Pratite nas

Kolumne

Kako je SDP napokon odabrao stranu u Domovinskom ratu

Objavljeno

na

Suočeno s pojačanom dinamikom osipanja redova, vodstvo SDP-a jednodušno je zaključilo kako se dosadašnja taktika pokušaja njihova zbijanja rušenjem pojedinih ministara u Vladi pokazala neuspješnom.

Uvidjevši kako se ne mogu dogovoriti ni oko čega za što su, shvatili su da im jedino preostaje okupiti se oko nečeg protiv čega su. Svjestan bremena odgovornosti, predsjednik SDP-a Davor Bernardić je priredio tri opcije oko kojih će graditi saborsku interpelaciju i podastro ih na izbor nadležnom tijelu stranke koja se partijom zove. A tako se zvala i u doba kad se nije trebalo zamarati pluralizmom prijedloga, kao, uostalom, ni izborom vrste kruha, pa ni jogurta.

Nakon što je početno komešanje društva okupljenog u prostorijama SDP-a na Iblerovom trgu razbio kratkim uvodom, predsjedavajući Bernardić užurbano je krenuo iznositi prvi prijedlog. Odsječno, komesarskim glasom, pojasnio je da se njime predviđa zabrana nošenja žutih čizama, tog, kako je obrazložio, nekad simbola separatizma, a danas sirovog nacionalizma usmjerenog protiv manjina, dakle onih najslabijih i najnezaštićenijih. Uz to, te žute čizme su na neki način povezane s dva druga prijedloga o kojima će uskoro biti više riječi. I jedva da je okončao s žutim čizmama kad se dvoranom, isprva potiho, a potom sve glasnije, stao razlijegati jecaj kolegice Glasovac, koja je za ovu prigodu odjenula elegantnu odjevnu kreaciju, upotpunjenu čizmama žućkaste nijanse. Sva shrvana, smogla je tek snage kroz suze procijediti – Nemojte, drugovi, molim vas… Nisam,… šmrc, šmrc,… znala… Žamor u dvorani prouzročen slučajem Glasovac nije se još stišao, a predsjedavajući je, ne dajući se smesti, prešao na drugi prijedlog. Taj je predviđao zaštitu od onog abakusa kojeg su oko vrata vješali subverzivni elementi u Hrvatskim oružanim snagama, nazivajući ga krunicom. Osim očigledne klerofašističke dimenzije koju taj primitivni rekvizit sam po sebi nosi, radna komisija za opijum za narod nepobitno je utvrdila i kako se ta naprava sitnom preinakom može pretvoriti u praćku, a bilo kakvom obliku militarizma, energičan je stav SDP-a, u modernom društvu nema mjesta.

Napokon, Bernardić stade izlagati i treći prijedlog – da interpelaciju treba usmjeriti protiv pokliča koji u svojoj monstruoznoj naravi sadržava sve već spomenute “-izme”, ali i još neke postojeće, kao i one koji još nisu izmišljeni, a uz njih i druge pošasti našeg vremena poput “-fobija” – od ksenofobije do homofobije. Tiradu je zaključio glasno izrekavši te tri riječi koje lede krv u žilama… U prostoriji najprije nasta tajac… A potom je veći broj, čak i više od polovice nazočnih drugova i drugarica palo pokošeno k’o boške buhe. Kao da se u prostoriji pojavio medvjed pa su nastojali sačuvati život praveći se mrtvima. Nažalost, tom se metodom pasivnog otpora poslužio i visoki izvor koji nam je tik dovde ispričao priču. Za njezin smo nastavak morali kontaktirati nekog drugog, u čemu smo, kako potvrđuju redci što slijede, srećom i uspjeli.

Među onima koji su ostali na nogama isticao se Peđa Grbin. Nabacio je pozu i osmijeh plišanog medvjedića, zacijelo najvećeg te vrste na svijetu, misleći kako – ako je Grizli, ne će valjda na svoga. Ipak, za svaki je slučaj pjevušio u sebi melodiju Čavoglava. Nenad Stazić je u unezvijerenom pokušaju da žurno pronađe izlaz iz prostorije, sav u šoku stao teturati pravocrtno, a ne krivudavo, cik-cak, kako to obično čini. Užasnute očice Arsena Bauka su zaigrale kao fliper kuglice, dok mu je vilica tjerala zube na nezaustavljivi cvokot, podsjećajući na model kostura kakav se koristi za potrebe niskobudžetnih horor-komedija. Maras se po običaju ponio kao da je pao s Marsa, vješto skrivajući kako mu osjećaji naginju njegovim satelitima (Strah i Užas). Zamišljeno je prstima crtao po zraku nekakve kružiće, zupčanike, što li već, praveći se kako ništa ne primjećuje. Ipak, razmjere meteža najbolje je oslikavala situacija u prvom redu načičkanom vodećim partijskim kadrovima, napose stubokom različita reakcija Željka i Sabine (ne, nisu Komšići, mada nisu ni daleko). Duboko svjestan svega, a ponajviše toga da je za promjenu prezimena kasno, Željko Jovanović je počeo kameleonski mijenjati ten – u rasponu od Podolnjakovog do Šprajcovog. S druge strane, Sabina Glasovac je u maniri istaknute učenice koja je iznevjerila očekivanja učiteljice, lica priljubljenog uz nadlanice šaka položenih na stol, neutješno ridala proklinjući čas kad je odlučila obući te žućkaste čizmice, potpuno nesvjesna svega što se potom odigralo. Uz Sabinino gorko tuljenje sablasnu tišinu prekidala je tek škripa olovke kojom je Ranko Ostojić, tobože nezainteresirano, po rokovniku kolege iz suparničke frakcije šarao svastike… Predsjedavajućem Bernardiću jednostavno nije preostalo drugo nego opisani prizor protumačiti prihvaćanjem interpelacije utemeljene na trećem prijedlogu aklamacijom.

Uz izvješće braniteljice puka od njega samog, na što u SDP-u uvijek mogu računati, u predigru saborske rasprave ubačena je jedna lokalna partijska ćelija. Bjelovarski drugovi su zatražili promptno preimenovanje ulice nazvane po Juliju Makancu, ministru nastave (školstva) u Vladi NDH. Dijeleći sudbinu svih drugih ministara Vlade NDH koji su dopali antifašističkih šaka, Makanec nije preživio poraće Drugog svjetskog rata, što, znakovito, sa svim ministrima nacističke Njemačke nije bio slučaj. Ipak, po njemu nazvana ulica u širem središtu grada Zagreba nekako je preživjela 4-5 mandata gradske antifašističke vlasti, kao i ona u Bjelovaru. No, u očima bjelovarskih drugova Makancu očito ne ide u prilog ni što je početkom travnja ’41 sudjelovao u opsjedanju vojarni okupacijske jugoslavenske vojske u bjelovarskom kraju, slično kao što su to Hrvati činili i u rujnu ’91 boreći se za isto – vlastitu državu. Naposljetku, nije zgoreg podsjetiti i kako je zločinima nad hrvatskim seljacima u selima bjelovarskog kraja započeta spirala nasilja u Drugom svjetskom ratu, čiji prirodni povijesni nastavak predstavlja suludi teroristički čin majora JNA Tepića, izveden na istom području za rata devedesetih, a koji je počinitelju priskrbio laskavu titulu zadnjeg narodnog heroja komunističke Jugoslavije. Ne nedostaje, dakle, simbolike u izboru Makanca.,

Što je Srbima Milan Tepić, a što nama Mile Blažević Čađo

A kad je simbolika u pitanju, rasprava o interpelaciji SDP-a u Hrvatskom saboru pala je u zgodno vrijeme, taman negdje na 100-tu godišnjicu prve, Karađorđevićeve Jugoslavije, i 75-tu obljetnicu druge, one Titove. Teško je uopće zamisliti prikladniji trenutak za zabranu te tri riječi koje su nadahnule ljude koji su, svaki u svoje vrijeme, stvarali Hrvatsku, time ujedno rušeći njezine političke i logičke negacije – prvu, zatim i drugu Jugoslaviju. Samim time te su riječi toliko velike da ih ne možemo zapisati drukčije nego upravo takvim slovima – ZA DOM SPREMNI! Danas se, doduše, njihova značenja sjećaju ponajprije oni koji su se tim pozdravom pozdravljali, a činila je to uvjerljiva većina hrvatskih vojnika bez obzira kojoj postrojbi pripadali. Uz njih, sjećaju ih se i oni koji bi ih kući dočekivali. Oni koji takvih iskustava nemaju, nemaju se čega ni sjećati. Stoga takvima danas i ne zvuči tako neprirodno zahtjev za brisanjem nadahnuća onih kojih su povijest ispisali.

Osim zabrane pozdrava Za dom spremni Davor Bernardić traži i da se Domovinski rat očisti od svega ostalog vezanog uz NDH. No, tog ostalog za čišćenje ima poprilično… Ne zato jer je NDH bila fašistička, nego zato što je bila hrvatska. Od naziva rodova i formacija vojske, preko činova, sve do naziva oružja, dijelova oružja i druge vojne opreme. U hrvatskoj su se vojsci, kako onoj iz ’41’, tako i onoj iz ’91’, iz nekog razloga koristili hrvatski nazivi, a ne tuđinski, preuzeti što iz turskog, što iz francuskog jezika. Pjesme hrvatskog vojnika devedesetih, baš kao i one četrdesetih, izražavaju svevremensku čežnju Hrvata za slobodom Domovine, a ne veličaju strane im i neprirodne, vremenite ideologije. Nije slučajno ni što su hrvatskom narodu početkom devedesetih tako prirasli srcu grb i zastava s početnim bijelim poljem, ona koju je poljubio prvi hrvatski predsjednik prvi put prisegnuvši na tu dužnost, kao što nije slučajno ni da je Bernardićev neposredni partijski prethodnik te simbole počeo kazneno proganjati označavajući ih reliktom NDH.

Možda sve to čine okuraženi uspjesima u nekim područjima. Primjerice, za NDH je snimljen prvi hrvatski dugometražni igrani film na temu kulturnog doprinosa Hrvatskoj jednog asimiliranog pripadnika njemačke manjine (Ignaz Fuchs iliti Vatroslav Lisinski), što je onako baš šovinistički provociralo manjine. Štoviše, u njemu su, ništa manje šovinistički, glumili redom hrvatski glumci. Nasuprot tome, danas film kojeg novčano i logistički podupire Republika Hrvatska nije tako uskogrudan. Opsesija mu je, najdraža tema i poruka pokazati besmisao hrvatske države i prikazati žrtvu onih koji su je stvorili uzaludnom. Toliko je otvoren da u njemu smiju glumiti srpski glumci, pa čak i neki rodom Hrvati, ali samo ako imaju barem 40-godišnje profesionalno iskustvo u Beogradu, poput Nede i Aljoše. No, dobro, barem kad su u pitanju statisti, nisu toliko rigorozni. Ohrabren filmskim uspjehom Bernardić misli, bude li svojski zapeo i opće mu okolnosti išle na ruku, da bi doista jednog dana sve vezano uz NDH mogao zabraniti.

Ipak, jedan trag NDH Bernardić ne će moći izbrisati, ma koliko se trudio. Ne može izbrisati žive ljude, potomke onih koji su se borili za Hrvatsku državu četrdesetih i rođaka im, a koji su čineći u tome zamjetnu većinu, dragovoljno koračali u prvim redovima, stavili glavu na panj i izborili Hrvatskoj slobodu devedesetih.

No, lider SDP-a nipošto nije prvi koji se sjetio da Hrvatsku treba očistiti od svega povezanog s NDH. Vođeni istom logikom (“sve hrvatsko što je postojalo u NDH – fašističko je”), zdušno su to činili i njegovi mentalni predci, prvo zamijenivši četničku kokardu zvijezdom petokrakom ’45, pa potom i oni koji su zamjenu istog znakovlja, samo u suprotnom smjeru, provodili ’91. Stoga će ovom interpelacijom Davor Bernardić po nečemu ipak ostati upamćen u povijesti SDP-a – kao vođa koji je, tražeći u Hrvatskom saboru zabranu pozdrava hrvatskih vojnika u Domovinskom ratu, definitivno svrstao SDP na stranu njihovih protivnika.

Ako vam je dano znati što drugima nije, to nipošto nije lijepo zadržati samo za sebe, pa evo za kraj ekskluzivne vijestice iz nekih budućih dana. U njoj stoji kako je tercet eminentnih hrvatskih povjesničara (Hrvoje, Ivo i Tvrtko) istražujući ustaški logor Jasenovac došao do dotad nepoznatih, znanstvenih spoznaja. Naime, dajući zatočenicima, mahom pripadnicima manjina i poštenim Hrvatima, tri obroka dnevno, logorski čuvari bi im prije svakog poželjeli – dobar tek! Dobar tek,… dobar tek,… dobar tek, … i tako iz dana u dan,… taj se podmukli izraz kao biljeg fašističkog iživljavanja trajno urezao u genetski kod pripadnika manjina i poštenih Hrvata. To je potvrdio i genetski test proveden na istraživačima samim (makar, što će im to, jer gdje ćeš znaka većeg poštenja u Hrvata nego kad rušiš vlastitu državu). Stoga oni, potpomognuti pučkom pravobraniteljicom i jezikoslovcima, vukovcima u janjećoj koži, zahtijevaju izbacivanje tog eklatantnog govora mržnje iz rječnika hrvatskog jezika i strogu zabranu njegove uporabe, kako u javnom, tako i u privatnom ophođenju. Da onima, čiji su osjećaji njime povrijeđeni, ne bi bilo neprijatno, umjesto te čudovišne kovanice ubuduće se ima koristiti emocionalno neutralna riječ – prijatno! Žurnu interpelaciju Hrvatskom saboru na ovu temu već je najavila predsjednica stranke SDP-SKH, Dalija Orešković…

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Kako će izgledati Hrvatska skuhana na istanbulsko-marakeški način?

Objavljeno

na

Objavio

Misleći valjda kako radi dobar marketinški potez za sebe i svoju stranku zastupnik Hrvoje Zekanović uputio se u Marakeš s prosvjednim transparentom metar puta metar i pol. Fotka je stigla u Hrvatsku i istoga časa plasirana u javni prostor. Potom i video. Tako i treba u doba modernih sredstava komunikacija – a ne da doma skrivamo informacije, fotografije i kadrove o tome gdje se i koliko ilegalaca po Hrvatskoj skriva. Za razliku od ilegalnih migranata, Zekanović u prosvjedu bez prosvjeda bijaše vijest dana. Gdje? U državi čiji poredak nije u stanju vratiti doma hrvatske „migrante“, ali je spreman izručiti državu i narod blagodatima Globalnoga kompakta, piše Nenad Piskač/HKV

Hrvatska je vlast, također misleći da radi dobar posao, ali ne zna za čiji račun, na poklonstvo Globalnome kompaktu poslala ministra policije što predstavlja prvoklasan politički egzibicionizam i degradaciju ministrice vanjskih poslova. Dobro, u globalističkome poretku svijeta ministri vanjskih poslova vjerojatno će prvi izumrijeti. Bit će dovoljan samo jedan, jedini i jedinstveni Ministar globalnih poslova. Hrvatska bi mogla na to mjesto kandidirati Budu. Lončara. Vesna se Pusić već ranije kandidirala, ali je nepravedno odbijena.

Prosvjeduje se u Zagrebu, a ne u Maroku

Inkluzivna vlada po provjerenom uzoru nametanja Istanbulske, uključila je Kompakt u svoj program rada, kao da je on njezin projekt obećan u predizborju. Istina, ovaj put smo pošteđeni interpretativne izjave Andreja Plenkovića, što je za svaku pohvalu. Vlada ne želi javno raspravljati o njemu ni prije, niti poslije Markeškoga susreta. Onemogućena je rasprava i na plenarnoj sjednici Sabora, dovoljno su na Odboru raspravljali Kovač i Stier gdje su bez glasovanja odglasovali za Kompakt. Još ranije vodeća stranka inkluzivne koalicije jednoumno je prihvatila Kompakt, kao nekad SKH Titove ekspozee. Tako sad ne znamo kamo taj Kompakt vodi državu i naciju, ali se sjećamo kamo su Titovi ekspozei odveli sfrjot. K tome iz stranke je u tom pitanju izbačena i sama pomisao o „glasovanju po savjesti“. Nametanje je nesavjesno postupanje. Savjesno ipak podrazumijeva nekakvu etiku, odgovornost, razbor, dijalog i ozbiljnost.

U okolnostima nametanja Kompakta Zekanović je kao modus operandi prihvatio logiku političkog egzibicionizma. Promijenio je time taktiku u odnosu na prosvjede protiv Istanbulske. Možda mu ništa drugo nije preostalo? Pitam se, ipak, nije li Božinović preventivno priveo Zekanovića u Marakeš kako bi mu podigao cijenu na, inače stabilnom, ali nesposobnom domaćem tržištu političkoga kapitala, ljudi i roba? Poretku odgovara prosvjed Hrvata u Marakešu više negoli prosvjed u Zagrebu. Da može, sve bi nas potjerao – marš u Marakeš! Prostor ovako i onako treba isprazniti, invaziji treba prostor, po mogućnosti etnički očišćen od dosadnih domorodaca. Na tom planu režim je više od drugih srednjoeuropskih režima iskoračio nekoliko koraka ispred Kompakta. To je zato jer našim režimom upravljaju vizionari.

„Hrvatski Orban“, kako Zekanoviću tepaju režimski mediji, u kraljevskome gradu Maroka nije uspio ništa spriječiti, niti je mogao sve da je na prosvjed došao kompletan Hrast. U Zagrebu su, međutim, mogli organizirati prosvjedni skup. Ili pričekati da netko drugi organizira prosvjed, pa istrčati s kontraprosvjedom, što smo na primjeru referendumskih inicijativa već vidjeli da je prilično efikasna metoda podilaženja režimu. Ali, organiziranjem prosvjeda zamjerili bi se režimu, moguće i pokvarili okus kobasica što će se servirati poslije idućih izbora. Doista, i u politici vječna je dvojba – Shakespeare ili kobasica. Obraz ili senf.

Kako će izgledati Hrvatska skuhana na marakeški način?

Pa, zašto je onda oporbenjak otišao i kako to da su ga pratile režimske medijske kuće? Čini se da je otišao po političke bonove bez pokrića. A to što je u tuzemstvu bio medijski izvrsno praćen otvara sumnju da radi dobar posao i za promarakeški režim, koji sad može gazdama klečeći raportirati, evo vidite, samo jedan Hrvat ima nešto protiv globalnoga slova i migracijskoga zloduha, sve ostale smo sredili.

Zekanović je uspio nekoliko sati skrenuti pozornost s Božinovića na sebe, što će mu režim ubrojiti u zasluge. U tuzemstvu je glede skupa u Marakešu napravljena medijska ravnoteža, malo Božinovića, malo Zekanovića. Međutim, rezultat je nula bodova! Utemeljene kritike Globalnoga kompakta nismo čuli ni od jednoga. I što sad? Ništa. Možemo li se nadati izlasku iz istanbulažnjenja i marakešizacije ako ćemo slijediti političke egzibicioniste? Nisam siguran. Ali sasvim je jasno da treba osvojiti vlast te potom s dva kratka dokumentića s prijezirom odbaciti i Istanbulsku i Kompakt budući da je to izraz volje hrvatskoga naroda, koji je Predsjednica države, da je htjela, mogla provjeriti raspisivanjem referenduma.

Ozbiljan otpor Kompaktu radi se na domaćem terenu, kao što to rade u zdravorazumskim državama. Naš zastupnik Zekanović promašio je adresu prosvjeda, čak i kontinent. Ali drži se kao da je učinio nešto epohalno, prijelomno za sva vremena. Druga bi stvar bila da je s Hrastom osmislio pokret otpora protiv legalizacije islamske invazije, povezao se s istomišljenicima u svijetu i potom se uputio prosvjedovati na mjesto nemiloga događaja dalekosežnih posljedica. Ovako je ispalo – nu, vidi mene u Marakešu.

Koliko se može primijetiti Božinović i Zekanović obavivši svaki svoj dio posla vratili su se doma, tj. nisu migrirali i u Maroku zatražili azil s pripadajućim smještajem, zdravstvenim osiguranjem, vrtićem, školom na hrvatskom jeziku i katoličkom crkvom. Oba su zadovoljna osobnim postignućima: Božinović je jedan dan glumio ministricu vanjskih poslova Mariju Pejčinović-Burić (što je u duhu Istanbulske), a Zekanović pak „hrvatskoga Orbana“ (što spada u rubriku „vjerovali ili ne“). To je Marakeš na hrvatski način.

A kako će izgledati Hrvatska skuhana na istanbulsko-marakeški način, nitko ne želi o tome ništa znati, kamoli išta poduzeti.

Nenad Piskač/HKV

Hrvatski Hrast i njemački AFD zajedno u Marakešu protiv Sporazuma o migracijama!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Jadno i žalosno: Na što je spala ‘detuđmanizacija!’

Objavljeno

na

Objavio

Otkrivanje impozantnog spomenika prvom hrvatskom predsjedniku i tvorcu moderne Hrvatske dr. Franji Tuđmanu koje se odigralo u Zagrebu jučer (10. prosinca) na 19-u obljetnicu njegove smrti, očekivano je prošlo uz primjerenu halabuku koju su nastojali praviti oni koji su mu neskloni. Tako su naklapali o tomu “sliči li spomenik onomu komu je namijenjen”, “zašto je tako predimenzioniran”, tvrdili kako se on “ne sviđa obitelji Tuđman”, pa su čak postavljali i pitanje “čemu spomenik” i “zaslužuje li ga” jedna takva “štetočina” kao što je bio on.

“Tuđman” – vele oni . “nije dopuštao demokraciju“, “nije poštivao ljudska prava“, “on je ostavio Hrvatsku u kojoj vlada 200 obitelji“…itd., itd.

Sve to, pa i još mnogo čega sličnoga ispalila je bratija iz lijevo-liberalno-anarhističkog miljea (što preko portala i tiskovina, što putem TV-a), ali sve od reda sami marginalci – jer, vodeći među njima shvatili su odavno kako je proces “detuđmanizacije” doživio svoj krah, a točka na “i” bila je službeno odustajanje SDP-a od ove koncepcije u vrijeme vladavine Zorana Milanovića (kad su ono čak i naši neokomunisti okupljeni oko spomenutog Zokija i Hajdaš Dončića objeručke prihvatili ideju da se zagrebačka zračna luka nazove po prvom hrvatskom predsjedniku).

No, uvijek ima onih kojima teže i sporije dolazi iz gu…e u glavu – kako se to obično kaže, pa još jedno vrijeme nastavljaju po inerciji bauljati stazom za koju nisu svjesni da ne vodi nikuda.

Bilo je otužno gledati sirotu Radu Borić, drugaricu “društvenu aktivisticu” (po profesiji) i zastupnicu u zagrebačkoj Gradskoj skupštini kako s nekoliko pristaša (a ukupno ih se skupilo cca 8-9) s razvijenim transparentima, na jedan tragikomičan način pokušava baciti sjenu na ceremonijal otkrivanja spomenika (nisam među njima primijetio jednako žestokog borca za istu stvar Zorana Pusića, pa se pitam, da mu se nije ne daj Bože dogodilo nešto – ili siromašak možda nije znao za ceremonijal otkrivanja spomenika).

Bilo kako bilo, ovo društvance postrojeno nedaleko od mjesta na kojemu je održavana svečanost izvelo je svoj tragikomični performans čiji je značaj upravo srazmjeran društvenom utjecaju što ga “detuđmanisti” u Hrvatskoj imaju danas.

Kamere su, dakako (kao uvijek do sada) bile u blizini i na usluzi drugarici Radi-Lambadi (što zbog toga što je fotogenična, a što iz razloga navike samih kamermana koji znaju da nema fešte bez nje), pa je ona u svojoj prepoznatljivoj maniri, mrtva ozbiljna i zabrinuta lica (smrklo joj se od tolikog “kršenja ljudskih prava”) izvalila nekoliko tragikomičnih optužbi na račun pokojnog predsjednika dr. Franje Tuđmana. Među njima se našla i ona o “200 bogatih obitelji“, prljava laž za koju je odavno dokazano kako je upravo samo to: laž i ništa drugo (Vidi: https://www.vecernji.hr/premium/kako-je-nastao-hrvatski-mit-o-200-obitelji-1171131), ali, eto, drugarica Rada – Lambada valjda još uvijek nije čula kako je taj mit već u sferi pluskvamperfekta, pa ga i dalje rabi.

I reče još glasnogovornica onih 7-8 nezadovoljnika Tuđmanovim djelom, likom i spomenikom, Rada – Lambada, kako “u vrijeme Tuđmana nije bilo slobode i demokracije, kršila su se ljudska prava” itd. Ne reče kakvu su to “demokraciju”, “slobodu” i “ljudska prava” punih 45 godina njegovali njezini komunisti (počevši od Tita, preko Rankovića, Bakarića, do Šuvara, Račana i drugih), koliko su ljudi pobili “u ime naroda” i kakvo su nam zlo napravili.

Zaboravila Rada-Lambada na te “detalje”.

Zaboravila i to da je u vrijeme vladavine dr. Franje Tuđmana bio rat i da ni u jednoj zemlji na svijetu u vrijeme ratnog stanja nije bilo toliko demokracije kao tada u Hrvatskoj. Zaboravila Rada-Lambada sva ona nabacivanja blatom na predsjednika Hrvatske 90-ih godina, počevši od “Ferala”, “Arkzina”, “ST-a” i drugih udbaških glasila, do “stojedinice” i sličnih medija. Pod krinkom “slobode izražavanja” vodila se haranga protiv hrvatskoga naroda i sve činilo kako bi mu se otežala borba za državnu samostalnost, a Hrvatsku ocrnilo i oklevetalo u svijetu. Čista petokolonaška, izdajnička djelatnost onih koji su se prodavali za judine škude – kao što i danas mnogi čine.

Tko bi takvo što trpio u vrijeme kad je trećina Hrvatske pod okupacijom i izložena barbarskim srpskim atacima s nakanom istrebljenja Hrvata?

To se Rada ne pita.

I ne uspoređuje sustav čiji je i sama izdanak (komunizam) s Tuđmanovom erom u kojoj se nije ubijalo i osuđivalo na robiju zbog napisane i izgovorene riječi, unatoč ratnom stanju i svim pošastima s kojima smo se sretali u tom najtežem razdoblju svoje novije povijesti. Sjeća li se Rada što su komunisti u savezu s četnicima napravili ovom narodu u ne tako davnoj prošlosti i kakvo je njihovo naslijeđe bilo? Što su oni ostavili za sobom? Što su kokarda i petokraka ostavile? Koliko krvi, jama s leševima nedužnih, nepravde, nasilja nad ljudskom slobodom i zdravim razumom!? Gdje su tada bila ljudska prava, sloboda i demokracija?

Sve je to drugarica Rada zaboravila – u paketu.

Kao što je zaboravila da je dr. Franjo Tuđman umro prije ravno 19 godina, pa nikako ne može biti kriv za sadašnje stanje u državi. Zaboravila je i to da su ona i njezina škvadra u razdoblju 2000-2015. godina imali svoje predsjednike (Mesića i Josipovića), pa da možda njih treba priupitati što su radili tih 15 godina ako danas ništa ne valja. I ljevičari su bili na vlasti i imali svoga premijera 8 godina u “posttuđmanovskoj eri”, dakle, gotovo polovicu tog razdoblja (prvo Račana pa Milanovića).

Treba li Mesića, Josipovića, SDP i partnere pitati što su radili u ta dva (odnosno tri) mandata i zašto nisu ispravili ono što nije dobro?

Drugarica Rada – Lambada zaboravila je dosta toga. Kod nje je jako izraženo selektivno pamćenje. Pa pamti i ono čega nije bilo, ali samo ako joj ide u prilog.

Za sve drugo “ne zna” da se događalo.

Ali zato itekako zna “jašiti” na antihrvatskim mitovima, mada bi joj, istini za volju, metla mnogo bolje pristajala.

Žalosno i otužno. Na što je spala “detuđmanizacija”!

Od onako širokog i razgranatog pokreta koji je u sebi objedinjavao sve vrste “vragova” (neovisno o bojama), do jugokomunističkih ostataka i juda koji se tuđinu nude i prodaju za judine škude – kako je s pravom i bez dlake na jeziku govorio naš otac moderne Hrvatske dr. Franjo Tuđman – na kraju balade sve spalo na Radu Lambadu.

I, da ne bi bilo zabune: ovo “Lambada” (kao dodatak uz ime drugarice Rade) je iz čiste (drugarske) simpatije prema drugarici Radi koja me na fotografiji (gore) neodoljivo podsjeća na egzotičnu brazilsku plesačicu, jednu od onih koje izvode istoimeni ples.

A i rimuje se.

Ni zbog čega drugoga.

Nadam se da nije seksistički i da joj nisam prekršio ljudska i ženska prava.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Zoran Erceg uzvikivao ‘Tuđman, zločinac!’ pa dobio šaku u glavu!?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari