Pratite nas

Gost Kolumne

Kako reći kosturu djeteta u masovnoj grobnici da je petokraka dvoznačna!?

Objavljeno

na

Predsjednik HAZU Kusić na konferenciji za tisak o preporuci Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima govorio je o „dvoznačnosti komunističkih simbola“ koju smo djelu ju mogli vidjeti u jučerašnjem bizarnom nestanku spomenika Ive Lole Ribara koji je po pitanju ontološkog statusa dvoznačan, jer ga čas ima, a čas nema i to nekoliko sati prije nego što je gostovao u HRT-ovoj emisiji NU2 istog dana, a ontološke dvoznačnosti vode k ili pretpostavljaju epistemološke, moralne, političke i druge.

Nacionalna akademija, najčešće znanosti pa i umjetnosti i ostalih područja ili nacionalne akademije koje tad čine zajedničku instituciju u obliku instituta države kao npr. u Francuskoj, krovne su institucije znanosti, umjetnosti, vještina itd. u većini država. Broj stalnih punopravnih članova nerijetko je ograničen, npr. u Francuskoj akademiji znanosti na 150 te je nemoguće bez obzira na postignuća i zasluge biti ili kandidiran tako dugo dok se ne oslobodi mjesto.

Piše: Prof. dr. sc. Kristijan Krkač

Takvim strogim procedurama nerijetko se održava kakvoća akademije koja nije svrha samoj sebi, nego tome da se u slučaju većeg nacionalnog prijepora donese prosudba koja se na nacionalnoj razini najčešće prihvaća i u koju se ne sumnja, a tome je tako jer je akademija na prvom mjestu sastavljena od najboljih iz nekog područja u nekom razdoblju. Ako bi postojao prijepor oko kakve političke stvari, onda bi se za donošenje prosudbe oblikovalo tijelo iz primjerenog razreda akademije ili ako se radi o institutu države, iz npr. akademije moralnih i političkih znanosti.

Prosudbu bi nakon donošenja imali pravo provjeriti i osporiti i zainteresirani članovi ostalih razreda ili akademija instituta npr. u Francuskoj članovi najpoznatije Akademije znanosti i ostalih akademija, a zatim bi se prosudba predala javnosti. Takvim i sličnim procedurama na najmanju se mjeru smanjuje mogućnost pogrešaka u prosudbi. Ako bi uvidjeli potrebu, mogli bi angažirati izvanjska tijela i struke koja su im na raspolaganju, no oni snose svu odgovornost za prosudbu.

O tome kako Vijeće nije uspjelo postići konsenzus i nije uspjelo ponuditi nove jasne i pregledne pojmove i argumente te iz njih izvesti zaključke na kojima temelji preporuku kao poražavajućoj činjenici (https://kristiankrkac.wordpress.com/2018/03/01/kakva-drzava-takva-i-vijeca/) već je bilo riječi i ako je nešto „paušalno“, onda je to ta preporuka pod tim vidom. Ako je neka preporuka paušalna već pod vidom metode, onda je teško za očekivati manjak paušalnosti pod vidom sadržaja (počevši u nedostatka jednostavne pojmovne jasnoće i dosljednosti u samom dokumentu, npr. pod vidom pojmova totalitarnog i demokratskog).

Navedimo nekoliko mjesta iz emisije koji se drže teme metode: „Nitko od 17 članova [Vijeća] se u potpunosti ne slaže s detaljima, a ovih 7 ili 6 oni se razlikuju u jednom detalju, [komunistički simboli].“ (…) „Komunistički simboli koji se odnose na antifašističku borbu i na 2. svjetski rat nisu sporni, tako je u dokumentu postavljeno.“ (…) „Ove kritike Vijeću s lijeve i desne strane su u stvari pohvala vijeću.“ (…) „Vidite ovi kritičari s lijeve i s desne strane, koje bi njihove preporuke bile? Da stanemo na njihovu stranu?“ (NU2, 04. 03. 2018.)

Metodičko načelo koje kaže da kad su svi protiv čega, tad je rezultat barem na pravom putu, analogno je načelu raspodjelne pravde koje kaže da kad su sve strane kao primateljice nekog dijela resursa, proizvoda, usluge, prava, slobode, dužnosti i sl. nezadovoljne raspodjelom, tad je raspodjela vjerojatno pravedna. Ovo i druga načela kritizirao je Harry G. Frankfurt u svojoj knjižici „O nejednakosti“ u kojoj kaže da su pitanja raspodjelne pravde i jednakosti politička, socijalna i gospodarska, no nisu moralna, dok je pitanje nedostatnosti moralno, jer se radi o tome kako neki nemaju dovoljno i u moralnom su smislu manje ljudi.

Reći da komunistički simboli i pozdravi tijekom 2. svjetskog rata nisu sporni znači implicirati dokaz o tome kako se pod tim simbolima i uz te pozdrave nisu u tom razdoblju činili ratni zločini, a takvog dokaza nema (štoviše postoje indicije kako su činjeni). To bi značilo da su neki nedužni ljudi učinjeni pod moralno manjim ljudima i da im je uskraćeno pravo. Ovdje se ne radi o tome da je onaj tko bi naveo dokaz o takvom ma ijednom događaju s ijednim stradalim samo doveo u pitanje „nespornost“ o kojoj je akademik govorio, nego i o tome kako je načelo o dobroti preporuke ako su svi protiv nje ovdje loše, jer ne isključuje da su neki protiv temeljem solidnog dokaznom materijala. Metodičke, pojmovne i argumentativne nejasnoće i slabosti nisu nešto što je dopustivo preporuci Vijeća kojim predsjeda osoba tog ranga.

Ovo vodi početku teksta i pitanju funkcije i naravi HAZU. Naime, kako RH nema više akademija nego jednu, onda nije jasno zašto akademici iz primjerenih razreda nisu sudjelovali u radu Vijeća ili zašto su sudjelovali stručnjaci koji nisu akademici i na koncu ako su toliki stručnjaci, zašto nisu akademici? Akademija se kako je u emisiji rekao gost „mora izdići iznad partikularnih interesa“ što je istina, ali to zasigurno ne izostavlja partikularni interes potomka nedužno stradalog u ratnom zločinu partizana ili ustaša tijekom 2. svjetskog rata, štoviše Frankfurt bi rekao da baš to obuhvaća opći moralni interes.

Ovo vodi početku i spomenutoj dvoznačnosti koje nema, ali ima jednoznačnosti totalitarnog i protudemokratskog zločina kad god bio počinjen i od čije god strane bio počinjen i dovoljnosti dostojanstva kojoj svaka nedužna žrtva nijemo vapi. To je jedini vid pod kojim se u moralnom smislu akademija treba izdići i štititi nedužnu žrtvu pod svaku cijenu pa makar ju nitko ne štitio, pa makar ju svi poricali, kao i braniti svakoga tko se suprotstavio svakom totalitarizmu ili stao u obranu demokracije u onoj mjeri u kojoj ona brani individualnu i partikularnu slobodu, jer to spada na odgovornost akademije.

Ovako, postojanje i nepostojanje „biste“ Ive Lole Ribara, što legitimnim i legalnim, što kriminalnim činima, simbol je „dvoznačnosti“ koja bi svakako bila komična da nije tragična, jer ako kažeš kosturu djeteta u masovnoj grobnici kako je U jednoznačno, a petokraka dvoznačna, što nije nimalo osobno ili emotivno, nego ljudski i moralno i ono ti ništa ne odgovori, priznat će ti se sve ostalo.

Prof. dr. sc. Kristijan Krkač, A Propos

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Gost Kolumne

Ma ča je ta Amsterdamska koalicija fašistička ili kontra fašista?

Objavljeno

na

Objavio

To se meni ne para da su čista posla, aš  naš pulski gradonačelnik ima veliki strah od nacionalisti, desničari i ustaša. Finta je zaiska od hrvatskega Sabora da pod hitno donese Zakon da hi se sve zapre u pržun.

A prešidente od Sabora nikako da tisti Zakon da na glasanje, pa su se morali udružiti  u tu Amsterdamsku koaliciju, da svi skupa pojdu “, u boj, u boj” kontra nacionalisti i desničari.

Splašija se naš Boro, naš gradonačelnik tistih  hrvatskih desničari, a najviše ima strah od ustaši, ki mu na daju mirno spati, koliki strah ima od njih i koliko mu se “gade”. Zapra bi naš Boro anke tunel Učku , da mi u Republiki Istri moremo svi mirno spati, onput ne bi svi ti ustaše mogli dojti priko Učke u našu antifašističku Istru!

Ma se domislin da ni vajka naš gradonačelnik ima straha od fašisti i nacionalisti. 2010 lita je u Pulu doša veliki pretelj  IDS-a, Gianfranco Fini iz Italije. Neofašista Fini se je odreka Mussolinija, pa je naš Boro moga mirno spati. Pronta je naš gradonačelnik sve da se Finija more vero teplo dočekati u Circolu,  jušto na dan kada je Mussolini prija 90 lit doša u Pulu..

I sada san vero kurijoža kako će naš Boro dalje u toj koaliciji kada se šjora Mrak služi istin pozdravom kako Mussolini? On se brižan toliko muči da se zabrane svi znakovi i pozdravi zamraženih  mu fašista, nacionalista i desničara, a ona pozdravlja rimskim pozdravon.!!! Vero pak to meni ne štima, ne gre jeno s drugin!

Lili Benčik

Bora Amsterdamski

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gost Kolumne

Trpimir Jurić: Branitelji, čuvajmo svoj dignitet

Objavljeno

na

Objavio

Pripadnici Udruge specijalne jedinice policije BATT – Split na Velebitu

Carl von Clausewitz (1780.-1831.), pruski general, ratni teoretičar i povjesničar jedan je od najcitiranijih teoretičara rata koji u svome djelu “O ratu”, objašnjava odnos rata i politike te uvodi pojam apsolutnog rata; čitajući ga, dolazim do zanimljive teze koja tvrdi da rat započinje obranom jer ako obrana izostane, do sukoba tj. rata niti ne dolazi.

Proizlazi, sljedeći Clausewitza, da smo mi generacija koja je započela rat, dragovoljci koji su se organizirali kako bi obranili svoje domove, začetnici su rata.

Rat nije završio s oružanim sukobima

Srpska agresija na Hrvatsku bila je povod ratu, naša obrana razlog, i to je sasvim razumljivo i smisleno obrazloženje rata u Hrvatskoj i za Hrvatsku. Čini mi se da ovdje ne bi trebalo biti ničeg spornog, premda dopuštam različita mišljena i argumentiranu polemiku.

Držeći se Clausewitzeve teorije, predsjednik Tuđman i dragovoljci započeli su rat te ga okončali kao pobjednici, donijevši mir Hrvatskoj i BiH .

No, daleko od toga da je rat završio kada su prestali oružani sukobi, a vojni neprijatelj bio poražen. Prema Clausewitzu, odnosno njegovom pojmu apsolutnog rata, dolazimo do odgovora na probleme koji su nastali nakon rata – mi naprosto nismo znali što je rat. Kako igrati igru u kojoj ne znaš pravila?

Škverski dragovoljci Goran Kosor i Jerko Letica, pripadnici 114. brigade Zbora narodne garde, na bojištu 1991. godine

Prva faza rata, od kninskih balvana do hrvatske zastave na kninskoj tvrđavi trajala je jasna borba, čisti oružani sukob oslobodilačkog i pravednoga rata.

Druga faza je bio rat bez oružanog sukoba, mirna reintegracija. Kome na volju, a kome ne, mislim da ju je predsjednik Tuđman mudro odradio.

No, što je s trećom fazom? Treća faza nikada nije odrađena.

Dragovoljci postaju krivci

Mi smo se prepustili sreći i slavlju, ali ne i smislenoj provedbi projekta samostalne, neovisne države. Smisao i cilj rata, apsolutnog rata, je apsolutna pobjeda. Kuću smo napravili, ali je nismo pomeli niti prašinu obrisali. Nikada nije provedena lustracija, nikada nisu kažnjeni saboteri, dezerteri, ratni profiteri. Nedovršen posao doveo je do sadašnjeg stanja u državi, naše depresije i nezadovoljstva. U maniri lošeg gospodara, miševi nam žito jedu.

Veterani 72. bojne Vojne policije – Split na Masleničkom mostu

Nerado bih se upustio u osudu bilo kojeg izravnog sudionika Domovinskog rata. Ideja je bila više nego plemenita, vojnički apsolutno dobro izvedena, no izostala je završnica koja je trebala biti smislena i osmišljena, odlučna, i zakonski pravedna. Nedostajao nam je taj finiš pa je uslijedio kontranapad.

Dragovoljci postaju krivci, sudi im se, izručuju se, posipamo se pepelom. Na najgori i najmaligniji način proglašeni smo povlaštenim članovima zajednice. Sjetite se, po meni, one sramne Deklaracije o Domovinskom ratu. Zamislite da nakon veličanstvene obrane i pobjede, sami sebi moramo govoriti da je rat, odnosno obrana, bila potreba. Pomozite mi i nađite jedan sličan primjer u svijetu.

Parkirani na slijepi kolosijek

Umjesto zahvalnosti i digniteta stvaraocima države, prozvaše nas parazitima. Država je bila nespremna izvršiti socijalnu reintegraciju branitelja u civilno društvo. Napravljen je geto za branitelje, azil za gubavce.

S punim uvjerenjem i odgovornošću tvrdim da je najlojalniji i najpožrtvovniji dio društva parkiran na slijepi kolosijek.

Andrija Matijaš Pauk s gardistima iz 2. Samostalne satnije 4. gardijske brigade u Veljoj Međi na Popovu polju, svibanj 1992.

Sjećate li se rezultata ispitivanja javnog mnijenja o institucijama koje zauzimaju najveće povjerenje u Republici Hrvatskoj? To su Hrvatska vojska i Crkva. Koga se najviše napada? Napada se ovaj “dvonožac” kojem nedostaje treća noga za punu državnu i nacionalnu stabilnost. Kad bi to bila sudbena vlast, koja bi garantirala jednakost i pravičnost u provedbi zakona, borbu za istinu i pravdu, priča bi bila sasvim drugačija. Ne prepuštajući slučaju da se to kojim čudom dogodi, anarhisti i državomrsci udaraju na ova dva stupa društva.

Stigmatizacija branitelja, poglavito dragovoljaca (dopuštam sebi slobodu razlikovanja unutar obrambenog korpusa), bacanje je prašine u oči kako bi gore svi navedeni skrenuli fokus sa sebe, a da glavna tema postanemo mi. Što je tek s onima koji Hrvatsku nisu mogli, niti mogu, smisliti ni u najgoroj noćnoj mori? Ti su danas postali glavni higijeničari i kreatori mainstream medija. Ne treba im spominjat imena i time im davati nezasluženog publiciteta.

Pripadnici Udruge specijalne jedinice policije BATT – Split na Velebitu

Potrebno je osvijestiti i našu odgovornost za situaciju u kojoj se nalazimo. Infantilne i neplodonosne rasprave, nepotrebna dokazivanja tko je gdje bio, što je tko radio, čiji je doprinos veći, čiji manji ili nikakav, rađaju gorkim plodom na veselje svima osim nama.
Dalje, zajedljivošću pojedinaca, utaživanjem vlastitih apetita kako postati predsjednikom udrugice makar i od pet branitelja, umrvili smo se do razine atoma i pretvorili u veliku, neprepoznatljivu, nerespektabilnu populaciju. Moramo shvatiti da i među nama ima našeg dreka. Tu činjenicu treba osvijestiti.

Čuvajmo svoj dignitet

Skupina se sastoji od pojedinaca koji su na silu kratkotrajno mobilizirani. U tom epizodnom pojavljivanju na dva-tri terena, uspjeli su doći do strateških vojnih znanja. Oni se usuđuju komentirati borbu za Vukovar, odlazak u Bosnu i Hercegovinu, ulogu HVO-a u obrani Hrvatske i hrvatskih interesa, i tako redom. Podršku im daju raznorazne nevladine udruge i pojedinci nevaljalih namjera. Valjda nam je to već postalo jasno.

Ako stvarno postoji potreba za bilo kojom raspravom, a često i postoji, raspravimo nejasnoće i prijepore među nama. Neke stvari trebaju ostati u kući, jer nije svaka priča za javnost. Čuvajmo sami svoj dignitet. Ne prostirimo prljavo rublje sebi na ruglo, drugima na veselje.

Veliki su doprinos u Domovinskom ratu dali i ratnici IX bojne HOS-a “Rafael vitez Boban”

Nikad nije sve tako crno i beznadno. Budimo poticajni prema drugima, pohvalni prema uspjesima naše subraće. Postoji cijeli niz pozitivnih primjera: poduzetnički uspjesi pojedinaca ili zadrugara, uspješni OPG-ovi, skladne i uspješne obitelji koje su izrodile, odgojile i školovale svoju djecu koja su se već potvrdila na različitim poljima. Neka nam to bude poticaj kako bismo se dodatno afirmirali umjesto da budemo tema objeda i diskreditacija na osobnoj razini. Nažalost, veći dio naše populacije je pasiviziran. Uzroci su različiti, često i opravdani objektivnim okolnostima.

Pobolijevamo mi, ali i članovi naših obitelji. Bolest crpi silnu energiju i materijalna sredstva u kojima rijetko tko nalazi energije i prostora za napredak. Jedva se održavamo na površini da se ne utopimo. Mnogi su se i utopili te i ne htijući povukli kao kolateralne žrtve svoje obitelji. Skrivajući svoje probleme zbog opravdanog straha od stigmatizacije, neki su se odali različitim ovisnostima, najčešće alkoholu, drogi, kocki.

Pomorski diverzanti HRM-a u akciji neposredno pred Oluju, u srpnju 1995. godine

Sve se to zna odigravati na očigled sviju, kako pojedinaca, udruga tako i institucija zaduženih za našu populaciju. Rijetko tko pokrene pravovremenu svrsishodnu inicijativu. Otprilike to „utapanje“ naše subraće i njihovih obitelji slikovito doživljavam ovako: na plaži nas je na stotine, netko se sunča, netko spava, netko nešto čita ili se zabavlja na svoj način; odjednom netko uzvikne“ čovjek se utapa“, svi se tada okrenu u pravcu utopljenika i po drugi put konstatiraju, često i glasno uzviknu „čovjek se utapa“. Da, i? Opet je izostala inicijativa. Nije da nas nije briga, nije da nam nije žao, ali što ćemo mi? Valjda će mu već netko drugi pomoći. U iščekivanju tuđe reakcije, ostaje na tome da nitko ne pomaže. Slijedom pravila i običaja, naposljetku ga i oplačemo. Možemo li okajati svoj grijeh nečinjenja?

Umjesto zaključka

Gubitkom kohezije, izgubili smo plašt kolektivne obrane. Među nama su i uskogrudni pojedinci, koji gledajući osobne partikularne interese nude povoda za napad i omalovažavanje cijele braniteljske populacije. Svoje interese kapitaliziraju relativno sitnom novčanom rentom i sinekurom.

Socijalna pasivizacija najvećeg broja branitelja učinila nas je lakom metom. Već od samog našeg nastanka servirani smo svakom pojedincu ili skupinama željnih braniteljskog skalpa. Često su mi podnošljiviji neosnovani napadi od licemjernog političkog podilaženja. Put od monolitne stijene do čestica, trajao je kratko. Naša sudbina sve više izmiče iz naših ruku.

Ima li još nade za nas?

Nalazi li se možda izlaz u mesijanizmu i društvenom aktivizmu branitelja? Kao vojnici znamo da je pasivizacija nedopustiva, paralelizam u vođenju i zapovijedanju vodi u poraz. Okupimo se u jedan zbor, pokrenimo se pa će nam i Bog pomoći.

Trpimir Jurić/DalmacijaDanas.hr

Vrijeme kada se stvaralo neraskidivo bratstvo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari