Pratite nas

Vijesti

Kako je suzavac Predraga Raosa pokrenuo epidemiju moralne kuge u Hrvatskoj

Objavljeno

na

“Predrag Raos je tako raskrinkao svoje »rođake po (ne)moralu« koji su ga se već i prije »nastupa« sramili, a koji će ga sada vjerovatno pokušati i izbaciti iz P.E.N. obitelji i proglasiti kopiletom. No već će biti kasno. Car je gol. Gol je i Raos, ali to smo već i prije znali.”

Svi su već vidjeli video: Predrag Raos je napravio svojevrstan šokantni performans protiv kolega pisaca koji su, kako je to Raos zorno rastumčio u kamere, htjeli i u njegovo ime podržati “ljubav za sve”, a što im on nikako nije htio dati za pravo, te je zbog toga pištaljkom i galamom odlučio prekinuti konferenciju za novinare. Pri tom je psovao i vrijeđao te je na kraju, kad su ga navodno htjeli zaključati u sobu, poprskao jednu ženu suzavcem (vrstom spreja koji žene npr. nose u torbicama kao obranu od silovatelja). Svakako, Raosovo prostačenje i ozljeđivanje žene nije nešto što bi jedan kršćanin ili kršćanka trebali podržavati i hvaliti. No to svi mi, bar se nadam, znamo. Htio bih reći nešto drugo.

Za početak, Predrag Raos je sve napravio u svom poznatom stilu. Svi koji su ga ikada gledali u nekoj od bezbrojnih Malnarovih emisija „Noćne more“ na kojima je Raos gostovao, znaju da je to njegov standardni rječnik i nastup, sada tek pojačan pištaljkom i suzavac-sprejem. Nije, dakle, Raos nimalo lud, niti je „ispalio“, kako se to sad odjednom hoće prikazati. Nije lud ni onda kad se izruguje s Crkvom, a dosljedno tome, nije lud ni onda kad se izruguje s LGBT aktivistima i njihovim simpatizerima. Uostalom ovaj njegov performans je ljevičarskog nadahnuća. Sličnu stvar svakodnevno po cijelom svijetu rade aktivistice Femena skidajući se gole i napadajući biskupe na konferencijama za novinare i sl. No eto, danas dok je vrlo moderno i pomodno, bar naizvan, biti prijatelj homića i suosjećati s njima zbog ugroženih “prava na ljubav”, a u isto vrijeme napadati biskupe i popove, Raos, kojemu je pomodnost i “što će ljudi reći” zadnja rupa na svirali, je odlučio izvesti stvari na čistac, i na iznenađenje mnogih, napasti na svoj vlastiti ljevičarski tabor pokušavjući raskrinkanti licemjerje u koje su se njegovi kolege i kolegice zakrabuljili. Lako se je, naime, naslađivati i smješkati dok spomenute aktivistice Femena golih sisa napadaju na biskupe i gađaju ih krem-pitama u glavu, no šokantno je i prestaje ti biti smiješno kad netko istu tu taktiku upotrijebi protiv tebe koji se – jednako kao i nesretni napadnuti biskupi – smatraš naprednim, pravednim i moralnim, i tako učini da uvidiš da se i u tvoju moralnost i istinoljubivost ozbiljno sumnja.

A ako baš hoćete, Predrag Raos je, ustvari, napravio ono što bi mnogi “lijevi mislioci” htjeli pogdjekad napraviti, ali ih pomodnost drži zarobljene u jarmu te su potpuno nemoćni nad samima sobom za ostvariti bilo kakav čin koji bi išao „protiv struje“ i koji bi im dao autentičnost sazidanu makar, u nedostatku boljih, i na raosovskim anarhističkim principima. Sve vam to vrlo brzo postane jasno kad u neslužbenim razgovorima čujete što mnogi “lijevi” potajno misle o homoseksualcima i cijelom tom aktivističkom pokretu. Zvuče, naime, vrlo slično Predragu Raosu dok u kafani govore o homićima, ali sve je to, kako se ono kaže, “of the record”; a kad treba službeno i na dužnosti, kad se snima, tada skoro da im bomboni ne ispadaju iz ustiju.

I po bezbrojnim zgroženim reakcijama na Raosov “nastup” (npr. Predrag Matvejević: “Bilo je strašno!”), vidimo kako je i među običnim pukom i među “elitom” danas moderno napumpavati svoj ego zgražajući se nad ovim ili onim, prokazujući ove ili one “moralne gube” misleći da isključivo “ja”, uzdignut u sferu vlastite nad-moralnosti, izmičem uperenom kažiprstu. No čim upreš kažiprst u nekoga, pa bio to i “prostak” Predrag Raos ili neki “licemjerni pop”, odmah je i na tebi ista ona guba na koju prstom ukazuješ, jer ta guba i nije ništa drugo nego upiranje kažiprsta u drugoga ili drugu i posljedično tome postavljanje sama sebe u nad-moralnost. Tako da je ta “nad-moralnost” zapravo licemjerje koje se hrani ispraznim zgražanjem, a zgražanje – kojim nas tako ustrajno obasipaju i TV voditelji, političari i novinari – je tako posljedica snobovski izmoraliziranog društva koje je, dok licemjerno glumi moralnost i ljubav, ustvari potpuno dekadentno.

Stoga u vremenu kad je moral sveden na osobnu preferenciju, izbor – kao u šoping centru u kojem s polica biraš samo ono što ti paše – odjednom postalo moderno, koliko god to bilo apsurdno, pozivati se na neki objektivni moral koji bi kao trebao vrijediti za sve. No kako u vremenu sveopćeg relativizma, morala praktički više nema, preostaje jedino zgražanje – neka vrsta, kako prije rekoh, isprazne malograđanštine. Sad ćemo, stoga, danima morati slušati moralne prodike i jadikovke poradi Raosa. No ovaj put to neće raditi, mnogima mrski, „popovi“, već će njihovo mjesto dežurnih moralizatora zauzeti zamjenske “moralne vertikale” društva.

Treba dakle biti pošten i ne raditi od Raosa borca “na našoj strani” i žaliti što on nije bio pristojan pa da se možemo eventualno s njime poistovjetiti. Raos je nekakva nazovi subkultura i da bi ostao dosljedan samome sebi, nikako si nije mogao dopustiti da bude pristojan, jer bi upravo s tom eventualnom pristojnošću došao u opasnost da ga netko poistovjeti s onima koje je napao – s malograđanskim čuvarima moralnog poretka, poretka koji, ponovimo još jednom, u sekularnom svijetu iskorjenjenom iz svake tradicije više uopće ne postoji. Ili da ga možda netko, opet krivo, poistovjeti sa svojevrsnim čuvarom kršćanskih vrijednosti, a Predrag Raos, koliko je meni poznato, ne gaji ni najmanju želju da ga se stavlja u kontekst Crkve i vjere.

Možda bi se, stoga, moglo s pravom reći da Raosov performans poručuje kolegama sljedeće: vi koji govorite u ime morala, morala koji ste – pozivanjem na slobodu izbora, ujednačavanjem svega na isto, odustajanjem od hijerarhije vrijednosti – sami ukinuli, sada ćete se kao u zrcalu ogledati u mome liku i tamo ćete vidjeti same sebe onakvima kakvi zaista jeste – ljudi bez morala koji govore o moralu. Jer kvazi-moral koji vi zastupate proizvodi upravo ovakve kao što sam ja i takve kao što ste vi: psovače i bludnike – ja sam to otvoreno, a vi prikriveno i licemjerno. Nemojte se stoga zgražati nada mnom, jer se tako ustvari zgražate nad samima sobom.

Predrag Raos je tako raskrinkao svoje “rođake po (ne)moralu” koji su ga se već i prije spornog “nastupa” sramili, a koji će ga sada vjerovatno pokušati i izbaciti iz P.E.N. obitelji i proglasiti svojevrsnim kopiletom. No već će biti kasno. Car je gol. Gol je i Raos, ali to smo već i prije znali. Ipak, ponavljam još jednom, način na koji je Raos postigao svoj cilj nema ništa sa kršćanstvom, sa vjerom i ljubavi, makar njegov performans povećao broj onih koji će biti ZA. On ovim također nije učinio nikakvu uslugu kršćanima, već je jedino možda učinio uslugu onome ili onoj koja će eventualno uz pomoć prepoznavanja same sebe u Raosu, zamjetiti svoje licemjerje i vratiti se u vlastitu realnost koja redovito nema mnogo veze ni s ljubavlju ni s tolerancijom, a još manje s ičijim pravima.

Petar Nodilo SJ

Bitno.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Vijesti

Sotinjani uzeli pravdu u svoje ruke i podnijeli tužbu protiv Srbije

Objavljeno

na

Objavio

Sotinjani, kao i većina mjesta na tom području, još uvijek tragaju za svojim najdražim

Dragica Urukalović tijekom okupacije Sotina izgubila je oca, sestru i nekoliko članova uže obitelji. U selu je boravila do sredine studenog. Prvi puta nakon 27 godina s ekipom RTL-a odlazi u podrum kuće u kojem je bila zatočena, pišu Vijesti RTL

“Što smo radili? Ja i sestra smo morali ići. Tata je bio pošteđen kao par dana pošto je tu bio pretučen pa nije mogao, a ja i sestra smo išli na prisilni rad.”

Svi Hrvati, kao i njihove kuće bili su obilježene, a brutalno zlostavljanje svakodnevica.

“Gore su nas posjeli i da se dogovorimo, silovat će. Ja sam onda molila jer sestra je bila mlada, bila je cura, onda sam molila ako što moraju onda neka rade samnom, neka sestru ostave na miru.”

Dragicu i njezinu sestru od silovanja spasio je tada jedan mladi vojnik. No nakon izlaska iz Sotina, niti nju, ali niti oca više nije vidjela. Zatekla ih je sudbina 68-ero žitelja toga prije rata većinski hrvatskoga mjesta nadomak Vukovaru.

Poput Đure Počića koji je identificiran 1998. klasičnom metodom i pokopan na memorijalnom groblju, no…

“Prije tri godine uspostavilo se da to nisu njegovi ostaci i ponovo sam prošla svu tu kalvariju i sahranila 20 posto posmrtnih ostataka svog supruga”, kaže Amalija Počić, Đurina supruga.

Većina posmrtnih ostataka Sotinjana nađena je u masovnoj grobnici u Vučedolskim vinogradima. No upornost ovih ljudi i osobna istraga koju su vodila dovela ih je do novih spoznaja. Zahvaljujući i procesu koji je vođen u Beogradu, Žarko Milošević koji je osuđen na devet godina pokazao je još jedno mjesto masovne grobnice. Stara Ciglana, odakle su posmrtni ostaci premještani u rovove klaonice gdje su se zatrpavani zajedno sa životinjskim ostacima.

“Tu gdje je ovaj korov, tu su bili kanali gdje su se bacali od klaonice i onda im je bilo jako blizu gdje je ona šumica, to ti je ta Ciglana i onda su ih samo ovdje preko njiva dovezli tu i pobacali”, kaže Igor Matiješević, Inicijativni odbor obitelkji nestalih Sotin.

Slučaj krvnika Miloševića koji je pokazao mjesto zločina nije izoliran. Za to postoje i pisani tragovi koji su dostavljeni hrvatskom pravosuđu još prije tri godine.

No, Sotinjani ne staju. Uz pomoć države ili bez nje, traže istinu. Trenutačno su zahvaljujući prvoj presudi pred beogradskim tužiteljstvom podnijeli tužbu protiv Srbije.

Traže naknadu štete. Uz to nadaju se i skorom početku novog procesa pred Tužiteljstvom u Beogradu, za Vučedolske vinograde, ali i sve pojedinačne zločine. Zbog istine i pravde koje hrvatska žrtva zaslužuje.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Vijesti

Hrvatska strana mora odbaciti staru i posegnuti za potpuno drugačijom i novom politikom

Objavljeno

na

Objavio

Ako se sada, nakon ovih nakaradnih izbora, Hrvati u BiH ne pobune i ne postanu problem, odnosno ne počnu raditi probleme, nitko ih ni dalje neće “doživljavati”.

Politički vođa BiH Hrvata Dragan Čović prve je sugovornike, nakon što je izgubio trku za člana Predsjedništva BiH, pronašao u Zagrebu. Pritom se hrvatska državna politika “isprsila” do kraja, pa su s Čovićem razgovarala sva tri predsjednika – države, Sabora i Vlade.

Nakon razgovora Čović je rezime ovog političkog druženja sveo na poruku kako BiH Hrvati “imaju potporu Zagreba”. No, postavlja se pitanje za što to Čović kao politički predstavnik Hrvata ima potporu Zagreba? Za participiranje u vlasti Federacije s Bošnjacima ili ne? Za formiranje Doma naroda ili ne? Za suradnju s Dodikom ili ne?

Druga je nepoznanica kakvu to potporu Zagreb uopće može dati BiH Hrvatima. Diplomatsku ili nediplomatsku, konkretnu ili formalnu? Dosadašnja dugogodišnja sljubljenost političkog Zagreba i političkog vrha BiH Hrvata doživjela je, naime, samo poraze. Sva bruxelleska lobiranja Andreja Plenkovića te lobiranja Kolinde Grabar-Kitarović u Sarajevu, Moskvi, Washingtonu i Ankari nisu uspjela.

Sva njihova tumačenja svjetskim liderima o neravnopravnosti i ugroženosti Hrvata koji gube konstitutivni karakter zajamčen Daytonom doživjela su poraz, kao i sav oratorski i medijski trud Čovića i njegovih da unutar BiH promijene nakaradni zakon koji omogućuje Bošnjacima da opetovano izabiru hrvatskog člana Predsjedništva. Očito je da Plenković i Grabar-Kitarović nisu bili dovoljno uvjerljivi, kao ni Čović, svaki na svom području. Ili se nisu dovoljno trudili ili su bili premlaki. To što argumente Hrvata iz BiH i Hrvatske nitko u svjetskoj politici, a ni Izetbegovićevi Bošnjaci ne doživljavaju, znači da hrvatska strana mora odbaciti staru i posegnuti za potpuno drukčijom i novom politikom.

S obzirom na to da je politika Bošnjaka, kao i ona Dodikova, brutalno jasna i agresivna, odgovor kakva bi to nova politika Hrvata trebala tu biti, sam se nameće. Jednako brutalna. To jest apsurd, no, ako se sada, nakon ovih nakaradnih izbora, Hrvati u BiH ne pobune i ne postanu problem, odnosno ne počnu raditi probleme, nitko ih ni dalje neće “doživljavati”.

Oni koji koriste teže riječi dosadašnji hrvatski i angažman Hrvatske oko pitanja ravnopravnosti Hrvata u BiH tumače kao mlitavu i na momente kukavičku politiku kojom su Hrvati de facto sami omogućili da im se dogodi ovakva situacija.

Što se političkog Zagreba tiče, on u ovom trenutku mora u cijelosti stati iza budućih političkih poteza BiH Hrvata, ne smije im ni u čemu otežavati, a najmanje što može odmah učiniti jest da pošalje jasne diplomatske signale svuda gdje treba da će Hrvatska surađivati s državom BiH kao i do sada, no da to neće uključivati komunikaciju sa simbolom svih problema, Željkom Komšićem.

Što se Čovića tiče, pred njim su dva izbora: ili će, kao što mnogi sada očekuju, krenuti u političku trgovinu s Izetbegovićem, prihvatiti koju ministarsku funkciju više i popuniti koju fotelju više, ili će, pak, zaključiti da mu političko raspoloženje unutar hrvatskog korpusa više ne omogućava tu klasičnu političku trgovinu. Logika, kao što je već rečeno, kaže da Hrvati trebaju postati “problematičniji” nego što su do sada bili.

To znači da moraju početi opstruirati vlast na onim razinama gdje to mogu učiniti i koristiti preostale mogućnosti veta. Vlast će pri tom formirati, naravno, tamo gdje su Hrvati odnijeli većinsku pobjedu. Plašiti se da će međunarodna zajednica zauzvrat pomesti sve neposlušne Hrvate i staviti svuda buket malih Komšića sada više nije realan jer bi tako riskirali bunu Hrvata. Nadalje, postoje stotine načina da BiH Hrvati počnu javno demonstrirati građanski neposluh, a u toj borbi legitimni postaju i svi oblici tzv. neprincipijelnih koalicija.

Ovo se, naravno, odnosi ponajprije na koaliranje s političkim vođom Srba u BiH, Miloradom Dodikom koji je zbog novog poraza Hrvata postao politički puno jači nego prije. I što je sramotno za Hrvate, u ovom trenutku on je postao i politički zaštitnik Hrvata koji sada, htjeli to ili ne, na državnoj razini doista ovise o Dodiku. Da bi sramota bila veća, čak i država Hrvatska na vrlo konkretan način ovisi o dobroj volji i taktici Dodika, primjerice kada je u pitanju podizanje tužbe BiH oko gradnje Pelješkog mosta.

Nema, međutim, mnogo onih koji bi stavili ruku u vatru da Čović i njegovi mogu preokrenuti kapute i umjesto dosadašnje nedovoljno pametne politike krenu odvažno u političke akcije koje će svi shvatiti i koje bi mogle sve zabrinuti i postići da se Hrvate počne ozbiljnije doživljavati. No, što je Hrvatima drugo preostalo? Poklone li se sada, to će samo pojačati iseljavanje i za četiri godine možda više i neće moći biti problem.

Davor Ivanković / Večernji list

Sjednica HDZ-a BiH i HNS-a – Vlasti uvjetovati Izbornim zakonom

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari