Pratite nas

Kolumne

Kako nas je porazio Homo Balkanicus?

Objavljeno

na

Tako to uvijek biva: dobiješ obrambeni rat protiv vojne agresije, a onda te nešto neprijateljsko, dok još nisi ni postao svjestan opasnosti, porazi tamo gdje si najmanje očekivao – na kulturnom i psihološkom planu. Možda će zvučati preradikalno, ali moram to reći kao Hrvat i Europljanin (ma što to danas značilo, ako još išta znači): tzv. „cajke“, „turbofolk“, taj balkanski narodnjački melos smatram anticivilizacijskim virusom i pseudoglazbom, nečim primordijalnim i neprijateljskim hrvatskom europskom duhu (ako ga još igdje ima).

[ad id=”93788″]

Kad netko u našem mediteranskom i još uvijek srednjo-europskom kontekstu razvali narodnjake iz automobila ili iz svog stana, tako da se trese cijeli kvart, doživljavam to kao kulturalnu i mentalitetsku agresiju. Uglavnom, kad se to dogodi, a događa se često, od birtija, disco-klubova, pireva i koncerata – glavni akteri su hrvatska mladež. Što se to s nama dogodilo? U čemu je pogriješila moja generacija, kakav nam se to virus ubacio u odgojni program? Što nam je promaklo?

Piše: Zoran Vukman

Za moj naraštaj bilo je sablažnjivo slušati „cajke“. Iako su osamdesete bile godine haračenja Lepe Brene koja je preteča opće komercijalizacije balkanskih narodnjaka, koji su u našim krajevima bili mogući tek u opskurnim rubnim birtijama, mi smo još uvijek slušali domaću i stranu rock-glazbu, dijelili se adolescentski na „šminkere“, heavy-metalce, pankere, rockere, post-hipije, a „cajke“ su nam bile nešto strano i odbojno. Već idući naraštaj koji se rodio devedesetih u dvijetisućitima izgubio je svaki glazbeni ukus i kriterij, mladi danas slušaju svašta, a najviše – narodnjake. Moram priznati da se nikada nisam oporavio od tog kulturološkog šoka.

5p0t_200_200Nedavno je neki Boban Rajović napunio Spaladium arenu. Kažem „neki“ jer ne znam što se može reći o balkanskoj muškoj ili ženskoj „pevaljci“ a da bude reprezentativno za naš kulturološki kod. I da je vrijedno spomena. No ušli su nam u mentalni i društveni prostor kao pošast, mladi luduju za tim balkanskim kicošima, pa je taj Rajović, jedan u nizu, napunio arenu i izazvao histeriju curica kao da je Elvis Presley u najboljim danima. Svi psihosociološki i kulturalni kriteriji ovdje padaju u vodu. Što reći u toj bespomoćnosti pred nadiranjem homo balkancusa koji nas poražava i osvaja nevojnim sredstvima?
Da budem precizan, ne govorim ovdje o homo balkanicusu u etničkom ili rasnom smislu, govorim o kulturološkom prototipu balkanskog primitivca, čovjeka afektacije, golih emocija, primordijalnih strasti, niske kulture, o kulturi spontaniteta razbijanja čaša koja jednako zahvaća i nas Hrvate – ne više na rubnim područjima pribalkanskim, nego je ušao u srce naše mucave mediteranske i srednjo-europske kulture u izumiranju. Balkan nas proždire iznutra. Činjenica je da je dio ovog naroda odgojen u tom balkanskom kodu i da nismo imali dovoljno jaku inteligenciju koja bi ga kultivirala i europejizirala. Homo balkanicus je anticivilizacijski fenomen, produkt jedne ruralne kulture koja se nije uzdigla iznad svoje neolitske svijesti.

Zapadnom Europljaninu iz kojega je izvjetrila svaka strast, homo balkanicus je živa egzotika i svakako zanimljivija od nas europskih konzervativnih Hrvata pretvorenih u manjinu unutar vlastitoga naroda. Izgubili smo tlo pod nogama, kao da nikomu i nigdje ne pripadamo, ugroženi sa svih strana dok Balkan nadire, Europa nas se odriče – uvijek, više ili manje otvoreno, naginje ka tomu da Balkan privuče u vlastita njedra. Zapadni političari nisu svjesni da Balkan ima dovoljno atavističkog potencijala da je balkanizira, i da među sirijskim izbjeglicama ima više kulture i profinjenosti nego među cajkaškim Balkancima.

Priznajem da sam neizlječivi balkanofob. Balkan je crna rupa Europe, Mordor, zemlja onkraj svake civilizacije. Nikada sam za sebe Balkan nije ni mogao postati civilizacija. Imam li pravo podignuti glas protiv kulturalne agresije i pozvati barem tu manjinu – ostatke ostataka s kulturnom samosvješću u ovome narodu, da shvati ozbiljnost situacije i da je odgoj naše djece kontinuirana žrtva, borba za vrednote koje nisu više samorazumljive nego ih obaraju i sa Zapada i sa Istoka?

Zlo je najgore kad nam uzima dušu djece. Kako je moguće da neki Boban Rajović usred Splita hrvatskoj mladeži postaje uzor i prodaje im jeftine priče o ostvarenju svojih snova? Zapanjujuće je da su arenu mahom napunile žene i djevojke. Kako će one sutra odgajati svoju djecu? I onda govorimo o kurikulumu, školstvu i Maruliću? Ne želim da se stekne dojam da ikoga podcjenjujem na ljudskoj razini, ali kad je riječ o toj histeriji za narodnjacima, onda se usuđujem reći da takva primordijalna i primitivna glazba stvara ozračje antikulturalne nedotupavnosti, formira ljude koji su pogodni kao glina za političku i svaku drugu manipulaciju.

Novi primitivizam u Hrvatskoj gazi sve pred sobom, iz ruralnih i prigradskih područja ušao je u srce hrvatskog urbaniteta, poseljačio je i nivelirao je sve na razinu balkaniteta koji nas izjeda i poražava gore od najgoreg ideološkog titoizma! Kako se obraniti od ove vrste agresije – što je s kulturnim Hrvatom koji nije Balkanac i koji se nalazi u kulturalnom smislu između frljićevskog antifa-primitivizma i nacionalnog cajkaškog primitivizma, između lijeve i desne nekulture, pri čemu se lijeva izdaje za „pravu“ urbanu kulturu? Komu mi pripadamo, mi koji nismo narodnjački homo balkanicusi? Hoćemo li zatražiti status kulturne manjine unutar vlastitoga naroda?

[ad id=”93788″]

Turbo-folk atavizmi

 

O ukusima se općenito ne raspravlja. Nije mi ovdje namjera ni ulaziti u tuđe glazbene ukuse. Ja govorim o nedostatku, odsuću svakog glazbenog ukusa, a ludovanje za narodnjacima nije samo to, nego jedan puno ozbiljniji fenomen: buđenje atavizama onkraj svake kulture. Ne bih rekao ni da se radi o pokretu anti-kulture ili pukog neopoganstva, nego prije svega o potpunoj akulturalnosti, o stanovitoj „primordijalnoj juhi“ u kojoj je umiješano sve i svašta, gdje se još nije ništa razlučilo, to je pretkulturni čovjek.
U jednom dijelu Balkana takva glazba je stanje duha i uma, mentalitet iz kojeg izvire njegovo cijukanje i zavijanje, glazba koja kod kulturnih budi obrambeni refleks a kod nekulturnih emocionalni trans praćen razbijanjem čaša, svojevrsno pražnjenje – nazvati to glazbom i kulturom bilo bi kao da primata koji mlati s kosti po kamenu, nazovemo izumiteljem. Ovdje je riječ o masovnoj pojavi pret-kulture, o padu u samozaborav, u neolitsko stanje duha, o kulturalnoj deevoluciji koja bi nas kao simptom trebala itekako zabrinuti – jer ako je to sve što imamo reći, ako je to okvir za sazrijevanje mladih, onda se pitam u kakvu smo slijepu ulicu zašli.
Netko će reći, bolje i to slušati nego ove ili one rockerske „drogaše“. No i nekada su ti rockeri proizlazili iz jednog bunta koji je imao smisla i svoj kulturalni kod, ovdje je sve svedemo na afektivni emocionalizam, na izvitopereni folk, na priglupost koja razbija čelom čašu (metaforički i doslovno) koja nema nikakve kulture ni životne filozofije, koja se ne pita i ne traži odgovore ni o čemu, koja živi svoj život u intelektualnoj ravnini i povremeno se emocionalno prazni na primitivne načine. Ne samo da u turbofolku nema nikakve vrijednosti, ni glazbene ni kulturne, nego je turbo-folk sredstvo anti-kulturne nivelacije masa i onesposobljavanje za bilo kakvu kulturnu avangardu i napredak.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Neće kazandžije u svijet, a i kada odu – shvate da im nigdje nije dobro kao ovdje

Objavljeno

na

Objavio

Nakon dugo vremena opet se oglasio Branimir Johnny Štulić uvrnutim priopćenjem. Ljuti se na kazandžiju Radu. Šerbedžiju, naravno. Zato što Rade laže i lažno se predstavlja njegovim prijateljem: ”Taj kazandžija Šerbedžija mračno laže. Johnny ga nikad nije zvao u šetnju po Zagrebu, niti mu je napravio pjesmu, niti su ikada bili prijatelji, upravo obrnuto, on je njega jednom zgodom, po svojoj želji, provozao svojim mercedesom da bi s njime divno šutio, međutim, iskoristi taj svoj poziv da tu pjesmu lakše otuđi i ubaci u svoju predstavu bez pitanja, dapače, da to sakrije, on nju potom i snimi, a sad već tim gnjusnim lažima opravdava i sam razlog svog opakog postojanja.” Godine koje su prošle, za mene barem, Štulićevim su pjesmama oduzele nekadašnju draž, ali ono nešto što titra na tromeđi diletantizma, banalnosti i genijalnosti ne može im se poreći. To nešto izbija i iz ovog zlovoljnog demantija.

Kazandžija je turcizam, znači: kotlar, obrtnik koji izrađuje kotlove i druge posude od bakra ili mjedi. Međutim, u simboličnom smislu kazan u vječito gladnim balkanskim gudurama predstavlja stjecište svih zemaljskih dobara, a prvo se namire oni koji su bliže kazanu. Pa tako ‘kazandžija’ može značiti i ‘onaj tko je uvijek uz kazan’. U tom kontekstu državne jasle, korito i kazan svojevrsni su sinonimi, a kazandžije, jaslari, koritari naša sudbina. Treba biti pošten i priznati da kazandžija Rade nije možda najbolji egzemplar kazandžije jer je on ovu zajednicu ponečim i zadužio, primjerice ulogom Matana u Prosjacima i sinovima, a kakvu-takvu glumačku karijeru ostvario je i izvan granica Regiona; no privatizacija Brijuna, naglašena jugoslavenština i još ponešto svrstavaju ga u tu kategoriju.

Tipičan kazandžija njeguje osobitu vrstu reciprociteta naspram države na čiji se ”kazan” nakačio: koliko beriva iz ”kazana” povuče, toliko žuči natrag isporuči. Na njihovu sreću zlovolja prema hrvatskoj državnosti u suvremenoj je Hrvatskoj roba koja ima dobru prođu. Zato kazandžijama ide bolje no ikada u posljednjih tridesetak godina. Kazandžija najviše ima u politici, medijima i kulturi jer se tu – da ostanem na tragu B. J. Štulića –  najmračnije laže. Posebna su sorta kazandžije umjetnici. Ruku na srce, ”kazan” je ono što drži sve te Frljiće, Mataniće, Tomiće i ostale kekine u državi u kojoj je još uvijek na zastavi ”šahovnica” i platežno sredstvo kuna. Isti je razlog i ,,kazandžiju Radu” dovabio natrag iz dalekog svijeta.

Neće kazandžije u svijet, a i kada odu – shvate da im nigdje nije dobro kao ovdje. Tako slušam kazandžiju Edina zvanog Edo kod kazandžije Ace. Edo je bio pet ili koliko već godina u Izraelu, zbog ljubavi, i to je lijepo. Pa se vratio, valjda zbog domotužja, i to je lijepo. Premda se vratio nešto zapadnije, ali nećemo sada sitničariti. Stanković mu, očito je, radi promociju za veliki koncert u Domu sportova 16. studenog 2018. Koncert je, zapravo, trebao biti devetoga, međutim iz ”tehničkih razloga” odgođen je za tjedan dana. Netko zloban mogao bi pomisliti da su ti ”tehnički razlozi” nedovoljan broj prodanih ulaznica. Bilo kako bilo, uskočio je Aleksandar Stanković da pomogne kao drug drugu iliti kazandžija kazandžiji.

Mediji su inače skloni Edinu Osmiću, u samo zadnjih tjedan dana tri velika intervjua: u Večernjem listu, na N1 i na HTV-u. Kada bi netko na HTV-u, iako takvog nema, ugostio Marka Perkovića i promovirao njegov koncert te malo zapjevao s Markom kao Aca s Edinom – digla bi se na noge cijela ta ”kazandžijska Hrvatska”, sve dok taj netko ne bi dobio otkaz. Ta ”kazandžijska” ili ”antifašistička” Hrvatska već dva desetljeća sve drži u rukama i pomalo cijedi Hrvatsku kao limun. Njima limunada, nama gorčina. Kuži Edin kako stvari stoji pa onako hinjenom bosanskom priprostošću gudi ”antifašističkim” ušima: ”Najzajebanije je to što se kod nas fašizam izjednačava s antifašizmom”. No, da Edin nije tipični zapadnjački ljevičar, udaljen od stvarnosti, svjedoči njegova fina diskriminacija imigrantske opasnosti za Bihać i za Zagreb. Veli Edin da imigranti nisu baš nikakva opasnost za Hrvatsku jer ionako ne žele ostati u Hrvatskoj, dok su, eto, opasnost za Bihać i BiH jer se Bosna i Hercegovina nije u stanju nositi s tim problemom. Kao da imigranti žele ostati u Bihaću!?

Još bi mu čovjek i oprostio to o imigrantima da nije izvalio sljedeće:  ”Ne mogu ni ja reći da su svi Hrvati fašisti zbog 20 idiota.” Iz konteksta je bilo vidljivo da se referirao na svojedobno postrojavanje Keleminčevih ridikula na Trgu bana Jelačića. Krajnje je maliciozno na temelju tako marginalnih pojava pod povećalo stavljati cijelu naciju, pa onda velikodušno priznati da ipak svi Hrvati nisu fašisti! To je trenutak u kojemu je Edin Osmić uvrijedio zemlju koja mu je pružila utočište od rata, omogućila obrazovanje i estradnu karijeru, i da je Hrvatska država nalik Izraelu u kojemu je Edin donedavno boravio – sigurno više nikada ne bi dobio priliku na javnoj televiziji blatiti zemlju koja mu je toliko dala.

Ipak, sve su to sitnice naspram onog što nam radi Veliki Kazandžija dok nam, blagoglagoljeći o europskim vrijednostima, zemlju priprema da postane odlagalište za zapadnu Europu neupotrebljivih imigranata. Uistinu, kazandžije mračno lažu.

Damir Pešorda/Hrvatski tjednik /Hrvatsko nebo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Zašto je Nitko tako jak i kakva mu je budućnost?

Objavljeno

na

Objavio

Tijekom deset godina pisanja Kratkog espressa tema mi je, među istaknutim osobama na političkoj i društvenoj sceni, bio već gotovo svatko. Sada je konačno na red došao Nitko.

Pisati o Nikome u jesen 2018. je nezaobilazno, jer je dotični Nitko politički relevantna, istina prazna figura u političkom sustavu Hrvatske.

Prema zadnjem CRO Demoskopu, redovnom mjesečnom istraživanju o političkim preferencijama građana, nakon tri mjeseca “Nitko” (niti jedan političar) se vratio na vrh ljestvice pozitivnog doživljaja hrvatskih političara.

Nitko je tako godinu dana pred predsjedničke izbore potisnuo aktualnu predsjednicu Grabar Kitarović na drugo mjesto. “Nitko” je najučestaliji odgovor u studenom s izborom od 21,1 posto (prema 20,0 posto u listopadu), dok je Kolinda Grabar Kitarović druga s izborom od 20 posto (prema prošlomjesečnih 19,8 posto).

Trend je jasan, dok je potpora aktualnoj predsjednici blago pala, Nitko je narastao za više od postotka, i čini se da ga nitko drugi ne može zaustaviti. Važno je napomenutu, kada govorimo o simpatizerima Nikoga, da se ne radi o ljudima koji su odbili sudjelovati u anketi, već o onima su se izjasnili, dakle, prihvatili pravila igre i odgovorili, i to tako da im je najdraži Nitko, piše Nino Raspudić / Večernji list

Tko bi dakle, prema trenutnim anketama mogao potući Kolindu Grabar Kitarović na sljedećim izborima? Nitko. Istina, po anketama je i Ivo Josipović imao prednost pred istom protukandidatkinjom, i to znatno veću, pa je na koncu izgubio. Ali Nitko se čini konkretnijim i perspektivnijim.

Nitko, za razliku od svih drugih ponuđenih imena, ima tu prednost što ne iritira birače. Kakav mu je stil odijevanja? Nikakav. Kakav auto vozi? Nikakav. Gdje stanuje? Nigdje. Nema rodbine, nema prošlosti. Nema predaka koji su sudjelovali u Drugom svjetskom ratu. Nitko nije imao nikakvu ulogu u privatizaciji. Nitko ne bi pritrčao drugoj stranci jer oni time ne bi dobili ništa. Nitko nikome ne smeta.

Nitko jest samo utoliko što nije, što ga nema. No problem je što Nitko nije jedinstven. Naš Nitko nije isti kao njihov Nitko. Nitko su dakle mnogi, koju mogu biti jedinstveni Nitko toliko dugo dok su samo potencijalni netko.

Objedinjava ih samo ono što (još) nije. Čim bi se to aktualiziralo kao stvarni Netko, raspršila bi se snaga i trenutna prednost Nikoga. Svatko ima svoga Nitko, zato ga svi vole, zbog apstraktnosti i univerzalne razmjenjivost. On je nešto poput novca. Tisuću kuna može po potrebi biti kaput, izlet u Veneciju, četvrt teleta, tečaj šivanja, sunčane naočale i puno drugih, međusobno nepovezanih stvari.

Kao što nisu isti, primjerice, katolički ateist i protestantski ateist, već nužno dijelom pokazuju i osobine onoga što nisu, od čega su se odmakli, tako nije isto lijevi i desni Nitko. Što su ljudi nezadovoljniji političkom scenom, Nitko je veći. Što je stanje na političkoj sceni bolje to Nitko ima manju potporu. Tko, dakle, profitira od toga što su političari loši, prijetvorni, korumpirani? Nitko. Evo ga već na 21%!

Mnogi bi željeli zauzeti taj prostor. Dalija Orešković bi silno željela biti Nitko. Marko Vučetić se već ponudio da bude Uvjetni Nitko, dok se ne pojavi bolji, kojeg bi, kaže, rado podržao. Oni koju su već etablirani na političkoj sceni i koji po popularnosti Nikome gledaju u leđa silno se trude da netko ne bi postao Nitko, tj. zauzeo njegovo mjesto.

Točnije, oni se prije svega brinu da Nitko ostane Nitko. No, možda je upravo on naš pravi suveren? Prazno mjesto u sistemu oko kojeg se sve okuplja i koje nas još jedino drži zajedno? Možda, nesvjesno, hrvatska politika odavno teži njemu?

Ljudi bez svojstava i sada nas vode. Kakva nam je vanjska politika? Nikakva. Kao da je vodi Nitko. Tko iz Hrvatske može pomoći Hrvatima u BiH? Nitko. Znakovito je kako je gospodarstvo naviše naraslo za vrijeme tehničke vlade, u, izgleda za nas idealnoj situaciji, kada se na pitanje tko upravlja ekonomijom moglo mirne duše reći – Nitko. Dokle Nitko može rasti? Kakva mu je politička budućnost? Bi li promjena izbornog zakona utjecala na njegov rejting? Ova pitanja još čekaju odgovor. Možda je s recept za dobivanje velike potpore birača u Hrvatskoj 2018. sastoji u tome da budeš što sličniji Nikome. Da o polarizirajućim stvarima nemaš stava.

Jer nitko nema ništa protiv Nikoga. Političar Nitko nema neprijatelja. Moraš biti netko da bi imao protivnike. Protivnici te i čine nekim. Svaka determinacija je negacija. Ako si lijevi ne možeš biti i desni. Ako sjediš, onda ne stojiš niti ležiš. Ono što nisi te definira jednako kao i ono što jesi, samo s druge strane identitetske granice. Vrh politike danas je Nitko. Ni stari ni mladi, ni ženstveni ni muževni, ni lijevi ni desni.

Nitko možda već istinski vlada hrvatskom, budući da ima toliku potporu, a nikako da uleti Netko ili više nekih koji bi mu oduzeli prostor. Tko će potpisati Marakeški sporazum? Nitko. Tko će zaustaviti odljev mladih ljudi iz Hrvatske? Nitko. Tko će uvesti pravdu, red i solidarnost? Opet Nitko. Bojim se kako se u dogledno vrijeme nitko neće pojaviti da zauzme mjesto Nikoga. Nitko će tako još dugo biti prvi izbor većine ljudi. A i tko bi ga mogao ugroziti? Koja je tajna da pobijediš Nikoga u anketi? Kakav bi trebao postati? Nikakav.

S druge strane imamo svakakve. Već peti zastupnik SDP-a sada podržava HDZ-ovu vladu, uz HNS koji je pretrčao tamo ranije. A ta HDZ-ova vlada provodi politiku kakvu bi provodili SDP i HNS da su osvojili vlast. Je li, kad se sve to uzme u obzir, Nitko kao najpopularniji političar izraz bunta građana protiv tih Svakakvih?

Puno ih misli da imaju kapaciteta uskočiti i postati relevantni na političkoj sceni bez ikakve stvarne snage. To što si nitko i ništa ne mora značiti da možeš postati Nitko. Nitko je, naime, velika faca. Tko je odaniji od Jandrokovića? Nitko. Tko je dosljedniji od Stipe Mesića? Nitko. Tko je normalniji od Bandića? Nitko. Tko je veći hrvatski domoljub od Vesne Pusić? Nitko. Tko je pošteniji od Ivana Vrdoljaka? Nitko. Tko je veći briselski ćato od Plenkovića? Nitko. Tko još može onako lijepo ugostiti Vučića kao Kolinda Grabar Kitarović? Nitko.

Uzevši sve navedeno u obzir, mogu zaključiti kako me nitko od navedenih do sada nije inspirirao za kolumnu kao Nitko. Ne sumnjam da će još dugo držati vrh ljestvice popularnosti u Hrvatskoj, piše Nino Raspudić / Večernji list

 

Nino Raspudić: Marakeški sporazum je vrlo problematičan dokument, Hrvatska ga ne bi trebala potpisati!

 

 

Nino Raspudić vrlo argumentirano o izborima u BiH i mogućim posljedicama

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari