Pratite nas

U potrazi za Istinom

Kako je ubojstvom Joze Leutara određena budućnost Hrvata u BiH

Objavljeno

na

Kazneni postupak vođen pred Kantonalnim sudom u Sarajevu protiv šestorice Hrvata optuženih za terorizam i rušenje ustavnog poretka koji su iz političkih motiva organizirano i u dogovoru izvršili atentat na Jozu Leutara 1999. godine, u režiji AID-ovih agenata i lojalnog pravosudnog aparata, pokazao je ustvari tko je i kako, od prvog dana nastanka, hrvatsko-bošnjačkog entiteta, rušio Federaciju BiH i stvarao institucije u institucijama. Oslobađajućom presudom 2002. predsjednika Sudskog vijeća, Salema Mise, u predmetu Leutar koja je potvrđena i na Vrhovnom sudu Federacije BiH, dokazano je kako optužena “hrvatska šestorka”, a tako ni tadašnja službena hrvatska politika nema aposlutno ništa s atentatom na Leutara. Ipak, 17 godina kasnije, nije otkriveno, čija to politika eventualno može stajati iza jednog od najtežih političkih ubojstva u postdaytonskoj Bosni i Hercegovini.

Politički motiviran i montiran proces protiv šestorice Hrvata (Ivana Andabaka, Dominika Ilijaševića, Marija Miličevića, Jedinka Bajkuše, Zorana Bašića i Željka Ćosića) u slučaju Leutar nije puki kazneni proces protiv “hrvatskih ekstremista” koji su optuženi  za atentat na doministra federalnog MUP-a Jozu Leutara, nego proces protiv cjelokupne hrvatske politike i borbe za političku ravnopravnosti koju je predvodio Ante Jelavić, tadašnji predsjednik HDZ-a BiH i utemeljitelj Hrvatskog narodnog sabora BiH.

Političko i pravno naslijeđe slučaja Leutar aktualno je i danas – borbu za ravnopravnost Hrvata u BiH  političko Sarajevo tretira  kao “prijetnju cjelovitosti BiH”, “rušenje institucija FBiH” i “stvaranjem trećeg entiteta”.

AID-ov montiran i politički motiviran proces

Činilo se kako su agenti AID-a u institucijama Federacije BiH već na sam dan atentata na Jozu Leutara, 16. ožujka 1999.godine, uspješno izrežirali pravosudnu farsu koju je bh. javnost tek trebala gledati.

U glavnim ulogama tako su bili šestorica Hrvata, optuženi Ivan Andabak, Dominik Ilijašević, Željko Ćosić, Mario Milićević, Zoran Bašić i Jedinko Bajkuša.
“Leutarevu šestorku” Kantonalno tužiteljstvo u Sarajevu teretilo je za kazneno djelo terorizma. Preciznije, oni su prema navodima optužnice koju je potpisao Dragan Stupar, zamjenik glavnog tužitelja KS, kao grupa  u namjeri rušenja Federacije BiH i njenog ustavnog poretka iz političkih razloga napravili dogovor da izvrše ubojstvo Joze Leutara, tadašnjeg doministra u federalnom MUP-u.

Optužnica koja je podignuta u ožujku 2001. godine,  temeljila  se na iskazu zaštićenog svjedoka pljačkaša, silovatelja i psihičkog bolesnika Merima Galijatovića. Galijatović je, kao zaštićeni svjedok broj 30., između ostalog, naveo kako je grupa Hrvata Jozu Leutara likvidirala jer je bio KOS-ovac i protiv uspostave trećeg entiteta.  AID-u lojalni policijski, a kasnije pravosudni aparat počeo je 2001.godine s kaznenim postupkom protiv “Leutareve šestorke”.

Oduševljenje početkom kaznenog postupka najviše je pokazivao Jean Paul Klein, šef misije UN-a za BiH, koji je naglašavao kako će “međunarodna zajednica pozorno pratiti tijek postupka kako bi osigurala da bude pošten i van političkih utjecaja”.

“Tiskarska greška”  tužitelja Stupara 

Pošten kazneni postupak, onakvim kakvim su ga izrežirali AID-ovi agenti i Klein, počeo je “tiskarskom greškom”. Tužitelj Dragan Stupar izmijenio je u optužnici datum postavljanja eksplozivne naprave u automobil Joze Leutara.
Stupar je u optužnici naveo  kako je naprava postavljena 12. ožujka 1999.godine, no nakon što je Željko Ćosić, optuženi Leutarev vozač iznio neoborive alibije za taj dan, tužitelj Stupar je datum postavljanja eksplozivne naprave promijenio. Mrtav  – hladan izmijenu datuma postavljanja ekspolozivne naprave u Leutarev automobile tužitelj Stupar predstavio je kao “tiskarsku grešku”.

Zaštićeni svjedok broj 30. čiji je raniji iskaz bio ključ za podizanje optužnice tvrdio je,pak, kako je Leutarev automobil odvezen u Jablanicu nekoliko dana prije atentata i da je tamo postavljena eksplozivna naprava.

Međutim, vještak Mirza Jamaković u predmetu Leutar kazao je kako je eksplozivna naprava postavljena noć prije atentata i da je atentatoru  bilo potrebno  najviše pet sekundi za postavljanje.

MRUD-om ubijeni i Leutar i travnički policajci 

Prema Jamakovićevom vještačenju, radilo se o MRUD-u, eksplozivnoj napravi široko rasprostranjenog djelovanja, kakva je, znakovito,  pronađena u tijelu pokojnog Perice Biliće, hrvatskog policajca i povratnika u Travnik, ubijenog godinu dana prije Leutara. Eksplozivna naprava je, prema Jamakoviću, aktivirana termalnim putem, odnosnom, prilikom paljenja vozila i zagrijavanja motora do određene temperature, dolazi do aktivacije upaljača naprave, tako i do eksplozije.

Ekspertiza Mirze Jamakovića identična je onoj kojoj su učinili američki FBI i britanski Scotland Yard.
Na dan atentata, na mjestu nesreće u Alipašinoj ulici, među prvima su stigli agenti AID-a. Potom i Luka Glibo, Vinko Letica i Tomo Mihalj, hrvatski kadrovi iz FMUP-a.

Mehmed Žilić, ministar unutarnjih poslova FBiH za atentat je saznao od Faika Lušije, svog pomoćnika i načelnika krim policije. Atentat na Jozu Leutara izvršen je u sedam sati i 50 minuta 16. ožujka 1999.godine.

Izetbegović na dan atentata zvao Jelavića na pregovore o Travniku i Žepču  

Ante Jelavić, predsjednik HDZ-a BiH i tadašnji hrvatski član Predsjedništva BiH oko devet i trideset tog je dana krenuo je iz Mostara u Sarajevo kako bi posjetio teškog ranjenog Leutara.

Ni dva sata nakon atentata, kako je sam Jelavić kazao, nazvao ga je Alija Izetbegović, predsjednik SDA i bošnjački kolega iz Predsjedništva BiH. Izetbegović je tada, Jelaviću, umjesto sućuti tražio razgovore o Travniku i Žepču. HDZ BiH tada je inzistirao na promjenama granica općine Žepče i preustroju Travnika o čemu tadašnja bošnjačka politika nije htjela ni čuti.
Iztbegović se o atentatu na Leutara  izjasnio tek nešto kasnije, u medijima, kada je ocijenio kako su ga ubili “ili hrvatski ekstremisti ili naše budale”.

Misterij torbe Joze Leutara 

Bošnjački mediji mistificirali su aktovku Joze Leutara koja je tog dana pronađena u uništenom automobilu. Uzeli su je Luka Glibo, Vinko Letica i Tomo Mihalj.
Na dan sahrane predana je Ivici Leutaru, sinu ubijenog Leutara. U torbi su bile osobne stvari.  Ipak, pitanje je zašto Faik Lušija, kao načelnik krim policije i “prvi istražitelj” nije uopće htio doći do Leutareve torbe ako je u njoj, zaista, bila nešto senzacionalno i skandalozno kako su to bošnjački mediji mjesecima tvrdili i ako su u torbi bili odgovori na pitanje zašto je Leutar ubijen?

Lušija je tijekom postupka, kao svjedok Kantonalnog tužiteljstva KS, kazao kako nije bilo paralelne istrage. Odbio je odgovoriti na niz pitanja koja su postavljali odvjetnici optuženih Hrvata pozivajući se na službenu tajnu. Među njima su bila i pitanja o fantomskim, zaštićenim svjedocima.
Mehmed Žilić, ministar FMUP-a, u sudnici je kazao kako Leutar nije potpisivao neke odluke koje su bile važne za implementiranje  federalnog MUP-a, odnosno, da je opstruirao njegovo formiranje. Zaštićeni svjedok broj 30. i dalje je tvrdio kako je ubijen jer se protivio uspostavi trećeg entiteta.

Tko je, zaista, ugrožavao ustavno uređenje Federacije BiH? 

Pravosudni aparat pod kontrolom AID-a  tako je u jednoj  fazi predložio i saslušanje samog Ante Jelavića, na što je Fahrija Karkin, odvjetnik Dominika Ilijaševića, navodno rekao kako je to moguće samo uz uvjet da se sasluša i Alija Izetbegović.  Klein je u veljači 2001. godine kazao kako “podizanje dodatnih optužnica neće biti isključeno u 2001. godini”. Wolfgang Petritsch, visoki predstavnik za BiH, targetirao je Jelavića kao nalogodavca Leutarevog ubojstva i prijetio kaznenom prijavom.
Jelavić je smijenjen 7. ožujka 2001. godine s mjesta hrvatskog člana Predsjedništva BiH zbog kako je Petritsch,  osvjedočeni prijatelj hrvatskog naroda u BiH, ustvrdio “donošenja političkih odluka s ciljem stvaranja hrvatske federalne jedinice kojom je ugroženo ustavno uređenje FBiH i BiH”.
Dva dana kasnije, 9. ožujka 2001. potvrđena je optužnica protiv “hrvatske šestorke” za atentat na Leutara s političkim ciljem rušenja Federacije BiH na temelju iskaza zaštićenog svjedoka i njegovih tvrdnji da je cilj bio stvoriti treći entitet.

Motivacija iza AID-ove montaže 

Jozo Leutar ubijen je kao KOS-ovac jer se protivi stvaranju trećeg entiteta za kojeg se tada, kako se to u medijskom Sarajevu voli reći, tvrdolinijaški HDZ BiH prevođen Jelavićem zalagao. To je, ukratko, suština iskaza zaštićenog svjedoka broj 30. u predmetu Leutar. Obrane optuženih Hrvata  tvrdile su tijekom postupka, iako su im bili  onemogućeni uvid u spis i iskaze zaštićenog svjedoka, kako znaju da je to Merim Galijatović. Federalni MUP uporno je negirao kako je Galijatović uopće u BiH nego su neprestano objašnjavali kako se ta osoba nalazi ili u Njemačkoj ili SAD-u.

Međutim, novinarska ekipa sarajevskog magazina  Slobodna Bosna uspjela je pronaći i fotografirati Galijatovića i to u kući u Tarčinu koja je izgrađena neposredno prije početka postupka.  Galijatovićev iskaz bio je relevantan i vjerodostojan pravosudnoj hobotnici AID-a osobito jer su sami utvrdili kako nitko od optuženih nije imao osobnih motiva likvidirati Leutara, pa je tako postalo sasma jasno kako je riječ o onim političkim.  Nelogičnosti, kontradiktornosti, laži i obmane u Galijetovićevom iskazu, nisu ni najmanje spriječili redatelje u namjeri da predstava i dalje igra.

Naprotiv, u trenutku kada je razotkriveno tko je zaštićeni svjedok i o kakvoj je osobi riječ, bošnjački su mediji optužili ponovno Hrvate za podmetanje, a Klein, prvi šerif u BiH, ocijenio kako je sumnjivo što je Jelavić tražio liječničku ekipu iz Zagreba kako bi sudjelovala u liječenju Leutara nekoliko dana prije smrti.  Ipak, kada je otkriven identitet zaštićenog svjedoka broj 30. i Slobodna Bosna objavila njegovu fotografiju, AID je počeo gubiti kontrolu sudskog postupka.

Odvjetničkim timovima “hrvatske šestorke” čak su provjereni kadrovi AID-a dolazili s ekskluzivnim informacijama prema kojima Merim Galijatović sigurno nije zaštićeni svjedok broj 30. Uz napomenu da “to nigdje ne govore, da traže tko bi mogao biti, ali da Merim nije sigurno”.

U AID-ovoj režiji, optuženi Jedinko Bajkuša, obiteljski čovjek, podstanar i osoba bez položenog vozačkog ispita, postao je stručnjak za eksplozive i zločinac specijaliziran za ubojstva.

Jednako tako, višestruko osuđivani kriminalac, presuđeni silovatelj, psihički bolesnik koji se tri puta liječio na Jagomiru (klinici za duševne bolesti), postao je zaštićeni svjedok čiji je iskaz bio krunski dokaz i temelj optužnice protiv “hrvatske šestorke”.
Zbog  specijalnog angažmana u predmetu Leutar, Galijatović je iz federalne kase naplatio više stotina tisuća maraka i nikada nije odgovarao za davanje lažnog iskaza.

Već 1997.  godine Galijatovića su AID-ovi agenti instruirali kako bi stupio u kontakt s “atentatorima” na Leutara.  U jednom od telefonskih razgovora koje je vodio s Ivanom Andabakom, prvooptuženim u predmetu Leutar, Galijatović je 1997. godine govorio o ubojstvu Joze Leutara koje se tek treba dogoditi.  Neko je vrijeme intenzivno posjećivao i kultni kiseljački kafić “Jeruzalem” u vlasništvu Dominika Ilijaševića.

Galijatović je tako jedne prilike Ilijaševiću prepričavao ljubavne jade i rekao kako planira ubiti suprugu zbog bračne nevjere. Ilijašević mu je tada savjetovao razvod, a ne ubojstvo. Transkripti tih razgovora prezentirani su pred Sudskim vijećem kojim je predsjedavao sudac Salem Miso.

Transkripte razgovora koje je Jozo Leutar vodio s telefonske govornice nikada nije bilo moguće pronaći. Listing poziva obavljenih na dan atentata i nekoliko dana ranije također je nestao. Jedino što je postojalo bio je listing poziva od 20. ožujka 1999.godine.

Kada Zubakov ministar “štiti” hrvatske interese 

Galijatoviću je novac iz federalnog proračuna  isplaćivan u nekoliko navrata. Zadnja transakcija je bila 24. travnja 2001. godine, nepunih mjesec dana od uspostave protuhrvatske vlasti – Alijanse za promjene.  Nalog je potpisao Hrvat, Nikola Grabovac, ministar financija u Vladi Alijanse na zahtjev federalnog MUP-a i Faika Lušije. Tako su, ukratko, Zubakovi ministri branili hrvatske interese.

Godinama kasnije mediji su objavili kako je novac prebačen na račun Oscara Were, američkog obavještajca i Kleinove desne ruke. Godinama kasnije Merim Galijatović je, po povratku z zenički KPD, priznao kako je u zamjenu za slobodu surađivao s AID-om na predmetu Leutar.

Država u državi 

Svjedok u predmetu Leutar bio je i Valentin Ćorić, tadašnji ministar unutarnjih poslova Hercegovačko-neretvanske županije. Ćorića su bošnjački mediji tada etiketirali kao nerelevantnog svjedoka jer će, uskoro, po njihovim  tadašnjim procjenama završiti u Haagu zbog ratnih zločina nad Bošnjacima za vrijeme hrvatsko-bošnjačkog sukoba. Iako se time vršio pritisak na Ćorića kako ne bi svjedočio,  pred Sudskim vijećem se pojavio i kazao kako mu je Jozo Leutar govorio o prijetnjama AID-a.
Ćorić je govorio o Leutarevim sukobima s Mehmedom Žilićem i Šefkijom Džihom, njegovim zamjenikom u HNŽ-u.  Leutar je Džihi jedne prilike kazao kako nikada neće dozvoliti da se od BiH napravi džamahirija, na što mu je Džiho odvratio da će “Bošnjaci s Hrvatima ili bez njih, napraviti državu”.

Kako se Petritsch obračunao s “demonima hrvatske politike” 

Šefkija Džiho  je imao pravo. Bošnjački politički establišment napravio je državu, doduše, u državi, već kasnih devedesetih. Po provjerenoj matrici, hrvatske političke predstavnike optuživalo se za separatizam, urušavanje ustavnog poretka FBiH, a bošnjački su prvoborci uz asistencije međunarodne zajednice ostvarili  državu i to u državi.

Sudski postupak protiv “hrvatske šestorke” odvijao se od proljeća 2001. pa do 12. 11. 2002. kada su presudom Salema Mise, predsjednika Sudskog vijeća Kantonalnog suda u Sarajevu, oslobođeni odgovornosti za rušenje Federacije BiH. U tom razdoblju trajao je, kako je sam Petritsch, rekao “obračun s demonima hrvatskog naroda”.  Od 1998. godine do 2002. budućnost Hrvata u BiH nije bila neizvjesnija. Danas, u 2019., izvjesno je samo da budućnost više ne postoji.

Politička eutanazija Hrvata u BiH 

U predmetu protiv Joze Leutara kriminaliziran je politički koncept  hrvatske ravnopravnosti u BiH. Federalna jedinica, treći entitet, savez općina s hrvatskom većinom, modeli nisu važni. Bila je to političko-pravosudno-obavještajna montaža AID-ovih agenata i međunarodne zajednice kojom je otvoren  put za eutanaziju Hrvata kao političkog subjekta u BiH i progon najviših vojnih zapovjednika HVO-a.

Prorok Izetbegović  

Šerif Klein nije imao reakciju na oslobađajuću presudu u predmetu Leutar u studenom 2002. godine. Tek nekoliko mjeseci kasnije je u Kiseljaku novinarki Ani Popović na njeno pitanje kako komentira presudu kazao “I vi i ja znamo da su oni to uradili”.

Čini se kako svu  dramaturgiju  slučaja Leutara najbolje opisuje reakcije tadašnjih članova Predsjedništva BiH, Alije Izetbegovića i Ante Jelavića koji je kazao kako iza atentata na Leutara stoji “najviši politički vrh muslimansko-bošnjačkog naroda” na što je Izetbegović odgovorio kako “ubojice možda nikada neće biti pronađene” i podsjetio na “atentate na Alda Moroa, Olofa Palmea i Johna  Kennedyja koji nikad nisu razriješeni, pa se i s atentatom na Leutara može upravo tako desiti”.

Gloria Lujanović/Dnevnik.ba

(Nastavit će se)

Kako je ubojstvom Joze Leutara najavljena politička eliminacija Hrvata iz BiH

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Esther Gitman – Stepinac je toliko uradio za židove da sam ostala zatečena

Objavljeno

na

Objavio

Američka povijesničarka dr.sc. Esther Gitman gostovala je na Jadran Tv u emisiji Poteštat, zajedno sa prof.emeritusom  Matkom Marušićem.

Moja istraživanja o Alojziju Stepincu vremenom su prerasla u veliko istraživanje o životu i radu kardinala Stepinca. Nisam mogla vjerovati da je Stepinac toliko uradio za židove da sam ja ostala zatečena i to me je nagnalo da istražujem još dublje sve o njemu.

Neznam zašto Zuroff laže da je Stepinac bio glavni ispovjednik Paveliću. Kod Stepinca su dolazili mnogi, a Pavelić je samo jednom došao kod Stepinca i on ga nije primio jer je imao visokog gosta iz Italije.

Stepinac je bio pripreman umrijeti za svoju zemlju i vjeru, kaže Gitman.

Samo istina o Alojziju Stepincu i o hrvatskom narodu je ono što mene zanima i ja sam napisala knjigu o tom.

Sveučilište u Splitu je zadovoljno, ponosno, sretno i uvjereno da treba i da će dati danas počasni doktorat gospođi Esther Gitman za ono je ona napravila za povijesnu znanost Hrvatske i hrvatskog naroda, rekao je prof. Marušić.

To je počasna zasluga za znanstveni rad gospođi Gitman, jer je ona u svojim istraživanjima i radovima, kao najobjektivniji mogući znanstveni istraživač donijela hrvatskom narodu istine, koje su veličanstvene koje su nam na ponos i koje nas čine sretnima i ja sam jako sretan da upravo splitsko Sveučilište njoj daje počasni doktorat, što je najveća čast koju Sveučilište može dati. To je znanstveni kompliment za ono što je ona napravila, koji je vrlo važan za Hrvarsku, rekao je Marušić, prenosi braniteljski-portal.com.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Razlozi zbog kojih su velikosrbi i ‘veliki patrijarh’ protiv proglašenja Stepinca svetim

Objavljeno

na

Objavio

Povodom nedavne promocije nove knjige povjesničara Stjepana Loze u javnost je isplivala fotografija današnjeg patrijarha Srpske pravoslavne crkve (SPC) Irineja, okruženog bradatim četnicima. Kojima je 1993. godine išao na prvu crtu bojišnice u okolicu Drniša, dati potporu u ubijanju i protjerivanju Hrvata s tada okupirane jedne trećine područja Hrvatske. Ta fotografija izravni je dokaz da je sadašnji patrijarh SPC blagoslivljao i podupirao zločinačke bande terorističke paradržave, tzv. Krajine, koja je bila inspirirana i stvorena na platformi četničke ideologije i planova iz 2. svjetskog rata.

Normalnom čovjeku, pogotovo ako je Hrvat i katolik, koji zna koliku su golemu štetu u dva posljednja rata takve velikosrpske pretenzije preko četničkog pokreta nanijele Hrvatskoj, ovakvo ponašanje trenutnog poglavara SPC apsolutno je neprihvatljivo.

Ono što je još neprihvatljivije je to što za tog ‘velikog patrijarha’, kakvim ga nedavno nazva papa, grabežljivo-zločinačka priča s početka 90-tih, očito još nije završena. Sudeći po božićnim poslanicama koje svake godine šalje ‘vernom pravoslavnom narodu srpske Slavonije, Like, Korduna i Dalmacije’ on javno ‘urbi et orbi’ obznanjuje da ne odustaje od osvajačkih pretenzija na željeni hrvatski teritorij.

Kao narod koji je do sada toliko puno propatio zbog velikosrpskih nasrtaja na njegove teritorije vjeru i identitet, posebice zbog svoje privrženosti Vatikanu i katoličkoj vjeri, za nas Hrvate veliko je razočarenje to što današnji papa, tobože nije upoznat s povijesnom ulogom i namjerama SPC u odnosu na ‘njegovu’ Hrvatsku. Najkatoličkiju državu u Europi.

Svojatanje hrvatskih krajeva

Zar nije malo čudno da je papa Franjo toliko sklon suradnji s današnjim srpskim patrijarhom iako je taj, za vrijeme ne tako davne velikosrpske agresije na Hrvatsku, dolazio na njen okupirani dio blagoslivljati četničke teroriste. Koji su, uz pomoć bezvjerničke JNA, od 1991. do 1995. na tom području počinili grozne zločine, pobivši petnaestak tisuća i protjeravši 180 tisuća Hrvata – katolika.

Ili što uopće nije zabrinut činjenicom da poglavar SPC u svojim poslanicama još uvijek tvrdi da su Slavonija, Lika, Kordun i Dalmacija – Srbija!? Umjesto toga, on ga je nedavno, vraćajući se zrakoplovom iz posjeta sjevernoj Makedoniji, nahvalio, nazvavši ga ‘velikim patrijarhom’. Toliko velikim da se u odluci o tome hoće li proglasiti Stepinca svetim ili ne, morao obratiti baš njemu za pomoć. Uz obrazloženje da je Irineju, isto kao i njemu, – ‘jedini interes istina’!?

Za malo osvježiti memoriju svetom ocu u vezi s istinom o ‘velikom patrijarhu’ i ulozi SPC u Hrvatskoj, bilo bi dobro poslati mu prigodan paketić. U kojem bi bile dvije fotografije, dvije knjige i jedan znakovit govor koji ne dolazi od ‘zločestih’ Hrvata, nego od Irinejovog ‘drugog oka u glavi’.

U paketiću bi dakle trebala biti gore spomenuta fotografija ‘ekumenskog’ posjeta ‘velikog patrijarha okolici Drniša iz 1993. i ona do temelja razrušenog Vukovara nakon ‘oslobođenja od hrvatskih klerofašista’ . Jednu staviti u knjigu Ive Pilara ‘Južnoslavensko pitanje’ a drugu u knjigu ‘Serbia’s secret war’, američkog Židova, Philipa J. Cohena. I sve to umotati u fini papir na kojem je otisnut tekst povijesnog govora crnogorskog predsjednika Mile Đukanovića što ga je održao u Nikšiću, prije samo tjedan dana.

U tom, ozbiljne pozornosti vrijednom govoru, koji je izazvao burne reakcije u Srbiji i kojeg su hrvatski mediji, naravno prešutjeli, Đukanović je vrlo jasno i precizno dijagnosticirao prave namjere SPC-e i ulogu njenih prekograničnih eparhija. Govoreći hrabro i državnički odgovorno, nedvosmisleno je optužio Srpsku pravoslavnu crkvu ‘da ona u Crnoj Gori samo čuva infrastrukturu Velike Srbije u koju još uvijek vjeruje’. Istaknuvši pri tom kako je ‘njihova priča o prekograničnim eparhijama suprotna osnovnim principima pravoslavne organizacije svuda u svijetu.’

Prava religija Srbije

Ovdje treba podsjetiti kako je na isti taj problem, kada je u pitanju odnos SPC-e prema Hrvatskoj, još prije 100 godina upozorio Ivo Pilar. A krajem 90-tih i Cohen kada je u intervjuu negdašnjem zagrebačkom Vjesniku doslovce rekao: ‘Religija Srba uopće nije kršćanska. To je religija osvajanja tuđih teritorija i etničke čistoće, a takve formulacije su sličnije nacizmu nego kršćanstvu. Ono što Srbi žele i što će uvijek željeti jeste proširena Srbija na račun Dalmacije i dijela Slavonije. To je prava religija Srbije’.

Očito svjestan i zabrinut zbog opasnosti koja s te strane prijeti njegovoj maloj zemlji i narodu, crnogorski je predsjednik , bez dlake na jeziku, u svom govoru nastavio raskrinkavati prave namjere SPC-e i njenih prekograničnih eparhija rekavši: ‘Oni vjeruju da je Crna Gora grješkom postala nezavisna država i da će nas vrijeme dovesti do spoznaje te griješke i potrebe da se ponovo pokrene izgradnja Velike Srbije. Moramo naravno, svojom postojanošću, odlučnošću i vizionarstvom pokazati im da od toga nema ništa ‘

Svoj znameniti govor (koji bi ga mogao koštati glave) Đukanović je završio riječima: ‘Nećemo dopustiti da suvremena Crna gora živi pod diktatom jedne vjerske organizacije koja predstavlja relikt prošlosti i ne može shvatiti da je to vrijeme odavno prošlo.’

Đukanović može misliti da je za njega i njegovu malu zemlju vrijeme diktata SPC možda prošlo, ali današnji papa očito ne misli tako. Nego čak dopušta da mu ‘veliki patrijarh’ SPC diktira hoće li ili ne, proglasiti jednog istaknutog katoličkog mučenika za Kristovu vjeru, svecem.

I ne samo da se u vezi s tim savjetuje s Irinejom, nego još i sa svjetovnim barjaktarima velikosrpstva, poput bivšeg srbijanskog predsjednika Nikolića i primitivno bahatog Dodika. Koji mu dolaze u Vatikan dokazati ‘istinu’ o ‘zločincu Stepincu’ i ‘preko milijun’ nastradalih Srba u Jasenovcu.

Inače, Nikolić je četnički vojvoda koji je u Srbiji slavu stekao masakrom nad hrvatskim starcima iz sela Antin u Istočnoj Slavoniji. A Dodik je čelnik na genocidu nastale tzv. Republike Srpske, s čijeg je prostora etnički očišćeno 350 tisuća Hrvata zbog čega se najbrojnija Banjalučka nadbiskupija sa 180 tisuća katolika svela na 6 tisuća.

Znakovit događaj

Interesantno je u svezi s tim spomenuti znakovit događaj koji se zbio 17. travnja 2015. prigodom Nikolićeva leta za Vatikan. Kada je s torbom punom ‘dokaza’ krenuo papu nagovarati da ne proglasi Stepinca svetim. Prema beogradskim Novostima od tog datuma, čim je državni zrakoplov Srbije ušao u zračni prostor Hrvatske, negdje iznad Imotskog, na visini od 10 tisuća metara najednom mu je, bez ikakvog vidljivog razloga, iznenada otkazao motor. Tada je nastala panika i prava drama. Izgubivši snagu zrakoplov je počeo naglo ponirati na nos i za kratko vrijeme je propao 2000 metara.

I onda se isto tako najednom, nekim čudom Božjim i ‘vještim manevrom’ pilota , uspio stabilizirati. Ugruvani i šokirani tim neobjašnjivim događajem, pilot i članovi delegacije odlučili su zaokrenuti zrakoplov i vratili se natrag u Srbiju.
‘U jednom trenutku bukvalno smo padali kao kamen. Slavit ću ovaj dan kao drugi rođendan’ izjavila je povratku u Beograd savjetnica tadašnjeg predsjednika Srbije, Stanislava Pak.

Interesantno je još spomenuti kako je nakon toga zrakoplov bez problema odletio iz Beograda u Basel na detaljnu pretragu i mu nije pronađena nikakva grješka.

Sotonizacija hrvatskog naroda

Odavno je već postalo jasno da se žestoka kampanja ocrnjivanja Stepinca od strane službenog Beograda i srpske pravoslavne crkve vodila i vodi isključivo s ciljem sotonizacije želje hrvatskog naroda za slobodom i vlastitom državom.
Svatko normalan i pošten kada se suoči s činjenicama o Stepinčevom plemenitom ponašanju u spašavanju progonjenih Židova i Srba za vrijeme 2. svjetskog rata (Ester Gitman ‘When courage prevail’) zna da je on bio potpuno drugačiji od onog kakvim ga velikosrbi i svetosavci žele prikazati papi.

Sve njihove apsurdne i odvratne optužbe na račun blaženog Stepinca u međuvremenu su se pokazale kao zlonamjerne gluposti.

Primjer uzoritog kardinala Stepinca, kojeg su lomile režimi dviju totalitarnih ideologija, nacizma i komunizma, ali ga nisu uspijeli pokolebati u vjeri i čovjekoljublju, primjer je odanog, skrušenog i bez kompromisnog služenja Bogu i bližnjem svomu. Što ga je koštalo mučeničkog života i na koncu prijevremene smrti.

On je možda više nego itko osjećao bilo svog naroda, njegovu duboku patnju i vjeru. I veliku, neutaženu žeđ za slobodom nakon stoljetnog ropstva. To što je kao domoljubni Hrvat, koji je svjedočio nacionalnom i vjerskom ugnjetavanju Hrvata u prvoj Jugoslaviji, pozdravio proglašenje Nezavisne države Hrvatske 10. travnja 1941. ne znači da se on slagao s načinom na koji je ona (uz pomoć Hitlera) stečena. I to se nije bojao javno reći, zbog čega su ga Nijemci i Pavelić od početka smatrali neprijateljem.

Posebice je izazvao njihov bijes kada je 1942. obraćajući se vjernicima u svojoj korizmenoj propovijedi o Isusu Kristu javno rekao: ’Svaka nacija i svaka rasa koja postoji danas na kugli Zemaljskoj ima pravo na život vrijedan Njega i biti tretirana na način vrijedan Njega. Svi, bez obzira na razlike, bili to Cigani ili članovi bilo koje druge rase, da li Crnci ili uglađeni Europljani, da li prezreni Židovi ili ponosni Arijevci, svi imaju pravo reći – Oče nas koji jesi na nebesima. I ako im je Bog dao to pravo, koja im ga onda vlast može oduzeti ‘?

Uzmu li se dakle u obzir uvjeti u kojima je živio i djelovao blaženi Alojzije Stepinac, postavlja se pitanje – je li i jedan drugi vjerski vođa u fašizmom okovanoj Europi tako hrabro demonstrirao odlučnost i žrtvu u zaštiti ugroženih i progonjenih?

Najveće prokletstvo Europe

Ako dakle netko, posebice papa, ne vidi razliku između kršćanski nesebičnog zalaganja blaženog kardinala Stepinca za spas progonjenih Židova i Srba u NDH za vrijeme 2. svjetskog rata i podržavanja ubijanja i progona Hrvata-katolika i muslimana za vrijeme velikosrpske agresije na Hrvatsku i BiH od strane ‘velikog patrijarha’, Irineja, onda je zaista cijeli svijet otišao do đavola.

I dok svakako treba pohvaliti papin plemeniti napor na zbližavanju rimokatoličke i pravoslavne crkve, odnosno Srba i Hrvata, možda bi to ipak trebalo prepustiti Božjoj volji. Onako kako je to savjetovao blaženi Alojzije Stepinac kada je rekao: ‘Hrvati i Srbi dva su svijeta koja se nikada neće približiti osim čudom Božjim. Shizma (odcjepljenje pravoslavlja od rimske crkve) najveće je prokletstvo Europe. Tu nema morala, nema načela, nema istine, nema pravde, nema poštenja’.

Na temelju dosadašnjeg povijesnog iskustva moramo dakle zaključiti da je velikosrpska ideja i namjera najopasniji remetilački čimbenik na Balkanu.

Malo je danas u Europi i svijetu povjesničara i političara kojima nije jasno da velikosrpska crkveno-državna osvajačka misao neumorno radi na ostvarivanju svojih ekspanzionističkih ciljeva. Opsjednutost osvajanjem, nastala na svetosavskom crkvenom temelju, postala je važnom sastavnicom kako politike negdašnje kraljevine Srbije, velikosrpskih političara i elite u bivšim Jugoslavijama, tako i današnje srpske države. Takvo ponašanje sa srpske strane stvarni je razlog zašto je miran suživot između Srba i njihovih susjeda nemoguć.

Unatoč svojim katastrofalnim porazima i posljedicama za susjedne narode i same Srbe, velikosrpska osvajačka misao intelektualno i duhovno toliko jaka da za račun svojih ciljeva često uspijeva pridobiti utjecajne europske i svjetske centre moći. I tako utrti puteve novom širenju (tzv. Republika Srpska).

Povijesna je činjenica da su velikosrpstvo i njegova vjerska eminencija svetoslavlje u svojoj biti krajnje neprijateljski raspoloženi prema Zapadu,

Vatikanu, papi i katolicima, a zbog gorljive želje za izlaskom na more, poglavito prema Hrvatima. Takvo raspoloženje i dalje se među Srbima čvrsto cementira na temelju tog povijesnog obilježja. Pa se tako trenutna vlast i medijska situacija u Srbiji gotovo po ničemu se ne razlikuje od one u Miloševićevo doba.

Pogledajte samo to svekoliko političko i medijsko ludilo koje trenutno plamti u Srbiji. Gdje zahuktala tabloidna i TV Pink propagandna mašinerija običan narod i mlade naraštaje 24 sata dnevno pumpaju neprijateljstvom i mržnjom prema Albancima, Hrvatima, Bošnjacima, Crnogorcima, Amerikancima, Englezima, Vatikanu, Židovima, muslimanima… I prema svima koji se na bilo koji način, kolektivno ili individualno, odupiru grabežljivom velikosrpskom ekspanzionizmu.

Željko Dogan/Hkv

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari