Pratite nas

Kolumne

Kako nas je porazio Homo Balkanicus?

Objavljeno

na

Tako to uvijek biva: dobiješ obrambeni rat protiv vojne agresije, a onda te nešto neprijateljsko, dok još nisi ni postao svjestan opasnosti, porazi tamo gdje si najmanje očekivao – na kulturnom i psihološkom planu. Možda će zvučati preradikalno, ali moram to reći kao Hrvat i Europljanin (ma što to danas značilo, ako još išta znači): tzv. „cajke“, „turbofolk“, taj balkanski narodnjački melos smatram anticivilizacijskim virusom i pseudoglazbom, nečim primordijalnim i neprijateljskim hrvatskom europskom duhu (ako ga još igdje ima).

[ad id=”93788″]

Kad netko u našem mediteranskom i još uvijek srednjo-europskom kontekstu razvali narodnjake iz automobila ili iz svog stana, tako da se trese cijeli kvart, doživljavam to kao kulturalnu i mentalitetsku agresiju. Uglavnom, kad se to dogodi, a događa se često, od birtija, disco-klubova, pireva i koncerata – glavni akteri su hrvatska mladež. Što se to s nama dogodilo? U čemu je pogriješila moja generacija, kakav nam se to virus ubacio u odgojni program? Što nam je promaklo?

Piše: Zoran Vukman

Za moj naraštaj bilo je sablažnjivo slušati „cajke“. Iako su osamdesete bile godine haračenja Lepe Brene koja je preteča opće komercijalizacije balkanskih narodnjaka, koji su u našim krajevima bili mogući tek u opskurnim rubnim birtijama, mi smo još uvijek slušali domaću i stranu rock-glazbu, dijelili se adolescentski na „šminkere“, heavy-metalce, pankere, rockere, post-hipije, a „cajke“ su nam bile nešto strano i odbojno. Već idući naraštaj koji se rodio devedesetih u dvijetisućitima izgubio je svaki glazbeni ukus i kriterij, mladi danas slušaju svašta, a najviše – narodnjake. Moram priznati da se nikada nisam oporavio od tog kulturološkog šoka.

5p0t_200_200Nedavno je neki Boban Rajović napunio Spaladium arenu. Kažem „neki“ jer ne znam što se može reći o balkanskoj muškoj ili ženskoj „pevaljci“ a da bude reprezentativno za naš kulturološki kod. I da je vrijedno spomena. No ušli su nam u mentalni i društveni prostor kao pošast, mladi luduju za tim balkanskim kicošima, pa je taj Rajović, jedan u nizu, napunio arenu i izazvao histeriju curica kao da je Elvis Presley u najboljim danima. Svi psihosociološki i kulturalni kriteriji ovdje padaju u vodu. Što reći u toj bespomoćnosti pred nadiranjem homo balkancusa koji nas poražava i osvaja nevojnim sredstvima?
Da budem precizan, ne govorim ovdje o homo balkanicusu u etničkom ili rasnom smislu, govorim o kulturološkom prototipu balkanskog primitivca, čovjeka afektacije, golih emocija, primordijalnih strasti, niske kulture, o kulturi spontaniteta razbijanja čaša koja jednako zahvaća i nas Hrvate – ne više na rubnim područjima pribalkanskim, nego je ušao u srce naše mucave mediteranske i srednjo-europske kulture u izumiranju. Balkan nas proždire iznutra. Činjenica je da je dio ovog naroda odgojen u tom balkanskom kodu i da nismo imali dovoljno jaku inteligenciju koja bi ga kultivirala i europejizirala. Homo balkanicus je anticivilizacijski fenomen, produkt jedne ruralne kulture koja se nije uzdigla iznad svoje neolitske svijesti.

Zapadnom Europljaninu iz kojega je izvjetrila svaka strast, homo balkanicus je živa egzotika i svakako zanimljivija od nas europskih konzervativnih Hrvata pretvorenih u manjinu unutar vlastitoga naroda. Izgubili smo tlo pod nogama, kao da nikomu i nigdje ne pripadamo, ugroženi sa svih strana dok Balkan nadire, Europa nas se odriče – uvijek, više ili manje otvoreno, naginje ka tomu da Balkan privuče u vlastita njedra. Zapadni političari nisu svjesni da Balkan ima dovoljno atavističkog potencijala da je balkanizira, i da među sirijskim izbjeglicama ima više kulture i profinjenosti nego među cajkaškim Balkancima.

Priznajem da sam neizlječivi balkanofob. Balkan je crna rupa Europe, Mordor, zemlja onkraj svake civilizacije. Nikada sam za sebe Balkan nije ni mogao postati civilizacija. Imam li pravo podignuti glas protiv kulturalne agresije i pozvati barem tu manjinu – ostatke ostataka s kulturnom samosvješću u ovome narodu, da shvati ozbiljnost situacije i da je odgoj naše djece kontinuirana žrtva, borba za vrednote koje nisu više samorazumljive nego ih obaraju i sa Zapada i sa Istoka?

Zlo je najgore kad nam uzima dušu djece. Kako je moguće da neki Boban Rajović usred Splita hrvatskoj mladeži postaje uzor i prodaje im jeftine priče o ostvarenju svojih snova? Zapanjujuće je da su arenu mahom napunile žene i djevojke. Kako će one sutra odgajati svoju djecu? I onda govorimo o kurikulumu, školstvu i Maruliću? Ne želim da se stekne dojam da ikoga podcjenjujem na ljudskoj razini, ali kad je riječ o toj histeriji za narodnjacima, onda se usuđujem reći da takva primordijalna i primitivna glazba stvara ozračje antikulturalne nedotupavnosti, formira ljude koji su pogodni kao glina za političku i svaku drugu manipulaciju.

Novi primitivizam u Hrvatskoj gazi sve pred sobom, iz ruralnih i prigradskih područja ušao je u srce hrvatskog urbaniteta, poseljačio je i nivelirao je sve na razinu balkaniteta koji nas izjeda i poražava gore od najgoreg ideološkog titoizma! Kako se obraniti od ove vrste agresije – što je s kulturnim Hrvatom koji nije Balkanac i koji se nalazi u kulturalnom smislu između frljićevskog antifa-primitivizma i nacionalnog cajkaškog primitivizma, između lijeve i desne nekulture, pri čemu se lijeva izdaje za „pravu“ urbanu kulturu? Komu mi pripadamo, mi koji nismo narodnjački homo balkanicusi? Hoćemo li zatražiti status kulturne manjine unutar vlastitoga naroda?

[ad id=”93788″]

Turbo-folk atavizmi

 

O ukusima se općenito ne raspravlja. Nije mi ovdje namjera ni ulaziti u tuđe glazbene ukuse. Ja govorim o nedostatku, odsuću svakog glazbenog ukusa, a ludovanje za narodnjacima nije samo to, nego jedan puno ozbiljniji fenomen: buđenje atavizama onkraj svake kulture. Ne bih rekao ni da se radi o pokretu anti-kulture ili pukog neopoganstva, nego prije svega o potpunoj akulturalnosti, o stanovitoj „primordijalnoj juhi“ u kojoj je umiješano sve i svašta, gdje se još nije ništa razlučilo, to je pretkulturni čovjek.
U jednom dijelu Balkana takva glazba je stanje duha i uma, mentalitet iz kojeg izvire njegovo cijukanje i zavijanje, glazba koja kod kulturnih budi obrambeni refleks a kod nekulturnih emocionalni trans praćen razbijanjem čaša, svojevrsno pražnjenje – nazvati to glazbom i kulturom bilo bi kao da primata koji mlati s kosti po kamenu, nazovemo izumiteljem. Ovdje je riječ o masovnoj pojavi pret-kulture, o padu u samozaborav, u neolitsko stanje duha, o kulturalnoj deevoluciji koja bi nas kao simptom trebala itekako zabrinuti – jer ako je to sve što imamo reći, ako je to okvir za sazrijevanje mladih, onda se pitam u kakvu smo slijepu ulicu zašli.
Netko će reći, bolje i to slušati nego ove ili one rockerske „drogaše“. No i nekada su ti rockeri proizlazili iz jednog bunta koji je imao smisla i svoj kulturalni kod, ovdje je sve svedemo na afektivni emocionalizam, na izvitopereni folk, na priglupost koja razbija čelom čašu (metaforički i doslovno) koja nema nikakve kulture ni životne filozofije, koja se ne pita i ne traži odgovore ni o čemu, koja živi svoj život u intelektualnoj ravnini i povremeno se emocionalno prazni na primitivne načine. Ne samo da u turbofolku nema nikakve vrijednosti, ni glazbene ni kulturne, nego je turbo-folk sredstvo anti-kulturne nivelacije masa i onesposobljavanje za bilo kakvu kulturnu avangardu i napredak.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Pero Kovačević: Sretan ti 27. rođendan Hrvatska vojsko!

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Boris Kovacev / CROPIX

Hrvatska vojska odnosno oružane snage Republike Hrvatske 28. svibnja slave svoj 27. rođendan.

Kao aktivni sudionik ustrojavanja obrambenog sustava Republike Hrvatske i stvaranja Hrvatske vojske prisjetit ću nas kako je stvarana Hrvatske vojska.

Sudjelovati u tom procesu mi je bila istinska čast i ponos, biti dio tima pokojnog predsjednika Franje Tuđmana, ministra Gojka Šuška, generala Janka Bobetka i Zvonimira Červenka i drugih .

Naime, 28. svibnja 1991. godine, na stadionu Zagreba u Kranjčevićevoj ulici u Zagrebu, prvi put u javnosti su predstavljene prve postrojbe Zbora narodne garde. Zbog toga se 28. svibnja obilježava Danom oružanih snaga RH.

Hrvatska vojska, kao i cjelokupni obrambeni sustav stvarani su zapravo iz ničega, u posebno složenim ratnim okolnostima. Tada je istodobno trebalo zaustavljati neprijateljsku agresiju i od samog početka ustrojavati vlastitu oružanu silu pripravnu za borbu protiv svih onih koji su nasrnuli na Hrvatsku. Mnogi su se problemi rješavali u ”hodu”. Ali, drugog izbora nije bilo.

Istodobno s odlučnom obranom i borbom za međunarodno priznanje, postupno su stvarani elementi obrambenog ustroja i sustava. Ova, nimalo laka zadaća se ostvarivala kontinuiranim procesom u kojem se uvjetno može razlikovati nekoliko faza-razdoblja.

U prvoj fazi, obrana se organizirala unutar policijskog sustava i provodila legalnim djelatnim i pričuvnim snagama MUP-a. Postrojbe MUP-a su ujedno i prve obrambene postrojbe Hrvatske. To je bilo i jedino moguće rješenje, dovijajući se takvoj mogućnosti u tadašnjim ustavopravnim okvirima u kojima se nalazila Hrvatska.

U drugoj fazi potpuno je jasno da se samostalnost Hrvatske ne može obraniti bez borbe, što je značilo da Hrvatska mora odlučno i neodložno započeti sa stvaranjem svoje oružane sile i cjelovitog obrambenog sustava.

Pitanje koje je i dalje predstavljalo prepreku, bilo je na koji način sustavu obrane i Hrvatskoj vojsci dati potrebni legalitet- pravnu osnovu. Rješenje je i dalje bilo u okvirima MUP-a i policijskih snaga, i to donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o unutarnjim poslovima, 17. travnja 1991. godine.

Tim se izmjenama djelatnost unutarnjih poslova proširuje i na provedbu obrambenih zadaća, te se unutar policijskih snaga Odlukom o ustrojstvu Zbora narodne garde, koju je donio predsjednik Republike 20. travnja 1991. godine, ustrojavaju i prve postrojbe Zbora narodne garde.

Te postrojbe ustrojene su kao profesionalne oružane postrojbe s vojnim ustrojstvom za provedbu obrambenih i redarstvenih zadaća. Formalno su ustrojene unutar policijskog sustava, ali pod Zapovjedništvom Zbora narodne garde koje je bilo u sastavu Ministarstva obrane.

Prve brigade Zbora narodne garde službeno su osnovane u razdoblju od 10. do 15. svibnja 1991. godine, a Zapovjedništvo Zbora narodne garde osnovano je 21. travnja 1991. godine.

Postrojbe Zbora narodne garde bile su ustrojene većinom od pripadnika policije za posebne namjene i dragovoljaca, koji su tada postali i prvi profesionalni vojnici Hrvatske vojske. Na taj način postrojbe Zbora narodne garde postale su jezgra i prvi početak Hrvatske vojske.

Prve postrojbe Zbora narodne garde su 28. svibnja 1991. godine u Zagrebu, prvi put predstavljene javnosti. U proljeće 1991. godine započinje i samoorganiziranje hrvatskog naroda i ostalih građana Hrvatske za obranu u dobrovoljačke postrojbe Narodne zaštite, koje su službeno ustrojene Odlukom tadašnjeg Vrhovnog vijeća od 30. lipnja 1991. godine.

Treću fazu u stvaranju i razvoju Hrvatske vojske čini razdoblje usvajanja Zakona o obrani, 26. lipnja 1991. godine. Time su konačno stvorene pravne osnove za ustrojavanje Hrvatske vojske i obrambenog sustava.

U srpnju 1991. godine, radi bolje organizacije obrane, koordinacije snaga koje su u njoj sudjelovale te učinkovitog vođenja i zapovijedanja, osnivaju se Republički, regionalni i općinski krizni štabovi.

Dana 17.kolovoza 1991. predsjednik Republike donosi temeljne dokumente za povezivanje elmenata obrambenog ustroja Hrvatske:

• Plan obrane RH;
• Plan uporabe oružanih snaga RH i
• Plan osvajanja vojarni tzv „JNA“

Agresija na Hrvatsku sve je više eskalirala i prerasla u otvoreni rat protiv Hrvatske svim sredstvima,a Hrvatska vojska stasa u respektabilnu oružanu silu i razvija sve tri grane: Kopnenu vojsku, Hrvatsku ratnu mornaricu i Hrvatsko zrakoplovstvo i protuzračnu obranu.

Četvrta faza u razvoju Hrvatske vojske i obrambenog sustava je intezivna i ubrzana poduka svih njezinih pripadnika i postrojbi za oslobađanje privremeno okupiranih područja i izvođenje oslobodilačkih vojno-redarstvenih akcija: Bljesak, Oluja , Južni potez, Maestral…

Učinkovitost obrambenog sustava na najbolji način potvrđuje vrijeme trajanja oslobodilačkih operacija: ”Bljesak” – 36 sati, ”Oluja”-84 sata. To su ujedno bile i najveće operacije Hrvatske vojske. U operaciji”Oluja” sudjelovalo je 138 500 pripadnika HV, MUP-a i HVO .

Sretan ti 27. rođendan.

 

Pero Kovačević

Promaknuća, odlikovanja i pohvale u prigodi Dana Oružanih snaga RH

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Dolinom Neretve se brzo prodre do hrvatske jadranske obale

Objavljeno

na

Objavio

Bošnjački prijedlog izbornoga zakona nije škodljiv za hrvatske interese i opstanak hrvatskoga naroda pod uvjetom da on bude primjenjiv na teritoriju hrvatske federalne jedinice, koja treba biti jednakopravna Republici Srpskoj i neosmanskoj zemljici, koju priželjkuju Bošnjaci. Zašto im to, kad već ne će Zapad, ne bi priuštili hercegbosanski Hrvati!?

Mnogo je vremena, dobre volje i partnerskih riječi utrošeno u beznadni pokušaj oživotvorenja bošnjačko-hrvatskoga partnerstva u Federaciji, ali i u cjelokupnim bošnjačko-hrvatskim odnošajima.

Uzalud su bila sva hrvatska popuštanj premda je i nakon krvavoga bošnjačko-hrvatskoga sukoba u znatnom je dijelu hrvatskoga naroda, ako ne svjesno, onda sigurno podsvjesno tinjala nada u partnerski odnos s bošnjačkom stranom.

Jačanje Erdoganove Turske i promoviranje političkoga neoosmanizma potpirila je nikad ugaslu svijest i osjećaj poturčenjaka o zajedničkoj civilizacijskoj, ali i nacionalnoj pripadnosti turskoj naciji.

Nedavni Erdoganov posjet Sarajevu te njegovo sultansko obraćanje stranačkim pristašama i bošnjačkoj javnosti jasno su potvrdila stajališta Ankare kako u BiH, unatoč ustavnoj odredbi, ne vidi nikakvih Hrvata, nego samo Bošnjake i Srbe.
Taj drski osmanski potez dodatno je potvrdio sumnju to kako je novi Sulejman, poput svojih osmanskih predaka, nedavno u Ankari tijekom službenoga posjeta hrvatske predsjednicu s Porte jednostavno potjerao Kolindu Grabar Kitarović, koja je došla moliti pomoć sultana za poboljšanje statusa hercegbosanskih Hrvata.

Kako bi ubrzao proces osmanizacije bosanskohercegovačkoga prostora, očito je prije spektakularnoga posjeta Sarajevu, u dogovoru s bošnjačkom politikom pojačao migrantski pritisak na tu krhku zemljicu, što je bošnjačkoj strani poslužilo da transferom bliskoistočnih migranata u Mostar promijeni nacionalnu strukturu pučanstva u Hercegovini.Dugoročno bi to, u slučaju masovne podjele azila, bošnjačkoj politici omogućilo da preuzme vlast u Mostaru, a onda i cijeloj Hercegovini.

Kratkoročno migrantski kamp u Mostaru svojevrsna je mirnodopska “vojarna” za sustavno destabiliziranje hrvatskoga juga, jer dolinom Neretve se vrlo brzo može prodrijeti do hrvatske jadranske obale, odnosno područja Europske unije.
Manje je važna ova europska dimenzija problema jer hrvatsko gospodarstvo znatnim dijelom počiva turističkoj industriji, koju svaki radikalniji pokret može dugoročno destabilizirati.

Srpska pak strana u Bosni Hercegovini formalno je zaštićena entitetskom granicom, vlastitim redarstvom te cjelokupnim državnim aparatom Republike Srprske.

Osim vlastitih snaga srpsku državotvorinu u BiH gospodarski i politički snažno podupiru Srbija i Ruska Federacija. Američka pasivnost i posvemašnja nesnalažljivost europskih zemalja pretvorili su područje BiH u poligon za sučeljavanje ruskih i turskih probitaka.

Ravnodušnost američkoga veleoposlanstva u Sarajevu prema odluci Ustavnoga suda da se zbog nejednakopravnosti Hrvata izmijeni izborni zakon, što su ga svojedobno nasilno nametnuli Inzkovi politički predšasnici na tronu visokoga predstavnika te lutanja europskih politika, od one njemačkoga upravitelja Mostara Hansa Koschnicka pa sve britanskoga komandosa Paddyja Ashdowna doveli su na kraju u pitanje i sam utjecaj Zapada na čelu s SAD-om u BiH.
Odgovor na pitanje što je, osim kolektivnoga napuštanja Bosne i Hercegovine ostalo hercegbosanskim Hrvatima znatnim dijelom ne leži u odlukama hrvatskih političara.

Bez obzira na pripremljene varijante političkoga nastupa u izborno i poslijeizborno vrijeme, hrvatska politika bi unatoč potrošenim rokovima na kraju ipak trebala prihvatiti možebitne izmjene izbornoga zakona.

Bošnjačka politička strategija nikad ne će pristati na povratak Daytonskim odredbama izbornoga zakona pa Hrvatima ne preostaje ništa drugo nego da prihvate bošnjački prijedlog izmjena tog zakona.

Bošnjački prijedlog izbornoga zakona nije škodljiv za hrvatske interese i opstanak hrvatskoga naroda pod uvjetom da on bude primjenjiv na teritoriju hrvatske federalne jedinice, koja treba biti jednakopravna Republici Srpskoj i neosmanskoj zemljici, koju priželjkuju Bošnjaci.

Zašto im to, kad već ne će Zapad, ne bi priuštili hecegbosanski Hrvati!?

Tako bi uz samostojnu hrvatsku Herceg-Bosnu, anadolski sulatn dobio komad zemljice u Europi, a ruski car komad državotvorine s koje se može mirno nadzirati istočna obala Jadrana.

Ivan Svićušić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari

No Recent Comments Found