Pratite nas

Kolumne

Kako potaknuti Hrvate da opet sami odlučuju o svojoj budućnosti?

Objavljeno

na

Nenad Piskač: Duh korjenitih promjena treba zapuhati iz Zagreba

U Đakovu ni od koga zavisni veterani, dragovoljci Đakovštine, sinoć, 17. rujna 2018., organizirali su predstavljanje knjige kolege Marka Ljubića „Rasudbe hrvatske državnosti“. Predsjednik udruge Miro Raspudić žali se na polovičan odziv. Tješim ga riječima kako je dobro da je uopće itko došao, budući da je režim svojim politikama i izdajama izraza volje hrvatskoga naroda već otjerao birače od birališta, otjerao deset posto Hrvata na „privremeni rad u inozemstvo“, otjerao hrvatskoga čovjeka od politike, uškopio svoje uglavnom fingirane političke protivnike i sinekuricama i sinekurčinama betonirao svoje izborno tijelo. I zaključujem riječima Zdravka Gavrana izrečenima na predstavljanju kako „naše stranke kvare čak i dobre Hrvate“.

A jedna druga udruga veterana na sasvim drugom kraju Lijepe Naše javlja kako im je u Hrvatsko zagorje na njihovu adresu stigla zamolba Festivalu domoljubnoga filma Gordan Lederer da početkom prosinca Festival dođe u Dubrovnik i prikaže nekoliko filmova. Pripreme su u tijeku – ne samo glede Dubrovnika. Naša me objektivna situacija podsjeća na vrijeme kad nismo imali državu, kad smo se tu i tamo, skrivečki sastajali ne bi li što jedni drugima rekli ili pak čuli mimo režimskih ušiju s pripadajućom „vaspitnom palicom“.

Kuhari gotovih recepata bez ijednoga sastojka

Poslije đakovačkoga predstavljanja – održanoga a gdje drugdje negoli u crkvenom prostoru nasuprot znamenite Katedrale – kojega su, potvrđuju domaćini, vrlo dobro bojkotirali neki „naši“ krugovi razgovaram s jednom gospođom. Na predstavljanje knjige došla je iz Vukovara. Treba li podržati gradonačelnika Penavu i prosvjed u Vukovaru? Treba. Znate, nastavlja zabrinuta, stanje je u državi neizdrživo. Znam. Pa, onda – dajte vi u Zagrebu nešto napravite, pokrenite, vidite da ništa ne valja. Pokrećemo pokret baš zato jer ništa ne valja i baš zato što nitko ne nudi rješenja. Slično razmišljaju i đakovački dragovoljci – očekuju da „Zagreb“ počne hrvatski disati i da kapilarno ponudi cjelovito domovinsko rješenje protiv najezde političkih komaraca, kameleona i gusaka.

Tako smo došli do ključnoga pitanja. Kako potaknuti Hrvate da opet odlučuju sami o svojoj budućnosti? Prvi se u pravilu javljaju oni koji imaju već gotove recepte, ali nemaju nijedan sastojak. Iz prve ruke znam kako na okupljanju neophodnih sastojaka neumorno radi Pokret za hrvatsku budućnost. Kuhara s gotovim receptima naslušao sam se protekla tri mjeseca u dovoljnoj mjeri za iduće tri godine. Gotovi recepti uglavnom su već viđene zamke. Od najrazvikanijih recepata za izlazak iz režimske kloake izdvajam ove: Istaknimo odmah i sad novoga vođu. Napravimo izborne liste po izbornim jedinicama. Registracija nove stranke bez odlaganja. Sklepajmo sve nezadovoljne, fućkaš kriterije, načela i ostale sitnice.

Kuharima gotovih recepata, kad imam volje i snage, kažem: Znam kako na izborima veliki dio Hrvata nema kome dati glas sa sigurnošću da mu glas ne će biti izigran. Hoćete li vi pobijediti na izborima, ili biste se samo ušlepali u Sabor? Ako hoćete pobjedu, onda „ne srljajte kao guske u maglu“. Ako se hoćete uhljebiti, onda se inkluzivirajte u poretku odanim strankama i njihovim slugama raspoređenima po civilnom i paracivilnom sektoru.

Mnogi od gotovih instant recepata predstavljaju jeftine zamke. Uglavnom već viđene. Neke od njih (poput odskočnih mina) još vrebaju na političkim prostoru služeći režimu kao smokvin list više negoli općem dobru.

Očajne oči uprte u hrvatski glavni grad

Imali smo, naime, pokušaje u kojima se najprije dogodio „vođa“, sve se vrtjelo oko njega, okupilo se članstvo, ali je vođa izdao ideju i članstvo, inkluzivirao se u poredak i proračun. Rezultat je dvostruki poraz: Nula bodova na planu općega dobra i članstvo ubijeno u pojam, od kojega se mnogi više nikad ne će politički angažirati. Imamo i one koji već imaju pripremljene izborne liste, ali ne rade ništa osim što čekaju izbore, po sistemu „i ćorava kokoš pogodi zrno“ – kao da već sada nemamo dovoljno ćoravih kokoši. I da ne nabrajam dalje, skrećem pozornost i na profesionalne zapišavatelje političkoga prostora. Kad ga označe, drže, da je to njihov privatni feud, radili na feudu ili ništa ne radili.

Brzih rješenja nema. Treba raditi na duge staze, ili, kako je to netko ovih dana rekao – „etapu po etapu, nijedna se ne smije preskočiti“. Ta, i ovo se deprimirajuće stanje u državi i narodu dugo kuhalo, najmanje dva desetljeća, stoga i izlazak „iz situacije“ zahtijeva vrijeme i temeljitu pripremu. Išlo bi brže, govori mi iskustvo s terena, međutim, nestalo je elementarnoga povjerenja, gdjegdje i vjere da se išta može promijeniti na bolje. I prije negoli nam za nekoliko sljedećih desetljeća zatru vjeru u „vlastite snage i pomoć Božju“, slažem se, duh korjenitih promjena treba pripremiti tako da zapuše iz Zagreba. Iznenadilo me koliko je očajnih očiju uprto u hrvatski glavni grad. A on se već predugo ponaša kao glavni grad SRH.

Koliko mogu procijeniti na terenu su preostale samo oaze u braniteljskoj populaciji i oazice na razini pokojega župnika koji gleda dalje od nosa. Hrvatska inteligencija još kalkulira. Neiseljena mladež čeka da ih očevi povedu. Očevi su umorni, bolesni i više puta ranjeni izdajama. Unatoč tomu za novi nacionalni uzlet treba skupiti sve preostale neiskvarene snage. Drugoga puta nema.

Nenad Piskač/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hitrec: Kronična hrvatska politička glupost

Objavljeno

na

Objavio

Vrijeme malo do nikakvo, vuče se siječanj kao depresivan starac. Ono što je ponedjeljak u tjednu, to je siječanj u godini. Pitaju me zašto kolumne uvijek začinjem meteorološkim podatcima, ja odgovaram da vremenske prilike utječu na nas više no što smo svjesni i da smo svi meteoropati, a ne samo oni. Ma sve je to ionako poznato, od davnina. Kako šiloka iliti južina može biti pogubna, znali su već stari Dubrovčani, a da su znali znaju svi koji o povijesti nešto znaju, to jest da gospari nisu vijećali niti odlučivali kada je jugo, pa ni donosili presude krivcima jerbo bi bile oštrije no inače.

Da današnji hrvatski političari odnosno oni koji se tako nazivaju to jest lažno predstavljaju, samo malo bolje prate prognozu vremena, ni sjednice Vlade ni sjednice Sabora ne bi se održavale kada vlada jugo. Da se ta dubrovačka mudrost nije putem izgubila, ne bi bilo sjednice Hrvatskoga sabora 16. dana mlade godine 2019. Da nije bilo sjednice, AvioniPod klupama su skrivali modele migova repariranih u doba crvenih tako dobro da su se mogli rulati po pisti, ali ne i dignuti. Na klupe su izvukli papirnate i plastične ef-šesnaestice, a jedan upravili prema Damiru Krstičeviću koji je instinktivno reagirao kao ministar obrane i odbio napad, zgrabio avion i srušio ga. Tako se to radi, bravo Damire. Da su i dva išla prema njemu, oba bi pala.ne bi se dogodilo što se dogodilo. Sada se svi jako zgražaju, osim mene. Bila je to vrhunska predstava, i tko god kaže da se nije dobro zabavljao, laže ili je licemjeran ili oboje, a je li jugo pisao tekst više i nije važno.

U prvom činu sjednice koja možda ostane (ne će) u estradnoj memoriji nacije, vidjeli smo mlade modelare iz esdepea koji su pod paskom teta iz vrtića cijelo jutro izrađivali male zrakoplove da bi potom izluđivali vladajuće stričeke. Pod klupama su skrivali modele migova repariranih u doba crvenih tako dobro da su se mogli rulati po pisti, ali ne i dignuti. Na klupe su izvukli papirnate i plastične ef-šesnaestice, a jedan upravili prema Damiru Krstičeviću koji je instinktivno reagirao kao ministar obrane i odbio napad, zgrabio avion i srušio ga. Tako se to radi, bravo Damire. Da su i dva išla prema njemu, oba bi pala.

U drugom je činu bilo još više zabave, urnebesne. Nisu letjeli zrakoplovi nego isprva tek riječi, uljudno se razmatralo tko radi u korist Hrvatske, a tko u korist Srbije, tko će biti odveden u Wiener Neustadt ili Karađorđevo, neki vele da je izdaja, neki da je veleizdaja, neki da nije ništa od toga. Proradile strasti, poletio premijer na Grmoju, naletio na Bulja, umiješali se mnogi pa i Pupovac uvijek zabrinut za ugled Hrvatske i jako žalostan kada se Hrvati među sobom svađaju, tužan i zato što je toga dana u Beogradu bio Putin, a Vučić ga nije pozvao (to jest Pupovca). Sutradan brojni komentari, pa kakav je to sastav Sabora, pa oni sastavi iz devedesetih bili su mila majka prema ovom, zgražanje na sve strane, te tko je koga uhvatio za kravatu, je li Plenković u naletu mogao dohvatiti Grmoju i što bi SrbijaKada se u Saboru ili drugdje razgovara o demografskoj tragediji ili iseljavanju mladih školovanih ljudi, nema visokih tonova, kada se govori o krucijalnim socijalnim problemima i sve većem siromaštvu sve većega broja ljudi – govori se mirno i učtivo, o upitnoj školskoj reformi gotovo ništa, o smeću pomalo, o krahu brodogradnje nimalo.Ali kada je riječ o Srbiji odnosno o mogućem podilaženju Srbiji, sve se uznemiri jer ljudi ipak imaju savjest i ta ih savjest grize kao crni pas, znaju da su od početka stoljeća uvučeni u perfidnu igru koja nema kraja, sudac ne zviždi jer nije gotovo dok on ne kaže da je gotovo.bilo da jest, tko je bježao i je li bježao, tko je vol, a tko nije. Na kraju se zaboravi o čemu je uopće bilo riječi i kako je sve i kada počelo.

Određivanje u odnosu prema Srbiji

A riječ je o tipičnoj, kroničnoj hrvatskoj političkoj gluposti, upravo beskonačnoj. Matematičko je svojstvo beskonačnosti, kažu, da koliko god se od beskonačnog oduzima, opet ostaje beskonačno. Pa smo stalno na istom. Umjesto da se bavimo svojom aktualnom sudbinom, umjesto da se bavimo Hrvatskom, mi kao da se određujemo odnosom prema Srbiji i Srbima i ta je tema hrvatskoj politici toliko važna da izaziva strasti inače zatomljene ili nepostojeće. Kada se u Saboru ili drugdje razgovara o demografskoj tragediji ili iseljavanju mladih školovanih ljudi, nema visokih tonova, kada se govori o krucijalnim socijalnim problemima i sve većem siromaštvu sve većega broja ljudi – govori se mirno i učtivo, o upitnoj školskoj reformi gotovo ništa, o smeću pomalo, o krahu brodogradnje nimalo.

Ali kada je riječ o Srbiji odnosno o mogućem podilaženju Srbiji, sve se uznemiri jer ljudi ipak imaju savjest i ta ih savjest grize kao crni pas, znaju da su od početka stoljeća uvučeni u perfidnu igru koja nema kraja, sudac ne zviždi jer nije gotovo dok on ne kaže da je gotovo, a bit će gotovo kada se sve iznivelira, napadači i napadnuti, krvnici i žrtve izjednačeni, kada povijest bude umjetno izbalansirana, svi su krivi i samo se moraju ispričati jedni drugima pa će sve biti u redu. I svi će se ionako naći opet u istom organizmu koji se ne treba zvati Jugoslavija, može i Europska unija.

Mnogi rade u korist Srbije

Radi li tko u Hrvatskoj u korist Srbije? Da. Rade mnogi i to traje već desetljećima. Ako Hrvatska (hrvatska politika) nježno i obzirno potiče Srbiju i Srbe da barem daju podatke o mjestima gdje se nalaze kosti ubijenih hrvatskih branitelja i civila, a Srbija i Srbi šute i usput se rugaju, pa ako nakon toga Hrvatska ne poduzme odlučnije korake, onda radi u korist Srbije. I protok vremena radi u istu korist. Ako Hrvatska ne traži od Srbije ratnu odštetu, onda radi u korist Srbije. Ako hrvatske „institucije“ čak ne traže odštetu za Hrvatice i Hrvate zatočene u srbijanskim logorima, nego prepuštaju sužnjevima da to rade sami, individualno i bez većeg uspjeha vjerojatno, ili nikakvog – onda rade u korist Srbije. Ako se ne progone i uhićuju srpski zločinci koje nikakva abolicija ni mirna integracija ne mogu ekskulpirati, a ne uhićuju se osim u neznatnim količinama – onda je riječ o praksi u korist Srbije. Jer zločinci su zločine radili u korist Srbije, to jest velike Srbije.

Ako se toj, beskonačno i uvijek istoj Srbiji iz Hrvatske pomaže da uđe u europske integracije, ako Hrvatska zatvara oči pred drskom srbijanskom „univerzalnom jurisdikcijom“ to jest dopušta joj da se bavi događajima (i ljudima) na hrvatskom tlu, na tlu hrvatske države, onda radi u korist Srbije, i te kako radi. Ako se Hrvatska ne ponaša kao samosvjesna članica Europske unije, nego dopušta da joj velike unionističke sile diktiraju odnos prema Srbiji, onda radi u korist Srbije. Ako je dopustila otvaranje poglavlja 23., a da Srbija prije toga ama baš ništa učinila u svezi s ni jednim hrvatskim zahtjevom, onda „otvarači“ rade u korist Srbije. Ako Hrvatska pod firmom zaštite manjina dopušta perfidnom dijelu te manjine da sustavno radi protiv hrvatske države i putem svojih medija vrijeđa hrvatske svetinje, onda radi u korist Srbije. Ako Hrvatska u estradi, filmu, kazalištu itd. dopušta intenzivne veze s takvom, opisanom Srbijom, financira štoviše razne koprodukcije pa i većinski srbijanske filmove, ali i posve „hrvatske“ koji za teme uzimaju hrvatsku krivnju, prokazuju hrvatsku obranu kao zločin, a hrvatsku državu kao promašeni projekt, Hrvate kao zombije – onda radi u korist Srbije.

Ako iz Hrvatske s visoke državne i akademske razine nema čvrstog odgovora na srbijanske povijesne, kulturno-povijesne i posebno književne krivotvorine – onda se iz Hrvatske radi u korist Srbije. Ako „međunarodna zajednica“ (EK?) delegira hrvatsku diplomatkinju da bude pomoć Srbiji u pristupnoj fazi europskim integracijama, onda Hrvatska u najmanju ruku treba tim likovima reći da je neuputno i neprimjereno zahtijevati od hrvatske diplomacije da pomaže zemlji agresoru na Hrvatsku u bilo čemu, pa i u tomu, posebno. I da na kraju balade rečena diplomatkinja postane ministrica vanjskih poslova. U Hrvatskoj. (I onda se Vlast u Hrvatskoj čudi kada se tko tomu čudi.) I ta osoba prati „napredak Srbije“, prati u sklopu povjerenstva za praćenje, kojega očito nema, kao ni napretka. Prati. Tako Hrvatska postaje prva pratilja Srbije. (O hrvatskoj diplomaciji, kako je nastala i kako se razvijala, drugom prilikom, o školi Budimira Lončara koja i dalje radi, i o školi Mate Granića.)

Sve navedeno ne ispunjava potpuno ganutljiv pojam (samoproglašene) veleizdaje, pa ga ne treba olako potezati. Ali potpuno ispunjava pojam kronične hrvatske političke gluposti, pojam točan i beskonačan, kao što rekoh, i nema mu se što oduzeti. (Usput: zbog nedostatka zapošljivih ljudi, vlast je dopustila da se umirovljenici vrate na svoja stara radna mjesta, ili nova. Koliko god to neizvedivo bilo, ipak imam potrebu reći te bi bilo dobro da se zastupnici(naroda) u Hrvatskom saboru, onom iz devedesetih koji se zvao i Hrvatski državni sabor, na neko vrijeme vrate u Sabor, makar i na četiri sata.)

Ucjene

U svemu tom metežu, ostala mi je u uhu jedna fake izjava: da bi Hrvatska, ako blokira Srbiju, mogla doživjeti sankcije. Je li? Tako se plaši javnost, potpuno neutemeljeno. Uostalom, Hrvatska je zbog Srbije već jednom bila pod UcjeneBlokirali su nas ucjenama: ako ne surađujete s Haagom, ne ćete vi u Europsku uniju (plus slučaj sa Slovencima), ako ne promijenite Ustav tako da svima bude jasno, a ne samo njima, da pristajete na status kolonije unutar vrlo demokratske Unije koja u trenutku izglasavanja toga i takvog izmijenjenog hrvatskog Ustava sugerira vlastima u Hrvatskoj da je i trideset posto oduševljenih dovoljno, ne osvrćite se na većinu jer je većina ionako stoka koja ne zna razmišljati. A to vam je, vele oni, preporuka za sve buduće zamišljene referendume, ne dajte i točka. Za uzvrat što ste se odrekli velikoga dijela svoga suvereniteta, u Hrvatskoj će, čim uđete u obećanu zemlju, poteći med i mlijeko, što će suverenistima začepiti gubicu.sankcijama, to jest pod embargom na uvoz oružja kada ju je napala Srbija i srbizirana jugoslavenska vojska. Sankcijama su Hrvatskoj prijetili i u mnogim fazama naše obrane, ta je čarobna riječ mogla uplašiti plašljive, ali nas nije, prijetili su nam iz raznih Europa (i šire) čim bi saznali da bismo se mogli malo pomaknuti i ući za koji kilometar u okupirani teritorij. Prijetili su nam sankcijama i zbog Herceg Bosne, na kraju sankcije zamijenili zajedničkim zločinačkim pothvatom, što bolje zvuči.

Blokirali su nas ucjenama: ako ne surađujete s Haagom, ne ćete vi u Europsku uniju (plus slučaj sa Slovencima), ako ne promijenite Ustav tako da svima bude jasno, a ne samo njima, da pristajete na status kolonije unutar vrlo demokratske Unije koja u trenutku izglasavanja toga i takvog izmijenjenog hrvatskog Ustava sugerira vlastima u Hrvatskoj da je i trideset posto oduševljenih dovoljno, ne osvrćite se na većinu jer je većina ionako stoka koja ne zna razmišljati. A to vam je, vele oni, preporuka za sve buduće zamišljene referendume, ne dajte i točka. Za uzvrat što ste se odrekli velikoga dijela svoga suvereniteta, u Hrvatskoj će, čim uđete u obećanu zemlju, poteći med i mlijeko, što će suverenistima začepiti gubicu.

Još potpišite da se kanite riješiti te kune i prigrliti euro, pa vas više ništa i ne trebamo pitati, kao što vi ne trebate pitati narod. Zašto Mađari ili Česi nemaju euro? Oni valjda nisu potpisali takav ugovor. Vi ste ušli zadnji, iz magareće klupe, pa vam možemo nametati što želimo. Odabrani vaši političari koji su na vrijeme shvatili da su samo visoki predstavnici Unije, imat će našu potporu. Kao što vidite, to funkcionira, za uvođenje eura oni se mogu samo obrecnuti na pristaše nacionalne valute.

Tako oni, unionisti. Znaju da Hrvatsku mogu potepati kako žele, jer joj iznad glave stalno visi mač mogućih (vrlo mogućih) zlosretnih kretanja u jugoistočnoj Europi, pa je Croatiji ipak nekako ugodnije i sigurnije biti u okrilju PozicijeRusija zauzima vrlo dobre gospodarske pozicije u Hrvatskoj, zahvaljujući slomu Agrokora ali ne samo njemu, Azimov i bez vojne odore nalazi saveznike. U RS-u su Rusi kao kod kuće, već odavno. Ono što preostaje od BiH, pod paskom je sultana. Hrvate u Herceg Bosni još drži na životu samo činjenica da moraju ostati kao ukras Federacije, kako se ni bi moglo reći da u Europi postoji islamska država, i tako će biti sve dok Europa ne postane islamska država. Dotle Arapi osnivaju uporišta diljem Bosne, u ugodnoj klimi i zemlji blagoslovljenoj vodama. Misle na budućnost. Da. Toliko.Europske unije nego u nekoj balkanskoj novotvorevini. Na taj povijesno-psihološki moment računaju sofisticirani zapadni kancerogeni zavojevači, premda Hrvatskoj sigurnost ne mogu jamčiti niti imaju čime. Može NATO i ima čime, ali i tu se stvari mogu promijeniti. Povijest je dinamična.

Hrvatska je može i mora osloniti samo na sebe

Elem, Hrvatska se može i mora i opet osloniti samo na sebe, jačati vojsku i duh iz trijumfalnih devedesetih, e da bi događaje koji će uslijediti dočekala spremna, koliko već može. Kosovo, Makedonija (sjeverna ili ne), Bosna i Hercegovina, Albanija – sve je to još u kretanju kojemu se teško može predvidjeti kraj, a za sada je jedino izgledna pojava velike Albanije koja je ucrtana u strateške planove i odgovara prekooceancima. U tom bi slučaju mogli popustiti Srbiji i dati joj da prisajedini RS, čime Srbija dolazi pred vrata Zagreba. Bit će vidljiva s Katedrale. Moguće. Sve je moguće.

Srbija je strateški partner Rusije, to jest obratno, Rusija ju naoružava sve u šesnaest, doduše ne šesnaesticama nego migovima koji lete. (Opaska: dan prije dolaska Putina u posjet raspekmeženom Vučiću, među darovima što ih donosi ruski car spomenuta je bila i suradnja na nuklearnom programu, u „mirnodopske svrhe“. Dobro sam čuo, valjda s radija, ne sjećam se. Poslije više nisam čuo, očito je vijest cenzurirana.)

Istodobno, Rusija zauzima vrlo dobre gospodarske pozicije u Hrvatskoj, zahvaljujući slomu Agrokora ali ne samo njemu, Azimov i bez vojne odore nalazi saveznike. U RS-u su Rusi kao kod kuće, već odavno. Ono što preostaje od BiH, pod paskom je sultana. Hrvate u Herceg Bosni još drži na životu samo činjenica da moraju ostati kao ukras Federacije, kako se ni bi moglo reći da u Europi postoji islamska država, i tako će biti sve dok Europa ne postane islamska država. Dotle Arapi osnivaju uporišta diljem Bosne, u ugodnoj klimi i zemlji blagoslovljenoj vodama. Misle na budućnost. Da. Toliko.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Nije problem demagog i etnobiznismen Pupovac!

Objavljeno

na

Objavio

Gradonačelnik Vukovara Ivan Penava nije lagao kada je rekao da srpska djeca u Vukovaru ne žele ustati na hrvatsku himnu. Ti klinci su rođeni davno poslije rata, netko im je mržnju prema Hrvatskoj i njezinim simbolima morao usaditi.

Najveći dio Srba u Vukovaru živi svoj paralelni svijet, imaju svoje škole, vrtiće, kafiće…, od Hrvatske uzimaju beneficije i prava, ali je nisu prihvatili, mrze je, i to su prenijeli i svojoj djeci.

Više nego očito, više nego žalosno. I onda slijedi orvelovski obrat. Tandem Pupovac – Plenković za takvo stanje optuže gradonačelnika Vukovara i još dodaju da narušava postignuća mirne reintegracije, a najveći dio Srba, potaknut svojim političarima, od početka se getoizirao.

Penava govori istinu, Pupovac i Plenković muljaju, i nadam se da Plenković nakon ovoga neće na mene fizički nasrnuti.

Plenković može, kako sam kaže u maoističkoj maniri autoritarnog vođe, birati s kim će koalirati, ali ne može zbog toga i svojih egoističnih ambicija žrtvovati ovu državu, njezine simbole, Hrvate kojima su u Vukovaru traume još uvijek žive i duboke, a Penava je njihov glasnogovornik. Zato su ga i birali.

Teroristički čin u Baranji

Penava nije rekao još jednu činjenicu koja govori koliko je Pupovcu i većem dijelu Srba u Vukovaru do “integracije”.

Naime, na državne blagdane RH državne institucije su po zakonu obvezne izvjesiti hrvatski stijeg. U općinama sa srpskom većinom, gdje je Pupovac na vlasti, srpske lokalne vlasti to ne čine.

Na to kršenje zakona i Pupovac i Plenković šute jer su protiv “dizanja međunacionalnih tenzija” i zaustavljanja procesa “integracije” Srba, ali ne imenuju točno tko te tenzije diže, kao i početkom devedesetih. Penava – ne!

Iako je istekao Erdutski sporazum, isti ti koji ne poštuju ovu državu i simbole, i to sjeme mržnje prenose na svoju djecu, kada se zapošljava, od DORH-a, pravosuđa, preko policije i drugih državnih institucija, imaju zagarantirana mjesta.

Hrvati se za njih moraju natjecati, drugim riječima, moraju biti amenovani od Plenkovića i društva kojima je Pupovac strateški partner.

Pustimo za trenutak Vukovar. Živim u Baranji. Iako su nas tijekom agresije potjerali, opljačkali imovinu, mnoge pobili, nije zabilježen nijedan slučaj osvete od strane Hrvata, žrtava srpskog zuluma.

Ali, gle čuda, u Kneževim Vinogradima, tri sela od mene, na kuću Andrije Lazara, u kojoj je u tom trenutku bila i njegova kći, policijska službenica (!) i njezina mala beba, bivši pripadnik pobunjenih paravojnih Srba za Dan državnosti bacio je bombu kašikaru jer je bila izvješena hrvatska zastava.

Samo pukim slučajem izbjegnute su ljudske žrtve, uključujući novorođenu bebu. U medijima ništa, kao da je bacanje bombe na Hrvate u Baranji disciplina iz srpske olimpijade starih sportova, a ne teroristički čin.

Onda čitam patetično Pupovčevo prenemaganje na presici na kojoj je, uz sekundiranje Plenkovića, klasičnom pupističkom manipulacijom izrekao riječi: “Sve što sam radio u svojoj političkoj karijeri bila je borba protiv bilo koje vrste agresije i rata.”

Koji smutljivac, koji demagog, on protiv bilo koje vrste agresije, a prešutio, kamoli se udostojao osuditi teroristički napad njegova sunarodnjaka na hrvatsku zastavu, na ljude, Hrvate, djecu, za državni blagdan.

Kada je na njega bačena kriška limuna, na nogama je bila cijela Hrvatska, napredna, lijeva, liberalna, cijeli HDZ i Plenković, koja štiti “slabije”, manjine, ali napad na obitelj Lazar bombom (!) kašikarom i dijete od 18 mjeseci – ma baš je to nešto što treba smatrati “bilo kojom vrstom agresije”, protiv koje je Pupovac i koji će zbog Penave za Srbe tražiti pravnu zaštitu.

Mile Topdžija

Pupovac ne može reći da za ovaj teroristički čin nije znao, jer je njegov prvi suradnik u SDSS-u, Mile Horvat, iz Kneževih Vinograda i zna za događaj.

No ništa se nije dogodilo, zapravo jest, iste godine Pupovčev Mile Horvat unaprijeđen je od Plenkovićeve Vlade i postao državni tajnik u Ministarstvu zaštite okoliša.

Inače, ovdje Milu Horvata još od devedesetih, kada je Baranja bila okupirana, zovu Mile Topdžija.

Nadimak Topdžija dobio je, to sada treba provjeriti, ili zato što voli voziti romobil, ili zato što spava ko top. Treće je malo vjerojatno. To su Plenkovićevi koalicijski partneri, ugrožena manjina.

U histeričnom Plenkovićevu napadu na Grmoju na rubu fizičkog incidenta, gdje se Anemičnom ispriječio Panj, kako ga je Anemični nazvao, nije pitanje je li netko Panj, Anemija ili Krmoja, kako se časte, već je li istina da je Plenković dao Srbiji zeleno svjetlo za otvaranje novih poglavlja, dok naši logoraši, mahom civili koji su, njih desetine tisuća, prošli kroz logore na teritoriju Srbije (!), traže pravdu za torture, dok Srbija skriva podatke o nestalima, o masovnim grobnicama?

Ako je to istina, onda problem ove države nije demagog i etnobiznismen Pupovac, nego Plenkovići koji će za vlast žrtvovati istinu o stanju međunacionalnih odnosa, koji će žrtvovati cijelu zemlju radi svojih karijera i ostanka na vlasti.
Naprijed, Andrej, suho zlato…

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

Ivica Šola: Pupovac naprijed, Penava – stoj!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari