Pratite nas

U potrazi za Istinom

Kako je ubojstvom Joze Leutara najavljena politička eliminacija Hrvata iz BiH

Objavljeno

na

Ni 20 godina nakon ubojstva Joze Leutara, federalnog doministra policije, ne zna se tko su bili nalogodavci i atentatori jednog od političkih ubojstva koje je obilježilo hrvatsko-bošnjačke odnose u Federaciji BiH. Iako su bošnjačke službe uz asistetenciju međunarodne zajednice, pokušale optužiti tadašnje hrvatsko političko rukovodstvo za atentat na Leutara, sudski postupak, ipak, je dokazao jedno – Hrvati, odnosno, tadašnji vrh HDZ-a BiH na čelu s Antom Jelavićem s atentatom na Leutara nije imao ništa. Međutim, 20 godina kasnije, ništa se kao ne zna, a sve se kao zna. Pravosudno-policijski triler Leutar još uvijek je bez epiloga.

16. ožujka 1999. godine izvršen je atentat na Jozu Leutara, tadašnjeg doministra unutarnjih poslova u Vladi Federacije BiH. Atentat podmetanjem eksplozivne naprave u službeni automobil doministra Leutara izvršen je 16. 3. 1999.godine, a on je od posljedica ranjavanja preminuo 12 dana kasnije, 28. ožujka u sarajevskoj bolnici Koševo.

Ni 20 godina kasnije kaznenim postupcima nije utvrđeno tko su bili nalogodavci jednog od političkih ubojstava koja su obilježila poslijeratnu BiH, kao ni atentatori.

Sve se kao zna, a ništa se kao ne zna

Hrvatska javnost u BiH odgovornim smatra bošnjački politički vrh koji je, prema špekulacijama hrvatskih medija, Leutara likvidirao jer je vodio istrage o ubojstvima travničkih policajaca i povratnika nakon 1995. godine. Atentat na Jozu Leutara bio je tada 132. teroristički akt u Federaciji BiH, hrvatsko-bošnjačkom entitetu. Istina o poslijeratnim ubojicama Hrvata u Središnjoj Bosni dovela bi do onih ratnih – mudžahedinskih ćelija koje su u BiH ostale aktivno djelovati, a tako i do ratnih zločina počinjenih od vojske koja „nije činila zločine i ubijala civile“.  Da su se istrage vodile, možda bismo saznali tko je bio fantomski vrhovni zapovjednik Armije RBiH, ali i kako je obavještajna služba Republike Hrvatske, Al-Kaidine humanitarce, puštala u BiH zbog američkog pritiska.

Jozo Leutar obnašao je dužnost doministra unutarnjih poslova u Vladi FBiH i u to vrijeme bio predsjednik Županijske organizacije HDZ-a BiH Vrhbosna, odnosno, Sarajevske županije. Leutar je tih kasnih devedesetih godina navodno intenzivno radio na istragama o ubojstvima travničkih policajaca Ante Valjana i Perice Bilića koji su, također, ubijeni u terorističkim napadima, kao i povratnika hrvatske nacionalnosti u taj grad kao i na istragama o ratnim zločinima.

Hrvatska javnost u BiH drži kako je Jozo Leutar svojim djelovanjem pokušavao stvoriti svojevrsni paritet u federalnom Ministarstvu unutarnjih poslova i očistiti ga od ratnih kadrova bošnjačke Armije RBiH, SDA, poglavito obavještajnih struktura AID-a. To razdoblje obilježili su i  samo deklarativni napori međunarodne zajednice da se bivši agenti AID-a eliminiraju iz zajedničkih institucija koje je tek trebalo stvoriti u političko-pravnom eksperimentu – Federaciji BiH. Tek poslije, odnosno 2001./2.pod američkim pritiskom, izručena je famozna Alžirska skupina i uhićen Enver Hadžihasanović, zapovjednik 3. Korpusa Armije RBiH osumnjičen pred Haškim tribunalom, i za zločine 7. Muslimanske brigade i odreda El-mužahid.

Ruta naših budala: Pakistan,  Zagreb, Zenica 

Pojedini mediji sa sjedištem u Sarajevu tih su godina angažirano pisali kako je Jozo Leutar bio za uspostavu trećeg entiteta. Politička platforma zvana “treći entitet” tih godina je sotonizirana do te mjere da je ubojstvo doministra policije koji se zalagao za takvo nešto postalo pitanje časti i odgovornosti dijela “patriotskih snaga” prema “državi Bosni”.

Ipak, na sam dan atentata, 16. ožujka 1999. godine, kada je u Leutarovo službeno vozilo podmetnuta eksplozivna naprava, a njegov vozač Željko Ćosić ranjen, bošnjačka javnost tvrdila je kako je Sarajevo tog dana doživjelo drugu okupaciju  i to onu od hrvatskih obavještajaca, kako iz “službenog Mostara”, tako i iz “službenog Zagreba”.

Tadašnji bošnjački član Predsjedništva BiH, Alija Izetbegović, kazao je kako su Leutara “ubili ili hrvatski ekstremisti ili naše budale”.  Monstruozna konstrukcija o “hrvatskim ekstremistima” i “našim budalama” za svega nekoliko sati potvrđena je i u međunarodnoj zajednici koja je tih godina bila jedini i apsolutni vlasnik BiH pa je tadašnji prvi šerif BiH, Jean Paul Klein, također, priopćenjem optužio Hrvate, odnosno, Antu Jelavića, hrvatskog člana Predsjedništva BiH i HDZ BiH na čijem je čelu Jelavić bio, za umiješanost u atentat.

Tu je, zapravo, počeo policijsko-pravosudni triler u slučajevima Leutar, Jelavić, Izetbegović i konačnici – ionako krhkoj Federaciji BiH i političkim odnosima Hrvata i Bošnjaka. Klein je još 1997. godine kazao kako će “HDZ-u BiH uraditi ono što je uradio Palama”.

Na smjene i zabrane djelovanja hrvatskim političarima u BiH čekalo se, ipak, do 2001. godine. Tijekom tih olovnih godina u Federaciji BiH, odnosno, od 1999. godine pa do 2001., slučaj Leutar, nije riješen, ali je riješeno hrvatsko pitanje u BiH eliminacijom  tadašnjeg hrvatskog političkog rukovodstva, lažnim i ni do danas nikad dokazanim optužbama o kriminalu. Atentat na Leutara odredio je budućnost i ono što je današnji politički život u BiH.

Kako bi se potvrdile Izetbegovićeve ali i Kleinove teze o “našim budalama”, pravosudni organi u BiH odlučili su se za “hrvatske ekstreme”.  Za atentat na Jozu Leutara, teroristički akt i kazneno djelo “rušenja ustavnog poretka” uhićeni su Hrvati – Željko Ćosić, vozač Joze Leutara koji mu je tog 16. ožujka na cesti spašavao život, Ivan Andabak, Dominik Ilijašević – Como, Mario Miličević, Jedinko Bajkuša i Zoran Bašić.

Famoznu istragu su vodili djelatnici Federalne uprave policije, sve redom (bivši) agenti AID-a. Klein je obećavao da neće otići iz BiH dokle ubojice Joze Leutara ne budu iza rešetaka. Iza rešetaka su se tako, našli, Hrvati koji su navodno u Jablanici  postavili eksplozivnu napravu u Leutarovo službeno vozilo. Leutar je bio štićena osoba i pod 24 satnom pratnjom. Faik Lušija, načelnik krim-policije je vodio istragu. Jelavić je tada govorio kako je šokiran Kleinovim izjavama i podsjećao na niz ranijih terorističkih napada u kojima su živote gubili Hrvati.

U isto vrijeme, trajao je postupak protiv nekolicine bošnjačkih ‘atentatora’ na Antu Valjana, ubijenog travničkoj policajaca, međutim, dokaza za presudu nije bilo. Jelavića su bošnjački mediji optužili za “politički terorizam”. Pravosudni terorizam je tek počeo 2000. kada je potvrđena optužnica protiv petorice Hrvate za Leutarovo ubojstvo.

Potpisao ju je Dragan Stupar, zamjenik glavnog tužitelja Kantonalnog tužiteljstva Sarajevo.  U istragu i predistražni kazneni postupak bio je uključen i sam FBI. A jedini konkretan dokaz optužnice koju je “sila agenata i istražitelja” prikupila  bio je iskaz zaštićenog svjedoka, izvjesnog Merima Galijatovića.

Ako je i od FBI-ja, previše je 

Političke namjere tadašnjih pravosudno-policijskih organa koji su bili pod, kasnije će se pokazati, pritiskom kako bošnjačke tako i međunarodne kamarile, dokazali su optužbom protiv Ćosića, Leutarovog vozača i svjedoka Galijatovića. Zašto bi Željko Ćosić ušao u automobil za kojeg je znao da se u njemu nalazi eksplozivna naprava? Zašto bi Ćosić upravljao vozilom za kojeg je znao da svake sekunde  može odletjeti u zrak?

Ipak, u zrak je odletjela Federacija BiH i njene institucije, osobito policijske.

Sve što se danas (ne) događa u političkim odnosima Hrvata i Bošnjaka, posljedica je tog vremena – međunarodna zajednica je tada tvrdila kako Jelavić i HDZ BiH podrivaju ustavni poredak, sabotiraju povratak Hrvata u Središnju Bosnu ubojstvima policajaca i povratnika, ugrožavaju cjelovitu BiH tezama o “trećem entitetu”. Već 1997. Kleinova, možda agresivna najava prvog šerifa u BiH, o tome da će HDZ-u napraviti ono što je napravio Palama, postala je stvarnost za nekoliko godina kasnije.

Treći entitet nije stvoren, Jelavić i rukovodstvo HDZ-a BiH su smijenjeni, BiH je ostala cjelovita, a za ubojstva ne samo Leutara, nego svih Hrvata stradalih od “ruke hrvatskih ekstremista” ni 20 godina poslije nema ni optužnica, a kamoli pravomoćnih presuda.

Dakle, metoda AID-a i međunarodne kamarile – kompromitacija, diskreditacija i likvidacija su upalila je u najširem smislu. Unaprijed izrežirana pravosudna farsa je za cilj imala potpunu političku eliminaciju Hrvata u Federaciji BiH.

Agentura koja je vodila istragu, ali i sam kazneni postupak, zapravo je htjela da konačni epilog bude ovakav: Ante Jelavić je  nalogodavac ubojstva HDZ-ovca Leutara, ministra kojeg je sam instalirao u federalnu Vladu, atentatori su kriminalci, Hrvati, iz Središnje Bosne i Hercegovine, Leutar je likvidiran jer nije odgovarao tvrdolinijašima koje je Jelavić predvodio i nije se uklapao u njegovu viziju budućeg trećeg entiteta.

250.000 maraka za lažno svjedočenje

Visoki predstavnik Robert Berry nametnuo je amandmane po kojima svaki izaslanik u županijskim skupština bira/predlaže izaslanike u svakom od klubova federalnog Doma naroda.  Ustavni sud BiH odbija razmatrati Jelavićev priziv o ustavnosti te odluke, a on potom osniva Hrvatski narodni sabor u Novom Travniku, 2000.godine, kao odgovor na ugrožavanje ustavnih kategorija koje pripadaju Hrvatima u BiH. U sve te političke odnose Haški tribunal dolazi u BiH po pravdu za žrtve, pa se redom uhićuju Hrvati iz Središnje Bosne dok svi drugi “naši i njihovi” ratni zločinci spavaju mirno.

Danas se čini kako tada mirno nije mogla zaspati samo jedna osoba u slučaju Leutar. Sudac Kantonalnog suda u Sarajevu,  rahmetli Salem Miso koji je poslije san nadoknadio. Popis onih koji ga nemaju jednom će se negdje već pojaviti kada ih na ovom svijetu više ne bude.

Salem Miso osigurao je fer i pošteno suđenje, korektan kazneni postupak. Postupak u kojem osumnjičeni imaju pravo na fer suđenje srušilo je apsurdne teze o odgovornosti Hrvata za atentat na Leutara.

Jelavić je ranije poslao, kako su to navodili sarajevski mediji, “skandalozno” pismo Kleinu u kojem je osudio uhićenja Hrvata i tražio pošten kazneni postupak, a kojeg su prvaci međunarodne zajednice ocijenili štetnim utvrdivši da to nije način da se “oda pošta čovjeku koji je služio hrvatskom narodu, Federaciji BiH, državi BiH”.

O tome  kako je međunarodna zajednica odala poštu Jozi Leutaru najbolje govori Kleinov odnos prema tom predmetu i zaštićenom svjedoku, Merimu Galijatoviću, organima gonjenja kazano, “od ranije poznatom”. Iz proračuna Vlade Federacije BiH u tijeku postupka Galijatoviću je, na intervenciju međunarodne zajednice, isplaćeno 250 tisuća konvertibilnih maraka.

U odluci o transferu sredstava stajalo je kako će novac biti isplaćen nakon što se postupak okonča i dokažu istinitim tvrdnje od ranije poznatog Merima Galijatovića.

Iako se kasnije, 2002.kada je Salem Miso donio oslobađajuću presudu protiv Andabaka i drugih, a koja je poslije potvrđena i pred Vrhovnim sudom Federacije BiH, dokazalo kako je Galijatović, ustvari, lagao, 250 tisuća KM iz proračuna hrvatsko-bošnjačkog entiteta nikada nije vraćeno. Nije ni potraživano.  Baš kao što nikada nije kazneno odgovarao za davanje lažnog iskaza.

Sporna je bila čak i misa zadušnica u sarajevskoj Katedrali za Jozu Leutara, pa je dominantno bošnjačka policija, kao i javnost, ocijenila da ih je dolazak izaslanstva HDZ-a BiH podsjetio na “krvavu svadbu 1992.”.

“Po njemu se ništa neće zvati” 

Međutim, da se slučaj Leutar, čak i nakon pravomoćne oslobađajuće presude, ne bi odmaknuo od Hrvata, potrudili su se ponovno pojedini više obavještajci nego mediji mistificirajući Leutarovu aktovku koju su na dan sahrane njegovom sinu Ivici, predali Luka Glibo i Tomislav Mihalj.

Zaista je moguće da jedan doministar u aktovci koju nosi svakodnevno sa sobom čuva “operativna saznanja”.  Ipak, sarajevski tjednik, Slobodna Bosna i HRT Kiss iz Kiseljaka,  tada su okončali predmet Leutar novinskim člancima i prilozima u kojima više nije bilo nepoznatih detalja, nepoznatih počinitelja i floskula o tome kako je istraga u tijeku.

Slobodna Bosna je istragu završila, a pravosudni organi u BiH od 1999. godine do danas su čak četiri puta spis u predmetu Leutar “premještali” od Kantonalnog suda u Sarajevu, pa do Suda BiH, odnosno, Kantonalnog tužiteljstva, pa do Tužiteljstva BiH.

Čini se kako ni 20 godina nakon atentata na Leutara, uzurpatori zajedničkih institucija, smatraju kako bi odgovori na pitanje “tko je naredio i zašto ubojstvo Joze Leutara”, baš kao nekada, ugrozili cjelovitost BiH, sigurnosno stanje i ustavni poredak.

Kada bi do toga došlo, adresa više ne bi bila središnjica HDZ-a BiH,  nego današnjih HDZ-ovih koalicijskih partnera – SDA i ratnih i poslijeratnih kadrova Armije RBiH i AID-a koji su ih nakon toga instalirali u Tužiteljstvo BiH, SIPU, Direkciju za koordinaciju policijskih tijela, Graničnu policiju. Možda bi se krug zatvorio u Predsjedništvu BiH. Umjesto Jelavića Izetbegovići.

Ipak, 20 godina kasnije o slučaju Leutar znamo kako optuženi ga Hrvati za taj atentat nisu likvidirali po političkom nalogu tadašnjeg rukovodstva HDZ-a BiH. Je li Leutar bio za treći entitet ili se protivio tom konceptu, kako se to tvrdilo, Jelavićevih tvrdolinijaša?

Je li ubijen zbog istraga o hrvatskom kriminalu ili ratnim i poslijeratnim zločinima?  Još jedna, dvadeseta obljetnica, danas je obilježena polaganjem svijeća i vijenaca ispred spomen- ploče. Ni u jednom gradu u BiH danas ne postoji ulica Joze Leutara.

Sudbina Joze Leutara neodoljivo podsjeća na sudbinu cijelog hrvatskoga naroda u BiH.

Gloria Lujanović/Dnevnik.ba

(Nastavit će se)

Kako je ubojstvom Joze Leutara određena budućnost Hrvata u BiH

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Knjiga koja pobija lažne mitove o Hrvatskoj i Domovinskom ratu – pročitajte je!

Objavljeno

na

Objavio

Predsjednik i utemeljitelj hrvatskog Instituta za istraživanje hibridnih sukoba (IIHS), dr. sc. Gordan Akrap s pravom kaže:

Dokazano je da se društvene mreže, kao uostalom i cijeli digitalni prostor, koriste kao sredstvo za nametanje vlastitih ciljeva. Nekad se volja nametala oružanom silom, danas se ostvaruje postignutom dominacijom u informacijskom i medijskom prostoru.”

(Vidi: https://zagrebsecurityforum.com/news/id/1078#.Xch2KNVKjIU; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 10.11.2019.)

Ovo bi mogla biti jedna od najkraćih i najsažetijih ocjena društvene uloge najmoćnijeg medija danas – Interneta čije važnosti i utjecaja mnogi još uvijek nisu svjesni.

Rat informacijama, pri čemu se poluistine ili laži ciljano koriste radi ostvarivanja određenih ciljeva naša je stvarnost i ukoliko prije to shvatimo, utoliko ćemo se djelotvornije moći suprotstaviti toj globalnoj pošasti.

Za početak nastojmo sve što vidimo, čujemo i pročitamo u medijima staviti pod sumnju – pogotovu kad je riječ o važnim stvarima, procesima i događajima – i potrudimo se potražiti pravu istinu usporedbom više izvora i uz pomoć logičkog razmišljanja i zaključivanja.

Ne prihvaćajmo ništa ako nismo sigurni da je utemeljeno na argumentima i materijalnim dokazima i budimo uvijek svjesni toga da su mediji (uključujući i Internet) danas „bojište“ na kojemu se vodi rat informacijama čiji je krajnji cilj utjecaj na naše stavove i mišljenje.

Žalosna je činjenica da se danas u Hrvatskoj sve ono što je na tragu propitkivanja istine i istraživanja društvenih fenomena zanemaruje, ignorira ili namjerno potiskuje, tako da su građani prepušteni jednostranom informiranju koje najčešće nema nikakve veze s temeljnom ulogom medija čija bi svrha trebala biti pravodobno i istinito izvještavanje javnosti.

Najveći dio hrvatskih građana zacijelo niti ne zna za postojanje spomenutog Instituta za istraživanje hibridnih sukoba ili to možda smatra nevažnim, pa čak povezuje i s teorijama urote ili pripisuje nekom futurističkom sindromu kojim se bave oni koji nemaju pametnija posla.

Svjedoci smo, međutim, kako su u posljednjih 20 i više godina kod nas stvorene brojne „crne legende“ ili negativni mitovi o razdoblju naše novije povijesti – pogotovu vezano za proces raspada SFRJ, osamostaljenje Republike Hrvatske, Domovinski rat i poraće.

Oni koji misle kako su ti mitovi nastali spontano, u velikoj su zabludi.

To su ciljane, osmišljene operacije koje su provedene po obrascima specijalnog rata – bilo da ih je operacionalizirao KOS, SDB ili su taj posao sinkronizirano odrađivali političko i medijsko podzemlje za račun određenih interesnih krugova ili stranih tajnih službi.

U lipnju ove (2019. godine) iz tiska je u nakladi Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra domovinskog rata (HMDCDR) izašla jedna vrlo značajna i vrijedna knjiga, koja je, naravno, od mainstream medija prešućena.

Njezin je autor dopredsjednik spomenutog IIHS, dr. sc. Roman Domović, a nosi naziv: U zasjedi dezinformacija  (Informacijske operacije u medijskom prikazu Domovinskog rata).

Riječ je ustvari o proširenoj doktorskoj disertaciji dr. sc. Domovića, znanstvenoj studiji nastaloj na temelju proučavanja fenomena oblikovanja lažnih činjenica i plasiranja lažnih vijesti u medijskom prikazu Domovinskog rata.

Na znanstvenoj analizi primjera medijskih slučajeva koji po svemu imaju odlike informacijskih odnosno specijalnih operacija s krajnjim ciljem utjecanja na percepciju građana i kreiranja javnog mnijenja i to tako da se kao istinite i provjerene usvoje zlonamjerne i neistinite tvrdnje o Domovinskom ratu, autor obrađuje teme:

  • teza o prodaji/izdaji Vukovara,
  • mit o 200 „Tuđmanovih“ obitelji,
  • Globusovi zemljovidi o podjeli Bosne i Hercegovine u Karađorđevu,
  • teza da je zbog hrvatske politike 1990-ih prepolovljen broj Hrvata u BiH,
  • mirovni pregovori šestorice predsjednika republika SFRJ,
  • teza da su sastanci predsjednika Tuđmana s Miloševićem apsurdni i besmisleni
  • Špegeljev plan napada na vojarne JNA.

Primjera ima još, ali autor je ove istaknuo iz jednostavnog razloga što su to udarne operacije koje se kroz dugi niz godina u kontinuitetu u javnom prostoru koriste kako bi se izvršila inverzija tog dijela naše povijesti.

Na ovogodišnjem sajmu knjiga Interliber (12-17 studenoga) u Zagrebu, ova knjiga koja u redovitoj prodaji stoji 150 kuna, moći će se kupiti po sniženoj cijeni.

Doktorski rad dr.sc. Romana Domovića (Informacijske operacije u medijskom prikazu Domovinskog rata) iz 2015. godine koji je bio temelj za ovu knjigu dostupan je na:   http://darhiv.ffzg.unizg.hr/id/eprint/5917/1/Domovi%C4%87%2C%20Roman.pdfhttp://darhiv.ffzg.unizg.hr/id/eprint/5917/1/Domovi%C4%87%2C%20Roman.pdf

Vrijeme je da svatko od nas razmisli i upita se: možemo li biti indiferentni prema onome što nam se događa, ako smo svjesni kako sve skupa uvelike određuje našu sadašnjost i budućnost?

Želimo li biti aktivni sudionici društvenog i političkog života i odlučivati o svojoj sudbini ili ćemo pristati na ulogu pasivnih promatrača koji su objekt manipulacije medija i interesnih krugova?

Odluka je na nama.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Hrvati s Kosova – zaboravljeni narod koji nestaje u tišini

Objavljeno

na

Objavio

„Dobro došli dragi Janjevčani ponosni na svoju slavnu povijest  koja je sastavni dio povijesti hrvatskoga naroda. Uvijek kao iskreni katolici, budite svjedoci i promicatelji Kristova mira i ljubavi. Neka Gospodin blagoslovi vas i vaše obitelji.“

(Video: https://www.youtube.com/watch?v=N-uOXCz6JUY)

Ovim je riječima naš papa Ivan Pavao Drugi (danas svetac matere Crkve) pozdravio Hrvate s Kosova 6. lipnja 2003. godine u Dubrovniku (istoga dana kad je na čast oltara uzdignuo i proglasio blaženom službenicu Božju, Mariju od Propetog Isusa Petković).

Povijesni izvori govore kako su Hrvati na Kosovu najstarija hrvatska dijaspora. Kolokvijalno ih se naziva „Janjevcima“ (prema mjestu Janjevo u blizini Prištine gdje ih i danas još uvijek većina živi).

Potječu od trgovaca i rudara iz Dubrovnika i Bosne i Hercegovine, a njihova je nazočnost na Kosovu zabilježena već početkom XIV stoljeća. U povijesnim burama i nepogodama održala ih je jedino katolička vjera koju su kroz cijelu svoju povijest ljubomorno čuvali i njegovali i ona je neodvojivi dio njihova hrvatskoga identiteta.

Prvo spominjanje Janjeva zabilježeno je 1303. godine, kad Rimski papa Benedikt XII ovo mjesto navodi kao središte katoličke župe Svetog Nikole. Naziv „Janjevo“ prema predaji su donijeli doseljenici iz Janjine na poluotoku Pelješcu, koji je u to vrijeme bio dijelom Dubrovačke Republike.

Malo je poznato da je zvono na crkvi svetoga Nikole u Janjevu (iz 1368. godine) najstarije crkveno zvono u Hrvata i to je vrlo zanimljiv podatak koji mnogo govori o važnoj ulozi vjere u životu naroda stoljećima izoliranog i odvojenog od svoje matice.

Janjevci tradicionalno, od srednjega vijeka, pohode Festu svetoga Vlaha u Dubrovniku, gdje su neizostavni dio procesije, vrlo rado primani i zapaženi po svojim prekrasnim i živopisnim narodnim nošnjama.

Narod je to koji je, međutim, iskusio sve pošasti života u krajnje nepovoljnom okruženju i na svojoj koži osjetio što znači biti nepoželjna manjina.

Pored agresivne islamizacije koja se stoljećima provodila od strane Osmanlija, ova je grana hrvatskoga stabla bila izložena srpskom i albanskom radikalnom nacionalizmu. Kad je taj prostor ušao u sastav Kraljevine Srbije (1912. godine), započinje naročito teško razdoblje obilježeno pojačanim progonima i iseljavanjem Hrvata, a najveći egzodus uslijedio je 1948. godine, pod vlašću komunista koji su provodili istu politiku segregacije prema manjinama kao i velikosrpska klika u razdoblju od 1918. do 1941. godine.

Najveći broj stanovnika hrvatske nacionalnosti bio je koncentriran u Janjevu i Letnici, gdje ih je sve do prije tridesetak godina još uvijek živjelo preko 9.000.

Kad je novija povijest u pitanju, najteže razdoblje za Hrvate s Kosova bile su 90-e godine XX stoljeća. Od sredine osamdesetih bili su izloženi pritiscima Srbije i kosovskih Srba, budući da ih se promatralo kao „nelojalne građane“ i „saveznike albanskih separatista“. Kako se zaoštravalo u odnosima između Srbije i Hrvatske, tako je i njihov položaj postajao sve teži. Iz Letnice su bili primorani odlaziti već od 1992. godine, a iz Janjeva je najveći progon uslijedio početkom 1993. godine.

Hrvatska je svim silama nastojala ublažiti njihovu nesreću, primila ih i naselila velikim dijelom na ispražnjenim područjima (napuštenim tijekom agresije), ali ima ih i u svim drugim krajevima Hrvatske – najviše u Đulovcu kod Voćina (1.800), Kistanju (oko 1.400), Dumačama kod Petrinje (oko 350), a žive i u: Zagrebu, Rijeci, Crikvenici, Dugom Selu, Brckovljanu (kod Dugog Sela), na Krku i u Dubrovniku.

Danas ih u Janjevu nema više od 300 (od nekadašnjih 4.900) u Letnici 38 (od prijašnjih 4.000) i to mahom starih osoba. Hrvati tamo nemaju status nacionalne manjine, pa niti mogućnosti školovanja na materinjem jeziku, a većina ih živi u potpuno neprimjerenim uvjetima (bez struje i vode), onako kako se živjelo nekad, prije 200-300 godina, tako da se od strane katoličke crkve i nekih organizacija i udruga samih kosovskih Hrvata razmatra mogućnost njihova potpunog preseljenja u Dubrovnik i Zagreb.

Jedina organizacija koja još uvijek čuva identitet ove naše manjine i brine o njegovanju kulture i tradicije Hrvata na domicilnim područjima Kosova je Udruga ‘Sveti Nikola’ u Janjevu (utemeljena 2010. godine). Najveći problem u svemu jeste to što mladih gotovo i nema.

Prije nepunih mjesec dana (11. listopada 2019.), u Kistanju je u spomen na 20-u obljetnicu dolaska janjevskih Hrvata u ovo mjesto, predstavljena monografija Kistanje – Novo Janjevo 1997. – 2017.. Urednici ove vrijedne knjige su Zvonimir Ancić i Roko Antić, a nakladnik župa Prikazanje BDM u Kistanjama.

Na 487 stranica, u šest tematskih cjelina, sadržano je 38 stručnih i novinarskih tekstova (od 25 autora) kojima je obuhvaćeno ovo razdoblje od dva desetljeća života janjevskih Hrvata u Kistanjama, s presjekom njihove bogate povijesti ispunjene neprekidnom borbom za preživljavanje i opstankom.

Ovom prigodom ne mogu ne spomenuti i krajnje negativan, pa i rasistički stav prema ovom dijelu hrvatskoga naroda, koje neki u Hrvatskoj promatraju kao „nametnike“ i „uljeze“, što taj vrijedni, pošteni i pobožni puk ni u kojemu slučaju ne zaslužuje.

Oni nisu došli na tuđe, niti su komu što oteli.

Teška muka ih je nagnala da poslije tolikih stoljeća odolijevanja svim pošastima i nedaćama napuste svoja ognjišta i zaštitu potraže u matičnoj Domovini. Od nas ne traže ništa – samo malo razumijevanja i poštovanja, minimum one kršćanske i ljudske solidarnosti na koju smo obvezni prema svima, pa i onima koji nisu dijelom našeg naroda.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari