Pratite nas

U potrazi za Istinom

Kako je ubojstvom Joze Leutara najavljena politička eliminacija Hrvata iz BiH

Objavljeno

na

Ni 20 godina nakon ubojstva Joze Leutara, federalnog doministra policije, ne zna se tko su bili nalogodavci i atentatori jednog od političkih ubojstva koje je obilježilo hrvatsko-bošnjačke odnose u Federaciji BiH. Iako su bošnjačke službe uz asistetenciju međunarodne zajednice, pokušale optužiti tadašnje hrvatsko političko rukovodstvo za atentat na Leutara, sudski postupak, ipak, je dokazao jedno – Hrvati, odnosno, tadašnji vrh HDZ-a BiH na čelu s Antom Jelavićem s atentatom na Leutara nije imao ništa. Međutim, 20 godina kasnije, ništa se kao ne zna, a sve se kao zna. Pravosudno-policijski triler Leutar još uvijek je bez epiloga.

16. ožujka 1999. godine izvršen je atentat na Jozu Leutara, tadašnjeg doministra unutarnjih poslova u Vladi Federacije BiH. Atentat podmetanjem eksplozivne naprave u službeni automobil doministra Leutara izvršen je 16. 3. 1999.godine, a on je od posljedica ranjavanja preminuo 12 dana kasnije, 28. ožujka u sarajevskoj bolnici Koševo.

Ni 20 godina kasnije kaznenim postupcima nije utvrđeno tko su bili nalogodavci jednog od političkih ubojstava koja su obilježila poslijeratnu BiH, kao ni atentatori.

Sve se kao zna, a ništa se kao ne zna

Hrvatska javnost u BiH odgovornim smatra bošnjački politički vrh koji je, prema špekulacijama hrvatskih medija, Leutara likvidirao jer je vodio istrage o ubojstvima travničkih policajaca i povratnika nakon 1995. godine. Atentat na Jozu Leutara bio je tada 132. teroristički akt u Federaciji BiH, hrvatsko-bošnjačkom entitetu. Istina o poslijeratnim ubojicama Hrvata u Središnjoj Bosni dovela bi do onih ratnih – mudžahedinskih ćelija koje su u BiH ostale aktivno djelovati, a tako i do ratnih zločina počinjenih od vojske koja „nije činila zločine i ubijala civile“.  Da su se istrage vodile, možda bismo saznali tko je bio fantomski vrhovni zapovjednik Armije RBiH, ali i kako je obavještajna služba Republike Hrvatske, Al-Kaidine humanitarce, puštala u BiH zbog američkog pritiska.

Jozo Leutar obnašao je dužnost doministra unutarnjih poslova u Vladi FBiH i u to vrijeme bio predsjednik Županijske organizacije HDZ-a BiH Vrhbosna, odnosno, Sarajevske županije. Leutar je tih kasnih devedesetih godina navodno intenzivno radio na istragama o ubojstvima travničkih policajaca Ante Valjana i Perice Bilića koji su, također, ubijeni u terorističkim napadima, kao i povratnika hrvatske nacionalnosti u taj grad kao i na istragama o ratnim zločinima.

Hrvatska javnost u BiH drži kako je Jozo Leutar svojim djelovanjem pokušavao stvoriti svojevrsni paritet u federalnom Ministarstvu unutarnjih poslova i očistiti ga od ratnih kadrova bošnjačke Armije RBiH, SDA, poglavito obavještajnih struktura AID-a. To razdoblje obilježili su i  samo deklarativni napori međunarodne zajednice da se bivši agenti AID-a eliminiraju iz zajedničkih institucija koje je tek trebalo stvoriti u političko-pravnom eksperimentu – Federaciji BiH. Tek poslije, odnosno 2001./2.pod američkim pritiskom, izručena je famozna Alžirska skupina i uhićen Enver Hadžihasanović, zapovjednik 3. Korpusa Armije RBiH osumnjičen pred Haškim tribunalom, i za zločine 7. Muslimanske brigade i odreda El-mužahid.

Ruta naših budala: Pakistan,  Zagreb, Zenica 

Pojedini mediji sa sjedištem u Sarajevu tih su godina angažirano pisali kako je Jozo Leutar bio za uspostavu trećeg entiteta. Politička platforma zvana “treći entitet” tih godina je sotonizirana do te mjere da je ubojstvo doministra policije koji se zalagao za takvo nešto postalo pitanje časti i odgovornosti dijela “patriotskih snaga” prema “državi Bosni”.

Ipak, na sam dan atentata, 16. ožujka 1999. godine, kada je u Leutarovo službeno vozilo podmetnuta eksplozivna naprava, a njegov vozač Željko Ćosić ranjen, bošnjačka javnost tvrdila je kako je Sarajevo tog dana doživjelo drugu okupaciju  i to onu od hrvatskih obavještajaca, kako iz “službenog Mostara”, tako i iz “službenog Zagreba”.

Tadašnji bošnjački član Predsjedništva BiH, Alija Izetbegović, kazao je kako su Leutara “ubili ili hrvatski ekstremisti ili naše budale”.  Monstruozna konstrukcija o “hrvatskim ekstremistima” i “našim budalama” za svega nekoliko sati potvrđena je i u međunarodnoj zajednici koja je tih godina bila jedini i apsolutni vlasnik BiH pa je tadašnji prvi šerif BiH, Jean Paul Klein, također, priopćenjem optužio Hrvate, odnosno, Antu Jelavića, hrvatskog člana Predsjedništva BiH i HDZ BiH na čijem je čelu Jelavić bio, za umiješanost u atentat.

Tu je, zapravo, počeo policijsko-pravosudni triler u slučajevima Leutar, Jelavić, Izetbegović i konačnici – ionako krhkoj Federaciji BiH i političkim odnosima Hrvata i Bošnjaka. Klein je još 1997. godine kazao kako će “HDZ-u BiH uraditi ono što je uradio Palama”.

Na smjene i zabrane djelovanja hrvatskim političarima u BiH čekalo se, ipak, do 2001. godine. Tijekom tih olovnih godina u Federaciji BiH, odnosno, od 1999. godine pa do 2001., slučaj Leutar, nije riješen, ali je riješeno hrvatsko pitanje u BiH eliminacijom  tadašnjeg hrvatskog političkog rukovodstva, lažnim i ni do danas nikad dokazanim optužbama o kriminalu. Atentat na Leutara odredio je budućnost i ono što je današnji politički život u BiH.

Kako bi se potvrdile Izetbegovićeve ali i Kleinove teze o “našim budalama”, pravosudni organi u BiH odlučili su se za “hrvatske ekstreme”.  Za atentat na Jozu Leutara, teroristički akt i kazneno djelo “rušenja ustavnog poretka” uhićeni su Hrvati – Željko Ćosić, vozač Joze Leutara koji mu je tog 16. ožujka na cesti spašavao život, Ivan Andabak, Dominik Ilijašević – Como, Mario Miličević, Jedinko Bajkuša i Zoran Bašić.

Famoznu istragu su vodili djelatnici Federalne uprave policije, sve redom (bivši) agenti AID-a. Klein je obećavao da neće otići iz BiH dokle ubojice Joze Leutara ne budu iza rešetaka. Iza rešetaka su se tako, našli, Hrvati koji su navodno u Jablanici  postavili eksplozivnu napravu u Leutarovo službeno vozilo. Leutar je bio štićena osoba i pod 24 satnom pratnjom. Faik Lušija, načelnik krim-policije je vodio istragu. Jelavić je tada govorio kako je šokiran Kleinovim izjavama i podsjećao na niz ranijih terorističkih napada u kojima su živote gubili Hrvati.

U isto vrijeme, trajao je postupak protiv nekolicine bošnjačkih ‘atentatora’ na Antu Valjana, ubijenog travničkoj policajaca, međutim, dokaza za presudu nije bilo. Jelavića su bošnjački mediji optužili za “politički terorizam”. Pravosudni terorizam je tek počeo 2000. kada je potvrđena optužnica protiv petorice Hrvate za Leutarovo ubojstvo.

Potpisao ju je Dragan Stupar, zamjenik glavnog tužitelja Kantonalnog tužiteljstva Sarajevo.  U istragu i predistražni kazneni postupak bio je uključen i sam FBI. A jedini konkretan dokaz optužnice koju je “sila agenata i istražitelja” prikupila  bio je iskaz zaštićenog svjedoka, izvjesnog Merima Galijatovića.

Ako je i od FBI-ja, previše je 

Političke namjere tadašnjih pravosudno-policijskih organa koji su bili pod, kasnije će se pokazati, pritiskom kako bošnjačke tako i međunarodne kamarile, dokazali su optužbom protiv Ćosića, Leutarovog vozača i svjedoka Galijatovića. Zašto bi Željko Ćosić ušao u automobil za kojeg je znao da se u njemu nalazi eksplozivna naprava? Zašto bi Ćosić upravljao vozilom za kojeg je znao da svake sekunde  može odletjeti u zrak?

Ipak, u zrak je odletjela Federacija BiH i njene institucije, osobito policijske.

Sve što se danas (ne) događa u političkim odnosima Hrvata i Bošnjaka, posljedica je tog vremena – međunarodna zajednica je tada tvrdila kako Jelavić i HDZ BiH podrivaju ustavni poredak, sabotiraju povratak Hrvata u Središnju Bosnu ubojstvima policajaca i povratnika, ugrožavaju cjelovitu BiH tezama o “trećem entitetu”. Već 1997. Kleinova, možda agresivna najava prvog šerifa u BiH, o tome da će HDZ-u napraviti ono što je napravio Palama, postala je stvarnost za nekoliko godina kasnije.

Treći entitet nije stvoren, Jelavić i rukovodstvo HDZ-a BiH su smijenjeni, BiH je ostala cjelovita, a za ubojstva ne samo Leutara, nego svih Hrvata stradalih od “ruke hrvatskih ekstremista” ni 20 godina poslije nema ni optužnica, a kamoli pravomoćnih presuda.

Dakle, metoda AID-a i međunarodne kamarile – kompromitacija, diskreditacija i likvidacija su upalila je u najširem smislu. Unaprijed izrežirana pravosudna farsa je za cilj imala potpunu političku eliminaciju Hrvata u Federaciji BiH.

Agentura koja je vodila istragu, ali i sam kazneni postupak, zapravo je htjela da konačni epilog bude ovakav: Ante Jelavić je  nalogodavac ubojstva HDZ-ovca Leutara, ministra kojeg je sam instalirao u federalnu Vladu, atentatori su kriminalci, Hrvati, iz Središnje Bosne i Hercegovine, Leutar je likvidiran jer nije odgovarao tvrdolinijašima koje je Jelavić predvodio i nije se uklapao u njegovu viziju budućeg trećeg entiteta.

250.000 maraka za lažno svjedočenje

Visoki predstavnik Robert Berry nametnuo je amandmane po kojima svaki izaslanik u županijskim skupština bira/predlaže izaslanike u svakom od klubova federalnog Doma naroda.  Ustavni sud BiH odbija razmatrati Jelavićev priziv o ustavnosti te odluke, a on potom osniva Hrvatski narodni sabor u Novom Travniku, 2000.godine, kao odgovor na ugrožavanje ustavnih kategorija koje pripadaju Hrvatima u BiH. U sve te političke odnose Haški tribunal dolazi u BiH po pravdu za žrtve, pa se redom uhićuju Hrvati iz Središnje Bosne dok svi drugi “naši i njihovi” ratni zločinci spavaju mirno.

Danas se čini kako tada mirno nije mogla zaspati samo jedna osoba u slučaju Leutar. Sudac Kantonalnog suda u Sarajevu,  rahmetli Salem Miso koji je poslije san nadoknadio. Popis onih koji ga nemaju jednom će se negdje već pojaviti kada ih na ovom svijetu više ne bude.

Salem Miso osigurao je fer i pošteno suđenje, korektan kazneni postupak. Postupak u kojem osumnjičeni imaju pravo na fer suđenje srušilo je apsurdne teze o odgovornosti Hrvata za atentat na Leutara.

Jelavić je ranije poslao, kako su to navodili sarajevski mediji, “skandalozno” pismo Kleinu u kojem je osudio uhićenja Hrvata i tražio pošten kazneni postupak, a kojeg su prvaci međunarodne zajednice ocijenili štetnim utvrdivši da to nije način da se “oda pošta čovjeku koji je služio hrvatskom narodu, Federaciji BiH, državi BiH”.

O tome  kako je međunarodna zajednica odala poštu Jozi Leutaru najbolje govori Kleinov odnos prema tom predmetu i zaštićenom svjedoku, Merimu Galijatoviću, organima gonjenja kazano, “od ranije poznatom”. Iz proračuna Vlade Federacije BiH u tijeku postupka Galijatoviću je, na intervenciju međunarodne zajednice, isplaćeno 250 tisuća konvertibilnih maraka.

U odluci o transferu sredstava stajalo je kako će novac biti isplaćen nakon što se postupak okonča i dokažu istinitim tvrdnje od ranije poznatog Merima Galijatovića.

Iako se kasnije, 2002.kada je Salem Miso donio oslobađajuću presudu protiv Andabaka i drugih, a koja je poslije potvrđena i pred Vrhovnim sudom Federacije BiH, dokazalo kako je Galijatović, ustvari, lagao, 250 tisuća KM iz proračuna hrvatsko-bošnjačkog entiteta nikada nije vraćeno. Nije ni potraživano.  Baš kao što nikada nije kazneno odgovarao za davanje lažnog iskaza.

Sporna je bila čak i misa zadušnica u sarajevskoj Katedrali za Jozu Leutara, pa je dominantno bošnjačka policija, kao i javnost, ocijenila da ih je dolazak izaslanstva HDZ-a BiH podsjetio na “krvavu svadbu 1992.”.

“Po njemu se ništa neće zvati” 

Međutim, da se slučaj Leutar, čak i nakon pravomoćne oslobađajuće presude, ne bi odmaknuo od Hrvata, potrudili su se ponovno pojedini više obavještajci nego mediji mistificirajući Leutarovu aktovku koju su na dan sahrane njegovom sinu Ivici, predali Luka Glibo i Tomislav Mihalj.

Zaista je moguće da jedan doministar u aktovci koju nosi svakodnevno sa sobom čuva “operativna saznanja”.  Ipak, sarajevski tjednik, Slobodna Bosna i HRT Kiss iz Kiseljaka,  tada su okončali predmet Leutar novinskim člancima i prilozima u kojima više nije bilo nepoznatih detalja, nepoznatih počinitelja i floskula o tome kako je istraga u tijeku.

Slobodna Bosna je istragu završila, a pravosudni organi u BiH od 1999. godine do danas su čak četiri puta spis u predmetu Leutar “premještali” od Kantonalnog suda u Sarajevu, pa do Suda BiH, odnosno, Kantonalnog tužiteljstva, pa do Tužiteljstva BiH.

Čini se kako ni 20 godina nakon atentata na Leutara, uzurpatori zajedničkih institucija, smatraju kako bi odgovori na pitanje “tko je naredio i zašto ubojstvo Joze Leutara”, baš kao nekada, ugrozili cjelovitost BiH, sigurnosno stanje i ustavni poredak.

Kada bi do toga došlo, adresa više ne bi bila središnjica HDZ-a BiH,  nego današnjih HDZ-ovih koalicijskih partnera – SDA i ratnih i poslijeratnih kadrova Armije RBiH i AID-a koji su ih nakon toga instalirali u Tužiteljstvo BiH, SIPU, Direkciju za koordinaciju policijskih tijela, Graničnu policiju. Možda bi se krug zatvorio u Predsjedništvu BiH. Umjesto Jelavića Izetbegovići.

Ipak, 20 godina kasnije o slučaju Leutar znamo kako optuženi ga Hrvati za taj atentat nisu likvidirali po političkom nalogu tadašnjeg rukovodstva HDZ-a BiH. Je li Leutar bio za treći entitet ili se protivio tom konceptu, kako se to tvrdilo, Jelavićevih tvrdolinijaša?

Je li ubijen zbog istraga o hrvatskom kriminalu ili ratnim i poslijeratnim zločinima?  Još jedna, dvadeseta obljetnica, danas je obilježena polaganjem svijeća i vijenaca ispred spomen- ploče. Ni u jednom gradu u BiH danas ne postoji ulica Joze Leutara.

Sudbina Joze Leutara neodoljivo podsjeća na sudbinu cijelog hrvatskoga naroda u BiH.

Gloria Lujanović/Dnevnik.ba

(Nastavit će se)

Kako je ubojstvom Joze Leutara određena budućnost Hrvata u BiH

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Esther Gitman – Stepinac je toliko uradio za židove da sam ostala zatečena

Objavljeno

na

Objavio

Američka povijesničarka dr.sc. Esther Gitman gostovala je na Jadran Tv u emisiji Poteštat, zajedno sa prof.emeritusom  Matkom Marušićem.

Moja istraživanja o Alojziju Stepincu vremenom su prerasla u veliko istraživanje o životu i radu kardinala Stepinca. Nisam mogla vjerovati da je Stepinac toliko uradio za židove da sam ja ostala zatečena i to me je nagnalo da istražujem još dublje sve o njemu.

Neznam zašto Zuroff laže da je Stepinac bio glavni ispovjednik Paveliću. Kod Stepinca su dolazili mnogi, a Pavelić je samo jednom došao kod Stepinca i on ga nije primio jer je imao visokog gosta iz Italije.

Stepinac je bio pripreman umrijeti za svoju zemlju i vjeru, kaže Gitman.

Samo istina o Alojziju Stepincu i o hrvatskom narodu je ono što mene zanima i ja sam napisala knjigu o tom.

Sveučilište u Splitu je zadovoljno, ponosno, sretno i uvjereno da treba i da će dati danas počasni doktorat gospođi Esther Gitman za ono je ona napravila za povijesnu znanost Hrvatske i hrvatskog naroda, rekao je prof. Marušić.

To je počasna zasluga za znanstveni rad gospođi Gitman, jer je ona u svojim istraživanjima i radovima, kao najobjektivniji mogući znanstveni istraživač donijela hrvatskom narodu istine, koje su veličanstvene koje su nam na ponos i koje nas čine sretnima i ja sam jako sretan da upravo splitsko Sveučilište njoj daje počasni doktorat, što je najveća čast koju Sveučilište može dati. To je znanstveni kompliment za ono što je ona napravila, koji je vrlo važan za Hrvarsku, rekao je Marušić, prenosi braniteljski-portal.com.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Razlozi zbog kojih su velikosrbi i ‘veliki patrijarh’ protiv proglašenja Stepinca svetim

Objavljeno

na

Objavio

Povodom nedavne promocije nove knjige povjesničara Stjepana Loze u javnost je isplivala fotografija današnjeg patrijarha Srpske pravoslavne crkve (SPC) Irineja, okruženog bradatim četnicima. Kojima je 1993. godine išao na prvu crtu bojišnice u okolicu Drniša, dati potporu u ubijanju i protjerivanju Hrvata s tada okupirane jedne trećine područja Hrvatske. Ta fotografija izravni je dokaz da je sadašnji patrijarh SPC blagoslivljao i podupirao zločinačke bande terorističke paradržave, tzv. Krajine, koja je bila inspirirana i stvorena na platformi četničke ideologije i planova iz 2. svjetskog rata.

Normalnom čovjeku, pogotovo ako je Hrvat i katolik, koji zna koliku su golemu štetu u dva posljednja rata takve velikosrpske pretenzije preko četničkog pokreta nanijele Hrvatskoj, ovakvo ponašanje trenutnog poglavara SPC apsolutno je neprihvatljivo.

Ono što je još neprihvatljivije je to što za tog ‘velikog patrijarha’, kakvim ga nedavno nazva papa, grabežljivo-zločinačka priča s početka 90-tih, očito još nije završena. Sudeći po božićnim poslanicama koje svake godine šalje ‘vernom pravoslavnom narodu srpske Slavonije, Like, Korduna i Dalmacije’ on javno ‘urbi et orbi’ obznanjuje da ne odustaje od osvajačkih pretenzija na željeni hrvatski teritorij.

Kao narod koji je do sada toliko puno propatio zbog velikosrpskih nasrtaja na njegove teritorije vjeru i identitet, posebice zbog svoje privrženosti Vatikanu i katoličkoj vjeri, za nas Hrvate veliko je razočarenje to što današnji papa, tobože nije upoznat s povijesnom ulogom i namjerama SPC u odnosu na ‘njegovu’ Hrvatsku. Najkatoličkiju državu u Europi.

Svojatanje hrvatskih krajeva

Zar nije malo čudno da je papa Franjo toliko sklon suradnji s današnjim srpskim patrijarhom iako je taj, za vrijeme ne tako davne velikosrpske agresije na Hrvatsku, dolazio na njen okupirani dio blagoslivljati četničke teroriste. Koji su, uz pomoć bezvjerničke JNA, od 1991. do 1995. na tom području počinili grozne zločine, pobivši petnaestak tisuća i protjeravši 180 tisuća Hrvata – katolika.

Ili što uopće nije zabrinut činjenicom da poglavar SPC u svojim poslanicama još uvijek tvrdi da su Slavonija, Lika, Kordun i Dalmacija – Srbija!? Umjesto toga, on ga je nedavno, vraćajući se zrakoplovom iz posjeta sjevernoj Makedoniji, nahvalio, nazvavši ga ‘velikim patrijarhom’. Toliko velikim da se u odluci o tome hoće li proglasiti Stepinca svetim ili ne, morao obratiti baš njemu za pomoć. Uz obrazloženje da je Irineju, isto kao i njemu, – ‘jedini interes istina’!?

Za malo osvježiti memoriju svetom ocu u vezi s istinom o ‘velikom patrijarhu’ i ulozi SPC u Hrvatskoj, bilo bi dobro poslati mu prigodan paketić. U kojem bi bile dvije fotografije, dvije knjige i jedan znakovit govor koji ne dolazi od ‘zločestih’ Hrvata, nego od Irinejovog ‘drugog oka u glavi’.

U paketiću bi dakle trebala biti gore spomenuta fotografija ‘ekumenskog’ posjeta ‘velikog patrijarha okolici Drniša iz 1993. i ona do temelja razrušenog Vukovara nakon ‘oslobođenja od hrvatskih klerofašista’ . Jednu staviti u knjigu Ive Pilara ‘Južnoslavensko pitanje’ a drugu u knjigu ‘Serbia’s secret war’, američkog Židova, Philipa J. Cohena. I sve to umotati u fini papir na kojem je otisnut tekst povijesnog govora crnogorskog predsjednika Mile Đukanovića što ga je održao u Nikšiću, prije samo tjedan dana.

U tom, ozbiljne pozornosti vrijednom govoru, koji je izazvao burne reakcije u Srbiji i kojeg su hrvatski mediji, naravno prešutjeli, Đukanović je vrlo jasno i precizno dijagnosticirao prave namjere SPC-e i ulogu njenih prekograničnih eparhija. Govoreći hrabro i državnički odgovorno, nedvosmisleno je optužio Srpsku pravoslavnu crkvu ‘da ona u Crnoj Gori samo čuva infrastrukturu Velike Srbije u koju još uvijek vjeruje’. Istaknuvši pri tom kako je ‘njihova priča o prekograničnim eparhijama suprotna osnovnim principima pravoslavne organizacije svuda u svijetu.’

Prava religija Srbije

Ovdje treba podsjetiti kako je na isti taj problem, kada je u pitanju odnos SPC-e prema Hrvatskoj, još prije 100 godina upozorio Ivo Pilar. A krajem 90-tih i Cohen kada je u intervjuu negdašnjem zagrebačkom Vjesniku doslovce rekao: ‘Religija Srba uopće nije kršćanska. To je religija osvajanja tuđih teritorija i etničke čistoće, a takve formulacije su sličnije nacizmu nego kršćanstvu. Ono što Srbi žele i što će uvijek željeti jeste proširena Srbija na račun Dalmacije i dijela Slavonije. To je prava religija Srbije’.

Očito svjestan i zabrinut zbog opasnosti koja s te strane prijeti njegovoj maloj zemlji i narodu, crnogorski je predsjednik , bez dlake na jeziku, u svom govoru nastavio raskrinkavati prave namjere SPC-e i njenih prekograničnih eparhija rekavši: ‘Oni vjeruju da je Crna Gora grješkom postala nezavisna država i da će nas vrijeme dovesti do spoznaje te griješke i potrebe da se ponovo pokrene izgradnja Velike Srbije. Moramo naravno, svojom postojanošću, odlučnošću i vizionarstvom pokazati im da od toga nema ništa ‘

Svoj znameniti govor (koji bi ga mogao koštati glave) Đukanović je završio riječima: ‘Nećemo dopustiti da suvremena Crna gora živi pod diktatom jedne vjerske organizacije koja predstavlja relikt prošlosti i ne može shvatiti da je to vrijeme odavno prošlo.’

Đukanović može misliti da je za njega i njegovu malu zemlju vrijeme diktata SPC možda prošlo, ali današnji papa očito ne misli tako. Nego čak dopušta da mu ‘veliki patrijarh’ SPC diktira hoće li ili ne, proglasiti jednog istaknutog katoličkog mučenika za Kristovu vjeru, svecem.

I ne samo da se u vezi s tim savjetuje s Irinejom, nego još i sa svjetovnim barjaktarima velikosrpstva, poput bivšeg srbijanskog predsjednika Nikolića i primitivno bahatog Dodika. Koji mu dolaze u Vatikan dokazati ‘istinu’ o ‘zločincu Stepincu’ i ‘preko milijun’ nastradalih Srba u Jasenovcu.

Inače, Nikolić je četnički vojvoda koji je u Srbiji slavu stekao masakrom nad hrvatskim starcima iz sela Antin u Istočnoj Slavoniji. A Dodik je čelnik na genocidu nastale tzv. Republike Srpske, s čijeg je prostora etnički očišćeno 350 tisuća Hrvata zbog čega se najbrojnija Banjalučka nadbiskupija sa 180 tisuća katolika svela na 6 tisuća.

Znakovit događaj

Interesantno je u svezi s tim spomenuti znakovit događaj koji se zbio 17. travnja 2015. prigodom Nikolićeva leta za Vatikan. Kada je s torbom punom ‘dokaza’ krenuo papu nagovarati da ne proglasi Stepinca svetim. Prema beogradskim Novostima od tog datuma, čim je državni zrakoplov Srbije ušao u zračni prostor Hrvatske, negdje iznad Imotskog, na visini od 10 tisuća metara najednom mu je, bez ikakvog vidljivog razloga, iznenada otkazao motor. Tada je nastala panika i prava drama. Izgubivši snagu zrakoplov je počeo naglo ponirati na nos i za kratko vrijeme je propao 2000 metara.

I onda se isto tako najednom, nekim čudom Božjim i ‘vještim manevrom’ pilota , uspio stabilizirati. Ugruvani i šokirani tim neobjašnjivim događajem, pilot i članovi delegacije odlučili su zaokrenuti zrakoplov i vratili se natrag u Srbiju.
‘U jednom trenutku bukvalno smo padali kao kamen. Slavit ću ovaj dan kao drugi rođendan’ izjavila je povratku u Beograd savjetnica tadašnjeg predsjednika Srbije, Stanislava Pak.

Interesantno je još spomenuti kako je nakon toga zrakoplov bez problema odletio iz Beograda u Basel na detaljnu pretragu i mu nije pronađena nikakva grješka.

Sotonizacija hrvatskog naroda

Odavno je već postalo jasno da se žestoka kampanja ocrnjivanja Stepinca od strane službenog Beograda i srpske pravoslavne crkve vodila i vodi isključivo s ciljem sotonizacije želje hrvatskog naroda za slobodom i vlastitom državom.
Svatko normalan i pošten kada se suoči s činjenicama o Stepinčevom plemenitom ponašanju u spašavanju progonjenih Židova i Srba za vrijeme 2. svjetskog rata (Ester Gitman ‘When courage prevail’) zna da je on bio potpuno drugačiji od onog kakvim ga velikosrbi i svetosavci žele prikazati papi.

Sve njihove apsurdne i odvratne optužbe na račun blaženog Stepinca u međuvremenu su se pokazale kao zlonamjerne gluposti.

Primjer uzoritog kardinala Stepinca, kojeg su lomile režimi dviju totalitarnih ideologija, nacizma i komunizma, ali ga nisu uspijeli pokolebati u vjeri i čovjekoljublju, primjer je odanog, skrušenog i bez kompromisnog služenja Bogu i bližnjem svomu. Što ga je koštalo mučeničkog života i na koncu prijevremene smrti.

On je možda više nego itko osjećao bilo svog naroda, njegovu duboku patnju i vjeru. I veliku, neutaženu žeđ za slobodom nakon stoljetnog ropstva. To što je kao domoljubni Hrvat, koji je svjedočio nacionalnom i vjerskom ugnjetavanju Hrvata u prvoj Jugoslaviji, pozdravio proglašenje Nezavisne države Hrvatske 10. travnja 1941. ne znači da se on slagao s načinom na koji je ona (uz pomoć Hitlera) stečena. I to se nije bojao javno reći, zbog čega su ga Nijemci i Pavelić od početka smatrali neprijateljem.

Posebice je izazvao njihov bijes kada je 1942. obraćajući se vjernicima u svojoj korizmenoj propovijedi o Isusu Kristu javno rekao: ’Svaka nacija i svaka rasa koja postoji danas na kugli Zemaljskoj ima pravo na život vrijedan Njega i biti tretirana na način vrijedan Njega. Svi, bez obzira na razlike, bili to Cigani ili članovi bilo koje druge rase, da li Crnci ili uglađeni Europljani, da li prezreni Židovi ili ponosni Arijevci, svi imaju pravo reći – Oče nas koji jesi na nebesima. I ako im je Bog dao to pravo, koja im ga onda vlast može oduzeti ‘?

Uzmu li se dakle u obzir uvjeti u kojima je živio i djelovao blaženi Alojzije Stepinac, postavlja se pitanje – je li i jedan drugi vjerski vođa u fašizmom okovanoj Europi tako hrabro demonstrirao odlučnost i žrtvu u zaštiti ugroženih i progonjenih?

Najveće prokletstvo Europe

Ako dakle netko, posebice papa, ne vidi razliku između kršćanski nesebičnog zalaganja blaženog kardinala Stepinca za spas progonjenih Židova i Srba u NDH za vrijeme 2. svjetskog rata i podržavanja ubijanja i progona Hrvata-katolika i muslimana za vrijeme velikosrpske agresije na Hrvatsku i BiH od strane ‘velikog patrijarha’, Irineja, onda je zaista cijeli svijet otišao do đavola.

I dok svakako treba pohvaliti papin plemeniti napor na zbližavanju rimokatoličke i pravoslavne crkve, odnosno Srba i Hrvata, možda bi to ipak trebalo prepustiti Božjoj volji. Onako kako je to savjetovao blaženi Alojzije Stepinac kada je rekao: ‘Hrvati i Srbi dva su svijeta koja se nikada neće približiti osim čudom Božjim. Shizma (odcjepljenje pravoslavlja od rimske crkve) najveće je prokletstvo Europe. Tu nema morala, nema načela, nema istine, nema pravde, nema poštenja’.

Na temelju dosadašnjeg povijesnog iskustva moramo dakle zaključiti da je velikosrpska ideja i namjera najopasniji remetilački čimbenik na Balkanu.

Malo je danas u Europi i svijetu povjesničara i političara kojima nije jasno da velikosrpska crkveno-državna osvajačka misao neumorno radi na ostvarivanju svojih ekspanzionističkih ciljeva. Opsjednutost osvajanjem, nastala na svetosavskom crkvenom temelju, postala je važnom sastavnicom kako politike negdašnje kraljevine Srbije, velikosrpskih političara i elite u bivšim Jugoslavijama, tako i današnje srpske države. Takvo ponašanje sa srpske strane stvarni je razlog zašto je miran suživot između Srba i njihovih susjeda nemoguć.

Unatoč svojim katastrofalnim porazima i posljedicama za susjedne narode i same Srbe, velikosrpska osvajačka misao intelektualno i duhovno toliko jaka da za račun svojih ciljeva često uspijeva pridobiti utjecajne europske i svjetske centre moći. I tako utrti puteve novom širenju (tzv. Republika Srpska).

Povijesna je činjenica da su velikosrpstvo i njegova vjerska eminencija svetoslavlje u svojoj biti krajnje neprijateljski raspoloženi prema Zapadu,

Vatikanu, papi i katolicima, a zbog gorljive želje za izlaskom na more, poglavito prema Hrvatima. Takvo raspoloženje i dalje se među Srbima čvrsto cementira na temelju tog povijesnog obilježja. Pa se tako trenutna vlast i medijska situacija u Srbiji gotovo po ničemu se ne razlikuje od one u Miloševićevo doba.

Pogledajte samo to svekoliko političko i medijsko ludilo koje trenutno plamti u Srbiji. Gdje zahuktala tabloidna i TV Pink propagandna mašinerija običan narod i mlade naraštaje 24 sata dnevno pumpaju neprijateljstvom i mržnjom prema Albancima, Hrvatima, Bošnjacima, Crnogorcima, Amerikancima, Englezima, Vatikanu, Židovima, muslimanima… I prema svima koji se na bilo koji način, kolektivno ili individualno, odupiru grabežljivom velikosrpskom ekspanzionizmu.

Željko Dogan/Hkv

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari