Pratite nas

U potrazi za Istinom

Kako je tužiteljstvo Haškog suda krivotvorilo istinu?

Objavljeno

na

Nakon što su, koncem 2004.godine, sve optužnice podignute, a ICTY počeo primjenjivati svoju izlaznu strategiju, vidi se koliko su u pravu bili profesori međunarodnog prava Alain Pellet i George Abi-Saab kad su na samom početku upozoravali na loše pravne temelje ICTY-a. Sada je posve očito da je takva pravda bila “skupa, spora i nepravedna”, da je “u tužiteljevim rukama koncentrirana prevelika moć” i da zapravo nije bilo instance kojoj je dužnost “utvrditi istinu”. Jer ako je tužitelj taj koji odlučuje koje će se istrage voditi, tko će biti optužen i kako će se kvalificirati djela, jasno je da se međunarodna pravda nalazi u njegovim rukama.

I naposljetku, koliko god se tko pozivao na presumpciju nevinosti, optužnice ICTY-a u javnosti su često tretirane kao pravomoćne presude, a istrage koje je vodilo Tužiteljstvo bile su pogodan medij za različite političko-obavještajne utjecaje i manipulacije. No nije istina bila tek kolateralna žrtva takvoga pravnog sustava. Ona je katkad i namjerno ubijana zbog političke volje Tužiteljstva, odnosno ljudi čiji je utjecaj na tužitelja bio presudan. Upravo to dogodilo se s istragom o muslimanskim zločinima nad Hrvatima u dolini Neretvice i Neretve u sjevernoj Hercegovini (općine Jablanica i Konjic).

Bosna i Hercegovina

Riječ je zapravo o slučaju koji bi mogao biti ogledni model etničkoga čišćenja ostvarenoga kombinacijom vojnih operacija, ratnih zločina i zatočeničkih centara. Ujedno je to i primjer na kojem se vidi kako je Alija Izetbegović ratom protiv Hrvata u BiH planirano stvarao prostor za muslimansku državu, onakvu o kakvoj je govorio zapovjedniku svoje vojske Seferu Haliloviću na povratku iz Ženeve, nakon predstavljanja Vance-Owenovog mirovnog plana [S. Halilović, Sarajevo 1997.]

Muslimanske izbjeglice koje su iz istočne Bosne protjerali Srbi, u Konjic i Jablanicu stižu već ujesen 1992. Tako se primjerice u Jablanici, broj muslimanskog stanovništva udvostručio, a izbjeglice traže svoj novi životni prostor. Otvoreni rat protiv Hrvata počinje u ožujku: 23. ožujka pripadnici Armije BiH ubijaju 6 pripadnika HVO-a, 4 u Gostovićima, općina Konjic, i još 2 na drugim lokacijama u istoj općini. Tri dana kasnije, muslimanska jedinica koja je dotad pripadala HVO, upada u nebranjeni brdski zaseok Orlišta u kojem su živjeli stočari i na vrlo brutalan način ubija 4 civila, a dan kasnije u brdskom selu Buščak, ubijaju još dvojicu pripadnika HVO-a. Dvadeset dana poslije, istoga dana kad HVO počinje napad u Lašvanskoj dolini, uključujući i napad na Ahmiće, 16. travnja ujutro Armija BiH upada u hrvatsko selo Trusina, zauzima ga bez ispaljenog metka, a pripadnici HVO-a koji su bili na straži na okolnom brdu, predaju se pod prijetnjom da će im obitelji biti pobijene.[ Fusnota : Autorica razgovarala s Milkom Drljo i njezinom kćerkom Andrijanom. Pod prijetnom da će ubiti tada četverogodišnju Andrijanu i četrnastgodišnjeg joj brata, majka Milka je išla na položaj HVO-a na obližnjem brdu tražiti sina Ivana (19 godina] i njegovih desetak kolega, da se idu predati vojnicima A BiH.)

Nakon predaje, zarobljavanja i selekcije, muslimanska vojska ubija 25 ljudi, praktički sve vojno sposobne muškarce u tom selu. Preživjeli su protjerani. Napadi na ta sela, baš kao i većina muslimanskih vojnih akcija u muslimansko-hrvatskom ratu, imaju svoju vojnu logiku: riječ je o hrvatskim selima smještenim uz alternativne putove koji povezuju Konjic i Zenicu, kojima se služila Armija BiH. U drugom valu ofanzive, pri pokušaju da dolinom Neretve otvore put prema moru za novu muslimansku državu [fusnota: operacija, najveća koju je muslimanska A BiH ikada vodila, imala je kodno ime Neretva 93 i kao takva se spominje i u spisima ICTY-a], Armija BiH počinila je još dva velika zločina. Pokolj Hrvata u Grabovici, selu uz obale Neretve, jedan je od najjasnijih primjera zločina nad civilima. Nakon što je u svibnju 1993. godine Grabovicu osvojila A BiH, u tom selu više nije bilo nijednoga vojnika HVO-a, prve crte fronte bile su udaljene dvadesetak kilometara. Početkom rujna u selo dolaze pripadnici posebnih muslimanskih jedinica iz Sarajeva i između 8. i 9. rujna ubijaju hrvatsko stanovništvo na najbrutalnije načine, ukupno 32 od 91 stanovnika. Na desnoj obali Neretve pobijeni su svi, uključujući i četverogodišnju djevojčicu Mladenku Zadro. Spasila su se jedino njezina dva brata, dječaci koji su tada imali 8 i 9 godina, a koji su pobjegli u šumu. Na lijevoj obali bilo je više preživjelih, koji su odvedeni u logore.

Tjedan dana poslije, u Uzdolu, općina Rama, Armija BiH počinila je zločin koji je po tipu najusporediviji s onim u Ahmićima. U Uzdolu je bio smješten lokalni HVO koji je kontrolirao prometnicu Prozor-Jablanica, a Armija BiH željela je presjeći tu prometnicu i otvoriti si put prema jugu. Dio žrtava muslimanskog napada stradao je u borbi, dio ih je ubijen kao kolateralne žrtve, a dio su žrtve vrlo brutalnoga ratnog zločina koji uključuje sakaćenja. Ubijeno je 12 vojnika i 29 civila, mahom staraca. U to vrijeme, u općinama Konjic i Jablanica postoji više desetaka logora, odnosno zatočeničkih centara za Hrvate, zlostavljanja u njima po brutalnosti ne zaostaju za zlostavljanjima u hrvatskim logorima za muslimane u Hercegovini. No i jedni i drugi, po brutalnosti su daleko ispod zlostavljanja u srpskim logorima. No dok su hrvatski logori za muslimane u Hercegovini (Dretelj, Heliodrom, Gabela, Vojno) privukle veliku pažnju medija, a potom i sudskih istražitelja, muslimanske logore za Hrvate prekrio je veo šutnje, a istraga koja je bila na putu da rasvijetli istinu o njima, pod nerazjašnjenim je okolnostima “ubijena” u tužiteljstvu ICTY-a.

U Tužiteljstvu ICTY-a, istragu zločina nad Hrvatima u sjevernoj Hercegovini preuzima već ujesen ujesen 1995. takozvani tim 9, na čijem je čelu francuski istražitelji Regis Abribat. Unatoč upozorenjima iz vlastitog Tužiteljstva da na teritoriju pod kontrolom Hrvata nisu sigurni, oni bez puno pompe odmah idu na teren. Prema jednom članu tog istražiteljskoga tima, radili su klasičnu istragu, utvrđujući najprije činjenice, bez unaprijed postavljenih teza. Specijaliziran u francuskoj policiji za antiterorističke istrage, ponajviše protiv baskijskih separatista, Abribat je brzo prepoznao problem. No kako je istraga napredovala, tako je taj istražiteljski tim imao sve više problema s vlastitim Tužiteljstvom koje na teren šalje inspekcije da nadgledaju te istražitelje, protiveći se njihovim metodama istrage. Te metode uključivale su i izravne kontakte s visokim zapovjednicima Armije BiH, poput generala Sefera Halilovića, prvoga ratnog zapovjednika Armije BiH, ili generala Arifa Pašalića, ratnoga zapovjednika Armije BiH u Mostaru. Haaško Tužiteljstvo od svojih istražitelja traži da prekinu te izravne kontakte s generalima i da ih ubuduće uspostavljaju preko bosanskih državnih službi zaduženih za službenu komunikaciju BiH s ICTY-em.

Službeni komunikacijski kanal bošnjačko-muslimanske komunikacije sa sudom bili su tad pripadnici obavještajne službe AID, koja je u to vrijeme, pokazat će to kasniji nalazi, intenzivno radila na osiguravanju lažnih identiteta i dodjeljivanju državljanstava, stranim islamskim ratnicima – mudžahedinima. Glavni koordinator te suradnje, koji je trebao usmjeravati istražitelje, bio je general Sakib Mahmuljin, za vrijeme rata glavna spona između bošnjačko-muslimanskog političkog vrha i mudžahedina. [Fusnota – razgovor autorice s jednim članom tima] Istraga je ubijena, onako perfidno kako to rade birokratske organizacije. Abribat je prije planiranoga odlaska iz Tužiteljstva želio optužnicom završiti ovu istragu, no ona nije podignuta. Abribat je otišao, belgijskom istražitelju Bartu d’ Hoogeu, koji je uz Abribata najviše znao o istrazi, nije produžen ugovor. Postavljen je novi šef tima: bivši ruski obavještajac Mihail Nikolajev, uz pravnoga savjetnika iz Južne Afrike Carla Koenniga, koji je i ranije opstruirao istragu i prijavljivao istražitelje da zaobilaze službene komunikacijske kanale, odnosno AID. [ fusnota, izvor iz istražiteljskog tima] Došavši na razgovor s predsjednikom Udruge hrvatskih logoraša u BiH Mirkom Zelenikom [fusnota: koji je u vrijeme srpskih napada na BiH bio predsjednik izvršne vlasti u Jablanici, a u vrijeme muslimansko-hrvatskoga rata prošao brutalna zlostavljanja u muslimanskim logorima u Jablanici], Nikolajev ga je izvijestio da je prethodna istraga rađena sasvim krivo, da se bavila visokim zapovjednim razinama, umjesto izvršiteljima. Istraga je završila optužnicom protiv generala Sefera Halilovića koji je optužen za zločine u Grabovici i Uzdolu. [fusnota – prema našem izvoru iz istražiteljskog tima general Halilović se nije trebao naći na njihovoj optužnici].

Sud ga je oslobodio krivnje, ne utvrdivši zapovjednu odgovornost. Cijela supstanca prve istrage, koja je ukazivala na sustavni model etničkoga čišćenja Hrvata s tog područja u naknadnoj je istrazi uništena: logori i etničko čišćenje izbrisani su iz istrage i iz optužnice. Hrvati se uglavnom nisu vratili na područja općina Konjic i Jablanica s kojih su protjerani. Najčešći razlog koji navode jest strah. Baš kao i u travničkoj općini, povratak je usporavan napadima na povratnike. Onaj najtragičniji, dogodio se na Badnje veče (24. prosinca) 2002. godine, kada je sljedbenik radikalnih islamskih ideologija Muamer Topalović u nekoć hrvatskom selu Kostajnica, upao u kuću povratničke obitelji Anđelić i ubio Anđelka (68), njegove kćeri Maru (46) i Zoricu (27) i ranio sina Marinka (30). Zločin, sa simboličnom božićnom porukom povratničkoj katoličkoj obitelji je izazvao i značajnu pažnju međunarodne administracije, M. Topalović je pred sudom BiH osuđen na 35 godina zatvora. No strah je ostao: nakon toga šestero Hrvata povratnika (Viktor Čelić, Kate Čelić, Anđa Drljo, Ivan Azinović, Ivan Blažević, Ivan Verkić) na tom malom području i blizini Jablaničkog jezera i rijeke Neretve umrlo je pod okolnostima koje njihove obitelji smatraju sumnjivim, dok nalazi (muslimanskih) istražnih organa ukazuju kako je riječ o prirodnim smrtima. Obiteljima je sumnjivo što su njihovi rođaci završili utapanjem: u Neretvi, Neretvici ili Jablaničkom jezeru, pod čudnim okolnostima (bez odjeće, s ozljedeama od tupih predmeta], a prema službenim organima BiH uzrok smrti je srčani udar. [fusnota ,Zvonko Dragić, Gorka vremena Hrvatskoga naroda konjiva, Klisa, Župe i Bjelimića , Mostar ,2006, str 224] Taj prostor općina Konjic i Jablanica danas je jedno od najaktivnijih središta radiklanoga islama u BiH.

U nekadašnjem Abribatovom timu, prema izvoru koji je želio ostati anoniman, sa zavišću su gledali koliko ljudi i koliko novca ima na raspolaganju voditelj istražiteljskoga tima za hrvatske zločine u dolini Lašve, Simon Leach, iako je prije dolaska u Haag radio kao kvartovski policajac u Velikoj Britaniji. A osobito ih je iznenadilo kad je Simon Leach na jednom sastanku u Tužiteljstvu, 1996. godine, izvadio papir na kojem su pisala imena: Franjo Tuđman, Gojko Šušak, Vice Vukojević, tumačeći da su to ciljevi do kojih će dovesti njegova istraga. Naš se izvor ne sjeća da je ikad dotad niti još godinama poslije, vidio ikakav papir na kojem bi pisalo da je cilj neke istrage – Slobodan Milošević. Uostalom, Milošević je u prvoj optužnici, koju je u vrijeme intervencije NATO-a na SR Jugoslaviju podigla L. Arbour, optužen samo za zločine na Kosovu. Tek poslije dolaska Carle del Ponte , ujesen 1999. godine, haaško Tužiteljstvo počinje intenzivnije tražiti od hrvatske vlade dokumentaciju o srpskim zločinima počinjenim u ratu u Hrvatskoj 1991. godine.

Hrvatska

Istraga i priprema optužnice za Medački džep neodoljivo podsjeća na pripremu optužnica za Lašvansku dolinu. Ono što je u istrazi za Lašvu obavila mslimanska obavještajna služba AID, preko Centra za dokumentaciju genocida i ratnih zločina, to su u istrazi za Medački džep obavile srpske obavještajne strukture preko srpskoga informacijskog centra “Veritas”. “Veritas” su početkom 1993. godine, nakon prve hrvatske operacije za povrat okupiranoga teritorija na Maslenici, [fusnota 23. siječnja 1993.] u međunarodno priznatoj Republici Hrvatskoj, na njenom tada okupiranom i od Hrvata etnički očišćenom teritoriju u Kninu, osnovale pobunjeničke srpske vlasti. Od samoga osnutka na čelu “Veritasa” je Savo Štrbac, tadašnji tajnik vlade samoproglašene Republike Srpska Krajina (RSK). Za vrijeme SFRJ, Savo Štrbac je bio sudac Okružnoga suda u Zadru, poznat po svojoj bliskosti sa zapovjednicima JNA i suradnji s jugoslavenskom, komunističkom obavještajnom službom KOS. U prvim danima srpske pobune u Hrvatskoj, još 1990. godine, Savo Štrbac pridružuje se pobunjenim hrvatskim građanima srpske nacionalnosti, a na samom početku velikosrpske vojne agresije na Hrvatsku, u ljeto i jesen 1991. godine, Štrbac je član Ratnoga štaba hrvatske općine Benkovac. U neposrednoj blizini Štrpčevoga ratnog štaba, srpske pobunjeničke snage napale su 18. studenoga 1991. godine selo Škabrnja u zadarskom zaleđu i pobile 38 hrvatskih civila, mahom staraca.

Dan poslije, kako pokazuju dokumenti “RSK” zaplijenjeni nakon Oluje, Savo Štrbac, bivši sudac i budući “humanitarac”, na sastanku Ratnoga štaba nije imao što reći o tom zločinu. Istog dana kad je zasjedao Štab, srpska milicija ubila je sedam Hrvata u selu Nadin kraj Zadra. Prema zaplijenjenim dokumentima, tajnik Štrbac bio je u vladi “RSK” zadužen za “raspodjelu ratnoga plijena”. Organizirano pljačkanje hrvatske imovine čiji su vlasnici ubijeni ili protjerani, nije dakle bilo popratni ratni eksces, već dio politike “Vlade RSK”, dio njihovog ratnog plana. Tajnik Štrbac pripremao je dnevni red sjednica te vlade, vodio razmjene zarobljenika, a dodatni mu je zadatak bio “registrirati srpsku opštinu Zadar”. Cijelo vrijeme srpske agresije na Hrvatsku i okupacije njenog teritorija, sekretar Štrbac bio je zapravo siva eminencija pobunjeničke vlade u Kninu. Kao sugovornik zapadnih medija, više je puta iz Knina poručivao kako krajinski Srbi nikad neće priznati hrvatske granice. ” Ne dolazi u obzir da se RSK vrati u okvire hrvatske države. Naš je krajnji cilj unija sa Srbima u Bosni i Republici Srbiji” rekao je za France Presse, 6. ožujka 1995. godine. U to vrijeme, njegova “vlada”, baš kao ni srpske vlasti u BiH i Srbiji, ne priznaje niti jednu rezoluciju Vijeća sigurnosti UN, koja se odnosila na rat na prostoru bivše Jugoslavije.

Jer je svaka nova rezolucija, na razini načela i na papiru, sve jače afirmirala hrvatski teritorijalni integritet, a pobunjene Srbe u “RSK” svodila na lokalno srpsko vodstvo. Štrpčeva “vlada” opstruirala je sve pregovore o mirnom rješenju unutar hrvatske države – baš nikakvo rješenje unutar hrvatske države za njih nije bilo prihvatljivo. Srbija i Crna Gora, kao i srpske “države” u BiH i Hrvatskoj, u to su vrijeme bile pod međunarodnim sankcijama koje je nametnulo Vijeće sigurnosti. Nakon što je u vojno-policijskoj operaciji Oluja, Hrvatska oslobodila okupirana područja na svom teritoriju i više nije bilo ni “RSK” ni njezine Vlade, “Veritas” je svoje sjedište preselio najprije u Banja Luku u BiH, odnosno u Republiku Srpsku, a potom i u Beograd. No direktor Savo Štrbac do danas nije promijenio uvjerenja, retoriku niti ciljeve djelovanja. Svi njegovi istupi, sve publikacije “Veritasa”, otvoreno govore o težnji obnove “RSK” i stvaranju Velike Srbije. Sukladno tom odnosu prema UN-u i Vijeću sigurnosti, srpske vlasti od samog početka nisu priznavale niti ICTY koji je osnovan kao organ Vijeća sigurnosti. Štoviše, odmah su ga proglasili dijelom velike antisrpske zavjere. Kasnije je otkriveno da je zamjenik glavnoga tužitelja tek osnovanog ICTYa, Graham Blewitt, Australac s dugim stažom u progonu ustaša u Australiji, ipak već tada počeo surađivati sa Savom Štrpcem na istrazi navodnih hrvatskih zločina.

Nije tu bila riječ o bilo kakvoj, nego o “vrlo uspješnoj suradnji od 1994.godine”, naglašava sam Blewitt u svojoj preporuci međunarodnim donatorima za “nevladinu organizaciju Veritas” [dokument s tekstom Blewittove preporuke od 2. ožujka 2000.godine, objavljen na web -situ Veritasa.] “Centar “Veritas” koji vodi gospodin Savo Štrbac, pomagao je i još uvijek pomaže rad Ureda tužitelja na profesionalan, ozbiljan i odgovoran način, prikupljajući informacije o određenim događajima koji su se zbili u razdoblju 1990-1995 godine. Uz to, “Veritas” nalazi i Uredu tužitelja omogućuje pristup žrtvama i svjedocima kršenja međunarodnoga humanitarnog prava koja spadaju u mandat ovog Suda”, piše Blewitt u preporuci. Prvi veliki zajednički posao ICTY-a i Save Štrbca bila je istraga hrvatskih zločina u Medačkom džepu. Model je jako podsjećao na istragu zločina u Ahmićima. Samo umjesto britanskoga bataljuna UNPROFOR-a i pukovnika Boba Stewarta, u slučaju Medačkog džepa ulogu su-tužitelja preuzeli su kanadski bataljun UNPROFOR-a i pukovnik Jim Calvin. Među kanadskim Unproforcima, cijelo vrijeme nalazio se i tim britanskog SAS-a .

( Tested Mettle, str 163) Akcija Medački džep bila je vojno-policijska akcija hrvatskih oružanih snaga, vrlo ograničenoga opsega, koja se odnosila na tri sela u Republici Hrvatskoj: Počitelj, Čitluk i Divoselo. Počela je 9. rujna 1993. godine u 6 sati ujutro i završena je istog poslijepodneva. Medački džep bio je istinski “džep” između planine Velebit na kojoj su bile hrvatske snage, i grada Gospića koji je također bio pod hrvatskom kontrolom. Iz toga “džepa”, srpske znage pod zaštitom UNPROFOR-a redovito su granatirale Gospić, a njihove patrole bile su stalna prijetnja hrvatskim snagama na Velebitu. Kanadski bataljun nije činio ništa da spriječi srpsko razaranje Gospića i ubijanje hrvatskih građana. Tadašnji šef stožera HV-a general Janko Bobetko, predložio je, a hrvatski predsjednik Tuđman prihvatio, operaciju vojnoga ovladavanja Medačkim džepom, koja je trajala jedan dan. Nakon međunarodnih pritisaka na Hrvatsku da povuče vojnike s vlastitog teritorija koji je u blitzkriegu bila vratila, 15. rujna potpisan je sporazum o prekidu vatre koji je podrazumijevao i povlačenje hrvatske vojske u roku od dva dana. Po potpisivanju sporazuma i prije isteka roka za povlačenje, pripadnici kanadskoga bataljuna pod vodstvom generala Calvina, na silu pokušavaju ući u Medački džep i dolazi do manjeg sukoba s hrvatskim vojnicima, a noću i do razmjene vatre. U izvješću UNPROFOR-a od 16. 9. 1993. piše da su oko 22h 15min. hrvatske snage zapucale na Kanađane koji su potom uzvratili vatru. Prema francuskom “Le Mondu”, bila je to razmjena vatre u kojoj nije bilo žrtava, izravan sukob je izbjegnut. No u interpretaciji kanadske vojske to je postala “najveća kanadska bitka nakon Korejskoga rata”, a general Jim Calvin jedan od najvećih kanadskih vojskovođa svih vremena. O vojnom poduhvatu generala Calvina i njegovih vojnika napisana je knjiga Odlučnost na kušnji ( fusnota -Tested Mettle, Scott Taylor i Brian Nolan, 1999. Esprit de Corps Books)

Prema Kanađanima, u bitci je ubijeno 27 hrvatskih vojnika. Prema hrvatskim službenim izvorima, u cijeloj operaciji Medački džep ubijeno je 10 hrvatskih vojnika, niti jedan od njih u bitci s Kanađanima, koje zapravo nije bilo. Čak ni srpski vojni izvori “RSK” nigdje ne spominju tu veliku kanadsko-hrvatsku bitku koja bi njima svakako išla u prilog. General Calvin i 875 vojnika 2. bataljuna pješačke borbene grupe “Princeza Patricija”, odlikovani su 1. prosinca 2002. godine najvišim kanadskim odlikovanjima ” za herojsku i profesionalno obavljenu misiju u vrijeme operacije Medački džep u bivšoj Jugoslaviji u rujnu 1993. godine”. Ni general Calvin, ni oni koji su ga odlikovali nigdje ne spominju da se ta operacija vodila na teritoriju Republike Hrvatske, u to vrijeme međunarodno priznate države. Naprotiv, oni tvrde da su bili u mirovnoj misiji u bivšoj Jugoslaviji, tamo su ih napale hrvatske snage, a oni su hrabro uzvratili. “Primjerna akcija borbene grupe zaustavila je hrvatske snage u njihovoj taktici etničkoga čišćenja u tom Sektoru, i bez sumnje spasila mnoge živote civila”, piše u obrazloženju odlikovanja. Velika kanadska bitka u Medačkom džepu, izučava se i na kanadskim vojnim učilištima.

Ta izmišljena kanadska bitka postupno je u istrazi tužiteljstva ICTY-a postajala veliki hrvatski zločin etničkoga čišćenja Medačkoga džepa. Kanadski vojnici i zapovjednici svjedočili su da je cilj hrvatske operacije bilo etničko čišćenje Srba i da je bila riječ o primjeni taktike “spaljene zemlje”. Savo Štrbac opskrbio ih je dokumentacijom o žrtvama već u ožujku 1995. godine, dakle u vrijeme kad su pobunjeničke “kninske vlasti” na hrvatskom teritoriju naizgled bile u najdubljoj međunarodnoj izolaciji [Savo Štrbac, intervju za “Globus” od 20. 06. 99]. Metodologija je već bila poznata iz slučaja Ahmići: u civilne žrtve uračunati su poginuli vojnici, kolateralne civilne žrtve, umrli prirodnom smrću, sve što se moglo pribrojiti. Svaka kuća u kojoj su se nalazili srpski pobunjenici i iz koje je pružan otpor, postala je civilni cilj. Svaka ubijena žena postala je namjerna civilna žrtva, iako su se krajinski Srbi ponosili modelom partizanske gerile u kojoj su žene ravnopravni borci. Uobičajena vojnička metoda čišćenja neprijateljskih uporišta, postala je namjerna destrukcija s ciljem etničkoga čišćenja.

Osim dokumentacije, Savo Štrbac nalazio je i svjedoke te ih pripremao za haaško Tužiteljstvo. ” Naš program “Svjedoci za Haag” najviše je financirala Vlada Kanade, preko svoje ambasade u Beogradu. Program traje još od travnja 1996. godine”, pohvalio se direktor Veritasa u kolovozu 1999. godine [Savo Štrbac, intervju za “Globus” od 20. 08. 1999]. Potpomognut novcem kanadske vlade, uz podršku pripadnika kanadskog bataljuna i uz blagonaklonost zamjenika haškog tužitelja Grahama Blewitta, Savo Štrbac uspio je velikosrpsku verziju operacije Medački džep pretočiti u optužnice protiv trojice hrvatskih generala. Najprije je optužen Rahim Ademi, a potom mu je pridružen i Mirko Norac. I ratni zapovjednik HV-a general Janko Bobetko, ujedno i planer operacije, optužen je na toj operaciji koja obuhvaća tri zaseoka iz kojih su mjesecima granatirani hrvatski položaji i grad Gospić, a koje su hrvatski vojnici prilikom povlačenja doista spalili, no s obzirom na metode istrage, upitno je koliko je među 37 žrtava koje navodi Tužiteljstvo, doista bilo ubijenih civila. Samu operaciju Tužiteljstvo ICTY-a okarakteriziralo je kao plansko etničko čišćenje Srba, baš onako kako su je okarakterizirali Savo Štrbac i general Calvin.

Tužiteljstvo hrvatskoj državi nije priznalo pravo da jedne hrvatske građane zaštiti od napada drugih, pobunjenih hrvatskih građana u “džepu”, a kamoli pravo da vojnim putem vrati pod svoju upravu vlastita okupirana područja. U vrijeme kad je intenzivno istraživalo zločine u Medačkom džepu iz 1993., isto Tužiteljstvo nije imalo ni jednu provedenu istragu etničkog čišćenja koje su srpske snage počinile u agresiji na Hrvatsku 1991. godine. Vukovar [ fusnota – Srpski zločini u Vukovaru , svedeni su na slučaj “Ovčara” odnosno egzekuciju ranjenika i pacijenata odvedenih iz vukovarske bolnice nakon što su srpske jedinice zauzele grad], Dalj, Erdut, Ilok, čitav niz sela u istočnoj Slavoniji i Baranji, zatim dalmatinska sela Kijevo, Škabrnja, Nadin, Drniš, Baćin, kao primjeri najbrutalnijega etničkog čišćenja, za Tužiteljstvo nisu postojali. Hrvatska vojna operacija Oluja postala je predmet istrage Tužiteljstva ICTYa odmah po svom okončanju, 7. kolovoza 1995. godine. Dakako, glavni je suradnik bio Savo Štrbac. U svojim memoarima, bivši američki predsjednik Clinton o Oluji piše : “U kolovozu ( 1995.op.a) je došlo do dramatičnoga obrata. Hrvati su pokrenuli ofanzivu za ponovo uzimanje Krajine, dijela Hrvatske, kojeg su lokalni Srbi proglasili svojim teritorijem.

Europski i neki američki vojni i obavještajni dužnosnici protivili su se akciji, vjerujući da će Milošević intervenirati kako bi spasio krajinske Srbe, no ja sam navijao za Hrvate. Isto je činio i Helmut Kohl koji je znao, baš kao i ja, da diplomacija ne će uspjeti dok Srbi ne pretrpe ozbiljne gubitke na terenu” [Bill Clinton, My Life, Izdavač, mjesto i godina, str 666-667]. Toj hrvatskoj akciji za vraćanje ustavnopravnoga poretka na 18 % svoga područja koje je četiri godine bilo pod okupacijom srpskih pobunjenika i zaštitom UN-a, čestitali su brojni diplomati uključeni u postjugoslavenski mirovni proces, nemoćni da mirovnim porukama zaustave velikosrpski ratni stroj. Svojim profesionalnim karakteristikama, Oluja je izazvala respekt vojnih analitičara i iznenadila laike. Za samo 36 sati oslobođen je Knin, dotad smatran neosvojivom tvrđavom srpskih pobunjenika iz koje se četiri godine prkosilo svim međunarodnim mirovnim naporima. “Sve dok hrvatska vojska nije objesila svoju zastavu iznad Knina, nakon jedva 36 sati ofanzive, glasnogovornik snaga Ujedinjenih naroda još je imao prilike pričati o navodno fenomenalnim borilačkim kvalitetama i vještinama srpskih snaga. Hrvatska pobjeda pokazala je da su pričali koješta. Osim što je posramila UNPROFOR i zapadne policy-makere, hrvatska pobjeda stvorila je fundamentalno novu situaciju, otvorila je šansu ozbiljnim mirovnim pregovorima”, komentirao je nekoliko dana poslije Wall Street Journal [WSJ od 10. 8. 95] New York Timesa je iz Sarajeva izvještavao: ” I osoblje i pacijenti sarajevske bolnice zahvaljuju ofanzivi hrvatske vojske protiv srpskih pobunjenika u Hrvatskoj, za dašak normalnosti koju sad proživljavaju…

I osoblje i pacijenti računaju kako su srpske snage destabilizirane ozbiljnim napadima na njihove suradnike u Hrvatskoj” [NYT od 6. 8. 95.] Službeni Washington bio je zadovoljan rezultatom. ” Bio je to prvi poraz Srba u četiri godine i on je promijenio i odnos snaga na terenu i psihologiju svih strana”, piše Clinton [Bill Clinton, My Life, Hutchinston,2004, str. 667]. Otkriva kako je dan uoči početka Oluje posjetio poznatoga dopisnika ABC News-a Sama Donaldsona u bolnici i ovaj je iz bolničkoga kreveta izvijestio da bi hrvatska ofanziva mogla biti korisna u rješavanju sukoba [Bill Clinton, My Life, str. 667]. Na drugoj strani, službena Britanija bila je u prvom trenutku rezervirana prema operaciji i dogovorno s ostalim članicama mirovne kontaktne skupine, SAD-om, Francuskom, Njemačkom i Rusijom, pozvala je Hrvatsku da zaustavi ofanzivu. Već prvog dana operacije Oluja, supredsjedatelj Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji, bivši švedski premijer Carl Bildt, apelirao je za optužnicu protiv hrvatskog predsjednika Tuđmana, ni više ni manje nego zbog – prekomjernoga granatiranja Knina, utvrde i “glavnoga grada” srpskih pobunjenika. Iz svoje baze u Kninu, UN-ov glasnogovornik izvještavao je kako su gađane i civilne zgrade, uključujući i bolnicu, i da je popucalo dosta stakala. Nekoliko dana poslije tih dramatičnih izvještaja, dopisnik Washington Posta zatekao je u kninskoj bolnici drukčiju sliku: “Gradska bolnica, koja je navodno teško oštećena, pretrpjela je izgleda samo jedan udarac granate. UN-ova službenica koja je u tom trenutku bila u bolnici, vjeruje da su hrvatski topnici gađali srpski tenk koji je pucao s pozicije kraj bolnice.” [ WP od 10. 8. 95] Savo Štrbac, kao tajnik vlade koja nestaje, poslao je tih dana žurno pismo glavnom tajniku UN-a Boutrosu Ghaliju, optužujući Hrvatsku zbog etničkog čišćenja Srba.

No tek koji dan poslije u Banjoj Luci, i kasnije u Beogradu, potpuno se posvetio radu u udruzi Veritas, ne skrivajući da mu je cilj dovesti hrvatsko vodstvo na optuženičku klupu Haaškoga suda. Hrvatske vlasti olakšale su mu taj posao. Nakon briljantne vojne operacije Oluja, u danima uspostavljanja policijskoga nadzora i administrativne uprave na 10.500 km2 reintegriranoga područja, dogodio se palež i pljačka napuštenih srpskih kuća i počinjeno je više brutalnih ubojstava , uglavnom starijih osoba [ fusnota – prema podacima tužiteljstva : Grubori 28.8. 1995 – 7 ustrijeljenih osoba, Gosić 27.8. 1995- 8 ustrijeljenih osoba, Varivode 28.9 1995 -9 ustrijeljenih osoba]. Zakazala je i vojna i civilna hrvatska policija koja nije prepoznala opasnost i nije spriječila zlodjela, koja su počinjana uglavnom nakon okončanja same vojne operacije. [ fusnota – vojna operacija Oluja službeno zavšena 7. kolovoza 1995.] Nakon što su zločini počinjeni, počinitelji su uglavnom kazneno prijavljivani ( 3.978 kaznenih prijava), osuđene su 1492 osobe, njih trinaest na zatvorske kazne od 1 do 15 godina. Ali činjenica je da hrvatske policijske i sudbene vlasti nisu na profesionalno uvjerljiv način istražile, i provele sudske postupke za nekoliko eklatantnih zločina nad Srbima nakon službenog okončanja operacije, poput Grubora, Varivoda ili Gospića. [fusnota – upravo stoga što ni hrvatski sudovi, niti haaško Tužiteljstvo nisu proveli profesionalnu istragu tih zlodjela i utvrdili činjenice, danas nedostaju vjerodostojni podatci o broju žrtava i o njihovom statusu. Hrvatske su službene vlasti te brojke zanemarivale ili minorizirale dok na srpskoj strani dolazi do značajnih preuveličavanja, u civilne žrtve se ubrajaju poginuli srpski vojnici, stanovnici okupiranih područja koji su umrli prirodnom smrću pa čak i oni koji su ubijeni u međusobnim obračunima]

Velikosrpska propaganda u vezi s operacijom Oluja, kao pomoć u istrazi Tužiteljstva Haaškoga suda o tim događajima, katkad je bila upravo groteskna, primjerice Veritasova brošura “Srpska Krajina, August 95 – Izgon Srba”. Autor tog teksta koji promiče rasističku, velikosrpsku tezu o genocidnosti Hrvata, prof. Svetozar Borak, piše da “Hrvati samo sticajem okolnosti nisu ubili milijun Srba, ali metode obračuna sa starim i nemoćnim, ili sa zarobljenim srpskim borcima, bile su iste kao i u onom prethodnom ratu, prepune nečuvene surovosti i nekrofilnog cinizma”. Nažalost, buduće optužnice za Oluju samo se u nijansama razlikuju od velikosrpske idejne platforme ponuđene u toj brošuri. Prva optužnica, protiv zapovjednika Južnog sektora, generala Ante Gotovine koji je vodio ključni dio operacije uključujući zauzimanje Knina, u Hrvatsku je stigla početkom lipnja 2001. godine. Tjedan dana prije, u srpskim medijima najavio ju je Sava Štrbac. U toj optužnici samoproglašena RSK statusno je izjednačena s međunarodno priznatom hrvatskom državom, a hrvatsko osamostaljenje, iako zajamčeno svim jugoslavenskim ustavima, uključujući i posljednji iz 1974., kvalificirano je kao secesija. Kvalifikacija o hrvatskoj secesiji od Jugoslavije bila je sukladna gledištima službenoga Beograda i suprotna zaključcima međunarodne, tzv. Badinterove komisije koji su ugrađeni u sve dokumente UN-a. General Gotovina tada je iznenada nestao, a Sava Štrbac je likovao. “Optužnica protiv Ante Gotovine redefiniše historiju, ili kako Račan voli da kaže “kriminalizira” Domovinski rat. U tački 37 priznata je država RSK, više ne kao takozvana, koja je imala svoju vojsku. A u tački 39 potvrđeno je da je u pet napada na RSK, na teritoriju zaštićenu od Ujedinjenih naroda, Hrvatska kao članica UN-a izvršila pet agresija na UN. To otvara ogromne mogućnosti. Jer ako se u Haagu dokaže krivica komandanata najznačajnijih hrvatskih vojnih operacija, na čemu mi radimo, onda će ti komandanti zvanično sloviti za ratne zločince, a akcije koje su vodili bit će zvanično zločinačke akcije. Samim tim, država koja je nastala na zločinu ne može postojati, već se mora redefinovati. To je prilika za nas Srbe da se legitimnim i legalnim sredstvima izborimo za pravo državnosti RSK”, kaže Sava Štrbac [Nedeljni telegraf, kolovoz 2001].

U međuvremenu, Carla del Ponte pretvorila je Oluju i izrijekom u “udruženi zločinački pothvat” i krajem veljače 2004. podigla nove optužnice, protiv upravitelja Knina nakon okončanja vojne operacije, generala Ivana Čermaka, i zapovjednika vojne policije, Mladena Markača. Prva mjesta među sudionicima zločinačkoga pothvata zauzeli su pokojnici: prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, ratni ministar obrane Gojko Šušak, zapovjednici glavnoga stožera Hrvatske vojske generali Janko Bobetko i Zvonimir Červenko. No kao suradnike “udruženoga zločinačkog pothvata” Carla del Ponte navela je i “ostale pripadnike HDZ-a i lokalnih vlasti”. Na inicijativu britanske diplomacije, u rezoluciji Vijeća sigurnosti general Gotovina uvršten je među najtraženije bjegunce optužene za ratne zločine, uz bok velikosrpskim vođama Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću. Na temelju tvrdnji Carle del Ponte da se Ante Gotovina nalazi u Hrvatskoj, a Vlada ga ne želi uhititi, Hrvatskoj je bilo zapriječeno otvaranje pristupnih pregovora za EU i zaustavljen je pristupni proces NATO-u. Gotovina je uhićen u prosincu 2006. na Kanarima. Prema navodima te optužnice, na području Južnoga sektora u kojem je general Ante Gotovina vodio vojne operacije od 4. do 7. kolovoza 1995., u vrijeme vojne akcije i mjesec dana nakon njezina završetka, protivno ratnom pravu ubijeno je 38 osoba srpske nacionalnosti, od kojih je devetero neidentificiranih. Uz njih del Ponte još navodi u optužnici “najmanje 150 protupravno ubijenih srpskih civila, u Oluji i poslije nje”, bez identifikacije i utvrđivanja, mjesta, vremena i načina na koji su ubijeni.

Prema podatcima koje je iznijela Nataša Kandić, mirovna aktivistica iz Beograda, nakon međunarodne vojne intervencije na Kosovu i uspostave međunarodne uprave, ondje je ubijeno više od 1000 Srba. Baš kao što je još 1996. najavio britanski policajac Simon Leach, voditelj haaškoga istražiteljskog tima za slučaj Lašvanska dolina, prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman i ministar obrane Gojko Šušak našli su se i u “udruženom zločinačkom pothvatu” etničkoga čišćenja muslimana u BiH. Sama optužnica napisana je tako da bi zahtijevala pomniju pravnu analizu, kako zbog nepreciznosti tako i zbog kolektivizacije kaznene odgovornosti. Onako kako je napisana, ona praktički kriminalizira sve Hrvate u BiH. “Hrvatski udruženi zločinački pothvat u BiH” počeo je, prema Carli del Ponte, “18. studenog 1991. ili prije”, a trajao do ” približno travnja 1994. godine i nakon toga”. Njegov je cilj bio ” politički i vojno potčiniti te trajno ukloniti i etnički očistiti bosanske Muslimane i druge nehrvate”, kako bi se ostvarila Velika Hrvatska u granicama nekadašnje Banovine Hrvatske. Na popisu članova “udruženog zločinačkog pothvata”, osim Tuđmanu i Šušku, prva mjesta pripala su i zapovjedniku Združenog stožera hrvatske vojske Janku Bobetku i predsjedniku Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, Mati Bobanu. Slijede Jadranko Prlić, predsjednik Vlade Herceg-Bosne, Bruno Stojić, ministar obrane Herceg-Bosne, Slobodan Praljak i Milivoj Petković, zapovjednici HVO-a, Valentin Čorić, ministar policije i Berislav Pušić, koji je bio zadužen za razmjenu zatočenika u logorima. Suđenje njima počelo je 2006. godine u Haagu. I u ovoj optužnici postoji kategorija “ostali”.

Tko su ti “ostali” sudionici udruženoga zločinačkog pothvata? Prema tužiteljici del Ponte, riječ je o: “raznim drugim dužnosnicima i članovima vlade i političkih struktura Herceg-Bosne/HVO-a, na svim razinama, uključujući i općinske organe vlasti i mjesne organizacije, raznim čelnicima i članovima HDZ-a i HDZ-a BiH na svim razinama, raznim pripadnicima oružanih snaga Herceg-Bosne: HVO-a, specijalnih jedinica, vojne i civilne policije, sigurnosnih i obavještajnih službi, paravojnih formacija, lokalnih obrambenih snaga te drugim osobama koje su djelovale pod nadzorom ili u suradnji s tim oružanim snagama, policijom i drugim elementima; raznim pripadnicima oružanih snaga Republike Hrvatske te drugim poznatim i nepoznatim osobama.” Za kaznenu odgovornost tih optuženika, prema Carli del Ponte, nije čak ni nužno da svi oni, ” poznati i nepoznati”, budu članovi svehrvatskog zločinačkog pothvata. “Dodatno ili alternativno”, oni mogu biti kazneno odgovorni za pomaganje ili podržavanje udruženog zločinačkog pothvata. Kad bi se formula “dodatno ili alternativno” primijenila doslovno, kaznena odgovornost za sudjelovanje u hrvatskom zločinačkom pothvatu u BiH mogla bi se proširiti i na cijelo muslimansko političko i vojno vodstvo, uključujući Aliju Izetbegovića i sve njegove vojne vođe jer su oni mnogo puta, čak i u vrijeme najjačeg muslimansko-hrvatskog sukoba u BiH, potpisivali sporazume u kojima su HVO i Armija BiH legalne vojske BiH.

I u ovoj optužnici, popis aktivnosti na ostvarenju “udruženog zločinačkog pothvata” vrlo je dugačak. Optuženi su, precizira tužiteljica del Ponte, “vodili, upravljali, planirali, pripremali, bodrili, promovirali, poticali, naredili, izvršili, proveli, omogućili, sudjelovali, pridonijeli, podržali i na drugi način djelovali u ostvarivanju udruženog zločinačkog pothvata.” Udruženi zločinački pothvat ostvarivali su: “uporabom sile, zastrašivanjem ili prijetnjom silom, progonom, zatvaranjem i zatočivanjem, prisilnim premještanjem i deportacijama, oduzimanjem i uništavanjem imovine i drugih sredstava.” Srž te optužnice čini sam “udruženi zločinački pothvat”, odnosno hrvatska politika u BiH i prema BiH. Nitko od optuženika ne tereti se posebno ni za koji zločin, već su svi optuženici, prema funkciji u tom zločinačkom pothvatu, jednako odgovorni za cijeli popis zločina iz optužnice, za Lašvansku dolinu, za zlostavljanje u zatočeničkim logorima HVO-a, ili za ubojstvo koje je počinio neki vojnik HVO-a u nekom selu. Tužiteljica del Ponte nikad nije podigla optužnicu protiv vojnoga vodstva jugoslavenske JNA.

Ta, tadašnja treća vojna sila u Europi, povela je s Miloševićem rat za promjenu unutrašnjih granica nekadašnje Jugoslavije, iako su one i prema jugoslavenskom Ustavu i prema mišljenju međunarodne, tzv. Badinterove komisije, bile zajamčene i nepromjenjive. JNA je u suradnji sa srpskim dragovoljačkim postrojbama, vojnim putem izvršila osvajanje dijelova Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine, provodeći u obje Republike strategiju etničkoga čišćenja razrađivanu i objavljivanu u srpskim povijesnim dokumentima (Mirko D. Grmek, Marc Gjidara, Neven Simac, Le nettoyage ethnique, documents sur une ideologie serbe, Fayard, Paris, 1993.) No optužnica je podignuta samo protiv jugoslavenskoga predsjednika Slobodana Miloševića, vođe i simbola velikosrpskoga projekta. Sudjelujući na jednoj konferenciji u Zagrebu, na pitanje zašto nije optužila vodstvo JNA, del Ponte je odgovorila kako joj je Vijeće sigurnosti ograničilo rok za podizanje optužnica do kraja 2004. godine, dodavši da im se može suditi i pred nacionalnim sudovima. Takav odgovor del Ponte ukazuje na vrhunski cinizam. Naime rok za podizanje optužnica bio je deset godina, nakon što je tužiteljstvo počelo raditi, a to se čini dosta razumnim rokom za završetak istrage protiv glavnih krivaca. Još je ciničnije poručiti da srpskom vojnom i političkom vrhu mogu suditi sudovi u Srbiji.

Britanski povjesničar Marko Atilla Hoare koji je radio u istražiteljskom timu koji se bavio srpskim zločinima u Hrvatskoj i BiH, i potom postao oštar kritičar ICTY-a, smatra kako je time “Tužiteljstvo napravilo ustupak u korist napadača. Vjerujem da je del Ponte izdala sve žrtve jugoslavenskih ratova, time što je optužila samo Miloševića. Tužiteljstvo je optužilo hrvatske generale koji su oslobodili Krajinu, a nije optužilo generale JNA koji su je okupirali” [Marko Atilla Hoare, intervju za sarajevski list Dani od 9.12.2005.] M. A. Hoare otkriva i kako se to dogodilo: “U vrijeme kada sam radio tamo, naš je plan bio da optužimo kompletno srbijansko vodstvo i vodstvo tadašnje JNA uključujući generale Blagoja Adžića i Veljka Kadijevića, Branka Kostića, Borisava Jovića [fusnota : Adžić i Kadijević su bili na čelu JNA, Kostić i Jović Miloševićevi ljudi u krnjem Predsjedništvu Jugoslavije], koji su rukovodili napadom i zločinima u Hrvatskoj i BiH. Međutim, u jednom trenutku, glavna tužiteljica Carla del Ponte je odlučila da sve ostale predmete odbacimo, a optužimo samo Miloševića”. Nakon beogradskoga ubojstva srpskog premijera Đinđića 2003.godine, del Ponte je optužila Jovicu Stanišića i Frenkija Šimatovića, Miloševićeve šefove obavještajnih službi koji su Srbe u Hrvatskoj i u BiH naoružavali i pripremali za oružanu pobunu. Haaški sud pustio ih je da čekaju početak suđenja u Srbiji i nije vjerojatno da će se ikad više pojaviti u Haagu, a niti da će ikada biti osuđeni u Srbiji. Nakon Miloševićeve smrti, velikosrpski će projekt pred ICTY-em ostati bez presude na najvišoj političkoj i vojnoj razini, sveden na četničkoga vojvodu Vojislava Šešelja i lokalnoga kninskog policajca Milana Martića koji je u jednom trenutku bio predsjednik “RSK”.

Površniji promatrači djelovanja Haaškog suda ostali su šokirani ili barem zatečeni presudom tzv. Vukovarskoj trojci, Mili Mrkšiću, Veselinu Šljivančaninu i Miroslavu Radiću, koju je pročitao australski sudac Kevin Parker 27. rujna 2007.godine. Miroslav Radić, u doba zločina niži oficir JNA oslobođen je krivnje zvog nedostatka dokaza. Mile Mrkšić, u vrijeme opsade Vukovara zapovjednik Prve gardijske brigade, koja je napadala grad, osuđen je na 20 godina zatvora, za pomaganje u egzekuciji 261 pacijenata i ranjenika odvedenih iz Vukovarske bolnice na stočnoj farmi Ovčara. Pomagao je zločinu time što je donio odluku o povlačenju vojne policije JNA iz “hangara” na Ovčari, u kojem su ubijeni mučeni prije konačne egzekucije i prepustio ih je pripadnicima srpske teritorijalne obrane, odnosno četnicima. Veselin Šljivančanin, koji je u vrijeme opsade grada bio major, ali i oficir KOS-a [fusnota – obavještajna služba JNA] koji je koordinirao aktivnosti JNA i srpskih paravojnih jedinica, osobno prisustvovao izdvajanju osoba predodređenih za smaknuće u bolnici i njihovom izdvajanju u posebne kamione, naknadnoj selekciji na putu do smaknuća, dakle onaj koji je držao ključ zločina – osuđen je tek na pet godina zatvora. Dobio je pet godina jer im je propustio dati jaču policijsku pratnju u hangaru prije strijeljanja, pa su ih stoga četnici prije ubijanja mogli mučiti. A dobio je samo pet godina – jer on kao niži po činu nije mogao povući odluku Mile Mrkšića o povlačenju vojnih policajaca JNA. Pokolj na Ovčari dakle, prema presudi, nije bio zločinački plan čija je egzekucija prepuštena srpskim paravojskama, odnosno četnicima. On se dogodio slučajno – jer je Mile Mrkšić uslijed nemara, povukao vojne policajce s posljednje točke na putu prema stratištu. A zašto su ih uopće vozili na pustu farmu pokraj Vukovara, na kojoj su već bageri kopali masovnu grobnicu? Uz to, veći dio optužnice protiv Šljivančanina je odbačen jer je tužiteljstvo ubijene kvalificiralo kao civile, a oni su bili vojnici – dakle ratni zarobljenici.

No od samog početka, od prvog postupka za Ovčaru započetog 1997. godine, (fusnota: riječ je o postupku protiv bivšeg vukovarskog gradonačenika i lokalnog čelnika srpske pobune, Srbina Slavka Dokmanovića, koji se objesio u Haagu dan uoči izricanja presude) bilo je poznato da su Šljivančanin i njegovi podređeni za ulazak u autobuse smrti u bolnici birali one ( ranjene hrvatske branitelje ili tek one koji su se sklonili u bolnici nakon pada grada) koje su smatrali najvećim neprijateljima. Presuda je bila samo kraj jedne farse, u kojoj je Tužiteljstvo prethodno svelo zločin nad Vukovarom na egzekuciju na Ovčari, propustilo optužiti vrh JNA i krnje Predsjedništvo, pogrješno kvalificiralo zločin i omogućilo Sudu da odgovornost za cijeli zločin nad Vukovarom svede na lokalne četnike i jednoga neopreznog oficira JNA. Uostalom, nije li i sam tužitelj u uvodnoj riječi u procesu Vukovarskoj trojci, za tužiteljstvo sasvim netipično, konstatirao kako su optuženi oficiri JNA Mrkšić, Šljivančanin i Radić, djelovali protivno zapovjedima svojih viših zapovjednika koji su im naredili da poštuju ženevske konvencije? Za haaško Tužiteljstvo, JNA je na Vukovar “poduzela vojnu akciju”, a hrvatska vojska u oslobađanju 18% vlastitog teritorija oko Knina, u akciji Oluja, izvela je “udruženi zločinački pothvat s ciljem etničkog čišćenja”. U intervjuu hrvatskoj televiziji [Dnevnik- od 22.2.2007] tužiteljica del Ponte dala je do znanja kako je general Gotovina “čini se, operaciju vodio u skladu s pravilima ratovanja”, ali i dodala: “da nije bilo zločina, Srbi ne bi otišli”. Samo dan prije operacije Oluja, za pregovaračkim stolom u Ženevi, srpski su vođe imali ultimativnu hrvatsku ponudu – da prihvate autonomiju u skladu s hrvatskim ustavnim zakonom koji je donesen početlkom 1992. godine, u skladu s preporukama Badinterove komisije i kao uvjet EU za međunarodno priznanje Hrvatske. Osim toga, Tužiteljstvo ima i dokumentaciju koja pokazuje da je evakuaciju Srba iz Krajine unaprijed organizirao Milošević, odnosno srpske vlasti. Parafrazirajući Carlu del Ponte, da Hrvati nisu željeli vratiti svoj okupirani teritorij i da su ga prepustili velikosrbima – ne bi bilo ni optužnice za “udruženi zločinački pothvat”.

Sličan je pristup Tužiteljstva i prema Hrvatima u BiH. Svaka vojna operacija HVO-a dio je zločinačkoga pothvata. Čak i u slučajevima kad se očito brane hrvatska sela, HVO je tretiran kao okupacijska snaga. Paradoksalno, za isto to tužiteljstvo strani islamski borci-mudžahedini , kao dio snaga Armije BiH, su tretirani kao borci za jedinstvenu, demokratsku i multinacionalnu BiH. Niti u jednoj optužnici u kojoj se spominju njihovi zločini [fusnota: slučaj Hadžihasanović, slučaj: Delić], ti zločini nisu kvalificirani kao progon na vjerskoj, etničkoj ili nacionalnoj osnovi ili zločin protiv civilnoga stanovništva, već tek kao kršenje pravila ratovanja. Stoga samo na prvi pogled može izgledati paradoksalno da suci na suđenju ratnom zapovjedniku Armije BiH Rasimu Deliću uporno insistiraju da im bivši pripadnik mudžahedina u BiH Ali Ahmed Hamad ffusnota: Hamad služi dvanaestogodišnju kaznu u Zenici za teroristički napad autobombom u (pretežito hrvatskom) zapadnom Mostaru 1997.godine] , koji je na sudu svjedok optužbe, kaže jesu li od nadređenih im zapovjednika Armije BiH bili upozoreni da moraju poštivati ženevske konvencije. [fusnota slučaj Delić, transkript 7 i 8. rujna 2007]. A sam Ali Hamad je prethodno otvoreno rekao pred sudom da je bio član Al Qua’ide, da ga je ona poslala 1992. godine u BiH, da je više puta sreo Osamu bin Ladena, da su od zapovjedništva Armije BiH dobili zapovjed da očiste sve Hrvate, vojnike i civile, iz sela između Zenice i Travnika. No problem je u tome što tužitelj te zločine Armije BiH, u čijem su sastavu djelovali i mudžahedini, nije kvalificirao kao zločin progona na vjerskoj, rasnoj ili nacionalnoj osnovi, već tek kao kršenje ratnoga prava i običaja. Prema tome, na sucima je tek da utvrde je li general Delić uložio dovoljno truda da upozna sa ženevskim konvencijama islamske borce, sljedbenike islamističke ideologije Osame bin Ladena.

Epilog

ICTY je počeo primjenjivati svoju zaključnu strategiju, svi postupci trebali bi biti okončani do kraja 2010. godine, sve planirane optužnice podignute su do kraja 2004. godine. Od pionirskih nastojanja prvih sudaca i tužitelja da konstituiraju međunarodni sud sa skromnim budžetom od 270 tisuća dolara, ICTY je izrastao u veliku instituciju s godišnjim budžetom od 270 milijuna dolara i oko tisuću zaposlenih, koja je senzibilizirala javnost za pitanja ratnih zločina. No najdragocjenija ostavština ICTY-a svakako je njegova arhiva, opsežna dokumentacija o politici, ratu i zločinima počinjenim na području bivše Jugoslavije, koja zaslužuje ozbiljan pristup povjesničara i pravnika, ne samo zbog utvrđivanja istine o prošlosti, nego i zato da budućnost ne bi iznenadila. Uoči svog odlaska, Carla del Ponte za neuspjeh optužuje međunarodnu politiku koja nije željela locirati, uhititi i u Haag dovesti Ratka Mladića i Radovana Karadžića. I doista je pitanje bi li se Mladić i Karadžić mogli tako dugo skrivati da nemaju moćne saveznike, ne samo u Srbiji. No u svome Tužiteljstvu, Carla del Ponte kao tužiteljica ponašala se jednako kao i ta zapadna politika koju ona optužuje: uglavnom je dosljedno slijedila njezine signale.

Može li tužiteljica koja kaže da nije stigla podići optužnicu protiv vrha bivše JNA i krnjeg Predsjedništva Jugoslavije, koji su pokrenuli ratove i zločine u Hrvatskoj i BiH, imati kredibilitet? Može li imati kredibilitet tužiteljica po čijoj je optužnici trodnevna hrvatska oslobodilačka operacija Oluja iz 1995. godine kvalificirana kao “udruženi zločinački pothvat hrvatskih državnih struktura”, a potpuno uništenje grada Vukovara od 44600 stanovnika iz 1991., , proglašeni su “poduzimanjem vojne akcije JNA”, uz napomenu da su više strukture zapovjedile poštivanje ževenskih konvencija? Poslije Oluje, Carla del Ponte sa svojim suradnicima uspjela je prebrojiti svu ubijenu stoku u napuštenim srpskim selima i prezentirati to kao dokaze za planirani hrvatski progon Srba, no poslije Vukovara koji se dogodio 4 godine prije Oluje, nije uspjela prebrojiti ni mrtve, ni nestale ljude u zatočeničkim logorima po Srbiji [fusnota: u logore u Srbiji odvedeno oko 10.000 Hrvata iz istočne Slavonije, oko 300 ih je ubijeno u logorima, 495 zatočenika tih logora se još uvijek vode kao nestali ] i pretvoriti to u optužnicu protiv tadašnjeg srpsko-jugoslavenskog vrha. Nije imala vremena dodati tome desetke tisuća mrtvih muslimana i Hrvata iz BiH, žrtava “poduzimanja vojne akcije JNA”. Optužila je doduše Slobodana Miloševića za zločine počinjene u Hrvatskoj i BIH, kao simbol velikosrpskoga projekta, no protiv njegovih suradnika koje izrijekom spominje kao članove zajedničkoga zločinačkog pothvata nije podigla optužnicu. Konstatirala je tek kako je Miloševićeva smrt velik udarac vjerodostojnosti Suda. Milošević je imao pravo umrijeti, ali Carla del Ponte nije imala pravo svesti velikorspski projekt samo na njega. Upravo to pokazalo je svu štetnost ideje da se tako velike i nekontrolirane ovlasti Suda daju glavnom tužitelju. Pitanje je bi li ijedna država potpisala ugovor sa Sudom koji Tužiteljstvu daje takve ovlasti kakve je glavnim tužiteljima ICTY-a dalo Vijeće sigurnosti.

Time što je propustila optužiti glavne krivce i pokretače rata i zločina, usprkos dokazima kojima je raspolagala, tužiteljica nije dala zadovoljštinu žrtvama u Hrvatskoj i BiH. Njezin bivši istražitelj, povjesničar M. A. Hoare, ne naziva to propustom nego “izrugivanjem žrtvama”. Haaška Tužiteljica propustila je suočiti Srbiju sa spoznajom da je velikosrpski projekt koji podrazumijeva etničko čišćenje, međunarodno neprihvatljiv, te tako obeshrabriti četničke opcije, a pomoći i podržati one demokratske. ” Za dosad potrošen novac mogli smo imati dovršene istrage svih većih zločina i utvrđene kaznene odgovornosti za njih” smatra član tima koji je radio na istrazi muslimanskih zločina nad Hrvatima u sjevernoj Hercegovini, istrazi koja je “ubijena” za mandata tužiteljice Arbour. No cilj tužiteljstva ICTY-a nije bilo utvrditi činjenice, već prilagoditi ih potrebama optužbe. Primjerice, u slučajevima Lašvanske Doline i muslimani i Hrvati smatraju da su oštećeni. Muslimani smatraju da nije kažnjeno dovoljno Hrvata za zločin u Ahmićima. Hrvati su ogorčeni što je ICTY tako žmirio na zločine koje su nad njima počinili muslimani. No i jedni i drugi suglasni su da većina ljudi koji su optuženi, a i neki od onih koji su pravomoćno osuđeni – nisu krivi. Činjenice nisu utvrđene, ne samo prije podizanja optužnica, već ni nakon okončanja svih procesa. Velika udaljenost Suda od mjesta na kojem su počinjeni zločini, sucima nije olakšala posao. Ono što je Tužiteljstvo ICTY-a ponudilo Hrvatima, Srbima i muslimanima, kao suočavanje s kaznenom odgovornošću za zločine, nije suočavanje s činjenicama i istinom, već suočavanje s krivotvorinama.

Na izborima u Srbiji i dalje pobjeđuju stranke velikosrpske, četničke orijentacije – najjači su Nikolićevi radikali odnosno sljedbenici optuženoga četničkog vojvode Šešelja koji je u jednoj svojoj kampanji izjavio da “Hrvate ne treba klati nožem nego zarđalom kašikom”, zatim bivša Miloševićeva stranka SPS i Koštuničini demokrati koji su u izborno finale ušli sa četničkom himnom “Spremte se, spremte, četnici”. Taj problem EU rješava proglašavajući Vojislava Koštunicu demokratskom opcijom. I EU i SAD strepe od razvoja islamskoga radikalizma u BiH i nemaju odgovor na njega. Da bi udovoljila srpskim radikalima, EU trenira strogost kriterija za članstvo na Hrvatskoj, a islamski radikalizam u BiH već godinama nastoji namiriti na račun tamošnjih Hrvata. Baš kao i tužiteljstvo ICTY-a. O problematičnoj podudarnosti zapadnoeuropske politike iz vremena rata u bivšoj Jugoslaviji i politike Haaškoga suda, još prije Miloševićeve smrti pisala je francuska književnica Louise Lambrichs: “Ma kako Haaški sud može iz toga izići častan, sa statutima kakve ima i s presudama koje je već donio, a koje pokazuju toliko nedosljednosti?

Iskreno, meni nije jasno kako međunarodni pravnici mogu podnijeti kolaboraciju s takvim pravosuđem. Koje drugo objašnjenje nego li da odbijaju vidjeti i znati? Svaki razumom obdaren častan čovjek obavezan je priznati da je tu riječ o paravanskoj pravdi, s jedinom namjenom da opravda nas, zar ne? Tko se slagao s projektom Velike Srbije? Tko ga je podržao? Tko je predložio “etnički čistu” podjelu? Tko je smatrao da je napuštanje muslimanskih enklava “rješenje”? Međunarodna zajednica pozvala je Haag da zaključi suđenje Miloševiću u listopadu 2005., a sve dosjee 2010. Alibi je da je sud preskup. A zapravo je i više nego preskup, ako presude dovedu jedino do toga da se ta povijest zatrpa bez osude pravih krivaca i bez punog priznavanja pravih žrtava.” [Louise Lambrichs, Nous ne verrons jamais Vukovar, Phillipe Rey, Paris, 2004]

Višnja Starešina

(Članak je prvotno objavljen 27. prosinca 2007.)

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Odgovor Ivi Goldsteinu – Tko se uistinu borio za ‘etničku homogenizaciju BiH’

Objavljeno

na

Objavio

ilustracija Globus

Renomirani povijesni falsifikator i samoprozvani povjesničar znanstvenik Ivo Goldstein, prije nekoliko dana je za Globus objavio tekst „Zašto vatreni zagovornici Herceg-Bosne šute o tragediji vareških Hrvata“. Po standardnom receptu, uzme se djelić istine, nekoliko stvarnih kronoloških podataka, te oko njih konstruira gomila povijesnih gluposti, nelogičnosti, kako bi se potkrijepile teze koje su u biti notorne laži, piše Slaven Raguž/Dnevnik.ba

Goldstein postavlja pravo pitanje: „Zašto se šuti o tragediji vareških Hrvata“. To je jedino istinito što je napisao. Čim je postavio to pitanje, krenuo je sa lažima. Po njemu, sve je počelo (hrvatsko-bošnjački sukob u BiH) u listopadu 1992. napadom HVO-a na Prozor.

Je li sve počelo u Prozoru Rami?

Prva nelogičnost koja znanstveniku povjesničaru ne bi smjela promaći jeste kako to HVO može napasti mjesto u kojem su Hrvati po popisu 1991. bili većina i bili jedina organizirana vojna jedinica u tom mjestu u trenucima dok tadašnji Muslimani još uvijek nisu imali jasnu predodžbu o karakteru rata i do zadnjeg trena su polagali vjeru u dotadašnji JNA sustav? Hrvati, ispada, sami sebe napali.

Incidenti koji su se dogodili u listopadu 1992. u Rami samo su zadnji u nizu incidenata, koji su kulminirali u otvoreni sukob nakon što Armija BiH nije dopustila prolazak pojačanja braniteljima Jajca preko svog teritorija i nakon topničkog napada na ratnu bolnicu i benzinsku crpku u Novom Travniku. Topnički napad rezultat je zapovjedi Sefera Halilovića, koji je do tog trenutka dobrano koordinirao nebrojenim incidentima u Lašvanskoj dolini, Uskoplju, Vitezu i drugim mjestima Središnje Bosne gdje su dotadašnji saveznici iz Armije BiH okrenuli cijevi protiv HVO-a.

Tragedija i egzodus Vareških Hrvata

Čelništvo Operativne zone Sjeverozapadna Hercegovina (u kojoj je Rama i pripadala) pokušava baš u Prozoru Rami ispregovarati prestanak svih sukoba između HVO-a i ABiH. Dok su trajali pregovori, Armija BiH je po ulicama radila vojne parade i postrojavanja, dok se po selima ukopavali položaji prema većinski hrvatskim naseljima.

Hrvatska strana je svejedno inzistirala na mirnom rješenju, o čemu postoje brojni dokumenti. Bez obzira na dokumente Goldstein govori kako su Tuđman, „baš kao i njihovi adlatusi u Herceg-Bosni“, imali fiksnu ideju kako se „hrvatski perec mora podebljati“, koju potkrjepljuje izmišljenim dijalogom Tuđmana i Izetbegovića. Koliko je ta teza besmislena najbolje govori zapovijed Glavnog stožera iz 18.10.1992. za usmjeravanje svih snaga na zajedničku operaciju s HV-om na Južnom bojištu prema snagama Hercegovačkog korpusa VRS-a u Podveležju, na osnovu koje se sve topništvo iz OZSZ Hercegovina prebacilo u Čapljinu. Dakle, planira se podebljavanje pereca protiv Muslimana u sukobu koji je počeo Prozoru Rami, organiziranjem napada protiv VRS-a u Podveležju kod Mostara?! Bitno je spomenuti kako u trenutku kada su pregovori u Rami trebali biti uspješno okončani, mučki je ubijen hrvatski branitelj Frano Zadro, kada predstavnici HVO-a napuštaju pregovore.

Prema tome, prva laž je kako je sukob počeo u Prozor Rami, a drugo, sve i da je to istina, neistina je kako je HVO krenuo prvi, jer je prva žrtva bio branitelj HVO-a.

Plansko neplanski napadi za „podebljanje pereca“

Goldstein sam sebi kontrira. Dok iznad govori kako je Tuđman, zajedno sa političkim vodstvom Herceg Bosne imao „fiksnu ideju“ i planove „podebljanja pereca“, najednom sada govori kako je nadiranje Armije BiH u Središnjoj Bosni „bila posljedica činjenice da u Zagrebu i Širokom Brijegu ozbiljniji planovi o tome što će se odvijati u mogućem hrvatsko-bošnjačkom sukobu nikad nisu pravljeni“.

Ne mari Goldstein što sam sebe demantira, pa te planove, kojih i po njemu nije bilo, za što veću samostalnost i odcjepljenju potkrjepljuje po njemu „prvim masovnim zločinom, i to onim HVO-a u Ahmićima“.

Zločin u Ahmićima se dogodio 16. travnja 1993. Do tog datuma dogodili su se: 12.01.1993. zločin u Lužanima (Uskoplje), 19.01.1993. Gusti Grab (Busovača), 26.01.1993. Dusina (Dolina Lašve), 23.03.1993 Orlište (Konjic), Sušanj (Zenica) 05.04.1993., 08.04.1993 Maljine (Travnik), te na isti dan Ahmića 16.04.1993. zločin u Trusini. Svi ovi zločini djelo su Armije BiH i mudžahedina koji su bili njihova sastavna jedinica. Prvi put se događaju i masovna zatvaranja Hrvata u logore, poput onog u Kaćunima kod Busovače.

Povjesničar Goldstein ne priznaje ove zločine, jer bi i oni pokazali neutemeljenost njegovih tvrdnji i svjesno iskrivljavanje činjenica. No, ako ih ne priznaje, ne znači da ih ne poznaje, jer svi su oni navedeni u knjizi „Zločin s pečatom“ Ivice Mlivončića, odakle Goldstein doslovno prepisuje kronologiju događanja koji su doveli do etničkog čišćenja Vareša i golgote Hrvata tog mjesta koji se dogodio.

No, Goldstein se ne zaustavlja samo na ignoriranju činjenica koje mu ne idu u prilog, on ide dalje. Svjesno laže kako je Milivoj Petković naredio Ivici Rajiću da preuzme kontrolu u Varešu, uz napomenu kako je i Slobodan Praljak Rajiću naredio da „sredi situaciju u Varešu“ i da ne pokaže „milosti prema nikome“. Nakon te zapovjedi dogodio se Stupni do. U čemu stoji Goldsteinova laž?

Praljkova retroaktivna naredba zločina u Stupnom dolu

Zločin u Stupnom dolu dogodio se u noći sa 22. na 23. listopada 1993., za kojeg je osuđen Ivica Rajić, po svom priznanju, a učinile su ga postrojbe za specijalne namjene „Maturice“ i „Apostoli“. Dana 23. listopada Rajić izvještava „dopredsjednika Hrvatske zajednice Herceg-Bosne Darija Kordića, načelnika Glavnog stožera HVO-a, generala Milivoja Petkovića, zapovjednika ZP SB-a Vitez, pukovnika Tihomira Blaškića, i Marija Bradaru, zapovjednika brigade HVO-a Ban Josip Jelačić“ kako je „Izvršio procjenu i u jutarnjim satima izveo napadno djelovanje na Stupni Do i Bogoš“. To izvješće, odnosno „Informacija o borbenim djelovanjima“ kako je stajalo u naslovu dokumenta, dostavljeno je u večernjim satima toga dana Glavnom stožeru HVO-a u Čitluku.

General Praljak u večer toga dana zaprima tu Informaciju, te na istom listu papira dopisuje: „Srediti situaciju u Varešu bez milosti prema bilo kome, pronaći ljude koji su dorasli i vremenu i zadacima.“ Dakle, zločin u Stupnom dolu se već dogodio u trenutku kada Praljak dopisuje ove riječi. Kako je onda moguće da je on naredio počinjenje zločina nakon samog zločina? Valjalo bi to upitati Goldsteina i one koji tvrde kako ga je Praljak naredio. No, važno je kazati kome su ove Praljkove riječi bile upućene, a itekako ima veze sa Goldsteinovim člankom.

Naime, kalvarija Hrvata Vareša vodila je preko sela Brgule i drugih teritorija koja su bila pod srpskom okupacijom, što spominje i Goldstein. Prema njemu, a i prema mnogima, srpska vojska pljačka i dobro naplaćuje svaki prolaz kroz svoj teritorij, no istina je malo drugačija.

Daleko više nego vojska RS-a, hrvatske izbjeglice i prognanike su pljačkali sami Hrvati, i to pojedini pripadnici Rajićevih „Maturica“, o čemu postoje i svjedočenja i živi svjedoci. Pljačkanja i krijumčarenja su se događala ne samo pri povlačenju iz Vareša, nego i ranije. Bez ikakve koordinacije sa lokalnom vlašću, ali i Glavnim Stožerom HVO-a, Ivica Rajić provodi strahovladu, pljačka ne samo Muslimane, nego i Hrvate, pa čak i svećenike.

Nakon protivljenja tadašnje lokalne vlasti, on ih jednostavno silom pritvara, što i sam priznaje u spomenutom Izvješću: „Zbog pokušaja opstrukcije planiranih aktivnosti stavio sam u izolaciju gospodu Antu Pejčinovića, Zvonka Dužnovića i Ivicu Gavrana. Zapovjednik brigade Bobovac u teškom je depresivnom stanju i nije sposoban obnašati dužnost“.

General Praljak naređuje Milivoju Petkoviću „sređivanje stanja bez pokazivanja milosti“ ne prema Muslimanima, nego prema onima unutar svojih redova, koji nisu „dorasli vremenu i zadacima“ i koji pljačkaju i zlostavljaju svoj narod.

Dok je bilo Herceg Bosne, bilo je i hrvatskog Vareša

Završava Goldstein: „U posljednje vrijeme javljaju se, više nego proteklih godina, oni koji tvrde da je Herceg-Bosna za vrijeme rata branila interese bosanskohercegovačkih Hrvata, a da ih brani i danas. Danas će ti i takvi obranu koncepcije Herceg-Bosne zaogrnuti u plašt “borbe za prava Hrvata u BiH”, prikrivenog ili otvorenog zagovaranja “trećeg entiteta”. No, zagovornicima Herceg-Bosne nije bilo do ljudi za vrijeme rata, a nije im ni sada. Prvenstveno su promovirali neke svoje fiksne ideje ili se brinuli za svoje interese, često puke materijalne, te kako da se obrane od moralne odgovornosti, a neki i od kaznene.“ .

Godinu i pol dana perioda pod Herceg Bosnom, do pada pod Armiju BiH, je period kojeg se s nostalgijom sjećaju svi stanovnici Vareša. Osiguran je rad svih institucija, pokrenuto je gospodarstvo u mjeri koja je omogućavala minimum normalnog života, škole rade po hrvatskom planu i programu, u koje idu i djeca iz okolnih muslimanskih sela, kojima je bio osiguran besplatan prijevoz. Čak se za oko 3000 umirovljenika osigurala mirovina od 30 KM, neovisno o nacionalnosti.

Sve se to financiralo iz Mostara i Gruda i o tome će posvjedočiti svatko tko je u tom periodu bio u Varešu.

Nakon pada Vareša pod Armiju BiH, događaju se brojni zločini Armije BiH koji su trajali sve do 1997., i to od u suradnji sa policijom i općinskom vlasti. Spaljene su sve hrvatske kuće, silovanja i premlaćivanja bila su svakodnevnica onih Hrvata koji su se usudili ostati, a zlostavljanja nisu zaobišla niti svećenike. Na oko 14 km četvornih (rubni dio općine, sela Prizići, Višnjići, Daštansko i planina Zvijezda) formirana je hrvatska općina Vareš u koje su se preselile sve hrvatske institucije (općina, policija, bolnica, škole, itd) i koja je opstala sve do potpisivanja Washingtonskog sporazuma.

Sve te institucije su financirane, plaće redovito isplaćivane i održavane od strane sjedišta Herceg Bosne u Mostaru. Koliko je i što značilo tih 14 četvornih kilometara za žitelje Vareša govori podatak da je u tom periodu postojanja „skučene“ Herceg Bosne u Varešu, po podacima ministarstva civilnih poslova, a i UNHCR-a iz tog vremena, koeficijent povratka prognanih i izbjeglih Hrvata Vareša bio veći nego svih godina nakon Daytona do danas, kada bi ih se zbrojilo skupa. Ne samo to, u Varešu je bio ured Herceg Bosne za Hrvate Tuzle, Zenice i drugih mjesta koji su bili pod kontrolom Armije BiH do ulaska u Federaciju, odakle se koordinirao povratak i u ta mjesta. Sve to financirano iz Mostara.

O svemu ovome Goldstein, ali i drugi goldsteini ne pišu. Dovoljno bi bilo da porazgovara sa svjedocima vremena, ali onima koji danas žive u ovom etnički očišćenom mjestu. Da živi svjedoci usporede ratni period pod Herceg Bosnom i današnji.

Herceg Bosna kao model – u funkcionalnom dijelu, ne rajićevsko zločinačkom

Zaključak Goldsteinovog teksta je kako je tragedija Vareša „posljedica zločinačke Tuđmanove politike etničke homogenizacije“, i to potkrepljuje (ponovno) izmišljenim sastancima, dijalozima i kronološkim rokadama. U jednome se djelomično slažem sa Goldsteinom, a to je da su Hrvati Vareša ostavljeni na milost i nemilost samima sebi, u ratu, tako i u miru.

No za razliku od Goldsteina koji u tome vidi belosvetsku zaveru protiv Bošnjaka u cilju „podebljavanja pereca“, ja to pripisujem čistom neznanju i tipičnoj hrvatskoj neorganiziranosti. Činjenica je kako su tadašnji Muslimani strateški svjesno i organizirano ušli u sukob sa Hrvatima. Sjetimo se samo kada je datirana Seferova „Direktiva za obranu suvereniteta BiH“ (25.02.1992.), te kako postoje dokumenti pisanih naredbi (poput one s početka kolovoza 1993. Saliha Cilaša iz Kiseljaka o izviđačkim radnjama prema HVO-u) o izviđačkim vojnim aktivnostima prema HVO-u. Sve to u tijeku najžešćih sukoba sa JNA i srpskim paravojnim jedinicama. Sukob se morao predvidjeti i sa obavještajnog i sa vojnog aspekta.

Govoriti kako se HVO u sukob sa Armijom BiH uvukao kao posljedica Tuđmanove politike mogu samo zlonamjernici i povijesni falsifikatori poput Goldsteina, jer za to ne postoje niti pisani dokumenti, niti materijalni dokazi. Dapače, postoje dokumenti koji tvrde suprotno. Problem kojeg smo mi Hrvati imali tada, imamo i danas. Pad Vareša nije ništa drugo nego posljedica nepostojanja ikakve strategije. Onda, kao i danas, vodila se reaktivna politika. Politika stihije, reagiranja na vanjske podražaje, bez ikakve vizije, koncepta i plana.

Ovo se mora glasno priznati, jer je jedino to razlog zbog kojeg su Hrvati Vareša, ali i drugdje u Središnjoj Bosni bili prepušteni stihiji i zašto se danas rijetki od najodgovornijih Hrvata se uopće prisjećaju kalvarije Hrvata tog kraja. Tu leži odgovor na jedino dobro što je Goldstein napisao, a to je ono početno pitanje: Zašto se šuti o tragediji Hrvata Vareša? Kad bi se o njoj govorilo, moralo bi se priznati vođenje politike bez vizije, onda kao i danas.

No, poanta je nešto drugo. Poanta je kako je Herceg Bosna model! Naravno u onom svom organizacijskom i funkcionalnom dijelu, ne u onom rajićevsko zločinačkom. Pozivam Goldsteina i slične da prouče malo podatke sa popisa iz 2013. i usporedi ih sa ratnim kartama, pa da vidi koja su to područja uistinu „etnički homogenizirana“, a koja ne. Jesu li to teritoriji koji su bili pod „zločinačkim HVO-om“ koji se borio za „što veću samostalnost ili odcjepljenje“ ili patriotskom Armijom BiH koja se borila za „jedinstvenu BiH“).

Teritorijalno-administrativno preuređenje BiH je jednostavno model! To moraju shvatiti oni koji se tobože bore za budućnost BiH, inače BiH neće imati budućnosti uopće. Međutim, prije svih to moraju shvatiti, na glas govoriti i hrabro se za to zalagati najodgovorniji kod hrvatskog naroda u BiH.

Da bi se to dogodilo, najodgovorniji moraju biti i najučeniji, stručniji i domoljubno/intelektualno potkovaniji, a ne ljudi bez vizije, vođeni prizemnim krijumčarskim nagonima. Dok god to ne bude tako, razni Rajići, zločinci i izdajnici će nam blatiti ostavštinu generala Praljka, a povijest će nam pisati kvazi povjesničari poput Goldsteina.

Slaven Raguž/Dnevnik.ba

Vareš – Zaboravljeni grad, zaboravljeni ljudi, zaboravljeni zločini

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Zašto nema suđenja Stjepanu Mesiću za veleizdaju, jer taj je nije počinio samo jednom

Objavljeno

na

Objavio

Moram komentirati sinoćnju epizodu “Rat prije rata” jer je tu ipak riječ o prebitnim stvarima iz novije hrvatske povijesti, a Manjkas je ovdje napravio do sad najviše grešaka, netočnosti i propusta.

Prvo ovo s Bogićem Bogičevićem. To nije točno, to se nije dogodilo u siječnju 1991. nego u ožujku, točnije 12. ožujka 1991. Najbolje od svega je što se ta sjednica predsjedništva kojoj su nazočili Kadijević i Adžić spominje ovdje, u djelu u kojem se kaže da je tu sjednicu praktički sazvao vrh JNA i to u prostoriji bez grijanja, gdje je bilo jako hladno, piše Predrag Nebihi.

Ovo je taj događaj:

Dakle, lijepo možete vidjeti kako Bućin, Kostić i “predstavnik Kosova” Riza Sapunxhiju – onovremena verzija Željka Komšića, sjede u kaputima.

Ne znam koliko je Manjkas toga svjestan, ali ovo je teška greška, jer istu stvar, samo u suprotnom pravcu, činio je i Mesić, koji je svjedočeći u Haagu protiv Blaškića miksao događaje iz ožujka i siječnja 1991. stvarajući konstrukciju koja njemu odgovara, pa je tako recimo rekao “Tuđman se vratio iz Karađorđeva sretan jer je dobio jamstva od Kadijevića da neće napasti”. Dakle, Karađorđevo je bilo 25. ožujka 1991. (iako Mesić u Haagu laže i tvrdi da je to bilo 30. ožujka) i Kadijević uopće nije bio u Karađorđevu, nego je Mesić u svojoj bolesnoj lažljivoj glavi složio konstrukciju koristeći se događajima iz različitih vremenskih konteksta sabijajući sve u jedno.

Druga stvar, ogroman propust kojeg je ovdje napravio Manjkas, je u tome što nije spomenuo srpsko-slovenski sporazum. Jer, spomenti priopćenje JNA od 23. siječnja, a zatim opisati dramatičmne događaje u Beogradu od 25. siječnja, i pritom težište staviti na Matu Laušića ili Milu Ćuka i činjenicu da mu je ispao okvir iz UZI-a, a ne spomenuti sporazum Milošević-Kučan koji je potpisan 24. siječnja 1991. je već blagi pokazatelj površnosti i diletantizma.
Par linkova o slovensko-srpskom sporazumu tako da oni koje zanima, a ponavljam, ovo su ključne stvari jer onaj tko ovo ne shvati ništa neće shvatiti, mogu pročitati i informirati se:
https://www.youtube.com/watch?v=e7Vg5ki7-rs

Prešućeni sporazum Kučan – Milošević majka svih velikosrpskih konstrukcija o razgovorima i dogovorima

http://hrsvijet.net/…/33558–preueni-sporazum-kuan-miloevi-…
Imate toga još, samo u google ukucajte “sporazum milošević-kučan”.

I onda kad se netko pita zašto je sin ratnog zločinca Mitje Ribičića, Ciril Ribičić bio “svjedok ekspert” tužiteljstva u Haagu u svim političkim procesima protiv Hrvata u BiH, nikad neće doći do točnog zaključka ako zaobilazi činjenice u svezi s ovim srpsko-slovenskim sporazumom.

Zatim, iako je pokušao, Majnkas nije uspio dočarati nevjerojatnu hrabrost koju je Tuđman tada pokazao, i zbog čega je Tuđman jednostavno Tuđman, a sve ostalo mahom jalnuški diletanti i stoka sitnog zuba. Sjećam se tog dana kao da je danas bilo. Nismo imali ni praćke, a čekali smo da oni krenu i da uhite cijeli državni vrh a onog tko bi se pobunio da potamane kao muhe. Cijela država paralizirana, nitko ne zna što će, samo je Tuđmanu jasno da postoji samo jedan izlaz, a to je otići u Beograd i odigrati visoki presing na gostujućem terenu, te se nadati izvući barem neodlučeno. Točno to se i dogodilo. Manjkas je po mome trebao napraviti igranu scenu s tim što se događalo unutra, a ne s onim što je bilo dolje u predvorju. Jer, prema svjedočenjima nazočnih, s obje strane, Tuđman je unutra uletio kao tornado i odmah krenuo s napadima na Kadijevića. Tuđmanu je bilo jasno da je Kadijević među njima najlabilnija osoba i najslabija karika. Ono što je Mamula rekao o Kadijeviću a što ovdje citira Hudelist je čista istina: Kadijević nije bio čovjek odluke nego čovjek provedbe. Osim toga, Kadijević je bio klasična jugoslavenčina koja je bila u stanju sama sebe uvjeriti da bi mogli “CIA, Vatikan i Nemačka da izvrše agresiju na jugoslaviju i bombarduju Srbiju”, a Tuđmanu je i to bilo poznato pa je upravo na taj način hranio njegovu paranoju.

Domljan ovdje iskrenoi priznaje da je mislio kako će se Tuđman braniti, jer bi to napravio sve do jedan jalnuški diletant, međutim, Tuđman je Tuđman upravo zbog toga, jer on nije kmet kao ostali, jer se on vrhunski razumio u nogomet, i bilo mu je jasno da ako stoperski par gurne u krilo vrataru da mi gol nećemo zabiti nikad a utrpat će nam punu mrežu. Međutim, ako se stoperski par digne visoko, i mi zaigramo presing na njihovoj polovici, na njihovom terenu, i to napadajući njihovog najslabijeg igrača, to će kod njih izazvati iznenađenje i svojevrsni šok. I tako smo u toj situaciji izvukli nerješeno.

Treba reći da ono što govori Tus o Rusiji, to je teška hrpa gluposti koja nema veze s mozgom. Istina je da je Kadijević u ožujku 1991. išao u Rusiju tražiti od Jazova potporu za vojni udar, ali je nije dobio jer je Rusija bila u težim problemima. O tome Jović govori istinitije nego Tus. Štoviše, nas su Rusi spasili, konkretno Gorbačov, kad je nakon isteka moratorija 7. listopada 1991. pozvao u Moskvu Tuđmana i Miloševića, i praktički nam kupio dva tjedna u situaciji kad smo morali kupovati vrijeme i kad nam je svaka sekunda koju smo mogli kupiti bila iznimno dragocjena. S tim u svezi, ne bi se moglo reći da su svi djelovi Mamulinog plana propali, jer obratite pozornost na onaj dio u kojem on traži od međuanrodne zajednice 6 mjeseci za “sređivanje stanja”. Vjerovali ili ne, oni su i dobili tih 6 mjeseci, ali ne od UN-a u kojeg se Mamula kleo, nego od EZ-a (današnja EU, tad još Europska zajednica) odnosno njenog predstavnika, britanskog lorda Petera Carringtona. Prvo im je 7. srpnja 1991. moratorijem na odluke o neovisnosti Hrvatske i Slovenije a nakon završetka operetnog “rata” u Sloveniji kupio 3 mjeseca, a nakon toga još tri mjeseca sve dok sredinom siječnja 1992. Hrvatska konačno nije priznata.

Komunisti u Hrvatskoj od Tusa do Tvrtka Jakovine taj susret Kadijevića s Jazovim u ožujku 1991. stalno spominju i naglašavaju iz jednog posve drugog razloga. Naime, kako bi prikrili činjenicu pravog razloga odlaska Kadijevića u Moskvu, JNA je izbacila dezinformaciju da je Kadijević otišao u Moskvu dogovoriti transfer oružja iz Rusije u vrijednosti od 2 milijarde dolara. Osobno, nikad mi neće biti jasno zašto je Ante Nazor u jednoj od svojih knjiga, u kronologiju, upisao ovu izmišljotinu KOS-a kao gotovu činjenicu. Prava istina je da je 24. rujna 1991. godine Vijeće sigurnosti UN-a uvelo embargo na uvoz oružja, a ključnu ulogu za donošenje te Rezolucije broj 713. odigrao je tadašnji ministar vanjskih poslova SFRJ i čelnik SID-a Budimir Lončar. Kad je 2006. godine Večernji list objavio tu činjenicu https://www.vecernji.hr/…/loncar-91-osudio-hrvatsku-na-smrt…   nastao je lom.

Mesić je za sve optužio “ustašiode iz večernjaka koji lažima napadaju Budu”. Mesić je ciljao na autora teksta Ivankovića, i tadašnjeg glavnog urednika Večernjeg lista – Miljenka Manjkasa istog onog koji je autor ovog serijala. Tad je Manjkas u dnevniku NOVE-tv rekao da ga je nazvao Budimir Lončar i zaprijetio mu da će ga smjeniti. Par dana kasnije Manjkas je smjenjen, a s obzirom na činjenicu da je Mesić u međuvremenu, nakon što je polijepio ustašoidne etikete, pročitao članak i vidio da tu činjenicu o Lončarovoj ulozi u uvođenju embarga ne iznosi nikakav “ustašoid” nego britanska znanstvenica Carole Hodge, naglo je promjenio ploču i rekao da je “Buda zaslužan za tu Rezoluciju 713.” jer da nije toga da bi se “Srbi bili naoružali” jer da su “već dogovorili transfer s Rusijom u iznosu od dvije milijarde dolara”. Pametnom dosta.

Imalo bi se još puno toga dodati ovdje, ali samo ću još jednu stvar spomenuti, a to je akcija “Štit”, odnosno prva namjera izvršenja vojnog udara, a to je ovo o čemu se govori odmah na početku ove epizode. Dakle, ta operacija trebala je biti provedena 3. prosinca 1990. godine. Vasiljević se ili pravi da ne zna, ili mu do danas nije jasno zašto je Kadijević to odgodio. Naime, 9. prosinca te iste 1990. godine bili su održani prvi demokratski izbori u Srbiji. Po nekim procjenama, a više po bojaznima jugoslavena tipa Kadijević, moglo se dogoditi da te izbore dobije tada neprikriveni i deklarirani četnik Vuk Drašković. Da se to dogodilo, Kadijević bi možda večć tad krenuo, a prema vani bi to iskomunicirao kao da se bori protiv “fašističkih elemenata i u Hrvatskoj i u Srbiji”. Međutim, Milošević je na tim izborima pregazio kokurenciju, pa je novi pokušaj puča predviđen onako kako bi se i dogodio da ga Tuđman činom nevjerojatne hrabrosti nije spriječio. Jer, nisu tada samo Šeks i Savka imali tu bojazan da će Tuđmana ubiti u Beogradu, cijela Hrvatska je djelila taj osjećaj, da će u najmanju ruku biti uhićen ako ne i ubijen.

Međutim, ono što je Manjkas preskočio je uloga hrvatskog člana predsjedništva SFRJ Stjepana Mesića u akciji “Štit”.
O tome je u intervjuu beogradskom tjedniku NIN 1995. godine sam Aleksandar Vasiljević rekao slijedeće:

“Sve što je Mesić govorio bilo je u sklopu nastojanja da napravi provokaciju i spreči donošenje bilo kakve razumne odluke. mesić je svakog prekidao, pa i Gračanina, narodnog heroja i starijeg čoveka, koji je mogo otac da mu bude.
Ni na koga se nije obazirao.

Kasnije smo ipak uspeli da uspostavimo odnos sa Mesićem, kojega smo čak jednim delom pridobili za ideju saradnje sa armijom.
Sa Mesićem sam kao glavni čovek KOS-a imao dvadesetak sastanaka na kojima smo razmenili informacijei podatke jer smo mislili da sprečimo sukobe i ekstremizam. Mnogo smo upravo od Mesića doznali o ustrojavanju paravojnih jedinica u Hrvatskoj, naoružavanju HDZ-ovaca. Mesić nam je poslužio kao HDZ-ovski insajder i informator. Mnogo su nam koristile tih dana informacije i podaci koje sam dobijao od Mesića. U jednom našem razgovoru Mesić je rekao kako bi tolerisao hapšenja svih funkcionara MUP-a i odbrane iz Hrvatske osim Špegelja i Boljkovca. Inzistirao je na njihovoj zaštiti. Složili smo se oko toga.
Razmena informacija i podataka sa Mesićemipak nam je bila mnogo važnija i nismo hteli da ugrozimo te kanale.
Mesić je u tajnosti dao zeleno svetlo za akciju “Štit” i hapšenja.
Kad je utvrđen tačan datum, požurili smo, svako na svoje mesto, da obavimo poslednje pripreme.
Poslednji dogovor svih učesnika u akciji bio je 30. novembra u Zagrebu.
na tom sastanku je svaki detalj, po ko zna koji put, ponovo proveren.
Svesni da je to bio početak kraja “slučaja Špegelj”, nismo želeli da nam neka mala neopreznost upropasti ogroman višenedeljni trud.
-Tada nastaje veliki obrat. Umesto da u 18 časova krenem u akciju, ja u isto vreme letim iz Zagreba specijalnim avionom za Beograd.
-Zašto za Beograd?

-Tako je naredio Veljko Kadijević, savezni sekretar za narodnu odbranu.
Pozvao me i rekao da hitno dođem na sastanak kolegijuma koji počinje u 18 časovau zgradi SSNO-a u Beogradu. Avion kojim ću poleteti za Beograd već me čekao na aerodromu “Pleso”.
-Šta se događa sa ekipom specijalaca?

Njima saopštavam da krenu na teren, ali da ništa ne preduzimaju, već da čekaju nova naređenja, u Beograd dolazim sa zebnjom da će početak akcije biti odložen.

Posle kraćeg referisanja, gde posebno ističem da je sve spremno za početak akcije, Kadijević odlučuje da se sačeka još nekoliko dana.
Kaže kako je neophodno da se zatraži suglasnost od predsedništva države.

Moja primedba da u tom kolektivnom predsedništvu sedi i jedan Stipe Mesić, i da Mesić ne sme javno da pristane na akciju ne menja tok stvari.”

I opet, pametnom dosta. Pametan se jedino ne može prestati čuditi zašto nema suđenja Stjepanu Mesiću za veleizdaju, jer taj je nije počinio samo jednom….

Predrag Nebihi

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari