Europski ured za borbu protiv prijevara, I. Š.) neovisni je organizam i tako treba biti. Presumpcija nevinosti vrijedi za sve”, zaključila je šefica Komisije braneći svoje pulenice.

No je li to obranjivo i može li Komisija pasti budući da mandat staroj Junckerovoj istječe uskoro, 31. listopada? Da, to se dogodilo 1999. godine, kada se Komisija koju je vodio Jacques Santer morala povući zbog korupcijskog skandala jednog njezina člana, pardon, radilo se o ženi, jedne članice Komisije, (opet) Francuskinje Edith Cresson.

Kada smo kod repova, sumnje u korupciju i prijevare novih žena u Komisiji, ni sama šefica Ursula von der Leyen ne stoji baš najbolje. Njemački parlament na trećem stupnju provodi istragu protiv nje jer je kao ministrica obrane spiskala ogromnu količinu novca, sklapala unosne ugovore s preskupim vanjskim konzultantima bez ikakve supervizije, a radi se o osobama s kojima ima osobne odnose i poznaje ih. Tako bi Von der Leyenova uskoro trebala, u svojstvu šefice Komisije, najvjerojatnije u prosincu, biti ispitana u Berlinu zbog sumnji u moguću korupciju, ili zloporabu položaja i ovlasti, ili i jedno i drugo, a možda i nešto treće, jer su u tu rabotu bili uključeni i drugi članovi njezina ministarstva.

No, kako je rekla za druge svoje kolegice u Komisiji umočene u afere, onda i za sebe smatra da vrijedi presumpcija nevinosti. Dakako da vrijedi, ali nije jasno kako osobe i osoba, šefica Komisije, mogu doći na tako visoka i važna mjesta u Europskoj uniji s takvom hipotekom i dok ona nije raščišćena? Valjda zato što su žene? Ili zato jer je važnije ispuniti povijesno najviši broj žena u Komisiji.

Zato i mi moramo biti ponosni, jer među ovom povijesnom ekipom broja žena u Europskoj komisiji našla se i naša Dubravka Šuica. Ova, uz Vesnu Pusić, najbogatija hrvatska političarka koja nekretnine nema samo na Jupiteru i Marsu, nigdje se, u istraživanju umočenih novih komisionarki koje je proveo portal Politico, ne spominje kao problematična. A zašto i bi, kada vidim u kakvoj je ekipi, ona čak djeluje kao moralna vertikala.

Sve u svemu, najveći broj žena u Komisiji predstavlja veliki civilizacijski iskorak za sve nas, za čovječanstvo.

Ivica Šola/SlobodnaDalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: Sloboda govora je u današnje vrijeme zajamčena samo onima koji su protiv moderne hrvatske države

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatska se polako hladi od ljetnih vrućina i zagrijava za različite izbore, bliske i nešto manje bliske (predsjednički, parlamentarni, hdz-unutarstranački). Kampanje su toliko ispremiješane da ih je teško razlikovati. Ono što za sada znamo, jest da je Kolinda već eliminirala jednoga protivnika klasičnim nokautom, dotično Stipu Miočića za kojega široka hrvatska publika nije dobro ni čula, a trebala bi jer je najbolji na svijetu. Drugi izazivač, ne iz športskoga nego šporkoga političkog miljea, Dejan Jović, nokautirao je samoga sebe plamenim raškovićevskim govorom, a dok su ga polijevali vodom na njegova podmetanja odgovorio je dr. Mihovil Biočić, liječnik. Taj Biočićev napis poslali su mi dobri ljudi, jer gdje bih ga mogao pročitati, sigurno ne u „službenim“ medijima. Zastao sam i skinuo kapu (koju doduše ne nosim). Ne zato što devedeset i pet posto napisanog nismo znali, pa i više, nego zato što je čovjek pregledno, kronološki, nepobitnim činjenicama i citatima napokon dramatično sažeo što se doista događalo s Hrvatima, s hrvatskim narodom u ratu (drugom, svjetskom) i poraću, nasuprot jugoslavenskom i velikosrpskom (što je isto) tumačenju povijesti, to jest odvratnim lažima koje se i danas (donekle frizirane) provlače medijima i zaplotnjačkim središtima za podrivanje hrvatske države.

Taj, opsežni ali zbijeni napis dr. Mihovila trebao bi bez kraćenja ući u sve moderne hrvatske školske udžbenike povijesti, ne trebao nego morao, inače će proći još nekoliko naraštaja školaraca kojima razni jovići i pupovci mogu prodavati maglu – sve dok školaraca ne bude nestalo u bijeloj kugi, a ostanu zločinačke crvene „istine“ i pohvale komunističkom režimu.

Specijalni rat protiv Hrvatske u punom je zamahu, ne samo na krilima SDSS-a i sličnih agentura, nego – u slabo skrivenim oblicima – u vascelom hrvatskom medijskom prostoru.

Neprikrivena mržnja i posao obavljen za (i opet slabo) prikrivenu petu kolonu vidljiv je u „slučaju Duhaček“ koji su njegovi pokrovitelji uspjeli pretvoriti u raspravu o slobodi govora, te „napredno“ stali na stranu novinara koji piše (pjeva), eto, satirično, pa im je dobrodošla satira „Oj ti govno Velebita… ti stolico svih Hrvata“. Prije svega, nije riječ o satiri, jer je satira književna forma, nego o vulgarnoj amaterskoj provokaciji , naručenoj kako bi specijalni rat imao valjda pjesnički prizvuk, neka se nađe. Priglupa objašnjenja da je“ pjesnikova“ inspiracija bila ispuštanje fekalija u more, jadna je isprika, a i nesuvisla jer spomenuto ispuštanje nema nikakve veze s Velebitom, pa ni s podvelebitskim primorjem. No, kreteni su se uhvatili za to objašnjenje i ispunili stranice crnilom, baš crnilom i novim govnarijama protuhrvatske klateži koja je na primjeru sličnih diverzija razumjela da joj se ništa ne će dogoditi, te sada uživa u „slobodi govora“, onoj slobodi koju smo donijeli mi, razorivši komunistički sustav i Jugoslaviju gdje nikakvih sloboda nije bilo, pa sada koriste blagodati demokracije i posežu za njom kao oružjem protiv Hrvatske.

Da definiram: sloboda govora je u današnje vrijeme zajamčena samo onima koji su protiv moderne hrvatske države. Onima koji su stvarali i branili tu istu državu, čim se malo pobune, sloboda govora se oduzima makar i potiho, tužbama i sličnim domišljajima. Njih nema u medijima, u tiskovinama (s uglavnom nepoznatim vlasnicima), na televizijama (s posve nepoznatim vlasnicima), ako su umjetnici šikanira ih se, prešućuje, postaju nevidljivi. Na sudu im se oduzima riječ, kao Vukovarcu kojemu su srpski agresori ubili dva sina, a sutkinja ga opominje da s tim ne maše, da šuti. To je hrvatska zbilja. Slučaj Duhaček ima još i drugu (ali istovrsnu) dimenziju : ne samo da se taj tip svoj (plaćeni) proljev upravlja na pjesmu koja je jedna od hrvatskih svetinja, kao što je i Velebit sveta planina, nego i znakovima ACAB vrijeđa policiju. Koju policiju? Pa hrvatsku policiju, nego koju, onu koja je prva stala na obranu Hrvatske, uz u početku još rijetke dragovoljce, i imala strahovite ljudske gubitke. Sljedeći korak u specijalnom ratu je vjerojatno hrvatska vojska, podosta krupan zalogaj za klatež, ali će naći načina (već jesu, „Novosti“) da i nju načnu, a pokrovitelji će se dosjetiti kako da u svemu pronađu satiru, sve dok se zveckanje oružjem iz Srbije i RS ne pretvori u nešto mračnije – a to je ono što „slobodoumnici“ i slobodnogovornici s nestrpljenjem čekaju, oni „osuđeni na Hrvatsku“ (stanoviti kazališni redatelj Kurspahić) koji čekaju „oslobođenje“ .Da, s istim posljedicama kao ono oslobođenje polovicom četrdesetih. I gorim, ako je moguće.

Elem, Hrvatska koja se znala braniti i obraniti od tada treće vojne sile u Europi, sada se ne zna obraniti od potkornjačke klateži koja joj radi o glavi.

Svit se konča

Najvažniji pokret u povijesti čovječanstva upravo se događa pred našim očima, to jest pokret za spas planeta Zemlja. Tko god je projektirao mladu djevojku koja sada hoda svijetom, učinio je veliku stvar. Ivana Orleanska našega vremena, univerzalna za razliku od nesretne francuske Ivane, probudila je mlade kojima je postalo jasno da su njihovi stari toliko uništili treći planet od Sunca te mu možda nema spasa, ili možda ima ako se žurno, trenutno i globalno ne poduzme sve što je potrebno, a zna se što. Pokret još nije dovoljno masovan, ali ima nade da će preplaviti svijet jer radi se opstanku. Globalni pokret, velim, paradoksalno, budući da je upravljen prvenstveno protiv one krajnje opasne gamadi koju nazivamo (koja se naziva) globalistima, korporativnim glodavcima „new age“ ideologije koja i nacionalne države i njihove prirodne izvore (resurse) drži svojim plijenom, zaglupljujući pritom mnoštva naroda i potkupljujući njihove „vođe“.

U tom i takvom suvremenom svijetu , u kojemu nekoliko stotina ili nekoliko tisuća ljudi posjeduje bogatstva koliko i ostatak čovječanstva, sve je u funkciji rečenih sretnika koji će, kao u najmračnijim znanstveno-fantastičnim filmovima pokositi doslovce sve što je na putu njihovu profitu, meljući šume i prašume, ispuštajući otrove u zrak i u zemlju, zagađujući mora, rijeke i potoke, izvore pitke vode, uzrokujući porast stakleničkih plinova, nestanak ledenih kapa planeta. Političari u njihovoj službi teško da će išta poduzeti, ako žele ostati gdje jesu i dalje „služiti narodu“. Znači, pokret mora biti agresivan u službi dobra, i dobro je da je pokret mladih jer će oni za koju godinu postati dovoljno veliki da dođu na položaje s kojih mogu odlučivati, a birači, do tada već u smrtnom strahu da će se skuhati ili smrznuti, odlučit će se za one koji im obećavaju bolju sudbinu.

Doista je pet do dvanaest, pa me sada cijelo čovječanstvo nekako podsjeća na Hrvate koji sve rade u zadnji čas, ali kada krenu onda je to veličanstveno. Glede klimatskih promjena, Hrvatska je još i dalje podosta ugodna oaza, ali se čini mnogo, izvana i iznutra, da ni ona ne bude iznimka, a osim toga ni ona ne može pobjeći od globalnih užasa, da i hoće. Lijepa naša, jest, još i sada. Lijep naš planet? Nije više i brzo korača prema smrti, pa uzima sa sobom i Lijepu našu koja se i sama pokušava „uklopiti“, prodaje svoje tijelo na uglovima, nudi najbolje što ima – od plodne zemlje do djece, o kapitalnim poduzećima da ne govorim. Diči se turizmom, koji donosi novac i zagađenja.

Uz ona „prirodna“ onečišćenja tu je i sve veće zagađivanje svjetlom i posebno bukom na koju desetljećima upozoravam (ha) ali nitko ne sluša. Ne čuju od buke. A kada i pokušamo s obnovljivim izvorima energije, postavimo (ne mi, stranci) čudovišta od vjetrenjača koja nagrđuju krajolik i proizvode neizdrživu buku – postavljena u blizini kuća u kojima ljudi ne mogu spavati, sram ih bilo, kao da su oni važniji od „razvitka“. Neka uzimaju antidepresive. Drva još imamo, ali je sve skuplje. Jedan podatak iz povijesti: vjerovali ili ne, u devetom i desetom stoljeću Venecija je izvozila – drvo. I prodavala ga Arapima. Zaleđe Venecije bilo je prepuno šuma. A kada stabala više nije bilo toliko puno, u sljedećim stoljećima svrnuli su oko na šumovitu Hrvatsku. U Slavoniji su još u vrijeme Kozarca (Kozaraca) nemilo sjekli Francuzi. Pa i sada gulimo šume, izvozimo trupce, navodno pod nadzorom. A ako neka učiteljica uzme drva iz zaraslog vinograda svoje bake – na sud s njom, oderi ju.

Pisac ovih redaka glede klimatskih promjena ima alibi, i to nepobitan. Negdje svršetkom sedamdesetih prošloga stoljeća objavljen je moj roman „Eko Eko“. U njemu je planet Zemlja tek na dobrom putu da bude gadno zagađen, ali ima drugih u svemiru koji su već tako gadno zagađeni da na njima još mogu živjeti samo gadna bića. Planet Zemlja 2019. sve je više nalik Zmazu iz romana. A da Zmaz posve ne propadne, podignuta je ( u knjizi) revolucija koju predvodi jedna djevojčica (sa Zemlje). Koincidencija? Kada su to razumjeli naši prosvjetni mudraci i mudrice – izbacili su nedavno roman „Eko Eko“ iz lektire. Uz to (usto, što bi pisali idioti), čitao sam, i opet nedavno, napis nekog našeg kolumnista koji se oborio na norvešku djevojčicu i cijeli pokret s tezom da je mala malo autistična i da je riječ o iskorištavanju djece. Jest, taj članak valjda možete negdje pronaći.

Topovima na toponime

Poskočio sam čuvši da su se „geografi“ (zemljopisci) zabrinuli što postoji šarenilo u pisanju (pravopisanju) toponima, to jest naziva mjesta. Kao da je u sveopćem, namjerno i zlonamjerno izazvanom pravopisnom šarenilu (još jedan oblik specijalnog rata protiv Hrvata ) pisanje toponima iznimka. Nije. Sada će, čitam, geografi koji su i u školama uspjeli zemljopis žrtvovati stranoj riječi, geografiji, osnovati neko povjerenstvo koje će se baviti pitanjem toponima, ne znam je li uz pomoć jezikoslovaca i kojih. Moj prijatelj, kroatist, točno kaže da je pisanje imena mjesta (naselja, gradova itd.) riješeno u Hrvatskom pravopisu Stjepana Babića i suradnika, kratkim i zauvijek uporabljivim pravilom koje kaže: „Vlastite imenice iz stranih jezika pišu se kao i u jeziku izvornika, osim egzonima (pohrvaćenica).“ I točka. Imamo Beč, Rim itd. a za one koje nemamo pogledajmo kako pišu nazive svojih mjesta oni u čijim se zemljama mjesta nalaze.

No, problem je dublji. Ako postoje neke nejasnoće (a u ovom slučaju i ne postoje) onda se i toponimima treba baviti Povjerenstvo za normu hrvatskoga standardnog jezika, sastavljenog od najuglednijih jezikoslovaca. Pa zašto se ne bavi? Zato što ga više nema, zato što su ga jovanovići ukinuli, a oni nakon njega nisu ga vratili. Sada će se valjda izgovarati da su mnogi veliki jezikoslovci nedavno umrli, pa ih nema, a onda nema ni povjerenstva.

(Usput: u vrijeme smrti Radoslava Katičića, čitao sam osmrtnice u dnevnim novinama. U vrhu stranice posljednji pozdrav Katičićevih učenika, sada uglednika, iz Montreala, Sao Paola, Pariza, Dharamsala, Oxforda, New Delhija… Posljednji pozdrav Radoslavu Katačiću, jest, tako je pisalo, Katičić je preimenovan u Katačića. Površnost, šlamperaj? Kadli na istoj stranici nešto niže vidim posljednji pozdrav Hrvatskoga filološkog društva, pozdrav i opet Radoslavu Katačiću, a ne Katičiću. Eh, to onda više nije slučajno.)

Zlatko Zlatić

Umro je vrsni kipar Zlatko Zlatić, osebujan čovjek i umjetnik rođen 1933.u Zagrebu, istarskih korijena. Njegov je otac bio skladatelj i dirigent Slavko Zlatić, rodom iz Sovinjaka pokraj znamenitog Berma. Zlatko Zlatić je nastavio obiteljsku umjetničku tradiciju, ali ne u glazbi nego u kamenu, u bronci, šezdesetih diplomirao u klasi Vanje Radauša i pošao svojim putem, pretežito animalist kao i Dešković koji je umro u Vrapču, a Zlatko je u Vrapču živio – u Zlatićevoj ulici. Tako se i predstavljao neznancima – kao Zlatko Zlatić iz Zlatićeve ulice, društven i srdačan znao je zaokupiti pozornost. Njegove rode, kornjače , golubovi i psići nalaze se na javnim površinama mnogih hrvatskih gradova. Jednu figuru nosio je sa sobom kada smo u listopadu 1991. krenuli prema Vukovaru. Naime, premda već tada u ozbiljnijim godinama, Zlatić je navukao odoru i uzeo kalašnjikov, kao pripadnik dragovoljne Satnije hrvatskih umjetnika. Zaustavljeni smo u Vinkovcima i Nuštru, stari Jastreb koji je tada stolovao u Vinkovcima reče da se u Vukovar više ne može (vidjeti knjigu „Lijepa moja“) . Zlatko Zlatić mu je darovao skulpturu Čuvara.

Zlatkovo tijelo kremirano je u ponedjeljak u Zagrebu. Zbogom, dragi, hrabri prijatelju.

Serije

Skoro cijelo ljeto emitirane su na HTV serije o nedavnoj hrvatskoj prošlosti, o komunističkim tajnim službama, o ratu prije rata, o hrvatskim premijerima (neke se moglo i preskočiti), i zadnja o liječnicima u politici. Očekujem seriju o pacijentima u politici, iz suvremenoga života.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari