Pratite nas

Kolumne

Kako je pricidnica izabirala

Objavljeno

na

Uglavnon, pricidnica se odlučila okrenit od prošlosti u praprošlost. Staru dvi iljade godina. Al kulturološku, pa se ne konta da je prošlost. Vengo će taj kipić u Lošinju svi gledat – u budućnosti. Lipo je govorila, iako je malkoc pomišala – on nije bija ratnik, vengo atleta. Drugi put nek pita, rećemo, prof. Lučića, ko su ratnici, a ko sportski atletski šminkeri. Ratnici su joj jope promakli. Na drugom mistu. Nu me diplomatične, a?

Naša lipa i šesna pricidnica konačno se u Zbljuvalnom listiću osvrnila na podjele u društvu. I lupnila šakon o stol – neš više podjela u mojoj kući! Ae. ‘Ne ću ni u Jasenovac ni na Bleiburg’. (Kojemu san vratila pokroviteljstvo, ae, kad san morala, stislo bilo tridesetak iljada glasića razlike između mene i Škilje, pa aj, promislila je lani malkoc u sebi.)

[ad id=”93788″]

Čitan ja i čekan da objasni ko je to kriv za nemile podjele i novonastalu ‘ustašku pošast’ – kad ono – šipak. SVI su krivi. Ti vraga, ka da slušan Haašku presudu. O koljektivki.  Veli lipo – znan ja ko to vrši, znan. I nako, tajnovito, ka na pijaci kad babe koje jako dobro znaju ko što čini, zakovrnila sve u diplomacki štihić jerbo – nikad ne znaš koja će ti zatribat ako ju pripomeneš. Ako kažeš – krivi su ovi: Amer, Rus, Srbin oli Turak (u zadnje vrime su oni postali popularni, iako nit ko zna što se dogovaralo, nit što će Turčin ovdi, al svi plješću, pa i mali Mujo zapljeska, el)  more reć – eto đavle, odrekla nas se. Ako jope pripomeneš da su krivi oni što su za te glasovali, a koji su se pritvorili u ‘reustaširane krvopije i sisače duše nemilo povriđenim antifama’, jope nije dobro jerbo – ko će za te glasovat u drugom krugu kad jedni od pripomenutih kažu – misiju nisi izvršila kud ćeš prije ća, tek si petoljetku odradila.

E, lipi moj pošteni i pametni svitu, tako se vodi politika. Staviš u istu vriću i jasenovačke i bleiburške žrtvre jerbo si ‘poštena i pravedna’… dašta. Neman diplomackih vještina ovo zakovrnit drukčije nego što san napisala, a kako kaže moj pametni prika : ‘muči ona i muči, otkad su domoljubi na vlasti, ni zuba obilit’. To je bilo u subotu, Jele Lovrićka, koja ju je pošteno opaučila odma nakon inauguracije, rugajuć se s ostalim antifa-ženkama ‘domoljubnom cirkusu’, dobila je konačno ekskluzivni intervju s predsjednicom koju bi mogla, komodno, nakon ugodna razgovora, nazvat – svojon.  Ikskjuzmi, Jelo, oni precednici koje si zvala svojima i zoveš još uvik, moji nisu nikad bili. Osim na papiru.  K tome se potrfeija pravoslavni Uskrs pa namisto 51 poginulom, zahvaljujuć kojima sidi tu di sidi, i proslave Bljeska (čak ni na frejsu di smo ju gledali kao bojucka i cidi čvarke), a i bit će da se ne bi zamirila antifama i, ne daj Bože Pupyju, pricidnica je odlučila igrat na sigurno. Da stvar bude smišnija, Nobocti su objavile pops neželjenih Hrvata u Hrvatskoj.

Među njima je i ona. Pupy, odma briši pricidnicu, jes me čuja?!? Pa je diplomaCki odabrala gledat kip Apoksiomena. Jema se tamo ‘što’ i vidit, gledala san ga u Muzeju stakla u Zadru. Odma triba u Ustavne ovlasti pricidnika metnit vako: oš čvarke, oš farbanje zidova, oš Brezovice, oš ovo oš ono – meći, sve s lagera  iđe u pricidnički protokol. Doduše, Stevan je isto srcem obilazija muzeje bakra u kampanji, pretpostavljan, ali eto. Muzej ne će nigdi pobić, a i bija je ministar kulture, Bog ga poživija i od đavla obranija, tamo. I Komadina koji je oša uvriđen. Ne znan zašto. Ka da se u muzeje triba protokolarno ulazit. Ako je kultura u pitanju, pripada svima. U Rijeci čak ‘dozvoljavaju’ (na tečnom srpskom) Hrvatima ulaz. To piše. I zove se satira. E, sad, bi li Apoksiomen pobiga da nije obiđen isti dan, a dvi iljade godina nema hitre nožice, vengo je leža na dnu dnuce mora, di je dospija iz nike grčke radionice neosporno velikoga meštra? Moglo ga se obić i u Noći muzeja, rećemo. A ne baš na dan kad se slavila obljetnica Bljeska u Okučanima. I pravoslavni ‘Vaskrs’. More bit da je tu kvaka, more bit kako bi Pupy vrisnija – nu, namisto da lomi s nami (što se već lomi tad, pojma neman, za Božić pogača. A nama su Našu Kiflicu za Uskrs ’91. ‘lipo’ polomili.), ona ponizuje našu manjinu šetajući po obljetnicama nekih davnih, prošlih dana.

Okrenimo se budućnost, odma. I ona je produmala, a i pokoji pripametni savjetnik – cvićka – joj je svitova: nemoj, Koli, matereti, desnica brzo zaboravlja, manjina piše i što nije postojalo, ispast će da im na Uskrs namećeš krivicu za nešto. Ovo je budućnost, okreni se lipo i stupči naprid kako si Lovrićki rekla daš stupčit. Nema ideoloških podjela, kročimo’ smjelo’ u svitlu budućnost di će sve prošlo bit zaboravljeno, satrto. I, majketi, neka ti tega Brozova kamenčića na peti, nikad ne znaš kaš ga zatribat pa stavit na lančić, ženo moja, eeee. I Takoc. Uglavnon, predsjednica se odlučila okrenit od prošlosti u praprošlost. Staru dvi iljade godina. Al kulturološku, pa se ne konta da je prošlost. Vengo će taj kipić u Lošinju svi gledat – u budućnosti. Lipo je govorila, iako je malkoc pomišala – on nije bija ratnik, vengo atleta; pa drugi put nek pita, rećemo, prof. Lučića, ko su ratnici, a ko sportski atletski šminkeri.

Ratnici su joj jope promakli. Na drugom mistu. Nu me diplomatične, a?  Brzo učin, slabo zaboravljan. Sva srića naši ‘nekulturnjaci’ koji žderu torte u falusnom obliku, nisu još nanjušili taj kip. Mogli bi mu bidnu u nikom performansu, krempitu stavit na nezgodno misto. Biž, biž. Dakle, Apoksiomen je dio svicke kulturne baštine, a u nas se našao silom olujna mora koje ga je odlučilo baš ukopat na tom mistu. Momci poginuli u Bljesku, policajci izmasakrirani u Borovu Selu, nisu se tamo našli silom olujna mora, nit ih je moć prirode utkala u hrvatsko tlo, vengo silom – zla, nepatvorenog, mučkog, zločinačkog, huškačkog, četničkog. Matere, očevi. Žene i dica. Još su u crnini. I oni su žrtve. Za posjetit njihova tila ne triba platit ulaznicu. Osim ljudske. Empatične. Eventualno, jedne suze. Je li to skuplje od muzejske ulaznice? Možda nisu dio ‘svicke baštine’, ali zar tribaju bit? I tko je taj tko odlučuje jesu li zaslužili posjet ciloga državnoga vrha? Neko će reć – e, tiš odlučit. Pa, da. Ja. Vi. Mi. A mi smo odlučili – krvavo izborili i želimo sjećanja. Želim sva sjećanja. Protokolarna. Koja se tiču onoga na čemu je ova država sazidana. Na njima. Njihovim kostima. Životima. 51 tamo. Sto ovamo. Tisuću onamo. Četiristo dječjih kostiju. Da, triba ih obić. I vaik govorit. Jer ako ne govorimo mi, govorit će drugi. ‘Oni’. Unatoč i usprkos ljutnji onih koji bi bili ‘uvređeni’. Ne bi mi stali na popis.

Stevan Mesić (usput, pozdrav ‘domoljubima’ kojima ne smeta njegov antifa-ured) je izjavija kako je tamo bilo etničko čišćenje koje je Francek skrivao od oporbe. Samo su mu se strane pomišale. A štoš od zla veleizdajničkog u Hrvackoj našoj? Možda ga birat dvaput (makar i prevaron) ili mu ostavit (još jedan) ured? Oko ovoga ko je u ovoj državi oduvik bija zadužen za ‘čistke’, Stevan bi moga nadugo i naširoko. Njemu se bit će isto nije smilo ‘inatit’ i poć na obljetnicu, a? Ma samo zbog te izjave, da ništa drugo nije reka, ja bi se instalirala na vr vrce kolone i nosila sviću! Pa zucni o ustašama, ustaše ti slatke noć razveseljavale… Uh! A štoš kad ne pišem u ‘Noboctima’ da bih stvarala popise. Kako pricidnica reče, mlateći dugo očekivanom macon o stol (drukčijom vengo što smo očekivali) – ne ću nigdi i etogac, odsad ju moremo očekivat isključivo na koncertima i u muzejima. Vamo će dolazit ‘naši’ i ‘njihovi’. U sridini samo stoji ‘i’. Ne znan što će za obljetnicu ‘Oluje’, oće li smit tamo. A nema veze. Ionako će bit vruće. Ko bi se znojija po putu, majketi. Gledat ćemo namisto nje Hasana. Žensko san pa mi joku lipši. Sve lipši. Skoro jedini lip. Kažen skoro, valjda ne će uskoro.

Zato iman prijedlog za antife, sakrivene antife, srčane antife, mentalne antife, antife domestica, antife vulgaris, antife cvrkućaris, antife ustašis, antife četnikus i, najbrojnije, antife učmaris – pripustite vi, lipo, nama, hrvackin seljačinama, zemlju, a vi uzmite svaki pedalj asfalta, pa građanizirajte koliko oćete. Vi, građani, podržite lipo ka dobri susidi četničku vladu u EU, namistite im se u vlakić i vozajte s njima kud god oćete. Sagnite glavu, nataknite im tomićevski šešir i ajmo. I odma upregnite Peđu Grbina u proces. Jerbo on kaže vako:“Pakao koji im je obećao Zoran Milanović je krenuo i taj pakao će se nastaviti, na građanima je da ocijene je li to ono što su od nas očekivali.“ Je. Očekivali smo, triba reć Peđici. Samo nismo znali da Sotona jema toliko. Učilo nas, ko kršćane, da je jedan s puno slugu. Zlokić von Hićo je, podrigujući nakon prvomajskoga graha, izjavija o Vladi: ‘sto dana zgubidana’ i dodao: “Vlast nije sila, nije apsolutna dominacija, vlast je ideja, srce, razrada i realizacija”.

Da mu se stanje pogoršalo vidljivo je već po rimi. I popisu novih stranih riječi u rječniku. Peđica i Stazić drugarski pokrivaju pakao. On predstavlja, bit će onaj niz slatkastih riči u drugom dijelu izjave – ideja je njegova, srce mu se stislo, al pakla će bit, a realizaciju će ostaviti onoj dvojici ‘lepotana’.  Dok se more, ae. Vengo, bivši precednik Škiljo se nešto ne javlja. Moga je barenko pripomenit kako mu je ćaća prijateljeva u ono vrime s Milkačom, pa je bit će jema i kakvu zaslugicu za egzekucije u Kočevskom Rogu di su mu prijatelju Zlovenci digli spomenik u čast likvidacije zarobljenih Hrvata. Viš ti kako to iđe kad se pakao i mantra o ustaškoj zmiji udruže. Dobiješ u svakoj Bibliji izgon iz Raja. A ovdi reagira slovenski novinar. I Bujanec. A naši antifa-učamarići-ustrašići muče… ma bljakić im, bljakić!

Ta i för kung och fosterland! (i jope će mala jerbo je u modi bit plavuša, pa ću na šveckon)

Mirela Pavić/Hrvatski Tjednik/Hrvatsko Nebo/Kamenjar

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivica Šola: Komunizam je pao, totalitarni mentalitet ostao

Objavljeno

na

Objavio

Trideset godina od pada komunizma? Kada bolje promislim, i nema se što posebno slaviti, osim što ovi danas ne zatvaraju, osim usta, a fizički gulag zamijenili su mentalnim

Prošle godine obilježavanje šezdesetosmaške revolucije vrištalo je iz svih medija. Sudionici i svjedoci te revolucije koja je ustala protiv konformizma, protiv autoriteta, danas sjede u Europskom parlamentu, upravljaju svijetom medija i i sveučilišta, postavši sve ono protiv čega su se borili, foteljaši, mainstream.

Sve u svemu bizaran događaj, još bizarniji epilog: sjaši Kurta da uzjaši Murta, odnosno ustali su protiv normi, da bi rekli – mi smo norma.

Ove pak godine je jedan puno važniji događaj za Europu i Europljane, trideset je godina od pada Berlinskog zida, od pada, uz nacifašizam, najkrvavije ideje i sustava u povijesti, komunizma. O 1968. godini pompa i vika, o 1989. godini i propasti komunizma – šutnja, kao da milijuni ljudi nisu izbavljeni od terora i masovnih zločina.

Te su godine kineski komunisti dostojno proslavili pad komunizma pokoljem na Tienanmenu i okrenuli se kapitalizmu. Ta “nova Kina” započela je masakrom. Bolje da propadne selo nego (komunistički) običaji…

Zašto ne obilježavano 1989., barem s par posto pompe kojom je proslavljena i obilježena 68.? Ljevicu razumijem, ona je dugo vremena na slobodnom Zapadu sa simpatijama gledala na komunistički eksperiment, da bi kasnije rekli, a mnogi i danas misle, da je socijalizam dobra ideja, ali loše realizirana.

Ta ljevica se danas prestrojila, pa vidjevši da svijet ne može mijenjati nasilnim političkim putem, odlučila se mijenjati pojedinca, zaposjevši medije te kulturne i sveučilišne institucije, a proletera i brigu za njega zamijenila je LGBTIQ… agendom, migrantom i ostalim novima “prezrenim na svijetu” koje treba osloboditi, spasiti i, kao i komunisti, “svijet učiniti pravednijim”.

Životinjska farma

Berlinski zid zapravo nikada nije pao, on se samo preselio u ljudske glave. Ako ljevičari ne obilježavaju, komemoriraju ovu važnu obljetnicu, zašto to ne čine liberali?

Kao odgovor ponovit ću temeljnu tezu knjige Ryszarda Legutka pod znakovitim naslovom “The Demon in Democracy”, koju sam prošle godine donio u Globusu, pa je ove godine, godine pada komunizma, moram prigodno ponoviti: Jeste li sigurni da postoji razlika između starog komunističkog režima i modernog liberalnog sustava? Da, postoje enormne razlike, ali i enormne sličnosti.

Legutko, koji je kao Poljak živio i u komunističkom i u liberal-demokratskom sustavu (bio je europarlamentarac, ne znam je li opet izabran), ovako sažimlje temeljnu sličnost komunizma i liberalne demokracije: Oba politička sustava prožimaju cijeli društveni poredak, sve institucije, norme, mentalitet. I komunizam i liberalna demokracija postavljaju se kao zadnje referentne točke za sve što se događa u društvu.

“U komunizmu je”, piše Legutko, “sva stvarnost morala biti i zvati se komunističkom. Nije postojao odgoj, već komunistički odgoj, nije postojala obitelj, već komunistička obitelj, nije postojao moral, već komunistički moral…

Malo kasnije, kada je naša zemlja prihvatila novi sustav, vidio sam, s izvjesnim razlikama, da u liberalno-demokratskom sustavu svaka stvarnost također mora postati liberal-demokratska: obitelj treba postati liberalna i demokratizirana, isto vrijedi i za škole, za moral, mentalitet općenito.”

Čak se i religija, u liku pape Franje, uzvisuje ako se Crkva liberalizira i demokratizira, inače, kuš! Pridjev komunist nekoć, kao i liberal danas, označava superiornog čovjeka, sve drugo je ili sumnjivo, ili manje vrijedno. Dijelimo se i danas, kao u komunizmu, na napredne i nazadne snage.

U tom slučaju, kao u komunizmu, radi se o neprijatelju naroda, ili, kao u liberalnoj demokraciji, da citiramo Poppera, “o neprijateljima otvorenog društva” i slobode kao takve.

Kao i komunizam, i liberalna demokracija ima globalne ambicije, ona je globalistička, pa se također izvozi uz pomoć bombi i tenkova proizvodeći “proljeća”, bila ona arapska ili iračka, u kojima onda “procvjeta tisuću cvjetova”, od ISIL-a do Muslimanske braće.

I jedan i drugi sustav kontrolu temelje na kontroli jezika, bilo verbalnim deliktom (govor mržnje u liberalizmu), ili političkom korektnošću. Ni za jedne ni za druge nije važno što je dobro ili istinito, već što je (ideološki, politički) korektno, ispravno, u skladu s dominantnim poretkom, od medija do sveučilišta.

Kao što su komunisti mislili da su oni zadnja riječ, kraj povijesti, tako je i Fukuyama u istoimenoj knjizi rekao za liberalizam 1989.

Osim pada komunizma, ove je godine, ne lezi vraže, i sedamdeseta obljetnica od prvog izdanja Orwellove 1984., pisca koji je najavio novi totalitarizam na Zapadu, koji će distorzijom jezika napraviti distorziju stvarnosti.

Nema više Udbe, nema KGB-a, na djelu je Orwellova policija mišljenja, jezični inženjering, zvan politička korektnost, a Zapad je doista postao životinjska farma u kojoj su neke životinje jednake, a neke jednakije.

Trideset godina od pada komunizma? Kada bolje promislim, i nema se što posebno slaviti, osim što ovi danas ne zatvaraju, osim usta, a fizički gulag zamijenili su mentalnim.

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

IVICA ŠOLA: Strahote ’68: totalitarnu državu zamijenio je totalitarni pojedinac

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Bolje dva blagdana nego tri praznika

Objavljeno

na

Objavio

Puno je značajnih datuma u nizu događaja koji su Hrvatsku doveli do neovisnosti, međunarodnog priznanja i oslobađanja privremeno zaposjednutog teritorija. Kamen temeljac moderne hrvatske države postavljen je dana 30.5.1990. konstituiranjem prvog, slobodnom voljom Hrvata izabranog, višestranačkog Sabora, da bi 22.12. iste godine uslijedilo donošenje prvog demokratskog Ustava. Dana 17.5.1991. uspješno provedeni referendum otvorio je vrata hrvatskoj neovisnosti, koja je ubrzo, 25.6.1991., i proglašena. Međutim, uslijed nepovoljnih međunarodnih okolnosti i nesklonosti ključnih čimbenika odluka je uskoro stavljena u mirovanje na tri mjeseca. Uslijedio je krvavi rat koji je kulminirao barbarskim pokušajem obezglavljivanja hrvatskog državnog vodstva. Sutradan, 8.10.1991. Sabor je proglasio raskid svih sveza s Jugoslavijom i neovisnost Hrvatske. No, nitko u svijetu relevantan tu odluku nije priznao. Hrvatska je križni put morala proći do kraja kako bi ju Europa napokon priznala dana 15.1.1992., a 22.5.1992. to je učinio i svijet prijamom u Ujedinjene narode.

Ipak, ratom razrušena i ispresijecana Hrvatska još uvijek nije bila slobodna. Štoviše, njezin i inače neprirodan i neekonomičan oblik poprimio je gotovo groteskne razmjere. Slijedom minucioznih poteza državnog vodstva Hrvatska je naposljetku oslobođena veličanstvenom operacijom Oluja, čiji je simbol oslobađanje hrvatskog kraljevskog grada Knina, dotad glavnog pobunjeničkog uporišta, izvedeno dana 5.8.1995. Na krilima Oluje i uspješnog završetka od onog u Hrvatskoj neodvojivog rata u BiH, dana 15.1.1998. u pravni poredak Hrvatske mirno je reintegrirano i hrvatsko Podunavlje. Time je ujedno ostvaren preduvjet za ispunjavanje dva preostala strateška cilja – vraćanje u obitelj europskih naroda i članstvo u najjačem svjetskom vojno-sigurnosnom savezu – koji će uz podosta muke i žrtve biti ostvareni u ovom stoljeću.

U doba vladavine prvog hrvatskog predsjednika, Franje Tuđmana, od svih tih za nacionalnu povijest neprijeporno važnih događaja, kao nacionalni blagdani izabrana su dva – 30.5.1990., kad je niz započeo, kao Dan državnosti; i 5.8.1995., kad je mlada hrvatska država doživjela organizacijski, vojni i emotivni vrhunac, kao Dan domovinske zahvalnosti.

No, odlaskom predsjednika Tuđmana s političke i životne pozornice na vlast su stupili oni koji su pošto-poto htjeli zatrti sjećanje na njega i prikazati njegovo djelovanje u posve drugom svjetlu, ne bitno drukčijem od onoga kakvim su ga vidjeli oni koji su ga devedesetih htjeli fizički ukloniti i zatrti Hrvatsku. Trn u oku im je predstavljao Dan državnosti, obilježavan u spomen na 30.5.1990. Naime, u dolasku HDZ-a na vlast vidjeli su izvorište svih svojih kompleksa prema povijesnom divu Tuđmanu. Ništa manje nije ih živciralo i što je taj veliki nadnevak odigrao značajnu ulogu u hrvatskoj povijesti i kasnijih godina. Dok su ih oni vidjeli tek pokazateljem “militarizacije Tuđmanovog režima”, proslave Dana državnosti zapravo su primjer racionalnog korištenja demonstracije vojne moći u mjeri kad je i koliko trebalo. Mimohodom svih rodova Hrvatske vojske, održanim 30.5.1995. proslavljen je Bljesak i pobunjenicima, ne urazume li se, nagovještena Oluja. A na isti dan, dvije godine kasnije, poslana im je jasna poruka što ih čeka budu li otezali s dogovorenom mirnom integracijom preostalog, silom otetog hrvatskog ozemlja. U oba slučaja radilo se o svrhovitom potezu općeg nacionalnog značaja, ni u čemu usporedivom s diletantskom imitacijom Milanovića i Kotromanovića, upriličenom isključivo u predizborne svrhe radi stjecanja simpatija birača i političkih bodova.

Uzdajući se u već tada vidno oslabljenu sposobnost pamćenja kritičnog broja Hrvata, ideološki predšasnici Milanovića i Kotromanovića, ujedno i njihovi preteče u raboti stvaranja razdora među Hrvatima, ukinuli su obilježavanje Dana državnosti 30. svibnja kao državnog praznika i pokušali ga nadomjestiti s dva datuma iz maločas navedenog slijeda. Neko Račan-Budišino škrabalo je jednostavno prekrižilo dotadašnji Dan državnosti i u kalendar državnih praznika naškrabalo 25. lipnja kao Dan državnosti i 8. listopada kao Dan neovisnosti.

Učinili su to iz dva razloga. Prvo, kako bi se pokazali naglašeno domoljubnima budući domoljublje nisu često iskazivali držeći ga tek otrcanim reliktom prošlosti. Stoga su velikodušno omogućili slavljenje još više dana vezanih uz stvaranje Hrvatske (a slično su i Tijelovo proglasili nacionalnim praznikom kako bi se dodvorili Katoličkoj crkvi). Ovo je inače klasična metoda kojom se služe u duši sitni politikanti, makar bili i na visokim položajima, kako bi simboličkim pretjerivanjem prikrili posve suprotne namjere. Možda nadahnut upravo tim postupkom onih koje su u Hrvatskoj na vlast doveli njegovi prethodnici iz redova demokrata, Barrack Obama se, kad je prisezao za američkog predsjednika, mimo dotad uobičajenog zakleo na čak dvije Biblije (standardnu i Lincolnovu). Uz očitu simboličku konotaciju, učinio je to i kako bi odagnao sumnje da je kripto-musliman. No, iz njegovog predsjedničkog djelovanja nije se dalo razabrati niti da je kršćanin niti da je musliman. U dva blijeda mandata ipak će ga više i bolje upamtiti muslimani – poglavito oni u Libiji, Egiptu i Siriji. A ne će ostati zaboravljen ni u Ukrajini, toj žilavoj zemlji koja je u ni stotinu godina doživjela tri grozne katastrofe – Gladomor, Černobil i Obamu – sve jedna crnja od druge. Kako stvari stoje, čini se da će ova treća ostaviti najpogubnije posljedice. Naime, samo u Poljskoj je zadnjih godina utočište našlo 2-3 milijuna Ukrajinaca, dok im broj rođenih iz godine u godinu strjelovito pada. Posljedično, opća duševna malaksalost tog nemalog slavenskog naroda dovest će do izbora lakrdijaša za predsjednika, 72%-tnom voljom naroda. Ma, tko bi rekao da g. Putin ima tako opor smisao za humor? A evo i drugdje su se već neki, duševnog stanja ništa boljeg od Ukrajinaca, pomamili za ovim zaraznim primjerom.

Drugi razlog kojim su se detuđmanizatori vodili pri uvođenju novog Dana državnosti i Dana neovisnosti je stvaranje zbrke i malodušnosti naroda prema najsjajnijim danima svoje povijesti. Tako većina Hrvata ni nakon 20 godina ne zna čemu su ti praznici posvećeni, dok onaj manji dio koji to zna, nerijetko pobrka kad koji pada. Uz svekoliku nebrigu o nacionalnoj simbolici i sjećanju, u čemu su mogli računati na svesrdnu potporu medija koji se nisu pretrgli promovirati nove nacionalne praznike, uspjelo im je ta dva dana, koji nazivom doista zvuče blagdanski, pretvoriti u tek neradne dane. Hrvati im se najviše vesele kad padnu u utorak ili četvrtak jer tad su kao stvoreni za njezino veličanstvo – spojku s vikendom.

Bez obzira na moguće nezadovoljstvo razmaženih, isključivo osobnim koristoljubljem vođenih građana, Hrvatskoj povećanje broja radnih dana, osobito sada kad napokon posluje pozitivno, sigurno ne bi škodilo. Stoga je prikladno vrijeme da se dva nepotrebna praznika, koja očito nisu ispunila svoju svrhu, zamjene jednim, za nacionalno zajedništvo nasušno potrebnim blagdanom – prirodan i logičan izbor je upravo 30. svibnja.

Kada to učiniti ako ne sada, kad je nakon 20 godina manje-više intenzivne detuđmanizacije Hrvatska iznjedrila dvoje političara koji se ozbiljno spominju kao kandidati za najviša mjesta u Europi, što bi nogometni pandan našlo u kandidatima za “Zlatnu loptu”, Modriću i Rakitiću. Pa nisu li i njih – oni koji sve znaju, iako nikad u životu ništa ozbiljno nisu radili – omalovažavali, “vješali”, optuživali za izdaju, čak i na odmoru s obitelji kamenovali? Ne treba to čuditi, jer kad se poda prorocima lažnim koji zaluđuju mase, narod lako postane razularena svjetina – “pûčina, ta stoka grdna”, štono reče pjesnik s iskustvom vladanja. Koja može podnijeti sve samo svoje najbolje ljude ne. Stoga teško podnosi i to dvoje ljudi do kojih svijet drži, unatoč tome što ne samo da se ne srame diljem međunarodne zajednice omraženog Tuđmana, nego ga se i rado prisjećaju. Tako se Andrej Plenković nedavno nije ustručavao najmoćnijoj ženi Europe metnuti pred nos bistu predsjednika Tuđmana, dok Kolindi Grabar Kitarović ipak bolje idu defanzivni zadaci – uklanjanje biste – naravno ne Vrhovnikove, nego Maršalove.

Samo, za razliku od Tuđmana koji je morao ploviti i uzvodno kako bi u mukama rađanja donio Hrvatskoj slobodu, oni, srećom, u što je utkano Tuđmanovo velebno djelo i žrtva hrvatskih branitelja, mogu plivati i nizvodno, a da to bude sukladno hrvatskom nacionalnom interesu. Pa zašto bi onda plivali uzvodno? Samo kako bi podilazili onima koji su navikli tek djetinje se inatiti i tjerati tuk na utuk, a nesposobni su uočiti bitno izmijenjene okolnosti jer ih one ne zanimaju? Pa to bi predstavljalo ugrozu, a ne zaštitu nacionalnih interesa.

Upravo spominjanje predsjednice Grabar Kitarović u kontekstu kandidature za visoki položaj u Uniji pokazuje da predsjednička dužnost, bez obzira na ovlasti neusporedive s Tuđmanovima, nije tako beznačajna kako je nastoje prikazati lijevo-liberalni komentatori. Ne samo zbog bitne uloge u područjima vojske, diplomacije i obavještajne zajednice, ponajprije u pitanjima kadrovske politike. Tom dužnošću se, naime, treba znati koristiti, što podrazumijeva ipak nešto više od branja ljubičica bijelih po tratinama Pantovčaka ili udaranja u tambure – znati i moći ući u krug pravih ljudi, onih koji odlučuju. A kad smo već kod ljubitelja ljubičica bijelih, ostaje silna nevjerica kako to da nitko u kontekstu kandidata za vodeće europske pozicije ne spominje perjanice detuđmanizacije – Ivu Josipovića, Vesnu Pusić i šegrta im Zorana Milanovića… pa čak ni glavosječu pobjedničke Tuđmanove diplomacije, Tonina Piculu, a vjerovali ili ne, ni prekaljenu eurokrem-vedetu Biljanu Borzan koja se morala zadovoljiti tek položajem Dubravke Šuice, samo u osjetno manjoj europskoj stranačkoj grupaciji… I nikoga da objasni kako je to moguće…

U neku je ruku i logično što ljudi nepostojeći u europskim kadrovskim križaljkama obilježavaju nepostojeće događaje, pa eto i ovaj kad je bog Staljin nekolicinu svojih obožavatelja, ozlojeđenih jer ih je skoro dvogodišnji saveznik iznevjerio, u šumu okrenuo, a koji se obilježava kao sadržajem najprazniji državni praznik u Hrvatskoj. Predsjednica je odigrala vrhunski potez poklonivši se žrtvama fašizma tamo gdje je on doista bio na djelu – u Istri – tada dijelu Italije, postojbine fašizma. No, ta poruka bi dobila zaokružen smisao tek kad bi bila okrunjena prebacivanjem obilježavanja Dana antifašističke borbe s 22. lipnja na 2. ožujka. Naime, 2. ožujka 1921. se, za razliku od 22. lipnja 1941., nešto uistinu i dogodilo – započela je pobuna Labinskih rudara u kojoj su osmorica poginula. Iako tada fašizam formalno još nije bio na vlasti, pobuna je bila uperena protiv za njega karakterističnih struktura i metoda koje su već uvelike uzele maha. Stoga bi taj događaj, kao prvi takve vrste u Europi, imalo smisla obilježavati u kontekstu borbe protiv fašizma. Štoviše, kao nacionalni praznik nesumnjivo bi blagotvorno utjecao na nacionalnu homogenizaciju, poticanje zajedništva umjesto podjela, splašnjavanje ideoloških napetosti, te jačanje integracije Hrvata Istre u hrvatsko nacionalno biće. To bi ujedno predstavljalo i prikladan odgovor kako talijanskim političarima koji sve češće verbalno posežu za hrvatskim teritorijem – jako ih svrbe Istria, Fiume i Dalmazia – tako i onima u Hrvatskoj koji antifašizam koriste za slavljenje i opravdavanje pokolja nad Hrvatima u Drugom svjetskom ratu i njegovu poraću. A s takvim plodovima bi i taj dan nesumnjivo bio blagdan.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari