Pratite nas

Kolumne

Kako je protekao prvi posjet bosanskog kralja pape Franje Sarajevu

Objavljeno

na

Nakon provale Turaka Katarina Kotromanić je svoju zemlju Bosnu oporučno ostavila u naslijeđe Vatikanu te je od tada svaki Papa automatski kralj Bosne

[ad id=”68099″]

Ne sjećam se da sam ikada pisao teži i zahtjevniji tekst, piše Elvis Duspara/nacija.hr. Naime, ne znam kako je u svijetu, ali kod nekih vjernika i prema slici koju stvaraju mediji u Hrvatskoj vlada totalno idolopoklonstvo vezano uz papu Franju. Što god Papa uradio ili ne, to je najbolja moguća stvar koja se mogla dogoditi. Ispričavam se unaprijed na nekim banalnostima koje ću spomenuti, ali da dočaram kakvo je stanje evo primjera. Da se kojim slučajem papa Franjo želi našaliti i prijavi se na izbor za Miss svijeta, siguran sam da bi u Hrvatskoj polupani katolici jednoglasno odlučili da je on sigurni pobjednik. Nema veze što on nije žensko i što takav ne zadovoljava kriterije da bi se uopće natjecao jer to običnom idolopokloniku niti malo ne bi smetalo.

– Ako se prijavio, onda zna zašto se prijavio! Ipak je on Papa i ako se prijavio on je najljepša djevojka tamo. – rekao bi prosječni idolopoklonik od kojih mi je više slabo.

– Ali, on nije žensko! Kako će on biti Miss? – pitao bi obični seljo kao što sam ja.

– Ti znaš tko je žensko, a tko nije? On je Papaaaaaa… – uslijedio bi “argumentirani” odgovor.

E, meni se takvo stanje sve skupa ne sviđa. Takav mentalni sklop vlada u Sjevernoj Koreji gdje voljeni vođa najbolje kuha, najbolje kosi travu, najbolje vozi avion, najbolje zna fiziku i kemiju, najbolje… ma, voljeni vođa u Sjevernoj Koreji sve najbolje zna jer je on voljeni vođa.

U Hrvatskoj vidim da postoje oni kojima je papa Franjo bog i sve što on uradi je posebno skromno i lijepo i dobro. Ako ti se slučajno nešto ne svidi što je Papa uradio ili rekao onda te napadaju da si ti protiv Pape i da nisi katolik. Takvi nisu niti svjesni da je papa Franjo čovjek i kao takav, u ljudskom tijelu, sklon grijehu. Oni koji pridaju božanske atribute papi Franji su najobičniji idolopoklonici i zaboravljaju da se papa Franjo redovito ispovijeda.

– Ma, nije moguće da se papa Franjo ispovijeda?! – s užasom u očima pokrivaju usta kada čuju tako strašnu stvar.

– A-ha. Ispovijeda se, i to koliko je meni poznato, svakih petnaest dana.

– Ma, nije moguće?! Pa, kako to? – i dalje ne vjeruje svojim ušima prosječni idolopoklonik.

– Jest, svaki čovjek je grešan i svaki treba spasenje. Tako i papa Franjo. Ljudi smo i griješimo. To je normalno.

– Ali, Papa ne može pogriješiti. On je oličenje Isusa Krista tu na zemlji. – govori idolopoklonik iz Sjeverne Koreje… oprostite, Hrvatske.

– Gle, ja ti kažem da se on ispovijeda. Što misliš da radi pri tome kada se ispovijeda?

– Kako to misliš? – još uvijek ne vjeruje svojim ušima idolopoklonik.

– Pa, što se radi prilikom ispovijedi? Da li se hvali ili se ispovijeda?

– Pa, ispovijeda se.

– Znači, ako se ispovijeda onda ima i grijeha, zar ne?

– Uh, ovo mi je strašno čuti. Ti si protiv našega Pape. On je tako skroman i dobar, a ti kažeš da ima grijeha?!

– Poslanica Rimljanima kaže da svi imaju grijeha.

– Ti si protestant i s tobom ne želim imati ikakve veze. Naš Papa sve što uradi je najbolje i on ne može pogriješiti.

Papa Franjo kao i svaki katolik ispovijeda svoje grijehe

Zašto ovo pišem? Pa, svi su oduševljeni posjetom pape Franje Sarajevu. Ja nisam. Isus Krist kaže da ništa neće ostati skriveno i da će se sve otkriti. Zašto bih ja lagao i govorio kako sam oduševljen posjetom pape Franje Sarajevu kada će jednom biti otkriveno da nisam bio?

Ja sam Hrvat iz Bosne i Hercegovine i ako je već Papa došao u Sarajevo, onda ne mogu, a da njegov posjet ne promatram kao Hrvat iz BiH. Što se mene tiče, da me kojim slučajem treba utješiti i da nisam već upoznao Isusa Krista, mene njegov posjet ne bi utješio.

– Ali, on se vozio u Fordu Focusu! To samo pokazuje koliko je on skroman.

– Bi li bio još skromniji da se vozio u Golfu Jedinici? Ipak je došao u Sarajevo, a Golf Jedinica je bio pojam automobila dok se proizvodio u Sarajevu? Em bi pokazao Sarajlijama da znaju napraviti auto, em bi bio još skromniji.

– Ma, ti vrijeđaš. On je tako skroman.

– Ne sporim njegovu skromnost, ali znam puno skromnih i siromašnih ljudi koji me ne mogu utješiti niti mi reći koji je smisao moga života. Ja od Pape ne očekujem da mi očisti cipele nego očekujem navještanje Radosne Vijesti. Očekujem da govori o Isusu Kristu i onome što je On učinio za nas.

– Kako možeš tako reći? Otkako je on postao Papa crkve su pune!

– Gdje si to čuo?

– Pa, na televiziji!

– Da ideš redovito u crkvu vidio bi da su crkve sve praznije i praznije. Samo se ti drž’ televizije!

– Pa, evo u Sarajevu su Muslimani oduševljeni papom Franjom.

– Što jest, jest, stvarno su oduševljeni. Bili su oduševljeni i kada je Stipe Mesić dolazio u Sarajevo.

– Molim?! Ti Papu uspoređuješ sa Stipom Mesićem?! Sram te bilo.

– De, polako, samo kažem da su Muslimani bili oduševljeni i sa Stipom Mesićem, što je i logično jer je on pazio na Muslimane, a Hrvate ignorirao.

– A Papa je kao ignorirao Hrvate?

– Ma, gdje bi ignorirao?! Puna su mu usta bila Hrvata u BiH. Evo, ravno nula puta je spomenuo Hrvate.

– Ovo je drugačije. Papa Franjo je Muslimanima navijestio Isusa kao Sveti Franjo.

– Aha. Nakon njegovog odlaska iz Sarajeva džamije pune, a muslimani ostali muslimani uvjereni kako su u pravu.

– Tko si ti da sudiš?

– Ma, gdje bih ja sudio? Ako jedan Papa kaže: “Tko sam ja da sudim?” od kojega se i očekuje da donosi sud, kako bih ja mogao suditi? To ti je inače kao da dođeš na ispovijed i svećenik ti kaže: “Tko sam ja da te ispovjedim?”…

– Izvrćeš stvari, sram te bilo… ti nisi katolik.

– De pusti tko je katolik, a tko nije… katolik se ne moli s drugim vjerama. To nam je zabranio papa Pio XI 1928. u enciklici Mortalium Animos.

– E, ovaj se moli s drugim vjerama.

– Znači ti si protiv Pape?

– Kako sam ja protiv Pape? Ti si protiv Pape!!!

– Pa, ti si protiv pape Pia XI.

Papa Pio XI: "Apostolska Stolica nikada nije dopustila svojim vjernicima sudjelovanje u okupljanjima nekatolika"

– Ti govoriš iz mržnje. Gdje ti je ljubav?

– Pa, zar nije čin milosrđa prekoriti grešnika? Zar nije čin ljubavi željeti da se spasi svaki čovjek?

– Pa to Papa i želi!

– Koji Papa?

– Papa Franjo, naravno. On je jedini Papa!

– Imaš li ti djece?

– Imam.

– Ako ti dijete krene krivim putem, hoćeš li mu reći da ide krivim putem?

– Naravno.

– Zašto?

– Zato što ga volim.

– Jel’ papa Franjo voli sve ljude?

– Voli, naravno. Kakvo je to pitanje?

– Pa, što ne kaže onima što idu krivim putem da je jedini Put Isus Krist i da drugog puta nema.

– Ti znaš, a Papa ne zna.

– Koji Papa?

– Papa Franjo! Što se praviš blesav?

– Ne bih ja ulazio što Papa zna, a što ne zna… znaš ono: tko sam ja da sudim?

– Po tebi je loše što se on susreo s drugim vjerama?

– Nije, po meni je loše se moliti s drugim vjerama jer im daješ legitimet da su u pravu.

Medjureligijski dijalog

– A što fali u razgovoru…

– Pa jesi li ti čuo taj razgovor?

– Jesam.

– Izgleda da nisi dobro pratio taj razgovor. Jesi li čuo za Katarinu Kotromanić, posljednju bosansku kraljicu?

– Jesam.

– Jesi li znao da je ona kao vlasnik Bosne, oporučno svu Bosnu ostavila Vatikanu?

– Nisam to znao.

– Znači, Katarina Kotromanić kao vlasnik je legitimno ostavila svoju zemlju Vatikanu. Pratiš li me?

– Da.

– Je li Papa, kao poglavar Vatikana, legitimni predstavnik Bosne?

– Po tome ispade da jest.

Katarina Kotromanić, posljednja bosanska kraljica, oporučno je ostavila Bosnu Vatikanu

– Super. A jesi li slušao što je rekao reis Kavazović papi Franji?

– Jesam.

– Nisi čuo kada je reis Kavazović rekao papi Franji: “Živimo u vremenu koje iziskuje ogroman duhovni napor svih nas, sljedbenika poslaničkih religija”.

– Što tu fali?

– Pa, ja nisam sljedbenik poslaničke religije! Isus Krist je Sin Božji.

– Kakve to ima veze? Oni kažu za Isusa da je bio poslanik.

– Pa jel’ Isus Krist jednak ostalim “poslanicima” ili je Sin Božji?

– Sin Božji, ali pusti to. Sitničariš. Svi mi znamo da je Isus Krist Sin Božji.

– Eto reis Kavazović ne zna.

– Baš tražiš dlaku u jajetu. Lijepo su pričali.

Reis Kavazović: "Živimo u vremenu koje iziskuje ogroman duhovni napor svih nas, sljedbenika poslaničkih religija"

– Aha. Jesi li primjetio kada reis Kavazović kaže papi Franji: “Genocid, koji je ovdje počinjen nad bosanskim muslimanima, obavezuje nas da iznova propitujemo našu vjeru i naše poslanje.”

– Pa, što je krivo rekao? Nije li bio genocid na muslimanima?

– A jel’ bio genocid i nad ostalima? Nad Hrvatima nije bilo genocida?

– Jest.

– Pa, što ovaj govori papi Franji samo o genocidu nad muslimanima?

– Zato što on zastupa svoje ljude. To je normalno.

– A koga papa Franjo zastupa? Nisu li ti Hrvati izginuli i protjerani upravo kao katolici?

– Stvarno pretjeruješ!

– Jel’ znaš što je to Ahdnama?

– Ahdnama? Nikad čuo. To neka turska riječ?

– E, to ti je dokument koji je izdao sultan Mehmed II Fatih fra Anđelu Zvizdoviću.

– I dalje ne znam što je ta… kako si rekao… Ahdnama…

– To ti je dokument u kojem piše da te neće nabiti na kolac zato što si kršćanin, dok god služiš Sultanu i budeš pokoran njegovim zapovijestima. De malo googlaj, informiraj se.

>pogledaj>SKANDALOZAN GOVOR REISA KAVAZOVIĆA

Ahdnama koju je izdao sultan Mehmed II Fatih nakon što je vojno osvojio Bosnu.

[ad id=”78320″]

– Kakve veze ima ta Ahdnama s papom Franjom?

– Pa, kaže reis Kavazović papi Franji da BH muslimani žele s katolicima graditi odnose u duhu Ahdname sultana Mehmeda Fatiha.

– Molim?!

– Vidim ti po izrazu lica da si dobro shvatio što je rečeno. Jesi li shvatio što je rekao?

– Jesam. Strašno!

– Što je strašno?

– Pa to što je reis Kavazović rekao Papi?

– Što mu je rekao?

– Pa, ako sam dobro shvatio dok god katolici priznaju muslimansku vlast neće ih nabijati na kolac i mogu živjeti u Bosni i Hercegovini.

– Dobro si shvatio.

Reis Kavazović: "Mi, bh. muslimani želimo posebno graditi odnose s katolicima u duhu Ahdname sultana Mehmeda Fatiha."

– Čekaj, što je po tvome Papa trebao uraditi na to?

– Ne znam, ja nisam Papa. Samo znam, kada je 2006. godine papa Benedikt XVI u Regensburgu, samo citirao bizantskog cara gdje ovaj kaže da se Islam širi mačem, ili kako je već to rekao, da se cijeli muslimanski svijet pobunio i reagirao na taj citat. Čak su i neki liberali unutar Katoličke Crkve skočili na papu Benedikta što je citirao tog bizanskog cara.

– Pa, nije baš morao Benedikt citirati tog bizantskog cara.

– A reis se može pozivati na okupacijski dokument?

– Kako misliš okupacijski dokument?

– Jednostavno. Bosna je bila slobodna zemlja i Sultan ju je okupirao. Reis Kavazović se poziva na dokument koji je nastao nakon okupacije Bosne.

– Dobro, što je Papa uradio kada je reis završio govor?

– Pomolio se skupa s njima svima.

– Što ti tu ne paše? Zar molitva može štetiti?

Zajednička molitva u kojoj se ime Isus, jedino ime po kojem se možemo spasiti, spomenulo ravno NULA puta.

– Pa, prvo je krenuo odlično… a onda je rekao: “Mi, potomci Abrahamovi po vjeri u Tebe, jednoga Boga, židovi, kršćani i muslimani ponizno stojimo pred Tobom i s pouzdanjem Te molimo za ovu zemlju, Bosnu i Hercegovinu, za muškarce i žene, vjernike različitih vjera, naroda i kultura da uzmognu živjeti u miru i skladu…”

– A što ti tu nije dobro?

– To moraš pitati Svetog Ivana koji u Prvoj Ivanovoj 2,22-23 kaže: “Tko je lažac, ako ne onaj koji tvrdi da Isus nije Krist? Antikrist je onaj tko niječe Oca i Sina. Svaki koji niječe Sina, nema ni Oca, a tko priznaje Sina, ima i Oca.”

– Što ti želiš reći time?

– Pitaj Svetog Ivana bi li se on molio skupa s Muslimanima.

– Ti si protiv Muslimana?

– Nisam. Ja jako cijenim Muslimane zbog njihovog morala. Čak im se u mnogim stvarima divim, ali nije mi dozvoljeno moliti se skupa s njima.

– Dobro, što je dalje bilo?

– Onda su se papa Franjo i reis Kavazović izgrlili.

– Što ti tu fali?

– Ma, ništa, sve pet. Utipkaj u Google pojam Chrislam, možda naučiš nešto novo i kamo to sve skupa ide.

Papa Franjo i reis Kavazovic

Papa Franjo i reis Kavazovic 1Tekst: Elvis Duspara/nacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Tuđmanov najveći grijeh

Objavljeno

na

Objavio

Možda bi i tkogod drugi, a ne samo Franjo Tuđman, ranih devedesetih izborio samostalnu hrvatsku državu. Samo, kakva bi ona bila? Čisto fizički, teritorijalno gledano, sudeći prema sposobnostima onih koji su se u to doba nudili – ili bi se cijela vidjela s tornja zagrebačke katedrale, ili bi se trajno zadržala u granicama bojišnice s kraja ’91, ili bi, u krajnjem slučaju, da je Tuđman otišao kad su se već neki ponadali da će otići, a ipak nije, ostala bez Podunavlja. Ako bi i opstala formalno cijela, našla bi se raskoljena na dva dijela, sa zloćudnim stranim tijelom kao prepriječenim balvanom, što bi ne samo onemogućilo spajanje sjevera i juga Hrvatske autocestom, nego i sputavalo njezin svekoliki boljitak, i tako ju cipriziranu na slamčicu rastakalo kao crvotoč stari hrast. Kako onda uopće govoriti o grijesima čovjeka koji je znao iskoristiti pogodan povijesni trenutak kako bi stvorio ono što nitko tada raspoloživ ne bi?

Mržnja robova prema slobodi

Ni privatizacija u korist 200 bogatih obitelji, ni prodaja Vukovara, ni famozna podjela Bosne, ni kompliment „stoka sitnog zuba“, višestruko živopisniji od „marginalaca“, mada jednako iskrivljeno naknadno adresiran, ni zakon o suradnji s Haagom, ni amnestija srpskim pobunjenicima,… niti jedan od tih „grijeha“ ne može se mjeriti s onim najvećim. S grijehom poradi kojeg se Tuđmanu, uostalom, sve pobrojano i uvriježilo uzimati za grijehe – robovima je dao slobodu! To je maxima culpa koju robovi ne praštaju, a bome niti njihovi gazde.

Jer teže je slobodu robu dati, nego ju slobodnom čovjeku oduzeti.

Nisu ju mogli oduzeti Alojziju Stepincu, Marku Veselici, Đuri Perici, Vici Vukojeviću i nebrojenim drugim uznicima u mrklome mraku komunističkih mračara, u sistemu ne zna se je li mračnijem s ovu ili onu stranu rešetaka, pa ni Zvonku Bušiću koji se „nauživao“ draži demokratskih kazamata zemlje koja se voli zvati predvodnicom slobodnoga svijeta, baš kao ni Gotovini, Kordiću i, napose, Praljku, u haškoj tamnici pod ciničnim pokroviteljstvom čitavog svijeta. Sve su vrijeme bili i ostali slobodni ljudi.

S druge strane, robovi u duši, bili formalno robovima ili ne, mrze slobodu iz dna ropske duše. Doživljavaju ju kao prijetnju i smetnju, jer ih suočava s odgovornošću za njihova djela. Sad i oni mogu biti krivi, nije to uvijek netko drugi. A taj teret za roba je pretežak, nepodnošljiv, iscrpljuje ga otprilike kao maraton tjelesno posve zapuštena čovjeka. Prema svemu oko čega se mora pomučiti, tako i prema razmišljanju, rob osjeća neprijateljstvo. Proklinje ga jer je lijen i nesposoban ovladati nužnim da bi samostalno mislio. Lakše je usvajati pomno mu servirano mišljenje koje potom naziva vlastitim. Pritom će se vazda zalijepiti za ono negativno i destruktivno. Logično, negativa je dijagnoza stanja njegove duše koje prenosi dalje kao glodavac kakvu opaku zaraznu boleštinu. Uzdigne li se tkogod iz njegova roda i poželi biti slobodnim, rob će i njega proklinjati. Jer sloboda mu je toliko strana da vjeruje samo stranim gospodarima, što medijskim, što pravosudnim.

Kad roba stranac zaveže za medijski lanac, on razveže lajavi gubec i svak’ mu koji valja bude kriminalac. Ako je to nekad mogao biti Franjo, kako to onda ne će danas biti kapetan nogometne reprezentacije, predsjednik nogometnog saveza, glavni arhitekt čudesne nogometne priče, predsjednik daleko najuspješnije vlade u ovom stoljeću, u svijetu iznimno cijenjena predsjednica, zagrebački gradonačelnik,…? Ukratko, taj svojevrsni orden s prugastom pidžamom i kuglom oko noge, kojeg ponosno dodjeljuje savez udruženja robova Hrvatske, dobiva svatko tko se usudi nešto vidljivo napraviti na korist Hrvatske. I tako si na grbaču natovariti medijsku ili pravosudnu hajku, katkad i obje, čija je svrha Hrvatsku držati u lancima, na veselje svega domaćeg roblja.

Protivljenje prometejskom pothvatu

Uzevši navedeno u obzir, ni Tuđmanov prometejski pothvat pružanja buktinje slobode robovima nije mogao naići na nepodijeljeno oduševljenje. Unatoč neprijepornim velebnim postignućima, jedva ga je tijesna polovica Hrvata prihvaćala, na izborima za Sabor njih nikad ne više od 45%. A onih, kako je znao kazati, 20%, uspjeh mu nikako nisu mogli oprostiti, prije svega jer je taj uspjeh ujedno bio i njihov neuspjeh, zato su ga držali najgorim dušmaninom. I samo mu je izostanak pametnjakovića koji bi tražili novi izborni zakon, pravedniji od pragmatičnog i praktičnog, omogućio provoditi dosljednu državnu politiku s upečatljivim plodovima. Inače bi bio primoran surađivati s kojekakvim smetenjacima i smutljivcima, izgubišama u prostoru i vremenu.

Vraški težak posao olakšalo mu je i to što nije bio suočen s obijesnom referendumanijom, a mogao je da su se već tada sjetili raširiti tu modu. Onima koji poznaju samo pravocrtne putove, koji obično vode samo do najbližeg zida, zacijelo bi zapeli za oko ne odveć popularni zakoni – Ustavni zakon o nacionalnim manjinama, Zakon o suradnji s Haškim sudom, Zakon o oprostu srpskim pobunjenicima,… – ti nesumnjivo bolni ustupci preko kojih je vodio trnovit put do ostvarenja hrvatskih kapitalnih ciljeva.

Ipak, to ne znači da je Tuđman bio pošteđen bjesomučne navale uličnih potrkala. Ni tada, naime, nije manjkalo sindikalnih prosvjeda, nerijetko baš s prosvjetarima u prvim redovima. Posebno dramatično bilo je u proljeće ’94 kad su vanjski centri moći mladoj Hrvatskoj lomili krhku kralježnicu, a Tuđman Manoliću jasno stavio do znanja da zna kako upravo on stoji iza dobro uhodanog sindikalnog i inog strojevog koraka. Onda kad je HDZ preuziman preko Washingtona, a ne preko Moskve. Ali nije preuzet, i Hrvatska je oslobođena! Na iznenađenje mnogih u svijetu, ali i ovdašnjih čitatelja Globusa i Ferala, koji su, pojačani svježim robovima, tada već premašivali 20%. Istovrsni šok pogodit će ih oslobađanjem generala Gotovine i Markača, ustvari i samog Tuđmana.

Pouzdana i učinkovita Tuđmanova praćka

Iza Tuđmana je ostala izborena država u očuvanim granicama, njene insignije i institucije, članstvo u međunarodnim organizacijama, te sjećanje na dane ponosa i slave. Ali ne samo to. Za nedovršene mirnodopske bitke ostavio je i moćno operativno sredstvo s kojim je sve to postigao. Praćki kojom je svladao „Golijata“, ujedno i počinio svoj najveći grijeh, ime je – HDZ.

Uza sve iskazane slabosti i nedostatke, HDZ i danas predstavlja jedinu ozbiljnu branu potpunom porobljavanju Hrvatske. Da je tomu doista tako, najbolje svjedoči to što ga takvim prepoznaju oni koji žele Hrvatsku posve baciti na koljena. Zato mu sude, zato prstom pokazuju na nj vičući „drž’te lopova“, zato ga, napokon, tako silno žele raskoliti, razdrobiti tu Tuđmanovu stijenu na kojoj je isklesana hrvatska sloboda. Dobro znaju da je raspršeni, raskomadani protivnik, baš kako je to slučaj na bojnom polju i u sportskim igrama, lagan plijen. No, sve i kad HDZ ne bi bio dobar konj sa stotinu mana, u svakom slučaju bolji od onoga koji ima samo jednu manu – ne valja, a u ponudi su još samo takvi, organizirana struktura s bogatim povijesnim i političkim iskustvom, te neporecivim rezultatima, sama po sebi predstavlja iznimnu vrijednost.

HDZ-u se može štošta prigovoriti, no kad ga se ocjenjuje, nepravedno je zanemariti činjenicu kako poslije Tuđmana ne nadzire ni medije ni pravosuđe, a ne uspijeva ovladati ni obavještajnom zajednicom. Sve čime raspolaže svodi se na nekih 10% fleksibilnog dijela državnog proračuna, što upravljanjem u maniri dobrog gospodara iz godine u godinu povećava, te dobar dio lokalne samouprave i vanjsku politiku. U takvim okolnostima, nema druge nego usredotočiti se na ono što možeš učiniti. Zahvaljujući takvom pristupu i danas postoje područja u kojima Hrvatska igra daleko iznad svoje kategorije, koja su u miru pandan pobjedničkoj vojsci u ratu. Hrvatska postiže rezultate top svjetske klase u nogometu, a prve europske u vanjskoj politici. Zanimljivo, u oba se slučaja vine do neslućenih visina samo kad je HDZ na vlasti. U suprotnom, nogomet, i tada pod HDZ-ovim okriljem, unatoč podmuklim opstrukcijama, stoji i dalje osjetno iznadprosječno, dočim vanjska politika više sliči detašmanu ministarstva unutarnjih poslova neke druge države.

Bez obzira što se svašta može prigovoriti i Tuđmanovim nasljednicima na čelu HDZ-a, ostaje im nepobitna zasluga za vraćanje Hrvatske na tračnice civilizacijskog kruga kojem je stoljećima pripadala. Nakon što je ostvaren tisućljetni san – slobodna hrvatska država, dosegnut je i Tuđmanov ključni strateški cilj – članstvo u euro-atlantskim integracijama. Iako teško mogu stati u istu rečenicu s Tuđmanom, predsjednicima HDZ-a u 21.stoljeću vrijedi odati priznanje i što su stranku, ošamućenu udarima medijsko-pravosudnog stroja, dizali s poda, ali i onemogućili ono čega se Tuđman jedino bojao, toliko da je zaštitu od toga umetnuo i u sâm Ustav – povratak u zlosretnu jugosferu!

Napokon, vodeći HDZ-ovci su, svak’ u svoje vrijeme, bili najbolje što se Hrvatskoj nudilo, koliko god se katkad činilo da nije tako. Bila je to čak i Jadranka Kosor, dama koja se u međuvremenu prometnula u zajedljivo cvrkutalo. Uspjela je, naime, dovršiti pregovore s EU, ometana začudnim antieuropskim savezom lijevih anarhoidnih uličara i samozvanih domoljubnih intelektualaca i aktivista, kako onda, tako i sada vođenih na uzici struktura naslijeđenih iz komunističkog totalitarizma. One si, naime, nisu mogle priuštiti eksplicitno anti-europejstvo pa su, kako bi odgodom ulaska u EU spriječile potrebu za donošenjem „Lex Perković“, u prvi plan isturile pijune. Koliko god se to doimalo neobičnim, u ono vrijeme je bilo bolje imati na čelu poslušnu „štrebericu“ koja revno ispunjava zadane joj europske naloge, nego nekog dičnog muža nesvjesnog vremena i prostora, još manje odnosa snaga i gibanja povijesnih silnica, koji bi nadugačko i naširoko pregovarao s EU na ravnopravnim osnovama. I tako, sačuvavši čist obraz, onemogućio Hrvatsku da uhvati zadnji vlak za civiliziranim svijetom, osiguravši usput da ostane čvrstim nitima vezana uz Vučićevu sferu.

Davitelj protiv davitelja ili slobodna Hrvatska?

Još od Tuđmanove mladosti na hrvatskom su političkom bunjištu prisutne tri struje, opcije, politička pogleda na svijet. Onoj istinski suverenističkoj cilj je ostvariti hrvatske interese u, kako bi Tuđman rekao, tom i takvom svijetu, uviđajući njegove zakonitosti. Druga struja se bori ostvariti tuđe interese u Hrvatskoj, ona Hrvatsku davi jer joj se izvorno hrvatsko gadi, mrzi ga i prezire. Tu je konačno i treća opcija, koja prezire svijet oko sebe pa suverenitet doživljava kao Hrvatsku mimo svijeta. Ona Hrvatsku toliko voli da ni ne primjećuje kako ju također davi, ali grleći je u ime posesivne, ekskluzivne ljubavi. Dvije zadnje opcije su, kako za Tuđmana tako i danas, jednako razorne i u srži izdajničke. Naime, njihovo djelovanje, iako vođeno različitim motivima, vodi k istom epilogu – zadavljenoj Hrvatskoj! Zato daviteljske opcije i jesu savezničke. Budu li one prevagnule, drugi krug predsjedničkih izbora mogao bi poprimiti obrise kultne srpske horror-komedije – Davitelj protiv davitelja! Prodavač karanfila protiv prodavača magle!

Prvome štangu drže EPH izdanja predvođena Jutarnjim listom, glasila jakog „Regionalnog“ sentimenta i orijentacije u pozadini čega stoji pragmatični germanski kapital. Drugome, pak, lik i djelo glanca Večernji list, koji se ovih dana ne propušta narugati NATO savezu najavljujući mu skoru propast. To ne samo da potkopava nacionalnu sigurnost, nego i poprilično vuče na ćirilični rukopis,… ovaj put, ipak ne srpske ćirilice. Kako je među mecenama davitelja na snazi džentlmenski sporazum o nenapadanju, situacija u Hrvatskoj 2019. umnogome podsjeća na onu u Poljskoj 80 godina ranije. Pouzdanijeg znaka da je inicijativa Tri mora prepoznata teško je i zamisliti. Samo, primjećuje li to pilot u Washingtonu? Ili barem onaj u Buzinu? Ili možda misle da je ovo Kurdistan? Croats, Kurds, zloslutno slično zvuči…

Poslije pustošenja jednih izdajnika Hrvatsku je trebalo iznova mukotrpno sastavljati iz tisuća komadićaka puzzle slagalice, poslije drugih taj bi zadatak bio nemjerljivo teži – više nalik lijepljenju u prah razbijene vaze, što bi zahtijevalo umješnijeg majstora i od samoga Tuđmana. A što tek reći na scenarij iz noćne more s oba davitelja u paketu? Pitanje je bi li poslije toga od Lijepe Naše ostao i kamen na kamenu, možda tek tužna pjesma – „Loša bila četrs’speta, a još gora dvadeseta“. Uostalom, davitelji danas vire iz džepova istima kao i ’45, samo što su, o, kako se povijest zna grubo našaliti, sad zamijenili gospodare. S jedne strane tu je izopačena moralna policija prištekana na matični GESTAPO, a s druge farma trolova uzgojena po lenjingradskoj recepturi kao lokalni odvjetak Kominterne nekad. Kao i tada, lažu čim zinu, združeno kljucajući jetru Hrvatskoj.

Žuti, zeleni, crni i crveni vragovi i danas dijele, raspršuju, razgrađuju, razvaljuju, rastaču, ruše… To je, napokon, njihovu poočimu dijabolosu, kako mu i samo ime kaže, primarna aktivnost i zaštitni znak. Ipak, još uvijek je samo na Hrvatima odluka hoće li prihvatiti ponudu da se mane Očenaša pa robovati raznobojnim vragovima ili, kao što priliči slobodnim ljudima, uzeti u ruke sudbinu i sreću poštujući najbolje ljude koje imaju, pritom i zahvaljujući Bogu što ih imaju.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Dujmović o Škori: Čak su Mesić i Josipović bili više kvalificirani za predsjedničku fukciju. Gdje mu je kum Thompson

Objavljeno

na

Objavio

Tihomir Dujmović je svojoj klumni na portalu Direktno žestoko kritizirao  Miroslava Škoru  ustvrdivši  da nije kvalificiran za  predsjednika države. Donosimo najzanimljivije  dijelove kolumne:

“More stvari se mora promijeniti u Hrvatskoj, promjene su u tom kontekstu nužne i narodno nezadovoljstvo može se opipati rukom kad govorimo o ovom relacijama. Ali, tko je taj tko će te promjene provesti, to je pitanje svih pitanja! Kome vjerovati i zašto mu vjerovati?

Dakle, Hrvatsku čekaju promjene, najveću političku stranku čekaju promjene jer ako više ni obitelj Tuđman ne gleda jednoznačno na stranku, onda je očito da narod iščekuje promjene. Tko može osigurati daljnji pobjedonosni niz hrvatske opcije? Samo površni imaju spreman odgovor u džepu! I bilo bi najjednostavnije i najkomotnije ići niz dlaku narodnim očekivanjima i reći ležerno, budite bez brige, imamo čovjeka koji će sve riješiti. Mirno spavajte, riješeno!

U tom smislu fascinantno je kako je kao preporoditelj, kao Mesija budućih promjena, prihvaćen čovjek koji se nikada ozbiljno nije uhvatio u koštac niti s jednim od tih problema, koji uopće nije dio tog svijeta, pjevač lakih nota Miroslav Škoro! Kao rješenje svih problema, premda u ozbiljnom smislu riječi o tom čovjeku ista ta nacija gotovo da ne zna ništa. Osim par natuknica službene biografije i sjajnih pjesama.

Kako je moguće nakon tolikih kadrovskih prevara i izdaja koje smo doživjeli u 30 godina neovisnosti i to prevara u puno čišćim situacijama, prevara s puno boljim biografijama, kako se može bez bilo kakve ograde dati potpuno povjerenje čovjeku kojeg zapravo ne poznajemo?

Po čemu je Škoro formula uspjeha, gdje se to razabralo da čovjek zna i može riješiti komplicirane državne, društvene i političke probleme? Škoro je sjajan pjevač, ali taj čovjek cijeli život ne radi ništa što bi ga moglo preporučiti za elitnu državnu funkciju. Zašto mu se onda vjeruje? Nema odgovora, ne smije se ni pitati.

Franjo Tuđman je bio povjesničar, Stipe Mesić godinama Tuđmanova desna ruka, obnašao je sve najvažnije funkcije u Hrvatskoj, Ivo Josipović je bio saborski zastupnik i sveučilišni profesor, Kolinda Grabar-Kitarović pomoćnica tajnika NATO pakta, ministrica u Vladi.

Što god mislili o njima, svi su imali ovakve ili onakve, ali reference koje se ne mogu ignorirati. Što u tom smislu ima Miroslav Škoro? Pet predivnih pjesama. Je li to dovoljno da bi nekome povjerili povjerenje da vodi državu? Ako je pak s njegovim kapacitetima sve posve jasno, plošno i jednoznačno, a samo ga Jude ne vole, kako to da njegov kum Marko Perković Thompson nije uz njega?

Zašto osim Žaka ne vidimo druge s estrade koji stoje uz njega? Jer nitko ga ne poznaje kao estrada, nitko ga ne poznaje bolje od Thompsona! Hoćemo sad i Thompsona prozvati Judom? Je li to i Miroslav Tuđman koji tvrdi da je Kolinda najbolje rješenje ? Je li to onda i Julienne Bušić? Je li i gradonačelnik Vukovara, Penava, isto tako Juda dostojan kamenovanja zato što ga ne podržava? Je li Juda i izdajica vrijedan prijezira i jedan general, ministar Krstičević? A onda i Klemm? Treba li pred Škorin medijski streljački vod i Milan Ivkošić? I Ivica Šola? Treba li ih sve preventivno uhititi jer su se usudili pitati i propitkivati? Ne, diskvalificirati, nego pitati. Ni ja ništa ne tvrdim, ja samo pitam. Ali, čim pitate već ste sumnjivi. Nismo li taj film već gledali?

Stotinu pitanja postavio bih Škori prije nego li bih ovako glasno kao njegove pristaše rekao da je on idealan izbor. Kako ćete promijeniti ustav ako nemate dvotrećinsku većinu? Dakle, ako pobijedite, realno ništa od obećanog ne bi mogli promijeniti. Kako to mislite referendumima vladati, s obzirom da takvog primjera na svijetu nema. Ima li veće demagogije od teze da bi se vladalo referendumom, a da bi narodu vratili vlast?

Koliko puta smo čuli tu frazu i koliko još puta moramo biti prevareni da bismo jednoznačno znali da se radi o goloj demagogiji? Što ste uopće u životu radili da bi se Vas kvalificiralo za ove relacije, smije li se to pitati sve predsjedničke kandidate pa onda i Škoru? Ako predsjednik države može biti pjevač lakih nota, onda smo do samog kraja sve izrelativizirali. Ali sve!

Naime, njegova retorika je zapravo savršeni populizam, na čelu s tezom “vratit ću vlast narodu”, sve to godi napaćenom narodnom uhu, koji uopće ne traži detaljan niti iscrpan odgovor. Unatoč tome što tih odgovora realno niti nema. Nema ih! E, kad ih nema, možemo li mi nakon svih prevara koje smo doživjeli danas jasno i glasno sumnjati?

Iznimno sam cijenio i cijenim Hasanbegovića kao i njegov podvig glede ukidanja imena Titovog trga, ali kako možemo to cijeniti, a u isto vrijeme minimalizirati činjenicu da je Kolinda izbacila Titovu bistu s Pantovčaka? Kako? I u isto se vrijeme praviti da Škoro nije na dva izravna pitanja novinarke RTL-a odgovorio posve nerazgovijetno što će napraviti s Titovom bistom.

Besramno je isticati da je rekao da bi stavio bistu Blage Zadre jer je to rekao tek naknadno. Ne u tom konkretnom razgovoru! Ali, vi u ovoj histeriji, a tako je uvijek kad se krene s medijskom histerijom, jednostavno ne smijete pitati! Kolinda Grabar-Kitarović jest zaredala s gafovima, ali njoj se stvarno svaka riječ važe. Ne i Škori. Andreju Plenkoviću se glasno negativno knjižila činjenica da nije sudjelovao u Domovinskom ratu što je posve legitimno. Ista činjenica se isticala i kod Milanovića kad je bio premijer. Kad pogledate što se sve vadi van u američkim predsjedničkim izborima lako se složiti da su ove naše relacije obična kamilica. No, kad danas spomenete da u Domovinskom ratu nije bio ni Škoro, vi momentalno postajete izdajnik. Iz koje ruske stepe je izašao ovaj relikt staljinizma?

Na to, da ne smijem pitati, jednostavno neću nikad pristati! Uvijek sam pitao i uvijek ću pitati, da i promašio sam, da i pogriješio sam, ali dužnost je novinara uvijek pitati. Uvijek sumnjati! A ovdje je sumnja zabranjena. Tko sumnja u Škoru taj je izdajica! Ma nemojte!

U HDZ-u doista imate nekoliko jasno ocrtanih frakcija, koje se poprijeko gledaju. O tome se pišu plahte tekstova i to je dio demokracije i tako i treba biti. Ali u prvom redu Škorina nastupa u zagrebačkoj dvorani Vatroslava Lisinskog sjedili su ljudi koji ga podržavaju, koji će sutra biti politička okosnica njegove opcije, a da između sebe jedva razgovaraju. Božo Petrov primjerice i Zlatko Hasanbegović! Bruna Esih i Hasanbegović! Petrov i Zekanović! Ruža i Bruna Esih! O njihovim podjelama, o njihovim razlikama ne smije se govoriti.

Zašto se može govoriti o razlikama u HDZ-u, a treba šutjeti o razlikama na desnici? Kompletna desnica nije se uspjela ujediniti na europskim izborima, dapače, napadali su se i vrijeđali preko medija. Kada treba pitati ako ne sada: oko čega se zapravo danas slažete? Koji je to program, koji su to ljudi, koji su to stavovi koje jednoznačno podržavate? Ili se slažete samo oko toga da dođete na vlast? Kada to pitati ako ne sada?

Osim toga, može li se bar pledirati za mrvice razuma. Pobijedio Škoro ili izgubio, doći će do objedinjavanja desnice, taj plan već postoji i treba ga pozdraviti. S kime ćete koalirati ako ne s HDZ-om? A kako ćete koalirati s njima ako sad od članstva stranke tražite da sami sruše vlastitu Vladu? Ako se držimo osnova demokracije valja konstatirati da se Plenkovića može rušiti odnosno smijeniti jedino u okviru HDZ-a. Ili je i to netočno? Ako ga HDZ-ovci ne žele, neka ga smijene, ali što ga se više bude pritiskalo izvana to će on biti jači.

Kad Škoro kaže da bi Vlada morala pasti ako on pobijedi, mora znati da ništa više ne jača Plenkovićevu strukturu u stranci od te teze. Osim toga, s tako zakrvljenim stavovima i jedna i druga strana zapravo radi za Milanovića. Jer, tražeći već sada da Vlada odstupi ako on pobijedi, Škoro i ne razumije da tjera HDZ-ovce od sebe! Ako glasam za Škoru znači da rušim vlastitu Vladu, jer ako on pobijedi tražit će da moja Vlada padne – to je teza koju producira Škorin prijedlog kod prosječnog HDZ-ovca#, ističe Dujmović u svojoj kolumni na portalu Direktno.

 

”Od kud vam pravo gospodine Škoro!!?’ Tri puta ste nas zanijekali.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari