Pratite nas

Kolumne

Kako nas je porazio Homo Balkanicus?

Objavljeno

na

Tako to uvijek biva: dobiješ obrambeni rat protiv vojne agresije, a onda te nešto neprijateljsko, dok još nisi ni postao svjestan opasnosti, porazi tamo gdje si najmanje očekivao – na kulturnom i psihološkom planu. Možda će zvučati preradikalno, ali moram to reći kao Hrvat i Europljanin (ma što to danas značilo, ako još išta znači): tzv. „cajke“, „turbofolk“, taj balkanski narodnjački melos smatram anticivilizacijskim virusom i pseudoglazbom, nečim primordijalnim i neprijateljskim hrvatskom europskom duhu (ako ga još igdje ima).

[ad id=”93788″]

Kad netko u našem mediteranskom i još uvijek srednjo-europskom kontekstu razvali narodnjake iz automobila ili iz svog stana, tako da se trese cijeli kvart, doživljavam to kao kulturalnu i mentalitetsku agresiju. Uglavnom, kad se to dogodi, a događa se često, od birtija, disco-klubova, pireva i koncerata – glavni akteri su hrvatska mladež. Što se to s nama dogodilo? U čemu je pogriješila moja generacija, kakav nam se to virus ubacio u odgojni program? Što nam je promaklo?

Piše: Zoran Vukman

Za moj naraštaj bilo je sablažnjivo slušati „cajke“. Iako su osamdesete bile godine haračenja Lepe Brene koja je preteča opće komercijalizacije balkanskih narodnjaka, koji su u našim krajevima bili mogući tek u opskurnim rubnim birtijama, mi smo još uvijek slušali domaću i stranu rock-glazbu, dijelili se adolescentski na „šminkere“, heavy-metalce, pankere, rockere, post-hipije, a „cajke“ su nam bile nešto strano i odbojno. Već idući naraštaj koji se rodio devedesetih u dvijetisućitima izgubio je svaki glazbeni ukus i kriterij, mladi danas slušaju svašta, a najviše – narodnjake. Moram priznati da se nikada nisam oporavio od tog kulturološkog šoka.

5p0t_200_200Nedavno je neki Boban Rajović napunio Spaladium arenu. Kažem „neki“ jer ne znam što se može reći o balkanskoj muškoj ili ženskoj „pevaljci“ a da bude reprezentativno za naš kulturološki kod. I da je vrijedno spomena. No ušli su nam u mentalni i društveni prostor kao pošast, mladi luduju za tim balkanskim kicošima, pa je taj Rajović, jedan u nizu, napunio arenu i izazvao histeriju curica kao da je Elvis Presley u najboljim danima. Svi psihosociološki i kulturalni kriteriji ovdje padaju u vodu. Što reći u toj bespomoćnosti pred nadiranjem homo balkancusa koji nas poražava i osvaja nevojnim sredstvima?
Da budem precizan, ne govorim ovdje o homo balkanicusu u etničkom ili rasnom smislu, govorim o kulturološkom prototipu balkanskog primitivca, čovjeka afektacije, golih emocija, primordijalnih strasti, niske kulture, o kulturi spontaniteta razbijanja čaša koja jednako zahvaća i nas Hrvate – ne više na rubnim područjima pribalkanskim, nego je ušao u srce naše mucave mediteranske i srednjo-europske kulture u izumiranju. Balkan nas proždire iznutra. Činjenica je da je dio ovog naroda odgojen u tom balkanskom kodu i da nismo imali dovoljno jaku inteligenciju koja bi ga kultivirala i europejizirala. Homo balkanicus je anticivilizacijski fenomen, produkt jedne ruralne kulture koja se nije uzdigla iznad svoje neolitske svijesti.

Zapadnom Europljaninu iz kojega je izvjetrila svaka strast, homo balkanicus je živa egzotika i svakako zanimljivija od nas europskih konzervativnih Hrvata pretvorenih u manjinu unutar vlastitoga naroda. Izgubili smo tlo pod nogama, kao da nikomu i nigdje ne pripadamo, ugroženi sa svih strana dok Balkan nadire, Europa nas se odriče – uvijek, više ili manje otvoreno, naginje ka tomu da Balkan privuče u vlastita njedra. Zapadni političari nisu svjesni da Balkan ima dovoljno atavističkog potencijala da je balkanizira, i da među sirijskim izbjeglicama ima više kulture i profinjenosti nego među cajkaškim Balkancima.

Priznajem da sam neizlječivi balkanofob. Balkan je crna rupa Europe, Mordor, zemlja onkraj svake civilizacije. Nikada sam za sebe Balkan nije ni mogao postati civilizacija. Imam li pravo podignuti glas protiv kulturalne agresije i pozvati barem tu manjinu – ostatke ostataka s kulturnom samosvješću u ovome narodu, da shvati ozbiljnost situacije i da je odgoj naše djece kontinuirana žrtva, borba za vrednote koje nisu više samorazumljive nego ih obaraju i sa Zapada i sa Istoka?

Zlo je najgore kad nam uzima dušu djece. Kako je moguće da neki Boban Rajović usred Splita hrvatskoj mladeži postaje uzor i prodaje im jeftine priče o ostvarenju svojih snova? Zapanjujuće je da su arenu mahom napunile žene i djevojke. Kako će one sutra odgajati svoju djecu? I onda govorimo o kurikulumu, školstvu i Maruliću? Ne želim da se stekne dojam da ikoga podcjenjujem na ljudskoj razini, ali kad je riječ o toj histeriji za narodnjacima, onda se usuđujem reći da takva primordijalna i primitivna glazba stvara ozračje antikulturalne nedotupavnosti, formira ljude koji su pogodni kao glina za političku i svaku drugu manipulaciju.

Novi primitivizam u Hrvatskoj gazi sve pred sobom, iz ruralnih i prigradskih područja ušao je u srce hrvatskog urbaniteta, poseljačio je i nivelirao je sve na razinu balkaniteta koji nas izjeda i poražava gore od najgoreg ideološkog titoizma! Kako se obraniti od ove vrste agresije – što je s kulturnim Hrvatom koji nije Balkanac i koji se nalazi u kulturalnom smislu između frljićevskog antifa-primitivizma i nacionalnog cajkaškog primitivizma, između lijeve i desne nekulture, pri čemu se lijeva izdaje za „pravu“ urbanu kulturu? Komu mi pripadamo, mi koji nismo narodnjački homo balkanicusi? Hoćemo li zatražiti status kulturne manjine unutar vlastitoga naroda?

[ad id=”93788″]

Turbo-folk atavizmi

 

O ukusima se općenito ne raspravlja. Nije mi ovdje namjera ni ulaziti u tuđe glazbene ukuse. Ja govorim o nedostatku, odsuću svakog glazbenog ukusa, a ludovanje za narodnjacima nije samo to, nego jedan puno ozbiljniji fenomen: buđenje atavizama onkraj svake kulture. Ne bih rekao ni da se radi o pokretu anti-kulture ili pukog neopoganstva, nego prije svega o potpunoj akulturalnosti, o stanovitoj „primordijalnoj juhi“ u kojoj je umiješano sve i svašta, gdje se još nije ništa razlučilo, to je pretkulturni čovjek.
U jednom dijelu Balkana takva glazba je stanje duha i uma, mentalitet iz kojeg izvire njegovo cijukanje i zavijanje, glazba koja kod kulturnih budi obrambeni refleks a kod nekulturnih emocionalni trans praćen razbijanjem čaša, svojevrsno pražnjenje – nazvati to glazbom i kulturom bilo bi kao da primata koji mlati s kosti po kamenu, nazovemo izumiteljem. Ovdje je riječ o masovnoj pojavi pret-kulture, o padu u samozaborav, u neolitsko stanje duha, o kulturalnoj deevoluciji koja bi nas kao simptom trebala itekako zabrinuti – jer ako je to sve što imamo reći, ako je to okvir za sazrijevanje mladih, onda se pitam u kakvu smo slijepu ulicu zašli.
Netko će reći, bolje i to slušati nego ove ili one rockerske „drogaše“. No i nekada su ti rockeri proizlazili iz jednog bunta koji je imao smisla i svoj kulturalni kod, ovdje je sve svedemo na afektivni emocionalizam, na izvitopereni folk, na priglupost koja razbija čelom čašu (metaforički i doslovno) koja nema nikakve kulture ni životne filozofije, koja se ne pita i ne traži odgovore ni o čemu, koja živi svoj život u intelektualnoj ravnini i povremeno se emocionalno prazni na primitivne načine. Ne samo da u turbofolku nema nikakve vrijednosti, ni glazbene ni kulturne, nego je turbo-folk sredstvo anti-kulturne nivelacije masa i onesposobljavanje za bilo kakvu kulturnu avangardu i napredak.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Veliki uspjeh nogometaša predstavlja teški poraz mainstreama

Objavljeno

na

Objavio

Za mnoge je Hrvatska svjetski nogometni prvak 2018. Ne samo za Hrvate. O igri naše reprezentacije u finalu, pa i prije, piše se u superlativima, premda smo finale popušili na jedan čudan način – uz nepostojeći kobni prekršaj, pa kad ni to nije bilo dovoljno za pokoravanje Hrvata onda i uz krajnje dvojbeni kazneni udarac, kakav se sudi samo u seoskim ligama u korist domaćina za sto eura. Bolji u pravilu pobjeđuje, ali ne uvijek. Za me je, ovako i onako, Prvenstvo u simboličkom smislu završilo u polufinalu kad su poslije hrvatske pobjede nad Britancima na teren uletjeli mali bosi Hrvatići, limači naših igrača obučeni u nacionalne, „kockaste“, dresove.

U tom trenutku Juga je u Hrvata i mentalno umrla, vjerojatno i u Velikoj Britaniji – što je jednako važno. Mentalna smrt točno sto godina poslije geganja gusaka u maglu. Da smo, naime, poput našega posttuđmanovskoga režima (za)ostali „na ovim prostorima“, nikad službeno i neslužbeno ne bismo bili treći, drugi i prvi na svijetu. Kad smo gegali za „ove prostore“ naši prethodni Modrići i Rakitići sjedili su na jugoslavenskoj klupi, a mnogi ni to. Igrali su Aćimovići i Šestići. Umjesto organizacije i izgaranja na igralištu vladala je balkanska taktika – snađi se druže. S takvim je pristupima sada definitivno gotovo.

Poraz jugoantifašističkoga mentaliteta

Ovo je Svjetsko prvenstvo pokazalo da je Hrvatska najjača kad je svoja. Uspjeh reprezentacije, međutim, porazio je i unutarnji antifašistički ustanak, pritisak i gnjavažu. Doček reprezentacije suorganizirao je, primjera radi, poretku duboke države lojalan zagrebački gradonačelnik, koji podiže, glanca i liže bistu Ive Lole Ribara, hoteći da ovaj pripadnik saveza komunističke omladine Jugoslavije bude uzor hrvatskoj mladeži. A kad ono, uzorima postaše Manđo, Luka, Lovren, Suba, Raketa… „Sinovi Oluje“ (V. Starešina) nemaju, nisu imali i nikad ne će imati nikakav identifikacijski dodir s partijskim jugoantifašističkim mitovima koje nam servira duboka država. Ali imaju nacionalni naboj kakav su imali hrvatski branitelji! Dalić je pritom suvremeni nogometni Tuđman.

Uspjeh u Rusiji, dakle, mentalni je raskid s Jugom „u bilo kom obliku“ i jugokomunističkim antifašizmom kao jedinom dopuštenom i pravovjernom vrjednotom. Oba ova preživjela dinosaurusa vode gerilski, „institucionalni i vaninstitucionalni“ rat protiv hrvatskih uspjeha, kradući nam budućnost. Osobito su se okomili na Hrvatsku nogometnu reprezentaciju. Podmetnuli su joj kukasti križ. „Isušivali“ su „močvaru“. Olajavali doma i vani. Vukli ključne igrače, klubove i nogometne djelatnike po sudovima. Upregnuli sve elemente agitacije i propagande ne bi li hrvatskom narodu ogadili nacionalnu vrstu, dres i onemogućili globalni uspjeh, jer su znali da imamo „resurse“ za svjetski uzlet. Na putu do vrha nisu mogli izdržati izljeve jugobolja. Usred Prvenstva za mišljenje su tražili irelevantne beogradske komentatore. Bezbroj puta zavrtjeli su kroz medije lažnu tvrdnju da je za hrvatski uspjeh zaslužan Srbin, koji to nije, a sve i da jest – pa, kaj onda. Sve je to naša momčad pobijedila, porazila i digla samosvjesnu Hrvatsku na vrh svijeta. Ne samo nogometnoga. Sad pak režimske sluge ne zovu i ne kontaktiraju bivše nogometne velikane u svijetu i brojne uspješne trenere, koji slobodni od politkorektnosti tvrde u najutjecajnijim svjetskim medijima da je Hrvatska u finalu pokradena.

Vatreno ujedinjenje nacije, unatoč režimskim nastojanjima

Primijetio sam kako, režimu unatoč, na dočeku reprezentacije nije pjevala Fahreta Jahić, poznatija „na ovim prostorima“ kao Lepa Brena – nju inače režimska HTV poziva i dočekuje s crvenim tepihom. Ruku na srce, „svečani doček“ nisu vodili Milojko Pantić i Željko Jovanović. Režim je, međutim, nedavno omogućio „kapetanu Draganu“ da prisustvuje dočeku na Trgu bana Jelačića. Trgu kojega stanoviti Arkan nije stigao „osloboditi“, premda je svojedobno obećao (dok su naši zlatni nogometaši bili djeca) da će, kad sruši spomenik banu Jelačiću (po drugi put!) na „oslobođenom“ Trgu otvoriti „poslastičarnicu“.

Nevjerojatno, ali po slijetanju zrakoplova s reprezentativcima režim nije uhitio Luku Modrića i Dejana Lovrena! Oni, naime, „na ovim prostorima“ mogu biti netko i nešto samo kad su u „neprijateljskoj emigraciji“, ali na domaćem terenu trajno su sumnjivi, opasni po poredak i „otadžbinu“ okvira „ovih prostora“, kad su već kao djeca preživjeli progonstvo zbog genocidnoga udruženoga zločinačkoga pothvata kokarde i petokrake.

Sad kad smo, ponajviše zahvaljujući inozemnim medijima, donekle upoznati s biografijama naših zlatnih momaka i nevjerojatnoga Dalića, možemo reći da su naši nogometaši počinjali odozdo, korak po korak, marljivo radeći i trpeći posljedice velikosrpske agresije. U reprezentaciju nisu nametnuti odozgo. Čini mi se da je to pravi, vatreni, neuništivi put i prema rehabilitaciji politike i promjeni režima duboke države. Prema njezinim kriterijima, ključni je krimen uspjeha u Rusiji činjenica da je nogomet Vatrenih ujedinio naciju. A toliko je toga uloženo u razdor. Stoga očekujem daljnje koprcanje režima, čim se slavlje malo stiša.

Nepismeni populisti poručuju: Tako se bori za Hrvatsku

Kad je, međutim, jučer sletio zrakoplov sa zlatnim reprezentativcima, u Zagrebu se u tom trenutku spojilo nebo i zemlja. Narod je režirao predstavu kakvu samo on zna i može. Poredak se usukao u se čim je skužio kako je više od pet tisuća čekača tramvaja izašlo pozdraviti tramvaj zvan čežnja. A onda je i više od pola milijuna hrvatskoga naroda izašlo van s porukom – „Tako se bori za Hrvatsku“. Pola milijuna šutljive, strpljive hrvatske većine koju nitko ne zastupa u Hrvatskome saboru. O tome je riječ i otud trta režima.

Pola milijuna, a nijednoga incidenta tih „fašista“, u blažoj inačici – „populista“ i „marginalaca“ za koje Plenković drži da ne znaju čitati. HTV se oportunistički snašao, pa je izašli dio hrvatskoga naroda prozvao – „navijačima“. I jesu, navijači za bolju Hrvatsku.

Službena inačica „svečanoga dočeka“, koji naravno nije uključivao Thompsona, pao je u vodu već na uzletno sletnoj pisti dr. Franjo Tuđman, jer se Marko od prvoga trenutka službeno vozio u službenom autobusu službenih svjetskih doprvaka – neslužbenih prvaka. Do skretanja za Veliku Mlaku postalo je razvidno kako je u pitanju možda i više od jednodnevnoga narodnoga pokreta iz ukiseljenoga stolca na živahnu ulicu. Jednostavno – narod je prepoznao svoj trenutak. I nije dopustio da mu ga itko ukrade. Dobro je odlučio kad Sinove Oluje nije isporučio „svečanom dočeku“. Igrači i izbornik odlično su reagirali prihvativši narodnu volju koja se uvjerila da Hrvatska može, da nismo rođeni gubitnici, kako nam to režim perfidno nameće.

Elitisti, kako vas nije sram?

S obzirom na to da se poredak duboke države usudio i u najsvečanijem trenutku ignorirati želju Vatrenih o tome da im na nepokorenome Trgu pjevaju legende – Thompson, Prljavci i Grdović, osjećam da će se prema njima i njihovom uspjehu odnositi kao i prema hrvatskim braniteljima i njihovim uspjesima. Ponajviše zbog toga odnosa, podsjećam u ovom svečanom trenutku da se preko 3.000 hrvatskih pobjedničkih branitelja ubilo. Da, u tom segmentu Hrvati su, nažalost, prvaci svijeta i tu im pobjedu ne želi, niti može, nitko ukrasti za razliku od finala na Svjetskome prvenstvu.

Ukratko – uspjeh hrvatskih nogometaša poraz je uspostavljenoga mainstreama, inkluzivizma i politstabilnosti. Razgolitio je nesposoban poredak i njegove „uspjehe“ u posljednjih osamnaest godina. Stoga je bilo degutantno vidjeti elitistu Sanadera kao „navijača“ (populistu) u Moskvi, pa ga je jedna Hrvatica u finalu podno moskovskih tribina dobro isprašila višekratno ponovljenim pitanjem: „Kako te nije sram doći ovdje“?

Službena fešta bez ijedne obične gitare?

Na doček je prema slobodnoj mi procjeni izišlo toliko naroda koliko je režim uspio iseliti svojim „reformama“, „strategijama“ i „akcijskim planovima“. A da su i oni bili u prilici dočekati Sinove Oluje, njihov autobus još bi se i danas strpljivo probijao do Trga. Vrhunac režimskoga sranja bilo je oduzimanje mikrofona Thompsonu na minijaturnoj pozornici bez ikakvoga benda – što znači da je službeni doček predviđao feštu bez fešte, formu bez sadržaja, maglu s puno balona i dvije dvorske lude na tribini. Srećom, pa je narod spontano napravio onu pravu feštu, pa su očigledni propusti i smicalice pali u drugi plan.

Da je režim osigurao barem dvije obične, akustične gitare, pjevalo bi se do jutra, pa nije valjda da se od Dalića očekivalo još i to da iz Rusije donese razglas?! Ključni organizatori „svečanog dočeka“ bili su Bandić i Šuker. Gospodo, gdje je zapelo? Zašto ste traljavo organizirali jedan od najvećih skupova Hrvata? Veličanstveni skup naprasno je prekinut u trenutku kad je fešta trebala početi narodnim veseljem. Navodno su režimlije, ne samo istrgnule mikrofon, već i isključile struju usred Thompsonove pjesme, koju je pjevao „na suho“, bez glazbe. Pa to je rankovićevština koju predugo trpimo i koja vapi za unutarnjim oslobođenjem Hrvatske. U tom smislu Sinovi Oluje su svoje napravili. Sad je red na odgovornoj i slobodnoj hrvatskoj inteligenciji, da se okupi i jednom zauvijek riješe problem neslobodne Hrvatske.

PS

Preminuo je veliki Šurbek

U općem nacionalnom veselju, vatrenom ponosu i nacionalnom zajedništvu nekako je nezapaženom ostala jedna tužna vijest. Preminuo je velikan hrvatskoga športa, svjetska marka, jedan od najboljih stolnotenisača svih vremena, Dragutin Šurbek, moj športski uzor u djetinjstvu. Mislim si kak bi bilo lijepo i pošteno prema Šurbi i Tovi, da se socijalistički Dom sportova na Trgu Krešimira Čosića u Zagrebu preimenuje u Hrvatski dom športa Dragutin Šurbek i Anton Stipančić. Odmah bi dobio narodnu inačicu – Dom Šurbe i Tove. Valja steći uvjete i za takvu promjenu.

Nenad Piskač/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

‘Redatelji koji su narodu ukrali domoljublje’

Objavljeno

na

Objavio

Jučerašnji doček hrvatskih nogometnih virtuoza koji su oduševili i osvojili srca ljudi širom svijeta pa čak i onih koji o nogometu ne znaju ama baš ništa, skandalozno i naprasno je nakon 6 sati iščekivanja priveden kraju jer nekome nije odgovaralo da se na pozornici pojavi Marko Perković Thompson.

Thompson je bio uvjet i želja igrača i kao prijatelj svih njih ukrcao se u autobus na njihov zahtjev već u zračnoj luci. Opet se u Hrvatskoj događa da manjina diktira većini koja radi ovisnosti o njihovoj potpori popušta, ovaj put u trenutku kada je nacionalna svijest i naboj na vrhuncu.

Jučer su umjesto pobijede, vladajuće kaste u Zagrebu i posebno u Hrvatskoj doživjele potop. Umjesto da taj nacionalni naboj, osviješteno, zanos i zajedništvo iskoriste da se obračunaju s onima koji koče izgradnju hrvatskog društva u jednu samosvjesnu i organiziranu državu oni su dozvolili da im Duboka država uništi svaku šansu za to.

Luzerski mentalitet, nedovršena mentalna transformacija društva, legalizirana korupcija, nepotizam i naslijeđeno podaništvo kulminirali su proslavom u trenutku kad su igrači i njihovo vodstvo stupili na pozornicu.

Jučer dijaspora, poglavito ona prekooceanska nije spavala, kasnila je na posao. Deseci tisuća ako ne i stotine tisuća Hrvata svih generacija pratila je preko streama ili kablovskih TV postaja poput ABC direktni prijenos dočeka nogometaša s iščekivanjem onog najvažnijeg koji se trebao dogoditi na glavnom trgu u Zagrebu. Svi oni ostali su razočarani, tužni, a velika većina i u grču na rubu plača.

Nekako mi se čini da je sinoć i Ban Josip Jelačić bio tužan i na rubu plača. Plača za koji su krivi organizatori na čelu s gradonačelnikom, koji se eto nije udostojio da dođe i u ime grada Zagreba na pozornici pozdravi cijelu reprezentaciju.

Da ih pozdravi i da im kaže: – Dobrodošli naši šampioni, vaša je želja naša zapovijed, slavite, veselite se, radite što god želite do kada želite jer vi ste to zaslužili. Ovako se skupio u zapećku pozornice i gledao dobro “izrežiranu” predstavu.

Philadelphia ima stanovnika oko 1.5 milijuna i kad su Eaglesi osvojili Super Bowl gradonačelnik Michael Nutter to im je izgovorio. Zamislite da je svjetsko prvenstvo osvojila Engleska na što bi ličio London i bili postojala persona non grata kao što je to u Zagrebu jučer bio Marko Perković Thompson.

Ti koji imaju strah, ti koji imaju podanički mentalitet, ti koji u svemu vide svoj politički interes, ti koji ovise o glasovima onih koji žive u otetom i prokletom ti nisu ni dostojni da dočekuju heroje.

Sramotna priča o matrici koja nedostaje, priča je za naivne, a Hrvati nisu naivan narod. Cijela ta priča ima pozadinu na Trgu Svetog Marka i isključivi krivac je premijer države. On je najodgovornija osoba jer on je taj koji je to dozvolio, a dozvolio je jer svojim podaničkim mentalitetom i sklonosti ucjenama onih kojima to slavlje igrača i naroda ne odgovara.

U komunikologiji, političkoj strategiji i psihologiji, političarima koji poštuju volju svojih birača i svog naroda, ovakvi trenuci su Bogom dani. Ne postoji samosvjestan lider koji u parlamentarnoj demokraciji ne bi isforsirao izvanredne izbore i na valu nacionalnog zanosa učvrstio vlast. Plenković je svojom politikom, svojim odabirom suradnika tu priliku propustio.

Vlada koja ne prepoznaje poruke koje mu šalje njegov strateški partner i najpouzdaniji saveznik ili ne zna politički misliti ili ima nesposoban komunikacijski team.

Jedino političko svijetlo koje ima jaki, nebeski sjaj je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović koja je uz nogometaše, navijače i hrvatski dres postala istinski svjetski brend. Hrvatskoj predsjednici klanjaju se svi osim onih koji Hrvatsku ne mogu smisliti, a takvih je najviše u Hrvatskoj, pogotovo u medijima.

Ante Rašić/Kamenjar.com 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori