Connect with us

Reagiranja

KAKO PEČARIĆA NAJURITI IZ HAZU?

Objavljeno

on

U našem Pismu Predsjednici RH i Predsjedniku HDZ-a je jasno navedeno kako je povod Pismu najavljeno kažnjavanje Marka Perkovića Thompsona i simbola Domovinskog rata njegove pjesme „Bojna Čavoglave“.

[ad id=”68099″]

Dakle, jasno je da se radi o reagiranju na napad na Thompsona i na simbol Domovinskog rata! Doista mi nije jasna kako se može netko braniti s odgodom.

Nekoliko jednostavnih pitanja:

  • Što bi bilo da smo mi naprosto šutjeli?
  • Bi li Thompsona optužili?
  • Što će biti slijedećom zgodom s nekim simbolom ZDS?
  • Je li rezultat Pisma da policija nista nece poduzimati?

Vrlo aktivan u hajci na nas bio je “povjesničar” Hrvoje Klasić. O njemu Gojko Borić u Hrvatskom tjedniku od 03. 09. 2015. kaže:

Ako Klasić tvrdi da je u Hrvatskoj 90-ih bio građanski rat, onda se moramo pitati tko ga je postavio na mjesto sveučilišnog profesora.

Zanima li društvo slično Klasiću kako bi mene najurili iz HAZU? U Jutarnjem listu to kažu i u naslovu članka: „Koliko bi Hrvatska bila vrednija da se HAZU odrekne Pečarića“. S druge strane, čitajući komentare „običnih“ ljudi vidim kako su to shvatili mnogi od njih. U komentarima pokazuju kako se sjećaju svojevremenog pokušaja da se i akademika Ivana Aralicu izbaci iz HAZU. Zbog jedne knjige! Zbog „Ambre“!

Akademik Pečarić

Akademik Pečarić

A zapravo sam i ja imao svoj udio i u toj priči. Zato je doista ispravna želja zaljubljenika u Jugu i provoditelja velikosrpskog Memoranduma SANU 2 da me se svakako najuri iz HAZU, zar ne?

U prilogu dajem dva svoja teksta u svezi s neuspjelim izbacivanjem kolege Aralice iz HAZU. Nadam se da će i oni poslužiti svima koji se nadaju da će izbaciti iz Akademije mene kada već nisu uspjeli njega. Zanimljivo je kako su ta dva teksta dana u mojoj knjiz „Kako su rušili HAZU?“ koju spominje gđa Tanja Rudež u tekstu AKADEMIK KOJI ZAGOVARA ‘ZA DOM SPREMNI’ Vrstan matematičar s doktoratom iz Beograda i amaterski povjesničar ridikuloznih stavova, Jutarnji list od 27. 08. 2015. „Moj“ odgovor je objavljen 31. 08. 2015. Ali cenzuriran. Tako je cenzor izbacio i dio mog odgovora u kome komentiram njene navode o toj mojoj knjizi „Kako su rušili HAZU?“:

Naravno, drago mi je što se gđa Rudež potrudila da na duhovit način komentira neke moje akcije. Reklamira moju knjigu “Kako su rušili HAZU?”, koja se odnosi na kako ona kaže neizbora svjetski priznatog Miroslava Radmana za redovitog člana HAZU. Naravno ona zna kako sam ismijao u knjizi Radmanovu želju da s pozicije dopisnog člana HAZU, dakle članstva u kome imamo i nobelovce, pređe u redovito članstvo gdje nema nobelovaca.

Josip Pečarić

[su_heading size=”21″]PRILOZI:[/su_heading]

 
PISMO AKADEMICIMA
 
Svim razredima Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti
Poštovane dame i gospodo, članovi Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti!
 
S velikim iznenađenjem i nevjericom primio sam prosvjed šest članova HAZU* u svezi s pojavom knjige akademika Ivana Aralice.
U prosvjedu nam uvaženi kolege daju svoje viđenje nekih dijelova Araličine knjige. Nije mi jasno zašto uvaženi kolege akademici smatraju potrebnim dati svoju interpretaciju bilo kojeg dijela Araličine knjige svim ostalim akademicima. Smatraju li da ostali članovi Akademije ne mogu sami razumjeti što je akademik Aralica htio reći, pa im to oni trebaju objasniti? A kad je već riječ o navodu “…ljudski mozak nema veću cijenu od telećeg. Dvije marke za kilogram!”, poručuju li time ostalim akademicima kako se cijena mozga iz gornjeg navoda odnosi i na njihove mozgove?
Interpretacija dijela knjige o “mozgu ispod peke” doista je začuđujuća. Izgleda da uvaženim akademicima ne smeta to što netko za mozak njihova kolege akademika tvrdi da ima “mozak ispod peke”, već im smeta što on za takvog primitivca kaže da je jedan iskompleksirani glavonja i nedaroviti smrdljivac? I to u romanu! Nevjerojatna je tvrdnja: “Vrijeđanja u Araličinoj knjizi podsjećaju na obračun s pojedincima u ranim danima boljševičke revolucije.” Boljševici su radili silna zlodjela kada su bili na vlasti. I komunisti u Hrvatskoj također. Ali Aralica danas nije na vlasti. Upravo je protiv njega, a zbog njegove knjige, današnja hrvatska vlast pokrenula pravu harangu. Nadajmo se da njegovu knjigu neće spaljivati.
A prosvjed šestorice akademika podudara se s napadima vlasti i režimskih novinara na kolegu Aralicu. Duboko sam uvjeren da je primjerenije članovima Akademije uzeti u zaštitu akademika izloženog takvim grubim napadima, nego priključiti se tim napadima. Pače, prosvjed šestorice članova Akademije podsjeća na slična pisma potpore koje su svojedobno seoske partijske organizacije u Srbiji slale Miloševiću. Kada se hrvatski akademici spuste na tu razinu, doista se ponovo nameće pitanje o vrijednosti kilograma mozga. Je li cijena od dvije marke za kilogram previsoka?  Uostalom i Nezavisni sindikat znanosti i visokog obrazovanja tako nešto i tvrdi: “Cijena mozga za ovu vlast je niža.”Nevjerojatna je i rečenica: “Aralica svoj tekst kiti i stihovima: oni su ne samo loši, pučkoškolski, nego su i neukusni i ispod dostojanstva jednog člana Akademije.”A neukusno je, u stvari, kada neki članovi Akademije svoje amaterske uratke iz književne kritike šalju svim članovima Akademije, a pri tome ne razumiju razine pripovijedanja. Doista nisam očekivao da ću doživjeti da neki hrvatski akademik, koji čak nije književnik, uči jednog kolegu akademika književnika kako treba pisati romane. Zar to nije ispod dostojanstva članova Akademije?
Intelektualcima je svojstveno napadati vlast, a ne pridružiti se haranzi vlasti i režimskih medija na neku knjigu. I to u vrijeme kada predsjednik Vlade najavljuje uvođenje verbalnog delikta kroz formulaciju o “govoru mržnje”. Treba li ovaj prosvjed pomoći u tome? A govor mržnje upravo je promoviran kroz neprestane napade na pokojnog akademika Franju Tuđmana. Tko je od akademika uzeo u zaštitu svoga doskorašnjeg člana? Zar nije moralnije braniti svoga napadnutog kolegu, pa čak i ako se ne slažeš s njim?
Akademik Josip Pečarić
 
«Fokus», 8. studenoga 2001.
 
*Potpisnici prosvjeda bili su akademici Sibila Jelaska, Ivan Gušić, Boris Kamenar, Velimir Pravdić, Vlatko Silobrčić, i Dionis Sunko. Zanimljivo, iz istog kruga pet godina kasnije dolazi prosvjed zbog neizbora Radmana za redovitog člana HAZU. I daljnja sličnost: i tada kao i sada govori se o «općem protestu članova HAZU».
 
STRATEGIJA HAJKE
 
Različita mišljenja akademika o Araličinoj Ambri, iznesena u pismima objavljenima u Fokusu 8. studenoga 2001. još uvijek plijene pažnju hrvatske javnosti. “Krivac” je, izgleda, novinar Večernjeg lista Milan Jajčinović, koji je pisma komentirao 12. studenoga 2001. u tekstu “Mozak bez kantara”. Uslijedio je, 17. studenoga, tekst u Feralu “Jeza u HAZU” i konačno – Jajčinovićev odgovor “Titula kao dijagnoza”.
 
“Oni to ne razumiju”
Tekst u Feralu potpisuje novinar Toni Gabrić, koji prvom rečenicom svoga teksta predstavlja samoga sebe:
“Ivan Aralica je, čini se (istakao J.P.), uspješan književnik.”
Zato nas ne mora čuditi kako Gabrić tvrdi da se “HAZU, u svojem najutjecajnijem segmentu, propinje na noge ako mu netko takne u uvaženog člana, dočim oni drugi segmenti otvaraju usta kao da nešto viču. Akademici Sibila Jelaska, Ivan Gušić, Boris Kamenar, Velimir Pravdić, Vlatko Silobrčić i Dionis Sunko uputili su nedavno svim razredima HAZU pismo, upozorivši da su govor mržnje sadržan u Ambri i njezin otvoreni antiintelektualizam neprimjereni jednom članu Akademije.”
Istina je da je to pismo poslano svim članovima Akademije, i da je na njega, na isti način, odgovorio samo potpisnik ovog teksta. Ako bih se želio našaliti, mogao bih upitati: Nisam valjda ja taj najutjecajniji segment u ustanovi čiji sam član postao na prošlogodišnjim izborima?
Iako su uvaženi kolege u pismu “izrazili svoju ogorčenost” i “distancirali” se od Araličine knjige koju nazivaju “pamfletom”, akademik Sunko, “inicijator pisma” kaže u Feralu:
“Naša je namjera bila isključivo ta da unutar Akademije pokrenemo raspravu o takvom i sličnim ispadima.”
Doznajemo i da je on ogorčen što je pismo, koje je trebalo biti posve interno, ubrzo došlo u ruke novinara Večernjeg lista Milana Jajčinovića, pretvarajući se u “štof” za njegov komentar. A doznali smo da cilj pisma nije bila samo Ambra, već i svi budući “slični ispadi”. Jesu li kolege akademici doista vjerovali da će rasprava s takvim ciljem ostati daleko od javnosti? A pisma su poslana na oko sto pedeset adresa.
Pravi je biser Feralova teksta sljedeći dio: “Potpisnik s kojim smo razgovarali odbacuje i Pečarićevu argumentaciju o neuvjerljivosti autora pisma. Upravo Aralica, kaže, i danas predstavlja glavnu struju na Akademiji, a nakon inicijative šestoro akademika, oni su ti na koje je započela hajka. Tomu svjedoči i doturanje pisma novinarima poput Jajčinovića, kakvi su u stanju okrenuti raspoloženje ljudi – koji sve to ne mogu mnogo razumjeti – protiv nas.”
Ne daj, Bože, da su se akademici mogli sami opredijeliti za argumente dane u ovom ili onom pismu. To nije moguće, već su akademici, koji sve to “ne mogu mnogo razumjeti”, započeli pravu hajku na potpisnike prosvjednoga pisma. Strašno. Na njih – umjesto na Aralicu. Hajka onih akademika koji sve to “ne mogu razumjeti” i  na one koji sve to “mogu razumjeti”. Doista, prava “jeza u HAZU”.
 
“Opći” protest šestero akademika
U pismu akademika Pravdića, o kome je također bilo riječi u emisiji Pola ure kulture, prosvjedno pismo šestero članova HAZU nazvano je “općim protestom članova HAZU”. Protest šest članova – od njih sto pedesetak – opći je protest!? Kako većina akademika “sve to ne mogu razumjeti”, protest njih šestero, koji sve to mogu razumjeti, jest – opći protest.
U tom pismu akademik Pravdić govori o Araličinu “romanu”. U svom pismu napisao sam, a to je istaknuto i u spomenutoj televizijskoj emisiji, kako je “neukusno kada neki članovi Akademije svoje amaterske uratke iz književne kritike šalju svim članovima Akademije… Doista nisam očekivao da ću doživjeti da neki hrvatski akademik, koji čak nije književnik, uči jednog kolegu akademika književnika kako treba pisati romane. Zar to nije ispod dostojanstva članova Akademije”. Očito, ne radi se samo o “književnoj” kritici, već se akademike književnike uči i kojoj književnoj vrsti pripada neko njihovo djelo. I trebaju ih učiti kada su u Akademiji čiji članovi “sve to ne mogu razumjeti”, zar ne?
Vratimo se odbacivanju moje argumentacije o njihovoj “neuvjerljivosti”. Pogledajmo sljedeći dio moga pisma:
“U prosvjedu nam uvaženi kolege daju svoje viđenje nekih dijelova Araličine knjige. Nije mi jasno zašto uvaženi kolege akademici smatraju potrebnim dati svoju interpretaciju bilo kojeg dijela Araličine knjige svim ostalim akademicima. Smatraju li da ostali članovi Akademije ne mogu sami razumjeti što je akademik Aralica htio reći, pa im to oni trebaju objasniti?” Da, da. Ja nisam mogao uvjeriti akademike (one “koji sve to ne mogu razumjeti”), ali uspio je Jajčinović. I tako okrenuo raspoloženje akademika protiv autora prosvjednog pisma. Čudno, jer se Jajčinović “upro i o mišljenju Josipa Pečarića, akademika i navodno predstavnika Amnesty International (?) za Hrvatsku”. Jajčinović ne zna kako ne smije komentirati oba pisma, već samo njihovo?
Jajčinović se u nečemu i slaže s njima. Je li problem što se u nečemu slaže i sa mnom? Naime, Jajčinović akademicima, koji “sve to ne mogu razumjeti”, objašnjava što sam mislio tvrdeći: “Interpretacija dijela knjige o ‘mozgu ispod peke’ doista je začuđujuća. Izgleda da uvaženim akademicima ne smeta to što netko za mozak njihova kolege akademika tvrdi da ima ‘mozak ispod peke’, već im smeta što on za takvog primitivca kaže da je jedan iskompleksirani glavonja i nedaroviti smrdljivac? I to u romanu!… Zar nije moralnije braniti svoga napadnutog kolegu, pa čak i ako se ne slažeš s njim?”
A Jajčinović u prvom svom tekstu kaže: “Zvati nekoga glavonjom i smrdljivcem nije baš u skladu s malo boljim običajima. I s akademskom tradicijom zgrade na Zrinjevcu. Ali ni s principima. Jer ‘neimenovani novinar’ – Miljenko Jergović – do sada je njihova kolegu Aralicu višekratno izgrdio na pasja kola. Pa i primitivnije i vulgarnije nego Aralica njega. U tom finom Jergovićevu obraćanju glavna Araličina odlika postat će ‘mozak ispod peke’. Bilo je tu i nabacivanja nečisti koliko hoćeš, smrdljivih opanaka i ‘neopranih gaća’… No, u zgradi na Zrinjevcu vladao je principijelni muk.”
 
Voltaire, a ne samo Račan
U drugom tekstu Jajčinović će podrugljivo: “Čim se malo odmorio od hajke po Akademijinim hodnicima i vijanja šestorice svojih kolega, akademik-progonitelj me kao polupismeni akademik, primljen u HAZU preko veze, odmah zamolio da mu pomognem braniti također polupismenog Aralicu. Kako su mi hajke uvijek važnije od principa, odmah sam pristao. I počeo ganjati principijelne akademike, koji su svojedobno upravo u ime principa branili Aralicu, usprkos tome što se s njim ne slažu. Jer jedno je neslaganje, a drugo principi. Kad ti netko kolegu ustrajno zove dinaroidom, ruralnim primitivcem, musavim montanjarom koji ne pere ni noge ni gaće, onda je prirodno da ga braniš, unatoč tome što misliš sasvim suprotno nego on. Ono volterovsko načelo – ne sviđa mi se to što govorite, ali ću uvijek braniti vaše pravo da govorite – ti su akademici potvrdili upravo na Aralici. Branili su ga da je bilo neugodno.
Jajčinović o Voltaireu, a potpisnici pisma u Feralu o govoru mržnje: “Naš se sugovornik pritom čudi kako to da Pečarić brani govor mržnje u Ambri kao pravo na ‘slobodu savjesti’, u skladu s načelima Amnesty Internationala. Pečarićevi su stavovi nespojivi sa stavovima Amnesty Internationala”, zaključuje.
Da, Amnesty International i Voltaire ne idu jedan s drugim. Cijenjeni anonimni kolega ne zna da je i moje pismo, kao i njihovo, tiskano u Fokusu, pa polemizira s nečim što sam ja navodno napisao, a čega u mom pismu nema. Amnesty International ne spominje se u mom pismu, pa se očito radi o (neuspjelom) pokušaju obmanjivanja javnosti. A to, izgleda, ide s Amnesty Internationalom. O “govoru mržnje” govorio sam i u pismu i na velikom prosvjednom skupu Odzvonilo je. U pismu sam napisao:
“Intelektualcima je svojstveno napadati vlast, a ne pridružiti se haranzi vlasti i režimskih medija na neku knjigu. I to u vrijeme kada predsjednik Vlade najavljuje uvođenje verbalnog delikta kroz formulaciju o ‘govoru mržnje’. Treba li ovaj prosvjed pomoći u tome? A govor mržnje upravo je promoviran kroz neprestane napade na pokojnog akademika Franju Tuđmana. Tko je od akademika uzeo u zaštitu svoga doskorašnjeg člana? Zar nije moralnije braniti svoga doskorašnjeg člana?”
Očito je da sam se tako uključio u raspravu o “govoru mržnje”. Zar to cijenjeni kolege nisu i željeli? Zašto je onda sporno to što se Jajčinović “uproi o moje mišljenje? Misle li da se može upirati samo o njihovo, bolje rećiRačanovo mišljenje? Možda je Jajčinović dodatno kriv što je akademike, koji “sve to ne mogu razumjeti”, “naučio” da postoji i Voltaire, a ne samo Račan? Ako su pročitali i Večernji list od 23. studenoga 2001., postat će im kriv i Milan Ivkošić koji tvrdi: “Tko je za demokraciju, mora biti i za Ambru kao njezin proizvod, koliko god mu bila nepodnošljiva”. Ili se smiju čitati samo tekstovi kao što je onaj u kojem je (22. studenoga 2001.) Ambra uspoređena s Mein Kampfom! Zato se itekako moramo zamisliti nad činjenicom na koju nas upozorava Ivkošić: “Dok je moć Aralica i imao, bio je kudikamo više napadan nego što je sad hvaljen”. Da, dok su Tuđman i Aralica bili na vlasti, moglo ih se napadati koliko god se htjelo. A ako nešto kažete protiv današnjih vlasti, odmah je to “govor mržnje”.
Za potpisnike pisma “činjenica da je samo šest članova HAZU potpisalo prosvjedno pismo, premda je širi krug članova Akademije bio pozvan da mu pruži podršku, ilustrira atmosferu koja na Akademiji prevladava”. Njima je to strašno – jeza u HAZU. Valjda je intelektualizam ako se akademici koji su u rukama imali dva pisma opredijele samo za njihove argumente, koji se “sasvim slučajno” poklapaju s onim što želi današnja vlast, a antiintelektualizam je opredjeljenje za Voltairea.
Ma ne, sve to nije točno. Doista su u pravu kolege potpisnici prosvjednoga pisma i Feral: “U Hrvatskoj se formira opasna autoritarna scena, ljudi se boje da joj dođu na zub, što ilustrira stanje među akademicima… Prevladava osjećaj straha od reakcije ultraša okupljenih unutar dignitetskih stožera.” Logično je da se ljudi boje stožera. Oni imaju moć, a ne oni na vlasti, zar ne?
 
«Fokus», 6. prosinca 2001.

Josip Pečarić/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari