Pratite nas

Kolumne

Kako je SDP napokon odabrao stranu u Domovinskom ratu

Objavljeno

na

Suočeno s pojačanom dinamikom osipanja redova, vodstvo SDP-a jednodušno je zaključilo kako se dosadašnja taktika pokušaja njihova zbijanja rušenjem pojedinih ministara u Vladi pokazala neuspješnom.

Uvidjevši kako se ne mogu dogovoriti ni oko čega za što su, shvatili su da im jedino preostaje okupiti se oko nečeg protiv čega su. Svjestan bremena odgovornosti, predsjednik SDP-a Davor Bernardić je priredio tri opcije oko kojih će graditi saborsku interpelaciju i podastro ih na izbor nadležnom tijelu stranke koja se partijom zove. A tako se zvala i u doba kad se nije trebalo zamarati pluralizmom prijedloga, kao, uostalom, ni izborom vrste kruha, pa ni jogurta.

Nakon što je početno komešanje društva okupljenog u prostorijama SDP-a na Iblerovom trgu razbio kratkim uvodom, predsjedavajući Bernardić užurbano je krenuo iznositi prvi prijedlog. Odsječno, komesarskim glasom, pojasnio je da se njime predviđa zabrana nošenja žutih čizama, tog, kako je obrazložio, nekad simbola separatizma, a danas sirovog nacionalizma usmjerenog protiv manjina, dakle onih najslabijih i najnezaštićenijih. Uz to, te žute čizme su na neki način povezane s dva druga prijedloga o kojima će uskoro biti više riječi. I jedva da je okončao s žutim čizmama kad se dvoranom, isprva potiho, a potom sve glasnije, stao razlijegati jecaj kolegice Glasovac, koja je za ovu prigodu odjenula elegantnu odjevnu kreaciju, upotpunjenu čizmama žućkaste nijanse. Sva shrvana, smogla je tek snage kroz suze procijediti – Nemojte, drugovi, molim vas… Nisam,… šmrc, šmrc,… znala… Žamor u dvorani prouzročen slučajem Glasovac nije se još stišao, a predsjedavajući je, ne dajući se smesti, prešao na drugi prijedlog. Taj je predviđao zaštitu od onog abakusa kojeg su oko vrata vješali subverzivni elementi u Hrvatskim oružanim snagama, nazivajući ga krunicom. Osim očigledne klerofašističke dimenzije koju taj primitivni rekvizit sam po sebi nosi, radna komisija za opijum za narod nepobitno je utvrdila i kako se ta naprava sitnom preinakom može pretvoriti u praćku, a bilo kakvom obliku militarizma, energičan je stav SDP-a, u modernom društvu nema mjesta.

Napokon, Bernardić stade izlagati i treći prijedlog – da interpelaciju treba usmjeriti protiv pokliča koji u svojoj monstruoznoj naravi sadržava sve već spomenute “-izme”, ali i još neke postojeće, kao i one koji još nisu izmišljeni, a uz njih i druge pošasti našeg vremena poput “-fobija” – od ksenofobije do homofobije. Tiradu je zaključio glasno izrekavši te tri riječi koje lede krv u žilama… U prostoriji najprije nasta tajac… A potom je veći broj, čak i više od polovice nazočnih drugova i drugarica palo pokošeno k’o boške buhe. Kao da se u prostoriji pojavio medvjed pa su nastojali sačuvati život praveći se mrtvima. Nažalost, tom se metodom pasivnog otpora poslužio i visoki izvor koji nam je tik dovde ispričao priču. Za njezin smo nastavak morali kontaktirati nekog drugog, u čemu smo, kako potvrđuju redci što slijede, srećom i uspjeli.

Među onima koji su ostali na nogama isticao se Peđa Grbin. Nabacio je pozu i osmijeh plišanog medvjedića, zacijelo najvećeg te vrste na svijetu, misleći kako – ako je Grizli, ne će valjda na svoga. Ipak, za svaki je slučaj pjevušio u sebi melodiju Čavoglava. Nenad Stazić je u unezvijerenom pokušaju da žurno pronađe izlaz iz prostorije, sav u šoku stao teturati pravocrtno, a ne krivudavo, cik-cak, kako to obično čini. Užasnute očice Arsena Bauka su zaigrale kao fliper kuglice, dok mu je vilica tjerala zube na nezaustavljivi cvokot, podsjećajući na model kostura kakav se koristi za potrebe niskobudžetnih horor-komedija. Maras se po običaju ponio kao da je pao s Marsa, vješto skrivajući kako mu osjećaji naginju njegovim satelitima (Strah i Užas). Zamišljeno je prstima crtao po zraku nekakve kružiće, zupčanike, što li već, praveći se kako ništa ne primjećuje. Ipak, razmjere meteža najbolje je oslikavala situacija u prvom redu načičkanom vodećim partijskim kadrovima, napose stubokom različita reakcija Željka i Sabine (ne, nisu Komšići, mada nisu ni daleko). Duboko svjestan svega, a ponajviše toga da je za promjenu prezimena kasno, Željko Jovanović je počeo kameleonski mijenjati ten – u rasponu od Podolnjakovog do Šprajcovog. S druge strane, Sabina Glasovac je u maniri istaknute učenice koja je iznevjerila očekivanja učiteljice, lica priljubljenog uz nadlanice šaka položenih na stol, neutješno ridala proklinjući čas kad je odlučila obući te žućkaste čizmice, potpuno nesvjesna svega što se potom odigralo. Uz Sabinino gorko tuljenje sablasnu tišinu prekidala je tek škripa olovke kojom je Ranko Ostojić, tobože nezainteresirano, po rokovniku kolege iz suparničke frakcije šarao svastike… Predsjedavajućem Bernardiću jednostavno nije preostalo drugo nego opisani prizor protumačiti prihvaćanjem interpelacije utemeljene na trećem prijedlogu aklamacijom.

Uz izvješće braniteljice puka od njega samog, na što u SDP-u uvijek mogu računati, u predigru saborske rasprave ubačena je jedna lokalna partijska ćelija. Bjelovarski drugovi su zatražili promptno preimenovanje ulice nazvane po Juliju Makancu, ministru nastave (školstva) u Vladi NDH. Dijeleći sudbinu svih drugih ministara Vlade NDH koji su dopali antifašističkih šaka, Makanec nije preživio poraće Drugog svjetskog rata, što, znakovito, sa svim ministrima nacističke Njemačke nije bio slučaj. Ipak, po njemu nazvana ulica u širem središtu grada Zagreba nekako je preživjela 4-5 mandata gradske antifašističke vlasti, kao i ona u Bjelovaru. No, u očima bjelovarskih drugova Makancu očito ne ide u prilog ni što je početkom travnja ’41 sudjelovao u opsjedanju vojarni okupacijske jugoslavenske vojske u bjelovarskom kraju, slično kao što su to Hrvati činili i u rujnu ’91 boreći se za isto – vlastitu državu. Naposljetku, nije zgoreg podsjetiti i kako je zločinima nad hrvatskim seljacima u selima bjelovarskog kraja započeta spirala nasilja u Drugom svjetskom ratu, čiji prirodni povijesni nastavak predstavlja suludi teroristički čin majora JNA Tepića, izveden na istom području za rata devedesetih, a koji je počinitelju priskrbio laskavu titulu zadnjeg narodnog heroja komunističke Jugoslavije. Ne nedostaje, dakle, simbolike u izboru Makanca.,

Što je Srbima Milan Tepić, a što nama Mile Blažević Čađo

A kad je simbolika u pitanju, rasprava o interpelaciji SDP-a u Hrvatskom saboru pala je u zgodno vrijeme, taman negdje na 100-tu godišnjicu prve, Karađorđevićeve Jugoslavije, i 75-tu obljetnicu druge, one Titove. Teško je uopće zamisliti prikladniji trenutak za zabranu te tri riječi koje su nadahnule ljude koji su, svaki u svoje vrijeme, stvarali Hrvatsku, time ujedno rušeći njezine političke i logičke negacije – prvu, zatim i drugu Jugoslaviju. Samim time te su riječi toliko velike da ih ne možemo zapisati drukčije nego upravo takvim slovima – ZA DOM SPREMNI! Danas se, doduše, njihova značenja sjećaju ponajprije oni koji su se tim pozdravom pozdravljali, a činila je to uvjerljiva većina hrvatskih vojnika bez obzira kojoj postrojbi pripadali. Uz njih, sjećaju ih se i oni koji bi ih kući dočekivali. Oni koji takvih iskustava nemaju, nemaju se čega ni sjećati. Stoga takvima danas i ne zvuči tako neprirodno zahtjev za brisanjem nadahnuća onih kojih su povijest ispisali.

Osim zabrane pozdrava Za dom spremni Davor Bernardić traži i da se Domovinski rat očisti od svega ostalog vezanog uz NDH. No, tog ostalog za čišćenje ima poprilično… Ne zato jer je NDH bila fašistička, nego zato što je bila hrvatska. Od naziva rodova i formacija vojske, preko činova, sve do naziva oružja, dijelova oružja i druge vojne opreme. U hrvatskoj su se vojsci, kako onoj iz ’41’, tako i onoj iz ’91’, iz nekog razloga koristili hrvatski nazivi, a ne tuđinski, preuzeti što iz turskog, što iz francuskog jezika. Pjesme hrvatskog vojnika devedesetih, baš kao i one četrdesetih, izražavaju svevremensku čežnju Hrvata za slobodom Domovine, a ne veličaju strane im i neprirodne, vremenite ideologije. Nije slučajno ni što su hrvatskom narodu početkom devedesetih tako prirasli srcu grb i zastava s početnim bijelim poljem, ona koju je poljubio prvi hrvatski predsjednik prvi put prisegnuvši na tu dužnost, kao što nije slučajno ni da je Bernardićev neposredni partijski prethodnik te simbole počeo kazneno proganjati označavajući ih reliktom NDH.

Možda sve to čine okuraženi uspjesima u nekim područjima. Primjerice, za NDH je snimljen prvi hrvatski dugometražni igrani film na temu kulturnog doprinosa Hrvatskoj jednog asimiliranog pripadnika njemačke manjine (Ignaz Fuchs iliti Vatroslav Lisinski), što je onako baš šovinistički provociralo manjine. Štoviše, u njemu su, ništa manje šovinistički, glumili redom hrvatski glumci. Nasuprot tome, danas film kojeg novčano i logistički podupire Republika Hrvatska nije tako uskogrudan. Opsesija mu je, najdraža tema i poruka pokazati besmisao hrvatske države i prikazati žrtvu onih koji su je stvorili uzaludnom. Toliko je otvoren da u njemu smiju glumiti srpski glumci, pa čak i neki rodom Hrvati, ali samo ako imaju barem 40-godišnje profesionalno iskustvo u Beogradu, poput Nede i Aljoše. No, dobro, barem kad su u pitanju statisti, nisu toliko rigorozni. Ohrabren filmskim uspjehom Bernardić misli, bude li svojski zapeo i opće mu okolnosti išle na ruku, da bi doista jednog dana sve vezano uz NDH mogao zabraniti.

Ipak, jedan trag NDH Bernardić ne će moći izbrisati, ma koliko se trudio. Ne može izbrisati žive ljude, potomke onih koji su se borili za Hrvatsku državu četrdesetih i rođaka im, a koji su čineći u tome zamjetnu većinu, dragovoljno koračali u prvim redovima, stavili glavu na panj i izborili Hrvatskoj slobodu devedesetih.

No, lider SDP-a nipošto nije prvi koji se sjetio da Hrvatsku treba očistiti od svega povezanog s NDH. Vođeni istom logikom (“sve hrvatsko što je postojalo u NDH – fašističko je”), zdušno su to činili i njegovi mentalni predci, prvo zamijenivši četničku kokardu zvijezdom petokrakom ’45, pa potom i oni koji su zamjenu istog znakovlja, samo u suprotnom smjeru, provodili ’91. Stoga će ovom interpelacijom Davor Bernardić po nečemu ipak ostati upamćen u povijesti SDP-a – kao vođa koji je, tražeći u Hrvatskom saboru zabranu pozdrava hrvatskih vojnika u Domovinskom ratu, definitivno svrstao SDP na stranu njihovih protivnika.

Ako vam je dano znati što drugima nije, to nipošto nije lijepo zadržati samo za sebe, pa evo za kraj ekskluzivne vijestice iz nekih budućih dana. U njoj stoji kako je tercet eminentnih hrvatskih povjesničara (Hrvoje, Ivo i Tvrtko) istražujući ustaški logor Jasenovac došao do dotad nepoznatih, znanstvenih spoznaja. Naime, dajući zatočenicima, mahom pripadnicima manjina i poštenim Hrvatima, tri obroka dnevno, logorski čuvari bi im prije svakog poželjeli – dobar tek! Dobar tek,… dobar tek,… dobar tek, … i tako iz dana u dan,… taj se podmukli izraz kao biljeg fašističkog iživljavanja trajno urezao u genetski kod pripadnika manjina i poštenih Hrvata. To je potvrdio i genetski test proveden na istraživačima samim (makar, što će im to, jer gdje ćeš znaka većeg poštenja u Hrvata nego kad rušiš vlastitu državu). Stoga oni, potpomognuti pučkom pravobraniteljicom i jezikoslovcima, vukovcima u janjećoj koži, zahtijevaju izbacivanje tog eklatantnog govora mržnje iz rječnika hrvatskog jezika i strogu zabranu njegove uporabe, kako u javnom, tako i u privatnom ophođenju. Da onima, čiji su osjećaji njime povrijeđeni, ne bi bilo neprijatno, umjesto te čudovišne kovanice ubuduće se ima koristiti emocionalno neutralna riječ – prijatno! Žurnu interpelaciju Hrvatskom saboru na ovu temu već je najavila predsjednica stranke SDP-SKH, Dalija Orešković…

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Kad već nije išlo u ratu, Hrvatsku se slama u miru

Objavljeno

na

Objavio

Nema Jugoslavije bez zgažene i ucijenjene Hrvatske, bez Hrvatske kojoj su začepljena usta i navučena luđačka košulja. Kad već nije išlo u ratu, Hrvatsku se slama u miru. U taj posao upregnute su brojne institucije, stranke, udruge i pojedinci…

Iako je Slaven Letica još davno objavio knjigu pod naslovom Četvrta Jugoslavija, do sada su ipak postojale tek dvije, ali nisu nikakvi paranoici oni koji se pribojavaju ”treće Jugoslavije” niti plove u omaglici iluzija bez ikakve osnove oni koji je priželjkuju. Ona već dugo nije tabu tema ni paranoidna fikcija pokojnog Tuđmana, nego o njoj na ovaj ili onaj govore i pišu brojni akteri javnog života na – kako njezini pritajeni ili javni podržavatelji kažu – ovim prostorima. Sve ti podržavatelji s onom specifičnom toplinom oko srca dočekuju vijesti poput ove: ”U crnogorskom glavnom gradu u petak je formiran Podgorički klub, neformalno tijelo koje čine bivši predsjednici i premijeri zemalja regije bivše Jugoslavije. Klub ima ambiciju pridonijeti razvoju dobrosusjedstva, regionalne suradnje i afirmacije same regije” (tportal.hr, 01.02. 2019.). ”Afirmacije regije” samo je eufemizam za afirmaciju Jugoslavije, a na tomu se posljednjih godina radi na veliko.

Ali nema Jugoslavije bez zgažene i ucijenjene Hrvatske, bez Hrvatske kojoj su začepljena usta i navučena luđačka košulja. Kad već nije išlo u ratu, Hrvatsku se slama u miru. U taj posao upregnute su brojne institucije, stranke, udruge i pojedinci. Običan čovjek nije ni svjestan zamašnosti tog projekta gušenja hrvatske samosvijesti radi uspostave ”treće Jugoslavije”, kako god se ona formalno zvala i kakav god formalni okvir imala. Pogledamo li pozornije bilo koji segment hrvatske zbilje, vidjet ćemo neku natruhu tog protuhrvatskog nastojanja, trag zaraze. Pokušat ću na nekoliko nasumce izabranih i s idejom Jugoslavije naoko nepovezanih primjera pokazati da je tomu tako.

Izvjesni Haris Ljevo u tekstu ”Zašto u Hrvatskoj cvjeta neofašizam: Bušićev put od teroriste do heroja”, želeći dokazati kako Kolinda Grabar Kitarović nije bila u pravu kada je svojedobno natuknula o opasnosti od potencijalnih islamskih terorista u susjedne države, piše: ”Kada zlonamjerno želite ocrniti jednu zemlju ili narod, u tom slučaju je narativ daleko važniji od činjenica, što je zvanična Hrvatska pokazala i u ovom slučaju. Međutim, ukoliko umjesto narativa osnov za priču uzmemo činjenice, onda možemo vrlo jasno vidjeti kako s terorizmom mnogo više veze ima zvanična Hrvatska od BiH” (vijesti.ba, 10.02. 2019.). Svoj zaključak da je Hrvatska bliža terorizmu od BiH Ljevo izvodi iz prikazivanja predstave ”Tko je ubio Zvonka Bušića”, i to isti dan kada cijela Bosna strepi od poludjelog mudžahedina, a u medijima čitamo naslove poput sljedećih: ”Cijela BiH traži ludog i opasnog višestrukog ubojicu: Sinoć je ubio policajca”, ”Poremećenom mudžahedinu ovo je treće ubojstvo. U kući mu našli hrpu eksploziva”, ”Ovo je poremećeni mudžahedin koji je jutros upucao i izbo čovjeka u BiH” itd.

Mogli bismo odmahnuti rukom, koga briga što lupeta tamo neki Ljevo, ali se Ljevo svoju konstrukciju podupire citatima svojih hrvatskih sudrugova, pa tako citira Tomislava Klauškog koji je također dobio napadaj moralne panike zbog predstave o Bušiću: “Time se javnosti, a naročito mladim generacijama, šalje poruka o idealu hrvatskog domoljuba. Kao i o tome da su svi zločini opravdani ako se čine u ime hrvatstva. I u terorističkim aktima, i u Domovinskom ratu, ali i u korupciji i kriminalu. Sve je legitimno ako se čini s Hrvatskom na usnama.” Zanimljivo je kako tipovi poput Klauškog, Ljeve i sličnih bez trunke oklijevanja Bušićev čin izjednačavaju ne samo sa terorizmom nego i sa ”svim zločinima” navodeći dalje zločine u ratu, korupciju i kriminal… Ponekad kad sam zlovoljan i rezigniran, bude mi žao pokojnog prijatelja što je cijeli život žrtvovao za narod koji u vlastitoj državi šutke podnosi da se o njemu pišu ovakve gadosti. No, kada stvari sagledamo racionalno, jasno je da legenda o Bušiću mora umrijeti da bi Jugoslavija oživjela.

Gledam na Valentinovo prijenos sjednice Sabora. Dame, kojima kiretaža odavno ne prijeti ni u teoriji, dramatičnim glasom čitaju iskaze žena koje su preživjele strahote kiretaže u hrvatskim bolnicama. Čovjek bi pomislio da to nisu bolnice već mučilišta. Inače, taj sustavni napad na hrvatsko zdravstvo, koje je unatoč svemu još uvijek na solidnoj razini, nije potaknut željom da se usluga unaprijedi, nego je smišljeni pritisak da sustav što prije kolabira, to jest da država zapadne u stanje kaosa kako bi se stekli uvjeti da na ruševinama Hrvatske nastane nešto drugo. Međutim, nikada te za ženska prava silno zabrinute i rodno osviještene gospođe, ako je još dopušteno tako ih zvati, nisu čitale iskaze silovanih Vukovarki niti su se na bilo koji način solidarizirale s njima. A i kako bi kada su Vukovarke silovane pod petokrakom pod kojom vrle borkinje za ljudska prava još uvijek rado stupaju.

Ljevin zemljak Tarik Filipović neki dan u kvizu Potjera na pitanje tko je od trojice diktatora na vlast došao demokratskim putem – u ponudi su bili, čini mi se, Staljin, Hitler i Pol Pot – komentirao riječima: ”Da, Hitler, malo čudno, ali vidimo da u posljednje vrijeme u mnogim zemljama…” Mudro se zaustavio prije nego što je s Hitlerom usporedio možda Orbana, Trumpa, Salvinija ili Kaczynskog. A ljudi poput Filipovića utjelovljenje su mainstreama, iz njihovih usta teče kvintesencija srednjostrujaške misli u narodne uši. I da vodi još tri kviza iz Tarikovih usta nikada ne bi izašlo ništa politički nekorektno, zato i jest znakovito da ga nacionalna osviještenost asocira na Hitlera. Nacionalno se hoće učiniti nedopustivim, izjednačiti s nacizmom, a Tarik je čovjek izoštrenog sluha za takve stvari. Mora biti ako želi sačuvati popularnost i status na televiziji.

Za kraj. U Podgoričkom klubu kažu da se neće baviti poviješću, nego budućnošću. Toga si treba bojati: da se namjeravaju baviti poviješću, moglo bi ih se nazvati tek povjesničarima amaterima i nostalgičarima, ali ovako su opasni.

Damir Pešorda/Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Zbunjeni suverenisti ili ćatine ćate?

Objavljeno

na

Objavio

Jesu li saborski zastupnici Hasanbegović i Zekanović istinska jezgra hrvatskih suverenista koja će se etablirati na predstojećim europarlamentarnim izborima ili su Plenkovićevi spavači na desnici, ćatine ćate, koje se aktiviraju u kritičnim situacijama kada treba spašavati vladajuću većinu, pitanje je koje ovog tjedna visi u zraku.

Neobična situacija dogodila se prekjučer u Saboru prilikom izglasavanja izmjena Zakona o privatizaciji Ine.

Nakon što je Davor Bernardić pozvao kolege iz opozicije da napuste sabornicu, svi oporbenjaci su izašli, osim dvojice, Hasanbegovića i Zekanovića. Glasovanje je održano s minimalnim kvorumom od 76 zastupnika. Od toga su 74 zastupnika bilo za, a spomenuta dvojica protiv.

Ishod je bizaran. Glasuješ protiv, ali samim tim glasovanjem podržavaš opciju “za”, točnije, omogućuješ joj kvorum i, u konačnici, pobjedu. Da je samo jedan od njih dvojice izašao, izmjena zakona bi pala zbog nedostatka kvoruma.

Na pitanje zašto je ostao u sabornici, Hasanbegović je odgovorio: “Bernardić je ovo izveo na svoju ruku… Nisam ni shvatio što se događa…”, dok je Zekanović izjavio kako mu je žao što nije napustio sabornicu i tvrdi kako bi to učinio da je “znao da neće biti dovoljno ruku”, piše Nino Raspudić / Večernji list

No poslije glasanja nema kajanja. Što se iz svega navedenog može zaključiti? Jesu li, kao što ih neki već optužuju, zastupnici Hasanbegović i Zekanović spavači HDZ-a, dude varalice za povodljivo desno biračko tijelo, koji će u trenutku kada dođe stani-padni uvijek glasovati za HDZ, time i za vladavinu HNS-a, Pupovca i svega drugog što uz to ide?

Ili su smušenjaci koji su slučajno ostali u Saboru i nisu shvatili da time održavaju kvorum i omogućuju donošenje zakona kojem se tobože protive?

Ako pretpostavimo da jeste tako, sljedeće pitanje bilo bi zašto se vladajuća većina urušila i zašto su morali potegnuti zadnje osigurače, spavače na “suverenističkoj desnici”? Zašto neki članovi vladajuće većine nisu došli na glasovanje?

Zašto nije glasovao Milorad Pupovac, a jeste Furio Radin? Možda je u općoj pregrijanoj atmosferi hitio izbjeći teret optužbi kako privilegirano izabrani Srbin predaje Inu strancima. Već kruži šala kako je Pupovac ispao veći hrvatski suverenist od Hasanbegovića i Zekanovića. Nadalje, zašto na glasovanju, primjerice, nije bila Milanka Opačić, a jeste Marija Puh?

Je li riječ o Bandićevom cimanju većine, o podsjetniku HDZ-u da ih drži na uzici i da im u svakom trenutku može srušiti većinu? Ili su se neki zastupnici osobno suzdržali zbog vlastite političke budućnosti, poput Darinka Dumbovića, koji je iz šeste izborne jedinice u kojoj se nalazi sisačka rafinerija, pa možda razmišlja – ako se sutra stvari oko Ine na terenu zakompliciraju, kako ću izaći glasačima na oči? Ili je sve skupa plod slučajnosti i trenutnog nemara onoga koji ih okuplja u većinski glasački zbor?

Tomislav Saucha je, naravno, bio prisutan i glasovao za. On je HDZ-ova najsigurnija ruka, u podne i u ponoć mogu biti sigurni da će biti u sabornici kad god im zatreba. Ako je Franjo Tuđman imao broj 1, Sauchi bi trebali dati nultu iskaznicu HDZ-a, toliko je odan toj stranci. Ljudima bi, u pravilu, trebalo vjerovati na riječ. Možda su se Hasanbegović i Zekanović stvarno zabunili.

No, nije im prvi put. Kad je u svibnju 2017. krenula operacija preslagivanja, preciznije – najveće prevare glasača u povijesti hrvatskog Sabora, glasovali su protiv opoziva ministra Marića i time de facto HDZ-u omogućili sljedeći korak trženja vlasti s HNS-om, Pupovcem, Sauchom i ostalima.

Ili je tu Hasanbegović ispao naivan, jer su ga u sljedećem koraku izbacili iz HDZ-a, ili su ispali naivni oni koju su vjerovali da je postao stvarna oporba. Nakon kvorumašenja u srijedu uslijedile su optužbe kako prijetvorno skuplja dio nezadovoljnog HDZ-ovog biračkog tijela, e da bi u prvoj situaciji kad je vladajućima neočekivano zagustilo, pristao održavati im kvorum, zajedno sa Zekanovićem.

Nezgodno je za samoproglašene suvereniste kada u očima javnosti ispadnu ćatine ćate. Njihove prve izjave o zbunjenosti i nehotičnoj pogreški odudaraju od onoga što su govorili kasnije, kada su tvrdili kako nisu htjeli biti dio igrokaza SDP-a, koji je s HDZ-om suodgovoran za stanje s Inom, što stoji, ali onda su trebali izaći iz sabornice i prije Bernardića. Nekad se čovjek zapita postoji li itko na hrvatskoj političkoj sceni tko je neupitna oporba vladajućoj oligarhiji, tko s njima nije koalirao ili ih podržavao, uključujući i SDP, od Istanbulske konvencije do sprječavanja referenduma o promjeni izbornog zakona?

Uglavnom, tri mjeseca prije europarlamentarnih izbora, dva zastupnika za koje se špekulira da će ići zajedno, zabila su spektakularan autogol, ono što se nekada zvalo eurogol, ali samima sebi.

Ostaje im stigma da su Plenkovićevo desno krilo koje će se teško otarasiti. Nad ekipom oko Hrasta odranije visi sumnja da je njihovo prikupljanje potpisa za referendum o Istanbulskoj konvenciji bio svjesno ometanje važnije referendumske inicijative za promjenu izbornog zakona, kojoj su razbili frontu volontera zapaljivim partikularnim pitanjem, umjesto da je fokus ostao na temeljnom problemu, promjeni izbornog zakona, što bi onemogućilo ubuduće da se donose važne odluke bez potrebnog legitimiteta.

U prijelomnom trenutku omogućiš Plenkoviću opstanak na vlasti kroz koaliciju s HNS-om, a onda radiš partikularni referendum protiv onoga što takva vlast radi, umjesto da se stvar mijenja iz temelja.

I kada nisu bili HDZ-ovi spavači, tzv. desne opcije u Hrvatskoj do sada su imale malo što za ponuditi – uglavnom su se svodili na čudan splet primitivizma, sitne korupcije, fetišističkog simboličkog vezivanje uz poražene i moralno kompromitirane opcije, iscrpljivanje javnosti besmislenim raspravama o pozdravima i simbolima dok se u stvarnosti razvaljuju zadnji ostaci istinske suverenosti.

Od starih emigranata u Kanadi sam davno čuo važan poučak – čim je netko puno “ustašovao” znali smo da je udbaš. Danas su takvi ili u službi vladajuće oligarhije koja rastače državu, kao desni osigurač, ili su korisne budale, ako to rade nesvjesno. U svakom slučaju reduciraju prostor za istinsku, ozbiljnu suverenističku opciju.

U Europi su tendencije potpuno drugačije. Zadnje predizborne ankete na razini cijele EU pokazuju kako će talijanska Liga postati pojedinačno najjača stranka u Europskom parlamentu, očekuje se da će imati više zastupnika od njemačke CDU. Više od dvije trećine zastupnika iz Italije bit će iz redova stranka koje simpatizeri nazivaju suverenistima, a protivnici eurofobnim populistima.

U Francuskoj stranka Marine Le Pen dobiva dva postotka više od Macronove, Orbanov Fidesz u Mađarskoj sam osvaja pedeset posto, Kaczynskijev Pis u Poljskoj više 40%.

Kod nas, pak, oni koji se javno busaju u prsa kao veliki suverenisti i bore za mršavi prelazak praga, u međuvremenu spašavaju izmjene zakona koje omogućavaju definitivnu prodaju najveće energetske tvrtke tako što kao panjevi ostaju u Saboru glasujući rukom protiv, a guzicom za, a onda takvo spašavanje kvoruma objašnjavaju zbunjenošću. Mi smo, izgleda, uvijek mimo svijeta i trendova.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Zekanović: Bio sam protiv Zakona o Ini, ali sam pogriješio što sam sačuvao kvorum vladajućima

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari