Pratite nas

Kolumne

Kako je pricidnica izabirala

Objavljeno

na

Uglavnon, pricidnica se odlučila okrenit od prošlosti u praprošlost. Staru dvi iljade godina. Al kulturološku, pa se ne konta da je prošlost. Vengo će taj kipić u Lošinju svi gledat – u budućnosti. Lipo je govorila, iako je malkoc pomišala – on nije bija ratnik, vengo atleta. Drugi put nek pita, rećemo, prof. Lučića, ko su ratnici, a ko sportski atletski šminkeri. Ratnici su joj jope promakli. Na drugom mistu. Nu me diplomatične, a?

Naša lipa i šesna pricidnica konačno se u Zbljuvalnom listiću osvrnila na podjele u društvu. I lupnila šakon o stol – neš više podjela u mojoj kući! Ae. ‘Ne ću ni u Jasenovac ni na Bleiburg’. (Kojemu san vratila pokroviteljstvo, ae, kad san morala, stislo bilo tridesetak iljada glasića razlike između mene i Škilje, pa aj, promislila je lani malkoc u sebi.)

[ad id=”93788″]

Čitan ja i čekan da objasni ko je to kriv za nemile podjele i novonastalu ‘ustašku pošast’ – kad ono – šipak. SVI su krivi. Ti vraga, ka da slušan Haašku presudu. O koljektivki.  Veli lipo – znan ja ko to vrši, znan. I nako, tajnovito, ka na pijaci kad babe koje jako dobro znaju ko što čini, zakovrnila sve u diplomacki štihić jerbo – nikad ne znaš koja će ti zatribat ako ju pripomeneš. Ako kažeš – krivi su ovi: Amer, Rus, Srbin oli Turak (u zadnje vrime su oni postali popularni, iako nit ko zna što se dogovaralo, nit što će Turčin ovdi, al svi plješću, pa i mali Mujo zapljeska, el)  more reć – eto đavle, odrekla nas se. Ako jope pripomeneš da su krivi oni što su za te glasovali, a koji su se pritvorili u ‘reustaširane krvopije i sisače duše nemilo povriđenim antifama’, jope nije dobro jerbo – ko će za te glasovat u drugom krugu kad jedni od pripomenutih kažu – misiju nisi izvršila kud ćeš prije ća, tek si petoljetku odradila.

E, lipi moj pošteni i pametni svitu, tako se vodi politika. Staviš u istu vriću i jasenovačke i bleiburške žrtvre jerbo si ‘poštena i pravedna’… dašta. Neman diplomackih vještina ovo zakovrnit drukčije nego što san napisala, a kako kaže moj pametni prika : ‘muči ona i muči, otkad su domoljubi na vlasti, ni zuba obilit’. To je bilo u subotu, Jele Lovrićka, koja ju je pošteno opaučila odma nakon inauguracije, rugajuć se s ostalim antifa-ženkama ‘domoljubnom cirkusu’, dobila je konačno ekskluzivni intervju s predsjednicom koju bi mogla, komodno, nakon ugodna razgovora, nazvat – svojon.  Ikskjuzmi, Jelo, oni precednici koje si zvala svojima i zoveš još uvik, moji nisu nikad bili. Osim na papiru.  K tome se potrfeija pravoslavni Uskrs pa namisto 51 poginulom, zahvaljujuć kojima sidi tu di sidi, i proslave Bljeska (čak ni na frejsu di smo ju gledali kao bojucka i cidi čvarke), a i bit će da se ne bi zamirila antifama i, ne daj Bože Pupyju, pricidnica je odlučila igrat na sigurno. Da stvar bude smišnija, Nobocti su objavile pops neželjenih Hrvata u Hrvatskoj.

Među njima je i ona. Pupy, odma briši pricidnicu, jes me čuja?!? Pa je diplomaCki odabrala gledat kip Apoksiomena. Jema se tamo ‘što’ i vidit, gledala san ga u Muzeju stakla u Zadru. Odma triba u Ustavne ovlasti pricidnika metnit vako: oš čvarke, oš farbanje zidova, oš Brezovice, oš ovo oš ono – meći, sve s lagera  iđe u pricidnički protokol. Doduše, Stevan je isto srcem obilazija muzeje bakra u kampanji, pretpostavljan, ali eto. Muzej ne će nigdi pobić, a i bija je ministar kulture, Bog ga poživija i od đavla obranija, tamo. I Komadina koji je oša uvriđen. Ne znan zašto. Ka da se u muzeje triba protokolarno ulazit. Ako je kultura u pitanju, pripada svima. U Rijeci čak ‘dozvoljavaju’ (na tečnom srpskom) Hrvatima ulaz. To piše. I zove se satira. E, sad, bi li Apoksiomen pobiga da nije obiđen isti dan, a dvi iljade godina nema hitre nožice, vengo je leža na dnu dnuce mora, di je dospija iz nike grčke radionice neosporno velikoga meštra? Moglo ga se obić i u Noći muzeja, rećemo. A ne baš na dan kad se slavila obljetnica Bljeska u Okučanima. I pravoslavni ‘Vaskrs’. More bit da je tu kvaka, more bit kako bi Pupy vrisnija – nu, namisto da lomi s nami (što se već lomi tad, pojma neman, za Božić pogača. A nama su Našu Kiflicu za Uskrs ’91. ‘lipo’ polomili.), ona ponizuje našu manjinu šetajući po obljetnicama nekih davnih, prošlih dana.

Okrenimo se budućnost, odma. I ona je produmala, a i pokoji pripametni savjetnik – cvićka – joj je svitova: nemoj, Koli, matereti, desnica brzo zaboravlja, manjina piše i što nije postojalo, ispast će da im na Uskrs namećeš krivicu za nešto. Ovo je budućnost, okreni se lipo i stupči naprid kako si Lovrićki rekla daš stupčit. Nema ideoloških podjela, kročimo’ smjelo’ u svitlu budućnost di će sve prošlo bit zaboravljeno, satrto. I, majketi, neka ti tega Brozova kamenčića na peti, nikad ne znaš kaš ga zatribat pa stavit na lančić, ženo moja, eeee. I Takoc. Uglavnon, predsjednica se odlučila okrenit od prošlosti u praprošlost. Staru dvi iljade godina. Al kulturološku, pa se ne konta da je prošlost. Vengo će taj kipić u Lošinju svi gledat – u budućnosti. Lipo je govorila, iako je malkoc pomišala – on nije bija ratnik, vengo atleta; pa drugi put nek pita, rećemo, prof. Lučića, ko su ratnici, a ko sportski atletski šminkeri.

Ratnici su joj jope promakli. Na drugom mistu. Nu me diplomatične, a?  Brzo učin, slabo zaboravljan. Sva srića naši ‘nekulturnjaci’ koji žderu torte u falusnom obliku, nisu još nanjušili taj kip. Mogli bi mu bidnu u nikom performansu, krempitu stavit na nezgodno misto. Biž, biž. Dakle, Apoksiomen je dio svicke kulturne baštine, a u nas se našao silom olujna mora koje ga je odlučilo baš ukopat na tom mistu. Momci poginuli u Bljesku, policajci izmasakrirani u Borovu Selu, nisu se tamo našli silom olujna mora, nit ih je moć prirode utkala u hrvatsko tlo, vengo silom – zla, nepatvorenog, mučkog, zločinačkog, huškačkog, četničkog. Matere, očevi. Žene i dica. Još su u crnini. I oni su žrtve. Za posjetit njihova tila ne triba platit ulaznicu. Osim ljudske. Empatične. Eventualno, jedne suze. Je li to skuplje od muzejske ulaznice? Možda nisu dio ‘svicke baštine’, ali zar tribaju bit? I tko je taj tko odlučuje jesu li zaslužili posjet ciloga državnoga vrha? Neko će reć – e, tiš odlučit. Pa, da. Ja. Vi. Mi. A mi smo odlučili – krvavo izborili i želimo sjećanja. Želim sva sjećanja. Protokolarna. Koja se tiču onoga na čemu je ova država sazidana. Na njima. Njihovim kostima. Životima. 51 tamo. Sto ovamo. Tisuću onamo. Četiristo dječjih kostiju. Da, triba ih obić. I vaik govorit. Jer ako ne govorimo mi, govorit će drugi. ‘Oni’. Unatoč i usprkos ljutnji onih koji bi bili ‘uvređeni’. Ne bi mi stali na popis.

Stevan Mesić (usput, pozdrav ‘domoljubima’ kojima ne smeta njegov antifa-ured) je izjavija kako je tamo bilo etničko čišćenje koje je Francek skrivao od oporbe. Samo su mu se strane pomišale. A štoš od zla veleizdajničkog u Hrvackoj našoj? Možda ga birat dvaput (makar i prevaron) ili mu ostavit (još jedan) ured? Oko ovoga ko je u ovoj državi oduvik bija zadužen za ‘čistke’, Stevan bi moga nadugo i naširoko. Njemu se bit će isto nije smilo ‘inatit’ i poć na obljetnicu, a? Ma samo zbog te izjave, da ništa drugo nije reka, ja bi se instalirala na vr vrce kolone i nosila sviću! Pa zucni o ustašama, ustaše ti slatke noć razveseljavale… Uh! A štoš kad ne pišem u ‘Noboctima’ da bih stvarala popise. Kako pricidnica reče, mlateći dugo očekivanom macon o stol (drukčijom vengo što smo očekivali) – ne ću nigdi i etogac, odsad ju moremo očekivat isključivo na koncertima i u muzejima. Vamo će dolazit ‘naši’ i ‘njihovi’. U sridini samo stoji ‘i’. Ne znan što će za obljetnicu ‘Oluje’, oće li smit tamo. A nema veze. Ionako će bit vruće. Ko bi se znojija po putu, majketi. Gledat ćemo namisto nje Hasana. Žensko san pa mi joku lipši. Sve lipši. Skoro jedini lip. Kažen skoro, valjda ne će uskoro.

Zato iman prijedlog za antife, sakrivene antife, srčane antife, mentalne antife, antife domestica, antife vulgaris, antife cvrkućaris, antife ustašis, antife četnikus i, najbrojnije, antife učmaris – pripustite vi, lipo, nama, hrvackin seljačinama, zemlju, a vi uzmite svaki pedalj asfalta, pa građanizirajte koliko oćete. Vi, građani, podržite lipo ka dobri susidi četničku vladu u EU, namistite im se u vlakić i vozajte s njima kud god oćete. Sagnite glavu, nataknite im tomićevski šešir i ajmo. I odma upregnite Peđu Grbina u proces. Jerbo on kaže vako:“Pakao koji im je obećao Zoran Milanović je krenuo i taj pakao će se nastaviti, na građanima je da ocijene je li to ono što su od nas očekivali.“ Je. Očekivali smo, triba reć Peđici. Samo nismo znali da Sotona jema toliko. Učilo nas, ko kršćane, da je jedan s puno slugu. Zlokić von Hićo je, podrigujući nakon prvomajskoga graha, izjavija o Vladi: ‘sto dana zgubidana’ i dodao: “Vlast nije sila, nije apsolutna dominacija, vlast je ideja, srce, razrada i realizacija”.

Da mu se stanje pogoršalo vidljivo je već po rimi. I popisu novih stranih riječi u rječniku. Peđica i Stazić drugarski pokrivaju pakao. On predstavlja, bit će onaj niz slatkastih riči u drugom dijelu izjave – ideja je njegova, srce mu se stislo, al pakla će bit, a realizaciju će ostaviti onoj dvojici ‘lepotana’.  Dok se more, ae. Vengo, bivši precednik Škiljo se nešto ne javlja. Moga je barenko pripomenit kako mu je ćaća prijateljeva u ono vrime s Milkačom, pa je bit će jema i kakvu zaslugicu za egzekucije u Kočevskom Rogu di su mu prijatelju Zlovenci digli spomenik u čast likvidacije zarobljenih Hrvata. Viš ti kako to iđe kad se pakao i mantra o ustaškoj zmiji udruže. Dobiješ u svakoj Bibliji izgon iz Raja. A ovdi reagira slovenski novinar. I Bujanec. A naši antifa-učamarići-ustrašići muče… ma bljakić im, bljakić!

Ta i för kung och fosterland! (i jope će mala jerbo je u modi bit plavuša, pa ću na šveckon)

Mirela Pavić/Hrvatski Tjednik/Hrvatsko Nebo/Kamenjar

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

HODAK: Postoji li u ovoj Hrvatskoj relevantni političar koji će imati ‘muda’ i odgovoriti Vučiću?

Objavljeno

na

Objavio

Riječ “nijansa“ je ženskog roda što samo po sebi ne znači odmah nešto loše. Ponekad je to fina i neosjetna razlika, jedva primjetan prijelaz iz jednog u drugo. Ali ne u Hrvatskoj. U Lijepoj našoj nema postupnog prijelaza, naše nijanse su poput balvana, još bolje, poput legendarne “balvan revolucije”.

Naša omiljena lijeva medijska falanga dalekovidno i senzibilno kao “beli” orao s vrha Dinare uočava svaki “ustaški” trun u hrvatskim očima, ali je potpuno slijepa na sve veće jugobalvane pred njihovim zaslijepljenim i krmeljavim jugonostalgičarskim očima. Predrag Mišić je srpski dragovoljac Domovinskog rata. I nije jedini. Na fejsu je objavio “Proglas svim Srbima u domovini jednoj i jedinoj Hrvatskoj”. Mišić zna da je taj proglas čista utopija, ali bez obzira na to dobro da ga je napisao.

Kaže: “Pitam se kad nam se to dogodilo. Svi skočili na zadnje noge, ritaju se. O jednoj običnoj kafanskoj tučnjavi raspravlja Europa. Miki poziva američke nosače zrakoplova da stanu u obranu srpske nejači. Njih troje dobilo po tamburi, zasluženo ili ne… Alo, jučer je jedna od najmlađih žrtava Ovčare Igor Kačić imao rođendan. Tko je Irenu pitao kako je? Prekjučer je Luka Adrijanić…

Stotine tisuća izjava od Milorada Pupovca o ugroženosti Srba, Vučića, Dačića, k…a palca. Vrli novinarčiću, da nije bilo Velimira Bujanca, o meni i deset tisuća mojih sunarodnjaka se ne bi nikada čulo u medijima”.

Danima slušamo, gledamo i čitamo kako se Hrvatska pretvara u NDH. Hasanbegović pita: “ako je to točno je li Pupovac onda okupator ili sluga okupatora?” Na fejsu se čude: “Nisu mi jasni ovi Srbi povratnici, ako su 1995. godine bježali od ‘ustaša’ zašto su se onda vratili tim “ustašama?” Pogledajte dnevni tisak. Opća ofenziva na NDH…

U Temi dana od 23. kolovoza akademik Zvonko Kusić tvrdi da je današnja Hrvatska nastala u borbi protiv NDH. Sad je jasnije zašto se Zvonko ne zove Zvonimir. On je na vrijeme shvatio da po hrvatskom zakonu nije isto ako se napadne neki čovjek ili ako se napadne Srbin. Problem je u tome što je taj zakon davno u primjeni, mada još nije ni napisan, ni u Saboru usvojen! Gledam “zakonodavca” Pupovca na TV-u. Jedino ne shvaćam što će mu brada… Jel’ to ona nijansa s početka kolumne?

Otkud ‘delije’ i ‘grobari’ u Hrvatskoj?

Hajmo sad u sam epicentar političke “katastrofe” koja je uzdrmala, a i danas još trese antife i jugoviće u RH. Već i oni kojima je politika zadnja rupa na svirali znaju da se u kafiću Borisa Petka slušaju fašističke pjesme i oplakuje tzv. Krajina. Boris, mirni i nekonfliktni hrvatski državljanin, prijatelj kapetana Dragana, njihove zajedničke slike dijeli po fejsu.  Prošle se godine u travnju, malo pod gasom, zabio autom u žandarmeriju.

Drugi dan pojaviše se naslovi u beogradskom tisku: “Kaos u Beogradu, pijani Hrvat uoči derbija Partizan-Crvena zvezda probio kordon policije i uleteo među…”. Ovih dana su tog istog “Hrvata” napali željeznim šipkama jer je Srbin i ga skoro umlatili. Gledam ga na TV-u, čovjek je čudo. Netko koga su izudarali željeznim šipkama, izgled sasvim normalno na TV-u. Što moderna medicina može čovjeku napraviti u roku od nekoliko sati, osobito u okolici Knina, u Uzdolju. To je pravi mirakul k’o oni u Međugorju, čovjek nema ni ogrebotine.

Zlobni desničari sramežljivo, ali uporno lansiraju “fake news” da se radilo o obračunu “delija” i “grobara”, ali je to malo vjerojatno. Otkud “delije” i “grobari” u srcu Hrvatske? Dobro, grobara ima svako veće mjesto…recimo, oni na Mirogoju. Ali “delija”? Ako čitate Pofuka, Gerovca, Jurasića, Ivanku Tomu, Roberta Bajrušija, Duhačeka…morate se početi lagano tresti. Od smijeha. Tako se 22. kolovoza ove godine javio Vladimir Đukanović zvani Bizon, ideolog Srpske napredne stranke, i ne trepnuvši bizonskom glavom obavijestio “vascelu” javnost da su u Uzdolju u Republici Srpskoj Krajini mučki napadnuti državljani SAO Krajine.

Je li možda netko pročitao reakciju na to naših uškopljenih političkih i medijskih poltrona koji brinu o tzv. cjelovitosti Republike Hrvatske? Nekako u isto vrijeme kad se dogodio ovaj jezivi “zločin” kraj Knina u Zagrebu, u Gračanima su pokopani su ostaci 294 žena, djece i muškaraca, žrtava komunističkog i velikosrpskog zločina 1945. godine. Opet se vraćam na nijanse. Koliku pozornost je dobio pokop? Nikakvu! Pazite, radi se o 294-ero ubijenih. Ali već danima mediji i političari bruje o ovom “zločinu iz mržnje”.

U Kninu.

I na kraju, još malo o “nijansama”. U ožujku se desio jedan sitni incident na nivou statističke pogreške. Trojica državljana Srbije “posjetili” su starijeg muškarca u Zagrebu. Malo su ga mlatili da prizna gdje drži novac i nakon što su ga pronašli, otišli su, a stariji muškarac je otišao u bolnici. U kojoj je ovih dana i umro od zadobivenih udaraca. To, naravno, nije zločin iz mržnje nego pohlepa za novcem!?

Novine su se “raskokodakale” o tom slučaju, ali to niste imali priliku nigdje pročitati. Iako to s odnosima Srba i Hrvata nema blage veze, nećemo valjda kvariti međunacionalne odnose…je li tako Branimire Pofuku? Ali da su tri hrvatska kriminalca ubili i opljačkali Srbina onda bi Gera i Pofuk digli tiražu Obzoru…

Sad je vrag stvarno odnio šalu. Ako vas netko u kafiću zapita “za što si?” Nemojte se zaletjeti i odgovoriti: “Za Dom Perignon!“ (ZDS) I to je ta nijansa na koju treba paziti.

Evo, jedan dobar srpski vic za koji su oni uvijek sposobni. Za razliku od poltronskih Hrvateka. Vic pokazuje suštinsku razliku o smislu za humoru dva “bratska naroda”.

U Beogradu lav iz zoološkog vrata preskoči ogradu i napadne ljude na cesti. Skoči neki hrabar tip, zgrabi lava i zadavi ga. Drugi dan naslov u novinama: “Neznani srpski junak golim rukama ubio lava koji je hteo da pojede našu srpsku decu”.

Nakon toga zazvoni telefon u redakciji novina i javi se dežurni novinar: “Halo, izvolite?”, “Dobar dan! Ja sam jučer zadavio lava koji je pobegao iz zoološkog vrta, ali ja nisam Srbin nego Hrvat”. Sljedeći dan pojavi se naslov u novinama: “Pobešneo ustaša bez povoda zadavio nedužnog lava, miljenika naše dece”.

Lovro Kuščević, kao i svaki bivši, pun je grijeha. Robert Bajruši je krsti. Najprije je Elizabeta Mađarević, tajnica u veleposlanstvu u Berlinu nešto mrmljala o “čistoj i bijeloj Europi”. Zamislite, ona bi u Europi htjela bijelce. K’o da neko drekne o crnoj Africi ili žutoj Aziji. Što sve ljudima pada na pamet. “Koja katastrofa” misli premijer. A Roby se trese jer smo postali država koja propagira fašizam i rasizam. Bijelci u Europskoj uniji, ma hajte, molim vas! I baš kad smo pomalo provarili jednu katastrofu, onu kninsku, naleti druga. A potom odmah treća, USKOK uletio u jednu od Lovrinih nekretnina i pronašao krunski dokaz – sliku Ante Pavelića.

Za Robyja Bajrušija, Ivanku Tomu, Pofuka, Tomića, Pavičića, Vitasa, Igora Mandića, Nenada Stazića, Klasića, Jakovinu, Markovinu, Vedranu Rudan, Radu, Anku…to je veleizdaja. Slažem se!!! Mala smo, ali ponosna zemlja. Oko četiri milje ponosnih Hrvateka. Svaki “domovine sinek” koji nešto postigne u bijelom svijetu mora se paziti k’o kap vode na dlanu. A sad naš Lovre, umjesto Titine slike, biste ili kipa, ili Bašćanske ploče u kojoj kralj Zvonimir ostavlja Hrvatsku drugu Titu, drži na zidu sliku Pavelića. S obzirom na broj stanovnika iseljene i “usoljene” Hrvatske, drug Tito je postigao rezultat koji zaslužuje svaki respekt. On na listama najvećih zločinaca 20. stoljeća zauzima između 10. i 12. mjesta na ponos i diku našeg naroda i narodnosti.

Sneška Banović očekivala je da će njegova ploča na HNK-u visjeti barem 700 godina, koliko će i ona odgajati nove mlade titoiste na Glumačkoj akademiji u Zagrebu.

Čista je misterija zašto je Pavelić završio u Lovrinoj kući

Popularni, pak, ministar u svojoj nekretnini drži sliku nekog Pavelića. Bezveznjaka kojeg nema među prvih 50 na vječnoj ranglisti zločinaca koji su obilježili Drugi svjetski rat. Dobro, pobio je on po sjećanju Igora Mandića, Ante Jelaske, Brane Pofuka, Gere, Tome, Anke, Rade, Rade i familije, kapetana Dragana i ekipe barem desetak milijuna ljudi, ali bez verifikacije tih vrhunskih rezultata.

Mislim, bez sudaca, pomoćnih sudaca, VAR-ova… Sada, eto, bivši ministar, u svjetski poznatim Nerežišćima, drži sliku zločinca kojeg Juga nije htjela osuditi na smrt barem u odsutnosti. Morao je umrijeti u Madridu prirodnom smrću. “Fali mi se”, kako kaže moj prijatelj Režić, Boljanin, da tada nije bilo moguće suditi nekoga u odsutnosti. Provjerio sam. Bilo je…

E sad, ostaje čista misterija zašto je Pavelić, umjesto pred narodnim sudom, završio u Lovrinoj kući u mondenim Nerežišćima? Misterij je i koja slika visi na zidu u kući Aleksandra Vučića? To nikada nećemo vidjeti iako si možemo zamisliti. Veća je to misterija nego pitanje kad je točno Ivo Andrić prestao biti hrvatski pisac ili tko je nacrtao “svastiku” na Poljudu.

Misterij jedino nije odgovor na pitanje zašto su hrvatski medijski falangisti potpuno prešutjeli pokop 294 žrtve zagrebačkih “osloboditelja”. Odgovor na to pitanje danas u Hrvatskoj zna svaka budala.

Usput rečeno Vučić je u subotu na TV Pink poslao poruku Hrvatskoj. Izjavio je da su napadi “strašni” i dodao da će Srbija pomoći svome narodu u Hrvatskoj. Prevedeno evo nam uskoro najprije “jogurt revolucije”, a odmah iza toga “balvan revolucije”. E sad, postoji li u ovoj Hrvatskoj relevantni političar koji će imati muda i odgovoriti srbijanskom predsjedniku? Nisam baš optimist. Ako se netko od njih ubuduće usudi spomenuti  “velikosrpsku agresiju”, blistat ćemo od sreće.

Zašto su Srbi prestali igrati šah? Kralj i kraljica su im pobjegli u London. Topovi su im na Kosovu, konji u Haagu, a šahovnica u Hrvatskoj.

Gordan Duhaček, intelektualni stup portala Index.hr, poseban dar BiH nama Hrvatekima, inače ponosni “homić”, ima dara i za poeziju, pa je malo prepjevao “Vilu Velebita”:

“Oj, ti govno,

govno Velebita,

ti našeg crijeva diko,

Tvoja slava jeste nama sveta,

tebi Hrvat kliko,

ti govno Velebita…” i tako uporno, talentirano, indexovski.

On ljubi “fekalije, govno, smeđe…”. Evo tipičnog “govora ljubavi” jednog BiH “pedera”. I budite bez brige, on je vjerojatno preko reda dobio državljanstvo Republike Hrvatske.

Njemu Martina Mlinarević-Sopta zasigurno nije poslala ljupku poruku: “Tko vas je..  majmuni”. Osjetila je ženska da je u Hercegovini ne vole dovoljno. A Sejdo je Martinu imenovao  veleposlanicom u Pragu. A 182 cm visoka diplomatkinja voli i cijeni Sejdu. A to što Sejdu ne vole i ne cijene “majmuni” nju boli ona stvar.

Napokon je Hrvatska snašla snage…

Definitivno živimo u epohi podijeljeni na “klerofašiste”, ustašoide, ognjištare, rigidne desničare, primitivne rasiste, troglodite, fašiste, naciste, mrzitelje Srba, Židova i Roma, imigranata, Soroša, Angele Merkel, Macrona, EU-a, Pupovca, Vučića, SDSS-a, NOB-a, Tita, 6. ličke…i ako nastavim ode stranica. A na drugoj strani su sami partizani, antife i Zvonko Kusić koji nas podučava da smo nastali boreći se protiv NDH i svih ovih gore citiranih. Svi su oni sam cvijet demokracije. I sad se sjetite Tuđmana i 1991. pa do kolovoza 1995. I probajte si odgovoriti na kojoj strani su bili jedni, a na kojoj drugi. Po Kusiću su se ustaše i klerofašisti…borili protiv NDH, a za državu Hrvatsku, a što po njemu dokazuje Ustav RH.

Poštovani akademiče, tko je ginuo u Vukovaru, Maslenici, Gospiću, Dubrovniku, Lici, Dalmaciji, Slavoniji…? Ustavotvorci ili oni s krunicom oko vrata i usklikom ZDS na usnama? I danas smo na kraju jednog shizofrenog puta gdje pobjedonosno stoji bradati Pupi i prijeteći podiže prst: “Ne bih želio da ova zemlja doživi isto ono iskustvo koje je imao jedan pokušaj u 20. stoljeću da se stvori hrvatska država, a koji je kolabirao sa sramotnim krajem zato što je bio temeljen na mržnji i nasilju prema Srbima…takav ishod nije nerealan pa da i ova država zbog opsesivne mržnje prema Srbima…doživi jednaku sudbinu kao i marionetska država od ’41. do ’45. godine”.

Dragi bradati Pupi, ne strahuj i ne boj se da će se još jednom ponoviti Bleiburg, Macelj, Huda jama, Križni put, Gračani, Savska cesta, Ovčara, Škabrnja, Borovo selo…i ne prijeti se. I tebe i Kusića treba podsjetiti da je i sam Tuđman, Titov general, rekao u Lisinskom da je NDH, između ostalog, bila i izraz želje hrvatskog naroda za svojom državom. I nakon ove ružne Pupovčeve prijetnje napokon je država Hrvatska našla snage da, kako to i priliči suverenoj i pobjedonosnoj zemlji, odgovori Pupovcu, traktorašima, Vučiću, Đukanoviću Bizonu, Kusiću, Orjuni, yugozombijima…te tresne šakom o stol i pošalje im dugo očekivanu poruku: RH i Vlada i dalje će raditi sve da Republika Srbija i BIH uđu u EU….

Moj Tonči Jelavić iz Splita poslao mi je jednu aktualnu misao koju je napisao Johann Wolfgang von Goethe: “Nitko nije beznadnije porobljen nego oni koji lažno vjeruju da su slobodnan”.

Zvonimir Hodak / direktno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Gračani su paradigma poslijeratnih revolucionarnih likvidacija i upravo se zato drže tako čvrsto zatvorenim

Objavljeno

na

Objavio

Više je razloga zbog kojih sam posljednjih godina izbjegavala pisati ili javno govoriti o hrvatskom strukturnom i sustavnom odbijanju da se suoči s totalitarnom prirodom komunističkog režima i njegovim zločinima. Ali ovih se dana dogodio razlog da učinim iznimku. U cintoriju crkve u Gračanima, u sjevernom dijelu Zagreba dovršena je spomen-grobnica žrtvama komunističkih vlasti. A to je ipak dijelom bila moja priča.

Gračani su paradigma poslijeratnih revolucionarnih likvidacija i upravo se zato drže tako čvrsto zatvorenim. Zato što se ondje jasno vidi kako su „likvidacije neprijatelja naroda“ bile pomno planirane, pažljivo organizirane i sustavno provođene.

Gračanski zdravstveni inspektor Miroslav Haramija, koji je bio zadužen za organizaciju i nadgledanje pokopa žrtava zabilježio je 20 lokacija masovnih grobnica sa 783 likvidirane žrtve i sačuvao svoje bilješke s označenim mjestima grobnica, zakopavši papire u vrtu. Još 1990. je iskopao i objavio svoje zapise. Nije dočekao da bilo koju od njih otkopaju. No svoja je saznanja prenio na svog zeta Josipa Sečena. A lokalna je zajednica počela komemorirati žrtve.

Gračani su postali moj dosje kada sam nakratko radila u uredu za istraživanje grobnica žrtava komunizma. Osnovan je u predizbornoj 2012. godini, političkim konsenzusom HDZ-a i SDP-a, da bi ga odmah nakon dolaska na vlast Milanovićeva kukuriku koalicija odlučila ugasiti. A mi smo odlučili ne nestati bez bitke.

No nije bilo lako naći saveznika na glasnoj HDZ-ovoj desnici. Jedinog tihog, ali efikasnog i pouzdanog saveznika u političkom spektru našli smo u zastupniku Davoru Ivi Stieru. Uskoro je stigla pismena potpora opstanku Ureda kao politički neovisne ustanove u vidu pisma tadašnjeg šefa kluba zastupnika pučana u Europskom parlamentu Josepha Daula premijeru Zoranu Milanoviću. Gašenje Ureda time nije zaustavljeno, ali dobili smo još koji mjesec. Da iskopamo nešto, u uvjetima snažne difamacijske kampanje i potpune sustavne opstrukcije.

Pokušali smo na velikogoričkom području. I nismo našli ništa. Policijske istrage izmanipulirane iznutra, navodile su na krivi trag i pogrešne lokacije. Ali smo naučili da veliki „mag“ za pronalaženje masovnih grobnica i iskusni operativac Udbe Ivan Grujić ima posebne strojeve – specijalnu sondu i georadar. I da je sve to samo gluma, dok ne nađete kost.
Najsličnije njegovoj specijalnoj sondi bilo je svrdlo za sadnju vinove loze.

Kupili smo taj stroj. Gračani su bili naša lokacija za biti ili ne biti. Promašimo li, znali smo da će nas saborska većina ugasiti prije ljetne stanke, kao nesposobne likove koji traže nepostojeće masovne grobnice. I krenuli smo sa svojim strojem u sondiranje, prema nacrtima M. Haramije. Moji kolege, ravnatelj Tomislav Anić i Miro Landeka svrdlali su u zapuštenom privatnom voćnjaku (zbog grobnice namjerno zapuštenom) usred Gračana, meni je stroj bio fizički prezahtjevan. Nešto je kvrcnulo i na stroju se pojavio zub. Savršeno zdravi, bijeli zub. Na drugoj lokaciji, na Medvednici, stroj je izbacio dio kosti.

Nalaze smo najprije pokazali predsjedniku Upravnog vijeća Ureda Andriji Hebrangu. „Što je to?, Otkud vam ?“- pitao je sve crveniji Hebrang. A kad smo mu rekli da smo kupili i stroj koji stopostotno detektira masovne grobnice, naš predsjednik Upravnog vijeća je pao u polukomu:“ Georadar ste kupili? Koliko to košta? Znate li vi za javnu nabavu. Uništit će nas.“ Naš stroj je koštao oko 150 kuna. Zahvaljujući njemu mogli smo mirno zatražiti od Grujića ekshumaciju grobnica Krivićev brijeg i Obernjak u Gračanima. I tako je počelo, sustavu unatoč.

Dobili smo vrijeme za sljedeći cilj: pronaći mjesto za dostojan ukop, mjesto memorije. Pronašli smo ga u cintoriju crkve u Gračanima. Lokalna zajednica, župnik, Ured nadbiskupijskog duhovnog stola, svi čija je suglasnost bila potrebna, bili su više nego spremni na suradnju, sretni što mogu sudjelovati. I do jeseni su ishođene sve dozvole. Ali je i zakon o ukidanju Ureda ponovo pušten u saborsku proceduru.

Pokušali smo prije izvjesnog kraja još nešto – urediti zajedničku memorijalnu grobnicu, ali i označiti mjesta onih skrivenih masovnih grobnica. Da budu mjesta sjećanja i spoznaje. Akademik Branko Kincl, član našeg Upravnog vijeća iznimno se angažirao da stignemo rok do Božića 2013. Tadašnji njemački predsjednik Joachim Gauck za posjeta tadašnjem hrvatskom predsjedniku Josipoviću 7. prosinca 2013. je na Pantovčaku izričito podržao istraživanje zločina komunizma. Dopisnik FAZ-a je pisao kako Milanovićeva Vlada želi ugasiti Ured. Stier je opet odradio svoju dionicu. Ali i Milanović je odradio svoju. Istoga dana saborska većina je ukinula Ured.

U tom trenutku trebalo nam je još koja tri mjeseca da u Gračanima napravimo ogledni primjer odnosa prema žrtvama komunističkih likvidacija za slične slučajeve u Hrvatskoj, na platformi rezolucija Vijeća Europe i Europskog parlamenta.

Bilo mi je drago kada mi je gospodin Sečen javio da je šest i pol godina poslije ipak napravljena grobnica u cintoriju crkve. Ali to je njihova, lokalna i ljudska pobjeda nad sustavom. I još jedan pokazatelj da nasljeđe komunizma nije za nama, već je tu – s nama, piše Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

 

Fra Mario Knezović: Dokle? Dokle taj medijski teror i izluđivanje istine trebamo trpjeti?

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari