Pratite nas

U potrazi za Istinom

Kako je ubojstvom Joze Leutara najavljena politička eliminacija Hrvata iz BiH

Objavljeno

na

Ni 20 godina nakon ubojstva Joze Leutara, federalnog doministra policije, ne zna se tko su bili nalogodavci i atentatori jednog od političkih ubojstva koje je obilježilo hrvatsko-bošnjačke odnose u Federaciji BiH. Iako su bošnjačke službe uz asistetenciju međunarodne zajednice, pokušale optužiti tadašnje hrvatsko političko rukovodstvo za atentat na Leutara, sudski postupak, ipak, je dokazao jedno – Hrvati, odnosno, tadašnji vrh HDZ-a BiH na čelu s Antom Jelavićem s atentatom na Leutara nije imao ništa. Međutim, 20 godina kasnije, ništa se kao ne zna, a sve se kao zna. Pravosudno-policijski triler Leutar još uvijek je bez epiloga.

16. ožujka 1999. godine izvršen je atentat na Jozu Leutara, tadašnjeg doministra unutarnjih poslova u Vladi Federacije BiH. Atentat podmetanjem eksplozivne naprave u službeni automobil doministra Leutara izvršen je 16. 3. 1999.godine, a on je od posljedica ranjavanja preminuo 12 dana kasnije, 28. ožujka u sarajevskoj bolnici Koševo.

Ni 20 godina kasnije kaznenim postupcima nije utvrđeno tko su bili nalogodavci jednog od političkih ubojstava koja su obilježila poslijeratnu BiH, kao ni atentatori.

Sve se kao zna, a ništa se kao ne zna

Hrvatska javnost u BiH odgovornim smatra bošnjački politički vrh koji je, prema špekulacijama hrvatskih medija, Leutara likvidirao jer je vodio istrage o ubojstvima travničkih policajaca i povratnika nakon 1995. godine. Atentat na Jozu Leutara bio je tada 132. teroristički akt u Federaciji BiH, hrvatsko-bošnjačkom entitetu. Istina o poslijeratnim ubojicama Hrvata u Središnjoj Bosni dovela bi do onih ratnih – mudžahedinskih ćelija koje su u BiH ostale aktivno djelovati, a tako i do ratnih zločina počinjenih od vojske koja „nije činila zločine i ubijala civile“.  Da su se istrage vodile, možda bismo saznali tko je bio fantomski vrhovni zapovjednik Armije RBiH, ali i kako je obavještajna služba Republike Hrvatske, Al-Kaidine humanitarce, puštala u BiH zbog američkog pritiska.

Jozo Leutar obnašao je dužnost doministra unutarnjih poslova u Vladi FBiH i u to vrijeme bio predsjednik Županijske organizacije HDZ-a BiH Vrhbosna, odnosno, Sarajevske županije. Leutar je tih kasnih devedesetih godina navodno intenzivno radio na istragama o ubojstvima travničkih policajaca Ante Valjana i Perice Bilića koji su, također, ubijeni u terorističkim napadima, kao i povratnika hrvatske nacionalnosti u taj grad kao i na istragama o ratnim zločinima.

Hrvatska javnost u BiH drži kako je Jozo Leutar svojim djelovanjem pokušavao stvoriti svojevrsni paritet u federalnom Ministarstvu unutarnjih poslova i očistiti ga od ratnih kadrova bošnjačke Armije RBiH, SDA, poglavito obavještajnih struktura AID-a. To razdoblje obilježili su i  samo deklarativni napori međunarodne zajednice da se bivši agenti AID-a eliminiraju iz zajedničkih institucija koje je tek trebalo stvoriti u političko-pravnom eksperimentu – Federaciji BiH. Tek poslije, odnosno 2001./2.pod američkim pritiskom, izručena je famozna Alžirska skupina i uhićen Enver Hadžihasanović, zapovjednik 3. Korpusa Armije RBiH osumnjičen pred Haškim tribunalom, i za zločine 7. Muslimanske brigade i odreda El-mužahid.

Ruta naših budala: Pakistan,  Zagreb, Zenica 

Pojedini mediji sa sjedištem u Sarajevu tih su godina angažirano pisali kako je Jozo Leutar bio za uspostavu trećeg entiteta. Politička platforma zvana “treći entitet” tih godina je sotonizirana do te mjere da je ubojstvo doministra policije koji se zalagao za takvo nešto postalo pitanje časti i odgovornosti dijela “patriotskih snaga” prema “državi Bosni”.

Ipak, na sam dan atentata, 16. ožujka 1999. godine, kada je u Leutarovo službeno vozilo podmetnuta eksplozivna naprava, a njegov vozač Željko Ćosić ranjen, bošnjačka javnost tvrdila je kako je Sarajevo tog dana doživjelo drugu okupaciju  i to onu od hrvatskih obavještajaca, kako iz “službenog Mostara”, tako i iz “službenog Zagreba”.

Tadašnji bošnjački član Predsjedništva BiH, Alija Izetbegović, kazao je kako su Leutara “ubili ili hrvatski ekstremisti ili naše budale”.  Monstruozna konstrukcija o “hrvatskim ekstremistima” i “našim budalama” za svega nekoliko sati potvrđena je i u međunarodnoj zajednici koja je tih godina bila jedini i apsolutni vlasnik BiH pa je tadašnji prvi šerif BiH, Jean Paul Klein, također, priopćenjem optužio Hrvate, odnosno, Antu Jelavića, hrvatskog člana Predsjedništva BiH i HDZ BiH na čijem je čelu Jelavić bio, za umiješanost u atentat.

Tu je, zapravo, počeo policijsko-pravosudni triler u slučajevima Leutar, Jelavić, Izetbegović i konačnici – ionako krhkoj Federaciji BiH i političkim odnosima Hrvata i Bošnjaka. Klein je još 1997. godine kazao kako će “HDZ-u BiH uraditi ono što je uradio Palama”.

Na smjene i zabrane djelovanja hrvatskim političarima u BiH čekalo se, ipak, do 2001. godine. Tijekom tih olovnih godina u Federaciji BiH, odnosno, od 1999. godine pa do 2001., slučaj Leutar, nije riješen, ali je riješeno hrvatsko pitanje u BiH eliminacijom  tadašnjeg hrvatskog političkog rukovodstva, lažnim i ni do danas nikad dokazanim optužbama o kriminalu. Atentat na Leutara odredio je budućnost i ono što je današnji politički život u BiH.

Kako bi se potvrdile Izetbegovićeve ali i Kleinove teze o “našim budalama”, pravosudni organi u BiH odlučili su se za “hrvatske ekstreme”.  Za atentat na Jozu Leutara, teroristički akt i kazneno djelo “rušenja ustavnog poretka” uhićeni su Hrvati – Željko Ćosić, vozač Joze Leutara koji mu je tog 16. ožujka na cesti spašavao život, Ivan Andabak, Dominik Ilijašević – Como, Mario Miličević, Jedinko Bajkuša i Zoran Bašić.

Famoznu istragu su vodili djelatnici Federalne uprave policije, sve redom (bivši) agenti AID-a. Klein je obećavao da neće otići iz BiH dokle ubojice Joze Leutara ne budu iza rešetaka. Iza rešetaka su se tako, našli, Hrvati koji su navodno u Jablanici  postavili eksplozivnu napravu u Leutarovo službeno vozilo. Leutar je bio štićena osoba i pod 24 satnom pratnjom. Faik Lušija, načelnik krim-policije je vodio istragu. Jelavić je tada govorio kako je šokiran Kleinovim izjavama i podsjećao na niz ranijih terorističkih napada u kojima su živote gubili Hrvati.

U isto vrijeme, trajao je postupak protiv nekolicine bošnjačkih ‘atentatora’ na Antu Valjana, ubijenog travničkoj policajaca, međutim, dokaza za presudu nije bilo. Jelavića su bošnjački mediji optužili za “politički terorizam”. Pravosudni terorizam je tek počeo 2000. kada je potvrđena optužnica protiv petorice Hrvate za Leutarovo ubojstvo.

Potpisao ju je Dragan Stupar, zamjenik glavnog tužitelja Kantonalnog tužiteljstva Sarajevo.  U istragu i predistražni kazneni postupak bio je uključen i sam FBI. A jedini konkretan dokaz optužnice koju je “sila agenata i istražitelja” prikupila  bio je iskaz zaštićenog svjedoka, izvjesnog Merima Galijatovića.

Ako je i od FBI-ja, previše je 

Političke namjere tadašnjih pravosudno-policijskih organa koji su bili pod, kasnije će se pokazati, pritiskom kako bošnjačke tako i međunarodne kamarile, dokazali su optužbom protiv Ćosića, Leutarovog vozača i svjedoka Galijatovića. Zašto bi Željko Ćosić ušao u automobil za kojeg je znao da se u njemu nalazi eksplozivna naprava? Zašto bi Ćosić upravljao vozilom za kojeg je znao da svake sekunde  može odletjeti u zrak?

Ipak, u zrak je odletjela Federacija BiH i njene institucije, osobito policijske.

Sve što se danas (ne) događa u političkim odnosima Hrvata i Bošnjaka, posljedica je tog vremena – međunarodna zajednica je tada tvrdila kako Jelavić i HDZ BiH podrivaju ustavni poredak, sabotiraju povratak Hrvata u Središnju Bosnu ubojstvima policajaca i povratnika, ugrožavaju cjelovitu BiH tezama o “trećem entitetu”. Već 1997. Kleinova, možda agresivna najava prvog šerifa u BiH, o tome da će HDZ-u napraviti ono što je napravio Palama, postala je stvarnost za nekoliko godina kasnije.

Treći entitet nije stvoren, Jelavić i rukovodstvo HDZ-a BiH su smijenjeni, BiH je ostala cjelovita, a za ubojstva ne samo Leutara, nego svih Hrvata stradalih od “ruke hrvatskih ekstremista” ni 20 godina poslije nema ni optužnica, a kamoli pravomoćnih presuda.

Dakle, metoda AID-a i međunarodne kamarile – kompromitacija, diskreditacija i likvidacija su upalila je u najširem smislu. Unaprijed izrežirana pravosudna farsa je za cilj imala potpunu političku eliminaciju Hrvata u Federaciji BiH.

Agentura koja je vodila istragu, ali i sam kazneni postupak, zapravo je htjela da konačni epilog bude ovakav: Ante Jelavić je  nalogodavac ubojstva HDZ-ovca Leutara, ministra kojeg je sam instalirao u federalnu Vladu, atentatori su kriminalci, Hrvati, iz Središnje Bosne i Hercegovine, Leutar je likvidiran jer nije odgovarao tvrdolinijašima koje je Jelavić predvodio i nije se uklapao u njegovu viziju budućeg trećeg entiteta.

250.000 maraka za lažno svjedočenje

Visoki predstavnik Robert Berry nametnuo je amandmane po kojima svaki izaslanik u županijskim skupština bira/predlaže izaslanike u svakom od klubova federalnog Doma naroda.  Ustavni sud BiH odbija razmatrati Jelavićev priziv o ustavnosti te odluke, a on potom osniva Hrvatski narodni sabor u Novom Travniku, 2000.godine, kao odgovor na ugrožavanje ustavnih kategorija koje pripadaju Hrvatima u BiH. U sve te političke odnose Haški tribunal dolazi u BiH po pravdu za žrtve, pa se redom uhićuju Hrvati iz Središnje Bosne dok svi drugi “naši i njihovi” ratni zločinci spavaju mirno.

Danas se čini kako tada mirno nije mogla zaspati samo jedna osoba u slučaju Leutar. Sudac Kantonalnog suda u Sarajevu,  rahmetli Salem Miso koji je poslije san nadoknadio. Popis onih koji ga nemaju jednom će se negdje već pojaviti kada ih na ovom svijetu više ne bude.

Salem Miso osigurao je fer i pošteno suđenje, korektan kazneni postupak. Postupak u kojem osumnjičeni imaju pravo na fer suđenje srušilo je apsurdne teze o odgovornosti Hrvata za atentat na Leutara.

Jelavić je ranije poslao, kako su to navodili sarajevski mediji, “skandalozno” pismo Kleinu u kojem je osudio uhićenja Hrvata i tražio pošten kazneni postupak, a kojeg su prvaci međunarodne zajednice ocijenili štetnim utvrdivši da to nije način da se “oda pošta čovjeku koji je služio hrvatskom narodu, Federaciji BiH, državi BiH”.

O tome  kako je međunarodna zajednica odala poštu Jozi Leutaru najbolje govori Kleinov odnos prema tom predmetu i zaštićenom svjedoku, Merimu Galijatoviću, organima gonjenja kazano, “od ranije poznatom”. Iz proračuna Vlade Federacije BiH u tijeku postupka Galijatoviću je, na intervenciju međunarodne zajednice, isplaćeno 250 tisuća konvertibilnih maraka.

U odluci o transferu sredstava stajalo je kako će novac biti isplaćen nakon što se postupak okonča i dokažu istinitim tvrdnje od ranije poznatog Merima Galijatovića.

Iako se kasnije, 2002.kada je Salem Miso donio oslobađajuću presudu protiv Andabaka i drugih, a koja je poslije potvrđena i pred Vrhovnim sudom Federacije BiH, dokazalo kako je Galijatović, ustvari, lagao, 250 tisuća KM iz proračuna hrvatsko-bošnjačkog entiteta nikada nije vraćeno. Nije ni potraživano.  Baš kao što nikada nije kazneno odgovarao za davanje lažnog iskaza.

Sporna je bila čak i misa zadušnica u sarajevskoj Katedrali za Jozu Leutara, pa je dominantno bošnjačka policija, kao i javnost, ocijenila da ih je dolazak izaslanstva HDZ-a BiH podsjetio na “krvavu svadbu 1992.”.

“Po njemu se ništa neće zvati” 

Međutim, da se slučaj Leutar, čak i nakon pravomoćne oslobađajuće presude, ne bi odmaknuo od Hrvata, potrudili su se ponovno pojedini više obavještajci nego mediji mistificirajući Leutarovu aktovku koju su na dan sahrane njegovom sinu Ivici, predali Luka Glibo i Tomislav Mihalj.

Zaista je moguće da jedan doministar u aktovci koju nosi svakodnevno sa sobom čuva “operativna saznanja”.  Ipak, sarajevski tjednik, Slobodna Bosna i HRT Kiss iz Kiseljaka,  tada su okončali predmet Leutar novinskim člancima i prilozima u kojima više nije bilo nepoznatih detalja, nepoznatih počinitelja i floskula o tome kako je istraga u tijeku.

Slobodna Bosna je istragu završila, a pravosudni organi u BiH od 1999. godine do danas su čak četiri puta spis u predmetu Leutar “premještali” od Kantonalnog suda u Sarajevu, pa do Suda BiH, odnosno, Kantonalnog tužiteljstva, pa do Tužiteljstva BiH.

Čini se kako ni 20 godina nakon atentata na Leutara, uzurpatori zajedničkih institucija, smatraju kako bi odgovori na pitanje “tko je naredio i zašto ubojstvo Joze Leutara”, baš kao nekada, ugrozili cjelovitost BiH, sigurnosno stanje i ustavni poredak.

Kada bi do toga došlo, adresa više ne bi bila središnjica HDZ-a BiH,  nego današnjih HDZ-ovih koalicijskih partnera – SDA i ratnih i poslijeratnih kadrova Armije RBiH i AID-a koji su ih nakon toga instalirali u Tužiteljstvo BiH, SIPU, Direkciju za koordinaciju policijskih tijela, Graničnu policiju. Možda bi se krug zatvorio u Predsjedništvu BiH. Umjesto Jelavića Izetbegovići.

Ipak, 20 godina kasnije o slučaju Leutar znamo kako optuženi ga Hrvati za taj atentat nisu likvidirali po političkom nalogu tadašnjeg rukovodstva HDZ-a BiH. Je li Leutar bio za treći entitet ili se protivio tom konceptu, kako se to tvrdilo, Jelavićevih tvrdolinijaša?

Je li ubijen zbog istraga o hrvatskom kriminalu ili ratnim i poslijeratnim zločinima?  Još jedna, dvadeseta obljetnica, danas je obilježena polaganjem svijeća i vijenaca ispred spomen- ploče. Ni u jednom gradu u BiH danas ne postoji ulica Joze Leutara.

Sudbina Joze Leutara neodoljivo podsjeća na sudbinu cijelog hrvatskoga naroda u BiH.

Gloria Lujanović/Dnevnik.ba

(Nastavit će se)

Kako je ubojstvom Joze Leutara određena budućnost Hrvata u BiH

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Američka studija o bošnjačkim vezama u međunarodnom islamističkom teroru

Objavljeno

na

Objavio

Ratni koledž Američka vojske i Institut za strateške studije (Strategic Studies Institute, U.S. Army War College) su 2014. godine izdali studiju “Islamizam i sigurnost u BiH” ( Islamism and Security in Bosnia-Herzegovina) autorice Leslie S. Lebl. Iako je prošlo šest godina od izdavanja Studije, ona je itekako informativna i zanimljiva, možda čak i aktualnija nego u vrijeme kad je realizirana jer potvrđuje tadašnje teze o jačanju islamizma u svijetu i Bosni i Hercegovini, kao i lošu perspektivu Bosne i Hercegovine.

Zbog te aktualnosti, a kako bi bila dostupna što širem krugu čitatelja, članovi HKZ Tropleta  studiju su preveli na hrvatski jezik, a u cijelosti je možete pogledati OVDJE.

Hrvatski Medijski Servis će u nastavcima objavljivati važnije i aktualnije dijelove studije. Koga zanima, uvodni dio može pročitati u izvorniku. Također, napominjemo da je za studiozno proučavanje materije nužno iščitati i reference kojima se autori koriste u tekstu, tako da onima znatiželjnijima preporučujemo da pročitaju priloženu studiju u cijelosti.

ISLAMIZAM: MUSLIMANSKO BRATSTVO, TERORISTI I VEHABIJE

U ovom nesigurnom okruženju rast islamizma posebno je zabrinjavajući. Islamizam je snažno u suprotnosti s umjerenijim oblikom islama koji se tradicionalno primjenjuje u Bosni. Kao politička ideologija 20. stoljeća koja se temelji na religiji, islamizam ima krajnji cilj zamjenu zapadnog prava tradicionalnim islamskim zakonom ili šerijatom širom svijeta. To ne samo da bi narušilo zapadnu demokraciju odbacivanjem zakona koje su oblikovali demokratski izabrani predstavnici, već su temeljna načela šerijata -poput nejednakosti pred zakonom (više o ovoj temi kasnije u tekstu) –u izravnoj suprotnosti sa zapadnim pravom. Ova transformacija u islamizam bila bi izvedena globalnim kalifatom, odnosno islamskim carstvom, na čelu s osobom koja je i politički i vjerski vođa.

Većina zapadnih promatrača odbacuje upozorenja o opasnosti islamizma kao dio sirove srpske ili hrvatske propagande čiji je cilj potkopati bosansku državu. Čineći to, obično primjećuju da islamizam vjerojatno neće postati značajna sila, jer se većina Bošnjaka i dalje pridržava svoje tradicionalno umjerene i relativno sekularne verzije islama. Međutim, dokazi izvučeni ponajprije iz bošnjačkih i zapadnih izvora otkrivaju jasniju i alarmantniju sliku. Da bismo razumjeli ovu sliku, potrebno je prvo identificirati glavne vrste islamizma koji danas utječe na Bosnu.

Islamisti se obično dijele u dvije kategorije: nasilni islamisti koji otvoreno provode sveti rat, ili džihad, i njihov nenasilni dio koji to javno izbjegava -osim protiv Izraela ili zapadnih snaga koje se bore u muslimanskim zemljama. Međutim, veze između nasilnog i nenasilnog islamizma, iako ih se često negira, postaju sve očiglednije. To se posebno odnosi na zemlje poput Egipta, Libije, Tunisa i Sirije, gdje se Muslimansko bratstvo -najpoznatija skupina u nenasilnoj kategoriji -sada otvoreno bori za vlast. Dokazi iz Bosne, predstavljeni kasnije u ovom tekstu, također pokazuju zamagljenu liniju između nasilja i nenasilja.

Umjesto toga, korisnije je razlikovati tri glavne skupine islamista u Bosni: (1) one povezane s Muslimanskim bratstvom, skupinu čiji članovi sudjeluju u demokratskim institucijama i često javno zagovaraju zapadne vrijednosti; (2) o nekoji su uključeni u terorističke aktivnosti ili džihad; i (3) takozvane vehabije, pristaše saudijskog fundamentalizma koji odbijaju zapadne ustaljene zakone i običaje. Neki su vehabije povezani s terorističkim aktivnostima, dok drugi nisu. Postoje tenzije i sporovi među tri skupine, ali sve se slažu oko istoga cilja -zamijeniti zapadno pravo šerijatom. I sve tri skupine imaju veze s bošnjačkom političkom i vjerskom elitom.

Muslimansko bratstvo

Islamizam se prvi put pojavio u Bosni 1941. godine, kada su Alija Izetbegović i ostali formirali Mlade muslimane, grupu po uzoru na Muslimansko bratstvo. Izetbegovićev poznati politički traktat iz ranih 1970-ih, Islamska deklaracija, sadržavao je mnoge islamističke koncepte koji potvrđuju njegovu osobnu privlačnost prema toj ideologiji.

Ta se davna povijest odjednom pojavila u životu kad je Izetbegović osnovao političku stranku s bivšim mladim muslimanima kao njezinom unutarnjom jezgrom, nadmudrio svoje umjerenije rivale i postao predsjednik Bosne(sic!!!) 1990. godine. To je obnašao za vrijeme i nakon rata u Bosni, od 1990. -96.godine, a zatim je postao član zajedničkog predsjedništva (koje se rotira između Srba, Hrvata i Bošnjaka) od 1996. do 2000. godine. Umro je 2003. godine, ali njegova ostavština živi dalje, jer njegov dugogodišnji suradnik Haris Silajdžić i sin Bakir idu njegovim stopama, obojica kao predsjednici Bosne i kao simpatizeri islama.

Veze s Muslimanskim bratstvom danas su vrlo važne za još jednog visoko pozicioniranog Bošnjaka, Mustafu Cerića. Cerić je godinama služio kao veliki muftija sarajevski i šef službene Islamske zajednice. Uz to, smatra se da je on sam po sebi vodeća bošnjačka politička ličnost.

Dakle, iako se malo govori ili piše o aktivnostima Muslimanske braće u Bosni, najviši bošnjački čelnici -koje zapadnjaci smatraju umjerenim, relativno sekularnim muslimanima -u stvari su usko povezani ili duboko naklonjeni toj organizaciji. Njihovi pogledi i njihovi odnosi usmjeravaju Bosnu prema islamizmu i muslimanskom svijetu, a Bošnjake otuđuju od bosanskih Srba i Hrvata, njihovih sugrađana.

Teroristi

Islamizam je dobio ogroman poticaj dolaskom islamskih boraca, ili mudžahedina, kako bi se borili na bošnjačkoj strani tijekom rata 1992-95. godine. Njihova vojna vrijednost je osporavana, ali popratna financijska i vojna podrška Saudijske Arabije i Irana bila je od vitalnog značaja za bošnjačke ratne napore. Iako su ove dvije zemlje suparnice, stigle su u Bosnu i prilagodile se kako bi podržale mudžahedine. Saudijska Arabija se fokusirala na financiranje i logističke zalihe, a Iran na uvoz boraca i na vojnu pomoć.

Rat u Bosni definitivno je dao ogroman poticaj Al-Qaidi i u pogledu organizacije i novačenja pripadnika te je pomogao radikalizaciji europskih muslimana. Mnogi su bili revoltiranim živopisnim videozapisima stradanja Bošnjaka, a neki su putovali u Bosnu kako bi pružili pomoć ili se borili i tako su stupili u kontakt sa stranim džihadistima. Mnogi džihadisti su kasnije usmjerili svoje borbene vještine protiv europskih i američkih ciljeva. Otkad je rat završio 1995. godine, bosanski veterani iz raznih zemalja bavili su se terorističkim aktivnostima u zemljama širom svijeta, među kojima su Francuska, Indonezija, Irak, Malezija, Maroko, Rusija, Saudijska Arabija, Španjolska, Tajland, Velika Britanija, Sjedinjene Američke Države i Jemen.

Najpoznatije inicijative za borbu protiv islamističkog terorizma bile su racija IFOR-a 1996. godine na iranski teroristički kamp za obuku u Pogorelici i brojni koraci poduzeti nakon terorističkih napada 11. rujna 2001.godine(9/11) na Sjedinjene Države. Tada je SFOR prekinuo terorističke zavjere usmjerene prema NATO-u i drugih zapadnih ciljeva i izvršio pretres Saudijskog visokog komesarijata i u drugim saudijskim dobrotvornim organizacijama koje su financirale terorističke organizacije.

Do 2004. godine, stručnjak za terorizam Evan Kohlmann, u knjizi koja upozorava na afganistansko-bosansku terorističku vezu, zaključio je da al-Qaede u velikoj mjeri nije uspjela steći korijene u Bosni. Primijetio je napredak u gašenju različitih terorističkih operacija i izrazio mišljenje da Al-Qaida nije uspjela jer su umjereni Bošnjaci odbacili njenu ekstremističku ideologiju. Međutim, Kohlmann je možda to prerano govorio. Okvir 1 prikazuje kontinuitet od 1996. do 2006. godine u kojem je Bosna služila kao aktivna poveznica u mreži al-Qaede.

“Bosanska veza” u međunarodnom islamističkom teroru

  • Počevši od 1996. godine, stariji vođe mudžahedina kao što su Abu el-Ma’ali i Abu Sulaimann al-Makki, tada su živjeli kao “civili” u Bočini Donjoj , nadzirali su planiranja u Francuskoj, Italiji i Jordanu, osmišljenih osvetiti smrt drugih vođa.
  • U 2008, Ured visokog predstavnika (OHR) u Sarajevu navodno je otkrio dokaze da je visoki bošnjački političar Hasan Čengić potpisao novčani transfer namijenjen financiranju napada 11. rujna.
  • Karim Said Atmani, krivotvoritelj dokumenta za skupinu koja planira bombardiranje Milenij 2000. godine, bio je čest posjetitelj Bosni. Prvu bosansku putovnicu dobio je 1995. godine, a nakon toga mu je dopušteno ostati bez važeće putovnice nakon što ga je Kanada deportirala 1998. godine.
  • Krajem listopada 2001. godine bosanske su vlasti uhitile Alžirce s bosanskim državljanstvom pod optužbom da su planirali letjeti malim zrakoplovima iz Visokog i srušiti ih u baze SFOR-a u Tuzli i Bratuncu.
  • Plan 2005. u Hrvatskoj za bombardiranje pogreba pape Ivana Pavla II, navodno, potječe iz Gornje Maoče. Plan je uključivao krijumčarenje raketnih bacača, eksploziva i detonatora u Italiju.
  • Također u 2005. godini, bosanska policija izvršila je raciju u stanu povezanom s grupom koja je htjela raznijeti britansko veleposlanstvo u Sarajevu, zaplijenivši eksploziv, puške, drugo oružje i videozapis koji obećava osvetu za džihadiste ubijene u Afganistanu i Iraku. Jedan od uhićenih, švedski državljanin bosanskog porijekla, upravljao je web stranicom u ime Abu Musaba Zarqavija, šefa al-Qaede u Iraku.
  • 2006. godine, grupa Bosanaca i Makedonaca povezana s Al-Qaidom uhićena je na sjeveru Italije, nakon što je iz Istanbula prokrijumčarilo oko 1800 pušaka u tu zemlju.

*Pogledati obavezno fusnote ispod ovog popisa u izvorniku

Iranci nisu bili izbačeni nakon napada u Pogorelici 1996. godine. I danas su i iransko Ministarstvo za obavještajne poslove i nacionalnu sigurnost (VEVAK) i Islamski revolucionarni gardijski korpus (IRGC) prisutni u Bosni. Od njih dvoje, IRGC navodno ima bolju i opsežniju mrežu. Nakon terorističkog napada u srpnju 2012. godine na aerodromu u Bugarskoj, međunarodna pažnja bila je usredotočena na moguće prijetnje Hezbollaha drugdje na Balkanu. Izraelski stručnjak, kojeg navodi Christopher Deliso, zaključio je da je Bosna predstavljala najveću opasnost u regiji jer “u vladi ostaju proiranski elementi; a Iran je aktivan preko veleposlanstva u Sarajevu i dobrotvornih organizacija.”Danas u Bosni i dalje postoji islamistički terorizam, bilo da se radi o al-Qaidi, Iranu ili domaćim odgojenim izvorima, ali procjene koliku opasnost to predstavlja su različite. Mnogi zapadni analitičari uglavnom su odbacili ovaj terorizam kao glavni problem. Na primjer, izvješće Kongresne službe za istraživanje o Bosni iz 2013. godine samo kratko spominje terorizam, a nedavna izvješća State Departmenta i EU o terorizmu govore da razina terorizma u Bosni nije veći nego drugdje u Europi.S druge strane, vodeći bosanski dužnosnik za provođenje zakona rekao je da jedini razlog što nije bilo više terorističkih napada je taj što smo “imali više sreće nego pameti.”Stvarni broj uključenih osoba nije trivijalan; Almir Džuvo, direktor Obavještajno-sigurnosne agencije BiH (OSA), procijenio je u srpnju 2010. godine da je u Bosni bilo 3000 potencijalnih terorista, na populaciji nešto manje od četiri milijuna ljudi.

Iranci nisu bili izbačeni nakon napada u Pogorelici 1996. godine. I danas su i iransko Ministarstvo za obavještajne poslove i nacionalnu sigurnost (VEVAK) i Islamski revolucionarni gardijski korpus (IRGC) prisutni u Bosni. Od njih dvoje, IRGC navodno ima bolju i opsežniju mrežu.Nakon terorističkog napada u srpnju 2012. godine na aerodromu u Bugarskoj, međunarodna pažnja bila je usredotočena na moguće prijetnje Hezbollaha drugdje Iz ovih se procjena mogu izvući dva zaključka. Prvo, razina terorističkih aktivnosti u Bosni čini se usporedivom s razinama drugdje u Europi -premda, ako je bosanski dužnosnik koji je gore citiranu pravu, u najboljem slučaju treba se čuvati optimizma. Drugo, samo što teroristička prijetnja nije neuobičajena, ne znači i da je nužno nevažna. Usporedbe sa zapadnom Europom mogu biti pogrešne, jer je terorizam mnogo opasniji za krhku državu nego za robusnu demokraciju.

Vehabije

Jedan mudžahedinski vođa je 1996.godine predvidio da “novi borci neće biti problem za Bosnu. Oni će otići dalje. Ali mi smo ovdje posijali sjeme i imat ćete sve više i više bosanskih muslimana koji prakticiraju tradicionalni islam.”Najočitiji znak ovog trenda su takozvani vehabije, pristalice fundamentalističkog islama koji se prakticira u Saudijskoj Arabiji.

Procjene o broju vehabija ili pripadnika sličnih sekti uvelike se razlikuju. Promatrače je iznenadilo mnoštvo s više od 3.000 ljudi, od kojih polovica Bosanaca, koji su nazočili pogrebu vehabijskog vođe 2007.godine, kao i konferenciji u Tuzli 2013. godine, koja je privukla 500 sudionika, uglavnom mladih ljudi.S obzirom da se procjenjuje da se svakog petka okupi oko 4000 ljudi kako bi čuli radikalne propovijedi u saudijskoj džamiji kralja Fahda u Sarajevu, broj vehabija mogao bi biti prilično velik. Ali najvjerojatnija brojka je podatak od strane federalne policije (ne policije Srpske Republike), koja je 2009. procijenila da do 5.000 prakticira islam kao bosanske vehabije.

Ne iznenađuje da vehabije regrutiraju sljedbenike iz najmanje povlaštenih klasa:

Bosanski vehabije u velikoj mjeri ciljaju mlade bez ekonomskih mogućnosti i one ugnjetavane, oboje iz ruralnih područja. Oni odlučno iskorištavaju siromaštvo, nedostatak obrazovanja i loše socijalne usluge, nudeći mladim ljudima i izbjeglicama razne mogućnosti, uključujući posao, primanja i zajedništvo. Bilo je slučajeva u kojima se novim članovima plaćalo nekoliko stotina eura mjesečno za njihovu odanost. Između ostaloga, postoje i dokazi da su članovi plaćeni za uvjeravanje supruga da nose hidžab u javnosti.35

Uloga Saudijske Arabije u ovom procesu je velika. Saudijci su nakon rata financirali opsežan program izgradnje džamija, od kojih je džamija kralja Fahda u vrijednosti 30 milijuna dolara samo najvidljivija i najutjecajnija, te su izgradili vjersku obrazovnu strukturu paralelnu onoj koju nudi službena Islamska zajednica.Vjeruje se da Saudijci financiraju razne vehabijske grupe, da obrazuju mlade Bosance u Saudijskoj Arabiji i da šalju operativce u Bosnu koji obično ožene bosanske žene i stapaju se s lokalnom zajednicom.

Kako bi vehabijski pokret dobio na značaju, militanti su se upustili u žestoke sukobe s tradicionalnim Bošnjacima i pokušali su nametnuti javnosti svoje standarde ponašanja. Mladi i karizmatični vehabijski propovjednici putuju kroz zapadnu Europu i Balkan, održavaju predavanja i propovijedi; održavaju popularne web stranice pune džihadističke propagande i poticanja na teror. Jedan istaknuti propovjednik poznat je po pro-džihadističkoj, antiameričkoj pjesmi koju izvodi na vjenčanjima i drugim društvenim događajima:

Američki i drugi protivnici bi to trebali znati
Da sada muslimani
Jedno su poput talibana
Slušajte, braćo,
Vjernici svijeta
S dinamitom na prsima
Vodite stazom do dženeta (neba).

Neki Bošnjaci su oduvijek bili antiamerički, ali velika većina bila je otvoreno zahvalna Sjedinjenim Državama za intervenciju kako bi zaustavili rat, a zatim zadržali mir. Nije bilo nedavnih anketa koje bi mjerile kako su se ti stavovi mogli promijeniti. Međutim, nerealno je očekivati da će mladi ljudi rođeni tijekom ili nakon rata dijeliti taj osjećaj zahvalnosti, ili stvarno očekivati da će stariji ljudi i dalje osjećati zahvalnost jer politički sustav nametnut u Daytonu ne daje rezultate.

Iako su vehabijsko nasilje i prozelitizam prilično vidljivi, ovi islamisti su još poznatiji po svojim separatističkim enklavama, koje djeluju kao “blokirane-zone”. Stanovnici ovih enklava odbacuju autoritet bosanske vlade i umjesto toga nameću strogo tumačenje šerijata. Prva takva enklava bila je u selu Bočinja Donja, nekadašnje selo bosanskih Srba, gdje je bošnjačka vlada nakon rata naselila bivše mudžahedine.

Mudžahedini su ženili bosanske žene i tako stekli bosansko državljanstvo. Selo im je pružalo sigurno utočište u kojem su mogli održavati svoje terorističke kontakte pod krinkom jednostavnih poljoprivrednika. Devedesetih godina prošlog stoljeća neprijateljstvo stanovnika Bočinje Donje prema strancima, uključujući SFOR, bilo je osjetljivo, podrivajući njihove tvrdnje o nevinosti. Na kraju je enklava zatvorena, a selo se vratilo prvobitnim vlasnicima. Sada je najpoznatija enklava u Gornjoj Maoči, udaljenom selu u kojem žive domaći Bosanci zajedno s bivšim mudžahedinima rođenim u inozemstvu.

Dok bosanski Srbi i dalje inzistiraju na tome da ove enklave predstavljaju značajan sigurnosni rizik, bošnjačka politika bila je nejedinstvena. S jedne strane, izvršen je pritisak da se vehabije izoliraju i marginaliziraju u nadi da će bilo kakvi problemi nestati. Analitičar Stephen Schwartz nagađa da su bošnjački politički lideri “slijedili strategiju pokušaja ograničavanja vehabijskih agitatora na udaljene lokacije, a ne rješavanju problema dosljednim pravnim postupcima.40” Međutim, nisu svi bošnjački dužnosnici spremni na takav pristup. Vlasti su izvršile brojna uhićenja, uključujući masovnu raciju na Gornju Maoča 2010.godine i uhićenja dvojice vođa enklave nakon napada 2011.godine na američko veleposlanstvo u Sarajevu. Do sada, međutim, nisu uspjeli pripremiti ni optužnicu, a kamoli donijeti presudu. Kao rezultat toga, oblak misterije vjerojatno će neko vrijeme prekriti Gornju Maoču i druge slične enklave, što otežava utvrđivanje stupnja opasnosti koju predstavljaju po unutarnju sigurnost Bosne i Hercegovine ili njihove potencijalne veze s međunarodnim terorizmom.

Neki promatrači upozoravaju da su mnogi vehabije mirni i da ih ne treba klasificirati kao teroriste zbog bojazni da će ih to odvesti u naručje grupa koje prihvaćaju nasilje.Islamska zajednica, službena muslimanska vjerska organizacija u Bosni, odbila je osuditi vehabije i napasti one koji ih kritiziraju. Ali bošnjačka javnost ostaje neuvjerena; kad su ih zadnji put anketirali, posto odbacilo je vehabizam, sugerirajući da im ovaj oblik islama i dalje ostaje različit od tradicionalnog bosanskog islama i nepoželjan.

Čini se da vehabije još nisu stekle kontrolu nad bilo kojim značajnim vladinim ili službenim vjerskim uredima. Niti su, iako je njihov stvarni broj teško je procijeniti, stvorili svoje zone u urbanim područjima, kao što se to dogodilo u zapadnoj Europi. Taj nedostatak napretka je najvjerojatnije zbog unutarnjeg protivljenja lokalnih Bošnjaka. Pokušaji zauzimanja džamija završili su nasiljem; u jednom slučaju, stanovnik je komentirao: “Trebali bi obrijati bradu i koristiti dezodorans umjesto da dolaze ovdje poput pasa. Za mene su to vukovi, oni će napasti našu djecu. Imam žensku djecu i uopće se ne usuđujem poslati ih u [vjersku školu].”Prijezir tih mještana prema vehabijama neizreciv je.

Ipak, trenutačni opisi Federacije govore da je ona mnogo radikaliziranija nego što je bila u kasnim 1990-ima. S obzirom da trend ide u pogrešnom smjeru, bilo bi glupo smatrati vehabizam potpuno rubnim, pogotovo kada stručnjak poput sarajevskog profesora Rešida Hafizovića to opisuje kao “potencijalno smrtonosni virus” za bosanske muslimane.Kad su vremena teška a budućnost je sumorna, takvi pokreti mogu brzo steći zamah, prenosi HMS.ba.

*Nastavit će se.

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

17. svibnja 1945. Frieda Paulitsch – zločin partizana koji nadilazi razum

Objavljeno

na

Objavio

U blizini Pliberka, kao dio Bleiburškog masakra, dogodio se strašni zločin koji je dugo bio tajna. Koruški partizani su mladu djevojku od 17 godina – Friedu Paulitsch (Pavlič) – masovno silovali njih 42 partizana, zatim izmučenu ubili, raskomadali na dijelove, skuhali i pojeli u gulašu, piše demokracija.si

Strašno je o ovome i razmišljati, a posebno pisati, ali istine radi o zvjerstvima partizana ovo svjedočanstvo je potrebno iznijeti na svjetlo dana da javnost vidi kakvi monstrumi su nosili petokrake na glavama.

Posebno je potrebno pisati zbog toga jer je ovaj slučaj tek jedan u nizu zlodjela partizana i pristaša komunističkog režima tijekom i nakon II. svjetskog rata.

Ali sada napokon istina dolazi na vidjelo. Danas smo suočeni na svakom koraku sa iskazima tih ili drugih zlodjela, a brojne jame pune tisuća ljudi svjedoče o monstrumima s petokrakama čiji su zločini nadilazili čak i životinjske porive. Već smo navikli slušati o svim mogućim perverzijama i brutalnostima partizana tako da nas teško može iznenaditi.

Sljedeća je priča jedna od njih, vrlo je bolna i pokazuje kakva je bila sudbina tisuća djevojaka – Hrvatica, Slovenki i drugih – koji su dospjeli u ruke partizana.

Šokantno pismo o smrti Fride Paulitsch

Dana 16. travnja 1985. godine, utorak, oko podneva, mjesto Železna Kapla/Eisenkappel, relativno blizu Bleiburga gdje se ovih dana odigravala sramotna hajka prema mnogim žrtvama koje su završile na sličan način kao Frida Paulitsch. Gospođa Marija Paulitsch i sin Anton upravo su pri ručku, u vlastitoj gostionici, kada u lokal uđe poštar Ignaz Illgoutz, i donese pismo adresirano na nju – Mariju. Okrenu ga u ruci gledajući tko je pošiljatelj, i u oči joj padne pečat na markici: pismo je predano dva dana ranije, u Klagenfurtu, i to na kolodvorskoj Pošti, koja  jedina u širem kraju i nedjeljom otprema poštanske pošiljke. Očito je pošiljatelju bilo stalo do toga da se ne zna odakle dolazi, pa je otputovao u Klagenfurt i tamo ubacio pismo u poštanski sanduk na kolodvoru. Na koverti nema imena pošiljatelja. Gospođa Marija sumnjičavo otvori pismo pisano pisaćim strojem, i počne ga čitati.

I zamukne! Nijemo zureći u sina, problijedjela, daje pismo Antonu. Na pomalo manjkavom, ali ipak dobro razgovjetnom njemačkom jeziku, u pismu stoji:

„P.T. (pleno titulo – punonaslovni, op. aut.)

1984. godine pozvan sam k bivšemu partizanu, koji bijaše na samrti, i tijekom njegove posljednje ispovijedi, ispovijedio mi je jezovit događaj. Ja ne smijem otkriti svoj identitet, zato što bih riskirao jako strogu crkvenu kaznu, zbog povrede ispovjedne tajne. On je morao olakšati svoju savjest prije nego što umre, rekao je. Ispovijedio je da je na kraju rata, zajedno s drugih 44 partizana imao zarobljenu izvjesnu gospođicu Paulitsch (Pavlič). Odbila je poslušnost partizanima. Potom je nastala svađa, djevojku su proglasili špijunom, i silovalo ju je 42 partizana., a potom ju je on odveo u šumu i ubio. Samo još jedan drug je znao da je njezino tijelo isječeno, i od nje su napravili gulaš kojeg su servirali partizanima, jako začinjen solju, paprom i paprikom da ne bi što primijetili. To se dogodilo negdje u Donjoj Koruškoj, a točno mjesto više nije znao reći.

Možda je Vama kao poslovnoj ženi poznata neka Paulitsch, tako da se ova tajna rasvijetli. (…) Možda će te štogod doznati, tko je bila ova ubijena osoba. Toliko na znanje! Počinitelj je bio Slovenac, prepoznao sam to po jeziku. Ja ne želim doći pod udar Papinskoga suda, ali (…). P.K.“

Ubijena jer je bila Slovenka – tko su Vindiši koji nisu htjeli u Jugoslaviju?

Gospođa Marija je odmah znao tko je brutalno silovana, ubijena i pojedena djevojka u pismu. Bila je to njezina 17-godišnja kći, Frieda, koja je nestala prije 40 godina. Nemoguće je zamisliti kako se osjećala majka, koja je do tada možda gajila zrnce nade da joj je kćer još uvijek živa.

Bio je to klasičan obračun koruških partizana s mještanima koji nisu htjeli biti dio Jugoslavije. To, naravno, nije bio jedini partizanski zločin nad slovenskim stanovništvom u Koruškoj. Partizani su u stvari držali cijelu Korušku do Klagenfurta. No, kada su saznali da im je potrebno povući se iz već okupiranog teritorija zbog sporazuma između Staljina, Churchilla i Roosevelta. jednostavno su poludjeli. Njihov bijes se iskazan najviše protiv slovenske koruške manjine, tzv. Vindiše.

Koruški partizani, osim na Austrijance, posebno su se grozili na malu etničku zajednicu Vindiše / die Windischen, koji su doduše njegovali slovenski jezik, ali su se kulturno-politički opredijelili za austrijsku stranu. Partizani su ih smatrali izdajicama, a kada su saznali da će Koruška pripasti Austriji slovenski partizani počeli su ubijati svoje – Slovence.

Baš kao što su hrvatski partizani – Hrvati i Srbi – ubijali Hrvate.

Toj skupini koruških Slovenaca pripadala je nesretna djevojka Frieda Paulitsch. Zbog toga je i ubijena na tako strašan način, a o ovom slučaju i drugim masakrima partizana moralo se šutjeti do 1990. Ni tada ovi zločinci nisu dospjeli na sud, a Slovenija nije, kao niti Hrvatska, provela lustraciju premda su tisuće Slovenaca, te čak 226 svećenika, stradali od ruke partizana.

U tipičnoj maniri Titovih zločinaca, ime Friede Paulitsch partizani su poslije rata uklesali na partizanski spomenik, kao žrtvu nacista.

Bleiburški masakr: Smrt Friede Paulitsch (engleski jezik)

Izvor: narod.hr/demokracija.si

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari