Pratite nas

Kolumne

Kako otići na grob svoje kćeri u Borovo Selo i ostati miran…

Objavljeno

na

Kako otići na grob svoje kćeri u Borovo Selo i ostati miran, a znati da možeš sresti njezine ubojice koje nitko ne proganja

Pred strašnom tragedijom koja se 1992. godine dogodila obitelji Štefančić iz Borova Sela, kada su u obiteljskoj kući agresorski Srbi ubili djevojčicu Martinu, staru samo četiri i pol godine, i njezinu baku Benadicu te je teško ranjen stric Željko, nitko ne može ostati ravnodušan. Strašan masakr koji su u ožujku 1992. godine u okupiranom i porušenom Borovu Selu učinili razulareni srpski okupatori koji su upali u kuću Štefančićevih i rafalnom paljbom pokosili Željka koji im je otvorio vrata sobe u kojoj se skrivao s majkom Bernadicom i nećakinjom Martinom ledi krv u žilama. Četnici se, dakle, nisu zaustavili na Željku. Nakon što su ispucali nekoliko metaka u njega, odvukli su njegovu majku Bernardicu i djevojčicu Martinu u dnevnu sobu te ih nakon nekoliko sekunda likvidirali.

‘Mi smo bili u dnevnom boravku, odjednom smo začuli paljbu. Mama je uzela Martinu i skrili smo se u sobi jer sam im rekao da će tako biti sigurnije i neka ostanu ležati. Četvorica su razvalila vrata i ušli u kuću, dvojica su ušla i otišla do druge sobe, a ja sam krenuo otvoriti vrata drugoj dvojici koja su kucala na vrata naše sobe. Nisam ni otvorio vrata do kraja kad su me pokosili rafalom. Pao sam. Izvukli su majku i Martinu, ona ju je nosila i nakon koju sekundu začuo sam nekoliko pucnjeva, mamu kako viče i zatim tišinu…. Ležao sam satima u sobi gdje su me upucali… Vraćali su se nakon što su njih ubili jer su mislili opet pucati u mene, ali je jedan rekao da nema potrebe jer ću iskrvariti’… govori Željko Štefančić, prisjećajući se strašnoga zločina u njihovoj obiteljskoj kući.

Prije kobnoga događaja Željko je s majkom Bernadicom i nećakinjom Martinom ostao u kući tijekom okupacije Vukovara i okolnih mjesta, a iako su tražili propusnicu kod tadašnjega zapovjednika Teritorijalne obrane Borova Sela Radenka Alavanje, nisu ju dobili. Odbio ih je, a nedugo nakon toga dogodio se i ovaj strašni zločin koji je u crno zavio obitelj Štefančić i zauvijek promijenio Martinina oca Zdenka Štefančića, inače vukovarskoga branitelja, koji je u vrijeme stradavanja svoje kćeri bio u zatvoru u Srbiji, a već godinama s obitelji živi u Zadru.

Pokop u Borovu Selu 1998. bio je strašno stresan

‘Supruga sam upoznala nakon što je izašao iz logora. Znala sam za njegovu priču jer smo bili skupa u vojsci. Zdenko je za ubojstvo majke i kćeri doznao tek kad je izašao iz logora u Srbiji, gdje je proveo devet mjeseci. Tada nije imao nikakvih informacija ni o bratu Željku pa su i za njega mislili da je mrtav. Tek je nakon nekoliko mjeseci, kad je Željko nekako uspio doći do Hrvatske, Zdenko doznao da je živ’, govori Ljerka Štefančić, koja je imala 28 godina kada je upoznala svoga supruga Zdenka. Kazuje kako je Zdenko godinama čekao i živio za dan kada će moći dostojni pokopati svoje dijete i majku i kako je ta 1998. godina kada se dogodila ekshumacija njihovih tijela, ali i brzinski organizirani pokop u Borovu Selu, bila strašno stresna za njih.

‘Moja svekrva i malena Martina nisu bile u velikoj masovnoj grobnici koja je te godine otkrivena u Vukovaru. Naime, mjesni je grobar u to vrijeme rekao Zdenkovoj braći gdje se nalaze tijela njih dviju. Bogu hvala da je to učinio, sam je kazao da ranije nije smio govoriti. Obje su bile bačene u vreći, malena je bila u jednoj vreći, a zatim stavljena u istu pored svekrve, tako da je zapravo ležala pokopana u dvije vreće. Nakon ekshumacije Zdenko je išao na identifikaciju, govorio mi je kako je Martina bila skroz očuvana, hulahopke ispod pidžame, kosica je još bila tu, naušnice…. Martina je imala četiri prostrjelne rane na prsima i jednu na vratu, gdje je metak ostao, dok je svekrva dobila metak kroz usta…’, govori nam Ljerka, svako malo zastajući i trudeći se skriti suze kad govori o tragediji koja se dogodila obitelji.
Iako nije Martinina majka, Ljerka kaže kako ju osjeća kao svoju, ona i Zdenko roditelji su dvojice sada već odraslih sinova Ivana i Stjepana. Kaže kako je Martina oduvijek dio obitelji, njihova sestra koju nikada nisu upoznali. Iako nije fizički nazočna, o njoj se govori, ona je s nama, dio nas, njezina fotografija je na zidu u sobi braće. Mi ju osjećamo, živimo za nju, borimo se i ne želimo da se ova strašna tragedija zaboravi. Osjećamo ju u svakom pogledu moga muža, njihova oca, koji se godinama bori i živi s ovom tragedijom, nastavlja Ljerka.

Ističe kako su strašan šok doživjeli i tijekom pokopa ekshumiranih ostataka. Prvo se tjedan dana čekalo s pogrebom, a odlučili su zajedno pokopati malu Martinu i njezinu baku jer je Martini baka bila i otac i majka, ona je silno bila vezana za baku.

Ljerka govori kako je Martinu mama, prva Zdenkova supruga, ostavila, čak je se i sudski odrekla, a Zdenko je radio u Njemačkoj, telefonirao, brinuo se za dijete, zarađivao… Baka i stričevi preuzeli su glavni dio brige o maloj veseloj djevojčici, ona je s njima odrastala i zato su htjeli da zajedno budu i na posljednjem počivalištu.

Zdenko ne ide u Vukovar, strah ga je da se potpuno ne slomi

‘Nad mrtvim djetetom, mome mužu pukovnik Ivan Grujić te 1998. daje prijetnju da pazi da se osobi za koju smo sumnjali da je počinila zločin, Martininu ubojici, Zoranu Oljači, ništa ne dogodi. Zdenko je bio strašno potresen nakon toga’, tihim glasom govori Ljerka koja ne može skriti suze svaki put kad spomene Martinu. Energična je tek kad treba govoriti o borbi za prava supruga i njegova mrtvoga djeteta, sve ove godine ne krije kako je odbila raditi samo kako bi se posvetila mužu, njihovim sinovima, ali i borbi za pravdu kako bi Martina, nevino ubijena djevojčica, donekle dobila mir. Govori kako je svjesna da brak ne bi opstao da to nije učinila jer se obitelj godinama nosila sa silnim problemima, od borbe s raznim zloćudnim bolestima do prijetnji, ali i šikaniranja tijekom školovanja djece koja su i škole mijenjala.

‘Zdenko godinama nije otišao na groblje djetetu, on ne može, strah ga je da će se slomiti, tko zna što napraviti, nije bio ni u kući u kojoj se dogodio taj zločin…. Ode u Vukovar, ali do Borova Sela ne može’, naglašava Ljerka. Ona je u Vukovar išla sa sinovima na prosvjed održan prije nekoliko mjeseci. Tada je prvi put boravila u kući u kojoj se dogodilo ubojstvo.

‘Tu noć kad smo došli u kuću, bila je silna tama, iako je gorjelo svjetlo. Tama je bila tako velika i teška, kao da mi nije dala disati. Jedva sam čekala otići spavati. Sutradan mi je Željko pokazivao gdje se i kako sve to dogodilo, opet smo sve to proživljavali s njim, nakon toga sam s dečkima otišla na groblje pomoliti se za njihovu sestru, upalili smo svijeću, molili. Kad smo se vratili kući, sve je drugačije izgledalo, svjetlo se pojavilo, više nisam imala taj osjećaj tame, kao da se raspršila, osjećala sam silno olakšanje…’ govori Ljerka opisujući kako se osjećala u kući u kojoj je ubijena Martina.

Štefančići godinama vode pravne bitke. Tužili su Republiku Hrvatsku ne bi li dobili odštetu zbog ubojstva djeteta i bake, samo kako bi na neki način otvorili put prema ubojicama i konačno ih doveli pred lice pravde. Ljerka kaže kako su imali prijetnje da se ništa ne dira, da sve ostave kako jest, ali unatoč tomu nisu se predavali. Sve dosadašnje procese, na žalost, izgubili su. Vrhovni sud Republike Hrvatske čak je donio presudu kako oni moraju državi platiti 15 tisuća kuna, a još se jedan postupak, onaj zbog ubojstva Martine i njezine bake, vodi pred Županijskim sudom u Vukovaru i nije se pomaknuo s mrtve točke.

‘Tužili smo državu, unatoč prijetnjama nismo odustali od svoga nauma, nisam dala Zdenku da popustimo jer sam htjela pravdu za svoju obitelj. Željko je tražio da mala i svekrva izađu iz Borova, trebale su propusnicu, nisu im ju dali. Onaj koji ih je ondje držao protiv njihove volje, onaj koji je nevino malo dijete držao u zatočeništvu, a to je Radenko Alavanja – jednako je odgovoran kao i oni koji su ispalili metke, govori Ljerka. Ne krije kako ju je to strašno mučilo, kako se nije predavala, Zdenko je bio u strahu jer je mislio da će njega stalno optuživati za svašta jer se našao u apsurdnoj situaciji da ga nakon što su ga agresori osudili u Beogradu, sud u Hrvatskoj po tim optužnicama tereti za ubojstva.

‘Na žalost, nismo dobili ništa, htjela sam nešto zakotrljati, a na kraju smo izgubili na Općinskom i Županijskom sudu u Zadru, u međuvremenu se otvorio postupak na Županijskom sudu u Vukovaru i predmet stoji već godinama. Samo godinu i pol dana Sud u Zadru tražio je od policije u Vukovaru da im dostave papire o zločinu, poslano je pet dopisa, a papire nisu stizali, a onda su nekako putem Odsjeka za ratne zločine u Osijeku, ipak došli do traženih papira.

Život na relaciji Zadar-Gračac

Zna se tko su odgovorni za ovaj zločin, a ništa se ne događa…. Željko je tražio da vidi do kuda je došao predmet, to sve miruje, ništa se ne događa, nikada nismo dobili nikakvu informaciju, moga Zdenka nitko nikada nije obavijestio ni o čemu’, govori Ljerka, ističući kako želi zahvaliti svim prijateljima koji su godina uz njih, dečkima iz Specijalne policije, posebno ženama iz Udruge Žene u Domovinskom ratu. Sve godine su uz nas, bodre nas, svatko je na svoj način dao doprinos i kad god je negdje zapelo, netko je uskočio, uz njih je sve bilo lakše, govori Ljerka Štefančić, hrabra žena koja se sve ove godine uspješno nosi sa svim nedaćama koje su pogodile njezinu obitelj, ali koja unatoč svemu, ne odustaje od pravde za malu Martinu, nevino ubijenu 4,5 godišnju sestricu svojih sinova.

Obitelj Štefančić danas je u Zadru. Jedan sin, Stipe, završio je Pomorski fakultet, a drugoga, Ivana, do diplome istoga fakulteta dijeli samo jedan ispit. Obitelj se nosi ne samo s bolnim iskustvom iz rata, nego i s bolešću supruge i jednoga od dvojice sinova. Hvala Bogu, bolest, koja je posljedica teškoga stresnoga iskustva i života, uspješno su prebrodili. Zdenko Štefančić je prije petnaestak godina kupio napuštenu kuću u Gračacu. Imamo veliko iskustvo u Domovinskome ratu. Ne samo ono iz legendarne obrane Vukovara i ne samo ono bolno zatočeničko. On je i instruktor padobranstva. Ima više od 1500 padobranskih skokova. U dočasničkoj školi u Šepurinama kod Zadru, kod generala Ante Gotovine i Ante Rose, obučavao je dočasnike.

Danas je Zdenko Štefančić na području Like pronašao svoje hobije i svoj mir. Tu se sprijateljio s nekim hrvatskim poduzetnicima povratnicima. Svi su članovi obitelji tjedno na relaciji Zadar – Gračac. Zdenko kaže da ne bi mogao svesti svoj život samo na boravak u stanu u Zadru. Život i boravak u prirodi s gornje strane Velebita rehabilitira ga, opušta i čini njemu i njegovoj obitelji život smislenijim. Ovo je priča o vukovarskome dragovoljcu Zdenku, njegovoj supruzi Ljerki s Kupresa i njihovim sinovima Ivanu i Stipanu, priča u kojoj emocije prema maloj umorenoj Martini i njezinoj baki nikad nisu prestale, ali i priča u kojoj je sjećanje na njih postalo motivacija da se ne poklekne i da se ide naprijed. Ovo je priča o jednoj dragoj obitelji koja zaslužuje svaku potporu i pozor.

Andrea Černivec
Hrvatski tjednik/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivica Šola: Ovako će izgledati Europljanin 21. stoljeća

Objavljeno

na

Objavio

Zanimljivo je da kada migranti stradaju u Sredozemlju kao ovih tjedana, medijski se u Europi upire prstom u ljude, poput Salvinija, koji traži samo jedno: vladavinu zakona, osim za one koji bježe od životne i bilo koje druge ugroze. No nitko ne upire prstom u one koji stvaraju kaos, u trgovce ljudima i nevladine udruge.

Ovi posljednji su po definiciji dobri dečki i cure, a oni koji traže vladavinu zakona, jer su 90 posto migranata bez dokumenata ekonomski migranti, oni su loši dečki.

Kako nevladine udruge koje se bave klimatskim promjenama već imaju svoju sveticu, djevicu i mučenicu, malu Gretu, bezočno instrumentalizirano bolesno dijete (autizam), tako su i nevladine udruge koje se bave prijevozom migranata u Europu preko leđa sve siromašnijih Talijana, također dobile svoju prvu sveticu u NGO kalendaru, kapetanicu broda i udruge Sea Watch, Carolu Rackete.

O njoj, NGO svetici koja se sva posvetila spašavanju prezrenih na svijetu, malo se zna, no nju smatram modelom Europljanina u skoroj budućnosti, koji će nastati uslijed nasilnog i protuzakonitog miješanja rasa, te ideologijom konzumerizma u koju možemo sažeti sve, tzv. “europske vrijednosti”.

No prije nego što opišemo Carolu Rackete na temelju onoga što je ona sama rekla o sebi, pogledajmo tko financira njezinu udrugu. Iako se u toj agendi stalno spominje Sorosa, ovdje to nije slučaj. Na prvom mjestu to je prebogata njemačka Evangelička crkva, potom slijede razni članovi i simpatizeri stranaka “zelenih”.

Pridružila se tome i Katolička crkva u Njemačkoj, u liku omiljenog kardinala pape Frane, münchenskog nadbiskupa Marxa. Ali, kao i kod reklame za posuđe na televiziji, uz kupovinu seta lonaca dobijete besplatno i set noževa, iznenađenje.

U ovom slučaju financiranja nevladine udruge Sea Watch iznenađenje se zove Millî Görüş. Ne, to nije ime i prezime, to je naziv turske islamističke organizacije (u prijevodu “nacionalna vizija”) koja u Europi broji oko 500 tisuća članova. Njihovo djelovanje, posebno u Njemačkoj, temelji se na financiranju džamija i islamskih centara te širenju radikalne političke vizije islama.

Jedan od njihovih glavnih ideologa i utemeljitelja je Necmettin Erbakan, koji je umro prije osam godina, no njegove programatske riječi i dalje su žive. Citiram Erbakana: “Europa je bolesna, i moramo im dati ispravan lijek – cijela će Europa postati islamska. Osvojit ćemo i Rim”. Kako? Oružjem kao u prethodne dvije invazije u povijesti?

Ne, uz pomoć korisnih idiota poput Carole i zloporabom ljudskih prava, što je sažeo u rečenicu: “Pokorit ćemo vas vašim zakonima”.

Zbog svega toga islamistička organizacija Millî Görüş prošle je godine došla u sukob s austrijskim kancelarom Sebastianom Kurzom koji je iz Austrije protjerao oko šezdeset imama i zatvorio sedam džamija koje su radikalizirale mlade muslimane, čak i one druge generacije.

Nema šale s Kurzom, no, nažalost, u drugim europskim zemljama ignoriraju ovu moćnu i brojnu organizaciju, mediji o njoj skoro pa i ne pišu. Tako smo došli do paradoksa da jedna islamistička organizacija zajedno s njemačkom Evangeličkom i Katoličkom crkvom te sve snažnijom grupacijom zelenih stranaka, financira našu Carolu Racket i njezinu organizaciju i brod.

Racketova je model rađajućeg Europljanina, bez korijena, bez ičega, bez identiteta. Evo što je govorila u intervjuima o sebi, od talijanskog Corriere della Sera do španjolskog El Paisa.

Nju, veli, grize savjest što je Europljanka jer je odrasla u blagostanju, za razliku ljudi iz tzv. trećeg svijeta, a za to je kriva Europa, pa je njezin aktivizam pranje savjesti zbog zločinačke Europe.

Iako Njemica, ne osjeća se Njemicom, tek Europljankom. Apolitična je, no želi “više Europe” jer su nacije izvori zločina. Kaže da nema fiksne kuće. Granice smatra glupošću, povijest Europe za nju je tek povijest zločina. Dakako, ona je fan Grete, ekološki osviještena.

Osim što ova svetica spašava migrante, spašava i Zemlju, pa je i članica grupe Extinction Rebellion “gdje ratujemo protiv klimatskih promjena… pa u Kinu nisam išla zrakoplovom već vlakom.

Nema korijena, stalno putuje i spašava ovo ili ono. Ljudska prava su ispred pozitivnih zakona i svatko iz islamskog svijeta i bez dokumenata ima prava, iako ne bježi od rata ili siromaštva, doći u Europu i tražiti još bolji život.

Dakako, ateistkinja je, ne voli kršćanstvo, ali uzima novac od crkava, pa i islamskih radikala. Smatra se intelektualkom i “ima mrežu prijatelja po sveučilištima diljem svijeta”.

Tko ne misli ili ne čini ili ne živi kao ona, to rješava po kratkom postupku, on je rasist, fašist, ksenofob, islamofob.

Dakako, kapitalizam je za nju zlo, iako mrskim kapitalistima doslovno dovozi roblje, jeftinu radnu snagu. Kada isti siluju zapadnjakinje, uglavnom šuti jer “to rade i Europljani”. Sve je dakle relativno, sve su kulture iste, a ljudi su braća.

U jednom, ateist, apatrid, bez ikakvog identiteta, ne želi se vezati niti imati djecu. Millî Görüş s pravom joj daje novac. Izvrsna investicija.

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

Šola: Ovo je smišljeni plan, invazija, pomno planirana i financirana od ‘filantropa’ Sorosa koji stoji iza svega toga

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

HODAK: Kad i zašto je pozdrav ZDS zabranjen? Kojim zakonom?

Objavljeno

na

Objavio

A mudrost i razboritost se probudiše iznenada i u Siniše Senjanovića i Branke Žigante Živković na Visokom prekršajnom sudu i Čavoglave odoše na tzv. “đubrište istorije“. Najprije je po proceduri odradio svoje sudac u Makarskoj Slavko Štrbac, čiji inicijali jako podsjećaju na inicijale “sudije“ iz Zadra Save Štrbca i njegovog “Veritasa“ koji je dostavio dvije tone pismenih dokaza Haagu o genocidu HV-a nad srpskim civilima nakon“ Oluje“. Zastrašujuća je zvučala činjenica da su ”ustaše” srpske civile razoružale!

Usprkos podršci HHO-a i Zvonimira Čička, Žarka Puhovskog i Feralovaca, tada mlade Slavice Lukić i Hrvoja Zovka, koji je navodno snimio film o generalu, ali nešto drugačijem od ovog od Tončija Vrdoljaka, haški birokrate oslobodiše – na opću žalost “progresivne javnosti“ – ”genocidne” generale… Ostalo je samo povijest. Naivni Hrvateki počeše hodočastiti u Međugorje, Međumurje, Lourdes, Vatikan i Fatimu, uvjereni da su oni baš oni Hrvateki koji su ratni pobjednici. Sad naše ”sudije” kazniše pjevača zbog “ustaškog pozdrava koji potiče na mržnju“. On mora platiti 765 ustaških kuna. One potiču na ljubav!

Na fejsu sve gori. Neki javljaju da je Komunistička partija službeno proglašena zločinačkom organizacijom, ali u Bugarskoj. Bugari moraju biti baš u svemu bolji od nas. Depresivno. Ali nije ipak sve tako crno, uvijek se nađe nešto što udahne dašak optimizma i radosti.

Čavoglave su ”šlus”, kako to kažu u Hercegovini, ali nam je zato za Veliku Gospu došao gost iz Srbije Miroslav Ilić da nam ”odpeva” pjesmu o generalu Draži. Naime u Novoj Rači, marijanskom svetištu, u srijedu 14. kolovoza naš Miroslav je opjevao ponosnim Hrvatekima nekoliko “hrvatskih budnica“ kao “Morem plovi jedna mala barka“, s jednim senzibilno poetskim tekstom: “Pošla majka sina da potraži, pa se javi đeneralu Draži, čiča Dražo, gde je moje dete…čuvaju ga srpske bajunete“ ili tako nekako.

E, da je Aleksandar Vučić neki lijevi liberalni političar, kao njegovi hrvatski kolege, on bi pred Pupovcem i Stanimirovićem u Krušedolu umjesto pjesme “Morem plovi jedna mala barka“ dao izvesti pjesmu koja je bila naročito popularna na Baniji i Kordunu “Od Topole pa do Ravne gore sve su straže đenerala Draže…“. Naši Siniša i Branka bi to također, u roku odmah, zabranili, ali te dvije pjesme ne bi otišle na popularno “đubrište istorije“. Zašto? Pa tamo je kao na Zlatnom ratu u kolovozu. Od mnoštva možeš ležati samo na kuku! Kod nas je sve puno “ustaških“ pjesama kao što su Čavoglave, Vila Velebita, Ustani bane, Marjane, Marjane, Lijepa li si, Moj Ivane, Sude mi, Hrvatska te zove, zove…

Javljaju se paničari na fejsu… “Ako se blagajnica u trgovini uvrijedi jer plaćam u ustaškim i zločinačkim kunama, jesam li prekršio zakon?“ Prilično komplicirano pitanje. Ne osjećam se kompetentan odgovoriti. Tek sam oko 50 godina fiškal. Predložio sam eksperte advokata Šerića, sudca Turudića, Sinišu, Branku i Slavicu. Ja sam nekonfliktan i sklon kompromisima. Iako i trulim, stoga predlažem “Sprem’te se sprem’te četnici… ZDS!?

I na kraju ove povijesne balade gdje, kad i zašto je pozdrav ZDS zabranjen? Kojim zakonom? Kakove formalno-pravne i uzročne veze ima spomenuta Brankina i Sinišina presuda s čl. 39. Ustava RH? Ako se pozdravom ZDS krši čl. 39 Ustava RH, ne kršili li ga i “ustaška“ valuta kuna? Je li himna Lijepa naša u skladu s čl. 39. Ustava jer se pjevala za čitavo vrijeme trajanja NDH? Da se ne ponavljam, u jednoj od mojih kolumni objavio sam faksimil dopisa dvojice domobrana iz SAD-a koji se na kraju pozdravljaju s “ustaškim“ ZDS. Mali problem je jedino što je ta korespondencija iz 1936. godine.

U SAD-u su već tada mudro dijalektički zaključili kakova će ustašija buknuti na brdovitom Balkanu. Naravno, moj portal posjeduje faksimil tog dopisivanja pa ako naše antife žele, on se može pojaviti…, ali nekako sumnjam da to njih zanima. Nakon što je prvi puta bio objavljen, nitko nije ni muknuo o mogućem falsifikatu, da je to fake news ili slično kukavičje jaje. Hajmo i mi danas u slobodnoj Hrvatskoj kako nas je drug Tito učio, kazneno/prekršajno goniti i pozdrav ZDS i grb s prvim bijelim poljem i hrvatske rodoljubne pjesme. Sve to treba proslijediti Slavici Lukić, Slavku Štrbcu, Siniši i Branki…pa neka oni svakog rebnu, kao po novom Zakonu o prometu na cestama, strogim kaznama od bar pet godina na više ili manje… Sve će to “naši“ suci na Ustavnom zaviti u fini plavo, bijelo i crveni celofan i potvrditi kao ustavno. Oni malobrojni će izdvojiti svoje mišljenje, ali revolucija teče dalje.

Siguran sam da su mnogi koji čitaju ovu subverzivnu kolumnu čitali i roman Marcela Prousta “U potrazi za izgubljenim vremenom“. Proust je sa simboličnih klasnih pozicija opisao društveno raslojavanje francuske aristokracije. Usporedbom možemo gledati na raslojavanje crvene komunističke elite devedesetih godina i njihov snobovski prelazak onima koji su tada došli do vrhova vlasti. Kad su se tamo primirili, snašli, stekli pozicije, poglavito medijske, krenuli su u “potragu za svojim izgubljenim vremenima“.

Glorifikacija Tita, roktanje o “divnim“ vremenima samoupravljanja i “Golih otoka“, obračun sa simbolima protiv kojih su se četiri godine borili preko njihovih medija, a često i s puškom u ruci, zauzimanje pravih pozicija u pravosuđu, na filozofskim faksevima, osobito katedrama povijesti… Danas se pojavljuju kao likovi Mesića, Manolića, Beljaka i sličnih koji s punim pravom “predaju“ svoju povijest. Oni su “povjesničari“ koji su sami ne tako davno “držali katedru iz povijesti“, ali tako da su držali katedru dok je stolar zabijao čavle u nju. Uvjereni su da je povijest njihova.

Samo likovi iz Žikine dinastije Dejan Jović, Saša Leković, Hrvoje Klasić, Tvrtko Jakovina, Dragan Markovina, Ante Tomić, Jurica Pavičić, Žonja, Rade, Rada, Anka partizanka, Slavica Lukić, Ivanka Toma… nisu shvatili biti problema. ZDS se vratio iz Domovinskog rata na velika vrata jer su se s tim poklikom naši branitelji borili i uz njega ginuli za današnju slobodu i samostalnost Hrvatske. I nema tog Siniše, Branke, Slavice, Branka…koji će mu opet nabiti lance…iste one lance koji su u komunizmu bili najveći prijatelji radnih ljudi. Naime, kad je god trebalo išli su radnicima na ruku.

Da parafraziram ono što je Ennio Flaiano, scenarist kultnog filma “Slatki život“, jedanput napisao: “Politička situacija u Hrvatskoj je teška, ali nije ozbiljna“.

Delije su na nekoj utakmici izvjesili transparent “Dogodine u Kninu!“ Torcida je odgovorila: “Bez Vojvodine!“ Zašto vas zamaram ovim u biti irelevantnim prepucavanjem navijačkih skupina. Zbog poplave sociopatoloških optužnica koje nam dolaze kako s istoka tako i iz našeg pravosuđa. Ne bi se začudio da se i tu umiješaju Štrbac, Siniša i Branka. Zašto? Zato što komšije histerično pljuju po Torcidi. Evo samo jednog od blažih naslova u jednim srpskim novinama: “Torcidaši su poznati po mržnji i žele raspad Srbije“. Valjda se to odnosilo na to što je Torcida odgovorila na ofucanu parolu “dogodine u Kninu“ s kontrom “ali bez Vojvodine“.

Ovakvo športsko prepucavanje navijača odmah pada na plodno tlo naših jugovića. Plima tobožnje mržnje i zagovora raspada Srbije širi se polagano i sigurno kroz njihove smrznute glave. Već valjda vide i Pupovca kako u Saboru hoda sa žutom trakom oko ruke. Mira Nikolić, srpska gospođa ”ambasadorka” u Zagrebu, odmah će zatražiti da se ispričamo, a možda da se i ”izvinemo”.

Nedavno se Mira istakla k’o muha u čaši mlijeka izjavivši: “Oluja je bila etničko čišćenje! Nema mirenja bez isprike“. Čije, pitam ja? Evo, ta izjava je jedan od razloga zašto sam počeo s plakatima Delija i Torcide. Oni su nas okupirali, klali i ubijali četiri godine, a sada nam preko svoje veleposlanice u RH službeno i poručuju: “Nema mirenja bez isprike…“. I tko se na kraju krajeva uopće želi pomiriti? Na žalost, ratni pobjednici tj. njihovi poltronski političari.

Je li naše zrinjevačko Ministarstvo nakon ove izjave reagiralo, je li gospođu ”ambasadorku” priupitalo za što bi se mi morali ispričati? Možda zbog toga što su napali Vukovar, Maslenicu…ili zbog Bljeska i Oluje kojima smo oslobađali vlastiti teritorij. Činjenica je da se ni jedan rat s njima nije vodio na teritoriju Srbije. To je valjda dovoljan dokaz i zadnjoj političkoj budali tko je koga napadao, tko je na čije tenkove bacao ”bele lale” na ispraćaju prema Ovčari. Mlaka, mlitava, trulo kompromisna politika RH prema ”nabrijanoj” politici iz Srbije na kraju je i dovela do zabrane izvođenja Čavoglava.

Ne bih se onesvijestio da u svom poltronstvu vlast u RH jednog dana odluči disciplinirati Torcidu. Poltronima svašta pada na pamet. A kako produžiti kratku pamet? Razlog bi mogao biti legendarni transparent Torcide u znak sjećanja na Jean-Michela Nicoliera, vukovarskog dragovoljca na kome je pisalo: “Borio se i umro za Hrvatsku, bez da je požalio ni odustao! Ja moram biti tu. To je moja sudbina. Jean-Michele Nicolier”. S takvim transparentom Torcida se zauvijek svrstala na pravu stranu povijesti. Dinamo, Mamić, suci, sve su to periferni ekscesi, ali ovaj pozdrav mladom Francuzu trajno je obilježje Torcide i Splita koje nikakva svastika ne može zasjeniti. Kod njih je jedino sigurno da neće pljeskati političarima. Ni kada slučajno i zasluže.

Roman Binder na fejsu poručuje: “Pljeskati političaru zato što je izgradio bolnicu, školu ili cestu javnim novcem je kao da plješćete bankomatu jer vam je isplatio vaš novac”.

Komunjare će za obnovu Titovog “Galeba“ potrošiti oko 60 milijuna kuna. Sada im nisu bitne dječje bolnice, vrtići… Tito je zaslužio brod-muzej. Ako ništa, zbog svojih manira. Taj ”inteljektualjac”, kako je on izgovarao riječ ”intelektualac”, bio je lukav političar mada nije mogao sročiti ni tri ozbiljne rečenice. Pipkanje Sofije Loren pred kamerama, dimljenje kubanske cigare u Bijeloj kući, šepurenje u bijeloj maršalskoj uniformi, vucaranje pudlice na press konferencije, sve samo da bi izgledao kao mondeni frajer. Da nije bilo Staljinova maršala Tolbuhina još bi danas oslobađao Istru i derao se ”Trst je naš”.

Dok “obožavaoci“ voze aute na par-nepar, on je kolekcionirao rolls rojseve, brodove, Galebove, Plave vlakove, privatno otočje Brioni. Dobro, imao je i neke sposobnosti. Okupio je sve siromašne afričke zemlje u nesvrstane i sebe stavio na čelo. No, dobro, crveni u Rijeci imaju love pa neka obnavljaju Galeb. Oni su iz Trećeg maja poslali nepovratnu pozajmicu “managerima“ u Uljanik od nekih 600 milijuna kuna. Sad traže da država spasi 3. maj, a oni će obnoviti Galeb. Lova se lijepi na europski grad kulture.

Sad se čeka da Nina Obuljen javno posveti “genijalnog“ bravara – ”Santo subito”! (svetac odmah). Dekret će javno zalijepiti na fasadu HNK-a Sneška Banović iz Akademije dramskih umjetnosti iz Zagreba.

Vrdoljakov  “General“ maršira kroz hrvatske kino dvorane brže nego pravi general prema Kninu 5. kolovoza 1995. godine. Iako prava sezona odlazaka u kina tek dolazi na jesen, ”Generala” je dosad gledalo više od 40.000 znatiželjnika. Nenad Polimac, s JNA pedigreom, ima taktički zadatak zaustaviti “neprijateljsko dejstvovanje“. Pomogao mu je, u svrhu puštanja orjunaške magle, film “Svećenikova djeca“ u prvom vikendu prikazivanja. Kaže naš Poli: ”Slab film s trash elementima i nizom scena nekorektnih prema Srbima“. Nenad, k’o balkanski špijun, prati “Generala“ u stopu. Najprije mu se vilica istegnula do poda od sreće: “General je naprosto domoljubni spektakl s puno problema. Inače ne bi tako slabo prošao na festivalu u Puli…. U petak navečer – kad sam ga drugi put gledao – Cinestarova dvorana u Branimir centru bila je tek napola popunjena“. Ma, bravo Poli! Zamisli, sredina je ljeta, a dvorana nije puna!

Zato je u Bolu na Braču ljetno kino u dvije predstave bilo puno k’o šipak, a na kraju su svi i zapljeskali. Ovo “šipak“ je ujedno i simbolična poruka Jurici Pavičiću, Anti Tomiću i Nenadu Polimcu da mogu na dnevnoj bazi gledati i sliniti nad filmom ”Neretva” ili ”Sutjeska“ i uživati u partizanskoj propagandnoj večeri. Ako pri tome dožive neku vrstu ugode to bolje za naše kritičare opće prakse. Za mene i gledatelje u Bolu, film je prije svega iskren i povijesno utemeljen. To što slab i nabrijani lijevi kritičar misli da je film slab samo je dokaz da Sava i dalje teče uzvodno. Kao što ih je i učio njihov partijski sveti gral – Tito.

E, sad o tobožnjoj “nekorektnosti prema Srbima“. Ona se prema “stručnom“ mišljenju našeg Polija sastoji u tome što se u “traktorijadi“ nalazilo premalo traktora i civila pa je izostao “genocidni“ dojam zbog kojeg je pravi general 7-8 godina odležao u Haagu. Ispada da bi “General“ bio gledljiv film (40 i više tisuća posjetitelja je za njega samo trash…) da je sinopsis napisao Ante Tomić, režirao ga Rajko Grlić, a da je generala glumio Rade Šerbedžija. Onda bi i 4000 gledatelja u Puli navijalo za film koji demaskira genocidnu Hrvatsku vojsku. Tada bi bilo i nagrada koliko ti srce želi.

A hrvatskim režiserima Brešanu, Mataniću, Hribaru, Grliću i ostalima ostaje sada jedino nedosanjan san postići već dosadašnju gledanost ”Generala”. Film srpskog Quentina Tarantina, Slobodana Šijana iz 1980. godine “Tko to tamo peva“ po scenariju Dušana Kovačevića, hrvatska poltronsko-režiserska elita nikada neće biti u stanju snimiti pa o takvoj filmskoj umjetnosti može samo sanjati. Da ne govorim o ostalim dobrim srpskim filmovima kao “Kad budem mrtav i beo“, “Maratonci trče počasni krug“, “Zaseda“ Živojina Pavlovića, “Balkanski špijun“ i da ne nabrajam.

Ovo što nam nude hrvatski ljevičarski režiseri je pravi ideološki ”trash”, zbrčkana boza o hrvatskim desničarskim pederima koji mrze Srbe. Od toga je bolji čak i “15 minuta-Masakr u Dvoru” – izmišljena četnička priča o HV-u koja ubija srpske duševne bolesnike. Jedino što je točno je da se dobar dio njih preko HAVC-a kao lišaj infiltrirao u naš film. I možete samo zamisliti kako im je sjela ova “Generalova“ gledanost! Siguran sam da su, ako već nemaju, dobili čireve na želucu.

Arthur Schopenhauer je napisao: “Ako se teški grijesi okajavaju tek na onom svijetu, neka se barem oni glupi okaju na ovome“.

Zvonimir Hodak/Direktno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari