Pratite nas

Analiza

Kako je pripremana Oluja: Milošević je planirao prevariti Tuđmana i ujediniti Knin i Banja Luku

Objavljeno

na

Hrvatske su obavještajne službe prikupile podatke o sastanku srpskih generala u Bosanskome Petrovcu te njihovim planovima za operaciju Vaganj-95 koja je trebala početi 5. kolovoza 1995.

Piše: Joško Buljan

U  nedjelju 30. srpnja, samo četiri dana prije početka operacije Oluja, Yasushi Akashi doletio je u Knin britanskim helikopterom Sea King iz sastava snaga UN-a iz Zagreba kako bi razgovarao o novonastaloj situaciji s krajinskim teroristima, koji sada iz Hrvatske napadaju  Bosnu i Hercegovinu, i to zaštićenu zonu UN-a Bihać. Nakon „opsežnih“ petosatnih razgovora s Milanom Martićem, Milanom Babićem i generalom Milom Mrkšićem, uspjeli su sklopiti sporazum od šest točaka koji bi ponovo trebao omogućiti Srbima da, pod okriljem UN-a, nastave svoj zločinački put prema Velikoj Srbiji.

[ad id=”68099″]

Dok je Akashi s generalom Janvierom letio prema Zagrebu, hrvatske su obavještajne službe o tom „sporazumu“ već izvijestile Tuđmana. Sadržaj tih izvješća nije iznenadio Predsjednika: prateći vojnu i političku situaciju, on je imao odgovor koji će u nekoliko sljedećih dana otpuhati „Olujom“ sav smrad koji se nakupio tijekom četiri godine okupacije dijela Hrvatske.

Predsjedniku Tuđmanu bilo je dosta diplomatskih igrokaza, Hrvatska nije mogla više čekati, stoga je on odobrio vrijeme i način izvođenja  operacije „Oluja“. Pripreme na terenu bile su u završnoj fazi, plan je bio da se na krajnjem istočnome i krajnjemu južnom dijelu Republike Hrvatske organizira presudna obrana, a da se na svim ostalim dijelovima bojišnice, gdje su hrvatske snage bile u dodiru s postrojbama neprijatelja, prijeđe u odlučne ofenzivne udare na više odabranih smjerova.

U pripremi operacije i njezinoj provedbi Predsjednik Tuđman tražio je od Hrvatske vojske da se eliminiranju jednom za svagda sposobnosti srpskoga neprijatelja za vođenje borbenih djelovanja i nastavka okupacije dijela Republike Hrvatske. Dok je Akashi izlagao svoja „diplomatska postignuća“ na Plesu u Zagrebu, hrvatske su obavještajne službe primile alarmantne podatke o sastanku srpskih generala u Bosanskome Petrovcu, njihovim planovima za operaciju Vaganj-95 koja treba početi 5. kolovoza 1995.

Samo nekoliko sati kasnije, na  tiskovnoj konferenciji u Kninu general Ratko Mladić u svome bahatom srpskom stilu najavio je srpski protuudar na livanjskome pravcu duž Dinare i sveopći napad na hrvatske snage.

Oluju nije bilo lako isplanirati. Predsjednik Tuđman i Glavni stožer Hrvatske vojske u planiranju operacije morali su uzeti u obzir mnoga politička i vojna ograničenja. Na okupiranim područjima naše zemlje nalazile su se mirovne snage UN-a koje su bile raspoređene na crtama razdvajanja i nadzirale su sve aktivnosti Hrvatske vojske.  Iako se u svim deklaracijama i rezolucijama UN-a, Vijeća sigurnosti i drugih međunarodnih institucija priznaje suverenitet naše zemlje u njezinim međunarodno priznatim granicama,  našoj zemlji nije bilo dopušteno da obavlja nadzor nad tim priznatim granicama, niti da samostalno uspostavi svoj državno-pravni poredak.

Svaki pokušaj da naša zemlja vojnom operacijom uđe na okupirana područja i uspostavi legitimnu vlast i potpuni nadzor nad okupiranim područjem mogao je rezultirati međunarodnom vojnom intervencijom ili sankcijama šire međunarodne zajednice na političkome, diplomatskom i gospodarstvenome planu. Vojna su ograničenja proizlazila iz činjenice da je odmah od 1991. Hrvatskoj uveden embargo, što je otežavalo i onemogućavalo naoružavanje i opremanje hrvatskih oružanih snaga suvremenom vojnom opremom, neophodnom za učinkovito izvođenje operacija s ciljem oslobađanja okupiranih područja naše zemlje.

Moramo biti svjesni činjenice da Hrvatska za vrijeme Domovinskoga rata nije dobila nikakvu vojnu pomoć niti je bilo koja strana država angažirala svoje vojne resurse za pomoć Hrvatskoj vojsci. U izvođenju borbenih djelovanja tijekom operacija za oslobađanje okupiranih područja hrvatske oružane snage nastojale su izbjeći razaranja naseljenih mjesta, industrijskih objekata, prometne infrastrukture, vjerskih i drugih objekata.

Dobar plan i obavještajna priprema štedi granate

Zbog kroničnoga nedostatka strjeljiva za topničku, raketnu i drugu potporu, topničke pripreme planirane su u kraćem vremenu, s detaljnom obavještajnom pripremom bojišta, prosudbom ciljeva i učinkovitom korekcijom paljbe tijekom borbenoga djelovanja. Hrvatske su oružane snage u napadu morale nastupati odlučno s ciljem neutralizacije sustava zapovijedanja neprijatelja, rasijecanja i razbijanja neprijateljskih snaga, brzoga ovladavanja značajnim točkama i dominantnim kotama, primjenjujući udare po izabranim smjerovima, bez širenja snaga i čišćenja cijeloga teritorija, izbjegavajući frontalne sukobe s jačim snagama.

Zbog veličine bojišnice na zapadu, u istočnoj se Slavoniji nisu mogla poduzimati napadna djelovanja  s ciljem  oslobađanja okupiranih područja Baranje, istočne Slavonije i zapadnoga Srijema. Stoga je odlučeno u Glavnom stožeru Hrvatske vojske da ćemo u tom području imati jače snage u obrani, potpuno spremne ako na tome području dođe do eskalacije sukoba s Vojskom Jugoslavije, kako je to planirano srpskim planom „Gvozd“.

Dodatne probleme u planiranju operacije „Oluja“ pričinjavala je nazočnost postrojba UN-a, stoga su Hrvatske oružane snage u pripremi i izvođenju borbenih djelovanja morale imati detaljan raspored svih njihovih postrojba na okupiranome području radi izbjegavanja slučajnih sukoba, borbenih djelovanja ili nanošenja bilo kakve štete postrojbama UN-a. Zbog toga je Hrvatska vojska  nekoliko sati prije početka operacije upoznala zapovjednike mirovnih snaga o početku borbenih djelovanja, dajući im dovoljno vremena da se zaklone, a da se u isto vrijeme zaštiti učinak strateškoga iznenađenja u odnosu na  srpske okupacijske snage.

Pripreme neprijatelja prije „Oluje“

Dolaskom generala Mile Mrkšića na dužnost zapovjednika tzv. “Srpske Vojske Krajine”, prema planovima koji su razrađeni u Beogradu, počeo je preustroj  tzv. “SVK” s planom da se ustroji određeni broj specijalnih manevarskih postrojba na razini korpusa tzv. “SVK” te oformi Korpus specijalnih jedinica (KSJ) na razini tzv. “SVK”.  Ustroj takvih postrojba trebao je otkloniti glavne slabosti srpske vojske budući da su te nove postrojbe popunjavane profesionalnim časničkim kadrom poslanim iz Beograda, opremane novim naoružanjem koje omogućuje veću paljbenu moć i manevar kako bi se izbjegli glavni nedostatci krajinske vojske temeljene samo na teritorijalnoj komponenti.

Nakon preustroja s malim zakašnjenjem, 24. srpnja,  osigurani su uvjeti za nastavak združene srpske napadne operacije na zaštićenu zonu Bihać. Kršeći sve rezolucije UN-a, Srbi iz Hrvatske napali su preko međunarodne granice Bihać s dvjema taktičkim skupinama (TG „Kordun“ i TG „Lika“), a iz smjera Banje Luke bosanski su Srbi napali Bihać postrojbama 1. i 2. krajiškoga korpusa.  U tome trenutku postaje potpuno jasno da se napadna operacija na područje Zapadne BiH odvija prema srpskome planu te da će uspješna realizacija neminovno dovesti do razbijanja snaga 5. korpusa A BiH i zauzimanja područja Zapadne BiH.

Kada su u popodnevnim satima hrvatski obavještajci prateći komunikacije Martićeva kabineta presreli tekst „Deklaracije o proglašenju republike Zapadne Bosne“, koja je trebala biti proglašena za desetak dana, postalo je jasno da Hrvatska vojska mora nešto poduzeti. U takvim uvjetima počinju završne pripreme hrvatskih oružanih snaga  za napadnu operaciju „Oluja“. Izvođenjem „Oluje“ spriječila bi se humanitarna katastrofa znatno većih razmjera od one u Srebrenici.

Dugotrajne borbe radi zauzimanja područja Zapadne BiH već su rezultirale brojnim žrtvama, što bi zasigurno dovelo do masovne srpske  odmazde nad pripadnicima 5. korpusa A BiH, ali i nad civilnim stanovništvom. Područje Zapadne BiH veće je područje nego Srebrenica, značajno veća gustoća naseljenosti pučanstva nedvojbeno bi za posljedicu imala i izravno proporcionalne dimenzije zločina.

Pripreme Oružanih snaga Republike Hrvatske za operaciju „Oluja“ nisu potpuno promakle srpskim obavještajnim službama, mobilizacija, raspoređivanje snaga i narastanje opasnosti ugroze Knina iz smjera Grahova gdje Mladićeve snage tzv. “VRS” i 7. korpusa  tzv. „SVK“ nisu uspijevale organizirati učinkovitu obranu, uvjetovale su potrebu manevra dijelom snaga Korpusa specijalnih srpskih jedinica (KSJ). Zbog toga hrvatskog pritiska jedna specijalna brigada morala je biti  prebačena na područje sjeverne Dalmacije kao potpora 7. kninskom korpusu tzv. “SVK”, radi zaustavljanja prodora snaga HV-a, HVO-a i Armije BiH na smjeru prema Grahovu.

Sastanak u Prijedoru i plan ujedinjenja

Srpski generali, primorani na takav manevar, ostali su bez dostatnih snaga za izvođenje srpskoga napada na glavnome smjeru prema Bihaću, što dovodi do postupnoga slabljenja intenziteta srpskih borbenih djelovanja u napadnoj operaciji na Zapadnu BiH. Uočavajući da otvoreni i brutalni napad na područje Zapadne BiH postupno radikalizira stav međunarodne zajednice, srpska diplomacija, a poglavito  vodstva tzv. “RS” i tzv.  “RSK”, daje priopćenja i obećanja UN-u i Akashiju o odustajanju od napadnih djelovanja na Zapadnu BiH, a u stvarnosti intenziviraju borbena djelovanja u cilju bržega dostizanja svoga strateškog cilja.

Hrvatske su tajne službe otkrile da su se u Prijedoru 1. kolovoza sastali „komandanti“ operativnih skupina, srpski generali Milovanović i Novaković, radi koordinacije daljnjih djelovanja u skladu s aktualnim uvjetima i najavama „državnih“ vodstava o konačnom „ujedinjenju zapadnih srpskih zemalja“.

Zahvaljujući predsjedniku Tuđmanu i Hrvatskoj vojsci, to planirano srpsko ujedinjenje propast će zauvijek te će on tijekom referiranja na Brijunima 31. srpnja o spremnosti Hrvatske vojske za izvođenje napadnih borbenih djelovanja u cilju oslobađanja okupiranih područja i pružanja pomoći snagama Armije BiH u području Bihaća, odobriti provedbu „Oluje“ i odrediti njezin početak. Napadna djelovanja postrojba tzv. “SVK” na područje Zapadne BiH i pritisak na postrojbe 5. korpusa A BiH prestat će tek nakon početka operacije „Oluja“ 4. kolovoza 1995.

Redovite konzultacije terorista u Generalštabu Vojske Jugoslavije

Sve srpske operacije vođene su izravno iz Beograda. Od početka agresije održavane su redovite  konzultacije između „zapadnih srpskih vojski“ i Generalštaba Vojske Jugoslavije.  U operaciji „Pauk“,  u napadu na zapadnu BiH, Momčilo Perišić, načelnik Generalštaba Vojske Jugoslavije u razgovorima s „oficirima“ na terenu koristio je dva kodna imena „Plavi“ i „Plavi-9“.

Tipičan primjer je jedan od redovitih sastanaka predstavnika tzv.  „SVK“ i „VJ“ koji je održan u Beogradu 5. lipnja 1995. godine s glavnom temom kako mobilizirati vojno sposobne osobe u SRJ za potrebe popune SVK .

rsk-dokumenti1

General Mile Mrkšić, zajedno s nekolicinom časnika iz tzv. „GŠ SVK“ te sa zapovjednikom 11. korpusa generalom Lončarom bio je na sastanku s predsjednikom Srbije Slobodanom Miloševićem i s načelnikom GŠ VJ.  Na sastanku su razgovarali o realizacije zadaća i bojnoj spremnosti postrojbi tzv. „SVK“ za završne operacije. Te operacije prekinula je Oluja.

Hrvatske pripreme za Oluju očito su odrađene uz iznimno  dobro operativno maskiranje i protuobavještajnu zaštitu jer se iz Mrkšićeve „Odluke za daljnja dejstva“ samo dva dana prije „Oluje“ vidi da srpski stratezi nisu imali točne podatke o glavnome napadu Hrvatske vojske.  Potpuno strateško iznenađenje i silina udara omogućili su Hrvatskoj vojsci brzu pobjedu.

Kako je Oluja otpuhala srpsku paučinu i operativnu skupinu „PAUK“

Operativna skupina „PAUK“ formirana je naredbom Slobodana Miloševića s ciljem osvajanja Zapadne BiH. „Komandu“ su činili najviši dužnosnici Resora Državne bezbednosti Srbije Jovica Stanišić, Franko Simatović, Dragan Filipović, pukovnik Rajo Božović, general Novaković iz tzv. „Srpske Vojske Krajine“ i general Manojlo Milovanović iz tzv. „Vojske Republike Srpske“.

rsk-2

Komanda je imala izravnu vezu s Generalštabom Vojske Jugoslavije i Načelnikom GŠ Momčilom Perišićem (Plavi). Nakon uspješnoga završetka operacije, Vojska Jugoslavije trebala je  preuzeti zapovjedništvo na ukupnom prostoru „svih srpskih zemalja“ i imenovati „oficire“ u glavne štabove u Banja Luci i Kninu. Hrvatske obavještajne službe i Hrvatska vojska od početka su pratili sve aktivnosti operativne grupe „PAUK“.

Iako su Srbi predstavnicima UN-a i  Akashiju osobno obećali, dan prije, da će prekinuti napade na Zapadnu BiH, iz zapovijedi generala Mrkšića 1.8.1995., dakle samo tri dana prije „Oluje“, vidljivo je da se napad nastavlja, a da se prisutnost hrvatskih Srba i tzv. „Srpske Vojske Krajine“ u agresiji na BiH pokušava prikriti maskiranjem na način da se  njihove topničke postrojbe prebace na teritorij tzv. „Republike Zapadne Bosne“ po odluci „komandanta“ operativne skupine „PAUK“. U ranu zoru 4.8. 1995.  početkom „Oluje“  nestala je operativna grupa „PAUK“ , a srpski pauci su pobjegli.

(Nastavit će se….)

Joško Buljan/Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Analiza

Zoran Meter: Turski boj na dva fronta – protiv SAD-a i EU-a

Objavljeno

na

Objavio

Promjene na geopolitičkoj i geostrateškoj razini

1. Front SAD-Turska

U petak, 12 srpnja, i konačno se dogodilo ono što je bilo neizbježno (barem smo to takvim, usprkos mnogim suprotnim mišljenjima analitičara diljem svijeta najavljivali mi na portalu Geopolitika News još od 2018. g.): iz ruske baze Akhtibinsk u tursku zrakoplovnu bazu Mürted, pokraj Ankare, sletio je ruski vojni transportni zrakoplov s prvim komponentama ruskog protuzračnog i proturaketnog sustava S-400.

Vijest su potvrdili rusko i tursko Ministarstvo obrane, kazavši, kako će se nastavak isporuka odvijati sukladno odredbama međusobnog ugovora.

Time su razbijene i one posljednje nade američke administracije i NATO saveza da će se turski državni vrh u posljednji čas ipak predomisliti i odustati od tog, po imidž Zapada (a puno manje njegovu sigurnost iako se upravo taj element dominantno predstavljao kao ključan razlog zbog kojega bi Ankara trebala od svega odustati) vrlo neugodnog turskog vojnog posla s Rusijom.

Ta se tinjajuća nada oslanjala prije svega na oštre najave mogućih protuturskih sankcija od strane američkog Kongresa.

Međutim, neshvatljiva je naivnost i kratkovidnost američkih analitičara i stratega, očito još uvijek uljuljkanih u svemoć SAD-a nakon potpunog američkog trijumfa u hladnom ratu i globalne dominacije koju je Washington zbog toga ostvario ali pri tom i iz vida izgubio uvid u razvoj novih globalnih političkih i vojnih procesa koji su i doveli do potrebe da se Sjedinjene Države od prije nekoliko godina ponovo moraju grčevito boriti za očuvanje svog položaja svjetskog hegemona, kojeg, zapravo, više i nemaju, iako su u svijetu i dalje dominantan igrač.

Trump erdogan

Oni, redom, ili nisu prepoznavali ili su ignorirali važnost dvaju ključnih elemenata u svijetu i mentalitetu Istoka, čiji je Turska sastavni dio: prvo, emocije – zbog kojih su turske političke odluke vrlo često nepredvidljive; i drugo, nacionalni (i individualni) ponos – zbog kojeg su Turci spremni trpjeti posljedice, znatno više nego što to mogu u lagodnom životu pa i hedonizmu ogrezli stanovnici razvijenoga Zapada. Turska će obitelj zato radije, ako treba, umjesto kilograma dnevno jesti pola kilograma mesa, ili umjesto zapadnih automobila voziti one jeftinije i nepopularnije – istočne.

Ali na stranu sada promašaji američkih stratega i državne politike, kojih je, čini se, jedini svjestan (ili se barem o tome javno usudi govoriti) samo američki predsjednik Donald Trump. Podsjećam, on je nedavno, na medijskoj konferenciji, nakon neuspjelog sastanka s turskim predsjednikom Recepom Tayyipom Erdoganom u Osaki, približno točno konstatirao nastalo stanje, kazvši, kako je za krizu s Turskom kriva Obamina administracija koja se nije dobro ponašala prema Erdoganu, ignorirajući i odbacujući njegove želje za kupnjom američkih PRO sustava Patriot, nakon čega je Erdogan posao sklopio s Rusima. Naravno, ova Trumpova teza je vrlo pojednostavljena jer treba reći kako je i njegova administracija do sada činila sve da sprječi tursko-ruski posao, a prijetnje izbacivanjem Ankare iz programa proizvodnje zrakoplova F-35 upravo su i njezin, a ne Obamin produkt.

Bilo kako bilo, rizik uvođenja američkih sankcija po Tursku i dalje ostaje vrlo visok. Ankaru u svakom slučaju očekuju neke negativne posljedice odluke o kupnji S-400, barem ako je suditi prema priopćenju State Departmenta od 9. srpnja (tri dana prije isporuka ruskih sustava Turskoj), kada je rečeno kako se stav te američke institucije po tom pitanju nije promijenio i da svi dobro znaju kako je u Kongresu već ranije usvojen zakon CAATSA (o suprostavljanju protivnicima SAD-a preko sankcija).

„Mi smo već kazali kako Tursku očekuju realne i negativne posljedice ako dobiju S-400“, izjavila je glasnogovornica SD, ponovivši kako se to, između ostalog, odnosi na isključenje Ankare iz programa proizvodnje nevidljivog lovca-bombardera F-35.

Washington Ankari može obustaviti isporuku četiri zrakoplova F-35 koje je ona već platila (od ukupno 100 koliko bi željela nabaviti) ali se postavlja pitanje koliko to više uopće ima smisla i vrijedi li sada kažnjavati Tursku za „grijeh“ samoga Washingtona (kojega je priznao i Trump osobno, što je jasan dokaz svima onim dogmaticima, uvjerenim kako SAD nepogrješivo promišljaju sve svoje poteze godinama pa i desetljećima unaprijed, da i Washington zna griješiti – i to strateški).

Jer bez obzira na moguće sankcije, uključno i one gospodarske od strane SAD-a i NATO saveza, Turska je takve opcije sigurno već ranije uzela u obzir i, očito, podredila svom diplomatskom suverenitetu i pravu na ovladavanje suvremenom vojnom tehnologijom koju joj saveznici u NATO-u nisu željeli predati. Ankara smatra kako je cijena koju za taj cilj mora platiti vrijedna spomenutih rizika.

A ta bi cijena uistinu mogla biti visoka ukoliko Washington odluči primjeniti oštre ekonomske mjere protiv Turske. „U zraku još visi“ i prijetnja zbog turske suradnje s Iranom i Venezuelom usprkos američkim sankcijama, kao i ranije evidentirana pomoć velikih turskih banaka Iranu oko šverca naftom u vrijeme protuiranskih sankcija Obamine administracije.

Turska

Ostaje vidjeti hoće li se Washington usuditi oštro „udariti“ po Turskoj jer je izazov po SAD u tom smislu golem, a Erdogan već dokazao kako misli ozbiljno: prvo, oštrim udarom po Turskoj SAD tu zemlju lako mogu još više gurnuti u orbitu ruskog i kineskog utjecaja, a u regiji i onog iranskog (tursko-iranska bliskoistočna suradnja bila bi smrt po američke bliskoistočne ciljeve, pri čemu se ne smije zaboraviti da je Turska zavađena i s ključnim američkim arapskim saveznicima – Saudijskom Arabijom i Egiptom, kao i Izraelom!); i drugo, ako bi izostale američke sankcije, sve ovo skupa može ozbiljno destabilizirati NATO savez jer bi Turska (ukoliko bi ostala nekažnjena zbog svoga „neposluha“) otvorila put i za samostalne odluke (barem što se tiče onih od koga će nabavljati naoružanje) i za ostale članice NATO saveza, od kojih one ponajveće, poput Njemačke i Francuske, ionako sve otvorenije izražavaju nezadovoljstvo zbog prekoatlantskih pritisaka za kupnju novog i skupog, ali „savezničkog“ američkog oružja u sklopu politike povećanja njihovih vojnih proračuna na čemu je, gotovo ultimativno inzistirao Trump odmah po dolasku na vlast.

Naravno, pri tome ne mislim kako te zemlje podržavaju tursku odluku o kupnji ruskih raketnih sustava, štoviše, ali pojedine od njih bi nedvojbeno bile više sretne da Ankara kupuje njihovo nego američko oružje (od Velike Britanije, preko Francuske i Njemačke do Italije).

2. Front EU-Turska

Iako nema neposredne veze s pogoršanim američko-turskim odnosima i turskom kupnjom ruskih S-400, opasna prijetnja otvaranja drugog ekonomskog bojišta po Tursku otvara se i od strane Europske unije, koja je, k tome, pored Kine, najveći turski gospodarski partner. A sve to u vrijeme kada tursko gospodarstvo prolazi kroz složena vremena, a domaća valuta lira klizi prema minimalnim povijesnim pokazateljima. Evo o čemu je riječ:

U četvrtak, 11. srpnja, Maja Kocijančič, glasnogovornica šefice EU diplomacije, na medijskoj konferenciji u Bruxellesu izjavila je kako EU priprema paket mjera protiv Turske zbog njezinih protuzakonitih geoloških istraživanja u ciparskim vodama Sredozemnog mora, kojima Ankara „krši suverenitet i teritorijalnu cjelovitost Cipra“.

Kazala je kako su Europska komisija i EU vanjskopolitička služba pripremile protuturske mjere za razmatranje Vijeću EU koje te mjere mora usvojiti. Zasjedanje Vijeća EU održat će se 15. srpnja. Prema navodima Reutersa, to bi Vijeće moglo donijeti odluku i o smanjenju financijske potpore Turskoj za 2020.g., ali i preporučiti (čitaj: obvezati) Europskoj investicijskoj banci da ponovo razmotri financiranje svojih projekata u Turskoj. Reuters navodi kako je EU spremna i na još veće sankcije ako Turska ne obustavi svoja geološka istraživanja u spornom akvatoriju.

Nikozija je proglasila granice svog isključivog gospodarskog pojasa koje Ankara osporava, tvrdeći kako dio njih pripada i međunarodno nepriznatoj ali faktički samostalnoj i od Ankare priznatoj „Turskoj Republici Sjeverni Cipar“). Turska je prije cca dva mjeseca u sporne vode poslala svoj istraživački brod „Fatih“, objavivši kako će probno bušenje trajati do 3. rujna.

Međutim, 10. lipnja ciparske pogranične službe uhitile su članove posade turskog broda, da bi nakon neuspješnog diplomatskog natezanja oko njihovog oslobađanja Ankara 4. srpnja u isti akvatorij poslala svoj drugi istraživački brod „Yavuz“, uz Erdoganovo jasno upozorenje kako je Turska spremna zaštititi prava ciparskih Turaka i uporabom vojne sile.

Prošli je tjedan tursko MVP objavilo kako Turska ne namjerava odustati od geoloških istraživanja u ciparskom priobalju usprkos kritikama međunarodne zajednice, jer je izvjesna turska naftna tvrtka dobila pravo na istraživanje plinskih nalazišta u toj zoni od „vlade“ sjevernog Cipra još 2011. g.

Inače, u isključivoj gospodarskoj zoni Cipra pronađena su velika nalazišta prirodnoga plina. Samo nalazište „Afrodita“, kojega je 2011.g. otkrila američka tvrtka Noble Energy, procjenjeno je na 140 milijardi m3 plina.

Nakon što je Turska u spornu zonu uputila i svoj drugi brod, „ispraćen“ Erdoganovim prijetnjama uporabom vojne sile ako zatreba, predstavnici članica EU žurno su se sastali 10. srpnja kako bi razmotrili varjante protuturskih sankcija, kako ekonomskih tako i onih političkoga karaktera, usmjerenih prema smanjenju intenziteta kontakata na relaciji Bruxelles-Ankara. 15. srpnja trebala bi se donijeti konačna odluka. Ali EU je, kao i uvijek i u svemu, puno više ranjiva u odnosu na druge globalne igrače, pa tako niti po ovom pitanju u njoj ne postoji jedinstveni stav.

Dovoljno je podsjetiti na sporazum između Bruxellesa i Ankare o financijskoj pomoći Turskoj oko zbrinjavanja više milijuna izbjeglica iz Sirije na svom teritoriju. Zato članice EU na tzv. balkanskoj ruti ne iskazuju previše entuzijazma za potpuru protuturskim sankcijama zbog problema te zemlje sa Ciprom.

Prije svega se radi o Bugarskoj, Hrvatskoj, Mađarskoj i Sloveniji, koje se boje da će u tom slučaju Anakra izići iz sporazuma, „otvoriti ventil“ i propustiti novi veliki izbjeglički val iako se Balkan već i s ovim sadašnjim, koji stiže s drugih stana (ne iz Turske) već ionako vrlo teško nosi.

Takav razvoj događaja ne sviđa se ni Austriji ni Italiji, a vjerojatno i ne samo njima. Osim toga, pojedine od spomenutih zemalja, prije svih Bugarska i Mađarska, uvođenjem oštrih protuturskih sankcija boje se i za svoje planove vezane uz izgradnju drugog kraka plinovoda „Turski tok“, koji bi se s turskog teritorija protezao prema Jugo-istočnoj i Srednjoj Europi, dovodeći nove količine jeftinog i sigurnog ruskog plina.

Bilo kako bilo, Bruxelles će neke sankcije Turskoj sigurno morati uvesti (Cipar je ipak član EU), ali kakve će one biti teško je reći. Pri tom ni Erdoganu sasvim sigurno nije svejedno. On (preciznije, njegov kandidat vladajuće Stranke pravde i razvoja) je nedavno teško poražen na ponovljenim izborima u Istanbulu, prije svega zbog lošeg gospodarskog stanja u zemlji.

Pa iako se čini kako Erdoganova borba za bogate energetske resurse u spornim ciparskim vodama ima upravo ekonomski značaj, ekonomija je tu ustvari posve drugorazredno pitanje. Eskalacijom napetosti s Ciprom (a preko njega i s Grčkom) turska vuče snažan geoplitički potez, velike geostraterške važnosti, kojemu je cilj ojačati i ozakoniti postojeći stastus quo koji se odnosi na turske pretenzije u vodama Istočnog Sredozemlja, temeljene na njezinom jednostranom priznanju „Turske Republike Sjeverni Cipar“.

Jačanjem nacionalističke atmosfere u Turskoj (koju u ovom slučaju nije teško pokrenuti) Erdogan bi elegantno skrenuo pozornost s teškog poraza u Istanbulu, a nova homogenizacija naroda omogućila bi mu jednostavniju provedbu ionako novim ustavnim ovlastima danog mu prava za donošenje odluke o smanjenju ovlasti gradonačelnika Istanbula Ekrema Imamoglua iz oporbene Turske republikanske narodne stranke. Radi se o tzv. Planu B kojega sam spomenuo u svojoj analizi.

Politika pojela ekonomiju

Iako su rizici Erdoganove politike istodobne turske borbe na dva velika fronta, sa SAD-om i EU vrlo veliki, taj nesumnjivi majstor geopolitike, vrhunski retoričar, ali i emotivac, i karizmatični političar ipak je donio snažne odluke koje možemo okarakterizirati riječima „politika je pojela ekonomiju“.

Erdogan očito smatra kako Turska ima još samo jednu jedinu povijesnu šansu za povratak na međunarodnu scenu kako samostalnog igrača, koji će primarno voditi računa o svojim nacionalnim interesima, a tek onda onim općim – zajedničkim.

Plin

Ta je šansa upravo sada, kada se urušava dosadašnji – posljeratni, a kroji budući, dugoročni svjetski poredak (dijelom i u krvi), u kojemu će opstati samo snažni i pametni dok će drugi biti roblje, potrošna roba i moneta za raskusuravanje među velikima (riječima „opstat će samo snažni i pametni“ prošli se tjedan u intervjuu za američki „Time“ izrazio i izraelski premijer Benjamin Netanjahu).

Turska je za sada smogla očuvati i snagu i um, a hoće li joj to uspjeti i do kraja, na putu do konačnoga cilja – nitko sa sigurnošću ne može reći. Ali da joj vrijedi pokušati s obzirom na sve komparativne prednosti kojima ta zemlja raspolaže, kao i na prebogato povijesno nasljeđe, to joj nitko tko nastupa s neutralne pozicije ne može osporiti.

I upravo danas prispjela vijest:

„Zbog nastavka i novih protuzakonitih turskih istraživačkih radova (na bušenju plina u ciparskom isključivom gospodarskom pojasu-IGP) Vijeće EU donosi odluku o zaustavljanju pregovora o sporazumu o zračnom prometu i odlučuje ne održavati sastanke Vijeća za pridruživanje i druge sastanke visoke razine u okviru dijaloga između EU i Turske“, priopćeno je iz Bruxellesa.

Dakle, sankcije EU za sada su, zapravo, simboličkog karaktera. Strah od turske protureakcije očito je prevagnuo, što nije čudo za pragmatične EU birokrate. Međutim, i nakon današnje odluke EU tursko MVP je najavilo nastavak svojih istraživačkih bušenja u ciparskom IGP, štoviše, poslat će i dodatni – četvrti brod k već aktivnim trima brodovima.

Opasnost od sukoba bit će tim veća što je Nikozija koncesiju za tamošnju eksploataciju plina dala američkom „ExxonMobil“-u, a SAD su još u proljeće u tu zonu poslale dodatne brodove svoje 6. flote, što je, tada, i sa strane Washingtona i sa strane Ankare bilo predstavljeno kako vojna vježba. Ali „zamagljivanje očiju“ i skrivanje problema ne može trajati vječno.

A u sve se ovo, naravno, miješa i Moskva, čiji su interesi u Istočnom Sredozemlju isto tako veliki, ne samo zbog Sirije. Rusija će se negativno odnositi prema odluci EU o uvođenju sankcija Turskoj, što ne znači kako ruska strana podupire turske aktivnosti vezano uz bušenja podmorja u isključivoj gospodarskoj zoni Cipra, izjavio je danas zamjenik ministra vanjskih poslova Rusije Aleksandar Grushko.

„Moskva je protiv sankcija na adresu Ankare, a jednostrane sankcije proturječe kako međunarodnom pravu, tako i procedurama Vijeća sigurnosti UN-a“, izjavio je ruski diplomat, i time jasno potvrdio snažnu rusku političku potporu Turskoj.

Iako Rusija ima snažno razvijene veze i sa Ciprom, kako one gospodarske tako i financijske, Moskvi je u nastalim geopolitičkim okolnostima kudikamo važnije razvijati partnerske odnose s Turskom.

Osim toga, ovim potezom Moskva jasno daje do znanja kako se namjerava suprostaviti i najavljenim američkim sankcijama protiv Turske zbog kupnje njezinih sustava S-400, na što Turska svakako računa.

Sve to skupa može iz temelja promijeniti geopolitičke i geostrateške odnose snaga na Jugo-istoku Europe i Bliskom istoku.

Zoran Meter
Geopolitika.news

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Jan Ivanjek: Srbija sije sjeme novih ratova

Objavljeno

na

Objavio

Danas se obilježava godišnjica genocida u Srebrenici, koji su prije 24 godine izvršile srpske snage masakriravši više od 8,300 Bošnjaka.

Taj golemi zločin Srbija ne priznaje kao genocid, unatoč međunarodnim presudama. Bio je i jedan od faktora u pokretanju veličanstvene oslobodilačke operacije Oluja, kojom nije samo oslobođena većina Hrvatske od srpske okupacije, već je i spašen Bihać kojeg su srpske snage držale u okruženju i gdje bi se nesumnjivo odvio još jedan genocidni zločin, ali s daleko više ubijenih Bošnjaka.

24 godine poslije, situacija na Balkanu sve je gora, remećena prvenstveno velikosrpskim režimom Aleksandra Vučića, koji vještim manipuliranjem javnosti, medija i diplomacije provodi vrlo uspješnu kampanju pretvaranja Srba i Srbije u isključivu žrtvu, te demonizacije susjednih naroda.

Srbija nije sposobna učiti iz svoje povijesti, i umjesto da se s njom pokuša pomiriti, režim sve očitije priprema „ravnanje računa“, kad god se za to pruži prilika.

I dalje se prijeti ujedinjenjem s Republikom Srpskom i razbijanjem BiH, što bi izazvalo novi sukob. Svim sredstvima se napada i prijeti Crnoj Gori, u kojoj je pokušaj puča prije 3 godine gotovo sigurno orkestriran iz Beograda, a režimski tabloidi sve češće napadaju i Makedoniju.

Posebno kada je u pitanju nacionalistička Srpska pravoslavna crkva, čiji utjecaj te zemlje pokušavaju ograničiti. O neprekidnoj kampanji mržnje i dehumanizacije režimskih medija protiv Albanaca i Hrvata, koje velikosrpska ideologija vidi kao glavne neprijatelje, ne treba ni govoriti. Ne odustaje se ni od snova o izlasku na Jadran.

Ukratko, Srbija sije sjeme novih ratova u kojima će se osvetit za sve nepravde koje smatra da su joj počinjene.

No umjesto suradnje protiv ove zajedničke prijetnje, u BiH je na djelu marginalizacija Hrvata, koji se politički obespravljuju, ekonomski napadaju, te se u njihove sredine nameću islamski migranti, a umjesto suradnje s državom čija je vojska spriječila još veći genocid Bošnjaka od srebreničkog, bošnjačko se vodstvo odlučuje za islamizaciju i podilaženje neoosmanskim ambicijama turskog diktatora Erdogana, te potkopavanje Hrvatske svakom prilikom.

Kako bi se spriječili budući ratovi,Hrvatska treba jačati suradnju s državama koje su posebno izložene napadima iz Srbije: Crnom Gorom, Makedonijom i Kosovom.

Uz zaključivanje otvorenih pitanja, Hrvatska im može prenijeti vrijedna znanja i iskustva, ponuditi proizvode vojne industrije, te zajedničkim snagama raditi na suzbijanju malignog utjecaja Srbije te osigurati trajnu stabilnost na Balkanu, komentirao je vojni analitičar Jan Ivanjek na facebooku

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari