Pratite nas

Kolumne

Kako je SDP napokon odabrao stranu u Domovinskom ratu

Objavljeno

na

Suočeno s pojačanom dinamikom osipanja redova, vodstvo SDP-a jednodušno je zaključilo kako se dosadašnja taktika pokušaja njihova zbijanja rušenjem pojedinih ministara u Vladi pokazala neuspješnom.

Uvidjevši kako se ne mogu dogovoriti ni oko čega za što su, shvatili su da im jedino preostaje okupiti se oko nečeg protiv čega su. Svjestan bremena odgovornosti, predsjednik SDP-a Davor Bernardić je priredio tri opcije oko kojih će graditi saborsku interpelaciju i podastro ih na izbor nadležnom tijelu stranke koja se partijom zove. A tako se zvala i u doba kad se nije trebalo zamarati pluralizmom prijedloga, kao, uostalom, ni izborom vrste kruha, pa ni jogurta.

Nakon što je početno komešanje društva okupljenog u prostorijama SDP-a na Iblerovom trgu razbio kratkim uvodom, predsjedavajući Bernardić užurbano je krenuo iznositi prvi prijedlog. Odsječno, komesarskim glasom, pojasnio je da se njime predviđa zabrana nošenja žutih čizama, tog, kako je obrazložio, nekad simbola separatizma, a danas sirovog nacionalizma usmjerenog protiv manjina, dakle onih najslabijih i najnezaštićenijih. Uz to, te žute čizme su na neki način povezane s dva druga prijedloga o kojima će uskoro biti više riječi. I jedva da je okončao s žutim čizmama kad se dvoranom, isprva potiho, a potom sve glasnije, stao razlijegati jecaj kolegice Glasovac, koja je za ovu prigodu odjenula elegantnu odjevnu kreaciju, upotpunjenu čizmama žućkaste nijanse. Sva shrvana, smogla je tek snage kroz suze procijediti – Nemojte, drugovi, molim vas… Nisam,… šmrc, šmrc,… znala… Žamor u dvorani prouzročen slučajem Glasovac nije se još stišao, a predsjedavajući je, ne dajući se smesti, prešao na drugi prijedlog. Taj je predviđao zaštitu od onog abakusa kojeg su oko vrata vješali subverzivni elementi u Hrvatskim oružanim snagama, nazivajući ga krunicom. Osim očigledne klerofašističke dimenzije koju taj primitivni rekvizit sam po sebi nosi, radna komisija za opijum za narod nepobitno je utvrdila i kako se ta naprava sitnom preinakom može pretvoriti u praćku, a bilo kakvom obliku militarizma, energičan je stav SDP-a, u modernom društvu nema mjesta.

Napokon, Bernardić stade izlagati i treći prijedlog – da interpelaciju treba usmjeriti protiv pokliča koji u svojoj monstruoznoj naravi sadržava sve već spomenute “-izme”, ali i još neke postojeće, kao i one koji još nisu izmišljeni, a uz njih i druge pošasti našeg vremena poput “-fobija” – od ksenofobije do homofobije. Tiradu je zaključio glasno izrekavši te tri riječi koje lede krv u žilama… U prostoriji najprije nasta tajac… A potom je veći broj, čak i više od polovice nazočnih drugova i drugarica palo pokošeno k’o boške buhe. Kao da se u prostoriji pojavio medvjed pa su nastojali sačuvati život praveći se mrtvima. Nažalost, tom se metodom pasivnog otpora poslužio i visoki izvor koji nam je tik dovde ispričao priču. Za njezin smo nastavak morali kontaktirati nekog drugog, u čemu smo, kako potvrđuju redci što slijede, srećom i uspjeli.

Među onima koji su ostali na nogama isticao se Peđa Grbin. Nabacio je pozu i osmijeh plišanog medvjedića, zacijelo najvećeg te vrste na svijetu, misleći kako – ako je Grizli, ne će valjda na svoga. Ipak, za svaki je slučaj pjevušio u sebi melodiju Čavoglava. Nenad Stazić je u unezvijerenom pokušaju da žurno pronađe izlaz iz prostorije, sav u šoku stao teturati pravocrtno, a ne krivudavo, cik-cak, kako to obično čini. Užasnute očice Arsena Bauka su zaigrale kao fliper kuglice, dok mu je vilica tjerala zube na nezaustavljivi cvokot, podsjećajući na model kostura kakav se koristi za potrebe niskobudžetnih horor-komedija. Maras se po običaju ponio kao da je pao s Marsa, vješto skrivajući kako mu osjećaji naginju njegovim satelitima (Strah i Užas). Zamišljeno je prstima crtao po zraku nekakve kružiće, zupčanike, što li već, praveći se kako ništa ne primjećuje. Ipak, razmjere meteža najbolje je oslikavala situacija u prvom redu načičkanom vodećim partijskim kadrovima, napose stubokom različita reakcija Željka i Sabine (ne, nisu Komšići, mada nisu ni daleko). Duboko svjestan svega, a ponajviše toga da je za promjenu prezimena kasno, Željko Jovanović je počeo kameleonski mijenjati ten – u rasponu od Podolnjakovog do Šprajcovog. S druge strane, Sabina Glasovac je u maniri istaknute učenice koja je iznevjerila očekivanja učiteljice, lica priljubljenog uz nadlanice šaka položenih na stol, neutješno ridala proklinjući čas kad je odlučila obući te žućkaste čizmice, potpuno nesvjesna svega što se potom odigralo. Uz Sabinino gorko tuljenje sablasnu tišinu prekidala je tek škripa olovke kojom je Ranko Ostojić, tobože nezainteresirano, po rokovniku kolege iz suparničke frakcije šarao svastike… Predsjedavajućem Bernardiću jednostavno nije preostalo drugo nego opisani prizor protumačiti prihvaćanjem interpelacije utemeljene na trećem prijedlogu aklamacijom.

Uz izvješće braniteljice puka od njega samog, na što u SDP-u uvijek mogu računati, u predigru saborske rasprave ubačena je jedna lokalna partijska ćelija. Bjelovarski drugovi su zatražili promptno preimenovanje ulice nazvane po Juliju Makancu, ministru nastave (školstva) u Vladi NDH. Dijeleći sudbinu svih drugih ministara Vlade NDH koji su dopali antifašističkih šaka, Makanec nije preživio poraće Drugog svjetskog rata, što, znakovito, sa svim ministrima nacističke Njemačke nije bio slučaj. Ipak, po njemu nazvana ulica u širem središtu grada Zagreba nekako je preživjela 4-5 mandata gradske antifašističke vlasti, kao i ona u Bjelovaru. No, u očima bjelovarskih drugova Makancu očito ne ide u prilog ni što je početkom travnja ’41 sudjelovao u opsjedanju vojarni okupacijske jugoslavenske vojske u bjelovarskom kraju, slično kao što su to Hrvati činili i u rujnu ’91 boreći se za isto – vlastitu državu. Naposljetku, nije zgoreg podsjetiti i kako je zločinima nad hrvatskim seljacima u selima bjelovarskog kraja započeta spirala nasilja u Drugom svjetskom ratu, čiji prirodni povijesni nastavak predstavlja suludi teroristički čin majora JNA Tepića, izveden na istom području za rata devedesetih, a koji je počinitelju priskrbio laskavu titulu zadnjeg narodnog heroja komunističke Jugoslavije. Ne nedostaje, dakle, simbolike u izboru Makanca.,

Što je Srbima Milan Tepić, a što nama Mile Blažević Čađo

A kad je simbolika u pitanju, rasprava o interpelaciji SDP-a u Hrvatskom saboru pala je u zgodno vrijeme, taman negdje na 100-tu godišnjicu prve, Karađorđevićeve Jugoslavije, i 75-tu obljetnicu druge, one Titove. Teško je uopće zamisliti prikladniji trenutak za zabranu te tri riječi koje su nadahnule ljude koji su, svaki u svoje vrijeme, stvarali Hrvatsku, time ujedno rušeći njezine političke i logičke negacije – prvu, zatim i drugu Jugoslaviju. Samim time te su riječi toliko velike da ih ne možemo zapisati drukčije nego upravo takvim slovima – ZA DOM SPREMNI! Danas se, doduše, njihova značenja sjećaju ponajprije oni koji su se tim pozdravom pozdravljali, a činila je to uvjerljiva većina hrvatskih vojnika bez obzira kojoj postrojbi pripadali. Uz njih, sjećaju ih se i oni koji bi ih kući dočekivali. Oni koji takvih iskustava nemaju, nemaju se čega ni sjećati. Stoga takvima danas i ne zvuči tako neprirodno zahtjev za brisanjem nadahnuća onih kojih su povijest ispisali.

Osim zabrane pozdrava Za dom spremni Davor Bernardić traži i da se Domovinski rat očisti od svega ostalog vezanog uz NDH. No, tog ostalog za čišćenje ima poprilično… Ne zato jer je NDH bila fašistička, nego zato što je bila hrvatska. Od naziva rodova i formacija vojske, preko činova, sve do naziva oružja, dijelova oružja i druge vojne opreme. U hrvatskoj su se vojsci, kako onoj iz ’41’, tako i onoj iz ’91’, iz nekog razloga koristili hrvatski nazivi, a ne tuđinski, preuzeti što iz turskog, što iz francuskog jezika. Pjesme hrvatskog vojnika devedesetih, baš kao i one četrdesetih, izražavaju svevremensku čežnju Hrvata za slobodom Domovine, a ne veličaju strane im i neprirodne, vremenite ideologije. Nije slučajno ni što su hrvatskom narodu početkom devedesetih tako prirasli srcu grb i zastava s početnim bijelim poljem, ona koju je poljubio prvi hrvatski predsjednik prvi put prisegnuvši na tu dužnost, kao što nije slučajno ni da je Bernardićev neposredni partijski prethodnik te simbole počeo kazneno proganjati označavajući ih reliktom NDH.

Možda sve to čine okuraženi uspjesima u nekim područjima. Primjerice, za NDH je snimljen prvi hrvatski dugometražni igrani film na temu kulturnog doprinosa Hrvatskoj jednog asimiliranog pripadnika njemačke manjine (Ignaz Fuchs iliti Vatroslav Lisinski), što je onako baš šovinistički provociralo manjine. Štoviše, u njemu su, ništa manje šovinistički, glumili redom hrvatski glumci. Nasuprot tome, danas film kojeg novčano i logistički podupire Republika Hrvatska nije tako uskogrudan. Opsesija mu je, najdraža tema i poruka pokazati besmisao hrvatske države i prikazati žrtvu onih koji su je stvorili uzaludnom. Toliko je otvoren da u njemu smiju glumiti srpski glumci, pa čak i neki rodom Hrvati, ali samo ako imaju barem 40-godišnje profesionalno iskustvo u Beogradu, poput Nede i Aljoše. No, dobro, barem kad su u pitanju statisti, nisu toliko rigorozni. Ohrabren filmskim uspjehom Bernardić misli, bude li svojski zapeo i opće mu okolnosti išle na ruku, da bi doista jednog dana sve vezano uz NDH mogao zabraniti.

Ipak, jedan trag NDH Bernardić ne će moći izbrisati, ma koliko se trudio. Ne može izbrisati žive ljude, potomke onih koji su se borili za Hrvatsku državu četrdesetih i rođaka im, a koji su čineći u tome zamjetnu većinu, dragovoljno koračali u prvim redovima, stavili glavu na panj i izborili Hrvatskoj slobodu devedesetih.

No, lider SDP-a nipošto nije prvi koji se sjetio da Hrvatsku treba očistiti od svega povezanog s NDH. Vođeni istom logikom (“sve hrvatsko što je postojalo u NDH – fašističko je”), zdušno su to činili i njegovi mentalni predci, prvo zamijenivši četničku kokardu zvijezdom petokrakom ’45, pa potom i oni koji su zamjenu istog znakovlja, samo u suprotnom smjeru, provodili ’91. Stoga će ovom interpelacijom Davor Bernardić po nečemu ipak ostati upamćen u povijesti SDP-a – kao vođa koji je, tražeći u Hrvatskom saboru zabranu pozdrava hrvatskih vojnika u Domovinskom ratu, definitivno svrstao SDP na stranu njihovih protivnika.

Ako vam je dano znati što drugima nije, to nipošto nije lijepo zadržati samo za sebe, pa evo za kraj ekskluzivne vijestice iz nekih budućih dana. U njoj stoji kako je tercet eminentnih hrvatskih povjesničara (Hrvoje, Ivo i Tvrtko) istražujući ustaški logor Jasenovac došao do dotad nepoznatih, znanstvenih spoznaja. Naime, dajući zatočenicima, mahom pripadnicima manjina i poštenim Hrvatima, tri obroka dnevno, logorski čuvari bi im prije svakog poželjeli – dobar tek! Dobar tek,… dobar tek,… dobar tek, … i tako iz dana u dan,… taj se podmukli izraz kao biljeg fašističkog iživljavanja trajno urezao u genetski kod pripadnika manjina i poštenih Hrvata. To je potvrdio i genetski test proveden na istraživačima samim (makar, što će im to, jer gdje ćeš znaka većeg poštenja u Hrvata nego kad rušiš vlastitu državu). Stoga oni, potpomognuti pučkom pravobraniteljicom i jezikoslovcima, vukovcima u janjećoj koži, zahtijevaju izbacivanje tog eklatantnog govora mržnje iz rječnika hrvatskog jezika i strogu zabranu njegove uporabe, kako u javnom, tako i u privatnom ophođenju. Da onima, čiji su osjećaji njime povrijeđeni, ne bi bilo neprijatno, umjesto te čudovišne kovanice ubuduće se ima koristiti emocionalno neutralna riječ – prijatno! Žurnu interpelaciju Hrvatskom saboru na ovu temu već je najavila predsjednica stranke SDP-SKH, Dalija Orešković…

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina – Sretna sam što danas moram izborno šutjeti

Objavljeno

na

Objavio

Sretna sam što danas moram izborno šutjeti. Da odmah razjasnim, ne čine me sretnom opcije koje su mi ponuđene na hrvatskim izborima za Europski parlament. Sretna sam što mogu sudjelovati. U vremenima brzog zaborava ta prisilna izborna šutnja ponukala me na malu reviziju: što je nama bio i što je meni bio EU u gotovo tri desetljeća postojanja države?

Kad se vratim u devedesete, moje prve asocijacije na Europsku uniju (EU), koja se početkom devedesetih još uvijek zvala Europska zajednica (EZ), nisu ni šoping ni europski činovnici i dužnosnici, već uređeni sustav s visokim profesionalnim standardima i nadasve – prostor slobode. Imala sam u to vrijeme, kao dopisnica s međunarodnih mirovnih pregovora i poslije s Haaškog suda, priliku izravne usporedbe nas formiranih u jugoslavenskom komunizmu i njih formiranih u europskoj demokraciji.

Nismo se razlikovali u potencijalima, možda smo prema individualnim sposobnostima mi čak bili bolji. Ali drastično smo se razlikovali u mentalitetu, profesionalnim vještinama i u pristupu poslu. Primjerice, kod njih je bilo nezamislivo susresti novinara koji nema profesionalnu znatiželju i koji ne zna postavljati pitanja. Ili susresti odvjetnika koji nema temeljnih retoričkih vještina. U nas, oblikovani u sustavu zarobljenog mišljenja, takvi su bili pravilo. Danas je drugačije. Prilika za profesionalni i osobni rast čini mi se jednim od naših najvećih dobitaka u tri desetljeća uz EU, a osobito posljednjih šest godina u EU-u.

Druga asocijacija iz ranih susreta nas i EU-a je ona politička. Bila je ambivalentna za obje strane. Mi smo se nadali da će EZ/EU zaustaviti rat u Hrvatskoj, a oni su pokazali svoju nemoć i razjedinjenost. Ali, da ipak nisu nadvladali međusobne političke razlike i priznali Hrvatsku, sigurno ne bi dobila priliku zaživjeti kao država. Da, neke države EU-a (ponajviše Francuska) već tada su sanjale o zajedničkoj europskoj vojsci i zajedničkoj europskoj obrani. Ali pokazalo se na jednom malom regionalnom sukobu, na ratu u Hrvatskoj, a poslije još drastičnije na ratu u BiH, da je zajednička europska obrana čista tlapnja, da je nemoguća bez SAD-a i NATO-a. Sjećam se svojeg veselja nakon potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma jer je napokon okončan rat i istodobne tuge svojih zapadnoeuropskih kolega (osobito francuskih). Oni su ga doživljavali kao poraz i gotovo propast EU-a. Ali kada je trebalo organizirati i platiti obnovu, institucionalno graditi nove države, ponovno je glavnu ulogu preuzeo Bruxelles. I ne, EU nije propao u Daytonu, nego je nakon njega počeo rasti.

Ostvaranje sna

Za države bivšeg istočnog bloka bilo je to tada ostvarenje zapadnog, odnosno europskog sna. Da, to su i one države Višegradske skupine koje su danas postale najveći oponenti staroj zapadnoj Europi oko koncepta budućeg ustrojstva EU-a.
Hrvatski odnos prema EU-u i put do stalnog članstva osobito je kompleksna priča. Otkad se prvi put 1991. sa zahtjevom za priznanje Hrvatska našla na stolu EU-a (EZ) pa sve do okončanja pristupih pregovora 2011., EU se dijelio oko Hrvatske.

Zagovornice striktnog očuvanja versajskog poretka bile su protiv hrvatskog članstva u EU-u, čineći sve da ga odgode. Hrvatska se i iznutra dijelila na pitanju članstva u EU-u. Za zagovornike europske hrvatske države, članstvo u EU-u i NATO-u bilo je strateški cilj još od programskoga govora predsjednika Tuđmana na konstituirajućoj sjednici višestranačkog Hrvatskog sabora 30. svibnja 1990. Pobornici jugoslavenskih opcija nastojali su to na sve načine spriječiti: najprije „u ime“ Jugoslavije, a nakon 2000. „ u ime“ ljudskih prava i demokracije.

Svemu unatoč, mi smo evo već šest godina ipak tu, u EU-u. Mi s nedovršenom gospodarskom i političkom tranzicijom, s bijednom pravnom državom, s demokratskim deficitom, ipak smo u toj sporoj, složenoj i nesavršenoj Uniji, koja je sama sebi nametnula neslobodu zvanu politička korektnost, koja traži formulu svoje budućnosti, koja će sigurno prolaziti kroz faze promjena i turbulencije. Ali kad pogledam „idilu“ istočno od Une i Dunava, sretna sam što pripadam tom nesavršenstvu, što mogu na europskim izborima zaokružiti neku tužnu opciju. I sreća je relativna.

Višnja Starešina/Slobodna Dalmacija 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Miklenić: Komunistički zločini ne mogu ostati skriveni

Objavljeno

na

Objavio

Godišnja komemoracija žrtava bleiburške tragedije i križnih putova, oko koje je ove godine bilo nevjerojatno mnogo buke, prošla je u subotu 18. svibnja posve mirno i dostojanstveno: slavljena je misa, održane su molitve, položeni su vijenci u spomen žrtvama. Kao i npr. prošle godine pokrovitelj te komemoracije bio je Hrvatski sabor i supokrovitelj Hrvatski narodni sabor Bosne i Hercegovine, a dok su prošle godine govorili predstavnici pokrovitelja, ove je godine osim vjerskih službenika govorio samo predsjednik Počasnoga bleiburškoga voda.

Po procjeni organizatora Počasnoga bleiburškoga voda okupilo se 15 tisuća, odnosno oko 10 tisuća hodočasnika po procjeni austrijske policije koja se, očito pod pritiskom politike, mobilizirala kao da se na Lojbaškom polju okupljaju najekstremniji nogometni navijači – huligani. Ta demonstracija policije i njihovih sredstava poput helikoptera, koja su objektivno ometala liturgijsko slavlje, premda je vjerojatno austrijska unutarnjopolitička potreba po nečijoj zamisli, nikako se ne može smatrati ni doživljavati prijateljskom ni prema Hrvatima ni prema katolicima, što je više nego žalosno na početku 21. stoljćča i u doba kad su i Austrija i Hrvatska punopravne članice Europske unije.

Ni ove godine, kao ni prošlih otkako se u suorganizaciju komemoracije uključilo Vijeće za hrvatsku inozemnu pastvu HBK-a i BKBiH-a, nitko nije ni pomišljao na ikakvu rehabilitaciju ustaškoga pokreta ili ustaškoga režima, odnosno nacizma, što je bilo isticano kao glavni razlog osporavanja te komemoracije i što je bilo povod čak za neke promjene zakona u Austriji. Očito je da određenim političkim snagama u Austriji, radi samo njima znanih razloga, odnosno političkim krugovima u Hrvatskoj koji žele pošto-poto njegovati komunističku interpretaciju prošlosti, više odgovara prikrivanje negoli priznavanje ili još manje isticanje zastrašujućih komunističkih zločina.

Osporavanje komemoracija

Osporavanje bleiburške komemoracije koje se dogodilo, a u kojem je politički obrazloženom odlukom sudjelovao i privremeni upravitelj biskupije u Celovcu, služilo je ponajprije upravo prikrivanju komunističkih zločina, a ne, kako se predstavljalo, suprotstavljanju oživljavanju nacizma ili ustaštva. Hrvatski katolički vjernici u najvećoj većini nemaju niti žele imati išta s nacizmom ili ustaštvom, na bleiburšku komemoraciju dolaze jer zaista kao vjernici žele moliti i sjećati se svojih žrtava komunističkoga zločina, a kao građani i ljudi ne žele dopustiti da se zaboravi i sakrije taj strahoviti komunistički zločin. Ako i na Zapadu, možda i u samoj Austriji, postoje skupine koje se zauzimaju za obnovu nacizma, u današnjoj Hrvatskoj takvih skupina ni takvih stvarnih ideja – nema.

Prijašnjih godina, da bi se kompromitirala ta bleiburška komemoracija, čak su iz Hrvatske slani plaćeni provokatori koji su nosili ustaške kape i znakovlje te činili nacističke geste, jer jugokomunistima, bili oni zamaskirani pripadnošću različitim političkim strankama ili različitim ideologijama ili svjetonazorima ili nacijama i nacionalnim manjinama, uvijek treba neprijatelj, pa ako ga nema, onda ga sami stvaraju. Upravo iz te potrebe progovorio je i predsjednik Samostalne demokratske srpske stranke (SDSS) u intervjuu Večernjem listu od nedjelje 19. svibnja o tome da je tobože »Hrvatska talac bleiburške priče«. Predsjednik SDSS-a ima pravo na svoje mišljenje, ima pravo i javno ga iznositi, no nema pravo Hrvatskoj, pa čak i Katoličkoj Crkvi u Hrvatskoj, nametati kako će se odnositi prema događajima u prošlosti i kako će postupati u sadašnjosti.

Laže optužbe s ciljem prikrivanja zločina

Njegova tvrdnja da se »mit o Bleiburgu pretvara u sredstvo za rehabilitaciju najlošije prošlosti koju je Hrvatska imala ne samo u 20. stoljeću, već u cjelokupnoj svojoj povijesti« – upravo je uzoran primjer kako se lažnom optužbom želi prikriti neoprostivi komunistički zločin. Njegova citirana politička tvrdnja – koliko god on ili njegovi istomišljenici to ponavljali, a mediji nekritički prenosili, nema baš nikakve veze s hrvatskom stvarnošću, jer baš nitko relevantan u Hrvatskoj ne želi, kako je rekao, »rehabilitaciju najlošije prošlosti«.

Politička je floskula i govor o »mitu o Bleiburgu« jer na Bleiburgu se dogodio povijesni događaj predaje i izdaje, koji više ništa i nitko ne može promijeniti, a koji je početak zločinačkoga komunističkoga likvidiranja više desetina tisuča ratnih zarobljenika i civila na više stotina stratišta diljem bivše savezne države. Hijerarhija Katoličke Crkve u Hrvatskoj sudjelovanjem u bleiburškoj komemoraciji baš nikada nije željela niti je na najminimalniji način podupirala tobožnju »rehabilitaciju najlošije prošlosti«, nego je uvijek željela iskazati dužno poštovanje žrtvama te je radi toga više puta baš na Bleiburgu očitovala svoju molitvu i počast svim žrtvama, uključujući i one u Jasenovcu.

Hijerarhija Katoličke Crkve u Hrvatskoj više se puta i na više načina i na više mjesta vrlo jasno očitovala o svom osuđujućem odnosu prema zločinima fašističkoga, nacističkoga i ustaškoga režima, a, isto tako, zauzeta je za to da postane bjelodana i općeprihvaćena cjelovita istina i o komunističkim zločinima.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari