Connect with us

Kolumne

Kako je proslava Dana antifašističke borbe u St. Etienneu razgolitila Oreškovića i Petrova

Objavljeno

on

U mnogim se državama kao nacionalni blagdani slave dani na koje su se odigrali ključni događaji koji su doveli do njihova utemeljenja i neovisnosti. Nasuprot tome, prava je rijetkost naći državu koja bi obilježavala kao državni praznik dan pobune protiv sebe same. Ovo je zapis o Hrvatskoj, jednoj, moguće i jedinoj, takvoj državi.

[ad id=”93788″]

Dana 22. lipnja 1941. godine skupinu ideološki zagriženih ljudi, ojađenih raskidom savezništva s nacistima, njihov je bog Staljin, kako se ono u Bosni kaže, “u šumu okrenuo”. Pobunili su se protiv vlastite države, jer je njezina (do jučer i njihova) saveznica zaratila s njihovim idolom. Inače, tog dana, osim iskazivanja nemoći, očaja i bijesa, ništa se konkretno nije dogodilo. No, već i sam izraz volje bio je dovoljan da se dan namjere pobune protiv vlastite države proglasi Danom antifašističke borbe. Da stvar bude zanimljivija, hrvatski narod se već prije toga pobunio protiv fašizma, i to doista prvi u Europi. Riječ je o pobuni labinskih rudara, započetoj 2. ožujka 1921. u kojoj je poginulo osam ustanika protiv fašizma. No, taj se događaj, a radilo se o stvarnoj borbi protiv stvarnog fašizma, i to na samom njegovom začetku, ipak odigrao u tadašnjoj Italiji. Kad bi se sjećanje na ustanak labinskih rudara protiv fašizma obilježavalo kao nacionalni antifašistički praznik, to bi zacijelo značilo homogenizaciju i zbližavanje Hrvata, a ne podjele i razbijanje njihova zajedništva. Zlosretnim kompromisom našao se datum surogat, tako da Hrvati nominalno ostanu prvi ustanici protiv fašizma u Europi, a da se istodobno među njima posije zlo sjeme. Iz njega je nikla jabuka razdora i otvorio se prostor nedobronamjernima da ga koriste za izjednačavanje ideje hrvatske države i fašističke ideologije. Slijedno tome, svaki se čin usmjeren protiv hrvatske države i hrvatskog nacionalnog identiteta može tumačiti kao izraz borbe protiv fašizma.

Mentalni baštinici bundžija protiv vlastite države požurili su ove godine proslaviti 75. godišnjicu tumaranja šumom svojih prethodnika pet dana unaprijed, posve u skladu s planiranim rasporedom tekućih političkih događaja. A kako bi ga drukčije dostojno proslavili, nego učinkovitim napadom na svoju državu, tj. na ono malo što je nakon 16 godina sistematskog razaranja od nje ostalo – hrvatsku nogometnu reprezentaciju. Središnja je proslava upriličena u dalekom francuskom gradu St. Etienneu, ovaj put ne u šumi, nego uz travnjak. Ipak, mora se priznati kako ti slijednici “josipovića i milanovića seniora” (slijednici kad je agresivan odnos prema Hrvatskoj u pitanju) danas ne kolju fratre, a ni ne bacaju u jame svoje sunarodnjake. Ti novovjeki Huni se, naime, ne zadovoljavaju činjenjem štete pojedincima, već ubacivanjem baklji na nogometni teren i korištenjem drugih pirotehničkih naprava podvrgavaju sramoti cijeli hrvatski narod hoteći ga lišiti jedinog preostalog zadovoljstva i ponosa. Pa kad već slijede djelo njihovih otaca i djedova, zašto im “josipovići i milanovići juniori” koje malo što vrijeđa više od prave hrvatske domoljubne pjesme, poput navijačke himne “Lijepa li si”, u toj gnjusnoj raboti ne bi pružili ruku.

Manje više otvorena suradnja započela je u Milanu u kasnu jesen 2014. kad su razdragani “navijači” krijesovima i neredima potvrdili predanost tekovinama antifašističke borbe (borbe protiv Hrvatske) za potrebe predizborne kampanje Ive Josipovića. Nakon dan-dva osuda tog divljaštva, na Josipovićev mig medijski udbostroj jednim potezom pera prevodi dinamitaše i tabadžije u žrtve – opravdano nezadovoljne hrvatske navijače, dakle podupiratelje momčadi kojoj su svojim ekscesom svjesno i najavljeno naštetili. Usporedno s time, rezultatski (sportski i ekonomski) uspješno vodstvo nogometnog saveza je promovirano u državnog neprijatelja br. 1. Nastavilo se sa složenom subverzivnom akcijom poznatijom kao operacija “Poljudska svastika” čija je organizacija i provedba zahtijevala šira stručna znanja i vještine od onih kojima raspolažu nadobudni huligani vulgaris (stoga je i lakše razotkriti počinitelje kad bi za to zaista postojala volja). Diverzija je provedena u korist interesa tada vladajućih kako bi se pokorilo žilavi nogomet, taj nepokoreni izraz nacionalnog identiteta, a Hrvatsku još gore i izravnije ocrnilo u svijetu i optužilo je za fašizam, dok bi oni, antifašisti, bili prikazani kao svijetlo u tom mračnom tunelu. Posljednjoj u nizu proslava Dana antifašističke borbe svjedočili smo u petak u St. Etienneu, a već je najavljena nova u Bordeauxu. I opet su vandali odjednom postali navijači bez navodnika kako im na stražnjoj naslovnici tepa subotnji “večernji udbobran”. Uz to, kako bi umanjili počinjenu štetu i krivnju izgrednika, sitni udbaški kokošari koji se predstavljaju kao sportski novinari čine skoro nemoguće – nadmašuju svoje kolege iz političke redakcije. Oni vide kako je Hrvatska igra pala izlaskom Luke Modrića u 65. minuti. Zdrave oči, pak, svjedoče da je Hrvatska ostala dominantna i u tom razdoblju utakmice, kontrolirajući igru i stvarajući izgledne prilike, bez obzira na zaista majstorski postignut zgoditak Češke iz prve njezine prilike. Hrvatska se igra raspala tek nakon prekida koji su izazvali slavitelji Dana antifašističke borbe u 85.minuti pri čemu je mirisalo i na gore od neriješenog ishoda.

Kad već spominjemo zdrave oči, skrenimo pozornost i poštovanoj predsjednici Republike, kako se ovdje ne radi o “orjunašima”, batinašima Hrvatske i Hrvata u dvadesetim godinama prošlog stoljeća, već o partizanima, antifašistima. Ne onakvima kakvi su bili njezini nonić i nonica, nego onima koji su prevladali u tom pokretu i trajno ga obilježili antihrvatskim karakterom, te će u hrvatskoj povijesti (budu li je Hrvati pisali) biti upamćeni kao nesrazmjerno veći zlotvori od svojih orjunaških prethodnika. Uostalom, nisu li “orjunaši” kao i mnogi drugi pripadnici raznih četničkih sorti odavno već prešli u antifašiste?

Kad se državi napravi tolika šteta, prirodno je i razložno upitati tko je za nju odgovoran. Partija na čijoj su kratkoj uzici i čije tekovine vjerno slijede ti neoskojevski barbari, formalno već pola godine nije na vlasti što, naravno, ne znači da nije u vlasti. S obzirom da se radi o području vezanom uz obavještajno-represivni aparat logično je uprijeti prstom u onoga tko je njime ovladao u novoj Vladi, sad već na odlasku. Kako se tehnički premijer Tihomir Orešković sam pohvalio, upravo je on, iako ne posjeduje relevantna znanja u tom području, preuzeo odgovornost nad obavještajnom zajednicom namećući njezinog sadašnjeg čelnika. Štoviše, dodao je kako je odbio kandidata kojeg je predložio tada prvi potpredsjednik Vlade Karamarko, stručan u tom području, nominalno čak i zadužen za to. Karamarko nije imao utjecaj na odluke i kadrove koji bi ih trebali provoditi ni u Ministarstvu unutarnjih poslova, pod vodstvom ministra Orepića iz Mosta. On bi na Karamarkove kritike samouvjereno odvraćao kako odgovara samo predsjedniku Vlade Oreškoviću. Navedeno ne ostavlja više nikakve dvojbe. Najodgovorniji za propust je premijer Orešković, i moralno i politički. Uzmu li se u obzir razmjeri štete po državu i diletantski način na koji se poigravao s dijelom državnog ustroja o kojem nije imao pojma, niti bilo kakva profesionalna iskustva, ne treba posve isključiti ni kaznenu odgovornost. Što reći na sve to, nego kako smo nakon premijera kompletnog idiota, dobili premijera fah-idiota (omamljen vlašću i moći umislio je da je as ne samo u području gdje je zaista svjetska marka, nego i tamo gdje je obična sedmica) i bolno se uvjerili da je to tek mrvicu manje opasno po državu.

U kojoj mjeri odgovornost snose Oreškoviću izravno podčinjeni, Markić i Orepić, treba pokazati istraga, ako još uopće ima netko u ovoj ciljano razvaljenoj državi tko to može istražiti. Potonji je vodio takvu kadrovsku politiku da mu prezime savršeno pristaje tek tumači li se kao kratica (O.repić = Ostojićev repić). Naime, u vrhu službe je ostavio kadrove svog prethodnika koji se toliko izblamirao u “slučaju svastika” da razumno objašnjenje njegova ponašanja vodi k zaključku kako je i sam (bio) organizatorom te diverzije. I dok je Ostojić koji dan poslije svastike “prognozirao” kako počinitelji vjerojatno nikad ne će biti pronađeni, tako je i O.repić danas siguran da najnoviji slučaj nema političku pozadinu. Ne radi li se u oba slučaja o instrukciji policiji u kom smjeru i prema kojem ishodu istraga treba ići?

Kad se propitkuje Markićeva odgovornost, ne smije se izostaviti iz vida kako se radi o francuskom državljaninu. Dakle, s jedne strane načelnik SOA-e bi se mogao pravdati da je služba učinila sve što je trebalo, ali i istodobno postići potencijalni prikriveni cilj (nerede i izbacivanje reprezentacije s prvenstva) u suradnji ili možda lošoj komunikaciji (namjerno ili slučajno?) s francuskim obavještajnim službama. To je jedno od mogućih objašnjenja za čudno nezainteresirane reakcije francuske policije na utakmici prvenstva na kojem je sigurnost u prvom planu zbog realne terorističke ugroze. Ima li ovdje možda elemenata sukoba interesa, i to ne samo potencijalnog, jer zašto bi se francuski i hrvatski nacionalni interesi morali podudarati u ovom pitanju? Kako bilo, nije isključeno da se bivšem prvom potpredsjedniku Vlade Karamarku i za ovo prišije moralno-politička odgovornost bez obzira što niti je luk jeo, niti ga je mirisao. Mogli bi za tu nakanu iskoristiti njegovu formalnu funkciju, bez obzira što je bio učinkovito izoliran i lišen stvarnog upliva na rad obavještajno-represivnog sustava što je u konačnici i dovelo do kraha Vlade.

Zanimljiva je bila i reakcija potpredsjednika Vlade Bože Petrova, Oreškovićevog najbližeg suradnika i Orepićevog stranačkog šefa, kojeg, realno, teško može zaobići politička odgovornost. Moralna da, jer je on moralno neupitan, barem u vlastitim očima. U sad već prepoznatljivom stilu, Petrov lupa da su jednako krivi i oni koji stvaraju i oni koji ruše. I ostaje živ. Njemu je doista nedokučivo kako netko može nešto stvoriti, nešto što ljudi vole, postižući pritom rezultate, sportske i ekonomske, a da to bude moralno. S obzirom da sam ništa ne zna, niti umije stvoriti, lakonski je zaključio kako mora da je dragi Bog i njemu nešto dao. Razmišljao je, razmišljao i dosjetio se. Kad su oni koji stvaraju i grade nužno nemoralni, mora da je on, čistog životopisa, čistog kao što samo praznina može biti, u potpunosti, dakle 100% moralan. Prema toj logičkoj bravuri moralnijeg čovjeka od njega ne samo da nema, nego ga ni ne može biti. I zato je “moralni brand” Petrov moralniji i od Davora Šukera, i od Zdravka Mamića. E sad, u dotičnom slučaju najmanja šteta za društvo nastaje zadrži li se takva “moralna gromada” na poziciji beskorisnog provincijskog psihijatra. Postane li pak beskorisni gradonačelnik, tad već posljedice te nadrealne moralnosti osjeća pozamašan broj ljudi, njegovih sugrađana. No, što ako postane beskorisni potpredsjednik Vlade? Naime, državljani zemlje koja slavi dan pobune protiv nje same gledaju upravo taj film – Šatro mesija i 12 “buljeva”. Čini se da mu upravo teče odjavna špica, doduše bez imena scenarista i režisera, iako se jedan od njih, valjda nadahnut Hitchcockom, pojavljivao u nekoliko uvodnih sekvenci. Ostaje tek nada kako ovo negledljivo prenemaganje ne će biti reprizirano, mada urođenu sklonost Hrvata samouništenju nipošto ne treba podcijeniti.

Poslije svega, “slučaj St. Etienne” je pokazao kako hrvatske sigurnosne službe, iako im je to smisao postojanja, nisu u stanju spriječiti čak ni najavljeni i nacrtani napad na državu. Štoviše, u cijelosti je potvrdio zbog čega je trebalo svrgnuti s vlasti ta dva šarlatana, Oreškovića i Petrova, razgolitivši ih kao nesnosan teret ne samo hrvatskom nacionalnom interesu, već prije svega zdravoj pameti, pa i pod cijenu novih izbora i mogućeg povratka “Zoka virusa” na vlast. Ne samo što nisu ozbiljno pokušali razotkriti podmetanja hrvatskom nogometu i sramoćenje hrvatske države u prošlosti, nego nisu uspjeli spriječiti ni ovo za svoga vladanja. Orešković, u boljem slučaju zbog nemara te manjka kompetencije i interesa, a Petrov vjerojatno i zbog nečeg više.

Napadi na nogometnu reprezentaciju predstavljaju možda i zadnju priliku da se pobudi prkos uspavanih hrvatskih ljudi i potakne ih na djelovanje i pravu odluku. Tko god vodio HDZ u predstojećoj kampanji, nudi mu se sada kao zicer igra na razotkrivanje difamiranja hrvatske nogometne reprezentacije. SDP i amalgam Mostorešković su svoju priliku propustili. Bili samo nesposobni ili k tome imali i nečasne namjere, svejedno je. Sada, na svako pitanje iz bilo kog područja koje im bude postavljeno HDZ-ovci jednostavno mogu iz kronične defanzive prijeći u ofenzivu protupitanjem – “Zar zbilja mislite da to mogu riješiti ovi koji nisu uspjeli riješiti ni “poljudsku svastiku”, niti spriječiti diverziju šačice huligana u Francuskoj? Nama je stalo do očuvanja hrvatskog obraza i kad dođe zaista na vlast, HDZ će to riješiti, ali i odgovoriti na pitanje zašto to nisu učinili njegovi politički oponenti, kad već sami to ne žele”. Kako bi se ovaj dar s neba optimalno kapitalizirao, priče o preslagivanju treba smjesta okončati, izbore odmah raspisati i održati ih što prije. Po mogućnosti već u srpnju, baš po želji GONG-a i Zorana Milanovića. Dosta je bilo puzanja, moljakanja, apeliranja na zdrav razum i poniznog kucanja na svačija vrata. HDZ mora pokazati odlučnost i samopouzdanje koje su ga krasile u vrijeme stvaranja i obrane Hrvatske. Nakon, srećom, propalog blefa sad konačno ima pravu kartu u rukama i jednostavno to mora iskoristiti.

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari