Pratite nas

Kako pomoći djeci da rastu u vjeri!?

Objavljeno

na

Da bismo pomogli djeci da rastu u vjeri, obično tražimo savjete i metode. A kako bi bilo kad bismo počeli s time da stavimo molitvu u središte života?

Nakon Simonova rođenja njegovi roditelji pripremanju krštenje. »Objasnili su nam koliko je važno pomagati Simonu da raste u vjeri koju će primiti na krštenju. Ali kako? Čime početi? Kada?« Armelle i Arnaud zbunjeni su zbog buntovna ponašanja svojih adolescentica: »Kad su bile male, sve se činilo laganim. Danas imaju sedamnaest i petnaest godina i uopće više ne znamo što bismo! Sva naša lijepa načela potresena su iz temelja«.

Obitelj

Kako mladi oduševljeni roditelji, tako i stariji, iskusni ali obeshrabreni odgojitelji: svi bi rado našli dobru metodu prenošenja vjere svojoj djeci.

Ali prenošenje vjere nije pitanje metode nego prvenstveno pitanje – vjere! Na koga ćemo se osloniti pri odgajanju djece u vjeri? Na Boga! Je li vjera koju želimo prenijeti sklop znanja, tradicija i moralnih vrijednosti, ili živi odnos s Nekim?

Vjerujemo li da taj Netko našu djecu ljubi neizmjerno više od nas samih? Vjerujemo li da on za njih želi ono najbolje, i da to najbolje znači živjeti s njim? Jesmo li spremni darovati mu svoje povjerenje u svim okolnostima, čak i u slučaju prividnog neuspjeha, čak i kad se čini da starija djeca odbacuju vjeru koju smo im htjeli prenijeti?

Bog je izvor, a mi smo kanal. Nismo mi oni koji prenose vjeru na djecu: to Bog čini preko nas. Ako je kanal odvojen od izvora, voda ne protječe. Ako nismo povezani s Bogom, ne možemo pomoći djeci da rastu u vjeri, kakve god bile naše kvalitete i kako god izvrsne bile naše odgojne metode. Uzmimo jednu drugu usporedbu: mi smo kao radioaparati. Ako naša antena nije okrenuta u pravom smjeru, prijam je slab. Ako naša unutarnja antena nije usmjerena prema Bogu, djeca ne će moći čuti radosnu vijest njegove ljubavi.

Usmjeriti svoju unutarnju antenu prema Bogu znači u svemu tražiti njegovu volju, a to ne možemo ako ne molimo. U vjerskom odgoju prvenstvo ima naš osobni molitveni život. Prije molitve s djecom, važno je da molimo osobno. Iluzija je htjeti odgajati djecu u vjeri ako ne odlučimo svaki dan važno mjesto posvetiti osobnoj molitvi. Tajna vjere »zahtijeva da vjernici u nju vjeruju, da ju slave i proživljavaju u živu i osobnu odnosu sa živim i istinitim Bogom. Taj odnos je molitva«.1

Nije baš sve ni u molitvi. Prema gore navedenim usporedbama, ako je kanal loše sagrađen ili začepljen otpatcima, voda ne prolazi; ako je radioaparat u kvaru, antena može biti dobro usmjerena, ali ne će biti zvuka. Isto tako, ako zloća, osvetoljubivost, sebičnost ili pohlepa zatvore naše srce, ne ćemo moći djeci pomoći da upoznaju i ljube Gospodina. Ako sami ne učimo, ako ne tražimo potrebne savjete i pomoć, ne ćemo moći potpuno surađivati s Božjim djelom. Molitva ipak ostaje na prvome mjestu. Ona nije dovoljna, ali je potrebna i prioritetna. S molitvom treba početi.

Treba dakle naći vrijeme i sredstva. Kako moliti kad smo opterećeni poslovima i brigama? Kako naći putove molitve?

Evo nekoliko smjernica:

− Sve počinje odlukom za molitvu. Ako budemo čekali da nađemo vremena za molitvu, jedno je sigurno: nikad ne ćemo moliti. Pitanje nije: Imam li vremena za molitvu, nego: Koje mjesto molitva uopće zauzima u mojem životu? Ako shvaćamo da je važna, čak prva, naći ćemo vremena za molitvu. Uzmimo jednu vrlo konkretnu usporedbu: ako želim biti čist, uvijek ću naći vremena za tuširanje i pranje zuba, pa makar se morao i ranije ustati. Je li dakle molitva u mojem životu bar onoliko važna koliko i tuširanje?

− Početi bez oklijevanja. Moliti učimo moleći. Tko želi naučiti plivati, ne može se zadovoljiti poznavanjem teorije o pokretima koje treba izvoditi. Sve dok ne odluči skočiti u vodu, nema šanse da nauči plivati. Da bismo molili, moramo se baciti u vodu – ili bolje – moramo se baciti u Boga. To je jednostavan čin volje: »Gospodine, tu sam, za tebe. Ne vidim te, ne čujem te, ali znam da si tu. Dajem ti ovo vrijeme molitve. Učini s njim što god želiš«. Ta odluka ovisi o nama. Bog je uvijek tu, uvijek raspoložen da nas bezuvjetno primi.

− Ustrajati u molitvi. Odlučio sam posvetiti četvrt sata tihoj molitvi. Ostajem četvrt sata u tišini pred Bogom. Nije važno ako ne znam što bih radio u tih nekoliko minuta koje će mi se možda učiniti dugima! Nije važno ako osjećam samo neku nejasnu dosadu i ako mi misli rastreseno lutaju u svim smjerovima. Nije važno ono što ja činim, nego ono što Bog čini u meni, a to mi je očito neuhvatljivo.

− Ne ocjenjivati svoju molitvu. »Ovo je bila dobra molitva« ili »Loše sam molio«… Ma što ja zapravo znam? Vrijednost moje molitve nikada se ne mjeri onim što osjećam. Nikada. Uostalom, Gospodin od mene ne traži da ocjenjujem svoju molitvu. Traži od mene da molim, to znači da »gubim vrijeme« za njega i samo za njega. Uzmimo još jednu usporedbu: svi znaju da se sunčane opekline može dobiti čak i po oblačnom vremenu. Ako smo u duhovnoj magli, to ne znači da Bog ne grije naše srce. Ako nam je molitva dosadna, to ne znači da je i neplodna.

− Poduzeti konkretne korake da bismo ostali vjerni molitvi. Možemo se pripremiti tako da si olakšamo svakodnevnu molitvu: odrediti vrijeme (ako je moguće svaki dan isto vrijeme), izabrati mjesto i tjelesni položaj koji olakšava sabranost, budući da i tijelo sudjeluje u molitvi. Postoji rizik da želimo idealne uvjete. Oni, naravno, ne postoje, jer nam Bog ne ugovara sastanak u nekim idealnim uvjetima, nego u konkretnoj stvarnosti našega svakodnevnog života. Pa taman da je naša kuća uvijek bučna, to ne će spriječiti Gospodina da blagoslovi našu molitvu!

− Ustrajati. Jedan vrlo uporan i spretan neprijatelj spreman na sve želi nas odvratiti od molitve. To je Sotona. Možemo biti sigurni da će se poslužiti svim mogućim lukavstvima da bi nas spriječio da ostanemo vjerni vremenu koje smo odlučili svaki dan posvetiti molitvi. Kad dođe trenutak koji smo odredili za molitvu, on će nam zacijelo pokušati nametnuti nebrojene misli o stvarima koje treba hitno obaviti. Sve će to biti spretno zamotano u laži, kao na primjer: »Molit ćeš isto tako dobro i u drugo vrijeme«. Možemo se kladiti da to »drugo vrijeme« ne ćemo naći i da će dan proći bez molitve. »Boriti nam se protiv zlih duhova«, upozorava sveti Pavao (Ef 6,12).

Imati povjerenja unatoč svemu. »Ako je Bog za nas, tko će protiv nas? Ta on ni svojega Sina nije poštedio, nego ga je za sve nas predao! Kako nam onda s njime ne će sve darovati? (…) U svemu tome nadmoćno pobjeđujemo po onome koji nas uzljubi« (Rim 8,31.37). Ne bojmo se borbe u molitvi: Onaj koji nas je pozvao, dat će nam i pobjedu. Odlučimo se za molitvu i sve ostalo bit će nam nadodano.

Christine Ponsard (preuzeto iz knjige ”Vjera u obitelji”/bitno.net)

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Herceg Bosna

18. studenoga 1991. godine uspostavljena Hrvatska zajednica Herceg-Bosna

Objavljeno

na

Objavio

U Grudama je 18. studenoga 1991. godine uspostavljena Hrvatska zajednica Herceg-Bosna, sa sjedištem u Mostaru. U njen sastav ušlo je 30 općina: Jajce, Kreševo, Busovača, Vitez, Novi Travnik, Travnik, Kiseljak, Fojnica, Dobretići, Kakanj, Vareš, Kotor Varoš, Tomislavgrad, Livno, Kupres, Bugojno, Gornji Vakuf, Prozor, Konjic, Jablanica, Posušje, Mostar, Široki Brijeg, Grude, Ljubuški, Čitluk, Čapljina, Neum, Stolac i Ravno.

U Odluci o uspostavi Hrvatske zajednice Herceg-Bosne je naglašeno da će Hrvatska zajednica Herceg-Bosna poštovati demokratski izabranu vlast Republike Bosne i Hercegovine sve dok postoji državna nezavisnost Bosne i Hercegovine u odnosu na bivšu ili svaku drugu Jugoslaviju.

Stvaranje obrambene zajednice dobilo je potporu i iz Republike Hrvatske ponajprije zbog teške i neizvjesne situacije u kojoj se ona tada nalazila. Taj dan pao je Vukovar i došlo je do teškog stradanja hrvatskog naroda u istočnoj Slavoniji. Hrvatska zajednica Herceg-Bosna zamišljena je kao privremeno tijelo vlasti u funkciji obrane onih dijelova Bosne i Hercegovine gdje su Hrvati bili u većini ili su barem činili značajan udio stanovništva.

Osnivači Herceg Bosne vjerovali su da će uz pomoć Muslimana uspjeti obraniti te prostore. Predsjednik Herceg-Bosne Mate Boban je na pitanje razloga formiranja Herceg Bosne odgovorio je: „Bosna ponosna prestala je biti ponosna. Njenim cestama, željeznicom, eterom njenim – kruži zlo. Ona je okupirana. Hrvatski narod, ponosan narod, morao je učiniti nešto da u tome ne sudjeluje, da dadne do znanja da to ne želi.”

facebook komentari

Nastavi čitati

Kronika

18. 11. 1991. – Pad Vukovara i Škabrnje (VIDEO)

Objavljeno

na

Objavio

Nakon pada Vukovara JNA i srpske paravojne formacije, načinili su mnoga ubojstva i ratne zločine. Pojedini Vukovarski Srbi koji su se u skloništima mjesecima skrivali od granata, sada su se bacali „oslobodiocima“ u naručje i prokazivali branitelje i obitelji branitelja. Stoga su po cijelom području grada Vukovara ljudi streljani, a najveći organizirani i masovni zločin dogodio se nad ranjenicima iz bolnice u Vukovaru i braniteljima te civilima kojih je 200 identificirano iz masovne grobnice na Ovčari.

Više od 90 posto zgrada u Vukovaru je uništeno ili porušeno do temelja. Kao nijemi svjedoci strašnoga rata nad gradom dominiraju uništeni silos, vodotoranj, ostaci crkve, baroknih palača. Agresor slama posljednji otpor u Lušcu i Borovu Naselju. Većina branitelja više i nema streljiva.

Tri mjeseca cijeli je grad proveo u podrumima, skloništima, čak 56 dana nisu imali struje, vode i telefonskih veza sa svijetom. Nedostaje i hrane. U gradu više nema ni zgrada, ni kuća niti skloništa. Ima tek na stotine novih grobova, šačica preživjelih boraca i već legendarnih živih i palih heroja poput Blage Zadre, Siniše Glavaševića, Mladog i Starog Jastreba.

Nakon okupacije u gradu počinje neviđeni teror. Jugoslavenska vojska i četnici koje predvode zločinci – major Šljivančanin i Miroslav Radić – odvode u nepoznatom smjeru branitelje, djecu, civile. Nije pošteđeno ni 12 djelatnika vukovarske bolnice i 261 ranjenik. Sudbina mnogih od njih još je i danas nepoznata, a masovne grobnice na Ovčari, vukovarskom Novom groblju i na drugim lokacijama govore o strašnoj sudbini četničkih zarobljenika.

Napad na grad i luku na ušću Vuke u Dunav počeo je tri mjeseca prije. Najelitnije motorizirane jedinice jugoslavenske vojske opkolile su grad s oko 600 tenkova i s oko 50 tisuća dobro naoružanih vojnika. Vukovar brani ukupno 2000 pripadnika policije, Zbora narodne garde i dragovoljaca. Vojni analitičari pretpostavljali su kako Vukovar može izdržati naviše tri dana, no Vukovarci ne misle tako. Održali su se tri mjeseca i zadali jugo-četničkim snagama neviđene gubitke. Uništili su ukupno 500 srpskih oklopnih vozila, od čega čak 200 tenkova. Oboreno je 25 borbenih zrakoplova. Broj ubijenih neprijatelja procjenjuje se na 10 do 15 tisuća, a ranjenih je dvostruko više.

Iako je zauzela Vukovar, materijalno i psihološki srpska je vojska posve oslabljena. Ona više nije sposobna za veće napade na druge hrvatske gradove. Istodobno, dugotrajno vezivanje jakih okupatorskih snaga stvorilo je prostor i vrijeme za organiziranje Hrvatske vojske. Zbog toga je obrana Vukovara postala simbol Hrvatskog otpora, a vukovarske žrtve temelj su hrvatske slobode.
Nekoliko godina poslije, nakon munjevitih akcija Bljesak i Oluja kojima je oslobođen najveći dio Hrvatske, Erdutskim je sporazumom dogovorena mirna reintegracija zapadnog Srijema i Baranje. U siječnju 1998. završen je mandat UN-a i Hrvatska je preuzela nadzor nad svojim granicama na Dunavu. Vukovar se počeo obnavljati, a u znak sjećanja na herojsku borbu i žrtve 18. studenoga Hrvatski je sabor proglasio Danom sjećanja na Vukovar.

Pokolj u Škabrnji je bio srpski ratni zločin iz doba srpsko-crnogorske agresije na Hrvatsku. Izveli su ga domaći pobunjeni Srbi uz pomoć snaga JNA 18. studenog 1991. Za posljedicu je imao ubijena 84 Hrvata, 26 branitelja i 58 civila, odnosno, svako domaćinstvo u Škabrnji je nakon tog napada bilo “zavijeno u crno“.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari