Pratite nas

Gost Kolumne

Kako reći kosturu djeteta u masovnoj grobnici da je petokraka dvoznačna!?

Objavljeno

na

Predsjednik HAZU Kusić na konferenciji za tisak o preporuci Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima govorio je o „dvoznačnosti komunističkih simbola“ koju smo djelu ju mogli vidjeti u jučerašnjem bizarnom nestanku spomenika Ive Lole Ribara koji je po pitanju ontološkog statusa dvoznačan, jer ga čas ima, a čas nema i to nekoliko sati prije nego što je gostovao u HRT-ovoj emisiji NU2 istog dana, a ontološke dvoznačnosti vode k ili pretpostavljaju epistemološke, moralne, političke i druge.

Nacionalna akademija, najčešće znanosti pa i umjetnosti i ostalih područja ili nacionalne akademije koje tad čine zajedničku instituciju u obliku instituta države kao npr. u Francuskoj, krovne su institucije znanosti, umjetnosti, vještina itd. u većini država. Broj stalnih punopravnih članova nerijetko je ograničen, npr. u Francuskoj akademiji znanosti na 150 te je nemoguće bez obzira na postignuća i zasluge biti ili kandidiran tako dugo dok se ne oslobodi mjesto.

Piše: Prof. dr. sc. Kristijan Krkač

Takvim strogim procedurama nerijetko se održava kakvoća akademije koja nije svrha samoj sebi, nego tome da se u slučaju većeg nacionalnog prijepora donese prosudba koja se na nacionalnoj razini najčešće prihvaća i u koju se ne sumnja, a tome je tako jer je akademija na prvom mjestu sastavljena od najboljih iz nekog područja u nekom razdoblju. Ako bi postojao prijepor oko kakve političke stvari, onda bi se za donošenje prosudbe oblikovalo tijelo iz primjerenog razreda akademije ili ako se radi o institutu države, iz npr. akademije moralnih i političkih znanosti.

Prosudbu bi nakon donošenja imali pravo provjeriti i osporiti i zainteresirani članovi ostalih razreda ili akademija instituta npr. u Francuskoj članovi najpoznatije Akademije znanosti i ostalih akademija, a zatim bi se prosudba predala javnosti. Takvim i sličnim procedurama na najmanju se mjeru smanjuje mogućnost pogrešaka u prosudbi. Ako bi uvidjeli potrebu, mogli bi angažirati izvanjska tijela i struke koja su im na raspolaganju, no oni snose svu odgovornost za prosudbu.

O tome kako Vijeće nije uspjelo postići konsenzus i nije uspjelo ponuditi nove jasne i pregledne pojmove i argumente te iz njih izvesti zaključke na kojima temelji preporuku kao poražavajućoj činjenici (https://kristiankrkac.wordpress.com/2018/03/01/kakva-drzava-takva-i-vijeca/) već je bilo riječi i ako je nešto „paušalno“, onda je to ta preporuka pod tim vidom. Ako je neka preporuka paušalna već pod vidom metode, onda je teško za očekivati manjak paušalnosti pod vidom sadržaja (počevši u nedostatka jednostavne pojmovne jasnoće i dosljednosti u samom dokumentu, npr. pod vidom pojmova totalitarnog i demokratskog).

Navedimo nekoliko mjesta iz emisije koji se drže teme metode: „Nitko od 17 članova [Vijeća] se u potpunosti ne slaže s detaljima, a ovih 7 ili 6 oni se razlikuju u jednom detalju, [komunistički simboli].“ (…) „Komunistički simboli koji se odnose na antifašističku borbu i na 2. svjetski rat nisu sporni, tako je u dokumentu postavljeno.“ (…) „Ove kritike Vijeću s lijeve i desne strane su u stvari pohvala vijeću.“ (…) „Vidite ovi kritičari s lijeve i s desne strane, koje bi njihove preporuke bile? Da stanemo na njihovu stranu?“ (NU2, 04. 03. 2018.)

Metodičko načelo koje kaže da kad su svi protiv čega, tad je rezultat barem na pravom putu, analogno je načelu raspodjelne pravde koje kaže da kad su sve strane kao primateljice nekog dijela resursa, proizvoda, usluge, prava, slobode, dužnosti i sl. nezadovoljne raspodjelom, tad je raspodjela vjerojatno pravedna. Ovo i druga načela kritizirao je Harry G. Frankfurt u svojoj knjižici „O nejednakosti“ u kojoj kaže da su pitanja raspodjelne pravde i jednakosti politička, socijalna i gospodarska, no nisu moralna, dok je pitanje nedostatnosti moralno, jer se radi o tome kako neki nemaju dovoljno i u moralnom su smislu manje ljudi.

Reći da komunistički simboli i pozdravi tijekom 2. svjetskog rata nisu sporni znači implicirati dokaz o tome kako se pod tim simbolima i uz te pozdrave nisu u tom razdoblju činili ratni zločini, a takvog dokaza nema (štoviše postoje indicije kako su činjeni). To bi značilo da su neki nedužni ljudi učinjeni pod moralno manjim ljudima i da im je uskraćeno pravo. Ovdje se ne radi o tome da je onaj tko bi naveo dokaz o takvom ma ijednom događaju s ijednim stradalim samo doveo u pitanje „nespornost“ o kojoj je akademik govorio, nego i o tome kako je načelo o dobroti preporuke ako su svi protiv nje ovdje loše, jer ne isključuje da su neki protiv temeljem solidnog dokaznom materijala. Metodičke, pojmovne i argumentativne nejasnoće i slabosti nisu nešto što je dopustivo preporuci Vijeća kojim predsjeda osoba tog ranga.

Ovo vodi početku teksta i pitanju funkcije i naravi HAZU. Naime, kako RH nema više akademija nego jednu, onda nije jasno zašto akademici iz primjerenih razreda nisu sudjelovali u radu Vijeća ili zašto su sudjelovali stručnjaci koji nisu akademici i na koncu ako su toliki stručnjaci, zašto nisu akademici? Akademija se kako je u emisiji rekao gost „mora izdići iznad partikularnih interesa“ što je istina, ali to zasigurno ne izostavlja partikularni interes potomka nedužno stradalog u ratnom zločinu partizana ili ustaša tijekom 2. svjetskog rata, štoviše Frankfurt bi rekao da baš to obuhvaća opći moralni interes.

Ovo vodi početku i spomenutoj dvoznačnosti koje nema, ali ima jednoznačnosti totalitarnog i protudemokratskog zločina kad god bio počinjen i od čije god strane bio počinjen i dovoljnosti dostojanstva kojoj svaka nedužna žrtva nijemo vapi. To je jedini vid pod kojim se u moralnom smislu akademija treba izdići i štititi nedužnu žrtvu pod svaku cijenu pa makar ju nitko ne štitio, pa makar ju svi poricali, kao i braniti svakoga tko se suprotstavio svakom totalitarizmu ili stao u obranu demokracije u onoj mjeri u kojoj ona brani individualnu i partikularnu slobodu, jer to spada na odgovornost akademije.

Ovako, postojanje i nepostojanje „biste“ Ive Lole Ribara, što legitimnim i legalnim, što kriminalnim činima, simbol je „dvoznačnosti“ koja bi svakako bila komična da nije tragična, jer ako kažeš kosturu djeteta u masovnoj grobnici kako je U jednoznačno, a petokraka dvoznačna, što nije nimalo osobno ili emotivno, nego ljudski i moralno i ono ti ništa ne odgovori, priznat će ti se sve ostalo.

Prof. dr. sc. Kristijan Krkač, A Propos

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Gost Kolumne

Damir Pešorda: Ćiro na traktoru

Objavljeno

na

Objavio

Iskreno, malo sam se začudio kada sam pročitao da je Milorad Pupovac angažirao Miroslava Ćiru Blaževića da kroz promidžbeni spot pomogne SDSS-u u predizbornoj kampanji za Europski parlament. Ne zbog Ćire, jer taj pomalo zahrđali limeni pijetao i dalje nepogrješivo pokazuje otkuda vjetar puše, nego zbog Pupovca.

Teško da će mu Ćiro donijeti neke glasove kod Srba, a Ćirino mu napadno hrvatovanje sigurno nije simpatično. Zašto ga je onda uzeo? Ne mogu domisliti neki drugi razlog, osim puke želje da se naruga Hrvatima, nešto u smislu: ”Eto, vidite, kako ste jadni kad mogu natjerati i vašeg legendarnog trenera da pleše kako ja sviram!” Ćiro s druge strane vjerojatno rezonira: ”Pupovcu hrvatska vlast daje silne novce, red je da ja nešto od toga i vratim. Sebi, ne Hrvatskoj jer ipak nisam Robin Hood, nego Ćiro Blažević.”

”Ćirohito” se lukavo brani objašnjavajući svoj angažman kao krajnje benigan, štoviše simpatičan: ”Nešto vezano za traktore, tamo gdje ima traktora ima i djece…” I tako: Ćiro na traktoru, Dejan Jović možda u Europarlamentu, a Hrvatska i dalje na začelju Europe. Smisao europskih izbora ionako nije da se nešto promijeni, nego da se nešto već odlučeno potvrdi. Pupovčeva je, barem deklarirana, nakana da i Srbi dobiju predstavnika u Europarlamentu premda bi, po nekim demokratskim uzusima, zastupnik izabran u Hrvatskoj trebao biti hrvatski zastupnik, bez obzira na nacionalnost. Drugi pak nagađaju da Pupovac sudjelovanjem u europskim izborima pomaže svom koalicijskom partneru Plenkoviću jer, oduzimajući glasove SDP-u za kojeg Srbi tradicionalno glasuju, jača HDZ, a njegova stranka ionako neće dobiti dostatan broj glasova da uđe u Europski parlament.

Za ove izbore osobito je aktualna borba protiv fašizma. Partija, Možemo, Pametno, Start, Radnička fronta… sve listom antifašisti! Danas me na Trgu bana Jelačića presretne Nadežda Čačinović i s osmjehom ostarjele djevojčice tutne mi letak liste Možemo. Što ti je aktivizam! Antifašisti, svaka čast, kad bi oni što ih vi fašistima nazivate imali upola vašeg elana i borbenosti, kada bi vremešni sveučilišni profesori s te strane političkog spektra dijelili letke – gdje bi im bio kraj!? Ovako samo statiraju u vašim povjerenstvima i sličnim tijelima koja malo-pomalo hrvatsku povijest vraćaju na svijetle staze revolucije i partizanskog antifašizma. Samo, fašizam stalno mijenja krinke, a nije mu strana ni krinka antifašizma. I već vidim Markovinu pred zrcalom kako ponavlja: ”Are you talking to me?”

Dok se lijevi bore protiv fašizma kojega nema, barem ne tamo gdje ga oni vide, HDZ se, ojačan Angelom Merkel i Manfredom Weberom, bori protiv nacionalizma. ”Naše vrijednosti su to što možemo biti ponosni na svoju zemlju – domoljublje i EU nisu u suprotnosti. A nacionalizam je protivnik koji želi uništiti Europu i to moramo jasno reći” – rekla je Mutti Merkel u Ciboni prepunoj razdraganih hadezeovaca. Kapulici se pokvario pljeskomjer od silnih ovacija kojim su dočekane te duboke i mudre riječi. Svakom poštenom hdezeovcu srce je zaigralo od želje da se iskaže u borbi protiv nacionalizma. Baš kao što su donedavno, u Karamarkovo vrijeme, bili žestoki nacionalisti. Samo mijena na tom svijetu stalna jest.

Kad sam pročitao Merkeličine riječi, i meni su se oči otvorile. Ako nacionalizam želi uništiti Europu, onda mora da taj nacionalizam nije toliko loš. Naime, i u Jugoslaviji su vodeći političari stalno grmjeli protiv nacionalizma, na kraju je Jugoslavija svejedno uništena. A to je nedvojbeno bilo dobro. Bojim se da bi isto moglo važiti i za EU ako nastavi zatiranja nacija od kojih je sastavljena baš kao i Jugoslavija. Samo da ne bude nekog europskog Miloševića. Uostalom, i Hitler je na svoj način ujedinjavao Europu i vidjeli smo kako je to završilo. Europa koja bi se odrekla svojih kršćanskih korijena i svojih starih naroda i ne bi bila Europa, možda tek jezgra novog Babilona.

Damir Pešorda/Hrsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gost Kolumne

Benjamin Tolić: Veliki ljudi i velike neistine

Objavljeno

na

Objavio

Rijetko se u Hrvatskoj viđa takva, rekao bi Mate Granić, oluja! Oluja pameti i čestitosti, znanja i domoljublja, iskrenosti i poštenja, kakva nas je zahvatila u zadnjih desetak dana! Meteorološki je uzrok zamašan: politički Hrvati (Hrvati, eurohrvati, jugohrvati, etnički nehrvati, transhrvati) biraju u sljedeću nedjelju, 26. svibnja, 11 (ili 12) od 751 zastupnika u Saveznoj skupštini Europske unije (tzv. Europskom parlamentu).

Za Hrvatsku su ovi izbori prevažni. Važniji nego za ijedno kraljevstvo, za ijednu republiku, za ijedno vojvodstvo u carstvu koje se zove Europska unija. To potvrđuje širina hrvatske predizborne agitacije. Tzv. „Plenkijeva sela“, što se na HRT-u i u Večernjemu listu već mjesecima dižu diljem Hrvatske, odavno su zasjenila glasovita sela ruskoga kneza Potëmkina; nikad dosad njemačka kancelarica i europska carica Angela Merkel nije realno agitirala ni u jednoj predizbornoj kampanji izvan Njemačke; Hrvatska (oko 4 milijuna žitelja) brojem kandidatskih lista (33) u stopu prati Francusku, koja je pučanstvom 15-ak puta veća od nje, a istaknula je 34 kandidatske liste u natjecanju za mandate u Saveznoj skupštini Carstva.

Hrvatska je, kažu, u usporedbi s Njemačkom i Francuskom, mala država. Mala, ali važna. U prvoj polovici sljedeće godine predsjedat će Carstvu.

Hajde, dobro. To se može nekako prihvatiti. Ali Hrvatska nije samo važna, ona je i „snažna država“. Predsjednica joj je „prava generalica“, veli papa Franjo, koji u bratskoj ljubavi s njegovim „preosveštenstvom“ Irinejem, „velikim patrijarhom“ Srpske pravoslavne crkve, neumorno nastoji oko istine. Bit će da su veliki patrijarh i veliki papa zajedno procijenili snagu hrvatske države i zajedno tako ocijenili njezinu Predsjednicu.

Papina je tvrdnja u očitu neskladu sa sekularnom istinom. Njegova „snažna država“ zapravo je vrlo slaba. Ne može svojom proizvodnjom hrane prehraniti svoje pučanstvo, a nitko od njezinih državljana dosad nije čuo da je Predsjednica, gđa Kolinda Grabar-Kitarović, nekakva, a kamoli „prava“ generalica. Papa se očito ruga.

Ali mi Hrvati volimo Papu, kao što i Papa voli nas. Stoga nam taj rug ne će nimalo pomutiti naše razdragano predizborno raspoloženje. A i zašto bi pomutio, kad možemo, uz malo katoličke himbe, prvosvećenikovu porugu shvatiti i doslovce, kao političku pohvalu? Poruga je uz to i posve pristojna. I puno je blaža od one prostote austrijskog „desničara“ Heinz-Christiana Strachea, kojom je budući potkancelar, prijatelj Republike Srpske i Milorada Dodika, prije dvije godine na Ibizi odvraćao lažnu Ruskinju od tobožnjih ulaganja u Hrvatskoj. Vikao je: „Hrvatska je s.anje, s.anje!“

Što dakle? Ništa. Samo treba imati na umu da se velikim ljudima u stanovitim okolnostima znaju omaknuti velike neistine i očita protuslovlja. A predizborno je vrijeme vrlo pogodno za takve provale bedastoća.

Eto, primjera radi, Plenković je pred Banskim dvorima dolično dočekao gospođu Merkel – s limenom glazbom i počasnom stražom. Carica je poslije, u Banskim dvorima, istaknula da u Njemačkoj živi „100.000 Hrvata“ i da su oni most suradnje između Njemačke i Hrvatske, a kao uzornu je suradnju istaknula ulaganja Deutsche Telecoma u Hrvatski telekom. Plenkoviću je obećala potporu pri guranju Hrvatske u jezgru Carstva (tzv. „schengensku zonu“), a podupirat će i Plenkovićevu čvrstu centrističku politiku, te suzbijati populizam i braniti tzv. europske vrjednote od suverenista i nacionalista.

Nije spominjala, niti ju je Plenković podsjećao, da je svojedobno virtualno agitirala za Ivu Sanadera gotovo isto onako kako danas Miroslav Ćiro Blažević i Nikica Gabrić agitiraju za Sanaderova i Plenkovićeva Milorada Pupovca.

Ne bih htio uvrijediti veličanstvo, ali istine radi moram reći da je Carica, po njemačkim statističkim podatcima, utajila 300.000 Hrvata koji žive u Njemačkoj. A prodor Deutsche Telecoma u Hrvatsku iz domoljubne se hrvatske perspektive ne vidi samo kao bezobziran jednokratni grabež, nego i kao trajan mehanizam za nadzor i iscrpljivanje nacije. Primjer zorno prikazuje čisti odnos između velikih i malih, između jakih i slabih nacija u Carstvu i, ako baš hoćete, pokazuje krajnji smisao svih slavnih „europskih vrjednota“.

Velike neistine i očita protuslovlja ne treba zamjerati velikim ljudima. Lagarije moralnih patuljaka i opsjenarstvo tuđinu podložnih moćnika treba pozorno promatrati, a u nedjelju treba izaći na izbore i glasovati za one koji se zauzimaju za preuređenje Carstva u savez suverenih nacionalnih država. Inače će nas kolektivno pozobati svinje. Stoga će moja neznatnost glasovati za listu Neovisnih za Hrvatsku.

Benjamin Tolić/Hrvatsko Slovo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari