Pratite nas

Feljton

Kako je Tuđman pomirio emigrante i udbaše

Objavljeno

na

Prvi veliki događaj na kojem je došlo do susreta dvaju donedavno nespojivih svjetova, hrvatske emigracije i članova represivnog obavještajnog sustava, održan je 24. i 25. veljače 1990. na I. Općem saboru HDZ-a koji se održavao u Koncertnoj dvorani “Vatroslav Lisinski” u Zagrebu.

Pripreme za taj sabor na kojem se trebalo okupiti oko dvije tisuća delegata HDZ-a, od kojih su neki prvi put iz emigracije stigli u Hrvatsku, počele su znatno prije. Problem je bio u tome što mnogi pripadnici emigracije nisu imali jugoslavenske putovnice, a mnogi od njih bili su i na Udbinu popisu neprijateljske emigracije te su o njima vođeni dosjei. Među glavnim organizatorima tog događaja bio je tadašnji glavni tajnik HDZ-a, budući hrvatski predsjednik Stjepan Mesić. On je zatražio sastanak kod tadašnjeg ministra, odnosno sekretara za unutrašnje poslove SR Hrvatske Vilima Mulca. Mesić o tome kaže:

“Rekao sam mu da bi trebalo dobro osigurati taj sabor HDZ-a jer će doći i jedan dio emigranata i da nam je važno da ne bude problema. Ministar je tada rekao da će on svim emigrantima na tri dana osigurati pravo prolaza, bez obzira na to imaju li naš pasoš ili tuđi, ako nije za njima izdana potjernica zbog ratnog zločina. Dakle, tako smo se osigurali da ne dođu ratni zločinci. I drugo, s njim sam dogovorio da nam omogući vrlo dobro osiguranje i da se pregleda sam prostor dvorane ‘Lisinski’ prije događaja. Za osiguranje tog skupa bili su zaduženi Mato Laušić i njegov kolega Vjeko Brajović. Tu sam čuo za Josipa Perkovića da radi negdje u sustavu, ali nisam konkretno čuo što je bio njegov posao jer su mi u tom trenutku bili važniji Laušić i Brajović koji su mi bili dodijeljeni.”

sl5Vjekoslav Brajović bio je u to vrijeme načelnik Odjela za javni red i mir, osiguranje i izvanredne mjere u tadašnjem gradskom sekretarijatu unutrašnjih poslova.

Ankica Tuđman u svojoj knjizi ‘Moj život s Francekom’ ističe da je Vjekoslav Brajović organizirao i osobno nadzirao doček iseljenika u zračnoj luci. Novinar, urednik i TV voditelj Romano Bolković u svom tekstu “Russellov paradoks” piše da je Brajović još u siječnju 1990. u svom uredu primio cijeli niz HDZ-ovih predstavnika: Ćiru Grubišića, Vicu Vukojevića, Pericu Jurića i Stipu Mesića. Također piše da je Brajovića kao pregovarača odredio Mato Lisičak, tadašnji v. d. sekretara gradskog SUP-a, a prije načelnik sektora upravnih poslova u GSUP-u.

Vjekoslav Brajović potvrdio je da je dobio naredbu od Mate Lisičaka da primi predstavnike HDZ-a i razgovara s njima. On kaže da su se ti sastanci održavali u tadašnjem uredu Mate Lisičaka u zgradi policije u Petrinjskoj, na drugom katu, ali i u njegovu uredu u susjednoj Matičinoj ulici:

“Kao načelnik jednog samostalnog odjela u gradskoj policiji ne bih to ni u ludilu mogao samostalno dogovarati bez zapovijedi s najvišeg vrha. Na tim sastancima koji su se održavali u siječnju 1990. dogovorio sam da će emigranti dolaziti isključivo preko zrakoplovne luke, nikako automobilima preko slovenske granice jer bi ih ondje uhitili s obzirom na to da su oni na saveznom nivou bili smatrani neprijateljskom emigracijom. Ali posebno je bilo naglašeno da pri dolasku u zračnu luku sa sobom ne nose nikakva hrvatska obilježja i simbole, nikakve hrvatske zastave, posebno ne one s prvim bijelim poljem, da se ne zezaju. Rekao sam da će ih na Plesu čekati moji ljudi.”

Iznad svih njih po hijerarhiji bio je Josip Perković i vjerojatno je upravo on bio taj koji je delegirao poslove.

O Josipu Perkoviću Stjepan Mesić detaljnije je čuo od Mate Laušića i Vjeke Brajovića. Njih dvojica prisustvovala su, čini se, i Mesićevu sastanku s ministrom Vilimom Mulcom. Budući da je u to vrijeme Mesić intenzivno obilazio teren i znao je kakvo je raspoloženje građana, bio je uvjeren da će HDZ na predstojećim izborima pobijediti, a svoja je razmišljanja prenio i ministru:

“I ja kažem Mulcu da ćemo mi pobijediti i da nam je zato važno da ne dođe do kakvog skandala ili ekscesa. Ova dvojica, Laušić i Brajović, poslije su me pitala zar mi stvarno mislimo pobijediti. Rekao sam im: ‘Ovako, ako mi ne pobijedimo, ja plaćam janje, a ako pobijedimo, vi plaćate.’ I platili su janje. Tad sam drugi put u razgovoru čuo za Josipa Perkovića jer je bio na nekakvoj funkciji, ali ne znam točno kojoj.”

Josip Perković bio je tada na funkciji pomoćnika ministra unutrašnjih poslova SRH, a time i šefa hrvatskog republičkog SDS-a. Njegov nadređeni ministar Vilim Mulc došao je na tu funkciju po političkoj liniji, odnosno iz partije. Postavio ga je direktno Mika Špiljak. Perković kaže da mu je Mulc odmah dao odriješene ruke i obećao potporu za sve što čini u okviru Službe državne sigurnosti. Evo kako je Perković u razgovoru za Večernji list opisao pripreme za sabor HDZ-a:

“Već smo u najavama sabora, dakle u siječnju 1990., imali informacije da će određen broj ljudi u Zagreb doći s ‘neurednim dokumentima’. Bez viza i sl. Oformio sam ekipu operativaca u zračnoj luci Pleso, jer su delegati iz inozemstva uglavnom dolazili zrakoplovima, uvezali smo ih s ekipom koja je radila u dokumentaciji i za svaku osobu koja je prolazila kroz takvu našu evidenciju na aerodromu morali su pitati mene. Telefonski. Na dan održavanja sabora, navečer, stigao je i posljednji delegat, sjećam se bio je to Andrija Getoš iz Njemačke (HNV), a stigao je s emigrantskom putovnicom za koju je trebao vizu i za neke europske zemlje. I njemu sam dopustio ulazak. Danas je umirovljeni pukovnik HV-a. Mnogi od mojih operativaca tada su prvi put bili u mogućnosti tako susresti pripadnike, kako se govorilo, ‘neprijateljske emigracije’.”

Sve stanice milicije (SM) kojima su rukovodili zapovjednici bile su pod ingerencijom i zapovjedništvom načelnika Odjela za javni red i mir, osiguranja i izvanredne mjere, za razliku od stanica javne sigurnosti (SJS) kojima su rukovodili načelnici i u čijem sastavu je djelovala i kriminalistička milicija pa su ingerencije i zapovijedanje bili podijeljeni između načelnika Odjela za suzbijanja općeg kriminaliteta i načelnika Odjela za javni red i mir, osiguranja i izvanredne mjere.

Vjekoslav Brajović tvrdi da su operativci na aerodromu bili pod njegovom ingerencijom, odnosno zapovjednik stanice milicije za kontrolu prelaska državne granice na aerodromu Pleso:

“Ondje je bio zapovjednik Stanice milicije za kontrolu prelaska državne granice Ivica Živković, moj čovjek, koji je čak bio kod mene u odjelu, i dobio je zapovijed od mene da se te ljude pušta unutra. Je li Josip Perković sa strane državne sigurnosti radio nešto mimo mog znanja, to ne mogu znati, pretpostavljam da je, ali znam da su moji ljudi bili na graničnom prijelazu. No kako sam ja dobio ovlasti za postupanje, vjerojatno su tako dobili i ljudi iz Službe državne sigurnosti u centrali i u centru na Zrinjevcu.”

Na pitanje kako to da jedni za druge nisu znali, Brajović kaže da je SDS bio njima nadređen:

“Oni su bili ‘Bogom dani’ i smatrali su da nam ne trebaju ništa govoriti jer je sve što oni rade obavijeno velom tajne, a javna sigurnost, u koju smo mi spadali, mora njih izvještavati. Postojala je razlika između službe i službe. A ako je trebalo nešto zajednički odraditi ili pružiti asistenciju, onda bismo bili minimalno upoznati sa situacijom i ciljem postupanja.” No javna sigurnost, odnosno Brajović nije direktno o dogovorima na tim sastancima u siječnju 1990. godine izvještavao SDS. Izvještavao je podsekretare, u ovom slučaju Ivana Sokača i Francisku Jurak. Prema nekim tvrdnjama, mimo znanja ostalih u GSUP-u, na vezi SDS-u bio je zapravo Mate Laušić koji je u to vrijeme bio načelnik Dežurne službe GSUP-a Zagreb. O tome da je upravo Laušić dogovore između hadezeovaca i Vjeke Brajovića prenosio Službi državne sigurnosti (bez znanja ostalih sudionika iz GSUP-a) u jednom je društvu mnogo godina poslije navodno tvrdio Franjo Vugrinec, koji je bio šef zagrebačkog SDS-a. Jer “neprijateljska emigracija” bila je u ovlasti SDS-a.

[ad id=”40551″]

A među ljudima koji su iz svijeta došli u Zagreb bilo je 150 onih koji su se nalazili u evidenciji Službe državne sigurnosti kao pripadnici baš te “neprijateljske emigracije”. Zbog toga je, kako je rekao Perković, u beogradskim novinama, ali i u nekim hrvatskim bilo kritika i upita, a uslijedio je i izravan napad na njega osobno. Perković i sam kaže da je odluka o puštanju emigranata bila isključivo njegova:

“Nitko drugi nije sudjelovao u odlučivanju da te ljude treba pustiti na osnivački sabor HDZ-a. Bila je to posljedica mog pristupa slobodi kretanja ljudi.”

Ta njegova tvrdnja samo je naizgled malo pretjerana. Vjekoslav Brajović kaže da je o puštanju emigranata u zemlju postojao opći nalog koji je donesen najniže na republičkoj razini. No činjenica jest da je i Perković spadao u viši rang. Njegove ovlasti opisala je u svojoj knjizi “Ministar obrane – jedno sjećanje na Gojka Šuška” i novinarka Dunja Ujević:

“Za ‘teže slučajeve’ (Perković, op. a.) konzultirao je Vilima Mulca, tadašnjeg sekretara za unutarnje poslove. ‘Napravite ono što mislite da treba jer nemamo koga pitati’, rekao je Mulc. Htio je reći da u tadašnjem političkom vrhu Hrvatske nema nikoga tko bi u toj situaciji imao petlje nešto reći. Bilo je to vrijeme čuvene ‘hrvatske šutnje’ i početak kraja jednog povijesnog razdoblja. Naizgled paradoksalno, no obavještajci su se bolje nosili sa situacijom nego ključni ljudi Partije.”

U Zagreb je tada prvi put iz emigracije stigao i Gojko Šušak. Perković tvrdi da su se njih dvojica upoznali kada je Šušak stigao u Hrvatsku, a da je za njega čuo još prije. Jedan Perkovićev znanac tvrdi da je predsjednik Tuđman upravo Perkoviću dodijelio brigu o Šušku u prvim danima njegova boravka u Hrvatskoj:

“Sjećam se kako mi je Perković rekao da je jedna od prvih stvari bila da je odveo Šuška u trgovinu da si kupi neku garderobu.”

Perković je o početku poznanstva sa Šuškom rekao samo da ga je poznavao još dok je bio ministar iseljeništva, a spojili su se u vrijeme kad je Šušak postao zamjenik ministra obrane, a Perković pomoćnik ministra obrane. Odmah je otklonio i priče o tome da je Šuška poznavao iz vremena dok je on bio emigrant:

“Nismo se prije znali, to su priče.”

Gojko Šušak prvi je od emigranata stigao u Zagreb, nekoliko dana prije održavanja HDZ-ova sabora. Njegova je formalna funkcija bila potpredsjednik HDZ-ova Odbora za Kanadu. Na čelu tog odbora bio je Ivan John Zdunić, a tajnik je bio Ante Beljo. No po svemu sudeći, glavni je ipak bio Šušak.

On je ujedno bio jedan od dvojice kanadskih emigranata koji su došli bez vize jer su mu je u jugoslavenskoj ambasadi u Kanadi odbili dati. Đurđa Šušak, supruga Gojka Šuška, novinaru Ivici Radošu u knjizi “Tuđman izbliza” ovako je ispričala što se događalo:

“Gojko je nazvao Tuđmana i rekao mu da nema vizu, a Tuđman mu je poručio da svejedno dođe i da će on srediti ulazak u Hrvatsku.”

Unatoč tome što nije imao vizu, zahvaljujući angažmanu kanadskih Hrvata Cvitke i Andrije Fistonić, vlasnika turističke agencije u Ottawi, Šušak se uspio progurati u avion. Samo on i još jedna osoba u avionu za Zagreb, a bila je to Zdravka Bušić, rođakinja Brune Bušića, nisu imali vizu. Kad su ga carinici u Zagrebu pitali zašto nema vizu, Šušak je rekao da mu je Tuđman jamčio da može ući bez vize, na što ga je, prema svjedočenju Đurđe Šušak, carinik opsovao.

“Onda se umiješao Josip Perković i, unatoč tome što Šušak nije imao vizu, sredio da može ući u Hrvatsku.”

To svjedočanstvo Đurđe Šušak pokazuje da je upravo Josip Perković imao glavnu pozadinsku ulogu u sređivanju prolaza nekadašnjim emigrantima. Potvrdila je to i Dunja Ujević u svojoj knjizi “Ministar obrane – jedno sjećanje na Gojka Šuška”:

“Obavještajci su za svaki pojedinačni ulazak tražili odobrenje šefa Službe državne sigurnosti Josipa Perkovića. Perković je, pak, bio na vezi s osobom koja je pretraživala evidenciju Udbe.”

Evo kako je Dunja Ujević opisala atmosferu na zagrebačkom aerodromu tog dana:

“Agenti Službe državne sigurnosti bili su raspoređeni po svim punktovima u zračnoj luci za koje je Udba smatrala da ih treba pokrivati. Mnoštvo novinara muvalo se uokolo sa zadatkom da ‘zabilježe atmosferu’. Redakcije su uključile dvije vrste novinara. Klince koji nisu razumjeli ništa i koji su imali zadatak da donesu što više štofa. Iz te ‘sirovine’ maheri su probirali što treba objaviti. Tražili su se provokativni detalji koji su išli u prvi plan i intonirali cijeli događaj. Svakako su to trebale biti one pojedinosti koje su, za političko shvaćanje onoga doba, bile incidentne. Klasična metoda medijske manipulacije. Milicija je osiguravala sve okolne punktove i prilaze zračnoj luci pred čijim su ulazom ‘Zlatni dukati’ svirali ‘Ustani bane’ i druge domoljubne pjesme.”

Novinar Darko Hudelist u svojoj knjizi ‘Tuđman: Biografija’ piše da je Šuška, po Tuđmanovoj naredbi, u zagrebačkoj zračnoj luci dočekao član Izvršnog odbora HDZ-a Perica Jurić (budući zamjenik ministra unutarnjih poslova Josipa Boljkovca).

Međutim, to nije posve točno. Pred Šuška i Zdravku Bušić Tuđman je došao osobno. O tome kakav je tretman Tuđman već tada imao svjedoči činjenica da ga je policija pustila u zabranjeni prostor gdje nakon silaska s aviona putnici čekaju na pregled putovnica. Dok smo se jednom prilikom zajedno vraćale iz Bruxellesa i na zagrebačkom aerodromu čekale na pregled putovnica, tu mi je priču osobno potvrdila Zdravka Bušić, koja je u prvom mandatu nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju postala HDZ-ova zastupnica u Europskom parlamentu.

“Da, Tuđman nas je osobno dočekao i ušao je u ovaj prostor gdje nas dvije sada stojimo. Ja sam bila u strahu jer ni ja ni Gojko nismo imali vizu. Mogli su nas u svakom trenutku uhititi. Međutim, Tuđman je rekao da je on sve sredio.”

Zdravka Bušić nije znala detalje o tome s kim je to Tuđman dogovorio njezino i Šuškovo puštanje u Hrvatsku bez vize.

Po dolasku u Zagreb Gojko Šušak smjestio se u hotel “Dubrovnik” na glavnom zagrebačkom trgu, tada Trgu Republike. Ivan Nogalo, jedan od pripadnika američke emigracije koji će ubrzo nakon demokratskih promjena kupiti hotel “Dubrovnik”, u intervjuu Večernjem listu 7. svibnja 1998. rekao je da je Šušak uz pomoć nekih ljudi iz hotela u hotelskim sobama instalirao telefaks uređaje kako bi mogao komunicirati s vodstvom HDZ-a. Tuđmanov biograf Hudelist iz toga zaključuje da to ne bi bilo moguće bez aktivne potpore republičkog SUP-a te da je zapravo riječ o tajnom dogovoru ili tajnom “dealu” vodstva HDZ-a i vrha hrvatske policije na čelu s Vilimom Mulcom. Postojanje tajnog dogovora o organizaciji 1. Općeg sabora HDZ-a Hudelistu je potvrdio i Josip Manolić:

“Operacija je uspjela zahvaljujući tajnom dogovoru između vodstva HDZ-a i hrvatske policije, na čelu s Mulcom. Ja sam načelno posredovao tom dogovoru, dok je konkretno, u operativnom smislu, bio angažiran Stipe Mesić, tadašnji tajnik HDZ-a. On je i fizički otišao na aerodrom, da dočeka te ljude iz inozemstva. Iz redova policije u tom su nam pothvatu pomagali još i Laušić i Brajović. Laušić je bio operativac za kontrolu stranaca u Republičkom sekretarijatu za unutrašnjeg poslove, dok je Brajović također bio zadužen za kontrolu stranaca, ali u ‘gradskoj Udbi’. Poznavao sam obojicu. Njihov je zadatak bio da ljudi koji su dolazili na sabor HDZ-a imaju što manje problema u zračnoj luci. Bilo je dovoljno deklarirati se kao sudionik sabora HDZ-a i dokazati da su sletjeli tim i tim avionom pa da im se ne rade nikakvi problemi.”

Dan, dva nakon Šuška u Zagreb su stigli i ostali iseljenici iz Kanade koje je predvodio Ivan Zdunić, te iz Sjeverne Amerike. Za pojedine goste bila je priređena večera u kući Franje Tuđmana, a prisustvovali su Gojko Šušak, Ivan Zdunić, Miško Primorac, Ivan Nogalo i još neki, a od Tuđmanovih najbližih suradnika iz Hrvatske bio je Perica Jurić. Perica Jurić poslije je Hudelistu rekao da se na toj večeri odlučivalo o tome koliko će koja iseljenička zajednica dati novca za HDZ-ovu izbornu kampanju.

Bližili su se prvi demokratski izbori u Hrvatskoj u zadnjih 50 godina. Na njima su se trebali birati predstavnici triju vijeća od kojih je bio sastavljen Sabor SR Hrvatske: Društveno-političkog vijeća, Vijeća općina i Vijeća udruženog rada. Prvi krug održavao se 22. i 23. travnja 1990. godine. S jedne strane bile su nove stranke, poput HDZ-a i HSS-a te stranaka okupljenih u Koaliciji narodnog sporazuma koju su činili HSLS Dražena Budiše, SDSH Antuna Vujića, HKDS Ivana Cesara, HDS braće Veselica i nestranačke osobe poput Savke Dabčević-Kučar i Mike Tripala. S druge strane bila je nekadašnja partija koja je nastupala pod imenom Savez komunista Hrvatske – Stranka demokratskih promjena (SKH-SDP) i Socijalistička stranka Hrvatske (SSH).

Već nakon prvog kruga bilo je jasno da je najjača stranka postao HDZ. Nakon prvog kruga osvojili su 104 od ukupno 131 zastupničkog mjesta. U drugom krugu, koji se održavao 6. i 7. svibnja, osvojili su 205 mjesta od ukupno 356.

Odmah nakon prvog kruga počele su pripreme za preuzimanje vlasti. Perica Jurić kaže da je Tuđman bio svjestan da mora sačuvati strukturu upravne, policijske i vojničke službe koliko je to moguće i staviti ih u funkciju nove vlasti:

“Naša je politika bila da nećemo rušiti nego graditi, da se nikome ništa loše neće dogoditi, da ćemo nastojati zaštititi ljude i preuzeti njihovo znanje. Jer školovani kadar ne stvara se preko noći. Kad je završio prvi krug izbora, Josip Manolić mi je rekao da idem razgovarati s ljudima u policiji i prenijeti im naša razmišljanja kako bi se mogli prilagoditi. I kao njihov budući nadređeni, zamjenik ministra unutarnjih poslova, došao sam i rekao tim ljudima da su oni vrijednost ove zemlje. Rekao sam im: ‘Svi ostajete raditi, nema Hrvatska drugih policajaca.’ To je bila politika koja je spojila Tuđmana i Perkovića. I svi su znali, uključujući i toga gospodina (Josipa Perkovića, op. a.), da ostaju, ali uvjet je bio da se trgnu i prilagode toj tranziciji iz komunističkog u demokratski režim. Oni su to slušali s više ili manje povjerenja ili nepovjerenja, ali ta je politika na kraju dobila borbu za nezavisnost zemlje i ta je politika, ako hoćete, dobila rat.”

Perica Jurić kaže da je to bilo vrijeme okupljanja ljudi oko Franje Tuđmana, ali za određene poslove nije bilo lako pronaći adekvatne ljude niti one koji su se bili spremni žrtvovati. No smatra da je Tuđman angažirao najbolje ljude i da je imao dobre naočale za njihovu procjenu u tako kratko vrijeme kad je trebalo provesti tranziciju i prilagoditi sustave. U obavještajnoj službi to je značilo da se mora povući i cijela agenturna mreža, da im se moraju dati nove upute i sadržaji.

O tome kakva je atmosfera vladala u službi uoči promjene vlasti svjedoči Marko Melčić, tada predsjednik partijskog komiteta u zagrebačkom Trnju i jedno vrijeme predsjednik partijskog komiteta cijele zagrebačke organizacije. On se sjeća kako je bio pozvan na sastanak u republičko sjedište Službe državne sigurnosti, na uglu Savske i Vukovarske ulice, onamo gdje se i danas nalazi zgrada SOA-e. Njegov kolega Ivek Magdalenić, predsjednik partijskog komiteta Općine Centar, bio je pozvan u sjedište gradske Službe državne sigurnosti na Zrinjevcu 7. Melčić kaže:

“Oni su od političkog rukovodstva htjeli čuti što ih čeka. Svima je bilo jasno što se sprema, da će biti promjena vlasti.”

Kad je Melčić došao u zgradu sjedišta SDS-a u Savskoj, prvo ga je primio republički sekretar unutrašnjih poslova Vilim Mulc.

“To je bilo onako kurtoazno”, kaže Melčić. “Onda su me vodili kroz te hodnike. Jako se dobro sjećam jer je to jedna jeziva zgradurina, hodnici nemaju prozore nego samo uske otvore visoko gore blizu stropa. Znači, vi ne možete gledati van i vas izvana nitko ne može vidjeti. Uglavnom, vodili su me po tim labirintima i doveli do jedne dosta velike kinodvorane, dvorane za sastanke, u koju je moglo stati 200, 300 ljudi. Unutra su bile debele fotelje, govornica, baš poput nekadašnjih kinodvorana. Posjeli su me gore na govornicu kao gosta, a u oči su mi bili upereni reflektori tako da su oni mene vidjeli, a ja njih nisam, osim onih koji su bili u prvom redu. U prvom redu su sjedili Josip Perković i njihov šef partije, zaboravio sam kako se zvao.”

U to je vrijeme svaka radna organizacija još imala svoju partijsku organizaciju, i tvornice i banke i sudovi, iako su poslije pri pokušaju liberalizacije raspustili partijske organizacije u sudu, tužilaštvu i policiji. Ministarstvo unutarnjih poslova imalo je 14 osnovnih organizacija. Melčić se sjeća:

“Počasna organizacija broj 1 bila je Udba. Ostalo su bili obični policajci i oni nisu imali pristup ovom sastanku. Na tom predavanju nisam im rekao ništa posebno. Objasnio sam da ćemo dobiti novi parlamentarni sustav i da je moguće da će, ako mi padnemo s vlasti, nova vlast formirati razne istražne komisije. Ja sam očekivao da ćemo izgubiti izbore, naravno, čak smo i namjerno išli na to, posebno Račan, ali sam smatrao da ćemo biti jaka opozicijska stranka i da ćemo u toj situaciji kao sljednici SKH biti izloženi kritici i napadima za sve stvari koje su udbaši napravili.

Međutim, život se sasvim drukčije razvijao, kao što znate, ovi su prešli na stranu Franje i nitko ih nije dirao. Neke Srbe su pobacali van jer su kvarili strukturu, ali Udba – naša sudba, uredno je postala državotvorna.”

Nakon tog predavanja u sjedištu SDS-a Melčić je s pet, šest šefova tajne službe otišao na piće. Zapamtio je samo da su među njima bili Josip Perković i Franjo Vugrinec.

“Perković je na mene ostavio jako dobar dojam, bio je vrhunski profesionalac, pristojan čovjek. Pitao sam ga koliko oni uopće još imaju ljudi u Hrvatskoj, a on mi je odgovorio da ih je oko 200 i nešto. Nisam mogao vjerovati da imaju tako malo ljudi, a on meni kaže: ‘Kao prvo, ne treba nam više, kao drugo, nemamo love. Ali imamo i neke vanjske suradnike.’ Tako da zapravo za neke ljude za koje sam mislio da su udbaši, ispostavilo se da nisu, kako bi se reklo, položili prijemni.”

Perković je u medijskim istupima tvrdio da je 90 posto službe podupiralo demokratske promjene i procese i bilo ih spremno zaštititi. Tvrdi da je na tranziciji počeo raditi već nekoliko tjedana prije izbora i služba se zapravo i prije službene primopredaje vlasti već stavila na raspolaganje novom vodstvu. O tome je očito postojao izvjesni dogovor između bivše komunističke vlasti i buduće nove vlasti na čelu s Tuđmanom. O tome svjedoči i Mate Meštrović u svojoj knjizi “U vrtlogu hrvatske politike, Kazivanje Peri Zlataru” gdje je otkrio da mu je Dušan Bilandžić povjerio kako je upravo on, u ime vodstva Saveza komunista Hrvatske, utanačio predizborni džentlemenski dogovor s Franjom Tuđmanom. Meštrović kaže:

“Komunisti su se obvezali da će neutralizirati svoje najtvrđe članove koji budu željeli silom i oružjem spriječiti HDZ da preuzme vlast ako je bude osvojio na budućim demokratskim izborima. Tuđman je, pak, zauzvrat obećao da, pobijedi li, Hrvatska demokratska zajednica neće progoniti komuniste sveteći im se zbog dugogodišnjih progona. Svoju je riječ i održao…”

[ad id=”40551″]

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Feljton

KRIŽNI PUT OBITELJI MARKOBAŠIĆ – DIO 1.

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatica Ružica Markobašić, stara 32 godine, žena u poodmakloj trudnoći, okrutno je ubijena na farmi Ovčara nedaleko od Vukovara dva dana poslije okupacije grada. Bila je među posljednjim žrtvama koje su nakon dugih sati okrutnih mučenja iz hangara odvođene na stratište i na lokalitetu Grabovo, dovlačene na rub iskopane jame, a potom zaklane ili strijeljane. Ovaj masovni zločin skupa su počinili pripadnici „JNA“, četnici i srpski „teritorijalci“.

 Ružicu i njezino nerođeno dijete bezdušno je lišio života srpski „dobrovoljac“ Zoran Dašić iz Beograda (koji je poslije navodno poginuo i nikad mu nije suđeno).

 Bio je to jedan od najmonstruoznijih zločina počinjenih tijekom Domovinskog rata.

Dva desetljeća poslije, Ružičin suprug Davor, hrvatski dragovoljac i junak Domovinskog rata smogao je snage opisati njezino stradanje:

 „Rekao joj je: ti ćeš biti likvidirana i sve svoje stvari daj sestri Ljubici. Odveli su ju najprije u vojarnu gdje su ih nemilosrdno pretukli, a onda ju odveli na Ovčaru gdje su ju trudnu i silovali, a nakon toga pucali u trbuh, pa kada im ni to nije bilo dovoljno, onda su joj u vaginu stavili puščanu cijev da ubiju mojeg nerođenog sina. Potom su ju bacili u masovnu grobnicu s ostalima. Mnogo godina kasnije kad je identificirana, nisam ju mogao pokopati u Vukovaru nego sam ju pokopao u Vinkovcima gdje i danas prebiva. Probajte zamisliti kako je danas živjeti s nakazama koje su takva nedjela činili. Svaki dan ih susrećem na ulici. Osjećam se kao progonjena i izbezumljena zvijer.” (https://www.hkv.hr/hrvatski-tjednik/13498-davor-markobasic-ja-sam-danas-u-vukovaru-progonjena-i-izbezumljena-zvijer.html)

Naš odnos prema žrtvama i povijesnoj istini je sraman

  Mnogima je od ovakvih opisa „zlo“ i najradije bi da se ne spominje ništa što je vezano za Domovinski rat. Poneki čak tvrde kako se sjećanjem na žrtve „širi mržnja“. Ne, naprotiv. Tako se govori i zastupa istina. Istina o prošlosti. Istina koja je trajno i traumatično obilježila nekoliko hrvatskih naraštaja i odredila sudbinu mnogih obitelji u Hrvatskoj. Istina koja će nam pomoći da pamtimo i sjećamo se. I nikad ne zaboravimo. Nemamo pravo zaboraviti.

Oni kojih nema i dalje žive i ostaju dio nas upravo zato što ih se sjećamo, jer nakon svega ostaje nam samo sjećanje. Ali isto tako žrtve nas žive podsjećaju na kalvariju koju je naš narod morao proći kako bi se izborio za opstanak i svoje mjesto pod suncem. U ono vrijeme kad su barbari i krvoloci s istoka krenuli zatrti mu svaki trag na ovim prostorima.

Nama Hrvatima trebalo bi svakoga dana ispričati barem po jednu ovakvu priču. I dobro bi bilo da nam se svima smuči, ali ne od istine i sjećanja na stradanja onih koji su u ratu izgubili živote da bi mi slobodno živjeli, nego od naše bešćutnosti, od toga što žrtve nisu dobile svoje dostojanstvo i mjesto koje po svemu zaslužuju, zato što dopuštamo da ih se zaboravlja, omalovažava, prešućuje. Svatko tko ima imalo ljudske savjesti i osjećaja prema bližnjima i njihovoj patnji osjeća sram zbog toga. Zločinci nisu kažnjeni, mnoge majke, očevi, braća, sestre i djeca još uvijek traže kosti svojih najmilijih, a istina se potiskuje. U ime oprosta? A tko to traži oprost i priznaje krivnju!? Ima li takvih možda!? KOLIKO  JA ZNAM, NE! Eto, to bi trebao biti razlog za mučninu, a ne podsjećanje na ono što je bilo.

„Ja sam put, istina i život“, rekao je naš Krist Spasitelj. Tko god je na putu istine, Bog je s njime i nema se čega bojati.

No, nije li vrijeme da mi kao kršćani i Hrvati počnemo cijeniti one koji su za nas dali najviše što su mogli i imali? Ne samo tako što ćemo u prigodnim trenucima, za obljetnice stradanja Vukovara, Borova Naselja, Dalja, Tovarnika, Škabrnje, Voćina, Lovasa, Četekovaca, Balinaca, Čojluga, Kostrića, Baćina, Struge Banske, Široke Kule i brojnih drugih mučilišta i stratišta našega naroda za njihove duše izmoliti molitvu i zapaliti svijeću, nego time što ćemo ih trajno zadržati u sjećanju i osigurati im mjesto u našoj povijesti koje zaslužuju.

Slučaj vukovarske obitelji Markobašić, tragična je, sudbinska poveznica sa stradanjem našega naroda u posljednjem ratu i znakoviti primjer što je sve u stanju uzrokovati  medijska propaganda i kakve to razorne posljedice može imati po živote običnih ljudi.

 Kako su srpski krvnici htjeli prikriti zločin i optužiti žrtvu

Samo ako počinjene zločine stavimo u kontekst monstruozne propagande koja je vođena iz Beograda, možemo donekle sagledati  razmjere tog zla. Nikako drugačije. Jedino u tom svijetlu svo ono što u nam krvoloci učinili dobiva prave dimenzije.

Nakon više od tri mjeseca opsade, i nesmiljenih ataka jugovojske i četnika, Vukovar je slomljen i u njega ulaze mješovite vojno-četničke postrojbe. Svijet su obišle apokaliptične slike do temelja razorenog grada i izmučene kolone civila koja odlazi napuštajući svoje razrušene domove i ostavljajući mrtve. Okupatorska soldateska u kojoj stupaju rame uz rame, četnici, srpski „teritorijalci i pripadnici „JNA“, noseći crnu zastavu s mrtvačkom glavom i pjevajući: Slobodane, pošalji salate, biće mesa, klaćemo Hrvate slavodobitno ulazi i središte Vukovara i slavi pirovu pobjedu. Nastavljaju ubijati i pljačkati, uz pjesmu i rafale iz strojnica kojima se slavi „oslobađanje“ grada.

U cilju neutraliziranja negativnih reakcija na pokolj i razaranje, jer svijet je bio šokiran slikama iz Vukovara, istoga dana (18. studenoga 1991. godine), Radio Beograd prenosi kako ugledni londonski list The Guardian u svom „dugačkom tekstu“ piše da je „Tuđman Hitlerov apologeta“, upozoravajući da se u „današnjoj Hrvatskoj povampiruje fašizam“. Naročito se ističe njegov „antisemitizam“ – jer se, tobože, analiziraju knjige koje je napisao, njegovi govori i izjave, pa su i „američki Židovi konačno postali svjesni da je Tuđman okorjeli antisemit“, a optužuje ga se i za minimiziranje žrtava ustaškog logora Jasenovac. Iznosi se i stav da bi zapadne zemlje i svjetsku javnost trebalo upozoriti na nastajanje jedne ovakve države. O ovome je izvijestio novinar TANJUG-a, Nebojša Magdeski.

Na kraju, Radio Beograd ističe da je ovo već četvrti tekst koji su u posljednja četiri dana objavili najugledniji europski listovi (The Times, Daily Telegraph, The Independent, The Guardian), ali je ovaj danas – objavljen na naslovnici Guardijana do sada najoštrija kritika hrvatskog predsjednika.

Upravo ovaj slučaj kao jedan od najeklatantnijih primjera prljave ratne propagande, u svojoj knjizi REČI I NEDELA. Pozivanje ili podsticanje na ratne zločine u medijima u Srbiji 1991–1992., navode intelektualci iz Srbije: Ivan Boljević, Đorđe Odavić, Vladimir Petrović, Svetislav Rabrenović, Bogdan Stanković, Jasna ŠarčevićJanković, Novak Vučo, Milica Vukotić; str. 193-194.; (https://pescanik.net/wp-content/PDF/reci_i_nedela.pdf; stranica posjećena 27.02.2013.)

No, neovisno o svemu, ovaj  prljavi pamflet postaje okosnicom teških optužbi, čiji je prvenstveni cilj da se za „srpsku stvar“ pridobiju simpatije židovskog naroda i njegove intelektualne i političke elite, kako u Izraelu u SAD-u, tako i širom svijeta. Ta konstruirana teza o Tuđmanovom „antisemitizmu“, provlači se do dana današnjeg, iako za nju nema niti jednog jedinog racionalnog razloga.

Izmučeni Vukovarci pod budnim okom srpskih četnika i zločinačke „JNA“ napuštaju svoj grad

U Srbiji vlada euforija. Vukovar je konačno „slobodan“ i sad je „srpski“!

Srbijanska državna televizija potiče slavljeničko raspoloženje koje je protkano „najnovijim saznanjima o tome što se događalo u Vukovaru“ dok su ga „JNA“ i „srpski teritorijalci oslobađali“. Nastavljaju se pokušaji pranja krvavih ruku, izvrtanja istine i optuživanja žrtava. Propagandna kampanja koja je trebala zataškati stvarnost i prikriti veliki zločin što su ga počinili oni koji su građane Vukovara „oslobađali“ tako što su ih masovno ubijali i razarali im domove, bila je pripremana mjesecima. Srbijanski ratni reporteri rastrčali su se po ruševinama tražeći „dokaze“ o „genocidu nad Srbima“. Svaki „svjedok“ koji će pred kamerama izreći bilo što na tu temu, dobro je došao. Među domaćim Srbima (koji su skupa s Hrvatima proveli u podrumima posljednja 3 mjeseca), traže se suradnici koji mogu potvrditi priče o hrvatskim „monstruoznim“ zločinima, i prepoznati „zločince“. Dok se iz kolone preživjelih nesretnika, koji jedva stoje na nogama izmučeni danonoćnim tromjesečnim topničkim udarima izdvajaju oni koje se odvodi na egzekuciju, u beogradskim redakcijama i studijima ubrzano se montiraju materijali, razvijaju fotografije, slažu tekstovi…

Središnja (i najgledanija) informativna emisija TVB (Prvi program), Dnevnik, 20.11. 1991. u 19:30 započinje uvodom  Milorada Komrakova:

„Dobro veče, poštovani gledaoci. Vest o masakru 41 deteta u osnovnoj školi u Borovo Naselju u centru je pažnje domaće i inostrane javnosti, domaćih i svetskih agencija i sredstava informisanja. Nezavisna britanska televizijska mreža ‘Aj ti vi’, javlja o masakru četrdeset i jednog deteta u osnovnoj školi u Borovo Naselju. Stanica prenosi izveštaj fotoreportera Gorana Mikića, prema kome su pripadnici hrvatske garde, povlačeći se iz Vukovara, u Borovo Naselju izvršili pravi pokolj čitavih srpskih porodica. Prenosi se da je celo Borovo Naselje puno leševa ljudi koji su ubijeni noževima ili sekirama. ITV javlja da ovaj fotoreporter prenosi izjave vojnika Jugoslovenske narodne armije koji kažu da je četrdeset i jedno srpsko dete zaklano. Ova vest na teletekstu ITV-a daje se kao hitna. To je prvi put da se javlja o masakrima koje vrše hrvatski gardisti. Rojters javlja da su hrvatski vojnici optuženi za masakr četrdeset i jednog deteta prilikom povlačenja ispred snaga Jugoslovenske narodne armije. Reporteri Televizije Beograd, a koliko smo danas obavešteni, i televizijskih stanica iz gotovo čitavog sveta, čine sve da o ovom stravičnom masakru javnosti što pre dostave i dokumentarne snimke. U Vukovaru je prepodne počela evakuacija bolesnika iz tamošnje bolnice, a u njoj se kako se procenjuje nalazi 420 bolesnika i 400 civila. Civile iz bolnice vojska proverava, kako bi utvrdila da li među njima ima onih koji su pripadali hrvatskim oružanim formacijama.“

 U nastavku Ratko Dmitrović komentariše: ‘Stravične slike viđene sinoć i večeras, svjedočanstva koja će nas pomjerati iz nervnih središta narednih dana, slike masakriranih Srba, nisu obišle niti će obići svijet. U Vukovaru su hrvatski neofašisti zaklali do sada neutvrđen broj Srba. Strahuje se da je u pitanju više od hiljadu ljudi. Dosada je poznato da je od ustaškog noža stradalo nekoliko desetina djece. Bukvalno na kućnom pragu, pripadnici Jugoslavenske narodne armije i srpski teritorijalci nalazili su i još uvek nalaze ubijene čitave srpske porodice. Ovo je grad velikog srpskog stradanja, grad na čijoj se periferiji mesecima završavala teritorija ogromnog koncetnracionog logora.’“ (Prijepis tonskog zapisa s originalne audio-vizualne snimke emisije – iz osobnog arhiva autora ovog teksta)

 

Tridesetak minuta poslije, u Dnevnikovom dodatku Miloš Marković ponovno čita cijelu vijest što ju je gledateljima već priopćio Komrakov, a zatim pristupa razgovoru s gostom Goranom Mikićem, kojega predstavlja kao „nezavisnog fotografa“, koji upravo stiže iz Vukovara, i očevidac je ovog  „masakra dece“.

Na samom početku, voditelj gosta pita što je sve vidio i kako je doživio Vukovar, na što ovaj, pomalo uzrujano (odajući dojam čovjeka pod šokom), počinje uz mucanje pričati o strahotama – punim ulicama leševa, masakrima što su ih počinile „ustaše“ koji su ljude ne samo ubijali, nego su ih i komadali, otkidali ima glave, vadili mozak kašikama…“ (ovdje je Mikić napravio značajnu pauzu, dajući do znanja da je riječ o kanibalima, što on, valjda, uslijed „proživljene traume“ ne može izreći), igrali se …i tako…“

 

 Poslije uvoda, prelazi se na glavnu temu večeri:

 

Voditelj: ‘Ti kad si došao, šta si tamo video ?’

 

Goran Mikić: ‘Pa jednostavno, videli smo najlonske vreće pune malih leševa. Ja sam uspeo da se dopuzam na jedno dvadeset metara do njih. To se veoma lako može videti da su to deca od pet-šest godina, preklana, puna krvi oko glave . To je tako mučan prizor da i onim vojnicima su suze tekle, zaista, i po cenu života smo hteli to da…’

 

Voditelj: ‘Imaš li neku procenu koliko je tih leševa koji bi se mogli nazvati dečjima?’

 

Goran Mikić: ‘Pa, oni su povadili to iz podruma, to je bilo na gomile. Spajali su glave, tela, to je sve stravično izgledalo, bilo je sigurno oko četrdeset, verujem njihovom broju, preciznije nisam mogao da brojim, ali… .’

 

Voditelj: ‘Dobro, imao si foto-aparat, jesi li probao da snimiš?’

 

Goran Mikić: ‘Probao sam da snimim, ustao sam, međutim, prštali su meci oko mene, jedan vojnik repetirao je pušku u mene i naredio mi da se spustim, jer bi uostalom i ja poginuo…’

 

Voditelj: ‘Tebi je izričito zabranjeno bilo da to snimiš? Imaš li neku predstavu da li je neko snimio?’

 

Goran Mikić: ‘Pa, ne znam, pretpostavljam da je vojska to uradila, to bi bilo realno i trebalo je da se to uradi.’

 

(Tijekom razgovora, pokazane su i neke fotografije što ih je navodno donio gost, a na kojima se nalaze tijela odraslih ljudi, bez ijednog leša djeteta.)

 

Goran Mikić: ‘Međutim, ovo sve što vidimo, to su prizori i ne najekstremniji koje sam video.’

 

Voditelj:  ‘Mi kada smo zajedno pregledali, iako je sve ovo drastično i potresno i to je jedna morbidija  jedna neopisiva, ipak ima i onih fotografija koje bi bilo stidno i mučno prikazivati.

 

Gorane hvala ti lepo na ovom ubedljivom i jako potresnom svedočenju.’

 

Goran Mikić: ‘Hvala i vama.’“

(Za dijelove pod navodnicima, vidi: REČI I NEDELA. Pozivanje ili podsticanje na ratne zločine u medijima u Srbiji 1991–1992.; autori: Ivan Boljević, Đorđe Odavić, Vladimir Petrović, Svetislav Rabrenović, Bogdan Stanković, Jasna Šarčević Janković, Novak Vučo, Milica Vukotić; str. 212-214.; https://pescanik.net/wp-content/PDF/reci_i_nedela.pdf; stranica posjećena 27.02.2013.; istaknuo: Z.P.)

Ove prljave konstrukcije i njihovu pozadinu ubrzo su razotkrili novinari beogradskog lista VremeJovan Dulović i Dejan Anastasijević. Dulović je to nazvao lešinarenjem i najgorom vrste propagande koja je sramota za novinarsku profesiju, ali i za srpski narod. Potanko je objasnio kako je slučaj konstruiran i na koji način i preko kojih je sve kanala to teklo. U Vukovaru nije bilo nikakve „pobijene srpske dece“, nego samo žrtava velikosrpske agresije koje se zbog stalnog granatiranja najčešće nisu mogle ni pokapati.

Goran Mikić, fotograf iz Beograda, bio je samo oruđe u rukama onih koji su povezani sa stranim novinarima-plaćenicima i propagandistima tu vijest proturili i „I TV“, pa je onda tobože „preuzeli“ i dalje nadograđivali. Laž je izašla na vidjelo, ali propagandni učinak je postignut. Uskoro je Mikić napustio Beograd i otišao u inozemstvo. On je svoje odradio.

Beogradska tvornica propagande je dva dana nakon ove unaprijed i planski lansirane laži objavila demanti, pravdajući se „pogrešnim informacijama koje su dobili od stranih medija“.

Tipična bizantska podvala u kakvima im nitko živ doskočiti ne može.

 

-nastavlja se

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati

Feljton

Tijela dvojice vođa skupine Fenix, P. Vegara i A. Andrića, bačena u rov pokraj Vrlike, podno Dinare

Objavljeno

na

Objavio

Srbin P. S. koji ih je zatrpao u šatorskome krilu danas živi kod Kninu i spreman je na suradnju

Na nekadašnjemu vojnom poligonu koji je JNA koristila u Suhopolju, podno Dinare, a pokraj Vrlike, leže posmrtni ostatci Ambroza Andrića i Pave Vegara, vođa poznate Bugojanske skupine, hrvatske domoljubne paravojne skupine koja je na područje Jugoslavije ušla 20. lipnja 1972. godine s ciljem pokretanja pobune i rušenja Jugoslavije.

Govori nam to Miljenko Lelas, bivši načelnik Policijske postaje Knin, naš domaćin, vodeći nas po vrletima pored Vrlike, pokazujući mjesto za koje postoje dokazi da se ondje nalaze tijela Andrića i Vegara, vođa Bugojanske skupne. Najveći je dokaz, osim dugo skrivane tajne policijske dokumentacije, još uvijek živući svjedok, P. S.,Srbin s kninskoga područja koji ih je, s nekolicinom svojih drugova, tu „pokopao“ po nalogu tadašnje Udbe.

Lelas je više puta razgovarao s tim živućim svjedokom (posljednji put prošloga tjedna) jednim od četvorice onih koji su sudjelovali u zakopavanju tijela dvojice hrvatskih boraca 1972. godine, na vojnome poligonu Suhopolje ponad Vrlike, ali i prikrivanju ovoga strašnoga zločina.

Ovo je činjenica koja dosad nije bila poznata hrvatskoj javnosti. Mjesto pokopa posmrtnih ostataka Vegara i Andrića službeno je vođeno kao nepoznato. Hrvatski tjednik u prigodi je to doznati i prije obitelji pogubljenih Andrića i Vegara te obići mjesto njihova posljednjega počivališta. Zato je ova priče senzacionalna i ekskluzivna. Nakon čitavih 45 godina od dramatične akcije i njihova stradavanja otkrivamo istinu.

O Bugojanskoj skupini, akciji Feniks, 19-orici mladih, prvih hrvatskih revolucionara koji su pod svaku cijenu željeli osloboditi Hrvatsku od Jugoslavije – Adolfu i Ambrozu Andriću, Nikoli Antuncu, Petru Bakuli, Filipu Bešliću, Vidaku Buntiću, Viliju Eršegu, Iliji Glavašu, Đuri Horvatu, Vejsilu Keškiću, Vinku Knezu, Viktoru Kancijaniću, Iliji Lovriću, Stipi Ljubasu, Vladi Miletiću, Ludvigu Pavloviću, Ivanu Prpiću, Pavi Vegaru i Mirku Vlasnoviću – pisali smo u više navrata u Hrvatskomu tjedniku, a prije nekoliko godina, odnosno 2009., objavili smo i opširan feljton o Akciji Raduša, odnosno Bugojanskoj skupini, autora Bože Vukušića u kojemu je potanko, kao nitko prije, a nakon poduljega istraživanja, opisan njihov ulazak u Hrvatsku, akcije koje su poduzimane, bitke uznemirene tadašnje JNA i vodstva Jugoslavije s ubačenim hrvatskim borcima, sve do konačnoga tragičnoga ishode te jednomjesečne akcije u kojoj su hrvatski mladići, svi osim jednoga, izginuli priredivši pakao tadašnjemu jugoslavenskome režimu. S tadašnjega okupacijskoga jugoslavenskoga stajališta, oni su bili ubačeni teroristi, a s hrvatskoga, pak, bili su mladi hrvatski revolucionari i idealisti koji su pokazali svijetu i hrvatskome narodu da nikada ne ćemo posustati u borbi za samostalnu hrvatsku državu.

Ulazak Bugojanske skupine u Jugoslaviju i stradavanje 19 mladih Hrvata

Podsjetimo: nakon kratke pripreme, Hrvatsko revolucionarno bratstvo, hrvatska organizacija u emigraciji, organiziralo je ljudstvo, oružje i novčanu potporu za slanje inicijalne skupine koja je imala zadaću pokrenuti ustanak na području južne Hrvatske, Like i Hercegovine. Većina boraca i novca došla je iz Australije, dok je vojna oprema nabavljena u Njemačkoj. Kraće završne pripreme održane su u kampu Garanasu u Austriji, uz austrijsko-jugoslavensku granicu, gdje su se skupila 23 borca, od kojih je 19 otišlo prema Jugoslaviji, a četvorica su ostala. Policija je uhitila Franu Peričića i Stipu Crnogorca, Marko Logarušić nije sudjelovao u akciji, a Marko Mudronja bio je logistička potpora i nije bio predviđen za akciju. Preostalih 19 ubacilo se dana 20. lipnja 1972. u Jugoslaviju preko Dravograda s ciljem da stignu na Tromeđu, odnosno na planinu Radušu. Sa zaustavljenim slovenskim kamionom, koji je prevozio mineralnu vodu, a nakon što su primorali vozača da ih vozi, stigli su do Bosne, do Donjega Vakufa.

HRB

Nakon ulaska u Jugoslaviju, samo pet dana kasnije, 25. lipnja 1972. došlo je do prvoga sukoba Bugojanske skupine s milicijom, zatim s JNA, i s Teritorijalnom obranom. U prvome sukobu poginuo je Adolf Andrić, nakon čega su se podijelili u dvije skupine s ciljem da se prebace u Hrvatsku. Više od mjesec dana vodili su borbe s Teritorijalnom obranom JNA, pričuvnom milicijom i civilnom zaštitom. Jugoslavenske snage činilo je oko 30.000 pripadnika SUP-a (milicije), JNA i TO, koje su pokušale uništiti Bugojansku skupinu, što im je naposljetku, 24. srpnja 1972. i uspjelo uz pomoć doušnika i Udbe. Desetorica pripadnika Bugojanske skupine izgubila su živote na različitim mjestima tijekom sukoba, a devetorica su bila zarobljena i pogubljena. Premda tadašnja jugoslavenska javnost nije imala informacije o tome što se događa, u zraku se osjećao miris izvanrednoga stanja. Razvikani sigurnosni jugoslavenski sustav raspao se, skupina hrvatskih boraca ušla je u zemlju a da svemoćna Udba pojma nije imala, a kada je trebalo ići u boj s njima po planini Raduči, jugoslavenski režim na noge je digao tisuću i pol puta brojnije snage od same skupine i u bitkama pretrpio brojne žrtve.

Adolf Andrić poginuo je na planini Raduši kod Uskoplja 26. lipnja 1972., a Vilim Eršek kod sela Rumboci 27. lipnja 1972. Istoga dana u borbi s jugoslavenskim vlastima poginuli su i Vinko Knez i Nikola Antunac kod Han Ploča, iznad prometnice Gračanica – Uskoplje. Ilija Lovrić poginuo je tijekom borbe u rodnome sela Varvaru 1. srpnja 1972., Viktora Kancijanića ubili su milicajci i udbaši na kraju mise 2. srpnja 1972. blizu crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije na Šćitu, Petar Bakula ranjen je u borbi kod Peruće 15. srpnja 1972. i smatra se da je smaknut.

Ilija Spomenik HRBGlavaš poginuo je 24. srpnja na području sela Leskura na planini Svilaji, Stipe Ljubas i Filip Bešlić poginuli su u borbi s jugoslavenskim vlastima na području sela Leskura na planini 24. srpnja, dok je Vlado Miletić poginuo 13. srpnja 1972. kod sela Pribića u blizini Livna. Vejsil Keškić zarobljen je kod Prozora 29. lipnja 1972., Mirko Vlasnović uhićen je u rodnome Zemuniku Gornjem, dokle je uspio stići, Đuro Horvat zarobljen je 2. srpnja 1972. kod Jablaničkoga jezera. Vojni sud u Sarajevu zajedno ih je osudio na smrt 21. srpnja 1972., a smrtna je kazna izvršena strijeljanjem u Rakovici kod Sarajeva 17. ožujka 1973. godine. Ludvig Pavlović bio je najmlađi pripadnik Bugojanske skupine te je s Vlasnovićem, Horvatom i Keškićem osuđen na smrt 21. prosinca 1972. Zbog toga što je bio maloljetan, smanjena mu je kazna na osam godina samice i 12 godina strogoga zatvora. Pri raspadu Jugoslavije, izišao je na slobodu i odmah se priključio hrvatskim oružanim snagama, ali je već 18. rujna 1991. poginuo u Studenim Vrilima na cesti između Tomislavgrada i Posušja u kratkotrajnome puškaranju s kolonom JNA. Ivan Prlić zarobljen je tijekom borbe 26. ili 27. srpnja 1972., a sumnja se da je ubrzo i smaknut. Ista je sudbina zadesila i Vidaka Buntića kojega su uhvatili 25. srpnja 1972. godine između Zagvozda i Žeževice.

Vođe skupine Ambroz Andrić i Pavo Vegar poginuli su 21. srpnja 1972. u borbi s jugoslavenskim vlastima u zaseoku Tomići kod Omiša. Načelnik omiške milicije tada je bio Ivan Šegon, njegov vozač Tonko Madunić i sekretar Općine Luka Generalić, a sva trojica sudjelovala su u ubojstvu Ambroza Andrića i Pave Vegara. Marija Mikac, sestra braće Andrić, podnijela je 1996. protiv njih trojice kaznenu prijavu zbog sumnje da su ubili Ambroza Andrića i Pavu Vegara. Zahtjev je odbijen zbog zastare kaznenoga djela, ali je postupak protiv njih proveden i oni su dali izjave u kojima su opisali kako je došlo do sukoba između njih i vođa fenixovaca.

Kako su poginuli Vegar i Andrić

Šegon je tvrdio kako je tijekom dolaska pred kuću Ivana Tomića s desne strane zapazio dvije osobe kako sjede te ih pitao tko je tamo, a umjesto odgovora začuli su se, kaže, pucnjevi… Generalić je rekao kako se nakon pucnjave bacio na stražnje sjedalo i zapucao nekoliko puta iz automatske puške koju je imao te nije vidio je li Madunić izašao iz auta. Madunić je u svome iskazu kazao da je nakon pucnjave iskočio iz vozila, pokušao repetirati pištolj, ali nije uspio, da mu se jedan napadača približio i pucao prema njemu, a drugi ga je ciljao iz daljine. Kako je napadaču zakazao pištolj, kasnije se ispostavilo da je riječ o Vegaru, te su se hrvali, nakon čega je Generalić pucao i ubio njegova napadača, a njega ranio u ruku.

Prilikom sukoba u Trnbusima, o čemu smo pisali u feljtonu u Hrvatskom tjedniku, Andrić i Vegar nalazili su se ispred kuće Ivana Tomića, Vidak Buntić u kući i Mirko Vlasnović stotinjak metara dalje u šumi. Kad je pucnjava prestala te milicija i vojska počela opkoljavati cijelo područje, Buntić je krenuo natrag u pravcu Šestanovca, gdje je i uhićen, a Vlasnović naprijed u pravcu Dugopolja. Iz fotoelaborata, kao i izjava svjedoka, može se zaključiti da su Vegar i Andrić, koji su kod sebe imali samo pištolje, bili ranjeni u pucnjavi i ostali bez strjeljiva te su se pokušali skloniti – Andrić u suhu klačarnu u dvorištu između ceste i kuće Ivana Tomića, a Vegar preko puta kuće i ceste iza kamenog zidića. Štoviše, u fotoelaboratu jasno piše da se Andrić ‘nakon ranjavanja pritajio u jamu za kreč’. Sve ovo detaljnije je opisano u jednome od feljtona u kojemu se nalazi i dio razgovora između Bože Vukušića i Luke Bajla iz Metkovića, koji je 1972. služio vojni rok u Splitu i koji je bio u kamionu koji se zaustavio u Trbusima gdje su ubijeni Vegar i Andrić.

Bajlo je Vukušiću kazao da je njegova ‘jedinica dobila uzbunu i u kamionima krenula prema Blatu na Cetini’. Kamioni su se zaustavili u Trnbusima. Nakon otprilike pola sata dobili su nalog da se iskrcaju i u koloni su čekali svanuće. Oko 5.00 sati ujutro bili su raspoređeni uokrug i tada je Bajlo vidio dva mrtva tijela. Jedno je na leđima ležao pored klačarne u dvorištu kamene kuće, a drugo pored murve, sa suprotne strane ceste, poluoslonjeno na unutarnju stranu kamenoga zidića. Oko 7.00 sati ujutro došli su liječnici iz Vojne bolnice u Splitu, nakon čega su četvorica vojnika dobili naređenja da, po dvojica, prenesu mrtva tijela do improviziranih stolova gdje je s njih skinuta odjeća i nad njima izvršena provizorna obdukcija. Bajlo i jedan njegov kolega prenosili su mrtvo tijelo koje je ležalo pored klačarne – kasnije je saznao da se radilo o Ambrozu Andriću. Ambroz je ležao na kamenoj ploči pored klačarne. Kad ga je Bajlo uhvatio za ruke i pokušao podići, kosti su se jednostavno raspukle. Tada ga je uhvatio za košulju na ramenima i podigao – kamena ploča ispod njega bila je izrešetana olovnim nabojima. Shvatio je da je netko očigledno ispalio rafal u njegova prsa dok je ležao na toj kamenoj ploči.’ Što se na kraju dogodilo s tijelima Pave Vegara i Ambroza Andrića, nije bilo poznato. Obitelji su godinama bezuspješno pokušavale doći do posmrtnih ostataka svojih najmilijih. S druge strane zanimljivo je napomenuti kako su Ante Madunić i Ivan Šegon dobili nekoliko visokih odličja i druge nagrade za sudjelovanje u likvidaciji Pave Vegara i Ambroza Andrića.

Pronađena skica pozicije na kojoj su ostavljena i zatrpana tijela

Priče o sudbini Vegara i Andrića koja je u našemu feljtonu zaustavljena u Trnbusima, nastavljena je onako kako je znala samo Udba. Prolaze godine i desetljeća, a nitko ništa ne doznaje. Bivši načelnik Policijske postaje u Kninu Miljenko Lelas kaže kako ga ovaj zločin zaintrigirao još 2005. godine kada mu je, dok je bio načelnik PP Knin, stigao poziv iz Splita da pogleda ima li u kninskim policijskim arhivima što o akciji Raduša.

‘Naravno da sam našao fasciklu s dokumentacijom o akciji. Unutra je bila kroki skica s obilježenim mjestom, nekoliko brzojavki, depeše o dizanju stanovništva s područja Općine Knin. Unutra su bile i zapovijedi, nekoliko dokumenata o kretanja ljudi na kninskome području, i uglavnom odnosile su se na to što se poduzimalo po tom pitanu. Nakon samo par sati splitske su se kolege pojavile i preuzele dokumente. Par dana poslije kolege iz Splita raspitivale su se za čovjeka koji je radio skicu. Bio je to šef krim – policije 1972. S. B., ali u potpisu skice stajao je neki vojni bezbednjak’, govori Miljenko Lelas o početcima svoga rada na ovome slučaju.

Ističe kako su ubrzo došli i do čovjeka , osobe srpske nacionalnosti P.S. koja danas živi na kninskome području, a koja je zakopavala ova dva tijela. Lelas govori kako je njih nekoliko iz policije krenulo do njega ne bi li došli do potpunijih informacija. „Kad smo mu došli i rekli što nas zanima, čovjek je ostao, nije mu bilo svejedno, samo je ponavljao: ‘Ljudi moji, to ide sa mnom u grob. Ja ni s kime nisam o tome pričao.’

Lelas ističe kako su odmah od toga kninskoga Srbina, koji je u doba dramatičnih događaja bio vozač Službe državne bezbednosti, tražili da im pokaže poziciju na kojoj je zakopao tijela, ali da im je u tom prvom razgovoru tvrdio kako je samo jednom tamo bio, kada je ostavljao i zatrpavao dva tijela u šatorskome krilu, i nikada više nakon toga. Drugi dan ponovno su se uputili do njega i odveli ga do mjesta koje je skica pokazivala. Lelas nastavlja: „On se u početku nije mogao snaći, nije se mogao orijentirati, okretao se, gledao, tvrdio kako tada nije nekih stabala… zanimljivo je kako su te 2005. vršena i neka kopanja, samo nekoliko metara dalje, ali ništa nije pronađeno, nakon čega se odustalo od daljnjega rada na tom predmetu.“

No, načelnik Lelas priznaje da nije posustajao i da se toliko angažirao oko ovoga slučaja te nije htio odustati.

Više od 12 godina čeka se na nova iskapanja

‘Meni je to ovo jako bitno. Želim da se konačno dozna istina, da se zna gdje su tijela dvojice hrvatskih boraca. Više puta sam razgovarao sa svjedokom koji ih je i zakopao, nekoliko puta smo dolazili na mjesto gdje su zakopani… objašnjavao mi je čega se sjeća, pokazivao pozicije i došli smo do zaključka kako su prošla kopanja obavljena dalje od mjesta na kojima su tijela zapravo zakopana’, govori Lelas.

Lelas kaže da mu je P.S., dakle živući svjedok, ispričao da su njih četvorica dva tijela pokupili na granici Knina i Sinja’. Dovezeni su u Land Roveru, zamotani u šatorskom krilu, zaustavili su se i Civljanima, tamo su imali namjeru baciti ih u Golubinku na Kozjaku, padala je noć… nisu mogli s autom, razmišljali su što će i onda se odlučilo kako je najbolje zakopati ih na ovom poligonu u Suhopolju, govori Lelas o iskazu svjedoka. Ističe kako je policija razgovarala i s nekoliko ljudi u Civljanima dok su bili živi. Na naš upit je li svjedok znao čijih se tijela rješavaju, Lelas ističe kako mu je rečeno da su ‘oni tada samo odrađivali svoj posao’. Za njih su feniksovci bili teroristi i njegov posao je bio da se riješi tijela koja su mu predana.’ Nisu znali o identitetu ubijenih, no iz dokumentacije u policiji se doznalo o komu je riječ.

Na jednome od brežuljaka Suhopolja, podno Dinare, ostatci su nekoliko vojnih rovova koji su služili za vježbe tadašnje JNA. Međusobno su vrlo blizu, manje od tridesetak metara. Nema dvojbe da su u jednome od njih tijela dvojice hrvatskih boraca, Andrića i Vegara. Pokopani su jedan ispod drugoga, oba su u istom šatorskom krilu. Prema Lelasovim riječima, kroki skica, koja je pronađena u dokumentima, služila im je da kod dužih manevara koji su se prije provodili na tom području ne dođe do pomicanja kostiju, zbog čega je kod skice stajao i potpis vojnoga sigurnjaka. Lelas je uvjeren, a dodatna mu je potvrda još uvijek i živući svjedok cijeloga događaja, da je to bila ta pozicija i to se nije smjelo dirati.

Nakon što su 2005. godine odrađena iskapanja i nakon što ništa nije pronađeno, Lelas nije htio odustati. Više puta se nalazio sa svjedokom razgovarao, radio nove skice, pokazana mu je pozicija gdje se nalaze tijela, da bi tijekom 2013. u vrijeme donošenja lex Perkovića cijeli slučaj pustio u službenu proceduru. Kaže da se na to odlučio jer je smatrao da je to ‘odličan trenutak da se rasvijetli sudbina dvojice hrvatskih revolucionara, ljudi koji su toliko voljeli svoju zemlju da su za nju bili spremni dati život“. Na navedenoj lokaciji izvršen je očevid te je sva dokumentacija upućena MUP-u, Dorhu te Ministarstvu hrvatskih branitelja pod čijom ingerencijom je i Povjerenstvo za istraživanje zločina u komunizmu kojemu je na čelu bio pukovnik Grujić“.

„Na sastanku na kninskoj tvrđavi 1. srpnja 2013. bio je i pukovnik Grujić. Pitao sam ga što je sa slučajem Bugojanske skupine, a on mi je kazao da mu ništa nije jasno, da mora provjeriti o čemu se radi jer nije dobio ništa o tome. Kasnije sam doznao da ovi iz MUP-a ništa nisu proslijedili Grujiću, ali je nakon 1. srpnja to učinjeno. Mjesec dana kasnije, Grujić mi je potvrdio da je dobio dokumente i da će odmah krenuti u rješavanje toga slučaja… Evo, sad je već 2017., a ništa još nije riješeno“, razočarano kaže Miljenko Lelas, naglašavajući kako se nada da će se konačno ponovno početi s otkopavanjem i rješavanjem ovoga slučaja. Govori kako postoji plan da se ponovno krene s otkopavanjem na novoj poziciji, koja je od stare udaljena samo nekoliko metara i za koju svjedok navodi da je točna, da se tijela nalaze s lijeve strane suhozida i da nisu duboko zakopana.

‘Priča je toliko precizna i uvjerljiva, nije mi jasno zbog čega se toliko čeka s njezinom realizacijom. Vidjet ćemo što će biti nakon novih otkapanja’, govori Lelas. Živući svjedok, kninski Srbin, sada već u ozbiljnim godinama, spreman je na suradnju. Njegov identitet ne otkrivamo iz više razloga, no službama je poznat. ‘Činjenica je da u ovome slučaju Državno odvjetništvo uopće kako će se nova iskapanja dogoditi ubrzo, a obitelji poginulih feniksovaca Pave Vegara i Ambroza Andrića konačno dostojno pokopati svoje najmilije.

Nije jasno što čekaju Državno odvjetništvo, ministarstvo branitelja i ostale nadležne institucije. Više od 12 godina znaju za ovaj slučaj i uopće ne reagiraju. Kome nije u interesu da se konačno sazna istina gdje leže kosti Pave Vegara i Ambroza Andrića, prvih hrvatskih revolucionara koji su željeli slobodnu Hrvatsku i dali su živote za nju. Lelas se nada žurnoj akciji, pronalaženju posmrtnih ostataka Vegara i Andrića.

Jednom kada se ova priča rasvijetli do kraja, dakle kada posmrtni ostatci budu otkopani i dostojanstveno pokopani, netko s hrvatske strane mogao bi podići spomenik tragično stradalim revolucionarima na tome brdašcu kao znak živućim i budućim hrvatskim naraštajima kako se krvlju i životima stjecala hrvatska sloboda i nezavisnost.

Andrea Černivec
Hrvatski tjednik

Pronađeno mjesto gdje leže tijela hrvatskih vitezova PAVE VEGARA I AMBROZA ANDRIĆA!

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari