Pratite nas

U potrazi za Istinom

Kako je tužiteljstvo Haškog suda krivotvorilo istinu?

Objavljeno

na

Nakon što su, koncem 2004.godine, sve optužnice podignute, a ICTY počeo primjenjivati svoju izlaznu strategiju, vidi se koliko su u pravu bili profesori međunarodnog prava Alain Pellet i George Abi-Saab kad su na samom početku upozoravali na loše pravne temelje ICTY-a. Sada je posve očito da je takva pravda bila “skupa, spora i nepravedna”, da je “u tužiteljevim rukama koncentrirana prevelika moć” i da zapravo nije bilo instance kojoj je dužnost “utvrditi istinu”. Jer ako je tužitelj taj koji odlučuje koje će se istrage voditi, tko će biti optužen i kako će se kvalificirati djela, jasno je da se međunarodna pravda nalazi u njegovim rukama.

I naposljetku, koliko god se tko pozivao na presumpciju nevinosti, optužnice ICTY-a u javnosti su često tretirane kao pravomoćne presude, a istrage koje je vodilo Tužiteljstvo bile su pogodan medij za različite političko-obavještajne utjecaje i manipulacije. No nije istina bila tek kolateralna žrtva takvoga pravnog sustava. Ona je katkad i namjerno ubijana zbog političke volje Tužiteljstva, odnosno ljudi čiji je utjecaj na tužitelja bio presudan. Upravo to dogodilo se s istragom o muslimanskim zločinima nad Hrvatima u dolini Neretvice i Neretve u sjevernoj Hercegovini (općine Jablanica i Konjic).

Bosna i Hercegovina

Riječ je zapravo o slučaju koji bi mogao biti ogledni model etničkoga čišćenja ostvarenoga kombinacijom vojnih operacija, ratnih zločina i zatočeničkih centara. Ujedno je to i primjer na kojem se vidi kako je Alija Izetbegović ratom protiv Hrvata u BiH planirano stvarao prostor za muslimansku državu, onakvu o kakvoj je govorio zapovjedniku svoje vojske Seferu Haliloviću na povratku iz Ženeve, nakon predstavljanja Vance-Owenovog mirovnog plana [S. Halilović, Sarajevo 1997.]

Muslimanske izbjeglice koje su iz istočne Bosne protjerali Srbi, u Konjic i Jablanicu stižu već ujesen 1992. Tako se primjerice u Jablanici, broj muslimanskog stanovništva udvostručio, a izbjeglice traže svoj novi životni prostor. Otvoreni rat protiv Hrvata počinje u ožujku: 23. ožujka pripadnici Armije BiH ubijaju 6 pripadnika HVO-a, 4 u Gostovićima, općina Konjic, i još 2 na drugim lokacijama u istoj općini. Tri dana kasnije, muslimanska jedinica koja je dotad pripadala HVO, upada u nebranjeni brdski zaseok Orlišta u kojem su živjeli stočari i na vrlo brutalan način ubija 4 civila, a dan kasnije u brdskom selu Buščak, ubijaju još dvojicu pripadnika HVO-a. Dvadeset dana poslije, istoga dana kad HVO počinje napad u Lašvanskoj dolini, uključujući i napad na Ahmiće, 16. travnja ujutro Armija BiH upada u hrvatsko selo Trusina, zauzima ga bez ispaljenog metka, a pripadnici HVO-a koji su bili na straži na okolnom brdu, predaju se pod prijetnjom da će im obitelji biti pobijene.[ Fusnota : Autorica razgovarala s Milkom Drljo i njezinom kćerkom Andrijanom. Pod prijetnom da će ubiti tada četverogodišnju Andrijanu i četrnastgodišnjeg joj brata, majka Milka je išla na položaj HVO-a na obližnjem brdu tražiti sina Ivana (19 godina] i njegovih desetak kolega, da se idu predati vojnicima A BiH.)

Nakon predaje, zarobljavanja i selekcije, muslimanska vojska ubija 25 ljudi, praktički sve vojno sposobne muškarce u tom selu. Preživjeli su protjerani. Napadi na ta sela, baš kao i većina muslimanskih vojnih akcija u muslimansko-hrvatskom ratu, imaju svoju vojnu logiku: riječ je o hrvatskim selima smještenim uz alternativne putove koji povezuju Konjic i Zenicu, kojima se služila Armija BiH. U drugom valu ofanzive, pri pokušaju da dolinom Neretve otvore put prema moru za novu muslimansku državu [fusnota: operacija, najveća koju je muslimanska A BiH ikada vodila, imala je kodno ime Neretva 93 i kao takva se spominje i u spisima ICTY-a], Armija BiH počinila je još dva velika zločina. Pokolj Hrvata u Grabovici, selu uz obale Neretve, jedan je od najjasnijih primjera zločina nad civilima. Nakon što je u svibnju 1993. godine Grabovicu osvojila A BiH, u tom selu više nije bilo nijednoga vojnika HVO-a, prve crte fronte bile su udaljene dvadesetak kilometara. Početkom rujna u selo dolaze pripadnici posebnih muslimanskih jedinica iz Sarajeva i između 8. i 9. rujna ubijaju hrvatsko stanovništvo na najbrutalnije načine, ukupno 32 od 91 stanovnika. Na desnoj obali Neretve pobijeni su svi, uključujući i četverogodišnju djevojčicu Mladenku Zadro. Spasila su se jedino njezina dva brata, dječaci koji su tada imali 8 i 9 godina, a koji su pobjegli u šumu. Na lijevoj obali bilo je više preživjelih, koji su odvedeni u logore.

Tjedan dana poslije, u Uzdolu, općina Rama, Armija BiH počinila je zločin koji je po tipu najusporediviji s onim u Ahmićima. U Uzdolu je bio smješten lokalni HVO koji je kontrolirao prometnicu Prozor-Jablanica, a Armija BiH željela je presjeći tu prometnicu i otvoriti si put prema jugu. Dio žrtava muslimanskog napada stradao je u borbi, dio ih je ubijen kao kolateralne žrtve, a dio su žrtve vrlo brutalnoga ratnog zločina koji uključuje sakaćenja. Ubijeno je 12 vojnika i 29 civila, mahom staraca. U to vrijeme, u općinama Konjic i Jablanica postoji više desetaka logora, odnosno zatočeničkih centara za Hrvate, zlostavljanja u njima po brutalnosti ne zaostaju za zlostavljanjima u hrvatskim logorima za muslimane u Hercegovini. No i jedni i drugi, po brutalnosti su daleko ispod zlostavljanja u srpskim logorima. No dok su hrvatski logori za muslimane u Hercegovini (Dretelj, Heliodrom, Gabela, Vojno) privukle veliku pažnju medija, a potom i sudskih istražitelja, muslimanske logore za Hrvate prekrio je veo šutnje, a istraga koja je bila na putu da rasvijetli istinu o njima, pod nerazjašnjenim je okolnostima “ubijena” u tužiteljstvu ICTY-a.

U Tužiteljstvu ICTY-a, istragu zločina nad Hrvatima u sjevernoj Hercegovini preuzima već ujesen ujesen 1995. takozvani tim 9, na čijem je čelu francuski istražitelji Regis Abribat. Unatoč upozorenjima iz vlastitog Tužiteljstva da na teritoriju pod kontrolom Hrvata nisu sigurni, oni bez puno pompe odmah idu na teren. Prema jednom članu tog istražiteljskoga tima, radili su klasičnu istragu, utvrđujući najprije činjenice, bez unaprijed postavljenih teza. Specijaliziran u francuskoj policiji za antiterorističke istrage, ponajviše protiv baskijskih separatista, Abribat je brzo prepoznao problem. No kako je istraga napredovala, tako je taj istražiteljski tim imao sve više problema s vlastitim Tužiteljstvom koje na teren šalje inspekcije da nadgledaju te istražitelje, protiveći se njihovim metodama istrage. Te metode uključivale su i izravne kontakte s visokim zapovjednicima Armije BiH, poput generala Sefera Halilovića, prvoga ratnog zapovjednika Armije BiH, ili generala Arifa Pašalića, ratnoga zapovjednika Armije BiH u Mostaru. Haaško Tužiteljstvo od svojih istražitelja traži da prekinu te izravne kontakte s generalima i da ih ubuduće uspostavljaju preko bosanskih državnih službi zaduženih za službenu komunikaciju BiH s ICTY-em.

Službeni komunikacijski kanal bošnjačko-muslimanske komunikacije sa sudom bili su tad pripadnici obavještajne službe AID, koja je u to vrijeme, pokazat će to kasniji nalazi, intenzivno radila na osiguravanju lažnih identiteta i dodjeljivanju državljanstava, stranim islamskim ratnicima – mudžahedinima. Glavni koordinator te suradnje, koji je trebao usmjeravati istražitelje, bio je general Sakib Mahmuljin, za vrijeme rata glavna spona između bošnjačko-muslimanskog političkog vrha i mudžahedina. [Fusnota – razgovor autorice s jednim članom tima] Istraga je ubijena, onako perfidno kako to rade birokratske organizacije. Abribat je prije planiranoga odlaska iz Tužiteljstva želio optužnicom završiti ovu istragu, no ona nije podignuta. Abribat je otišao, belgijskom istražitelju Bartu d’ Hoogeu, koji je uz Abribata najviše znao o istrazi, nije produžen ugovor. Postavljen je novi šef tima: bivši ruski obavještajac Mihail Nikolajev, uz pravnoga savjetnika iz Južne Afrike Carla Koenniga, koji je i ranije opstruirao istragu i prijavljivao istražitelje da zaobilaze službene komunikacijske kanale, odnosno AID. [ fusnota, izvor iz istražiteljskog tima] Došavši na razgovor s predsjednikom Udruge hrvatskih logoraša u BiH Mirkom Zelenikom [fusnota: koji je u vrijeme srpskih napada na BiH bio predsjednik izvršne vlasti u Jablanici, a u vrijeme muslimansko-hrvatskoga rata prošao brutalna zlostavljanja u muslimanskim logorima u Jablanici], Nikolajev ga je izvijestio da je prethodna istraga rađena sasvim krivo, da se bavila visokim zapovjednim razinama, umjesto izvršiteljima. Istraga je završila optužnicom protiv generala Sefera Halilovića koji je optužen za zločine u Grabovici i Uzdolu. [fusnota – prema našem izvoru iz istražiteljskog tima general Halilović se nije trebao naći na njihovoj optužnici].

Sud ga je oslobodio krivnje, ne utvrdivši zapovjednu odgovornost. Cijela supstanca prve istrage, koja je ukazivala na sustavni model etničkoga čišćenja Hrvata s tog područja u naknadnoj je istrazi uništena: logori i etničko čišćenje izbrisani su iz istrage i iz optužnice. Hrvati se uglavnom nisu vratili na područja općina Konjic i Jablanica s kojih su protjerani. Najčešći razlog koji navode jest strah. Baš kao i u travničkoj općini, povratak je usporavan napadima na povratnike. Onaj najtragičniji, dogodio se na Badnje veče (24. prosinca) 2002. godine, kada je sljedbenik radikalnih islamskih ideologija Muamer Topalović u nekoć hrvatskom selu Kostajnica, upao u kuću povratničke obitelji Anđelić i ubio Anđelka (68), njegove kćeri Maru (46) i Zoricu (27) i ranio sina Marinka (30). Zločin, sa simboličnom božićnom porukom povratničkoj katoličkoj obitelji je izazvao i značajnu pažnju međunarodne administracije, M. Topalović je pred sudom BiH osuđen na 35 godina zatvora. No strah je ostao: nakon toga šestero Hrvata povratnika (Viktor Čelić, Kate Čelić, Anđa Drljo, Ivan Azinović, Ivan Blažević, Ivan Verkić) na tom malom području i blizini Jablaničkog jezera i rijeke Neretve umrlo je pod okolnostima koje njihove obitelji smatraju sumnjivim, dok nalazi (muslimanskih) istražnih organa ukazuju kako je riječ o prirodnim smrtima. Obiteljima je sumnjivo što su njihovi rođaci završili utapanjem: u Neretvi, Neretvici ili Jablaničkom jezeru, pod čudnim okolnostima (bez odjeće, s ozljedeama od tupih predmeta], a prema službenim organima BiH uzrok smrti je srčani udar. [fusnota ,Zvonko Dragić, Gorka vremena Hrvatskoga naroda konjiva, Klisa, Župe i Bjelimića , Mostar ,2006, str 224] Taj prostor općina Konjic i Jablanica danas je jedno od najaktivnijih središta radiklanoga islama u BiH.

U nekadašnjem Abribatovom timu, prema izvoru koji je želio ostati anoniman, sa zavišću su gledali koliko ljudi i koliko novca ima na raspolaganju voditelj istražiteljskoga tima za hrvatske zločine u dolini Lašve, Simon Leach, iako je prije dolaska u Haag radio kao kvartovski policajac u Velikoj Britaniji. A osobito ih je iznenadilo kad je Simon Leach na jednom sastanku u Tužiteljstvu, 1996. godine, izvadio papir na kojem su pisala imena: Franjo Tuđman, Gojko Šušak, Vice Vukojević, tumačeći da su to ciljevi do kojih će dovesti njegova istraga. Naš se izvor ne sjeća da je ikad dotad niti još godinama poslije, vidio ikakav papir na kojem bi pisalo da je cilj neke istrage – Slobodan Milošević. Uostalom, Milošević je u prvoj optužnici, koju je u vrijeme intervencije NATO-a na SR Jugoslaviju podigla L. Arbour, optužen samo za zločine na Kosovu. Tek poslije dolaska Carle del Ponte , ujesen 1999. godine, haaško Tužiteljstvo počinje intenzivnije tražiti od hrvatske vlade dokumentaciju o srpskim zločinima počinjenim u ratu u Hrvatskoj 1991. godine.

Hrvatska

Istraga i priprema optužnice za Medački džep neodoljivo podsjeća na pripremu optužnica za Lašvansku dolinu. Ono što je u istrazi za Lašvu obavila mslimanska obavještajna služba AID, preko Centra za dokumentaciju genocida i ratnih zločina, to su u istrazi za Medački džep obavile srpske obavještajne strukture preko srpskoga informacijskog centra “Veritas”. “Veritas” su početkom 1993. godine, nakon prve hrvatske operacije za povrat okupiranoga teritorija na Maslenici, [fusnota 23. siječnja 1993.] u međunarodno priznatoj Republici Hrvatskoj, na njenom tada okupiranom i od Hrvata etnički očišćenom teritoriju u Kninu, osnovale pobunjeničke srpske vlasti. Od samoga osnutka na čelu “Veritasa” je Savo Štrbac, tadašnji tajnik vlade samoproglašene Republike Srpska Krajina (RSK). Za vrijeme SFRJ, Savo Štrbac je bio sudac Okružnoga suda u Zadru, poznat po svojoj bliskosti sa zapovjednicima JNA i suradnji s jugoslavenskom, komunističkom obavještajnom službom KOS. U prvim danima srpske pobune u Hrvatskoj, još 1990. godine, Savo Štrbac pridružuje se pobunjenim hrvatskim građanima srpske nacionalnosti, a na samom početku velikosrpske vojne agresije na Hrvatsku, u ljeto i jesen 1991. godine, Štrbac je član Ratnoga štaba hrvatske općine Benkovac. U neposrednoj blizini Štrpčevoga ratnog štaba, srpske pobunjeničke snage napale su 18. studenoga 1991. godine selo Škabrnja u zadarskom zaleđu i pobile 38 hrvatskih civila, mahom staraca.

Dan poslije, kako pokazuju dokumenti “RSK” zaplijenjeni nakon Oluje, Savo Štrbac, bivši sudac i budući “humanitarac”, na sastanku Ratnoga štaba nije imao što reći o tom zločinu. Istog dana kad je zasjedao Štab, srpska milicija ubila je sedam Hrvata u selu Nadin kraj Zadra. Prema zaplijenjenim dokumentima, tajnik Štrbac bio je u vladi “RSK” zadužen za “raspodjelu ratnoga plijena”. Organizirano pljačkanje hrvatske imovine čiji su vlasnici ubijeni ili protjerani, nije dakle bilo popratni ratni eksces, već dio politike “Vlade RSK”, dio njihovog ratnog plana. Tajnik Štrbac pripremao je dnevni red sjednica te vlade, vodio razmjene zarobljenika, a dodatni mu je zadatak bio “registrirati srpsku opštinu Zadar”. Cijelo vrijeme srpske agresije na Hrvatsku i okupacije njenog teritorija, sekretar Štrbac bio je zapravo siva eminencija pobunjeničke vlade u Kninu. Kao sugovornik zapadnih medija, više je puta iz Knina poručivao kako krajinski Srbi nikad neće priznati hrvatske granice. ” Ne dolazi u obzir da se RSK vrati u okvire hrvatske države. Naš je krajnji cilj unija sa Srbima u Bosni i Republici Srbiji” rekao je za France Presse, 6. ožujka 1995. godine. U to vrijeme, njegova “vlada”, baš kao ni srpske vlasti u BiH i Srbiji, ne priznaje niti jednu rezoluciju Vijeća sigurnosti UN, koja se odnosila na rat na prostoru bivše Jugoslavije.

Jer je svaka nova rezolucija, na razini načela i na papiru, sve jače afirmirala hrvatski teritorijalni integritet, a pobunjene Srbe u “RSK” svodila na lokalno srpsko vodstvo. Štrpčeva “vlada” opstruirala je sve pregovore o mirnom rješenju unutar hrvatske države – baš nikakvo rješenje unutar hrvatske države za njih nije bilo prihvatljivo. Srbija i Crna Gora, kao i srpske “države” u BiH i Hrvatskoj, u to su vrijeme bile pod međunarodnim sankcijama koje je nametnulo Vijeće sigurnosti. Nakon što je u vojno-policijskoj operaciji Oluja, Hrvatska oslobodila okupirana područja na svom teritoriju i više nije bilo ni “RSK” ni njezine Vlade, “Veritas” je svoje sjedište preselio najprije u Banja Luku u BiH, odnosno u Republiku Srpsku, a potom i u Beograd. No direktor Savo Štrbac do danas nije promijenio uvjerenja, retoriku niti ciljeve djelovanja. Svi njegovi istupi, sve publikacije “Veritasa”, otvoreno govore o težnji obnove “RSK” i stvaranju Velike Srbije. Sukladno tom odnosu prema UN-u i Vijeću sigurnosti, srpske vlasti od samog početka nisu priznavale niti ICTY koji je osnovan kao organ Vijeća sigurnosti. Štoviše, odmah su ga proglasili dijelom velike antisrpske zavjere. Kasnije je otkriveno da je zamjenik glavnoga tužitelja tek osnovanog ICTYa, Graham Blewitt, Australac s dugim stažom u progonu ustaša u Australiji, ipak već tada počeo surađivati sa Savom Štrpcem na istrazi navodnih hrvatskih zločina.

Nije tu bila riječ o bilo kakvoj, nego o “vrlo uspješnoj suradnji od 1994.godine”, naglašava sam Blewitt u svojoj preporuci međunarodnim donatorima za “nevladinu organizaciju Veritas” [dokument s tekstom Blewittove preporuke od 2. ožujka 2000.godine, objavljen na web -situ Veritasa.] “Centar “Veritas” koji vodi gospodin Savo Štrbac, pomagao je i još uvijek pomaže rad Ureda tužitelja na profesionalan, ozbiljan i odgovoran način, prikupljajući informacije o određenim događajima koji su se zbili u razdoblju 1990-1995 godine. Uz to, “Veritas” nalazi i Uredu tužitelja omogućuje pristup žrtvama i svjedocima kršenja međunarodnoga humanitarnog prava koja spadaju u mandat ovog Suda”, piše Blewitt u preporuci. Prvi veliki zajednički posao ICTY-a i Save Štrbca bila je istraga hrvatskih zločina u Medačkom džepu. Model je jako podsjećao na istragu zločina u Ahmićima. Samo umjesto britanskoga bataljuna UNPROFOR-a i pukovnika Boba Stewarta, u slučaju Medačkog džepa ulogu su-tužitelja preuzeli su kanadski bataljun UNPROFOR-a i pukovnik Jim Calvin. Među kanadskim Unproforcima, cijelo vrijeme nalazio se i tim britanskog SAS-a .

( Tested Mettle, str 163) Akcija Medački džep bila je vojno-policijska akcija hrvatskih oružanih snaga, vrlo ograničenoga opsega, koja se odnosila na tri sela u Republici Hrvatskoj: Počitelj, Čitluk i Divoselo. Počela je 9. rujna 1993. godine u 6 sati ujutro i završena je istog poslijepodneva. Medački džep bio je istinski “džep” između planine Velebit na kojoj su bile hrvatske snage, i grada Gospića koji je također bio pod hrvatskom kontrolom. Iz toga “džepa”, srpske znage pod zaštitom UNPROFOR-a redovito su granatirale Gospić, a njihove patrole bile su stalna prijetnja hrvatskim snagama na Velebitu. Kanadski bataljun nije činio ništa da spriječi srpsko razaranje Gospića i ubijanje hrvatskih građana. Tadašnji šef stožera HV-a general Janko Bobetko, predložio je, a hrvatski predsjednik Tuđman prihvatio, operaciju vojnoga ovladavanja Medačkim džepom, koja je trajala jedan dan. Nakon međunarodnih pritisaka na Hrvatsku da povuče vojnike s vlastitog teritorija koji je u blitzkriegu bila vratila, 15. rujna potpisan je sporazum o prekidu vatre koji je podrazumijevao i povlačenje hrvatske vojske u roku od dva dana. Po potpisivanju sporazuma i prije isteka roka za povlačenje, pripadnici kanadskoga bataljuna pod vodstvom generala Calvina, na silu pokušavaju ući u Medački džep i dolazi do manjeg sukoba s hrvatskim vojnicima, a noću i do razmjene vatre. U izvješću UNPROFOR-a od 16. 9. 1993. piše da su oko 22h 15min. hrvatske snage zapucale na Kanađane koji su potom uzvratili vatru. Prema francuskom “Le Mondu”, bila je to razmjena vatre u kojoj nije bilo žrtava, izravan sukob je izbjegnut. No u interpretaciji kanadske vojske to je postala “najveća kanadska bitka nakon Korejskoga rata”, a general Jim Calvin jedan od najvećih kanadskih vojskovođa svih vremena. O vojnom poduhvatu generala Calvina i njegovih vojnika napisana je knjiga Odlučnost na kušnji ( fusnota -Tested Mettle, Scott Taylor i Brian Nolan, 1999. Esprit de Corps Books)

Prema Kanađanima, u bitci je ubijeno 27 hrvatskih vojnika. Prema hrvatskim službenim izvorima, u cijeloj operaciji Medački džep ubijeno je 10 hrvatskih vojnika, niti jedan od njih u bitci s Kanađanima, koje zapravo nije bilo. Čak ni srpski vojni izvori “RSK” nigdje ne spominju tu veliku kanadsko-hrvatsku bitku koja bi njima svakako išla u prilog. General Calvin i 875 vojnika 2. bataljuna pješačke borbene grupe “Princeza Patricija”, odlikovani su 1. prosinca 2002. godine najvišim kanadskim odlikovanjima ” za herojsku i profesionalno obavljenu misiju u vrijeme operacije Medački džep u bivšoj Jugoslaviji u rujnu 1993. godine”. Ni general Calvin, ni oni koji su ga odlikovali nigdje ne spominju da se ta operacija vodila na teritoriju Republike Hrvatske, u to vrijeme međunarodno priznate države. Naprotiv, oni tvrde da su bili u mirovnoj misiji u bivšoj Jugoslaviji, tamo su ih napale hrvatske snage, a oni su hrabro uzvratili. “Primjerna akcija borbene grupe zaustavila je hrvatske snage u njihovoj taktici etničkoga čišćenja u tom Sektoru, i bez sumnje spasila mnoge živote civila”, piše u obrazloženju odlikovanja. Velika kanadska bitka u Medačkom džepu, izučava se i na kanadskim vojnim učilištima.

Ta izmišljena kanadska bitka postupno je u istrazi tužiteljstva ICTY-a postajala veliki hrvatski zločin etničkoga čišćenja Medačkoga džepa. Kanadski vojnici i zapovjednici svjedočili su da je cilj hrvatske operacije bilo etničko čišćenje Srba i da je bila riječ o primjeni taktike “spaljene zemlje”. Savo Štrbac opskrbio ih je dokumentacijom o žrtvama već u ožujku 1995. godine, dakle u vrijeme kad su pobunjeničke “kninske vlasti” na hrvatskom teritoriju naizgled bile u najdubljoj međunarodnoj izolaciji [Savo Štrbac, intervju za “Globus” od 20. 06. 99]. Metodologija je već bila poznata iz slučaja Ahmići: u civilne žrtve uračunati su poginuli vojnici, kolateralne civilne žrtve, umrli prirodnom smrću, sve što se moglo pribrojiti. Svaka kuća u kojoj su se nalazili srpski pobunjenici i iz koje je pružan otpor, postala je civilni cilj. Svaka ubijena žena postala je namjerna civilna žrtva, iako su se krajinski Srbi ponosili modelom partizanske gerile u kojoj su žene ravnopravni borci. Uobičajena vojnička metoda čišćenja neprijateljskih uporišta, postala je namjerna destrukcija s ciljem etničkoga čišćenja.

Osim dokumentacije, Savo Štrbac nalazio je i svjedoke te ih pripremao za haaško Tužiteljstvo. ” Naš program “Svjedoci za Haag” najviše je financirala Vlada Kanade, preko svoje ambasade u Beogradu. Program traje još od travnja 1996. godine”, pohvalio se direktor Veritasa u kolovozu 1999. godine [Savo Štrbac, intervju za “Globus” od 20. 08. 1999]. Potpomognut novcem kanadske vlade, uz podršku pripadnika kanadskog bataljuna i uz blagonaklonost zamjenika haškog tužitelja Grahama Blewitta, Savo Štrbac uspio je velikosrpsku verziju operacije Medački džep pretočiti u optužnice protiv trojice hrvatskih generala. Najprije je optužen Rahim Ademi, a potom mu je pridružen i Mirko Norac. I ratni zapovjednik HV-a general Janko Bobetko, ujedno i planer operacije, optužen je na toj operaciji koja obuhvaća tri zaseoka iz kojih su mjesecima granatirani hrvatski položaji i grad Gospić, a koje su hrvatski vojnici prilikom povlačenja doista spalili, no s obzirom na metode istrage, upitno je koliko je među 37 žrtava koje navodi Tužiteljstvo, doista bilo ubijenih civila. Samu operaciju Tužiteljstvo ICTY-a okarakteriziralo je kao plansko etničko čišćenje Srba, baš onako kako su je okarakterizirali Savo Štrbac i general Calvin.

Tužiteljstvo hrvatskoj državi nije priznalo pravo da jedne hrvatske građane zaštiti od napada drugih, pobunjenih hrvatskih građana u “džepu”, a kamoli pravo da vojnim putem vrati pod svoju upravu vlastita okupirana područja. U vrijeme kad je intenzivno istraživalo zločine u Medačkom džepu iz 1993., isto Tužiteljstvo nije imalo ni jednu provedenu istragu etničkog čišćenja koje su srpske snage počinile u agresiji na Hrvatsku 1991. godine. Vukovar [ fusnota – Srpski zločini u Vukovaru , svedeni su na slučaj “Ovčara” odnosno egzekuciju ranjenika i pacijenata odvedenih iz vukovarske bolnice nakon što su srpske jedinice zauzele grad], Dalj, Erdut, Ilok, čitav niz sela u istočnoj Slavoniji i Baranji, zatim dalmatinska sela Kijevo, Škabrnja, Nadin, Drniš, Baćin, kao primjeri najbrutalnijega etničkog čišćenja, za Tužiteljstvo nisu postojali. Hrvatska vojna operacija Oluja postala je predmet istrage Tužiteljstva ICTYa odmah po svom okončanju, 7. kolovoza 1995. godine. Dakako, glavni je suradnik bio Savo Štrbac. U svojim memoarima, bivši američki predsjednik Clinton o Oluji piše : “U kolovozu ( 1995.op.a) je došlo do dramatičnoga obrata. Hrvati su pokrenuli ofanzivu za ponovo uzimanje Krajine, dijela Hrvatske, kojeg su lokalni Srbi proglasili svojim teritorijem.

Europski i neki američki vojni i obavještajni dužnosnici protivili su se akciji, vjerujući da će Milošević intervenirati kako bi spasio krajinske Srbe, no ja sam navijao za Hrvate. Isto je činio i Helmut Kohl koji je znao, baš kao i ja, da diplomacija ne će uspjeti dok Srbi ne pretrpe ozbiljne gubitke na terenu” [Bill Clinton, My Life, Izdavač, mjesto i godina, str 666-667]. Toj hrvatskoj akciji za vraćanje ustavnopravnoga poretka na 18 % svoga područja koje je četiri godine bilo pod okupacijom srpskih pobunjenika i zaštitom UN-a, čestitali su brojni diplomati uključeni u postjugoslavenski mirovni proces, nemoćni da mirovnim porukama zaustave velikosrpski ratni stroj. Svojim profesionalnim karakteristikama, Oluja je izazvala respekt vojnih analitičara i iznenadila laike. Za samo 36 sati oslobođen je Knin, dotad smatran neosvojivom tvrđavom srpskih pobunjenika iz koje se četiri godine prkosilo svim međunarodnim mirovnim naporima. “Sve dok hrvatska vojska nije objesila svoju zastavu iznad Knina, nakon jedva 36 sati ofanzive, glasnogovornik snaga Ujedinjenih naroda još je imao prilike pričati o navodno fenomenalnim borilačkim kvalitetama i vještinama srpskih snaga. Hrvatska pobjeda pokazala je da su pričali koješta. Osim što je posramila UNPROFOR i zapadne policy-makere, hrvatska pobjeda stvorila je fundamentalno novu situaciju, otvorila je šansu ozbiljnim mirovnim pregovorima”, komentirao je nekoliko dana poslije Wall Street Journal [WSJ od 10. 8. 95] New York Timesa je iz Sarajeva izvještavao: ” I osoblje i pacijenti sarajevske bolnice zahvaljuju ofanzivi hrvatske vojske protiv srpskih pobunjenika u Hrvatskoj, za dašak normalnosti koju sad proživljavaju…

I osoblje i pacijenti računaju kako su srpske snage destabilizirane ozbiljnim napadima na njihove suradnike u Hrvatskoj” [NYT od 6. 8. 95.] Službeni Washington bio je zadovoljan rezultatom. ” Bio je to prvi poraz Srba u četiri godine i on je promijenio i odnos snaga na terenu i psihologiju svih strana”, piše Clinton [Bill Clinton, My Life, Hutchinston,2004, str. 667]. Otkriva kako je dan uoči početka Oluje posjetio poznatoga dopisnika ABC News-a Sama Donaldsona u bolnici i ovaj je iz bolničkoga kreveta izvijestio da bi hrvatska ofanziva mogla biti korisna u rješavanju sukoba [Bill Clinton, My Life, str. 667]. Na drugoj strani, službena Britanija bila je u prvom trenutku rezervirana prema operaciji i dogovorno s ostalim članicama mirovne kontaktne skupine, SAD-om, Francuskom, Njemačkom i Rusijom, pozvala je Hrvatsku da zaustavi ofanzivu. Već prvog dana operacije Oluja, supredsjedatelj Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji, bivši švedski premijer Carl Bildt, apelirao je za optužnicu protiv hrvatskog predsjednika Tuđmana, ni više ni manje nego zbog – prekomjernoga granatiranja Knina, utvrde i “glavnoga grada” srpskih pobunjenika. Iz svoje baze u Kninu, UN-ov glasnogovornik izvještavao je kako su gađane i civilne zgrade, uključujući i bolnicu, i da je popucalo dosta stakala. Nekoliko dana poslije tih dramatičnih izvještaja, dopisnik Washington Posta zatekao je u kninskoj bolnici drukčiju sliku: “Gradska bolnica, koja je navodno teško oštećena, pretrpjela je izgleda samo jedan udarac granate. UN-ova službenica koja je u tom trenutku bila u bolnici, vjeruje da su hrvatski topnici gađali srpski tenk koji je pucao s pozicije kraj bolnice.” [ WP od 10. 8. 95] Savo Štrbac, kao tajnik vlade koja nestaje, poslao je tih dana žurno pismo glavnom tajniku UN-a Boutrosu Ghaliju, optužujući Hrvatsku zbog etničkog čišćenja Srba.

No tek koji dan poslije u Banjoj Luci, i kasnije u Beogradu, potpuno se posvetio radu u udruzi Veritas, ne skrivajući da mu je cilj dovesti hrvatsko vodstvo na optuženičku klupu Haaškoga suda. Hrvatske vlasti olakšale su mu taj posao. Nakon briljantne vojne operacije Oluja, u danima uspostavljanja policijskoga nadzora i administrativne uprave na 10.500 km2 reintegriranoga područja, dogodio se palež i pljačka napuštenih srpskih kuća i počinjeno je više brutalnih ubojstava , uglavnom starijih osoba [ fusnota – prema podacima tužiteljstva : Grubori 28.8. 1995 – 7 ustrijeljenih osoba, Gosić 27.8. 1995- 8 ustrijeljenih osoba, Varivode 28.9 1995 -9 ustrijeljenih osoba]. Zakazala je i vojna i civilna hrvatska policija koja nije prepoznala opasnost i nije spriječila zlodjela, koja su počinjana uglavnom nakon okončanja same vojne operacije. [ fusnota – vojna operacija Oluja službeno zavšena 7. kolovoza 1995.] Nakon što su zločini počinjeni, počinitelji su uglavnom kazneno prijavljivani ( 3.978 kaznenih prijava), osuđene su 1492 osobe, njih trinaest na zatvorske kazne od 1 do 15 godina. Ali činjenica je da hrvatske policijske i sudbene vlasti nisu na profesionalno uvjerljiv način istražile, i provele sudske postupke za nekoliko eklatantnih zločina nad Srbima nakon službenog okončanja operacije, poput Grubora, Varivoda ili Gospića. [fusnota – upravo stoga što ni hrvatski sudovi, niti haaško Tužiteljstvo nisu proveli profesionalnu istragu tih zlodjela i utvrdili činjenice, danas nedostaju vjerodostojni podatci o broju žrtava i o njihovom statusu. Hrvatske su službene vlasti te brojke zanemarivale ili minorizirale dok na srpskoj strani dolazi do značajnih preuveličavanja, u civilne žrtve se ubrajaju poginuli srpski vojnici, stanovnici okupiranih područja koji su umrli prirodnom smrću pa čak i oni koji su ubijeni u međusobnim obračunima]

Velikosrpska propaganda u vezi s operacijom Oluja, kao pomoć u istrazi Tužiteljstva Haaškoga suda o tim događajima, katkad je bila upravo groteskna, primjerice Veritasova brošura “Srpska Krajina, August 95 – Izgon Srba”. Autor tog teksta koji promiče rasističku, velikosrpsku tezu o genocidnosti Hrvata, prof. Svetozar Borak, piše da “Hrvati samo sticajem okolnosti nisu ubili milijun Srba, ali metode obračuna sa starim i nemoćnim, ili sa zarobljenim srpskim borcima, bile su iste kao i u onom prethodnom ratu, prepune nečuvene surovosti i nekrofilnog cinizma”. Nažalost, buduće optužnice za Oluju samo se u nijansama razlikuju od velikosrpske idejne platforme ponuđene u toj brošuri. Prva optužnica, protiv zapovjednika Južnog sektora, generala Ante Gotovine koji je vodio ključni dio operacije uključujući zauzimanje Knina, u Hrvatsku je stigla početkom lipnja 2001. godine. Tjedan dana prije, u srpskim medijima najavio ju je Sava Štrbac. U toj optužnici samoproglašena RSK statusno je izjednačena s međunarodno priznatom hrvatskom državom, a hrvatsko osamostaljenje, iako zajamčeno svim jugoslavenskim ustavima, uključujući i posljednji iz 1974., kvalificirano je kao secesija. Kvalifikacija o hrvatskoj secesiji od Jugoslavije bila je sukladna gledištima službenoga Beograda i suprotna zaključcima međunarodne, tzv. Badinterove komisije koji su ugrađeni u sve dokumente UN-a. General Gotovina tada je iznenada nestao, a Sava Štrbac je likovao. “Optužnica protiv Ante Gotovine redefiniše historiju, ili kako Račan voli da kaže “kriminalizira” Domovinski rat. U tački 37 priznata je država RSK, više ne kao takozvana, koja je imala svoju vojsku. A u tački 39 potvrđeno je da je u pet napada na RSK, na teritoriju zaštićenu od Ujedinjenih naroda, Hrvatska kao članica UN-a izvršila pet agresija na UN. To otvara ogromne mogućnosti. Jer ako se u Haagu dokaže krivica komandanata najznačajnijih hrvatskih vojnih operacija, na čemu mi radimo, onda će ti komandanti zvanično sloviti za ratne zločince, a akcije koje su vodili bit će zvanično zločinačke akcije. Samim tim, država koja je nastala na zločinu ne može postojati, već se mora redefinovati. To je prilika za nas Srbe da se legitimnim i legalnim sredstvima izborimo za pravo državnosti RSK”, kaže Sava Štrbac [Nedeljni telegraf, kolovoz 2001].

U međuvremenu, Carla del Ponte pretvorila je Oluju i izrijekom u “udruženi zločinački pothvat” i krajem veljače 2004. podigla nove optužnice, protiv upravitelja Knina nakon okončanja vojne operacije, generala Ivana Čermaka, i zapovjednika vojne policije, Mladena Markača. Prva mjesta među sudionicima zločinačkoga pothvata zauzeli su pokojnici: prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, ratni ministar obrane Gojko Šušak, zapovjednici glavnoga stožera Hrvatske vojske generali Janko Bobetko i Zvonimir Červenko. No kao suradnike “udruženoga zločinačkog pothvata” Carla del Ponte navela je i “ostale pripadnike HDZ-a i lokalnih vlasti”. Na inicijativu britanske diplomacije, u rezoluciji Vijeća sigurnosti general Gotovina uvršten je među najtraženije bjegunce optužene za ratne zločine, uz bok velikosrpskim vođama Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću. Na temelju tvrdnji Carle del Ponte da se Ante Gotovina nalazi u Hrvatskoj, a Vlada ga ne želi uhititi, Hrvatskoj je bilo zapriječeno otvaranje pristupnih pregovora za EU i zaustavljen je pristupni proces NATO-u. Gotovina je uhićen u prosincu 2006. na Kanarima. Prema navodima te optužnice, na području Južnoga sektora u kojem je general Ante Gotovina vodio vojne operacije od 4. do 7. kolovoza 1995., u vrijeme vojne akcije i mjesec dana nakon njezina završetka, protivno ratnom pravu ubijeno je 38 osoba srpske nacionalnosti, od kojih je devetero neidentificiranih. Uz njih del Ponte još navodi u optužnici “najmanje 150 protupravno ubijenih srpskih civila, u Oluji i poslije nje”, bez identifikacije i utvrđivanja, mjesta, vremena i načina na koji su ubijeni.

Prema podatcima koje je iznijela Nataša Kandić, mirovna aktivistica iz Beograda, nakon međunarodne vojne intervencije na Kosovu i uspostave međunarodne uprave, ondje je ubijeno više od 1000 Srba. Baš kao što je još 1996. najavio britanski policajac Simon Leach, voditelj haaškoga istražiteljskog tima za slučaj Lašvanska dolina, prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman i ministar obrane Gojko Šušak našli su se i u “udruženom zločinačkom pothvatu” etničkoga čišćenja muslimana u BiH. Sama optužnica napisana je tako da bi zahtijevala pomniju pravnu analizu, kako zbog nepreciznosti tako i zbog kolektivizacije kaznene odgovornosti. Onako kako je napisana, ona praktički kriminalizira sve Hrvate u BiH. “Hrvatski udruženi zločinački pothvat u BiH” počeo je, prema Carli del Ponte, “18. studenog 1991. ili prije”, a trajao do ” približno travnja 1994. godine i nakon toga”. Njegov je cilj bio ” politički i vojno potčiniti te trajno ukloniti i etnički očistiti bosanske Muslimane i druge nehrvate”, kako bi se ostvarila Velika Hrvatska u granicama nekadašnje Banovine Hrvatske. Na popisu članova “udruženog zločinačkog pothvata”, osim Tuđmanu i Šušku, prva mjesta pripala su i zapovjedniku Združenog stožera hrvatske vojske Janku Bobetku i predsjedniku Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, Mati Bobanu. Slijede Jadranko Prlić, predsjednik Vlade Herceg-Bosne, Bruno Stojić, ministar obrane Herceg-Bosne, Slobodan Praljak i Milivoj Petković, zapovjednici HVO-a, Valentin Čorić, ministar policije i Berislav Pušić, koji je bio zadužen za razmjenu zatočenika u logorima. Suđenje njima počelo je 2006. godine u Haagu. I u ovoj optužnici postoji kategorija “ostali”.

Tko su ti “ostali” sudionici udruženoga zločinačkog pothvata? Prema tužiteljici del Ponte, riječ je o: “raznim drugim dužnosnicima i članovima vlade i političkih struktura Herceg-Bosne/HVO-a, na svim razinama, uključujući i općinske organe vlasti i mjesne organizacije, raznim čelnicima i članovima HDZ-a i HDZ-a BiH na svim razinama, raznim pripadnicima oružanih snaga Herceg-Bosne: HVO-a, specijalnih jedinica, vojne i civilne policije, sigurnosnih i obavještajnih službi, paravojnih formacija, lokalnih obrambenih snaga te drugim osobama koje su djelovale pod nadzorom ili u suradnji s tim oružanim snagama, policijom i drugim elementima; raznim pripadnicima oružanih snaga Republike Hrvatske te drugim poznatim i nepoznatim osobama.” Za kaznenu odgovornost tih optuženika, prema Carli del Ponte, nije čak ni nužno da svi oni, ” poznati i nepoznati”, budu članovi svehrvatskog zločinačkog pothvata. “Dodatno ili alternativno”, oni mogu biti kazneno odgovorni za pomaganje ili podržavanje udruženog zločinačkog pothvata. Kad bi se formula “dodatno ili alternativno” primijenila doslovno, kaznena odgovornost za sudjelovanje u hrvatskom zločinačkom pothvatu u BiH mogla bi se proširiti i na cijelo muslimansko političko i vojno vodstvo, uključujući Aliju Izetbegovića i sve njegove vojne vođe jer su oni mnogo puta, čak i u vrijeme najjačeg muslimansko-hrvatskog sukoba u BiH, potpisivali sporazume u kojima su HVO i Armija BiH legalne vojske BiH.

I u ovoj optužnici, popis aktivnosti na ostvarenju “udruženog zločinačkog pothvata” vrlo je dugačak. Optuženi su, precizira tužiteljica del Ponte, “vodili, upravljali, planirali, pripremali, bodrili, promovirali, poticali, naredili, izvršili, proveli, omogućili, sudjelovali, pridonijeli, podržali i na drugi način djelovali u ostvarivanju udruženog zločinačkog pothvata.” Udruženi zločinački pothvat ostvarivali su: “uporabom sile, zastrašivanjem ili prijetnjom silom, progonom, zatvaranjem i zatočivanjem, prisilnim premještanjem i deportacijama, oduzimanjem i uništavanjem imovine i drugih sredstava.” Srž te optužnice čini sam “udruženi zločinački pothvat”, odnosno hrvatska politika u BiH i prema BiH. Nitko od optuženika ne tereti se posebno ni za koji zločin, već su svi optuženici, prema funkciji u tom zločinačkom pothvatu, jednako odgovorni za cijeli popis zločina iz optužnice, za Lašvansku dolinu, za zlostavljanje u zatočeničkim logorima HVO-a, ili za ubojstvo koje je počinio neki vojnik HVO-a u nekom selu. Tužiteljica del Ponte nikad nije podigla optužnicu protiv vojnoga vodstva jugoslavenske JNA.

Ta, tadašnja treća vojna sila u Europi, povela je s Miloševićem rat za promjenu unutrašnjih granica nekadašnje Jugoslavije, iako su one i prema jugoslavenskom Ustavu i prema mišljenju međunarodne, tzv. Badinterove komisije, bile zajamčene i nepromjenjive. JNA je u suradnji sa srpskim dragovoljačkim postrojbama, vojnim putem izvršila osvajanje dijelova Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine, provodeći u obje Republike strategiju etničkoga čišćenja razrađivanu i objavljivanu u srpskim povijesnim dokumentima (Mirko D. Grmek, Marc Gjidara, Neven Simac, Le nettoyage ethnique, documents sur une ideologie serbe, Fayard, Paris, 1993.) No optužnica je podignuta samo protiv jugoslavenskoga predsjednika Slobodana Miloševića, vođe i simbola velikosrpskoga projekta. Sudjelujući na jednoj konferenciji u Zagrebu, na pitanje zašto nije optužila vodstvo JNA, del Ponte je odgovorila kako joj je Vijeće sigurnosti ograničilo rok za podizanje optužnica do kraja 2004. godine, dodavši da im se može suditi i pred nacionalnim sudovima. Takav odgovor del Ponte ukazuje na vrhunski cinizam. Naime rok za podizanje optužnica bio je deset godina, nakon što je tužiteljstvo počelo raditi, a to se čini dosta razumnim rokom za završetak istrage protiv glavnih krivaca. Još je ciničnije poručiti da srpskom vojnom i političkom vrhu mogu suditi sudovi u Srbiji.

Britanski povjesničar Marko Atilla Hoare koji je radio u istražiteljskom timu koji se bavio srpskim zločinima u Hrvatskoj i BiH, i potom postao oštar kritičar ICTY-a, smatra kako je time “Tužiteljstvo napravilo ustupak u korist napadača. Vjerujem da je del Ponte izdala sve žrtve jugoslavenskih ratova, time što je optužila samo Miloševića. Tužiteljstvo je optužilo hrvatske generale koji su oslobodili Krajinu, a nije optužilo generale JNA koji su je okupirali” [Marko Atilla Hoare, intervju za sarajevski list Dani od 9.12.2005.] M. A. Hoare otkriva i kako se to dogodilo: “U vrijeme kada sam radio tamo, naš je plan bio da optužimo kompletno srbijansko vodstvo i vodstvo tadašnje JNA uključujući generale Blagoja Adžića i Veljka Kadijevića, Branka Kostića, Borisava Jovića [fusnota : Adžić i Kadijević su bili na čelu JNA, Kostić i Jović Miloševićevi ljudi u krnjem Predsjedništvu Jugoslavije], koji su rukovodili napadom i zločinima u Hrvatskoj i BiH. Međutim, u jednom trenutku, glavna tužiteljica Carla del Ponte je odlučila da sve ostale predmete odbacimo, a optužimo samo Miloševića”. Nakon beogradskoga ubojstva srpskog premijera Đinđića 2003.godine, del Ponte je optužila Jovicu Stanišića i Frenkija Šimatovića, Miloševićeve šefove obavještajnih službi koji su Srbe u Hrvatskoj i u BiH naoružavali i pripremali za oružanu pobunu. Haaški sud pustio ih je da čekaju početak suđenja u Srbiji i nije vjerojatno da će se ikad više pojaviti u Haagu, a niti da će ikada biti osuđeni u Srbiji. Nakon Miloševićeve smrti, velikosrpski će projekt pred ICTY-em ostati bez presude na najvišoj političkoj i vojnoj razini, sveden na četničkoga vojvodu Vojislava Šešelja i lokalnoga kninskog policajca Milana Martića koji je u jednom trenutku bio predsjednik “RSK”.

Površniji promatrači djelovanja Haaškog suda ostali su šokirani ili barem zatečeni presudom tzv. Vukovarskoj trojci, Mili Mrkšiću, Veselinu Šljivančaninu i Miroslavu Radiću, koju je pročitao australski sudac Kevin Parker 27. rujna 2007.godine. Miroslav Radić, u doba zločina niži oficir JNA oslobođen je krivnje zvog nedostatka dokaza. Mile Mrkšić, u vrijeme opsade Vukovara zapovjednik Prve gardijske brigade, koja je napadala grad, osuđen je na 20 godina zatvora, za pomaganje u egzekuciji 261 pacijenata i ranjenika odvedenih iz Vukovarske bolnice na stočnoj farmi Ovčara. Pomagao je zločinu time što je donio odluku o povlačenju vojne policije JNA iz “hangara” na Ovčari, u kojem su ubijeni mučeni prije konačne egzekucije i prepustio ih je pripadnicima srpske teritorijalne obrane, odnosno četnicima. Veselin Šljivančanin, koji je u vrijeme opsade grada bio major, ali i oficir KOS-a [fusnota – obavještajna služba JNA] koji je koordinirao aktivnosti JNA i srpskih paravojnih jedinica, osobno prisustvovao izdvajanju osoba predodređenih za smaknuće u bolnici i njihovom izdvajanju u posebne kamione, naknadnoj selekciji na putu do smaknuća, dakle onaj koji je držao ključ zločina – osuđen je tek na pet godina zatvora. Dobio je pet godina jer im je propustio dati jaču policijsku pratnju u hangaru prije strijeljanja, pa su ih stoga četnici prije ubijanja mogli mučiti. A dobio je samo pet godina – jer on kao niži po činu nije mogao povući odluku Mile Mrkšića o povlačenju vojnih policajaca JNA. Pokolj na Ovčari dakle, prema presudi, nije bio zločinački plan čija je egzekucija prepuštena srpskim paravojskama, odnosno četnicima. On se dogodio slučajno – jer je Mile Mrkšić uslijed nemara, povukao vojne policajce s posljednje točke na putu prema stratištu. A zašto su ih uopće vozili na pustu farmu pokraj Vukovara, na kojoj su već bageri kopali masovnu grobnicu? Uz to, veći dio optužnice protiv Šljivančanina je odbačen jer je tužiteljstvo ubijene kvalificiralo kao civile, a oni su bili vojnici – dakle ratni zarobljenici.

No od samog početka, od prvog postupka za Ovčaru započetog 1997. godine, (fusnota: riječ je o postupku protiv bivšeg vukovarskog gradonačenika i lokalnog čelnika srpske pobune, Srbina Slavka Dokmanovića, koji se objesio u Haagu dan uoči izricanja presude) bilo je poznato da su Šljivančanin i njegovi podređeni za ulazak u autobuse smrti u bolnici birali one ( ranjene hrvatske branitelje ili tek one koji su se sklonili u bolnici nakon pada grada) koje su smatrali najvećim neprijateljima. Presuda je bila samo kraj jedne farse, u kojoj je Tužiteljstvo prethodno svelo zločin nad Vukovarom na egzekuciju na Ovčari, propustilo optužiti vrh JNA i krnje Predsjedništvo, pogrješno kvalificiralo zločin i omogućilo Sudu da odgovornost za cijeli zločin nad Vukovarom svede na lokalne četnike i jednoga neopreznog oficira JNA. Uostalom, nije li i sam tužitelj u uvodnoj riječi u procesu Vukovarskoj trojci, za tužiteljstvo sasvim netipično, konstatirao kako su optuženi oficiri JNA Mrkšić, Šljivančanin i Radić, djelovali protivno zapovjedima svojih viših zapovjednika koji su im naredili da poštuju ženevske konvencije? Za haaško Tužiteljstvo, JNA je na Vukovar “poduzela vojnu akciju”, a hrvatska vojska u oslobađanju 18% vlastitog teritorija oko Knina, u akciji Oluja, izvela je “udruženi zločinački pothvat s ciljem etničkog čišćenja”. U intervjuu hrvatskoj televiziji [Dnevnik- od 22.2.2007] tužiteljica del Ponte dala je do znanja kako je general Gotovina “čini se, operaciju vodio u skladu s pravilima ratovanja”, ali i dodala: “da nije bilo zločina, Srbi ne bi otišli”. Samo dan prije operacije Oluja, za pregovaračkim stolom u Ženevi, srpski su vođe imali ultimativnu hrvatsku ponudu – da prihvate autonomiju u skladu s hrvatskim ustavnim zakonom koji je donesen početlkom 1992. godine, u skladu s preporukama Badinterove komisije i kao uvjet EU za međunarodno priznanje Hrvatske. Osim toga, Tužiteljstvo ima i dokumentaciju koja pokazuje da je evakuaciju Srba iz Krajine unaprijed organizirao Milošević, odnosno srpske vlasti. Parafrazirajući Carlu del Ponte, da Hrvati nisu željeli vratiti svoj okupirani teritorij i da su ga prepustili velikosrbima – ne bi bilo ni optužnice za “udruženi zločinački pothvat”.

Sličan je pristup Tužiteljstva i prema Hrvatima u BiH. Svaka vojna operacija HVO-a dio je zločinačkoga pothvata. Čak i u slučajevima kad se očito brane hrvatska sela, HVO je tretiran kao okupacijska snaga. Paradoksalno, za isto to tužiteljstvo strani islamski borci-mudžahedini , kao dio snaga Armije BiH, su tretirani kao borci za jedinstvenu, demokratsku i multinacionalnu BiH. Niti u jednoj optužnici u kojoj se spominju njihovi zločini [fusnota: slučaj Hadžihasanović, slučaj: Delić], ti zločini nisu kvalificirani kao progon na vjerskoj, etničkoj ili nacionalnoj osnovi ili zločin protiv civilnoga stanovništva, već tek kao kršenje pravila ratovanja. Stoga samo na prvi pogled može izgledati paradoksalno da suci na suđenju ratnom zapovjedniku Armije BiH Rasimu Deliću uporno insistiraju da im bivši pripadnik mudžahedina u BiH Ali Ahmed Hamad ffusnota: Hamad služi dvanaestogodišnju kaznu u Zenici za teroristički napad autobombom u (pretežito hrvatskom) zapadnom Mostaru 1997.godine] , koji je na sudu svjedok optužbe, kaže jesu li od nadređenih im zapovjednika Armije BiH bili upozoreni da moraju poštivati ženevske konvencije. [fusnota slučaj Delić, transkript 7 i 8. rujna 2007]. A sam Ali Hamad je prethodno otvoreno rekao pred sudom da je bio član Al Qua’ide, da ga je ona poslala 1992. godine u BiH, da je više puta sreo Osamu bin Ladena, da su od zapovjedništva Armije BiH dobili zapovjed da očiste sve Hrvate, vojnike i civile, iz sela između Zenice i Travnika. No problem je u tome što tužitelj te zločine Armije BiH, u čijem su sastavu djelovali i mudžahedini, nije kvalificirao kao zločin progona na vjerskoj, rasnoj ili nacionalnoj osnovi, već tek kao kršenje ratnoga prava i običaja. Prema tome, na sucima je tek da utvrde je li general Delić uložio dovoljno truda da upozna sa ženevskim konvencijama islamske borce, sljedbenike islamističke ideologije Osame bin Ladena.

Epilog

ICTY je počeo primjenjivati svoju zaključnu strategiju, svi postupci trebali bi biti okončani do kraja 2010. godine, sve planirane optužnice podignute su do kraja 2004. godine. Od pionirskih nastojanja prvih sudaca i tužitelja da konstituiraju međunarodni sud sa skromnim budžetom od 270 tisuća dolara, ICTY je izrastao u veliku instituciju s godišnjim budžetom od 270 milijuna dolara i oko tisuću zaposlenih, koja je senzibilizirala javnost za pitanja ratnih zločina. No najdragocjenija ostavština ICTY-a svakako je njegova arhiva, opsežna dokumentacija o politici, ratu i zločinima počinjenim na području bivše Jugoslavije, koja zaslužuje ozbiljan pristup povjesničara i pravnika, ne samo zbog utvrđivanja istine o prošlosti, nego i zato da budućnost ne bi iznenadila. Uoči svog odlaska, Carla del Ponte za neuspjeh optužuje međunarodnu politiku koja nije željela locirati, uhititi i u Haag dovesti Ratka Mladića i Radovana Karadžića. I doista je pitanje bi li se Mladić i Karadžić mogli tako dugo skrivati da nemaju moćne saveznike, ne samo u Srbiji. No u svome Tužiteljstvu, Carla del Ponte kao tužiteljica ponašala se jednako kao i ta zapadna politika koju ona optužuje: uglavnom je dosljedno slijedila njezine signale.

Može li tužiteljica koja kaže da nije stigla podići optužnicu protiv vrha bivše JNA i krnjeg Predsjedništva Jugoslavije, koji su pokrenuli ratove i zločine u Hrvatskoj i BiH, imati kredibilitet? Može li imati kredibilitet tužiteljica po čijoj je optužnici trodnevna hrvatska oslobodilačka operacija Oluja iz 1995. godine kvalificirana kao “udruženi zločinački pothvat hrvatskih državnih struktura”, a potpuno uništenje grada Vukovara od 44600 stanovnika iz 1991., , proglašeni su “poduzimanjem vojne akcije JNA”, uz napomenu da su više strukture zapovjedile poštivanje ževenskih konvencija? Poslije Oluje, Carla del Ponte sa svojim suradnicima uspjela je prebrojiti svu ubijenu stoku u napuštenim srpskim selima i prezentirati to kao dokaze za planirani hrvatski progon Srba, no poslije Vukovara koji se dogodio 4 godine prije Oluje, nije uspjela prebrojiti ni mrtve, ni nestale ljude u zatočeničkim logorima po Srbiji [fusnota: u logore u Srbiji odvedeno oko 10.000 Hrvata iz istočne Slavonije, oko 300 ih je ubijeno u logorima, 495 zatočenika tih logora se još uvijek vode kao nestali ] i pretvoriti to u optužnicu protiv tadašnjeg srpsko-jugoslavenskog vrha. Nije imala vremena dodati tome desetke tisuća mrtvih muslimana i Hrvata iz BiH, žrtava “poduzimanja vojne akcije JNA”. Optužila je doduše Slobodana Miloševića za zločine počinjene u Hrvatskoj i BIH, kao simbol velikosrpskoga projekta, no protiv njegovih suradnika koje izrijekom spominje kao članove zajedničkoga zločinačkog pothvata nije podigla optužnicu. Konstatirala je tek kako je Miloševićeva smrt velik udarac vjerodostojnosti Suda. Milošević je imao pravo umrijeti, ali Carla del Ponte nije imala pravo svesti velikorspski projekt samo na njega. Upravo to pokazalo je svu štetnost ideje da se tako velike i nekontrolirane ovlasti Suda daju glavnom tužitelju. Pitanje je bi li ijedna država potpisala ugovor sa Sudom koji Tužiteljstvu daje takve ovlasti kakve je glavnim tužiteljima ICTY-a dalo Vijeće sigurnosti.

Time što je propustila optužiti glavne krivce i pokretače rata i zločina, usprkos dokazima kojima je raspolagala, tužiteljica nije dala zadovoljštinu žrtvama u Hrvatskoj i BiH. Njezin bivši istražitelj, povjesničar M. A. Hoare, ne naziva to propustom nego “izrugivanjem žrtvama”. Haaška Tužiteljica propustila je suočiti Srbiju sa spoznajom da je velikosrpski projekt koji podrazumijeva etničko čišćenje, međunarodno neprihvatljiv, te tako obeshrabriti četničke opcije, a pomoći i podržati one demokratske. ” Za dosad potrošen novac mogli smo imati dovršene istrage svih većih zločina i utvrđene kaznene odgovornosti za njih” smatra član tima koji je radio na istrazi muslimanskih zločina nad Hrvatima u sjevernoj Hercegovini, istrazi koja je “ubijena” za mandata tužiteljice Arbour. No cilj tužiteljstva ICTY-a nije bilo utvrditi činjenice, već prilagoditi ih potrebama optužbe. Primjerice, u slučajevima Lašvanske Doline i muslimani i Hrvati smatraju da su oštećeni. Muslimani smatraju da nije kažnjeno dovoljno Hrvata za zločin u Ahmićima. Hrvati su ogorčeni što je ICTY tako žmirio na zločine koje su nad njima počinili muslimani. No i jedni i drugi suglasni su da većina ljudi koji su optuženi, a i neki od onih koji su pravomoćno osuđeni – nisu krivi. Činjenice nisu utvrđene, ne samo prije podizanja optužnica, već ni nakon okončanja svih procesa. Velika udaljenost Suda od mjesta na kojem su počinjeni zločini, sucima nije olakšala posao. Ono što je Tužiteljstvo ICTY-a ponudilo Hrvatima, Srbima i muslimanima, kao suočavanje s kaznenom odgovornošću za zločine, nije suočavanje s činjenicama i istinom, već suočavanje s krivotvorinama.

Na izborima u Srbiji i dalje pobjeđuju stranke velikosrpske, četničke orijentacije – najjači su Nikolićevi radikali odnosno sljedbenici optuženoga četničkog vojvode Šešelja koji je u jednoj svojoj kampanji izjavio da “Hrvate ne treba klati nožem nego zarđalom kašikom”, zatim bivša Miloševićeva stranka SPS i Koštuničini demokrati koji su u izborno finale ušli sa četničkom himnom “Spremte se, spremte, četnici”. Taj problem EU rješava proglašavajući Vojislava Koštunicu demokratskom opcijom. I EU i SAD strepe od razvoja islamskoga radikalizma u BiH i nemaju odgovor na njega. Da bi udovoljila srpskim radikalima, EU trenira strogost kriterija za članstvo na Hrvatskoj, a islamski radikalizam u BiH već godinama nastoji namiriti na račun tamošnjih Hrvata. Baš kao i tužiteljstvo ICTY-a. O problematičnoj podudarnosti zapadnoeuropske politike iz vremena rata u bivšoj Jugoslaviji i politike Haaškoga suda, još prije Miloševićeve smrti pisala je francuska književnica Louise Lambrichs: “Ma kako Haaški sud može iz toga izići častan, sa statutima kakve ima i s presudama koje je već donio, a koje pokazuju toliko nedosljednosti?

Iskreno, meni nije jasno kako međunarodni pravnici mogu podnijeti kolaboraciju s takvim pravosuđem. Koje drugo objašnjenje nego li da odbijaju vidjeti i znati? Svaki razumom obdaren častan čovjek obavezan je priznati da je tu riječ o paravanskoj pravdi, s jedinom namjenom da opravda nas, zar ne? Tko se slagao s projektom Velike Srbije? Tko ga je podržao? Tko je predložio “etnički čistu” podjelu? Tko je smatrao da je napuštanje muslimanskih enklava “rješenje”? Međunarodna zajednica pozvala je Haag da zaključi suđenje Miloševiću u listopadu 2005., a sve dosjee 2010. Alibi je da je sud preskup. A zapravo je i više nego preskup, ako presude dovedu jedino do toga da se ta povijest zatrpa bez osude pravih krivaca i bez punog priznavanja pravih žrtava.” [Louise Lambrichs, Nous ne verrons jamais Vukovar, Phillipe Rey, Paris, 2004]

Višnja Starešina

(Članak je prvotno objavljen 27. prosinca 2007.)

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Christopher Beese uhvaćen u bezočnim lažima

Objavljeno

na

Objavio

Zanimljivo je kako se po direktivi haškog suda miču svi video klipovi iz sudnice s you tubea, dok se recimo Šešeljevi klipovi ne diraju. Izgleda da taj copyright opet djeluje selektivno, kao uostalom i presude istog suda. Svakako je zanimljivo kako u tim haškim makinacajama uvijek Hrvati izvuku deblji kraj. No imamo dobru vijest za sve one koji prate ovu temu. Naime, iako je dugo bio nedostupan, na youtubeu se ponovno pojavio video unakrsnog ispitivanja Christophera Beesea.

U paragrafu 54. presude Praljku i šestorci, haški sud kaže kako su Hrvati s područja Travnika bježali, između ostalog “zbog manipulacija HVO-a, tj. strahu da će ih mudžahedini istrijebiti, mada nije postojala nikakva stvarna fizička opasnost.” Jedan od onih koji je to tvrdio je Englez Christopher Beese, koji je radio u promatračkoj misiji europske zajednice.

Ovdje u ovom video prilogu general Praljak ga suočava s njegovim lažima na vrlo zanimljiv način. Nakon svega, Beese kaže da je stekao dojam da kad god bi došao u HVO da su oni spominjali mudžahedine kako bi opravdali agresiju.

Notorna činjenica je da je kod Travnika odnos snaga bio 12:1 u korist militantnih islamista. Sama ta činjenica kao i činjenica da je počinjeno brutalno etničko čišćenje preko 20 000 Hrvata u prvoj polovici lipnja 1993. tijekom muslimanske agresije na Hrvate na područje Travnika, da je u Travniku ubijeno 137 hrvatskih civila, da su u susjednom selu Bikoši streljana najmanje 24 Hrvata. Da su u selu Maljine dekapitirana najmanje devetorica Hrvata (mudžahedini su im odrubili glave u ritualnom obredu) da su u selu Miletići hrvatski civili bili zaklani nazubljenim mesarskim lancima, govori o tome koliko je bolesna haška presuda protiv šestorice Hrvata, u kolikoj mjeri je haški sud štitio i prikrivao mudžahedinske zločine i donosio perverzne zaključke o tome kako su Hrvati sami sebe etnički očistili.

Jednog dana netko će pokrenuti pitanje zašto je to činjeno, za čiji račun i tko stoji iza svega toga!

Jedna od najdrskijih i najbezobraznijih teza koja se provlači kroz političke presude Hrvatima iz BiH jest ona o tome da su „Hrvati sami sebe protjerali iz središnje Bosne“.

Ta ista teza našla se i u presudi šestorci u četvrtom tomu presude u dijelu koji govori o udruženom zločinačkom poduhvatu u paragrafima 53. I 54.

  1. Vijeće napominje da iz više dokaza koji potiču iz HVO-a, a posebno iz zapisnika sastanaka HVO-a, proizlazi da je u aprilu, junu i julu 1993. za Hrvate u srednjoj Bosni i sjevernom dijelu BiH postojala prijetnja od strane ABiH i da se, po mišljenju vlasti HVO-a, ukazala potreba da se organizuje njihovo preseljenje unutar BiH. 142
  2. Dana 5. maja 1993., na jednom sastanku u Mostaru kojem su, među ostalima, prisustvovali Mate Boban, Jadranko Prlić i Darinko Tadić, predstojnik Ureda za izbjeglice, kao i predstavnici jedne humanitarne organizacije, HVO je, u skladu sa svojim shvatanjem Vance-Owenovog plana, zatražio pomoć humanitarne organizacije kako bi se izvršilo preseljenje stanovništva tako da se što više Hrvata grupiše u zone za koje se smatralo da bi trebale biti hrvatske.143 Po mišljenju HVO-a, trebalo je da se izvrši zamjena muslimanskog i hrvatskog stanovništva i njihove imovine, tako što bi se 50.000 Hrvata iz srednje Bosne evakuisalo u mostarsku regiju, uključujući 20.000 do 25.000 Hrvata iz Zenice i opštine Zenica, jer je HVO smatrao da muslimanska vlast s njima loše postupa, dok bi se Muslimani iz Mostara preselili u zeničku regiju u BiH.144 Dotična međunarodna organizacija je 12. maja 1993. uputila dopis Mati Bobanu, s kopijom za Franju Tuđmana, u kojem je odbila da učestvuje u pokušaju rukovodilaca HZ HB da uspostave “etnički čista područja”. Kako navodi ta organizacija, to je suprotno načelima ustavnog uređenja iz Vance-Owenovog plana.145 Uprkos negativnom odgovoru te međunarodne organizacije, Mate Boban, Jadranko Prlić i Bruno Stojić su 10. juna 1993. ponovo zatražili pomoć predstavnika međunarodne zajednice u preseljenju ugroženog hrvatskog stanovništva iz dijelova srednje Bosne, na primjer iz Sarajeva i Tuzle.146 Po njihovim tvrdnjama, 50.000 Hrvata iz srednje Bosne željelo je da napusti svoje domove, dok su predstavnici međunarodnih organizacija, npr. UNPROFOR-a, izvještavali upravo suprotno.147 Uprkos tome što su predstavnici međunarodne zajednice uskratili svoju pomoć, HVO je, u organizaciji Ureda za izbjeglice, narednih dana izvršio premještanje hrvatskog stanovništva i to premještanje opravdavao kao najbolji način da se ljudima pomogne s obzirom na intenzitet sukoba na područjima na kojim su bili. HVO je smatrao da te ljude treba da preseli u manje opasne zone.148 Međutim, po mišljenju PMEZ-a, hrvatsko stanovništvo iz srednje Bosne, uključujući i opštinu Travnik, nije otišlo samo svojom voljom, iz straha od dolaska mudžahedina, nego u mnogim slučajevima i zbog toga što je od HVO-a dobilo naređenje za odlazak.149 Kako smatra PMEZ, rukovodstvo HZ HB i HVO-a svim je sredstvima, uključujući i silu i propagandu, nastojalo da ljude iseli u cilju da se hrvatsko stanovništvo koncentriše u određenim opštinama koje bi tako postale većinski hrvatske i potpale pod kontrolu HVO-a.150 Međutim, predočeni su i dokazi o tome da je dio hrvatskog stanovništva srednje Bosne zaista bježao zbog borbi, dok su drugi pošli za njima kako ne bi ostali u manjini, ili zato što su dobili takvo naređenje od HVO-a, ili pak zbog manipulacija HVO-a, tj.strahu da će ih mudžahedini istrijebiti, mada nije postojala nikakva stvarna fizička opasnost.151

(Izvor: Nepravomoćna presuda u predmetu Prlić i ostali, paragrafi 53. I 54. http://www.icty.org/x/cases/prlic/tjug/bcs/130529_4.pdf )

Veliki paragraf, pogotovo ovaj 54. i na prvi pogled dosta referenci, ali kad se malo uđe u te reference i kad se to malo dublje proanalizira vidi se da od svega toga nema ništa.

Osim tajnih svjedoka i dokumenata „pod ključem“ ili kako piše u referencama ispod teksta u presudi „pod pečatom“ , manje više ova suluda teza o tome da su Hrvati sami sebe protjerali s područja središnje Bosne ponajprije iz Travnika leži na svjedočenju britanskog obavještajca Christophera Beesea i dva dokumenta od kojih je jedan sa sastanka vodstva HVO-a i HZ HB u Čitluku dana 29. travnja 1993. godine odakle su rečenice trgane iz konteksta i sasvim krivo protumačene i gdje su se prijedlozi pojedinih izaslanika na tom sastanku u presudi protumačili kao odluke koje su donijeli svi na tom sastanku i jedan izvještaj EECM-a odnosno PMEZ-a (to je ista stvar samo je EECM engleski a PMEZ hrvatski akronim za promatračku misiju europske zajednice i ovo moramo napomenuti za sve koji će dalje pratiti ovaj tekst da ne bi došlo do neke zabune), koji je u tolikoj mjeri navijački i tendeciozan da je upravo apsurdan a istodobno i vrlo znakovit.

Prokomentirat ću prvo tajne svjedoke i tajne dokumente na koje se oslanja ovaj dio presude. Meni je jasno da se štiti identitet nekog svjedoka i sadržaj njegova svjedočenja kad je to svjedočenje o direktnim okolnostima koje su dovele do počinjenja kaznenog djela. Na primjer, neka Muslimanka iz Ahmića treba teretiti nekog muškarca, Hrvata iz HVO-a koji živi u Nadiocima. I to je onda selo do sela, pa se onda ta žena s pravom može uplašiti za svoju sigurnost i sigurnost svoje obitelji jer bi mogao taj muškarac ili netko njegov preći preko polja, doći u Ahmiće i izvršiti možebitnu osvetu za takvo svjedočenje. Dakle, prema takvoj vrsti tajnog svjedočenja imam potpuno razumjevanje.

Nu, djelovi presude koji se odnose na međunarodni sukob, dakle u kojima se donosi nalaz da su dvije države u ratu, a zatim kao viši stupanj svega toga, da je vodstvo jedne države izvršilo agresiju na drugu državu kroz zajednički zločinački plan, sami po sebi su skandalozni i nerazumni. Jer, tu je ipak riječ o krupnim političkim pitanjima i takva se ne mogu rješavati putem tajnih svjedoka jer već i sama pomisao da je tu moguća svakakva vrsta zlouporabe, u startu diskvalificira takve nalaze kao neoborive.

Uostalom, kad mi vidimo što se nalazi u ovim „dokazima“ koji su dostupni za javnost i na temelju kojih se izvode ovako skandalozni zaključci poput ovog iz paragrafa 54. da su, „Hrvati sami sebe istjerali iz Travnika“ unatoč tome što jako dobro znamo da je Travnik napadnut u žestokoj muslimanskoj ofenzivi u lipnju 1993. godine i to je bila bitka u kojoj je omjer snaga bio 12:1 u korist Muslimana. Isto tako, u tom paragrafu 54. piše i da „…ili pak zbog manipulacija HVO-a, tj.strahu da će ih mudžahedini istrijebiti, mada nije postojala nikakva stvarna fizička opasnost.”.

Za ovakav zaključak kojeg su Prandler i Treschell stavili u presudu treba pak biti posebno drzak. Donijeti takav zaključak u presudi znači ne samo praviti se totalno glup, gluh i mutav, nego i negirati neke činjenice koje su već ranije utvrđene u nekim drugim presudama.

Primjerice, u presudi Rasimu Deliću jasno se navodi i opisuje zločin koji su upravo ti „bezopasni“ mudžahedini počinili na području sela Maline-Bikoši, gdje su streljane 24 osobe nakon što su iz jednog sela vođeni u drugo selo, pa vraćani natrag i onda negdje na pola puta streljani u klasičnom ratnom zločinu mudžahedinskih snaga. (Izvor: Presuda Rasimu Deliću, paragrafi od 213. do 218. http://www.icty.org/x/cases/delic/tjug/bcs/080915bcs.pdf)

Pročitate li malo šire ovo poglavlje o napadu na Maline/Bikoše (oba sela su u blizini Travnika) koje počinje na stranici 63. ove presude, vidjet ćete da se tu opisuje napad na selo Maline, ali i da je nešto vrlo bitno u tom dijelu presude, slučajno ili namjerno, ispušteno. U jednom članku iz feljtona o zločinima Armije BiH nad Hrvatima, pokojnog novinara Ivice Mlivončića objavljenom u Slobodnoj Dalmaciji dana 27. svibnja 2000. pod naslovom „Stravična obredna ubijanja“ između ostalog piše:

„U Maljinama 8. lipnja 1993. došlo je do groznog ubijanja Hrvata, a to su činili mudžahedini. Svjedok taj događaj opisuje ovako: “Oni su morali sjesti u krug i gledati kako se čovjeku siječe glava: nakon toga se odrubljena glava stavlja na tacnu i daje se drugoj žrtvi koja će tek doći na red da ljubi tu glavu i tako u krug”. U tom obrednom ubijanju taj dan živote je izgubilo 30 Hrvata. Kada je obavljena ekshumacija grobnice u Maljinama nađeno je devet tijela bez glava.“ (Izvor: https://archive.is/5IJrN#selection-905.1-905.473) Naravno, netko će reći da se u novinama svašta piše jer papir sve trpi. Međutim, ovaj feljton u Slobodnoj Dalmaciji pisan je nakon što je knjiga novinara Mlivončića uvrštena u spis dokaza haškog suda u predmetu Blaškić, pa evo tog dokaza sa službene web-stranice haškoig suda:

http://icr.icty.org/LegalRef/CMSDocStore/Public/BCS/Exhibit/NotIndexable/IT-95-14/ACE8585R2000182212.pdf

Potpuno i navlas isti opis događaja kakav je poslije objavljen u Slobodnoj Dalmaciji naći ćete na stranici 177. ovog službenog dokumenta haškog suda. Pa je pitanje kako je raspravno sudsko vijeće u predmetu Delić, koje je vodio južnoafrički sudac Bakone Justice Moloto (jedan od petorice koji su donijeli pravomoćnu presudu protiv šestorke) „propustilo“ ovaj dokument uvrstiti u činjenični opis događaja? Puno je stvari u svim haškim suđenjima u svezi muslimansko-hrvatskog građanskog rata u BiH koje su „propuštene“ a svi ti „propusti“. Zanimljivo, uvijek su išli na štetu Hrvata, nikad na štetu Muslimana. Jer, da su oni u kasnijim predmetima poštovali raniju sudsku praksu pa ovaj dokument, knjigu „Zločin s pečatom“ novinara Mlivončića uvršatavali u dokazne predmetu na suđenju Deliću i na suđenju šestorci na čelu s Prlićem, onda bi njihova teza, da „od mudžahedina nije postojala nikakva stvarna opasnost“ bila još apsurdnija, morbidnija i bolesnija, ako je to uopće moguće.

Maljine, Miletići, Guča Gora, Bukovica, Radonjići, Vitez, Buhine Kuće, Križančevo Selo, Fojnica, Bugojno, Travnik, Zenica… vape za pravdom

Danas je jasno da je suludo ono što su napravili Treschell i Prandler, reći da na području Travnika nije postojala opasnost od mudžahedina kad se zna da je jedno od prvih mjesta na kojima su se ti islamski fašisti, prijeteča današnjeg ISIL-a i Al-qaide upravo selo Mehurići kraj Travnika, a počinili su opisane zločine u selima Maline i Bikoši i to upravo i lipnju, kad se i dogodilo etničko čišćenje Hrvata s područja Travnika koje su proveli Muslimani na čelu s mudžahedinima. Poznato je također što su upravo tu mudžahedini počinili u selu Miletići, kad su napali nebranjeno selo i pobili civilno stanovništvo i prema tome, dokaza o divljanju tih mudžahedina ima bezbroj, kao i dokaza o njihovoj okrutnosti među kojima se posebno ističe igranje nogometne utakmice odrubljenim ljudskim glavama: https://www.youtube.com/watch?v=glyqn26am1w

I oni se usude kraj svega toga u presudi jednog međunarodnog suda napisati kako nije postojala nikakva realna opasnost od ovih fanatik, luđaka i terorista, i, naravno, pritom se pozvati na svjedoke BD i BC kao što stoji u referenci broj 151 u paragrafu 54 i sve to zaštiti oznakom tajnosti.

Ovdje su dakle dva suca raspravnog vijeća Treschell i Prandler učinili to da su namjerno sve pomiješali. Na primjer, HVO je u jednom trenutku pozvao neke međunarodne organizacije točno navevši da su Hrvati u Zenici životno ugroženi i da ih ili zaštite ili ih bar presele tamo gdje ih neće ubiti. U samom dokumentu iz reference broj 142 u paragrafu 53. a to je dokument pod brojem P02142 odnosno zapisnik sa sastanka u Čitluku od 29. travnja 1993. na stranici broj 3 gosp. Zubak (najvjerovatnije Krešimir Zubak) kaže kako je u Zenici „oko 30 Hrvata ubijeno i oko 500 uhićeno“. Zatim su ta dvojica sudaca kojima se u njihovim svinjarijama nije htio pridružiti časni sudac Antonetti taj zahtjev da se Hrvatima Zenice i Kaknja osigura goli život oni proširili na Vareš pa na Travnik pravdajući time muslimanske napade i etničko čišćenje ta dva grada. Ako je tome tako onda to kod njih vjerovatno vrijedi i za Bugojno i Fojnicu iako se oni izrijekom ne navode. Vitez, Busovača i pola Novog Travnika, kao i Žepče, Kiseljak i Kreševo nisu pali, a da jesu danas znamo da bi se i za to ovakvim spinovima optuživalo hrvatsko državno vodstvo i vodstvo Herceg-Bosne.

Isto tako, vidljivo je da ti suci unatoč tome što su godinama sjedili u sudnici, što su slušali priče i pričice i mitove o Banovini Hrvatskoj, i što su na koncu i donijeli presudu prema kojoj je Franjo Tuđman na čelu „zločinačke skupine“ koja je htjela stvoriti Hrvatsku u granicama Banovine, i dalje ne znaju gdje su granice Banovine bile ili u to nisu posve sigurni, pa se na taj način njihova apsurdna teza o tome da su Hrvati sami sebe prognali iz srednje Bosne selektivno primjenjuje od općine do općine, ovisno valjda o tome koju su kartu Banovine Hrvatske taj dan Treschell i Prandler imali pred sobom.

http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/3-Banovina_Hrvatska_1939.jpg

Dakle, iz karte se točno vidi da su i Travnik i Bugojno i Fojnica, ali i Konjic i Jablanica koji nisu u srednjoj Bosni, u granicama Banovine. Kako je to onda ta navodna „zločinačka politika hrvatskog vodstva“ uspjela preseliti Hrvate iz tih mjesta a nije primjerice iz Žepča koje je izvan granica Banovine Hrvatske? Što bi rekao pokojni general Praljak: „Časni suče Antonetti, to je u nebo vapujuća nelogičnost, to je do nebeskog krika neshvatljivo“

Sad ćemo analzirati dva ključna dokumenta u ova dva paragrafa a to su dokumenti P02142, sastanak u Čitluku, i dokument pod brojem 02849 odnosno izvješće promatračke misije europske zajednice na čelu s jednim izrazito antihrvatski nastrojenim birokratom, Francuzom koji se zove Jean Pierre Thebault, te ćemo kratko prokomentirati i svjedoka koji se zove Christopher Bese.

  1. Zapisnik sa sastanka vodstva Herceg-Bosne održanog 29. travnja 1993. u Čitluku

http://i.solidfiles.net/5cab558c53.jpg

http://i.solidfiles.net/756a915122.jpg

http://i.solidfiles.net/04c060608d.jpg

http://i.solidfiles.net/65e9db1ad8.jpg

http://i.solidfiles.net/bc11963431.jpg

http://i.solidfiles.net/ef029c43bc.jpg

Nek vas ne zbune navodi iz reference broj 142. iz paragrafa 53. gdje piše da se preseljenje spominje na stranicama 2. i 3. ovog dokumenta jer je to u engleskoj verziji ovog dokumenta i to je verzija na 5 stranica, a ovo je hrvatska verzija dokumenta koja ima 6 stranica i te “inkriminirajuće izjave” nalaze se na stranicama broj 3. na vrhu (Gosp. Ivan Šarac) i na stranici broj 4. na vrhu (Gosp. Ivica Šantić).

Ivan Šarac (Str. 3.) kaže:

Smatram da RBiH ne može postojati. Ne može postojati zajedničko zapovjedništvo vojske i policije. Potrebno je napraviti sve svoje. Treba planski i organizirano vršiti preseljenje naroda. Biće naše što možemo vojno obraniti.

Ivica Šantić (str 4.) kaže:

… Ukazao je i na greške postrojbi HVO-a. Zločin u Ahmićima ne može nitko opravdati. Nanijeta je ogromna šteta. Reakcije UNPROFOR-a (Engleza) su porazne za nas. Smatra da na područje Srednje Bosne mora doći gospodin Boban i gospodin Izetbegović. Potrebno je planski raditi na preseljavanju.

Dakle, iz ovog je posve jasno da nije riječ ni o kakvim odlukama koju su donijete na tom sastanku nego tek u usputnim opaskama manje važnih članova vodstva Herceg-Bosne koje su oni mogli dati iz jako puno razloga, i koje valja promatrati u kontekstu tadašnjeg vremena i tadašnjih događaja. Također, iz ovog nije jasno je li riječ o zalaganju za privremene mjere s ciljem da se zaštite goli ljudski životi, ako se već ne može spasiti imovina. Isto tako, vidi se iz izjave Šantića da on osuđuje zločine HVO-a, da se zalaže da Boban i Izetbegović dođu u srednju Bosnu i da porade na smirivanju stanja, a preseljenje spominje usput, vjerovatno kao krajnju mjeru spašavanja golih života.Na koncu konca, nema nigdje dokaza da su ove usputne opaske pretočene u politiku HVO-a i da su doneseni konačni i čvrsti zaključci o tome da bi se takva eventualna politika samoprogona trebala i morala provoditi.

Takva teza, o samoprogonu Hrvata kao i spominjanje “naređenja HVO-a” da se taj samoprogon prevede nalazimo u tendecioznom izvješću PMEZ-a u svezi događaja u Travniku iz lipnja 1993. godine. Međutim, PMEZ ne daje nikakve dokaze o postojanju takvih zapovjedi HVO-a. Promotrimo stoga najprije to izvješće pa ćemo ga onda komentirati:

http://i.solidfiles.net/6d297d82f3.jpg

http://i.solidfiles.net/a034f958d3.jpg

http://i.solidfiles.net/b1430c2f02.jpg

http://i.solidfiles.net/31bbfd0416.jpg

http://i.solidfiles.net/4bec8f9ea1.jpg

http://i.solidfiles.net/4bec8f9ea1.jpg

Možemo krenuti od “zaključka” na stranici broj 5. ovog izvješća gdje stoji:

Promatrači PMEZ-a imaju dobre plaće da izvještavaju o onome što vide. Da bi se taj trošak isplatio vrijedilo bi mišljenima tih izabranih predstavnika EZ dati određenu prednost pred mišljenjima medija poput Sky Newsa i ostalih.

Kao prvo, nije Sky News jedini koji je izvjestio o događajima u Travniku. Evo jednog od tih izvješća Sky Newsa iz Travnika:

http://www.youtube.com/watch?v=H06WHl7dNxo&t=17m59s

Ako pustite snimku dalje vidjet ćete da nakon priloga Sky Newsa idu prilozi talijanske a zatim i francuske televizije. I u svim tim prilozima se nekako stidljivo govori o muslimanskoj agresiji na području Travnika, Englezi recimo odmah dodaju kako HVO u Vitezu sprema napad, Talijani dodaju kako Muslimani protjeruju Hrvate iz Travnika ali zato i Hrvati tjeraju Muslimane iz Mostara itd. Dakle, oni čak i na silu žele biti uravnoteženi, za razliku od PMEZ-a utjelovljenog u liku njihovog šefa, Francuza Jean Pierre Thebaulta koji na silu žele ostati neuravnoteženi i otvoreno navijati za muslimansku stranu u sukobu. (Napomena: U međuvremenu, ovaj video pod nazivom “Izvještaji TV-Kiseljak za vrijeme muslimansko-hrvatskog rata” uklonjen je s you tube zbog prava na copyright, pa ćemo kao i haški sud, taj dokument označiti oznakom “pod pečatom”)

Zanimljivo je također kako im Sky News nije smetao kad je šest dana nakon zločina pojedinih pripadnika HVO-a u Ahmićima, dakle tek 22. travnja 1993. “otkrio” taj zločin koji je bio već star 6 dana u jednom igrokazu kojeg su proizveli u suradnji s zapovjednikom Čerširske regimente i zapovjednikom BRITBATT-a u Lašvanskoj Dolini Bobom Stewartom. Sjetimo se samo tog totalno neuravnoteženog i navijačkog TV-priloga Sky Newsa koji nije relativiziran na isti način na koji je relativiziran ovaj muslimanski zločin u Travniku, i gdje se nije reklo kako je tog istog dana, 16. travnja ubijeno najmanje 18 civila i 4 ratna zarobljenika HVO-a u Trusini. Nisu imali potrebu relativizirati to što se dogodilo u Ahmićima na način da spominju i Trusinu, već su doveli ttg EZ-promatrača da tamo kuka, nariče i glumi zabrinutost:

https://www.youtube.com/watch?v=YGQ90iC56V0

(Taj prilog je inače jako dobro u svojoj knjizi “Haška formula” na stranicama 38.-39. prokomentirala Višnja Starešina:

http://i.solidfiles.net/02a835eb27.jpg

Doduše, čak je i Višnja Starešina ovdje napravila jednu nehotičnu griješku, jer je zamjenila BBC i Sky News, gdje se vidi da ovo nije izvješće BBC-a iako potpuno odgovara opisu iz knjige, ali je vjerovatno Višnja ovaj prilog Sky Newsa pomiješala s ovim prilogom:

https://www.youtube.com/watch?v=OBKsDnogWyM

Međutim, to ionako nije bitno. Puno bitnije je da je britanskom bataljunu UNPROFOR-a stacionairanom u Staroj Biloj trebalo punih 7 dana da otkriju taj “strašni” zločin u desetak kilometara udaljenim Ahmićima. Jer na izvješću Sky newsa vidi se u kutu gore lijevo da je napravljen 23. travnja 1993., a na samom početku Bob Stewart pita osobe u odorama koje su očito prekršile primirje zašto su to učinile, a ovi govore da je to stoga jer se dogodio masakr u selu gdje su ubijana i djeca, a onda Bob Stewart pita “koje selo” a osobe u odorama govore “Ahmići Ahmići”. Dakle, sve miriše na tešku manipluaciju. Vratimo se mi sad na izvješće PMEZ-a.

Jasno je da upravo Jean Pierre Thebault stoji iza ovog izvješća, kao što je vidljivo da je on napisao i potpisao prve dvije stranice ovog izvješća. Zbog toga nam valja propitati malo tog Francuza i vidjeti što o njemu znamo. Kad smo malo prokopali, našli smo, iz najmanje dva izvora, da je riječ o jednom čovjeku koji je izrazito antihrvatski i promuslimanski nastrojen. Prvu takvu tvrdnju našli smo u knjizi američkog pukovnika i vojnog analitičara Charlesa Reginlda Shradera “Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni” na stranicama 95.-96.

http://i.solidfiles.net/b1fcc318b5.jpg

http://i.solidfiles.net/b34e36653c.jpg

Sad ćemo povećati ovu referencu broj 73 koja stoji u fusnoti na stranici 96., jer se tu nalazi mišljenje pukovnika Shradera o Thebaultu i to ćemo podvući jer je riječ o ocijeni koja je vrlo bitna za ovu temu:

http://i.solidfiles.net/1ab8ad84cc.jpg

Na sreću, ovu argumentaciju o pristranosti Jean Pierre Thebaulta možemo još pojačati i to zahvaljući tome što ja nisam jedini koji je primjetio ovu ocjenu pukovnika Shradera o Thebaultu, već je isto uočila i obrana generala Praljka koja je to iskoristila dana 30. svibnja 2007. godine prilikom protuispitivanja svjedoka tužiteljstva, bivšeg člana promatračke misije europske zajednice u BiH, pukovnika Nizozemske vojske Rudya Gerridsena. Transkript tog svjedočenja je na engleskom i ono što je bitno počinje odmah na stranici 19318 transkripta gdje odvjetnik Kovačić pita pukovnika Geridsena o pristranosti Thebaulta a citirajući upravo ovaj izvadak iz knjige Charlesa Reginalda Shradera koji smo vam mi gore izdvojili.

http://www.icty.org/x/cases/prlic/trans/en/070530ED.htm

Za one koji ne znaju dobro engleski postojao je video zapis protuispitivanja na stranici generala Praljka (koja je u međuvremenu uklonjena s interneta, pa ćemo i nju zavesti “pod pečatom”), a zahvaljujući you tube chanelu TV Herceg-Bosne imamo ga i na you tube:

http://www.youtube.com/watch?v=zvuF__vXZPo&t=3m10s

Dakle, tu vidimo da odvjetnik Kovačić citira iz Shraderove knjige a nizozemski pukovnik Gerridsen (ispod videa netočno piše potpukovnik umjesto pukovnik i krivo piše Gerritsen umjesto Gerridsen) se slaže s tom ocjenom i kaže kako je stalno imao osjećaj da je Thebault antihrvatski nastrojen i da favorizira Muslimane. Inače, preporučam gledanje ovog videa do kraja, pogotovo dijela koji je pred sam kraj u kojem general Praljak želi uvesti snimku o muslimanskom pokolju u selu Uzdol gdje se osim Gerridsena u prilogu pojavljuje još jedan član promatračke misije PMEZ-a koji je na sudu tvrdio kako ne zna za zločin u Uzdolu, i kako je očito u toj promatračkoj misiji Thebault nametnuo svoj autoritet i političku doktrinu po kojoj hrvatske zločine treba uvećavati a muslimanske zločine poput ovog u Uzdolu zataškavati. Naravno, uvođenje tog videa nije moglo proći bez bezrazložnih prigovora još jednog notornog rasističkog hrvatomrzsca, tužitelja Kenetha Scotta.

Ovaj svjedok je također potvrdio kako je svojim očima vidio kako Muslimani u Gornjem Vakufu koriste civilne objekte i sakrivaju se iza civila dok pucaju po HVO-u kako bi odgovor HVO-a mogli proglasiti “zločinom protiv civila” ali to sad ovdje nije tema pa ću tome više pozornosti posvetiti drugom prilikom.

Vratimo se dakle još malo na Thebaulta i PMEZ i njihovo izvješće. U Shraderovoj knjizi na stranici 95. stoji kako su promatračke misije EZ-a bile naklonjene Muslimanima i to “iz razloga koji nisu posve jasni”.

Nije nemoguće, štoviše, vrlo je realno, da je Thebault tu provodio službenu politiku još jednog notornog rasističkog hrvatomrzsca, tadašnjeg francuskog predsjednika Francois Mitteranda. Taj isti Francois Mitterand opravdavao je velikosrpski genocidni pokolj u Vukovaru na način da je izjavio “da su Hrvati to i zaslužili jer su za vrijeme drugog svjetskog rata bili na krivoj strani”. Takav skandalozan i nečuven pokušaj opravdavanja pokolja u Vukovaru upućuje na njegovu u startu organsku mržnju prema Hrvatima. Postoji tu i još jedna stvar. Poznato je da je Francuska nekoć bila kolonijalna sila i da je kolonizirala i brojne arapske zemlje kao što su primjerice Tunis ili Alžir. Osamostaljenjem tih država Francuska je pokušala zadržati svoj utjecaj u istima na način da je liberalizirala dobijanje francuskog državljanstva za državljane tih frankofonskih zemalja među kojima je bilo dosta Arapa. Tako u današnjoj Francuskoj, spomenimo samo neke poznate nogometaše, od Zidanea do Benzeme imate jako puno Muslimana koji su tamo već stvorili vrlo snažan lobi. Zbog snage i utjecaja tog lobija Francuska se obično opredjeljuje za muslimansku stranu, i to jako dobro znaju svi koji prate reakcije službene francuske politike kad je u pitanju sukob Izraela i Palestine, a neki analitičari smatraju da Francuska staje na strane Muslimana (pogotovo kad je predsjednik države ljevičar-socijalist) zbog straha od možebitne reakcije i izazivanja uličnih nereda od strane te brojne arapske populacije koja tako na francusku politiku ima snažan utjecaj. A kad se oni tako postave u odnosu na jedan Izrael, koji ima nemjerljivu veću težinu u međunarodnoj zajednici od jedne Hrvatske, onda ovakvo ponašanje Jean Pierre Thebaulta koje su primjetili i jedan američki i jedan nizozemski pukovnik možda i ne treba previše čuditi.

Nakon svega ovoga ima li još smisla dalje analizirati njihovo izvješće koje je prepuno teorija urote za koje naravno, ne pružaju nikakve dokaze, gdje na prvoj stranici izvješća Thebault piše da su ga sastavila četvorica pa im nabraja nacionalnosti (Nizozemac, Englez, Šveđanin i Grk) iako se na zadnjoj stranici vide imena samo dvojice (Engleza i Šveđanina). Dalje se bune na medije koji izvješćuju o oko 200 mrtvih i oko 20 000 prognanih pa se u točki 2. na trećoj stranici izvješća još i bezobrazno pitaju: Pitanje koje se postavlja pred radoznali um jeste tko izvodi te optužbe i navodi brojke?

Danas kad znamo da je u tim operacijama oko Travnika ubijeno 137 civila a njima valja pridružiti i određenu brojku ratnih zarobljenika, te da je s tog područja prognano oko 20 tisuća Hrvata, pa je pravo pitanje koje se postavlja pred radoznali um je odakle njima pravo da negiraju uglavnom točna medijska izvješća, i da pritom još izigravaju uvrijeđene frajle? Zatim, oni sami na par mjesta navode broj od 5000 do 20 000 prognanih. Zatim, možete u tom izvješću pročitati i pokušaj negiranja zločina na području sela Maline-Bikoši. Uglavnom, jasno je da je ovo izvješće navijačko, tendeciozno, i da nema nikakva uporišta u stvarnosti.

Ostao nam je još Christopher Beese a o njemu neću dugo. On je na tom suđenju nastupio kao branitelj mudžahedina, kao netko tko treba relativizirati njihove ritualne zločine i njihov ogroman doprinos rasplamsavanju muslimansko-hrvatskog građanskog rata i sijanju atmosfere straha i mržnje.

Uglavnom, on je govorio kako se cijela ta priča s mudžahedinima napuhuje i to je sav smisao njegova svjedočenja. Na stranici generala Praljka imate u galeriji protuispituvanja i video na kojem general Praljak vrši protuispitivanje ovog svjedoka dana 23. kolovoza 2006. godine. To je pri dnu stranice desno, pa tko ima Windows media player može to pogledati:

http://www.slobodanpraljak.com/video_snimke_protuispitivanja_svjedoka_od_strane_generala_praljka.html

(Napomena: U međuvremenu, stranica generala Praljka uklonjena je s interneta, pa i ovaj dokument, sukladno praksi raspravnog vijeća haškog suda u predmetu “Prlić i ostali” možemo staviti u oznaku „pod pečatom“)

Riječ je možda o najčudnijem protuispitivanju koje sam vidjeo u svim predmetima na haškom sudu, gdje general Praljak ovom svjedoku gotovo da nije postavljao pitanja, već mu je samo puštao snimku za snimkom o tome kako mudžahedini urlaju, oštre sjekirice, i provode najcrnji fundamentalizam. Svako normalno ljudsko biće u koje očito ne spadaju Treschell i Prandler bi nakon tih snimki odbacilo sve navode ovog svjedoka kao potpuno neosnovane.

Ja mogu staviti poveznicu na transkript ovog protuispitivanja

http://www.icty.org/x/cases/prlic/trans/en/060823ED.htm

Međutim, to nije to. Jer, samo ona scena u kojoj islamistički terorist Abu Zefo oštri sjekiru prije nego će krenuti dekapitirati kršćanske glave je jača od svih literalnih umjeća svih pisaca ovog svijeta, to čak ni veliki Nikolaj Vasiljevič Gogolj ne bi mogao opisati, a nakon toga Praljkov pogled prema Beeseu i nervozno vrpoljenje ovog sramnog svjedoka u haškoj sjedalici za svjedoke.

Povijest sulude teze o “samoprogonu Hrvata” u presudama haškog suda

Prvi put ovakva teza u jednoj presudi pojavljuje se u ožujku 2000. godine prilikom izricanja nepravomoćne presude generalu Blaškiću koji je tom prilikom osuđen na 45 godina robije. Taj navod o samoprogonu Hrvata iz općine Vareš u presudi Blaškiću u potpunosti se oslanja na svjedočenje tajnog svjedoka II za kojeg danas znamo da je riječ o Stjepanu Mesiću. Mi ćemo vam dati poveznicu na to Mesićevo svjedočenje od 19. ožujka 1998. i navest ćemo točnu referencu:

http://www.icty.org/x/cases/blaskic/trans/en/980319ED.htm

Ono što nas zanima nalazi se na stranicama 7270 i 7271. ovog transkripta. Iz tog ćemo izvući i prevesti najbitnije djelove Mesićeva krivokletstva u vezi s progon Hrvata iz Vareša i prevesti ih na hrvatski jezik:

Pitanje: U glavnom ispitivanju rekli ste da je zbog katastrofalne politike Franje Tuđmana, a to je slobodno tumačenje, 500 000 Hrvata pobjeglo iz Bosne i Hercegovine; je li to točno?

Svjedok Mesić: Ne samo zbog toga. Svakako najvažniji razlog bila je srpska agresija a drugi razlog je politika Franje Tuđmana.

Pitanje: Od tih 500 000 bio je najveći broj iz Središnje Bosne?

Svjedok Mesić: Ne znam sve brojeve, ali ako me pitate o toj pogrešnoj politici, mislim da je dovolnjo reći da su Hrvati unutra sebe smatrali pod opsadom i da su dobili zadaću… Dakle, vidite, politika je bila povući Hrvate iz nekih područja i to su mi potvrdili ljudi iz Vareša. Član Hrvatskog narodnog vijeća, Josip Jozelić iz Vareša, rekao mi je da je HVO evakuirao hrvatska sela zbog određenih dogovora u koje nije mogao ulaziti jer nije znao što se zbivalo. Dakle, ta politika pridonosila je eksodusu a ne samo srpska agresija.

Da bi se kvalitetno moglo procjeniti događaje u svezi napada HVO-a na selo Stupni Do, mora se imati u vidu da je dan ranije Armija BiH izvršila napad na hrvatsko selo Kopijare (negdje se to selo naziva Kopijare, negdje Kopijari, negdje Kopjare, negdje Kopljare, ali to je sve jedno te isto selo). Sve o tim događajima može se naći u knjizi Ivice Mlivončića “Zločin s pečatom” koja je kao dokazni materijal ušla u sudske spise u predmetu Blaškić:

http://www.hic.hr/ratni-zlocini/b-h/zlocin/vares.htm

(Stranice 141. – 144.)

Neosporno je da se napad na selo Kopijare dogodio, ali izgleda da je gospodin Mlivončić promašio datum, jer u onovrmenom izvješću PMEZ-a kojeg više nije vodio Thebalut već je na njegovo mjesto došao Englez Sir Martin Garrod, a što je vjerovatno uzrokom da PMEZ nije zataškao zločin u Kopijarima, bez obzira na to što je Martin Garrod u svom svjedočenju prd sudom u predmetu Blaškić rekao kako se taj zločin u Kopijarima po intenzitetu ipak ne može mjeriti sa zločinom HVO-a u Stupnom Dolu. U izvješću PMEZ-a koje je u predmet Kordić-Čerkez uvedeno pod brojem Z1259 stoji da su Kopijari napadnuti 22. listopada 1993. a ne kako stoji u Mlivončićevom tekstu, 19.-og listopada. Uostalom, predočit ću vam i to izvješće PMEZ-a:

http://i.solidfiles.net/1f1eb83446.jpg http://i.solidfiles.net/75edd71d95.jpg

Vratimo se sad na Mlivončićev tekst u odnosu na Mesićev iskaz. Mlivončićev tekst je životan, plastičan, ispričan s puno detalja i s punim uvjerenjem dok je ovo što tvrdi Mesić čista izmišljotina i to može već iz samog načina na koji on daje svoj iskaz biti vidljivo i onome tko Mesića ne pozna i ne zna o kakvom je patološkom lažljivcu riječ.

Poduži citat u kojem Mlivončić, refereirajući se na različite izvore opisuje stanje u enklavi Vareš završava tvrdnjom: “U svega nekoliko dana etnički je od Hrvata očišćen grad Vareš i s njima sva hrvatska sela. Nitko nije digao glas protiv toga zločina.“ Osim glasa Stjepana Mesića na haškom sudu, koji je za etničko čišćenje “Vareša i hrvatskih sela“ što ga je počinila Armija BiH optužio “srpskog agresora i politiku Franje Tuđmana“. Činjenice o etničkom čišćenu Hrvata iz Vareša bilo je potrebno navesti kako bi se dobio uvid u monstruozne konstrukcije Mesićevih izjava. Slijed događaja od svibnja do listopada 1993., nedvojbeno ukazuje na stradanja hrvatskog naroda u Varešu, koji je bio u srpsko-muslimanskom okruženju,izgladnio, bez pomoći, ubijan i masakriran mjesecima, u očaju tražeći prolaz kroz srpski teritorij, da bi na kraju doživio tragediju i egzodus. Tako je od 37 000 Hrvata, Varešaka i ostalih izbjeglica poslije njihova progona i križnog puta, u Varešu i okolici ostalo tek njih 750. Pritom je potpuno nevažno što je “član Hrvatskog narodnog vijeća Josip Jozelić iz Vareša“, rekao ili nije rekao Mesiću, ako je uopće nešto rekao, jer je Mesić morao prosuditi činjenice i o njima govoriti. Umjesto toga, Stjepan Mesić je stao u obranu Alije Izetbegovića i njegove zapovijedi od 18.listopada da Armija BiH napadne Vareš, što je poslije u medijima branio „kao preventivnu mjeru da nam se opet ne dogodi Stupni Do“-koji se dogodio tek pet dana nakon njegove zapovijedi i početka napada na Vareš i okolna hrvatska sela. Preventivne mjere bile su učinkovite te su Vareš i okolica temeljito opljačkani i etnički očišćeni.

Umjesto da pokuša shvatiti situaciju Hrvata u srednjoj Bosni, kaos i bezizglednu situaciju u kojoj im je bilo teško uvijek naći prava riješenja za opstanak i spas u potpunom okruženju, da pokuša shvatiti zašto su Hrvati počinili zločin u Stupnom Dolu i zašto ga je hrvatska javnost osudila. Mesić opravdava etničko čišćenje Hrvata od strane Armije BiH:

Svjedok Mesić: Oni koji su počinili zločin u Stupnom Dolu očito su željeli proširiti strah među Hrvatima od odmazdi do kojih je tada u Bosni moglo doći, a očito bilo je to i u nečijem interesu, inače ne vidim razlog za zločin takvih razmjera.

Treba li ponovo podsjetiti na kronologiju događaja: 18.listopada 1993. počinje po zapovijedi Izetbegovića napad na područje Vareša, koje je u potpunom okruženju. Postrojbe 7. muslimanske brigade zauzele su 22.listopada 1993., hrvatsko selo Kopljare i počinili zločin nad civilima (možemo reći da je zločin u Kopljarima bio Stupni do prije Stupnog Dola, I. Mlinovčić). Dana 23.listopada postrojbe HVO-a počinile su zločin u Stupnom Dolu, a 30.listopada pada obrana Vareša i počinje egzodus Hrvata.

Pitanje: …Zar su Hrvati počinili zločin u Stupnom Dolu da bi Muslimansku armiju potakli na odmazdu?

Svjedok Mesić: Nisam to rekao. Rekao sam da je zločin počinjen kako bi zastrašio Hrvate s mogućom osvetom Bošnjaka.

Mesić dakle ne tvrdi da su Hrvati počinili zločin kako bi Muslimane potakli na odmazdu, nego tvrdi da su Hrvati počinili zločin “kako bi zastrašili Hrvate s mogućom osvetom Bošnjaka”. Takvom konstrukcijom Mesić zapravo abolira muslimanske zločine, a Hrvate proglašava dvostrukim zločincima: prvo, jer su počinili zločin nad Muslimanima/Bošnjacima; drugo, jer su počinili zločin radi zločinačke politike zastrašivanja Hrvata, zato što je po Mesiću, “politika je bila povući Hrvate iz nekih područja”. Monstruoznost Mesićevih konstrukcija oslikava način na koji funkcionira njegovo političko mišljenje, koje niti tumači događaje niti se njegove konstrukcije mogu susresti sa elementarnim činjenicama. S pravom se postavlja pitanje kako na ove konstrukcije nisu reagirali ni obrana generala Blaškića ni tužiteljstvo? Kako se može optuživati hrvatsku politiku za etničko čišćenje Hrvata iz općine Vareš i Kakanj, potkraj listopada 1993., kada je poznato da su 14. rujna 1993. Predsjednici Tuđman i Izetbegović potpisali (tada) tajni sporazum o stvaranju zajedničke hrvatsko-bošnjačke države koja će biti u konfederaciji sa Hrvatskom? Kada su događaji potvrdili da se hrvatska strana drži tog dogovora, ali ne i Izetbegović, koji je već 16. rujna 1993. godine potpisao sporazum sa Momčilom Krajišnikom da se Srbi mogu izdvojiti iz BiH? Kada je činjenica da hrvatska politika nije “trebala” zastrašivati Hrvate i zagovarati njihovo “povlačenje” iz općina Vareš i Kakanj, jer je već pristala na hrvatsko-muslimansku federaciju u konfederaciji sa Hrvatskom? Ali ni prije toga, jer su i po Vance-Owenovom planu o uređenju BiH na provincije i Owen-Stoltenbergovom planu unije triju republika te općine bile predviđene da uđu u sastav bošnjačke provincije, odnosno republike. Bošnjaci su bili ti koji su, slijedom odluke svojeg vojnog i političkog vodstva, željeli imati “čiste” teritorije, kako bi u završnici pregovora o političkom riješenju za BiH imali što bolje pregovaračke pozicije. Etničko čišćenje općine Vareš, koje Mesić navodi kao primjer pogrešne politike predsjednika Tuđmana, poslijedica je vojnih operacija Armije BiH u okviru plana “Neretva 93”. O toj činjenici Mesić nije želio svjedočiti. Uzput, i Mesić i haško tužiteljstvo zalažu se za “individualizaciju krivnje”, ali i na ovome primjeru je očito da se i u pitanjima i u odgovorima govori o Hrvatima (ne o pojedincima i pojedinim postrojbama) i time se implicira kolektivna krivnja Hrvata. Da apsurd bude veći, krivnja se pripisuje Hrvatima nad kojima je počinjen zločin etničkog čišćenja. Postoje li riječi kojima bi se opisalo Mesićevo krivotvorenje činjenica, njegovo bezuvjetno opravdavanje muslimanskih zločina i etničkog čišćenja Hrvata i njegova bešćutnost prema stradanju Varešaka iu ostalih hrvatskih izbjeglica koji su pokušali naći spas u Varešu, da bi poslije toga prošli još veću golgotu???? (Vidi: Prof. dr. Miroslav Tuđman, “Vrijeme krivokletnika, Zagreb: Detecta 2006. str. 384. – 390.)

Što se tiče medijske promocije ove bolesne, apsurdne, morbidne, perverzne, inverzne, groteskne, karikaturalne, nevjerojatne, drske teze, kolovođa je bio intelektualni i duhovni lider nove “hrvatske desnice” Ivo Banac koji je tu tezu upucao u američki informacijski prostor dana 25. listopada 1993. godine. O tome sam sve dovoljno detaljno opisao ovdje:

https://kamenjar.com/hrvatstvo-i-sorosev-vojnik-banac-ii-dio/

I za kraj ovog opsežnog štiva, trebalo bi uputiti par pitanja haškom sudu, a posebice tužiteljstvu. Naime, zašto ono izvješće PMEZ-a u svezi muslimanskog napada na Travnik u lipnju 1993. godine koje se koristi u ovom predmetu nije korišteno prije, u predmetima Blaškić i Kordić-Čerkez? Ovo pitanje je debelo opravdano. Kao što i sami vidimo, u predmetu Blaškić, da bi proguralo tezu o “samoprogonu Hrvata iz srednje Bosne” tužiteljstvo se radije oslonilo na iskaz Stjepana Mesića koji je u ključnom djelu zapravo rekla-kazala iskaz iz druge ruke (“… Josip Jozelić iz Vareša rekao mi je…”) nego na ovo izvješće PMEZ-a. To dovoljno govori o “vjerodostojnosti” tog izvješća kad je tužiteljstvo bilo sklonije upustiti se u avanturu s Mesićem nego osloniti se na ovo izvješće. To je još više bitno jer se ovo izvješće odnosi na Travnik gdje je Blaškić kao zapovjednik još i imao nekog utjecaja, za razliku od Vareša gdje su i sama sudska vijeća zaključila da ni Blaškić ni Kordić nije imao utjecaja (bez obzira što Vareš spada u OZSB na čijem je čelu bio Blaškić), već da je Vareš bio pod utjecajem Kiseljaka odnosni Ivice Rajića.

Poznato je također da je tužiteljstvo na čelu s Kenethom Scottom u predmetu šestorke zatražilo od sudskog vijeća da kompletan Mesićev iskaz iz slučaja Blaškić uđe u zapisnik ovog predmeta. Tom zahtjevu su se naravno usprotivile obrane svih šest optuženika s pravom tražeći da Mesića ispitaju u protuispitivanju. Tek tad se haško tužiteljstvo za tezu o “samopprogonu Hrvata iz srednje Bosne” služi ovim izvješćem umjesto Mesićevim lažima, a za ostale Mesićeve laži tipa Karađorđevo i slično tužiteljstvo nije zvalo Mesića da ih ponovi, jer je značlo da je profesor Miroslav Tuđman napisao knjigu na 469 stranica pod naslovom “Vrijeme krivokletnika” u kojem raskrinkava Mesićeve laži u slučaju Blaškić s tim da profesor Tuđman nije uspio zahvatiti ni pola od svih laži koje je Mesić tamo izrekao i znao je da je obrana spremna na njegove teze. I zato su umjesto njega angažirali Josipa Manolića što je zapravo priznanje tužiteljstva da im je jasno da je Mesić lagao, i da je obrana na te laži spremna, pa su zato morali angažirati novog lažova, ovaj put Josipa Manolića, istog onog koji je skupa sa Stjepanom Mesićem pokušao proizvesti parlamentarni puč u proljeće 1994. godine nakon čega su se njih dvojica razišli s predsjednikom Tuđmanom i postali mu najljući politički oponenti, a sve te činjenice je haški sud gurnuo u stranu, kad je odlučio oslanjati se na njihova svjedočenja iako je potpuno jasno da iz političkih razloga ta svjedočenja mogu biti sve samo ne nepristrana…

S druge strane, Ivo Banac se danas kočoperi na domjencima nekih koji su sebi uzeli za pravo tvrditi da su veći Hrvati od drugih, tu prije svega mislim na stranku NHR, a koje je (osim Hasanbegovića koji točno zna što čini) doktor Tuđman u onom svom legendarnom govoru iz 1996. godine opisao rječima „politički diletanti i bezglavi smušenjaci“.

Ovaj tekst je moj prilog od srca Hrvatima srednje Bosne, žrtvama muslimanskog genocida i etničkog čišćenja, a ujedno njime pozdravljam povratak političkog uznika i ratnog zapovjednika Vojne policije Hrvatskog Vijeća Obrane.

Završit ću Psalmom 127.

Ako Gospodin kuću ne gradi uzalud se muče graditelji.

Ako Gospodin grada ne čuva uzalud stražar bdi.

Uzalud vam je ustat prije zore i dugo u noć sjediti.

Vi što jedete kruh muke miljenicima svojim u snu On daje.

Evo: sinovi su Gospodnji dar plod utrobe Njegova je nagrada

Strelica u ruci ratnika to su sinovi mladosti. Blago čovjeku koji njima napuni tobolac neće se postidjeti kad se preo bude s dušmanima pred vratima.

Predrag Nebihi

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Video – Iskaz Marka Juriča u DORH-u

Objavljeno

na

Objavio

Protiv Marka Juriča, Državno odvjetništvo RH pokrenulo je kazneni postupak zbog navodnog “pozivanja na nasilje i mržnju”…  Razlog je objava na Z1 televiziji u kojoj je Marko Jurič upozorio Zagrepčane na opasnost od širenja četničke ideologije u centru Zagreba na Cvjetnom trgu. Povod je bilo poznato pjevanje pjesme prvog čovjeka Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj mitropolitija Porfirija, koji je u toj pjesmi veličao četničku ideologiju i poznatog četničkog zločinca popa Močila Đujića.

Donosimo video snimku iskaza

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari