Pratite nas

Kako pobijediti u borbi s napastima?

Objavljeno

na

»Napast nam ne može naškoditi dok nam se ne sviđa, pa ako i potraje veoma dugo.« (sv. Franjo Saleški)

Sveti Franjo Saleški, veliki poznavatelj duhovnog života, bio je uvjeren da je za kršćane važno da dobro shvate prirodu napasti. Prvenstveno upućuje na ove stvari:

Bit napasti

Svaka napast počinje s nekim opažanjem – tako kao da ti netko nešto prišapne u uho i želi ti nešto što je zlo prikazati privlačnim. Naravno, to nije grijeh, jer zavodnička riječ dolazi izvana. Stoga vrijedi: Ako bi neka napast – »ma bilo na koji grijeh!«, naglašava Svetac – potrajala i cijeli naš život, ona ne slabi ni na koji način naš odnos s Bogom: »Jer kod napasti mi ne djelujemo, nego je mi trpimo.« Ne stoji u našoj moći da možemo ne osjećati napast; jedino što mi možemo jest to da ne pristanemo na ono na što nas ona nagovara. Stoga vrijedi: »Napast nam ne može naškoditi dok nam se ne sviđa, pa ako i potraje veoma dugo.« Franjo Saleški, koji je nazvan psihologom među svecima, nadodaje: »Pazi dobro na razliku između osjećaja i privole. Možemo osjećati napasti, no ipak mogu nam se ne sviđati; međutim, ne možemo ih prihvatiti a da nam se ne svide; jer sviđanje je stubište po kojem se redovito silazi do privole.« Mnogi su sveci imali ovo neugodno i tegobno iskustvo, ali je upravo prihvaćanje te situacije bio njihov put k Bogu. Franjo Saleški navodi poznate svece koji su prošli taj put.

To isto vrijedi i za spolne napasti, od želje za ženom bližnjega svoga do kriminalnih poriva, tj. spolnih čina povezanih s nasiljem ili s djecom. Postoje slučajevi koje od toga ne može osloboditi nikakva terapija. Što mu valja savjetovati? Takvom čovjeku ostaje samo odluka da s time uči živjeti u uvjerenju da život i s njim takve patnje prolaze i da nas samo grijeh, a ne napast, odvaja od Boga.

»Osjećanje napasti«, privola i odbijanje

Radovanje zlu nešto je drugo: to je početna droga za pravi, »opipljivi« grijeh. Pritom Franjo Saleški usmjerava pozornost na vrlo važno razlikovanje koje čuva od krive ili čak skrupulozne grižnje savjesti:

»Što se tiče naslade koja može doći iza napasti, treba znati da su nam u duši dva dijela, viši i niži, a niži ne slijedi uvijek višega, nego posebno čini svoje. Zato se češće niži dio naslađuje napašću bez privole višeg dijela. To je ona raspra i borba, što je opisuje sv. Pavao, veleći ‘da mu tijelo strastveno žudi protiv Duha’ (usp. Gal 5,17), da je u njemu ‘zakon udova i zakon duha’ (Rim 7,23) itd.«31

Da bismo ove misli mogli cijeniti u njihovu velikom značenju za svoj život s Bogom, moramo znati ovo: s tako jednostavnim »razlikovanjem« između »dva područja« u našoj duši koja nerijetko stoje u suprotnosti jedno prema drugome, Franjo Saleški čini plodnim staro opažanje koje se često povezivalo s rezigniranim dubokim uzdahom: »Dvije duše stanuju, ah, u mojim grudima«, govoreći ljudima: Doista je tako, ali ne čudi se tome i ponajprije ne brini zbog toga! Nije odlučujuće što se u tebi događa, niti koji nagoni, koje želje, koje fantazije se u tebi pokreću ili te muče – najvažnija je jedino i samo tvoja odluka za ili protiv Boga. Sve drugo nije važno.

Iz starine Franjo Saleški preuzima dramatičnu i posebno zornu priču za razlikovanje između »osjećanja napasti« (u »nižem području« duše) i »odolijevanja napastima« (u »višem području« duše): Da bi jednoga mladog kršćanina odgovorili od njegove vjere, vežu ga za krevet. Neka bludnica razdražuje njega posve bespomoćnog, ali on, ma kako jaka bila njegova želja, svemu odolijeva, odgriza u uzrujanosti komadić svog jezika i pljuje ga svojoj zavodljivoj mučiteljici u lice. Franjo Saleški zaključuje: To pokazuje »da njegovo srce nije bilo pobijeđeno i da njegova volja ni u kojem slučaju nije pristala!« To je isto ono što se može reći svakomu napastovanom: »Ma koja god napast ti došla, ma kakvo zadovoljstvo pritom osjećao, nipošto se ne uzrujavaj, dok god tvoja volja odbacuje privolu ne samo napasti nego i zadovoljstvu, ti Boga nisi uvrijedio.«

Samo je u jednom slučaju sama napast već prema okolnostima veći ili manji grijeh − ako smo si je obijesno sami prouzročili. Važno je da svaki čovjek može ocijeniti svoju osobnu i posebnu sklonost napastima i da izbjegava odgovarajuće situacije koje su mu opasne.

Vatra pod pepelom: primjer svete Katarine Sijenske

Još bi nešto trebalo znati: na psihološkoj razini može nastupiti stanje u kojem čovjek misli da je odvojen od Boga time što se događa u njegovoj duši. To je kao s vatrom koja i dalje gori pod hrpom pepela. Franjo Saleški, koji uvijek pokušava govoriti zorno, opisuje jedan događaj, i to iz života svete Katarine Sijenske. O njoj, naime, izvještava biograf, Rajmund iz Kapue, kako je neko vrijeme svoga života bila napastovana zlim i nečistim fantazijama i kako im se nije mogla oduprijeti:

Napokon joj se ukaza Gospod naš, a ona će mu: »Ta gdje si bio, slatki moj Gospode, kad mi je srce bilo puno tolike tame i nečisti?« A On će joj: »Bijah u tvome srcu, kćeri.« Na to će ona: »Pa kako si mogao boraviti u mome srcu, u kojemu je bilo toliko rugobe? Boraviš li dakle i u neurednim mjestima?« A Gospod će joj: »Reci mi: jesu li te one blatne misli obasipale radošću ili tugom, gorčinom ili nasladom?« – »Oj, bile su silno gorke i žalosne«, odgovori ona, a On nadodade: »A tko ti je usadio u srce onu gorku žalost ako ne ja, koji sam se krio usred tvoje duše. Vjeruj mi, kćeri moja, da nije bilo mene, one bi misli što bijahu oko tvoje volje, ali je ne mogahu osvojiti, bile jamačno nadvladale i prodrle u tvoju volju i umorile ti dušu. A ja sam bio u tvojoj duši pa sam ti u srce sipao onu odvratnost i otpor i srce se protiv napasti borilo koliko je moglo.«32

Naravno, normalan čovjek koji nije mistik kao Katarina ne doživljava to na tako izražajan način. Ali princip vrijedi za svakoga i kako znamo, Bogu nije važno neko izvanredno stanje, nego samo odlučna ljubav prema njemu.

Radost zbog zla i »grijesi mišlju«

Jedna od najvećih i najopasnijih zabluda našeg vremena jest da misli i fantazije smatramo »slobodnima« i načelno neopasnima sve dok to što želimo i ne »učinimo«. Za svaki grijeh vrijedi da je već nutarnja radost zbog zla sam početak grijeha, prije nego što je to počinjeno na izvanjski način. Glede spolnosti tvrde određeni ljudi da je svako maštanje puno užitka dobro i da imamo pravo na takva maštanja. Ovo navodno »pravo na spolni užitak« dovodi do nemoralnog posredovanja i komercijaliziranja što je moguće više spolnih sklonosti u različitim medijima. Samo glede »tvrde pornografije« znaju se granice i očito se poznaje ono što kršćanska tradicija naziva »grijesima mišlju«. Danas bi se pojam mogao proširiti i na grijehe koji se čine pomoću virtualnog – i naoko posve izbrisivog – svijeta slika! Ali oslanjajući se na Isusove riječi i za njih vrijedi: »Tko pohotno pogleda slike i filmove, griješi protiv dostojanstva žene (ili djece ili uopće ljudi) i protiv duha ljubavi!«

Za nadvladavanje napasti

Što možemo učiniti protiv napasti? Prije smo govorili o tome da se napasne misli i slike mogu ustrajno nastaniti u duši. To ne znači da se protiv njih ništa ne može učiniti, a posve sigurno ne znači da im je čovjek jednostavno prepušten. Dva su mjesta u Bibliji posebice dobar orijentir:

– U Maslinskom vrtu Isus svojim apostolima, čija će vjernost prema njemu ubrzo stajati pred velikim iskušenjem, kaže: »Bdijte i molite da ne padnete u napast!« (Mt 26,41) Drugim riječima: prije svega u teškim iskušenjima nije dovoljno samo razumno odlučivanje. Ono može biti korisno, ali puno je važnije direktno obraćanje Bogu. Isusova opomena na molitvu prisjeća nas na napast muškaraca u pripovijesti o Suzani: njihove su misli i oči zabludjele, oni ne misle više na Boga i njegov sud. Moliti se Bogu potpuno je suprotno: misli se vraćaju na pravi put, nutarnje se oči upravljaju prema gore, čovjek misli na svoju odgovornost pred Bogom, on ulazi u »svetište svoje savjesti« i počinje svoj dijalog sa samim Bogom.

– Drugo su mjesto tajanstvene napasti koje proživljava sam Isus: »Duh tada odvede Isusa u pustinju da ga đavao iskuša. I propostivši četrdeset dana i četrdeset noći, napokon ogladnje. Tada mu pristupi napasnik i reče: ‘Ako si Sin Božji, reci da ovo kamenje postane kruhom.’ A on odgovori: ‘Pisano je: Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta.’ Đavao ga tada povede u Sveti grad, postavi ga na vrh Hrama i reče mu: ‘Ako si Sin Božji, baci se dolje! Ta pisano je: Anđelima ću svojim zapovjediti za tebe i na rukama će te nositi da se gdje nogom ne spotakneš o kamen.’ Isus mu kaza: ‘Pisano je također: Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega!’ Đavao ga onda povede na goru vrlo visoku i pokaza mu sva kraljevstva svijeta i slavu njihovu pa mu reče: ‘Sve ću ti to dati ako mi se ničice pokloniš.’ Tada mu reče Isus: ‘Odlazi, Sotono! Ta pisano je: Gospodinu, Bogu svom se klanjaj i njemu jedinom služi!’ Tada ga pusti đavao. I gle, anđeli pristupili i služili mu.« (Mt 4,1−11)

U pripovijesti o Isusovoj kušnji u pustinji još je jasnije sadržano što trebamo činiti kad se nalazimo u napasti. Isus, pozivajući se na Božju riječ, odbija koliko-toliko uvjerljivu, neopasnu i naoko razumnu misao s kruhom, kao i treću napast koja traži potpuni otpad od Boga. Odgovor na drugu napast moglo bi se označiti kao princip zdrave religioznosti i razuma. To opet znači da je napasti najlakše svladati svjesnim obraćanjem Bogu, njegovim zapovijedima, zdravim naukom Crkve. Kod teških napasti Franjo Saleški još osim toga savjetuje i ovo: ponekad pomaže odvraćanje pozornosti, psihološki puno pametnije nego »direktna borba« kojom se usredotočujemo na ono što je potrebno svladati. U ovom smislu ne bi se trebalo puno upuštati u nutarnje rasprave s napastima, nego ih »otjerati«, kao što je to Isus učinio: »Odstupi, Sotono!« Nadalje je korisno razgovarati s razumnim čovjekom. Za to je u pravilu nužno veće ili manje samosvladavanje, ali kako iskustvo potvrđuje, to djeluje oslobađajuće. I na koncu, s malim napastima ne treba se po mogućnosti nikako ni baviti, nego ih jednostavno »ignorirati«.

Bitno.net

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Pregled

HND brani Aleksandra Stankovića i napada HRT

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatsko novinarsko društvo (HND) osuđuje reakciju vodstva HRT-a koje se ogradilo od svojeg novinara i urednika emisije “Nedjeljom u dva” Aleksandra Stankovića, priopćio je u srijedu HND.

Vodstvo HRT-a je u povodu nedavne emisije “Nedjeljom u dva” izdalo priopćenje u kojem se ističe kako se HRT, “poštujući Ustav Republike Hrvatske i Deklaraciju o Domovinskome ratu Hrvatskoga sabora, ograđuje od stajališta iznesena u emisiji ‘Nedjeljom u dva’, u kojoj je Stanković u više navrata Domovinski rat doveo u vezu s ‘građanskim ratom’”.

“Takvu reakciju HND smatra licemjernim napadom vodstva HRT-ova na vlastitog novinara, kojim vrh HRT-a još jednom potvrđuje kako se, kada je program u pitanju, ne rukovodi poštivanjem profesionalnih standarda na kojima se treba temeljiti javni medijski servis, već se služi opasnom politikantskom retorikom priklanjajući se populističkim nasrtajima i prilagođavajući se na način da ne uznemirava političke moćnike”, ističe se u priopćenju Izvršnog odbora HND-a koje potpisuje predsjednik udruge Saša Leković.

Iz transkripta dijela razgovora sa Stankovićevim gostom Predragom Mišićem vidljivo je što je točno kolega Stanković izgovorio, navodi se u dopisu HND-a.

“Svakom tko poznaje činjenice jasno je da je Hrvatska napadnuta nakon što je proglasila odcjepljenje od SFRJ i to nije dovodio u pitanje niti kolega Stanković. Ali u emisiji sa gostom je raspravljao (i) o tome ima li Domovinski rat, zbog raznih specifičnosti, i elemente građanskog rata a povod je bio osobna sudbina gosta”, ističe HND.

Vodstvo HRT-a očito misli kako je takva vrsta propitivanja nedopustiva na javnim medijskom servisu, unatoč činjenici da je čak i Ustavni sud u obrazloženju odbijanja ustavne tužbe u vezi ratnog zločina 12. siječnja 2015. nedvosmisleno naglasio: “Oružani sukob na području Republike Hrvatske imao je nemeđunarodni karakter do 8. listopada 1991.

Nakon toga, taj je sukob imao međunarodni karakter…. na događaje prije 8. listopada 1991. primjenjuje se Dopunski protokol II. uz Ženevske konvencije o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba”, kaže se u priopćenju.

“Vodstvu HRT-a istovremeno ne smeta ugošćavanje onih koji su osobe optužene za ratne zločine prije 8. listopada 1991. branili upravo pozivajući se na citirane činjenice iz odluke Ustavnog suda. Oni mogu i u programu HRT-a tvrditi kako je do 8. listopada 1991. u Hrvatskoj bio ‘građanski rat’, a novinar HRT-a ne smije o tome niti pisnuti, a da ga se vodstvo HRT-a javno ne odrekne”, navodi HND.

Pritom se HRT-ovi šefovi sakrivaju iza Ustava, koji Stanković niti na koji način nije doveo u pitanje, a nemaju nikakve primjedbe na one istupe u programima HRT-a kojima tuđa ustavna prava redovito krše. Pozivaju se i na Deklaraciju o Domovinskom ratu kao da je taj politički dokument dogma.

Takvim postupkom vodstvo HRT-a je potvrdilo da instituciju kojom rukovode ne smatraju javnim medijskim servisom nego državnom agencijom pod političkom kontrolom i tako HRT simbolično vraćaju u državu iz koje je Hrvatska izašla – u SFRJ, i to iz najrigidnijeg razdoblja, poručuje HND. (Hina)

>>> Marko Jurič: Kakva je ovo glupost HRT se ograđuje od svojeg novinara Ace Stankovića?

Zbor udruga veterana hrvatskih gardijskih postrojbi traži suspendiranje Aleksandra Stankovića

facebook komentari

Nastavi čitati

Komentar

Slijedi masovna beatifikacija ‘novog sveca’ u njihovom kalendaru. Nebeskom!

Objavljeno

na

Objavio

Ratko Mladić ide na doživotnu.

Razmišljam nešto da nitko ni u snu nije mislio da itko ima šanse protiv udruženih terorista i JNA.

Nikada ni pomislili nisu da mogu izgubiti rat.
Od tu iživljavanje i bestijalnosti bez mjere .
Mučenja, klanja, silovanja.
A iza njih armija!

Sve si mislim kako je to biti pripadnik naroda koji se nikada nije suočio sa svojom kolektivnom psihologijom.

Psihologijom naroda koji je potpuno kopirao svog dugogodišnjeg gazdu, Turke , u baš svakoj bestijalnosti koju su oni njima činili.
Sindrom zlostavljanog zlostavljača.

Pokušali su pronaći spas u mitologiji.
Proslavi izgubljenih bitaka.

Nametnuti se kao direktori, oficiri, žandari i milicionari, šefovi i nadređeni. Njihov zločin u poraću 45 ostao je nekažnjen. Priklonili se pobjednicima. Da bi pokazali sav sjaj svoje impotencije 91.
Primitivno, krvožderno.

Srdžba onih koji su šetali opanke stoljećima.
A svoj sram nikada racionalizirali.
Nadmeno agresivni.

I kada prijateljuju i kada ratuju .

Tek nad civilima i zarobljenicima postajali su moćni.

Govoreći o nasilju i kakve konkretne posljedice kontinuirano nasilje može ostaviti na čovjeka, sa zgražanjem gledam kako se odražava na jedan narod.

Koji je odlučio živjeti u mitologiji .

U negaciju kao najprimitivnijem obliku obrambenog mehanizma .

Zato je gotivo nemoguće uspostaviti racionalni dijalog s njima. Unatoč tome što je jezik sličan, a i zemljopisna širina.

Dijelovi mozga koji komuniciraju su potpuno različiti.

Duboko usađen u bazalne ganglije, mitologiju i odmak od stvarnosti ovaj narod na Balkanu treba godine da bi se otrijeznio.
Unatoč tome što je za lidere birao psihijatre. Koji su manipulirali ovom spoznajom.

Slijedi masovna beatifikacija novog sveca u njihovom kalendaru. Nebeskom, na lunatički način .

dr. Gordana Zelenika / Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari