Pratite nas

Gost Kolumne

Kako reći kosturu djeteta u masovnoj grobnici da je petokraka dvoznačna!?

Objavljeno

na

Predsjednik HAZU Kusić na konferenciji za tisak o preporuci Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima govorio je o „dvoznačnosti komunističkih simbola“ koju smo djelu ju mogli vidjeti u jučerašnjem bizarnom nestanku spomenika Ive Lole Ribara koji je po pitanju ontološkog statusa dvoznačan, jer ga čas ima, a čas nema i to nekoliko sati prije nego što je gostovao u HRT-ovoj emisiji NU2 istog dana, a ontološke dvoznačnosti vode k ili pretpostavljaju epistemološke, moralne, političke i druge.

Nacionalna akademija, najčešće znanosti pa i umjetnosti i ostalih područja ili nacionalne akademije koje tad čine zajedničku instituciju u obliku instituta države kao npr. u Francuskoj, krovne su institucije znanosti, umjetnosti, vještina itd. u većini država. Broj stalnih punopravnih članova nerijetko je ograničen, npr. u Francuskoj akademiji znanosti na 150 te je nemoguće bez obzira na postignuća i zasluge biti ili kandidiran tako dugo dok se ne oslobodi mjesto.

Piše: Prof. dr. sc. Kristijan Krkač

Takvim strogim procedurama nerijetko se održava kakvoća akademije koja nije svrha samoj sebi, nego tome da se u slučaju većeg nacionalnog prijepora donese prosudba koja se na nacionalnoj razini najčešće prihvaća i u koju se ne sumnja, a tome je tako jer je akademija na prvom mjestu sastavljena od najboljih iz nekog područja u nekom razdoblju. Ako bi postojao prijepor oko kakve političke stvari, onda bi se za donošenje prosudbe oblikovalo tijelo iz primjerenog razreda akademije ili ako se radi o institutu države, iz npr. akademije moralnih i političkih znanosti.

Prosudbu bi nakon donošenja imali pravo provjeriti i osporiti i zainteresirani članovi ostalih razreda ili akademija instituta npr. u Francuskoj članovi najpoznatije Akademije znanosti i ostalih akademija, a zatim bi se prosudba predala javnosti. Takvim i sličnim procedurama na najmanju se mjeru smanjuje mogućnost pogrešaka u prosudbi. Ako bi uvidjeli potrebu, mogli bi angažirati izvanjska tijela i struke koja su im na raspolaganju, no oni snose svu odgovornost za prosudbu.

O tome kako Vijeće nije uspjelo postići konsenzus i nije uspjelo ponuditi nove jasne i pregledne pojmove i argumente te iz njih izvesti zaključke na kojima temelji preporuku kao poražavajućoj činjenici (https://kristiankrkac.wordpress.com/2018/03/01/kakva-drzava-takva-i-vijeca/) već je bilo riječi i ako je nešto „paušalno“, onda je to ta preporuka pod tim vidom. Ako je neka preporuka paušalna već pod vidom metode, onda je teško za očekivati manjak paušalnosti pod vidom sadržaja (počevši u nedostatka jednostavne pojmovne jasnoće i dosljednosti u samom dokumentu, npr. pod vidom pojmova totalitarnog i demokratskog).

Navedimo nekoliko mjesta iz emisije koji se drže teme metode: „Nitko od 17 članova [Vijeća] se u potpunosti ne slaže s detaljima, a ovih 7 ili 6 oni se razlikuju u jednom detalju, [komunistički simboli].“ (…) „Komunistički simboli koji se odnose na antifašističku borbu i na 2. svjetski rat nisu sporni, tako je u dokumentu postavljeno.“ (…) „Ove kritike Vijeću s lijeve i desne strane su u stvari pohvala vijeću.“ (…) „Vidite ovi kritičari s lijeve i s desne strane, koje bi njihove preporuke bile? Da stanemo na njihovu stranu?“ (NU2, 04. 03. 2018.)

Metodičko načelo koje kaže da kad su svi protiv čega, tad je rezultat barem na pravom putu, analogno je načelu raspodjelne pravde koje kaže da kad su sve strane kao primateljice nekog dijela resursa, proizvoda, usluge, prava, slobode, dužnosti i sl. nezadovoljne raspodjelom, tad je raspodjela vjerojatno pravedna. Ovo i druga načela kritizirao je Harry G. Frankfurt u svojoj knjižici „O nejednakosti“ u kojoj kaže da su pitanja raspodjelne pravde i jednakosti politička, socijalna i gospodarska, no nisu moralna, dok je pitanje nedostatnosti moralno, jer se radi o tome kako neki nemaju dovoljno i u moralnom su smislu manje ljudi.

Reći da komunistički simboli i pozdravi tijekom 2. svjetskog rata nisu sporni znači implicirati dokaz o tome kako se pod tim simbolima i uz te pozdrave nisu u tom razdoblju činili ratni zločini, a takvog dokaza nema (štoviše postoje indicije kako su činjeni). To bi značilo da su neki nedužni ljudi učinjeni pod moralno manjim ljudima i da im je uskraćeno pravo. Ovdje se ne radi o tome da je onaj tko bi naveo dokaz o takvom ma ijednom događaju s ijednim stradalim samo doveo u pitanje „nespornost“ o kojoj je akademik govorio, nego i o tome kako je načelo o dobroti preporuke ako su svi protiv nje ovdje loše, jer ne isključuje da su neki protiv temeljem solidnog dokaznom materijala. Metodičke, pojmovne i argumentativne nejasnoće i slabosti nisu nešto što je dopustivo preporuci Vijeća kojim predsjeda osoba tog ranga.

Ovo vodi početku teksta i pitanju funkcije i naravi HAZU. Naime, kako RH nema više akademija nego jednu, onda nije jasno zašto akademici iz primjerenih razreda nisu sudjelovali u radu Vijeća ili zašto su sudjelovali stručnjaci koji nisu akademici i na koncu ako su toliki stručnjaci, zašto nisu akademici? Akademija se kako je u emisiji rekao gost „mora izdići iznad partikularnih interesa“ što je istina, ali to zasigurno ne izostavlja partikularni interes potomka nedužno stradalog u ratnom zločinu partizana ili ustaša tijekom 2. svjetskog rata, štoviše Frankfurt bi rekao da baš to obuhvaća opći moralni interes.

Ovo vodi početku i spomenutoj dvoznačnosti koje nema, ali ima jednoznačnosti totalitarnog i protudemokratskog zločina kad god bio počinjen i od čije god strane bio počinjen i dovoljnosti dostojanstva kojoj svaka nedužna žrtva nijemo vapi. To je jedini vid pod kojim se u moralnom smislu akademija treba izdići i štititi nedužnu žrtvu pod svaku cijenu pa makar ju nitko ne štitio, pa makar ju svi poricali, kao i braniti svakoga tko se suprotstavio svakom totalitarizmu ili stao u obranu demokracije u onoj mjeri u kojoj ona brani individualnu i partikularnu slobodu, jer to spada na odgovornost akademije.

Ovako, postojanje i nepostojanje „biste“ Ive Lole Ribara, što legitimnim i legalnim, što kriminalnim činima, simbol je „dvoznačnosti“ koja bi svakako bila komična da nije tragična, jer ako kažeš kosturu djeteta u masovnoj grobnici kako je U jednoznačno, a petokraka dvoznačna, što nije nimalo osobno ili emotivno, nego ljudski i moralno i ono ti ništa ne odgovori, priznat će ti se sve ostalo.

Prof. dr. sc. Kristijan Krkač, A Propos

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Gost Kolumne

Kako je SDA ‘izišla iz ormara’

Objavljeno

na

Objavio

Mimikrija je jedna od temeljnih odlika vođenja politike SDA. Stvarni ciljevi ove stranke već 25 godina su manje ili više prikriveni. Iako tu nema nikakvih tajni za one koji pozornije prate politički život u BiH, SDA je godinama prikrivala svoje stvarne ciljeve prvenstveno zbog međunarodne zajednice. Izgleda da je došao trenutak da SDA i formalno odbaci sve maske i jasno i glasno kaže za kakvu BiH se zalaže. Protekloga vikenda SDA je i formalno „izišla iz ormara“.

Kongres Stranke demokratske akcije (SDA), vodeće bošnjačke nacionalne stranke u BiH, bio je prvorazredni događaj za sve političke sladokusce. Ne zbog tog što je potvrđeno novo/staro rukovodstvo, niti zbog usvajanja sada već famozne deklaracije u kojoj se govori o viziji buduće BiH, nego zbog činjenice da je SDA odlučila demaskirati svoje politike.

Mimikrija je jedna od temeljnih odlika vođenja politike SDA. Stvarni ciljevi ove stranke već 25 godina su manje ili više prikriveni. Iako tu nema nikakvih tajni za one koji pozornije prate politički život u BiH, SDA je godinama prikrivala svoje stvarne ciljeve prvenstveno zbog međunarodne zajednice. Izgleda da je došao trenutak da SDA i formalno odbaci sve maske i jasno i glasno kaže za kakvu BiH se zalaže. Protekloga vikenda SDA je i formalno „izišla iz ormara“, piše: Jurica Gudelj /Dnevnik.ba

Tako je sada i političkim analfabetama puno jasnije zbog čega je život u BiH na čekanju, zašto nema izmjena Izbornoga zakona, zašto nema uspostave vlasti, zašto je Komšić nametnut Hrvatima.

SDA se, ukratko, zalaže za tzv. „građansku BiH“ u kojoj će demografska ujedno biti i demokratska većina, odnosno najbrojniji narod će „vedriti i oblačiti“ u političkom smislu; žestoko se protivi izmjenama Izbornoga zakona na način da jedan konstitutivni narod ne nameće političke predstavnike drugom narodu; traži ukidanje postojećih entiteta, ili barem pretvaranje FBiH u unitarni entitet poput RS-a; podjelu Mostara; kontrolu pravosudnih institucija; uvođenje jednog predsjednika i državne vlade… I najvažnije u simboličkom smislu – promjenu imena Bosne i Hercegovine u Republika Bosna i Hercegovina.

Prethodno pobrojano su dugoročni politički ciljevi SDA, odnosno ciljevi na kojima ova stranka strpljivo radi. Među tim ciljevima nema nikakvih iznenađenja, jer svi ti ciljevi su „na stolu“ još od početka devedesetih godina prošlog stoljeća, i SDA nikad od njih nije odustala, nego je samo prikriveno radila na njihovu ostvarivanju.

Uostalom, zbog tih ciljeva u Mostaru nema izbora već 11 godina, država i FBiH nemaju vlasti gotovo godinu dana od izbora, Hrvatima se nameće Komšić, formiraju se vlasti bez legitimnih političkih predstavnika konstitutivnih naroda, izmišljaju se sukobi sa Hrvatskom i nešto manje Srbijom…

Dok međunarodnom faktoru „prodaju“ priču o tzv. „građanskoj BiH“ u kojoj svi imaju ista prava, u SDA sustavno rade na tomu da oduzmu politička prava u prvom redu Hrvatima, a kasnije ako bude moguće i Srbima. Sve se to radi s ciljem izgradnje bošnjačke nacionalne (polu)države na prostoru današnje FBiH a kasnije i cijele BiH.

No, pravo je pitanje zašto su SDA i Bakir Izetbegović baš sad odlučili izaći iz ormara? Što se to sada promijenilo u odnosu na zadnjih 25 godina? Je li došlo vrijeme za nove lomove na Balkanu za koje bošnjačka politika želi biti spremna?

Sve glasnije se bruji o tomu da bi se uskoro moglo riješiti pitanje Kosova, odnosno da bi se Srbija i Kosovo mogli međusobno priznati. Upućeniji tvrde da je procjena bošnjačke politike da bi se pitanje Kosova moglo riješiti čak do kraja ove godine.

Kosovo i Republika Srpska su pak sudbinski povezana pitanja i moguće je da bošnjačka politika želi spremna dočekati konačni dovršetak procesa raspada bivše Jugoslavije.

U cijeloj priči je jako pozitivno da je SDA napokon otvorila svoje karte i oko njihovih ciljeva i namjera više nema nikakvih nepoznanica. Ljudi su otvoreno kazali za što se zalažu i što žele. To je dobro.

Ono što je zabrinjavajuće je šutnja međunarodnog faktora. Znači li to da međunarodni faktor podržava proklamirane politike SDA? Sudeći prema njihovim dosadašnjim potezima, izgleda da podržavaju.

Srbima taj scenarij ide na ruku, jer svi ti potezi vode ka disoluciji države BiH. Srpska i Federacija su razgraničene i po tim linijama vrlo lako može doći do podjele.

No, što s Hrvatima? Bošnjačkoj politici nisu problem Srbi, jer s njima su se razgraničili. Problem su im Hrvati u središnjoj Bosni i dolini Neretve. To je problem koji imaju još od 1993. godine kad su bezuspješno pokušali osvojiti središnju Bosnu i izbiti dolinom Neretve sve do Ploča.

Hrvatska politika jest svjesna ovih tendencija, ali je pitanje je li spremna i sposobna na njih odgovoriti na pravi način. Samo cjelovita i stabilna BiH, kao država triju jednakopravnih naroda jamči opstanak i prosperitet Hrvatima na ovim prostorima. No, izgleda da takvu BiH ne žele ni srpska ni bošnjačka politika a ni međunarodna zajednica. Na hrvatskoj politici je da takve tokove preokrene.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gost Kolumne

Nema ustaša u Rijeci – postoje tek mali, bezvezni crveni fašisti

Objavljeno

na

Objavio

Postoji nekoliko činjenica koje moramo istanuti kako bi pojasnili nemile događaje od 12. rujna 2019. – vezane uz crni fašizam! – u danas nevažnoj i posve devastiranoj, isprano crvenoj, Rijeci.

Rijeka je bila prva fašistička država na Svijetu – od 12. rujna 1919., odnosno 8. rujna 1920. kad je talijanski pjesnik Gabriele D’Annunzio službeno proglasio svoju državu – “Talijansku uprava Kvarnera”. Njegov fašizam bio je razbarušeno brutalan, pa je započeo s etničkim čišćenjem Hrvata iz “najtalijanskijeg grada”, uz primjenu svih vrsta nasilja.

Pjesnik / Komandant u Rijeci nije se bavio umjetnošću već samo politikom. Cirkusanti oko njega koristili su kaos kako bi prodavali umjetničku maglu, no on se fokusirao na bitno: kako fašizmu dati pravi oblik, kako zauzeti Dalmaciju i napokon, kako fašizam ustoličiti u Rimu. Najtočnija odrednica D’Annunzija u Rijeci je da je on bio “prvi Duce” – prije socijaliste i novinara Benita Mussolinija, koji će na vlast doći Maršom na Rim tek 1922. godine i potom postati Duce (Vođa).

Knjigu “Prvi Duce – D’Annunzio u Rijeci” (tal. 1975., engl. 1977.; naravno, nikad prevedenu na hrvatski!), objavio je Michael A. Ledeen, desetljećima jedan od najmoćnijih američkih političara iz sjene. Židov Ledeen, rođen 1941., doktorirao je povijest i filozofiju na sveučilištu Wisconsin – Medison, pod vodstvom njemačkog židova Georga Mossea, s tezom: “Univerzalni fašizam, teorija i praksa fašističke internacionale 1928.-1936.” (tiskano 1972.). Otkrivši iskonsku ljubav prema fašizmu, odlazi u Rim kao profesor na sveučilištu, dopisnik časopisa “New Republic”, te osoba za vezu između američkih, izraelskih i talijanskih tajnih službi. Tamo je surađivao s uglednim Renzom de Feliceom, najboljim poznavateljem talijanskog fašizma, što je rezultiralo njihovom zajedničkom knjigom: “Fašizam: neformalni uvod u njegovu teoriju i praksu”(?!) 1976. Nakon toga slijedi englesko izdanje fascinante knjige “Prvi Duce – D’Annunzio u Rijeci”.

Ledeena Rijeka uopće ne zanima, već se bavi novostima koje je D’Annunzio uveo u politiku: njegovom manipulacijom medijima, komunikacijom s masom, fašističkim ritualima, njegovim fašističkim korporacijskim ustavom, njegovim utemeljivanjem “Pokreta nesvrstanih” (tzv. “Anti-liga naroda”!), piratstvom njegovih “Uskoka” na Jadranu, utjecajima na Mussolinija… Koliko je važna Ledeenova uloga u globalnoj američkoj politici vidi se iz niza njegovih knjiga:

“Debakl – američka pogreška u Iranu”, 1982.; “Opasni novi svijet”, 1985.; “Zapadnoeuropski komunizam i američka vanjska politika”, 1987.; “Izazovi državništva – Pogled iznutra na iransku – kontrašku aferu”, 1988.; “Dvojbe Supersila: Sjedinjene Države i Sovjetski Savez krajem stoljeća”, 1991.; “Izdana sloboda: Kako je Amerika predvodila demokratsku revoluciju, dobila Hladni rat i produžila dalje”, 1996.; “Rat protiv gospodara terora – Zašto se dogodilo? Gdje smo sada? Kako ćemo pobijediti?”, 2002. (Knjiga je izašla iz tiska nedugo nakon napada na nebodere Svjetskog trgovačkog centra u New Yorku 12. rujna 2001.

Oni koji ga ne vole rekli bi da je prvo napisao knjigu, a potom organizirao rušenje nebodera!); “Suučesništvo u Zlu: Iran i rat protiv Zapada”, 2009.; “Obamina izdaja Izraela”, 2009.; “Iranska tempirana bomba – Fanatični vjerski učitelji u potrazi za uništenjem”, 2010.; “Područje borbe: kako možemo pobijediti u globalnom ratu protiv radikalnog islama i njegovih saveznika” (2016.), te opet na početak: “Prvi Duce – D’Annunzio u Rijeci” (treće izdanje, London, 2016.)!

Danas kad gledamo farsične incidente talijanskih neo-fašista u Rijeci i vrlo ozbiljne incidente s iranskim napadom na naftna postrojenja u Saudijskoj Arabiji shvaćamo da Ledeen cijelo vrijeme gleda s vrlo visoke osmatračnice (iz satelita?) i da cijelo vrijeme ima na raspolaganju vrlo precizne (obavještajne) informacije.

Ledeen je bio veliki zagovornik rata s Irakom i rušenja Sadama Husseina, istovremeno smatrajući da je pravi protivnik Iran, kao zemlja koja je, na globalnoj razini, preuzela od Rusije, organiziranje svjetske anti-američke terorističke zajednice. On je prvi u svijetu proglasio super-moćnog ajatolaha Homeinija klerikalnim-fašistom! No, ono što je zanimljivo, Ledeen nije bio za vojnu intervenciju u Iranu, već za njegovu neutralizaciju i kontrolu – što, naravno, podrazumijeva kontrolu naftnih izvora i tokova! On je i javno objavio da je protiv bombardiranja Irana, kao i njegove okupacije – jer se to Sjedinjenim Država dugoročno ne isplati.

Ono što je zanimljivo je da Yugoslavenski medijski komunistički ološ incidente u Rijeci nije vezao uz talijanski fašizam i Gabriele D’Annunzija kao prvog Ducea, već uz navodni današnji hrvatski fašizam (!?!). Orkestrirano iz Beograda, lupetanje u hrvatskim medijima postalo je bizarno. Da je Ledeen i o tome razmišljao vidi se iz njegov legendarne izjave: “Amerika svako malo mora dohvatiti neku usranu malu zemlju i razbiti je!” I Amerika je dohvatila Srbiju i razbila je 1999. – jer mora prodavati oružje i jer su ratovi uključeni desetljećima u američku ekonomiju.

Da Yugoslavenski komunstički ološ (od Budimira Lončara, preko Stjepana Mesića i Ive Josipovića, do kojekakvih lokalnih Obersnela i njihovih medijskih potrčkala) čita još nešto osim beogradskih i moskovskih retro-pamfleta, shvatili bi da je sve nijansu ozbiljnije no što to oni vide… I da ustaše ne prethode Gabriele D’Annunziju, već srpski teror u Yugoslaviji od 1. prosinca 1918. na dalje.

Nema ustaša u Rijeci – postoje tek mali, bezvezni crveni fašisti predugo na vlasti pa su se “ubuđavili”, nekoliko smiješnih gostujućih crnih neo-fašista, bezopasnijih i od radikalnijih nogometnih navijača, te ozbiljni globalni igrači poput Michaela A. Ledeena.

F. Perić /Hrsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari