Pratite nas

Komentar

Kako riješiti problem loše izabranog datuma za operaciju “Bljesak”

Objavljeno

na

Sve od nedjelje razbijam glavu kako riješiti očito kroničan hrvatski problem oko nadnevka vojno–redarstvene akcije Bljesak.

Vrlo nepromišljeno, brzopleta hrvatska vojna komanda je za oslobađanje Zapadne Slavonije izabrala 1. svibnja, vrlo nezgodan dan koji kvari odnose sa Srbima radi Uskrsa i s jugoslavenima radi 1. maja.

[ad id=”93788″]

Radi toga čak i danas, dva desetljeća kasnije, hrvatske vlasti imaju problema sa savješću, pa su neki od vodećih hrvatskih lidera odlučili izostati s proslave. Također je odlučeno proslavi početi davati sve manji i manji profil, da bi konačno nestala u zaboravu.

To će stvoriti animozitet kod onih Hrvata koji su u toj akciji učestvovali pa sam pronašao, vjerujem, jedino razumno riješenje.
Kako bi bilo da se Srbima vrati taj prostor a da onda Hrvatska izabere jedan pogodniji datum i opet ga oslobodi?
Mogli bi se to dogovorom napraviti na teatralan način, s ćorcima na obje strane. U proces bi mogli biti uključeni originalni srpski lideri poput Šešelja, Nikolića i Vučića, koji se danas nalaze u idelanoj poziciji predsjednika države, premijera i šefa opozicije. Samo se bojim, kad jednom uđu da se nebi dali otjerati ćorcima, u kojem slučaju se onda mora replicirati stvarna bitka.

Sve, samo da se izbjegne ova vrlo neugodna situacija za one u Hrvatskoj koji nisu sigurni kome bi se zamjerili, pa se dvoume između hrvatskih oslobodioca i srpsko-jugoslavenskih okupatora.

Dinko Dedić

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Goran Pauk uputio jasnu poruku svima koji uzimaju pravdu u svoje ruke

Objavljeno

na

Objavio

Rješenje je tu, samo ga treba primjeniti.

Svako nasilje – obiteljsko ili nacionalno – treba drakonski kazniti.

– Slično ovome što nam se događa u Zakonu o sigurnosti prometa na cestama. Znači, drastično povećanje kazni, pa i zatvorske kazne u kritičnim slučajevima – objavio je šibensko-kninski župan Goran Pauk komentirajući u Dnevniku Nove TV napad na posjetitelje kafića u okolici Knina koji su gledali kvalifikacijsku utakmicu beogradske „Crvene Zvezde“, piše Slobodna Dalmacija

– Rat je završio, pobijedili smo sve one koji su na teritoriju Hrvatske provodili velikosrpsku politiku i 25 godina od rata vrijeme je za suživot, toleranciju, stvaranje modernoga društva u kojem će većinska nacija itekako štititi svoje nacionalne manjine. I biti im „kao stariji brat mlađemu“ – pojasnio je Pauk.

Odmah nakon napada šibensko-kninski župan bio je jedan od prvih dužnosnika koji je nedvosmisleno osudio maskirane napadače.

– Tužno i žalosno je da očito još postoje oni koji ne shvaćaju da smo rat vodili samo protiv onih koji su provodili velikosrpsku politiku na hrvatskom teritoriju, a govoriti drugačijim jezikom, navijati za drugi klub, slušati drugačiju glazbu ili biti Srbin u Hrvatskoj nije velikosrpska politika nego demokratska tekovina za koju smo se isto tako borili. Zato se nadam brzom i efikasnom sankcioniranju ovih velikohrvatskih “junačina” – poručio je sa svojeg Facebook profila Pauk 22. kolovoza.

Goran Pauk u priči o bici protiv velikosrpske agresije nije bilo tko. Čovjek je – u jednom od spektakularnijih trenutaka te teške ratne 1991. – srušio jedan od „obadva, obadva su pala“ JNA aviona. Među braniteljima uživa veliki ugled. Na izborima u šibensko-kninskoj županiji u pravilu pomete konkurenciju. Na svojoj strani ima i glasače koji su tijekom rata prognani iz svojih domova. I one koji su tih dana izgubili svoje najmilije. I one koji su se borili za nezavisnu Hrvatsku.

Pauk zato i ne propušta izraziti veselje što među napadačima nema pravih branitelja.

– Mene, rekao bih, veseli da među takvim osobama nema onih istinskih hrvatskih branitelja. To je bitna kategorija. A mladi se ljudi znaju povesti za nekim situacijama koje su društveno zabranjene, društveno iskazane kao negativne i u tome vide nekakvo svoje dokazivanje – zaključio je Pauk.

Poanta je u slijedećem.

Ako se obistine tvrdnje koje kolaju internetom – a po kojima je vlasnik kafića u Uzdolju 1991. prema jednoj interpretaciji navodno bio čuvar u kninskom zatvoru, prema drugoj prijateljevao sa zloglasnim kapetanom Draganom, a prema trećoj u Beogradu se naslikavao ispred grafita koji veličaju Delije – to je stvar koju trebaju rješavati hrvatski organi reda.

Ne metalne palice.

Policija će procijeniti što je od toga što mu se stavlja na teret kazneno djelo, što ratni zločin, a što zakonom dozvoljeno ponašanje.

Zato su se, to je zapravo htio reći Pauk, branitelji i borili. Za to su ginuli, i to su branili.

Da hrvatski policajac sankcionira sve što je kontra zakona.

A ne da pravdu u svoje ruke uzima maskirana, razularena horda. Po sličnom nasilničkom obrascu po kojemu su to ’91 – na užas svih demokratski orjentiranih građana Republike Hrvatske – radili krajinski pobunjenici.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Ako ima pravde, Plenkovića će skupo koštati savez s Pupovcem

Objavljeno

na

Objavio

„Tko s đavlom tikve sadi, o glavu mu se razbijaju“ – kaže jedna dobro poznata narodna poslovica koju je bezimeni autor vjerojatno iskusio na vlastitoj koži, jer, vele ljudi kako se životna škola najbolje uči upravo tako.
Političari su, međutim, posebna sorta, pa je sasvim moguće da ovo pravilo ne vrijedi za njih.

U takve izuzetke (možda) spada i naš premijer Andrej Plenković kojemu je (po sudu mnogih, pa i po mome osobnom) fatalna pogrješka u političkoj karijeri bila koalicija s SDSS-om i njezinim liderom Miloradom Pupovcem. Moguće da je upravo proteklih dana premijer ipak (barem djelomično), onako sramežljivo progledao na jedno oko – ili nam se samo čini, ali, po prvi put se u nečemu nije složio s dr. sc. Miloradom, vječnim i vječitim političkim „tatom“ svih „ugroženih Srba“ u Hrvatskoj.
Čuda se dakle, događaju – rijetko, ali se ipak događaju.

Pupovac i Plenković se, naime, nisu se složili oko kolektivne stigmatizacije hrvatskoga naroda vezano za nedavne slučajeve nasilja u Đevrskama i Uzdolju a čija su meta bili tamošnji Srbi.

Naime, dr. sc. Milorad Pupovac u zakrabuljenim nasilnicima (s fantomkama na glavama) vidi sve nas Hrvate koliko god nas ima, baš kao da svaki od tih 3.874.321 Hrvata (iliti „ustaša“ – koliko nas je bilo po popisu 2011. godine), iz dana u dan juriša na svoje susjede srpske nacionalnosti s palicama, štapovima, željeznim šipkama i ostalim rekvizitima u rukama (za sada „srbosjeci“ ne rade, ali nikad se ne zna…).

Za njega mi Hrvati ostajemo i dalje ono što smo uvijek bili: esktremisti, nasilnici, „ustaše“ etc, etc., i, on nam to bez ikakvoga kompleksa i zadrške sipa u lice ima već više od 27 godina, različitim povodima (a i bez povoda) u različitim oblicima i na razno-razne načine.

Za njega je Republika Hrvatska samo novi izdanak NDH i svi smo potencijalna opasnost, ne samo za Srbe nego i za sve druge. To je njegova „vizija“ Hrvata i hrvatske države, ne od jučer, nego od kad je počeo javno istupati. I koliko god se mi trudili pronaći nekog sličnog njemu na hrvatskom političkom nebu, neće nam to uspjeti.
Ono što je Svetozar Pribićević jako dobro znao prije više od 80 godina (da Srbima u Hrvatskoj budućnosti nema bez demokratskog sporazuma s Hrvatima i uvažavanja njihovih interesa kao većinskog naroda), našem Miloradu još uvijek nije stiglo u sivu moždanu koru.

On (Milorad) je jedan, jedinstven i neponovljiv kao političar i to u onom najnegativnijem smislu, kao destruktivac i prljav igrač (kad smo već kod toga, moram napomenuti da ja dotičnog „gospodina“ promatram isključivo kroz prizmu političara i da me uopće ne zanima kao čovjek niti mi je namjera, ne daj Bože, na njega ići s bilo kakvim osobnim diskvalifikacijama, pogotovu ne uvredama).

Dakle, Milorad Pupovac se od početka svoga javnog nastupanja (prosinca 1991. godine, u okviru „Srpskog demokratskog foruma“, pa dalje preko SNV-a i SDSS-a) bavi političkom diverzijom i destrukcijom, odnosno, pokušajima opstrukcije i rastakanja hrvatske države.

Taj prljavi specijalni rat u kojemu ne bira sredstva odvija se pred našim očima već gotovo tri desetljeća i tu je doista bilo svega i svačega. Neću sad na ovom mjestu ponavljati sve ono što je u tom smislu poduzimao Milorad kako bi nas oblatio, oklevetao, kompromitirao i ponizio pred svijetom, kako bi pokvario odnose između Srba i Hrvata, niti ću se baviti usputnim epizodama njegovih brojnih degutantnih performansa u Saboru i izvan njega – a čiji su ciljevi bili isto to –, neću spominjati ni huškačko pisanje tjednika ‘Novosti’ koji je pod njegovom upravljačkom palicom, samo ću podsjetiti da je izmišljao „ugroženost Srba“ u Hrvatskoj i u vrijeme krvave velikosrpske agresije i nakon nje, onda kad ama baš nikakvoga razloga za to nije imao, pa kako neće sad, kad mu skupina primitivaca i nasilnika da za takvo što povoda?

Milorad je „ugrožen“ oduvijek. Čak i od kriške limuna. Vjerojatno i od vremenskih prilika, plime, bure, juga, da ne spominjemo bljeskove i oluje.

„Ugroženo“ je jednako tako i onih 6-8% Srba u Hrvatskoj koji ga uporno biraju za svoga političkog predstavnika zadnjih 25 godina, dok onih preostalih preko 90% (i nešto više) pripadnika ove manjine koja ne izlazi na izbore ili glas poklanja nekom drugom – nitko ne pita za mišljenje!? Oni nisu važni. Jer, Miloradu i društvu iz SNV-a i SDSS-a ta je „ugroženost“ strategija, politički program i sredstvo reketarenja hrvatskih vlasti, od 1990. godine do danas.

Zato su ga ne bez razloga i prozvali „etnobiznismenom“, a tim ga je pridjevom počastio i sam ljevičarski predsjednik dr. Ivo Josipović (jednom prigodom kad mu je ovaj stao na žulj). I sasvim mu je svejedno koliko će njegovih sunarodnjaka izaći na izbore…10.000, 500, 200, 50…važno je da ga opet biraju, pa opet, opet, opet…i tako u nedogled. Njemu ta ratoborna manjina treba, jer bez njih ne bi bio ono što jeste. Kao što treba i Dejanu Joviću, Borislavu Miloševiću i ostalima iz te branše.

Za Milorada Pupovca ne postoji velikosrpska agresija. Ni srpski masovni zločini „ne postoje“.To je „fikcija“ i „izmišljotina“ nas „ustaša“. Postoje samo „ugroženi Srbi“, njihova prava, njihove žrtve, njihova „patnja“ i njihov interes.

Svaki njihov zločin (pa i masovni nad žiteljima Vukovara, Borova Naselja, Škabrnje, Široke Kule, Baćina, Joševice, Kostrića, Skele, Struge Banske, Petrinje, Majura, Balinaca, Četekovca, Saborskog, Sotina, Lovasa, zločin na Ovčari i u Veleprometu itd., itd.), samo su „pojedinačni incidenti“ za koje je „kriv politički vrh SAO Krajine“, a ne oni koji su etnički čistili Hrvatsku 90-ih i masovno ubijali, dok su naši uvijek „masovni“, „organizirani“, „sustavni“, pa i kad su u pitanju samo indicije da je na nekom području tijekom rata od naših snaga ubijen neki Srbin.

I naravno, sve to Milorad potom vezuje za Jasenovac i tim lažnim mitom tuče kao teškom artiljerijom (da se poslužim njihovim izrazom), nemilice i bespoštedno. On odavde, Vučić, Šešelj, Vulin, Dačić i srpski popovi odande (iz Srbije i s političkih tribina u Jasenovcu).

I s tim i takvim Miloradom i bratijom koja ga okružuje, Andrej Plenković je kao premijer sklopio savez, na sramotu i štetu svih nas, samoga sebe, pa u konačnici i svih građana iz redova srpske manjine u Hrvatskoj koji su lojalni građani i grade sebi i svojoj djeci budućnost u ovoj zemlji.

Ne znam je li premijer konačno toga svjestan i hoće li mu Bog otvoriti oči (možda će oni povremeni odlasci na svete Mise u katedralu ipak pomoći?), ali bilo bi jako dobro da se to dogodi – zbog svih nas.

Jer u svemu tomu, za hrvatsku je državu, hrvatski narod i građane koji žele živjeti normalno u Lijepoj našoj sasvim svejedno kako će na kraju završiti političari Andrej Plenković, Milorad Pupovac ili bilo tko drugi iz tog kruga.
Ali, nije i ne može nam biti svejedno što će biti s nama, ovom zemljom i našom zajedničkom budućnošću.

Kad kažem: „s nama“, mislim na sve Hrvate, ali i građane drugih nacionalnosti, kojega goda da su podrijetla, vjere, svjetonazora ili boje kože. Na sve one koji u Hrvatskoj vide svoju Domovinu i žele joj dobro.

Zlatko Pinter

 

Karamarko: Ne ponaša li se manipulator Milorad Pupovac upravo prema memorandumskom obrascu?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari