Pratite nas

Kolumne

Kako ‘nova pravednost’ generira pravnu nesigurnost i prekarijat

Objavljeno

na

Na kraju svog mandata predsjednik Josipović pokušava reafirmirati svoj slogan iz prethodne kampanje i birače uvjeriti kako je on u hrvatsko društvo i politički sustav unio „novu pravednost”. Pritom ističe dva slučaja, koje je vrlo teško opisati kao uspješne priče – naglašava svoju ulogu u usvajanju ustavne promjene o nezastarijevanju krivičnih djela ratnog profiterstva i svoju ulogu u slučaju „Kamensko”.

Naglašavanjem tih dvaju slučajeva, predsjednik Josipović zapravo stvara platformu za ozbiljnu kritiku njegova mandata i mandata Vlade Zorana Milanovića, čiji se sad već evidentno bankrotirani „Program 21″ oslanjao na Josipovićev koncept „nove pravednosti”.

Uočljivo je da je socijaldemokratska paradigma, dijelom koje se predstavljaju i Josipović i dominantni dio Milanovićeve vlade, u ozbiljnoj globalnoj krizi, da socijaldemokratske stranke u Europi ne uspijevaju ponuditi alternativu konzervativnom modelu suočavanja s ekonomskom krizom i ekonomskim problemima u zemljama članicama Unije. Svima, koji poznaju današnju kondiciju socijaldemokracije, bilo je jasno da su dometi „nove pravednosti” unaprijed vrlo ograničeni, a da socijaldemokratsko-liberalna administracija može biti uspješna samo ako prihvati temeljne konzervativne ekonomske zasade – poštivanje tvrdog proračunskog ograničenja, stvaranje povoljnog poslovnog okruženja, ograničavanje troškova državne administracije, uz istovremeno snažno investiranje i u privatnom i javnom sektoru.

Uloga predsjednika Republike u Hrvatskoj je, kad je riječ o ekonomskoj politici, prilično ograničena. Predsjednik „brine se za redovito i usklađeno djelovanje te za stabilnost državne vlasti” (članak 94. Ustava), i mora intervenirati kad postane očito da Vlada i parlamentarna većina ne provode suvislu ekonomsku politiku. Josipović nije djelovao u skladu sa svojim ovlastima, nije Vladi predložio da održi sjednicu i ozbiljno raspravi o ekonomskoj politici, pri čemu je imao ustavno pravo sudjelovati na toj sjednici i raspravljati na njoj. To pravo iz članka 102. Ustava pripada mu kako bi mogao ostvariti svoju obvezu osiguravanja usklađenog djelovanja svih grana vlasti u Hrvatskoj.

Predsjednik Josipović, umjesto sustavnoga, odlučio se na „projektno” djelovanje, umjesto utjecaja na ekonomsku politiku utjecao je na donošenje odluka u pojedinačnim slučajevima, što Predsjednik ne bi trebao raditi, a u promjeni zakonskog okvira ostvarivao je neke svoje koncepte. I danas najvažnijom smatra novelu Ustava, prema kojoj je u članak 31. Ustava unesen četvrti stavak koji kaže da ne zastarijevaju djela ratnog profiterstva i kaznena djela u procesu pretvorbe i privatizacije provedene tijekom Domovinskog rata. Iako je za ovu ustavnu promjenu Josipović imao široku potporu javnosti, stručnjaci su već tada upozoravali da se time unosi nestabilnost u politički sustav, i bili skeptični prema njenu učinku. Pokazalo se da su bili u pravu i da je ustavna novela zapravo služila za ostvarivanje političkih interesa u nekim pojedinačnim kaznenim postupcima, a da je državni represivni aparat dobio novu polugu moći koja nije pod čvrstom kontrolom.

Upravo u vrijeme kad Josipović javno naglašava ovu ustavnu promjenu kao uspjeh svog projekta „nove pravednosti”, represivni sustav započinje retribucijski proces protiv (formalno stranog) investitora, koji je prethodno započeo arbitražni proces protiv hrvatske države kojim je nastojao zaštititi ono što smatra svojim ulagačkim pravima. Slučaj Gavrilović, poigravanje USKOK-a konceptom „nezastarijevanja djela ratnog profiterstva”, sasvim sigurno će ugroziti ionako loš hrvatski investicijski rejting, diplomatske odnose s još jednom od srednjoeuropskih zemalja, a Hrvatska će dodatno biti označena kao zemlja visoko rizičnih ulaganja.

Predsjednik Josipović u svojoj kampanji nastoji iskoristiti i činjenicu da je – nakon što je serijom kaznenih djela, koja ili nisu procesuirana, ili su procesuirana tek marginalno, uništena tvrtka Kamensko – bivšim radnicama, koje su se borile za vlastitu egzistenciju, pomogao u pokretanju projekta socijalnog poduzetništva. Neobično je da predsjednik Josipović javno govori o slučaju Kamensko, nakon što je do javnosti doprla verzija o propasti te tvrtke, prema kojoj je skupina, što ju je uništila, kako bi se dokopala njenih nekretnina, u svojim operacijama uživala potporu bivšega glavnoga državnog odvjetnika, ali i predsjednika Republike, koji je ionako u javnosti slovio kao glavni politički pokrovitelj bivšega glavnoga državnog odvjetnika.

Čak i bez ove za Predsjednika neugodne epizode, prezentiranje slučaja Kamensko kao priče s uspješnim završetkom i kao dokaza o uspješnosti strategije „nove pravednosti”, vrlo je upitno i rizično. Umjesto klasičnoga „proleterskog” statusa, dakle, umjesto slabo plaćenoga, ali stalnoga i relativno sigurnog posla u radno intenzivnoj djelatnosti, dio radnica, koje trenutno rade u projektima Udruge bivših radnica tvornice Kamensko, postale su dijelom suvremenog „prekarijata”. Prekarijat je sociološki neologizam, kovanica izvedena iz latinske riječi „precarius” (nestalan, po nečijoj volji) i nastavka preuzetog od riječi proletarijat. Socijalna država dvadesetog stoljeća radnicima je donijela određena radna prava: pravo na osmosatno radno vrijeme, pravo na sigurnost zaposlenja i pravo na sindikalno organiziranje. Prekarno zaposleni ne ostvaruju niti jedno od nabrojenih prava, koja su stečevina radničkog pokreta i socijalne države.

Radnice, koje su same sebi osigurale egzistenciju nakon propasti Kamenskog, pokrenule su projekt socijalnog poduzetništva. Socijalnim poduzetništvom podrazumijevamo one projekte, kojima nije cilj stvaranje dobiti, nego, prije svega, socijalna integracija i zapošljavanje ljudi, koji rade na tom projektu, te doprinos zajednici. U Europi su projekti socijalnog poduzetništva česti, lokalne zajednice ih potiču i štite, fiskalna politika im pogoduje, ali oni funkcioniraju kao dopuna poslovnom sektoru i na neki način otklanjaju njegove mane. Zaposlenje u projektu socijalnog poduzetništva ne može biti trajno i sigurno, ono je ovisno o radnim ciklusima i trenutnim potrebama.

Prekarijat je izlaz iz socijalne isključenosti, ali teško je govoriti o tome da može biti povoljno rješenje za tako nestalno i nesigurno zaposlene, a pogotovo je nemoguće smatrati ga izrazom društvene pravednosti. Upravo suprotno, prekarijat jasno pokazuje društvenu nepravdu, duboke socijalne razlike između stalno i prekarno zaposlenih. Društva, koja se diče prekarnim zaposlenjima kao povoljnim rješenjima, duboko su nepravedna.

U suvremenoj se Europi spominju četiri glavne skupine prekarnih radnika: oni nisko obrazovani; visokoobrazovani, samozaposleni u kulturnim i društvenim djelatnostima, koji su vlastitom voljom ili zbog društvenih odnosa ostali izvan institucija; bivši stalno zaposleni radnici u poslovnom sektoru, koji su zbog propasti poduzeća ili gubitka posla u njima završili u povremenim i privremenim, dakle, prekarnim poslovima; te pripadnici takozvane Y generacije, ljudi rođeni nakon 1980. godine, koji u pravilu nemaju šanse nakon obrazovanja steći stalan posao, nego su prisiljeni na rad u prekarnim uvjetima. Jedno od ministarstava u hrvatskoj vladi, na koje predsjednik Josipović ima relativno velik utjecaj, jer ga vodi njegov šef prve predizborne kampanje, Ministarstvo rada, kao svoj temeljni uspjeh deklarira projekt „Mrsićevih volontera”, dakle, sustav prekarnog zapošljavanja pripadnika ove generacije. Ostaje vidjeti hoće li u kampanji predsjednik Josipović i ovaj projekt apostrofirati kao uspjeh svog modela „nove pravednosti”.

Koliko god to aktualnom predsjedniku Republike bilo teško priznati, socijaldemokratska paradigma danas ne funkcionira, ne otklanja društvene nepravde, nego samo zaoštrava podjele u društvu. Njegova paradigma „nove pravednosti” samo je generirala još viši stupanj pravne nesigurnosti i potakla društveno raslojavanje, u kome je velik dio hrvatskih građana, za razliku od političke klase i sretnika zaštićenih zaposlenjima u javnom sektoru, odgurnut u prekarijat.

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Hrvatska

Ante Gugo: Pod svjetlom slobode zaliven ponosom proklijao je na obali Dunava novi život

Objavljeno

na

Objavio

Dva događaja ponukala su me da napišem ovaj tekst. Prvi je Facebook status jedne prijateljice u kojem je zamolila da u dvije tri riječi kažemo prve asocijacije na spomen Vukovara.

Bez puno razmišljanja napisao sam – smrt i bol. Možda mi je to bila prva asocijacija i zato što sam pisao samo dan prije obljetnice okupacije grada heroja, možda i stoga što sam prije dva dana bio u Rijeci na 11. danima Vukovara u Rijeci i slušao priče vukovarskih branitelja dok su gimnazijalcima na Sušaku pričali što su sve prošli i doživjeli, a možda i zato što je vukovarska tragedija postala dio kolektivnog sjećanja hrvatskog naroda.

Razmišljao sam o tome i kad sam napisao svoj komentar ispod prijateljičine objave, kad mi je kao poruka mobitelom stigla fotografija letka ispisanog ćiriličnim pismom kojim se poziva na „Koncert narodnih igara i pesama“ u Bršadinu i to 19. studenog, dan nakon obljetnice pada Vukovara, na dan kad su zarobljenici i ranjenici odvezeni na masovna stratišta i likvidirani, na dan kad još tugujemo, sjećamo se i suosjećamo s onima koji su izgubili svoje bližnje. Za trenutak sam se zapitao kakav čovjek može to napraviti, a onda sam shvatio da ne može. Čovjek to ne može napraviti isto kao što ljudi nisu mogli onako razarati Vukovar i ubijati njegove stanovnike.

Razarali su grad dugo i brutalno. Na kraju su zauzeli prostor bez kuća i ulica. Ubijali su ljude bez milosti. One koje nisu ubili nisu poštedjeli zato da bi im udijelili milost. Poštedjeli su ih zato da bi ih odveli u logore u kojima su ih mučili i iživljavali se nad njima na najgore moguće načine. Nisu to bili ljudi. Te zvijeri čak nisu bili ni plemeniti predatori. Bila su to bića s dna evolucijskog lanca, lešinari i hijene, bez imalo časti. Razarali su grad i ubijali su ljude, ali ga nisu razorili i nisu pobili Vukovarce.

Odvozili su ih kamionima na stratišta, pucali su u bespomoćne i zarobljene i kosti im zatrpali hladom i vlažnom slavonskom zemljom nad kojom se tih dana vukla gusta magla. Oluja je rastjerala i tu maglu iznad grobova hrabrih Vukovaraca. Pod svjetlom slobode zaliven ponosom proklijao je na obali Dunava novi život, prkosan i postojan.

Svojim „Koncertom narodnih igara i pesama“ pokušavaju pljunuti na grobove naših junaka, ali ne mogu. Oni nas mogu ugristi, kao što zvijer potajice ugrize podvijena repa, ali svi naši ožiljci od njihovih ranijih ugriza toliko su tvrdi na našoj koži da će baš na njima slomiti zube. Njihova je kazna baš to što jesu, jadnici bez časti i ponosa. Njihova je kazna što svakog jutra, kad pogledaju je li se pojavilo sunce na obzoru moraju pogledati vukovarski vodotoranj na kojem naše se barjak vije. Njihova je bol to što svaki put kad pogledaju prema Srbiji, zemlji koju su sanjali onako velikom kakva nikad neće biti, što im pogled do tamo zaklanja taj naš barjak rođen na stratištima naših junaka. Zato nek im bude. Neka uživaju u vlastitoj patnji ako ih to veseli, piše Ante Gugo/vecernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Što sam novo naučio o Vukovaru?

Objavljeno

na

Objavio

Knjiga povjesničara Ive Lučića “Vukovarska bolnica, svjetionik u povijesnim olujama hrvatskoga istoka” vrijedan je prilog novijoj hrvatskoj povijesti i povijesti zdravstva u Hrvatskoj. Pokazuje se kako Vukovar nije samo grad na kojem se materijalno nasukala sila jugoslavenske vojske već i mjesto definitivnog moralnog kraha jugoslavenštine

Je li došlo vrijeme da se, nakon gotovo trideset godina od samostalnosti hrvatske države, konačno počne razlučivati žito od kukolja u njenim temeljima?

Ovih dana, u vrijeme kada obilježavamo obljetnicu pada Vukovara, traje ispitivanje visokih dužnosnika iz ‘90-ih pred saborskim istražnim povjerenstvom.

Kao neku vrstu alternative emisiji Dobro jutro Hrvatska na četvrtom programu HRT-a, od deset ujutro možemo gledati kako se neki sjećaju, neki ne sjećaju, a neki kažu kako su u to ratno vrijeme bili zabavljeni važnijim poslovima pa nisu obraćali pozornost na dubiozne privatizacije, ali ne objašnjavaju zašto se u takvom vremenu nije moglo odgoditi te procese za vrijeme poslije rata.

Koliko god sve to bilo mučno gledati, radi se o zdravom procesu, koji ni po čemu ne može uzdrmati temelje države, kako bi neki htjeli, već ih samo eventualno očistiti i ojačati, piše Nino Raspudić / Večernji list

U tim temeljima leži i herojska obrana i stradanje Vukovara, velika priča čije brojne segmente još treba obraditi. Ovog tjedna javnosti je predstavljena knjiga “Vukovarska bolnica: svjetionik u povijesnim olujama hrvatskoga istoka” povjesničara Ive Lučića, čiji su izdavači Hrvatska liječnička komora i Hrvatski institut za povijest.

Na temelju svih raspoloživih dokumenata i razgovora s još živim akterima, od liječnika vukovarske bolnice, do zapovjednika obrane grada, knjiga govori o vukovarskoj bolnici, ali daje i širi povijesni i politički kontekst bez kojeg nije moguće u potpunosti shvatiti što se i zašto u jesen 1991. dogodilo u Vukovaru. 
Primjerice, iako se smatram barem prosječno upućenim u hrvatsku povijest, veliku su mi novost predstavljala događanja u Srijemu u revolucionarnoj 1848., prezentirana u novoj knjizi o vukovarskoj ratnoj bolnici, a koja se frapantno podudaraju s nekim stvarima koje će se dogoditi stoljeće i pol kasnije.

U svibnju 1848. pobunjeni Srbi su proglasili “srpsku Vojvodinu” koja je obuhvaćala Srijem, Banat i Bačku, tražeći “političku slobodu i nezavisnost srpskog naroda pod carskim austrijskim domom i ugarskom krunom”. Lokalni srpski pobunjenici potpomognuti “dobrovoljcima” iz Kneževine Srbije koje je organizirao i poslao Aleksandar Karađorđević, sukobljavali se s Vukovarcima koji su organizirali obranu, u sklopu koje je bila i “narodna garda” koja je štitila gradske ulice. Pobunjenici su tijekom te revolucionarne godine počinili brojne pljačke i teže zločine, poput mučkog ubojstva mladog grofa Huge Karla Eltza ispred njegova dvorca. Nakon što su im srpski pobunjenici opljačkali vino, Iločani početkom kolovoza 1848. pišu Glavnom odboru da se protive “dopisima pisanim ćirilicom”. Ponavljam 1848. godine! Zlikovci će kasnije postati “pobunjenici kojima je oprošteno”, radi mirne reintegracije u, tada, “austrougarskoj kući”.

Knjiga daje i presjek povijesti zdravstva u Vukovaru i okolici, između ostalog i podatak da je u Prvom svjetskom ratu u Bršadinu pokraj Vukovara otvorena najveća vojna bolnica u Austro-Ugarskoj monarhiji, bolje reći cijeli bolnički grad kapaciteta 7000 ležajeva. U vukovarskim i okolnim bolnicama već do ožujka 1915. liječen je 142.971 bolesnik i ranjenik. Zasjenjen Drugim svjetskim ratom, kojeg još raščišćavamo, Prvi svjetski rat je u svijesti naših ljudi odavno pao u drugi plan, iako je i on donio golema ljudska stradanja o čemu svjedoče i navedene brojke iz vukovarskih bolnica. Uslijedila je prva Jugoslavija pod snažnom srpskom dominacijom, koja se u vukovarskom kraju iskazala i naseljavanjem tzv. solunaša, srpskih dragovoljaca iz Prvog svjetskog rata kojih je bilo 30 tisuća, da bi nakon rata broj osoba kojima je priznat taj povlašteni status narastao na 200 tisuća, od kojih je dobar dio korišten za etnički inženjering doseljavanjem u nacionalno miješane sredine poput Srijema.
 Drugi svjetski rat donio je velike zločine nad Srbima u Srijemu – samo su u Dudiku kraj Vukovara ustaše strijeljale 455 ljudi.

Uslijedili su zločini pobjednika, protjerivanje Nijemaca i novo koloniziranje.
 Jugoslavija i bratstvo i jedinstvo u Vukovaru su izgledali tako da je od 13 sudaca općinskog suda 12 bilo srpske nacionalnosti, iako su po popisu iz 1991. Hrvati bili brojniji. To je samo jedan od primjera nerazmjerne zastupljenosti Srba u vlasti u Hrvatskoj u odnosu na udio u stanovništvu za vrijeme Jugoslavije, što dijelom baca i novo svjetlo na srpsku pobunu nakon pada komunizma.

Uz medijskom manipulacijom utjeran strah od hrvatske države kao nove NDH, otpor prema samostalnoj Hrvatskoj djelom je zasigurno bio i otpor prema gubitku privilegija, jer u situaciji slobodnih, višestranačkih izbora, i bez tutorstva Beograda bilo je očekivano da će participiranje u vlasti ići prema barem približnoj razmjernosti u odnosu na udio u stanovništvu.
Toliko o mitu o bratstvu i jedinstvu. Nacionalna borba u Vukovaru i Srijemu neprekinuto traje već od 1848., a pred rat se “bratstvo” iskazivalo golemim nerazmjerom na rukovodećim pozicijama .
Ne čudi stoga da je srpski interes na prvim izborima isprva inkorporiran u SKH-SDP, koja je dobila više od 50% na prvim izborima u Vukovaru 1990. Gradonačelnik postaje njihov kandidat Slavko Dokmanović.

SDS nije sudjelovala na tim izborima pa su Srbi mahom glasovali za SKH-SDP, kao i dio Hrvata. No kad dolazi do definitivnog pucanja, vukovarski SKH-SDP-ovci listom prelaze u SDS, a naročito će se “proslaviti” Dokmanović i Goran Hadžić.
Među onima koji su razorili Vukovar “četnici” su bili malobrojniji od ideoloških i ikonografskih sljednika “partizana”. Agresiju na Vukovar u srpskoj propagandi pokušavalo se legitimirati pričom o antifašizmu i borbi protiv ustaša. Osiguranje operacije i sprečavanje deblokade grada bio je zadatak Prve proleterske gardijske mehanizirane divizije, koja je bila sljednik Prve proleterske, najpoznatije partizanske postrojbe iz Drugog svjetskog rata.

Veliku ulogu u razaranju i zauzimanju grada imala je i Gardijska motorizirana brigada SSNO-a sljednica Pratećega bataljona Vrhovnoga štaba Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije. Zapovijedao joj je pukovnik Mile Mrkšić. Izaslanstvo te brigade je 4.11. 1991. posjetilo grob Josipa Broza Tita u Beogradu i u spomen knjigu upisalo sljedeću prisegu: “Pripadnici gardijske motorizovane brigade se obavezuju da će nesebičnim i maksimalnim zalaganjem i herojskim držanjem, po ugledu na proslavljene borce pratećeg bataljona, pobedonosno završiti povereni nam zadatak u oslobađanju Vukovara.”
 “Oslobodili” su ga, između ostalog, kršeći ne samo tzv. Zagrebački sporazum već i brojne međunarodne konvencije. Odveli su zarobljenike iz bolnice i skloništa, uključujući i ranjenike i – strijeljali ih na Ovčari.

Najmlađa žrtva na Ovčari bio je 16-godišnji Igor Kačić, a najstarija Dragutin Bosanac, koji je imao 72. Ubijena je u visokoj trudnoći Ružica Markobašić, a nije bilo milosti ni za 60-godišnju Janju Podhorski.
Ono što upada u oči je da je takav model egzekucije zarobljenika i ranjenika već viđen. Jugoslavenska vojska i komunističke tajne službe ranjenike su izvlačili i ubijali bez suda i 1945., koristeći isti model prethodnog dehumaniziranja, stavljanja žrtava u kategoriju ne-ljudi, ustaša, za koje ih onda ne obvezuju konvencije, pravo na suđenje, ljudskost i drugi obziri.

Knjiga o vukovarskoj bolnici u objašnjavanju političkog konteksta podsjeća i koliko su dugo kadrovi iz Hrvatske poput predsjednika Saveznog izvršnog vijeća Ante Markovića i njegovog sekretara za inozemne poslove Budimira Lončara ostali u Beogradu u vrhu vlasti Jugoslavije. Marković je tek mjesec i dva dana nakon pada Vukovara, 20. prosinca 1991. podnio ostavku, i to ne radi agresije JNA na Hrvatsku, već zato što se nije slagao s proračunom za iduću godinu, valjda jer nije bio dovoljno razvojni. Lončar se povukao tjedan dana prije. Nasuprot njima, treba spomenuti hrvatske građane ljude srpske i crnogorske nacionalnosti koji su sudjelovali u obrani Vukovara i demokratske Hrvatske, a koje bilježi i knjiga o vukovarskoj bolnici.

Pokazuje se kako Vukovar nije samo grad na kojem se materijalno nasukala sila jugoslavenske vojske već i mjesto definitivnog moralnog kraha jugoslavenštine. Knjiga “Vukovarska bolnica, svjetionik u povijesnim olujama hrvatskoga istoka” vrijedan je prilog novijoj hrvatskoj povijesti i povijesti zdravstva u Hrvatskoj. Ona je i podsjetnik i poticaj drugim povjesničarima, piscima, dokumentaristima da iskoriste ovaj pogodan trenutak, jer nakon 26 godina povijesni odmak od ključnih događaja ugrađenih u temelje hrvatske države je dovoljno veliki, a, istovremeno, dobar dio protagonista još je živ i može biti dragocjen izvor i korektiv autorima.

Nino Raspudić / Večernji list

Škabrnja Vukovar ljubi, Vukovar Škabrnju voli!

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari