Pratite nas

U potrazi za Istinom

Kako je ubojstvom Joze Leutara određena budućnost Hrvata u BiH

Objavljeno

na

Kazneni postupak vođen pred Kantonalnim sudom u Sarajevu protiv šestorice Hrvata optuženih za terorizam i rušenje ustavnog poretka koji su iz političkih motiva organizirano i u dogovoru izvršili atentat na Jozu Leutara 1999. godine, u režiji AID-ovih agenata i lojalnog pravosudnog aparata, pokazao je ustvari tko je i kako, od prvog dana nastanka, hrvatsko-bošnjačkog entiteta, rušio Federaciju BiH i stvarao institucije u institucijama. Oslobađajućom presudom 2002. predsjednika Sudskog vijeća, Salema Mise, u predmetu Leutar koja je potvrđena i na Vrhovnom sudu Federacije BiH, dokazano je kako optužena “hrvatska šestorka”, a tako ni tadašnja službena hrvatska politika nema aposlutno ništa s atentatom na Leutara. Ipak, 17 godina kasnije, nije otkriveno, čija to politika eventualno može stajati iza jednog od najtežih političkih ubojstva u postdaytonskoj Bosni i Hercegovini.

Politički motiviran i montiran proces protiv šestorice Hrvata (Ivana Andabaka, Dominika Ilijaševića, Marija Miličevića, Jedinka Bajkuše, Zorana Bašića i Željka Ćosića) u slučaju Leutar nije puki kazneni proces protiv “hrvatskih ekstremista” koji su optuženi  za atentat na doministra federalnog MUP-a Jozu Leutara, nego proces protiv cjelokupne hrvatske politike i borbe za političku ravnopravnosti koju je predvodio Ante Jelavić, tadašnji predsjednik HDZ-a BiH i utemeljitelj Hrvatskog narodnog sabora BiH.

Političko i pravno naslijeđe slučaja Leutar aktualno je i danas – borbu za ravnopravnost Hrvata u BiH  političko Sarajevo tretira  kao “prijetnju cjelovitosti BiH”, “rušenje institucija FBiH” i “stvaranjem trećeg entiteta”.

AID-ov montiran i politički motiviran proces

Činilo se kako su agenti AID-a u institucijama Federacije BiH već na sam dan atentata na Jozu Leutara, 16. ožujka 1999.godine, uspješno izrežirali pravosudnu farsu koju je bh. javnost tek trebala gledati.

U glavnim ulogama tako su bili šestorica Hrvata, optuženi Ivan Andabak, Dominik Ilijašević, Željko Ćosić, Mario Milićević, Zoran Bašić i Jedinko Bajkuša.
“Leutarevu šestorku” Kantonalno tužiteljstvo u Sarajevu teretilo je za kazneno djelo terorizma. Preciznije, oni su prema navodima optužnice koju je potpisao Dragan Stupar, zamjenik glavnog tužitelja KS, kao grupa  u namjeri rušenja Federacije BiH i njenog ustavnog poretka iz političkih razloga napravili dogovor da izvrše ubojstvo Joze Leutara, tadašnjeg doministra u federalnom MUP-u.

Optužnica koja je podignuta u ožujku 2001. godine,  temeljila  se na iskazu zaštićenog svjedoka pljačkaša, silovatelja i psihičkog bolesnika Merima Galijatovića. Galijatović je, kao zaštićeni svjedok broj 30., između ostalog, naveo kako je grupa Hrvata Jozu Leutara likvidirala jer je bio KOS-ovac i protiv uspostave trećeg entiteta.  AID-u lojalni policijski, a kasnije pravosudni aparat počeo je 2001.godine s kaznenim postupkom protiv “Leutareve šestorke”.

Oduševljenje početkom kaznenog postupka najviše je pokazivao Jean Paul Klein, šef misije UN-a za BiH, koji je naglašavao kako će “međunarodna zajednica pozorno pratiti tijek postupka kako bi osigurala da bude pošten i van političkih utjecaja”.

“Tiskarska greška”  tužitelja Stupara 

Pošten kazneni postupak, onakvim kakvim su ga izrežirali AID-ovi agenti i Klein, počeo je “tiskarskom greškom”. Tužitelj Dragan Stupar izmijenio je u optužnici datum postavljanja eksplozivne naprave u automobil Joze Leutara.
Stupar je u optužnici naveo  kako je naprava postavljena 12. ožujka 1999.godine, no nakon što je Željko Ćosić, optuženi Leutarev vozač iznio neoborive alibije za taj dan, tužitelj Stupar je datum postavljanja eksplozivne naprave promijenio. Mrtav  – hladan izmijenu datuma postavljanja ekspolozivne naprave u Leutarev automobile tužitelj Stupar predstavio je kao “tiskarsku grešku”.

Zaštićeni svjedok broj 30. čiji je raniji iskaz bio ključ za podizanje optužnice tvrdio je,pak, kako je Leutarev automobil odvezen u Jablanicu nekoliko dana prije atentata i da je tamo postavljena eksplozivna naprava.

Međutim, vještak Mirza Jamaković u predmetu Leutar kazao je kako je eksplozivna naprava postavljena noć prije atentata i da je atentatoru  bilo potrebno  najviše pet sekundi za postavljanje.

MRUD-om ubijeni i Leutar i travnički policajci 

Prema Jamakovićevom vještačenju, radilo se o MRUD-u, eksplozivnoj napravi široko rasprostranjenog djelovanja, kakva je, znakovito,  pronađena u tijelu pokojnog Perice Biliće, hrvatskog policajca i povratnika u Travnik, ubijenog godinu dana prije Leutara. Eksplozivna naprava je, prema Jamakoviću, aktivirana termalnim putem, odnosnom, prilikom paljenja vozila i zagrijavanja motora do određene temperature, dolazi do aktivacije upaljača naprave, tako i do eksplozije.

Ekspertiza Mirze Jamakovića identična je onoj kojoj su učinili američki FBI i britanski Scotland Yard.
Na dan atentata, na mjestu nesreće u Alipašinoj ulici, među prvima su stigli agenti AID-a. Potom i Luka Glibo, Vinko Letica i Tomo Mihalj, hrvatski kadrovi iz FMUP-a.

Mehmed Žilić, ministar unutarnjih poslova FBiH za atentat je saznao od Faika Lušije, svog pomoćnika i načelnika krim policije. Atentat na Jozu Leutara izvršen je u sedam sati i 50 minuta 16. ožujka 1999.godine.

Izetbegović na dan atentata zvao Jelavića na pregovore o Travniku i Žepču  

Ante Jelavić, predsjednik HDZ-a BiH i tadašnji hrvatski član Predsjedništva BiH oko devet i trideset tog je dana krenuo je iz Mostara u Sarajevo kako bi posjetio teškog ranjenog Leutara.

Ni dva sata nakon atentata, kako je sam Jelavić kazao, nazvao ga je Alija Izetbegović, predsjednik SDA i bošnjački kolega iz Predsjedništva BiH. Izetbegović je tada, Jelaviću, umjesto sućuti tražio razgovore o Travniku i Žepču. HDZ BiH tada je inzistirao na promjenama granica općine Žepče i preustroju Travnika o čemu tadašnja bošnjačka politika nije htjela ni čuti.
Iztbegović se o atentatu na Leutara  izjasnio tek nešto kasnije, u medijima, kada je ocijenio kako su ga ubili “ili hrvatski ekstremisti ili naše budale”.

Misterij torbe Joze Leutara 

Bošnjački mediji mistificirali su aktovku Joze Leutara koja je tog dana pronađena u uništenom automobilu. Uzeli su je Luka Glibo, Vinko Letica i Tomo Mihalj.
Na dan sahrane predana je Ivici Leutaru, sinu ubijenog Leutara. U torbi su bile osobne stvari.  Ipak, pitanje je zašto Faik Lušija, kao načelnik krim policije i “prvi istražitelj” nije uopće htio doći do Leutareve torbe ako je u njoj, zaista, bila nešto senzacionalno i skandalozno kako su to bošnjački mediji mjesecima tvrdili i ako su u torbi bili odgovori na pitanje zašto je Leutar ubijen?

Lušija je tijekom postupka, kao svjedok Kantonalnog tužiteljstva KS, kazao kako nije bilo paralelne istrage. Odbio je odgovoriti na niz pitanja koja su postavljali odvjetnici optuženih Hrvata pozivajući se na službenu tajnu. Među njima su bila i pitanja o fantomskim, zaštićenim svjedocima.
Mehmed Žilić, ministar FMUP-a, u sudnici je kazao kako Leutar nije potpisivao neke odluke koje su bile važne za implementiranje  federalnog MUP-a, odnosno, da je opstruirao njegovo formiranje. Zaštićeni svjedok broj 30. i dalje je tvrdio kako je ubijen jer se protivio uspostavi trećeg entiteta.

Tko je, zaista, ugrožavao ustavno uređenje Federacije BiH? 

Pravosudni aparat pod kontrolom AID-a  tako je u jednoj  fazi predložio i saslušanje samog Ante Jelavića, na što je Fahrija Karkin, odvjetnik Dominika Ilijaševića, navodno rekao kako je to moguće samo uz uvjet da se sasluša i Alija Izetbegović.  Klein je u veljači 2001. godine kazao kako “podizanje dodatnih optužnica neće biti isključeno u 2001. godini”. Wolfgang Petritsch, visoki predstavnik za BiH, targetirao je Jelavića kao nalogodavca Leutarevog ubojstva i prijetio kaznenom prijavom.
Jelavić je smijenjen 7. ožujka 2001. godine s mjesta hrvatskog člana Predsjedništva BiH zbog kako je Petritsch,  osvjedočeni prijatelj hrvatskog naroda u BiH, ustvrdio “donošenja političkih odluka s ciljem stvaranja hrvatske federalne jedinice kojom je ugroženo ustavno uređenje FBiH i BiH”.
Dva dana kasnije, 9. ožujka 2001. potvrđena je optužnica protiv “hrvatske šestorke” za atentat na Leutara s političkim ciljem rušenja Federacije BiH na temelju iskaza zaštićenog svjedoka i njegovih tvrdnji da je cilj bio stvoriti treći entitet.

Motivacija iza AID-ove montaže 

Jozo Leutar ubijen je kao KOS-ovac jer se protivi stvaranju trećeg entiteta za kojeg se tada, kako se to u medijskom Sarajevu voli reći, tvrdolinijaški HDZ BiH prevođen Jelavićem zalagao. To je, ukratko, suština iskaza zaštićenog svjedoka broj 30. u predmetu Leutar. Obrane optuženih Hrvata  tvrdile su tijekom postupka, iako su im bili  onemogućeni uvid u spis i iskaze zaštićenog svjedoka, kako znaju da je to Merim Galijatović. Federalni MUP uporno je negirao kako je Galijatović uopće u BiH nego su neprestano objašnjavali kako se ta osoba nalazi ili u Njemačkoj ili SAD-u.

Međutim, novinarska ekipa sarajevskog magazina  Slobodna Bosna uspjela je pronaći i fotografirati Galijatovića i to u kući u Tarčinu koja je izgrađena neposredno prije početka postupka.  Galijatovićev iskaz bio je relevantan i vjerodostojan pravosudnoj hobotnici AID-a osobito jer su sami utvrdili kako nitko od optuženih nije imao osobnih motiva likvidirati Leutara, pa je tako postalo sasma jasno kako je riječ o onim političkim.  Nelogičnosti, kontradiktornosti, laži i obmane u Galijetovićevom iskazu, nisu ni najmanje spriječili redatelje u namjeri da predstava i dalje igra.

Naprotiv, u trenutku kada je razotkriveno tko je zaštićeni svjedok i o kakvoj je osobi riječ, bošnjački su mediji optužili ponovno Hrvate za podmetanje, a Klein, prvi šerif u BiH, ocijenio kako je sumnjivo što je Jelavić tražio liječničku ekipu iz Zagreba kako bi sudjelovala u liječenju Leutara nekoliko dana prije smrti.  Ipak, kada je otkriven identitet zaštićenog svjedoka broj 30. i Slobodna Bosna objavila njegovu fotografiju, AID je počeo gubiti kontrolu sudskog postupka.

Odvjetničkim timovima “hrvatske šestorke” čak su provjereni kadrovi AID-a dolazili s ekskluzivnim informacijama prema kojima Merim Galijatović sigurno nije zaštićeni svjedok broj 30. Uz napomenu da “to nigdje ne govore, da traže tko bi mogao biti, ali da Merim nije sigurno”.

U AID-ovoj režiji, optuženi Jedinko Bajkuša, obiteljski čovjek, podstanar i osoba bez položenog vozačkog ispita, postao je stručnjak za eksplozive i zločinac specijaliziran za ubojstva.

Jednako tako, višestruko osuđivani kriminalac, presuđeni silovatelj, psihički bolesnik koji se tri puta liječio na Jagomiru (klinici za duševne bolesti), postao je zaštićeni svjedok čiji je iskaz bio krunski dokaz i temelj optužnice protiv “hrvatske šestorke”.
Zbog  specijalnog angažmana u predmetu Leutar, Galijatović je iz federalne kase naplatio više stotina tisuća maraka i nikada nije odgovarao za davanje lažnog iskaza.

Već 1997.  godine Galijatovića su AID-ovi agenti instruirali kako bi stupio u kontakt s “atentatorima” na Leutara.  U jednom od telefonskih razgovora koje je vodio s Ivanom Andabakom, prvooptuženim u predmetu Leutar, Galijatović je 1997. godine govorio o ubojstvu Joze Leutara koje se tek treba dogoditi.  Neko je vrijeme intenzivno posjećivao i kultni kiseljački kafić “Jeruzalem” u vlasništvu Dominika Ilijaševića.

Galijatović je tako jedne prilike Ilijaševiću prepričavao ljubavne jade i rekao kako planira ubiti suprugu zbog bračne nevjere. Ilijašević mu je tada savjetovao razvod, a ne ubojstvo. Transkripti tih razgovora prezentirani su pred Sudskim vijećem kojim je predsjedavao sudac Salem Miso.

Transkripte razgovora koje je Jozo Leutar vodio s telefonske govornice nikada nije bilo moguće pronaći. Listing poziva obavljenih na dan atentata i nekoliko dana ranije također je nestao. Jedino što je postojalo bio je listing poziva od 20. ožujka 1999.godine.

Kada Zubakov ministar “štiti” hrvatske interese 

Galijatoviću je novac iz federalnog proračuna  isplaćivan u nekoliko navrata. Zadnja transakcija je bila 24. travnja 2001. godine, nepunih mjesec dana od uspostave protuhrvatske vlasti – Alijanse za promjene.  Nalog je potpisao Hrvat, Nikola Grabovac, ministar financija u Vladi Alijanse na zahtjev federalnog MUP-a i Faika Lušije. Tako su, ukratko, Zubakovi ministri branili hrvatske interese.

Godinama kasnije mediji su objavili kako je novac prebačen na račun Oscara Were, američkog obavještajca i Kleinove desne ruke. Godinama kasnije Merim Galijatović je, po povratku z zenički KPD, priznao kako je u zamjenu za slobodu surađivao s AID-om na predmetu Leutar.

Država u državi 

Svjedok u predmetu Leutar bio je i Valentin Ćorić, tadašnji ministar unutarnjih poslova Hercegovačko-neretvanske županije. Ćorića su bošnjački mediji tada etiketirali kao nerelevantnog svjedoka jer će, uskoro, po njihovim  tadašnjim procjenama završiti u Haagu zbog ratnih zločina nad Bošnjacima za vrijeme hrvatsko-bošnjačkog sukoba. Iako se time vršio pritisak na Ćorića kako ne bi svjedočio,  pred Sudskim vijećem se pojavio i kazao kako mu je Jozo Leutar govorio o prijetnjama AID-a.
Ćorić je govorio o Leutarevim sukobima s Mehmedom Žilićem i Šefkijom Džihom, njegovim zamjenikom u HNŽ-u.  Leutar je Džihi jedne prilike kazao kako nikada neće dozvoliti da se od BiH napravi džamahirija, na što mu je Džiho odvratio da će “Bošnjaci s Hrvatima ili bez njih, napraviti državu”.

Kako se Petritsch obračunao s “demonima hrvatske politike” 

Šefkija Džiho  je imao pravo. Bošnjački politički establišment napravio je državu, doduše, u državi, već kasnih devedesetih. Po provjerenoj matrici, hrvatske političke predstavnike optuživalo se za separatizam, urušavanje ustavnog poretka FBiH, a bošnjački su prvoborci uz asistencije međunarodne zajednice ostvarili  državu i to u državi.

Sudski postupak protiv “hrvatske šestorke” odvijao se od proljeća 2001. pa do 12. 11. 2002. kada su presudom Salema Mise, predsjednika Sudskog vijeća Kantonalnog suda u Sarajevu, oslobođeni odgovornosti za rušenje Federacije BiH. U tom razdoblju trajao je, kako je sam Petritsch, rekao “obračun s demonima hrvatskog naroda”.  Od 1998. godine do 2002. budućnost Hrvata u BiH nije bila neizvjesnija. Danas, u 2019., izvjesno je samo da budućnost više ne postoji.

Politička eutanazija Hrvata u BiH 

U predmetu protiv Joze Leutara kriminaliziran je politički koncept  hrvatske ravnopravnosti u BiH. Federalna jedinica, treći entitet, savez općina s hrvatskom većinom, modeli nisu važni. Bila je to političko-pravosudno-obavještajna montaža AID-ovih agenata i međunarodne zajednice kojom je otvoren  put za eutanaziju Hrvata kao političkog subjekta u BiH i progon najviših vojnih zapovjednika HVO-a.

Prorok Izetbegović  

Šerif Klein nije imao reakciju na oslobađajuću presudu u predmetu Leutar u studenom 2002. godine. Tek nekoliko mjeseci kasnije je u Kiseljaku novinarki Ani Popović na njeno pitanje kako komentira presudu kazao “I vi i ja znamo da su oni to uradili”.

Čini se kako svu  dramaturgiju  slučaja Leutara najbolje opisuje reakcije tadašnjih članova Predsjedništva BiH, Alije Izetbegovića i Ante Jelavića koji je kazao kako iza atentata na Leutara stoji “najviši politički vrh muslimansko-bošnjačkog naroda” na što je Izetbegović odgovorio kako “ubojice možda nikada neće biti pronađene” i podsjetio na “atentate na Alda Moroa, Olofa Palmea i Johna  Kennedyja koji nikad nisu razriješeni, pa se i s atentatom na Leutara može upravo tako desiti”.

Gloria Lujanović/Dnevnik.ba

(Nastavit će se)

Kako je ubojstvom Joze Leutara najavljena politička eliminacija Hrvata iz BiH

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Knjiga koja pobija lažne mitove o Hrvatskoj i Domovinskom ratu – pročitajte je!

Objavljeno

na

Objavio

Predsjednik i utemeljitelj hrvatskog Instituta za istraživanje hibridnih sukoba (IIHS), dr. sc. Gordan Akrap s pravom kaže:

Dokazano je da se društvene mreže, kao uostalom i cijeli digitalni prostor, koriste kao sredstvo za nametanje vlastitih ciljeva. Nekad se volja nametala oružanom silom, danas se ostvaruje postignutom dominacijom u informacijskom i medijskom prostoru.”

(Vidi: https://zagrebsecurityforum.com/news/id/1078#.Xch2KNVKjIU; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 10.11.2019.)

Ovo bi mogla biti jedna od najkraćih i najsažetijih ocjena društvene uloge najmoćnijeg medija danas – Interneta čije važnosti i utjecaja mnogi još uvijek nisu svjesni.

Rat informacijama, pri čemu se poluistine ili laži ciljano koriste radi ostvarivanja određenih ciljeva naša je stvarnost i ukoliko prije to shvatimo, utoliko ćemo se djelotvornije moći suprotstaviti toj globalnoj pošasti.

Za početak nastojmo sve što vidimo, čujemo i pročitamo u medijima staviti pod sumnju – pogotovu kad je riječ o važnim stvarima, procesima i događajima – i potrudimo se potražiti pravu istinu usporedbom više izvora i uz pomoć logičkog razmišljanja i zaključivanja.

Ne prihvaćajmo ništa ako nismo sigurni da je utemeljeno na argumentima i materijalnim dokazima i budimo uvijek svjesni toga da su mediji (uključujući i Internet) danas „bojište“ na kojemu se vodi rat informacijama čiji je krajnji cilj utjecaj na naše stavove i mišljenje.

Žalosna je činjenica da se danas u Hrvatskoj sve ono što je na tragu propitkivanja istine i istraživanja društvenih fenomena zanemaruje, ignorira ili namjerno potiskuje, tako da su građani prepušteni jednostranom informiranju koje najčešće nema nikakve veze s temeljnom ulogom medija čija bi svrha trebala biti pravodobno i istinito izvještavanje javnosti.

Najveći dio hrvatskih građana zacijelo niti ne zna za postojanje spomenutog Instituta za istraživanje hibridnih sukoba ili to možda smatra nevažnim, pa čak povezuje i s teorijama urote ili pripisuje nekom futurističkom sindromu kojim se bave oni koji nemaju pametnija posla.

Svjedoci smo, međutim, kako su u posljednjih 20 i više godina kod nas stvorene brojne „crne legende“ ili negativni mitovi o razdoblju naše novije povijesti – pogotovu vezano za proces raspada SFRJ, osamostaljenje Republike Hrvatske, Domovinski rat i poraće.

Oni koji misle kako su ti mitovi nastali spontano, u velikoj su zabludi.

To su ciljane, osmišljene operacije koje su provedene po obrascima specijalnog rata – bilo da ih je operacionalizirao KOS, SDB ili su taj posao sinkronizirano odrađivali političko i medijsko podzemlje za račun određenih interesnih krugova ili stranih tajnih službi.

U lipnju ove (2019. godine) iz tiska je u nakladi Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra domovinskog rata (HMDCDR) izašla jedna vrlo značajna i vrijedna knjiga, koja je, naravno, od mainstream medija prešućena.

Njezin je autor dopredsjednik spomenutog IIHS, dr. sc. Roman Domović, a nosi naziv: U zasjedi dezinformacija  (Informacijske operacije u medijskom prikazu Domovinskog rata).

Riječ je ustvari o proširenoj doktorskoj disertaciji dr. sc. Domovića, znanstvenoj studiji nastaloj na temelju proučavanja fenomena oblikovanja lažnih činjenica i plasiranja lažnih vijesti u medijskom prikazu Domovinskog rata.

Na znanstvenoj analizi primjera medijskih slučajeva koji po svemu imaju odlike informacijskih odnosno specijalnih operacija s krajnjim ciljem utjecanja na percepciju građana i kreiranja javnog mnijenja i to tako da se kao istinite i provjerene usvoje zlonamjerne i neistinite tvrdnje o Domovinskom ratu, autor obrađuje teme:

  • teza o prodaji/izdaji Vukovara,
  • mit o 200 „Tuđmanovih“ obitelji,
  • Globusovi zemljovidi o podjeli Bosne i Hercegovine u Karađorđevu,
  • teza da je zbog hrvatske politike 1990-ih prepolovljen broj Hrvata u BiH,
  • mirovni pregovori šestorice predsjednika republika SFRJ,
  • teza da su sastanci predsjednika Tuđmana s Miloševićem apsurdni i besmisleni
  • Špegeljev plan napada na vojarne JNA.

Primjera ima još, ali autor je ove istaknuo iz jednostavnog razloga što su to udarne operacije koje se kroz dugi niz godina u kontinuitetu u javnom prostoru koriste kako bi se izvršila inverzija tog dijela naše povijesti.

Na ovogodišnjem sajmu knjiga Interliber (12-17 studenoga) u Zagrebu, ova knjiga koja u redovitoj prodaji stoji 150 kuna, moći će se kupiti po sniženoj cijeni.

Doktorski rad dr.sc. Romana Domovića (Informacijske operacije u medijskom prikazu Domovinskog rata) iz 2015. godine koji je bio temelj za ovu knjigu dostupan je na:   http://darhiv.ffzg.unizg.hr/id/eprint/5917/1/Domovi%C4%87%2C%20Roman.pdfhttp://darhiv.ffzg.unizg.hr/id/eprint/5917/1/Domovi%C4%87%2C%20Roman.pdf

Vrijeme je da svatko od nas razmisli i upita se: možemo li biti indiferentni prema onome što nam se događa, ako smo svjesni kako sve skupa uvelike određuje našu sadašnjost i budućnost?

Želimo li biti aktivni sudionici društvenog i političkog života i odlučivati o svojoj sudbini ili ćemo pristati na ulogu pasivnih promatrača koji su objekt manipulacije medija i interesnih krugova?

Odluka je na nama.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Hrvati s Kosova – zaboravljeni narod koji nestaje u tišini

Objavljeno

na

Objavio

„Dobro došli dragi Janjevčani ponosni na svoju slavnu povijest  koja je sastavni dio povijesti hrvatskoga naroda. Uvijek kao iskreni katolici, budite svjedoci i promicatelji Kristova mira i ljubavi. Neka Gospodin blagoslovi vas i vaše obitelji.“

(Video: https://www.youtube.com/watch?v=N-uOXCz6JUY)

Ovim je riječima naš papa Ivan Pavao Drugi (danas svetac matere Crkve) pozdravio Hrvate s Kosova 6. lipnja 2003. godine u Dubrovniku (istoga dana kad je na čast oltara uzdignuo i proglasio blaženom službenicu Božju, Mariju od Propetog Isusa Petković).

Povijesni izvori govore kako su Hrvati na Kosovu najstarija hrvatska dijaspora. Kolokvijalno ih se naziva „Janjevcima“ (prema mjestu Janjevo u blizini Prištine gdje ih i danas još uvijek većina živi).

Potječu od trgovaca i rudara iz Dubrovnika i Bosne i Hercegovine, a njihova je nazočnost na Kosovu zabilježena već početkom XIV stoljeća. U povijesnim burama i nepogodama održala ih je jedino katolička vjera koju su kroz cijelu svoju povijest ljubomorno čuvali i njegovali i ona je neodvojivi dio njihova hrvatskoga identiteta.

Prvo spominjanje Janjeva zabilježeno je 1303. godine, kad Rimski papa Benedikt XII ovo mjesto navodi kao središte katoličke župe Svetog Nikole. Naziv „Janjevo“ prema predaji su donijeli doseljenici iz Janjine na poluotoku Pelješcu, koji je u to vrijeme bio dijelom Dubrovačke Republike.

Malo je poznato da je zvono na crkvi svetoga Nikole u Janjevu (iz 1368. godine) najstarije crkveno zvono u Hrvata i to je vrlo zanimljiv podatak koji mnogo govori o važnoj ulozi vjere u životu naroda stoljećima izoliranog i odvojenog od svoje matice.

Janjevci tradicionalno, od srednjega vijeka, pohode Festu svetoga Vlaha u Dubrovniku, gdje su neizostavni dio procesije, vrlo rado primani i zapaženi po svojim prekrasnim i živopisnim narodnim nošnjama.

Narod je to koji je, međutim, iskusio sve pošasti života u krajnje nepovoljnom okruženju i na svojoj koži osjetio što znači biti nepoželjna manjina.

Pored agresivne islamizacije koja se stoljećima provodila od strane Osmanlija, ova je grana hrvatskoga stabla bila izložena srpskom i albanskom radikalnom nacionalizmu. Kad je taj prostor ušao u sastav Kraljevine Srbije (1912. godine), započinje naročito teško razdoblje obilježeno pojačanim progonima i iseljavanjem Hrvata, a najveći egzodus uslijedio je 1948. godine, pod vlašću komunista koji su provodili istu politiku segregacije prema manjinama kao i velikosrpska klika u razdoblju od 1918. do 1941. godine.

Najveći broj stanovnika hrvatske nacionalnosti bio je koncentriran u Janjevu i Letnici, gdje ih je sve do prije tridesetak godina još uvijek živjelo preko 9.000.

Kad je novija povijest u pitanju, najteže razdoblje za Hrvate s Kosova bile su 90-e godine XX stoljeća. Od sredine osamdesetih bili su izloženi pritiscima Srbije i kosovskih Srba, budući da ih se promatralo kao „nelojalne građane“ i „saveznike albanskih separatista“. Kako se zaoštravalo u odnosima između Srbije i Hrvatske, tako je i njihov položaj postajao sve teži. Iz Letnice su bili primorani odlaziti već od 1992. godine, a iz Janjeva je najveći progon uslijedio početkom 1993. godine.

Hrvatska je svim silama nastojala ublažiti njihovu nesreću, primila ih i naselila velikim dijelom na ispražnjenim područjima (napuštenim tijekom agresije), ali ima ih i u svim drugim krajevima Hrvatske – najviše u Đulovcu kod Voćina (1.800), Kistanju (oko 1.400), Dumačama kod Petrinje (oko 350), a žive i u: Zagrebu, Rijeci, Crikvenici, Dugom Selu, Brckovljanu (kod Dugog Sela), na Krku i u Dubrovniku.

Danas ih u Janjevu nema više od 300 (od nekadašnjih 4.900) u Letnici 38 (od prijašnjih 4.000) i to mahom starih osoba. Hrvati tamo nemaju status nacionalne manjine, pa niti mogućnosti školovanja na materinjem jeziku, a većina ih živi u potpuno neprimjerenim uvjetima (bez struje i vode), onako kako se živjelo nekad, prije 200-300 godina, tako da se od strane katoličke crkve i nekih organizacija i udruga samih kosovskih Hrvata razmatra mogućnost njihova potpunog preseljenja u Dubrovnik i Zagreb.

Jedina organizacija koja još uvijek čuva identitet ove naše manjine i brine o njegovanju kulture i tradicije Hrvata na domicilnim područjima Kosova je Udruga ‘Sveti Nikola’ u Janjevu (utemeljena 2010. godine). Najveći problem u svemu jeste to što mladih gotovo i nema.

Prije nepunih mjesec dana (11. listopada 2019.), u Kistanju je u spomen na 20-u obljetnicu dolaska janjevskih Hrvata u ovo mjesto, predstavljena monografija Kistanje – Novo Janjevo 1997. – 2017.. Urednici ove vrijedne knjige su Zvonimir Ancić i Roko Antić, a nakladnik župa Prikazanje BDM u Kistanjama.

Na 487 stranica, u šest tematskih cjelina, sadržano je 38 stručnih i novinarskih tekstova (od 25 autora) kojima je obuhvaćeno ovo razdoblje od dva desetljeća života janjevskih Hrvata u Kistanjama, s presjekom njihove bogate povijesti ispunjene neprekidnom borbom za preživljavanje i opstankom.

Ovom prigodom ne mogu ne spomenuti i krajnje negativan, pa i rasistički stav prema ovom dijelu hrvatskoga naroda, koje neki u Hrvatskoj promatraju kao „nametnike“ i „uljeze“, što taj vrijedni, pošteni i pobožni puk ni u kojemu slučaju ne zaslužuje.

Oni nisu došli na tuđe, niti su komu što oteli.

Teška muka ih je nagnala da poslije tolikih stoljeća odolijevanja svim pošastima i nedaćama napuste svoja ognjišta i zaštitu potraže u matičnoj Domovini. Od nas ne traže ništa – samo malo razumijevanja i poštovanja, minimum one kršćanske i ljudske solidarnosti na koju smo obvezni prema svima, pa i onima koji nisu dijelom našeg naroda.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari