Pratite nas

Kolumne

Kako SDP-ovac u Hrvatskoj napravi samoubojstvo? Skoči sa svog ega!

Objavljeno

na

Albert Camus je napisao: “Ne čekajte sudnji dan – svaki je dan sudnji.”

Knut Hamsun, veliki norveški pisac, jednom je prilikom napisao ili rekao: “Nema ničega boljeg na ovom svijetu nego stajati po strani od svega što se okolo događa”. “Nemoguća misija!” rekli bi EU-pragmatici. Satirični magazin Charlie Hebdo nedavno je jednom svojom naslovnom stranom predstavio novi roman Michaela Houellbecqa koji je, kao što se to od njega očekuje, ustalasao duhove. U njemu crnim tonovima prikazuje europsku sadašnjost. On kaže: “Ateizam je mrtav, laicizam je mrtav, Republika isto tako”. Smatra da se religioznost vratila u Europu na velika vrata te dodaje: “Muslimani u Francuskoj ne mogu glasovati za ljevičare jer su oni za homo-brakove, ali ni za desne jer ih žele iseliti, ostaje im kao jedino riješenje osnivanje muslimanske stranke, a kako ih ima puno… rasplet situacije je na vidiku: Muslimana za predsjednika!” smatra Houellbecq. Ako se radilo samo o satiričkoj zabrinutosti pisca zbog sve veće islamizacije, došlo je do ismijavanja njegovih stavova. Osobito onog apstraktnog – Muslimana za predsjednika. Charlie Hebdo nije poznat samo po ismijavanju islama. Vidio sam neke karikature koje se odnose na Isusa i Majku Božju. Najblaže rečeno: odvratno! Bez trunke humora.

jumper222Čista svinjarija! Slično su prolazile i ostale vjere, osim židovske o kojoj skoro da i nije objavljena paprena karikatura. No ispustilo se iz vida da postoji ogromna razlika u čvrstini vjere između katolika i islamista. Islam je danas najčvršća i najmonolitnija vjerska zajednica na svijetu. Muslimani, bili oni Suniti ili Šijiti ili bilo koja vjerska zajednica islamskog svijeta, spremni su svim pa i radikalnim sredstvima stati u obranu svoje vjere. Europsko demokratsko pravo omogućava Muslimanima dolazak i kakav takav suživot u državama EU-a. Međutim, to isto demokratsko pravo, misle u Europi, daje im i pravo ismijavanja te izrugivanja islamske vjere. To je ključna pogreška. Skoro tragična. Naravno, nije samo ismijavanje njihove vjere radikaliziralo Muslimane. Život u getu, nedostatak posla, EU rasizam itd. Njemačka i Francuska danas lagano tonu u svom imigracijskom blatu. Blizu je i Švicarska. O Londonu da i ne govorimo. Sukob dviju civilizacija se osjeća u zraku. U Njemačkoj je sve brojniji antiislamski pokret Pegida. U Skandinaviji se osjeća nemir. Muslimane se gleda poprijeko. Masakr u Parizu otvorio je napokon krmeljave EU oči. Ali ne toliko da ne bi izašla na vidjelo stara europska dvoličnost, dvostruki kriteriji pa i vrsta rasizma. Oko milijun i pol ljudi okupilo se u Parizu protestirajući protiv zločina i zalažući se za slobodu izražavanja te pravo na slobodno izražavanje mišljenja. Došli su i državnici iz cijele Europe. Došao je i naš Predsjednik Vlade. Život je izgubilo dvadesetak ljudi. Tragično i neshvatljivo! Za svaku osudu!!!

The-cover-of--December-20-001Ali u kratkom vremenskom intervalu bilo je i puno većih tragedija nego što je ova koja je snašla lijevičarski tjednik u Parizu. Nedavno je jedna islamistička skupina upala u školu u pakistanskoj provinciji i ubila oko 150 djece. Pazite – nevine djece koji nisu ni crtali karikature niti su koga provocirali. Jeste li primjetili da su se u EU zbog toga uzbudili? Dobro, 150 djece je stradalo, ali važno je – čije? Srećom nisu bila naša djeca iz Francuske, Njemačke, Engleske itd. Tko nam dopušta, Bog sigurno ne, da radimo tužnu milijunsku predstavu u Parizu, a da nam život 150 male djece predstavlja tek agencijsku vijest!? U istom gluhom razdoblju u Nigeriji je islamistička teroristička grupa Boko Haram upala je u jedan grad i pobila nešto više od 2000 ljudi – žena, djece i staraca. Uglavnom onih koji nisu uspjeli pobjeći. Katolički nadbiskup Ignatius Kaigama je ogorčen. Međutim, i ovo zvjerstvo nad 2000 ljudi ostalo je samo agencijska vijest. U Pakistanu i Nigeriji pobijeni nisu tražili slobodu izražavanja, misli i djelovanja. Nisu crtali karikature niti su ikoga vrijeđali. Željeli su samo živjeti! Sada se vidi kako je veliki knjiženik i nobelovac Knut Hamsun bio naivan vjerujući da je najbolje ostati po strani od svega što se događa oko nas. Europa je ostala po strani od onog što se dogodilo djeci u Pakistanu i nesretnicima u Nigeriji. Na svoju sramotu i štetu!

Albert Camus je napisao: “Ne čekajte sudnji dan – svaki je dan sudnji.”

Sada bi bio red da prijeđemo na neke veselije teme sa strahota u Parizu, Pakistanu i Nigeriji. Iako ovu kolumnu pišem iz Amerike, do mene dopiru jecaji, cvilenje i opravdani bijes progresivnog dijela Lijepe naše. Zločinačka se vratila preko Pantovčaka. Ogorčenje je pravdano. Od New York Timesa do Beograda. Više lijevi nego liberalni New York Times misli da se pobjedom Kolinde vraća nacionalistička retorika u Hrvatsku. Dokaz da je istinita stara neakademska mudrost koja odprilike glasi: misliti je drek znati! U svakom slučaju, na djelu je ljevičarsko denunciranje u ljevičarskim novinama. Svaka nacionalna teza odmah se proglašava nacionalizmom. Ipak, uzalud vam trud svirači!

U moru komentara, izljeva bijesa i teškog razočaranja, tješi me objektivna i inteligentna analiza smjene na Pantovčaku od naših komšija iz Beograda. Jedan analitičar, navodno potpuno zdrav, tvrdi da je Kolinda hrvatski Šešelj. Ako malo bolje promislimo to i nije tako daleko od istine. Kolinda je po mnogima najatraktivnija hrvatska političarka. A nadvojvoda Šešelj je sigurno najatraktivniji i najljepši srpski političar. Tako su svi zadovoljni! Srbi uglavnom naglašavaju nacionalizam novo izabrane predsjednice, ali pri tome imaju problema s memorijom pamćenja. K’o će se u toj konfuziji i stresu sjetiti da im je Predsjednik četnički vojvoda, a ni Predsjednik Vlade nije daleko. Dobro! Ipak ni jedan ni drugi nemaju bradu. Depilirani četnici! Jedino se Šešelj ne mora depilirati. On je ćosav. Zato im se i čini nekako najsličniji Kolindi.

dvornik_srđenNo, pustimo Srbe! Duhoviti su i imaju pravo na svoje opservacije. Hrvatski orjunaši niti su duhoviti niti su originalni. Ofucane teze još iz vremena prvog hrvatskog Predsjednika. Po njima se mrak i autoritativnost vraćaju i odvode nas opet u prošlost. Srđen Dvornik iz glasila SKH – Novog lista – prosto ne može da veruje! Zabrinut je. Kud’ sve to vodi? U pitanju je demokracija. K’o će se iskreno zabrinuti za nju od sljednika CK SKH, UDBE, KOSA? Jelena Lovrić ne spava. Ako neprijatelj nikada ne spava neće ni ona. Očešao se o Kolindu i Boris Dežulović. Jedno ime se prijeteći provlači u drhtavim komentarima – Milijan Brkić! Naravno, nitko ne propušta njegov umiljati nadimak “Vaso”. Kolinda je krenula u kampanju s puno babica oko sebe. Udarala je i šakom po stolu. Progresivci su se na to samo sažalno smješkali. Aleksandra Kolarić je čula i dva pucnja te osobno vidjela da se žena iz NATO-a, nevična oružju, dva puta vlastoručno upucala. Onda je, navodno, stvar u svoje ruke uzeo Milijan Brkić, posprdno nazvan “diplomac”. U dva mjeseca predizborne kampanje čovjek je doktorirao. Uz sve spinove tzv. rejting agencija, uz samo četiri biračka mjesta u BiH, uz neviđeno navijanje lijeve medijske falange – HRT, RTL i TV Nove – doveo je ipak Kolindu na Pantovčak. Brkića pamtim kad je pred 3-4 godine odbio lišiti slobode svoje kolege iz specijalne policije zbog navodnih ratnih zločina u Gruborima. Jednostavno se zahvalio i napustio policiju. Podsjeća me na 1972. g. kada su suci Okružnog suda u Zagrebu Vlado Primorac i Vojko Madiraza odbili suditi Vladi Gotovcu i Franji Tuđmanu. Napustili su sud i otišli u odvjetnike.

Ako imaš kralježnicu i karakter uvijek imaš častan izlaz. Kasniji izgovori tipa – takav je bio zakon i sl., – samo govori o karakteru pojedinaca. Nakon doktorata, više se ni Jelena Lovrić ne sprda s Vasom. Sada se gleda prema USKOK-u. Brkić je navodno dizao kredite u Karlovačkoj banci, podstrekavao Mariju Šolu… možda bi se tu nešto rodilo. Karamarko je navodno činio malverzacije s firmom Soboli. Možda malo pripomogne i Ustavni sud ako utvrdi kako je drugarica Jakovina imala pravo kad je pokrenula postupak osporavanja Kolindinog izbora za Predsjednicu. Najbolje bi bilo strpati Karamarka i Brkića u Remetinec pa ponoviti izbore. Eto nas tada opet na “Pravom putu za novu pravednost”. Nema onda micanja biste druga Tita ni sa Pantovčaka ni iz hrvatskog veleposlanstva u Parizu. Sve damo, ali uspomenu na našeg Jožu ne damo!!! Uvijek ćemo se sjećati lidera jedne od tri zemlje na svijetu koji nije htio potpisati Opću deklaraciju UN o pravima čovjeka. To su bila vremena koja su slavila istinsku demokraciju. Sad bi nas Kolinda, Brkić i HDZ vratili u novi-stari mrak. Već se protura teza da Kolinda nije katolkinja. Ona je budist! Navodno je bliska s Budom Lončarom. Bez obzira na sve restriktivnije propise za jadne pušače, hrvatska ljevica puši bez prekida već drugu godinu! Ni četiri izborne kazne na njih ne djeluju. Spremni su popušiti i parlamentarne izbore koji se primiču. To pomalo već sliči na neizlječivu strast. Od nečega se tako i tako mora umrijeti!

Kako SDP-ovac u Hrvatskoj napravi samoubojstvo? Skoči sa svog ega!

Svako jutro, nakon doručka u hotelu, odšetam do najbližeg kioska i za svaki slučaj upitam jesu li stigle Sportske novosti, Jutarnji i Večernji. Crni prodavač se slatko nasmije, a ne smijem ni pomisliti što čovjek misli o meni. Kad bi pogodio, morao bih ga odmah tužiti! Zato, da bi nekako sklepao ovu kolumnu, listam stare novine koje sam ponio sa sobom. Dvije teme dominiraju. Obiteljski zakon i Branimir Glavaš.

Ivana Milas KlarićIvana Milas Klarić konsternirana je i misli da suspenzija čitavog Obiteljskog zakona dovodi djecu, roditelje i stručnjake u tešku situaciju. Dok je još bila na Pravnom faksu Ivana se s oduševljenjem priklonila ministrici Opačić i prof. Rešetar iz Osijeka, voditeljici radne skupine za izradu novog Obiteljskog zakona. U jednom trenutku došlo je do akademske polemike između Ivane i prof. Dubravke Hrabar koja je Ivani otprilike rekla: zašto sudjeluješ u nečemu što će tako i tako propasti? Ivana je, duboko povrijeđena, tužila Pravni faks jer je nije zaštitio od groznog mobinga prof. Hrabar. Zatražila žena u tužbi minimalnu novčanu satisfakciju od 300.000 kunuća. Sudkinja iz Osijeka, koja sudi na Zagrebačkom građanskom sudu, taj iznos je Ivani odmah i dosudila. Što će biti s Ivanom, sa 300.000 nečega, s Milankom i radnom skupinom prof. Rešetar nakon ove odluke Ustavnog suda, to samo Bog zna?

Nakon 4,5 g. Ustavni sud je poništio pravomoćnu presudu Branimiru Glavašu. Čini mi se da ta presuda ne spada među pet najbrže donesenih u povijesti ustavnog sudovanja. U prvostupanjskoj presudi, između ostalog, Krunoslav Fehir se pojavio kao krunski svjedok. Prije toga je priznao da je osobno ubio jednog ratnog zarobljenika koji je pokušao bježati. Nakon tog iskaza otišao je slobodan sa suda. Za smrt bjegunca osuđen je Glavaš. Kako je to moguće? Možda bi nam to mogli objasniti Vladimir Faber, Ivo Sanader, Vladimir Šeks, prvostupanjsko vijeće Županijskog suda u Zagrebu, drugostepeno vijeće Vrhovnog suda Hrvatske itd. Možda i Nenad Stazić. Zašto on? Pa on obično sve zna…

Charles Dickens je napisao: “Da nema loših ljudi, ne bi bilo dobrih pravnika”.

[ad id=”40551″]

Autor: Zvonimir Hodak

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Stjepan Štimac: VUKOVAR

Objavljeno

na

Objavio

foto: Croatia.hr

Otvorio sam oči… Slika se polako izoštravala, nebo prepuno treperavih zvijezda kao da je postojalo samo za mene, razmišljao sam…

Nešto nije bilo u redu, ali nisam znao što?

Pokušavao sam na silu, ništa, a onda sam se vratio zvijezdama, Bože, kako su lijepe…

A onda, kao bujica, sjećanja me preplaviše, ote mi se krik…

Ili je to sjećanje na trenutak prije gubitka svijesti?

Sve se pomiješalo, ali sjetio sam se. Zadnje što sam osjetio je da me je nešto pogodilo takvom snagom da sam odmah znao da je za mene gotovo.

A sad sam ležao svjestan i gledao u zvijezde, one su me podsjetile, njihova ljepota podsjetila me na strašno zlo s kojim smo se suočili ovih strašnih i slavnih dana. Koliko god da su zvijezde simbol ljepote i života u beskrajnom svemiru toliko su na Zemlji simbol zla, one su me podsjetile na moj prošli život i kao da su me pokušale ohrabriti da se sjetim, kao da su mi htjele nadoknaditi ono što sam izgubio od onih koji su u svom zlu uzeli takvu ljepotu i od nje napravili simbol čistog i nepatvorenog zla, ruglo na sramotu ljudskog roda.

Sjetio sam se, prije nego me nešto pogodilo vratio sam se po prijatelja koji je krio da je ranjen i nije nas htio usporavati, a onda je odjednom pao i ja sam se vratio pomoći mu da nastavi, ali nisam stigao do njega jer me nešto zaustavilo i evo me, gledam zvijezde. Ne znam koliko je prošlo od kad su me pogodili, a nije ni bitno, ali nisam se mogao micati, ništa nisam mogao pomakuti, ostale su mi samo oči i um, dobro u svemu tomu je što me ništa ne boli, nije mi čak ni hladno, a trebalo bi biti?

Nije dobro! Jesam li uopće živ? Očigledno jesam kad mogu razmišljati, a mogu i zatvoriti i otvoriti oči, dakle živ sam, ali od tijela izgleda ništa, a sigurno me nitko neće ovdje pronaći na vrijeme da spasi bar ovo što je ostalo, znači to je to.

Um je začujuđujuće lijepo radio, kao da je stvarnost postala stvarnija, kao da sam umom mogao ono što prije nisam, dotaknuti prošlost, emocije, osjećao sam sve kao nikad prije, osjetio sam čitav život, mirise i okuse djetinjstva, strahove, sigurnost majčinog krila i njenu beskrajnu ljubav, a sad sam bio sam i polako umirao.

Prije nego sam završio ovdje borio sam se dva mjeseca za Vukovar, hrvatski sam vojnik, jedan od mnogih koji je bio spreman umrijeti braneći svoj narod, svoju zemlju – svoj dom, od čistog zla udruženog u zvezda-kokarda horde, ni manje, ni više.

Ne žalim, ako nešto i žalim to je da nismo imali snage zaustaviti ovo zlo i da je ova prva bitka pripala njima.

Gledam zvijezde i razmišljam što kad bih se nekako mogao oprostiti od mojih najmilijih, od moje Hrvatske? Što kad bi lahor mogao prenijeti moje misli i moju ljubav prema mojim najmilijima, mojoj domovini? Što kad bi neka buduća oluja mogla prenijeti moju bol i otjerati zlo zauvijek? Što kad bismo u snovima mogli jedni drugima dotaknuti dušu?

Moj lahore, moja olujo i moji snovi, vama ostavljam sve svoje misli, pravdu i ljubav, letite kao ptice nebeske i neka vam desetljeća, stoljeća, eoni i granice između svjetova ne budu nikakva prepreka, donesite mir, pravdu i ljubav onima koji zaslužuju.

Jednoga dana pojavit će se oni koji će govoriti: “Pa prošlo je dvadeset godina, ostavimo to”. Dvadeset godina? Dvadeset godina u životu bez ljubavi doista je dug period za zaborav. Ali kažite to ocu koji se boji zaspati jer sanja svog sina ili kćer, a onda se budi i svaki put izgubi dio duše, svaku noć do kraja života bojati se zaspati jer znaš da ćeš se morati probuditi, sa krikom….. i smrt je nekad bolja od života. Dvadeset, trideset ili pedeset godina bez sina ili kćeri je samo tren… i užasna vječnost, jer ljubav ne poznaje vrijeme, vrijeme ne može poništiti ljubav, niti umanjiti.

Probajte majci reći da je prošlo već dvadeset godina od rata. Dvadeset šest godina na koljenima je svaki dan, dvadeset šest godina gleda vrata hoće li zlato napokon doći, majka ne poznaje koncept smrti, vrijeme majci mrtvog sina nikad ne donosi mir.

Pitajte sestricu koja je po svom ljubljenom bratu sina nazvala, pitajte je kako u snovima trči i pokušava ga uhvatiti da je zagrli i podigne, jer će on za nju zauvijek ostati onaj veliki braco kojeg je beskrajno voljela i koji je beskrajno voli, zove ga… čuje je.. vrijeme i prostor ne mogu zaustaviti  ljubav, duša dušu dotiče i plaču obadvije.

Pao sam, ali ne žalim. Ja sam rođen kao hrvatski ratnik, moja je sudbina od početka bila umrijeti da bi moja obitelj, moj narod, moja nacija i moja domovina Hrvatska živjela po načelima kršćanstva, na strani Boga. Sjetite me se, nemojte me izdati, nemojte izdati sebe, jer kad sebe izgubite više ništa nemate.

Čuo sam glasove, kažu: “Napokon smo očistili poljednje ustaško uporište”.

Bio sam mlad, nisam ni znao što je to ustaša, jedino sam znao da nas tako zovu neprijatelji koji su nam beskrupulozno uništavali domovinu, razarali gradove i sela te ubijali čitave obitelji. Nisam sebe zvao ustašom, ali ako neprijateljima voljeti svoju obitelj, svoju domovinu, svoj narod, bez obzira na vjeru, nacionalnost ili bilo koju drugu razliku, znači da jesam ustaša, onda ja ne mogu i ne želim sporiti njihov izraz za domoljuba i časnog čovjeka koji samo brani svoje, kako god da me zovu.

Ono što znam o sebi je da sam prvenstveno hrvatski ratnik iz tisućljetne tradicije ratnika, znam da ne žalim za svoju obitelj, domovinu i narod dati svoj život, ako me neki zbog toga zovu raznim imenima to je njihov problem i njihov najužasniji strah. Ali da, za ubojice i pljačkaše koji nasrnu na moj narod biće sam iz njihove najstrašnije more, mogu mi dati ime kakvo hoće, ali me zaustaviti ne mogu i svoje poslanje ostavljam mladima u koje potpuno vjerujem, jer taj duh i pobjeda dolazi od Gospodina, ja sam samo jedan u nizu.

Tuđe ne tražim, svoje ne dam, u Gospodina se uzdam i križ svoj nosim ne žaleći život.

Govore nam o oprostu i potrebi da se oprosti, tražit će čak i da se zaboravi? Oprostiti se može i mora, radi sebe i svoga mira, ali samo onomu tko oprost traži, a tražit će ga samo nevina duša uhvaćena u žrvanj i ratni vrtlog ne svojom voljom, no bez obzira na to nosi teret krivnje i traži oprost, a zločinac nikad neće tražiti oprost, zločinac će tražiti prava, dokazivati da je bio u pravu kad je razarao i ubijao, zločinac nikad neće tražiti oprost budite u to uvjereni. Ako vas netko traži oprost u zamjenu za nešto, nemate mu ga pravo dati i svatko tko sa takvom zvijeri surađuje osuđen je na vječnu propast.

Gledam zvijezde, tako su blizu, možda i one gledaju mene, možda razmišljaju vrijedim li, jesam li shvatio zašto sam došao i zašto sam prerano otišao?

Preispitujem se, jesam li bio dobar? Sudjelovao sam u ratu možda ipak nisam dobar? Što osjećam?

Ne znam jesam li dobar, Bog će odlučiti.

Sudjelovao sam u ratu, ali razlog je ljubav prema narodu koji je strahovito patio i umirao pod bjesomučnim iživljavanjem ogromne i potpuno pomahnitale vojne sile. Razlog je ljubav prema domovini, ljubav me je dovukla pred strahovitu silu naoružanog samo malenom puškom i srcem velikim kao Velebit, nisam htio rat, nisam htio umrijeti, nisam htio nikomu nauditi i nisam nikoga napadao, samo sam se odupirao čistoj sili i užasnom nasilju braneći grad i ljude koje nisam ni poznavao, branio sam ih ne mareći za svoj život, jesam li dobar ili zao?

Ne osjećam mržnju, doista nikoga ne mrzim iako sam doživio sve što jedno biće, ne samo ljudsko, nikad ne bi smjelo doživjeti. Osjećam tugu zbog onih koji me vole i koje ja volim. Prekasno je razmišljati o tom da je moglo biti drukčije i da nitko nije trebao umrijeti, ali se nadam da će netko nešto naučiti iz ovoga i da se nikad više neće ponoviti. A znam da hoće, jer zlo ne umire i ne može se ubiti u drugome. Zlo se može iskorijeniti samo tako da svatko svoje u sebi sam ubije. Da ga se riješio znat će onaj tren kad više ne preostane ni trun mržnje, tek onda svijet će biti bolje mjesto u kojem neće ljudi morati umirati na pragu svoga doma i domovine.

Ne treba se bojati odbaciti mržnju, mržnja je zlo, mržnja dovodi do rata, mržnjom se hrane jadnici i kukavice, mržnjom se hrane agresori. Istinski ljudi, heroji, poznaju samo ljubav i samo ljubav i shvaćanje da si u pravu može čovjeka natjerati da stane pred cijev tenka ili stotinu drogiranih i pijanih zvijeri, mržnja nikad, mržnja je hrana kukavica koji napadaju samo kad su tisuću puta jači oružjem i brojem, ali se zaustavljaju pred duhom ljubavi, sa užasom shvaćaju da ne mogu pobijediti u ratu koji su započeli jer mrze. Zato ćemo mi pobijediti, jer smo pobijedili mržnju, a konačna pobjeda je uvijek pravda!

Zvijezde su bile sve tamnije, svjetlo se pojačavalo, a vrijeme prestalo teći. Odjednom sam osjetio toplinu od koje je duša počela gorjeti, osjetio sam zagrljaj i ruku koja mi je brisala suze, sa suzama uzeo mi je svu tugu i bol i blago mi govorio: “Sine moj…”

Stjepan Štimac/ProjektVelebit

facebook komentari

Nastavi čitati

Hrvatska

Ante Gugo: Pod svjetlom slobode zaliven ponosom proklijao je na obali Dunava novi život

Objavljeno

na

Objavio

Dva događaja ponukala su me da napišem ovaj tekst. Prvi je Facebook status jedne prijateljice u kojem je zamolila da u dvije tri riječi kažemo prve asocijacije na spomen Vukovara.

Bez puno razmišljanja napisao sam – smrt i bol. Možda mi je to bila prva asocijacija i zato što sam pisao samo dan prije obljetnice okupacije grada heroja, možda i stoga što sam prije dva dana bio u Rijeci na 11. danima Vukovara u Rijeci i slušao priče vukovarskih branitelja dok su gimnazijalcima na Sušaku pričali što su sve prošli i doživjeli, a možda i zato što je vukovarska tragedija postala dio kolektivnog sjećanja hrvatskog naroda.

Razmišljao sam o tome i kad sam napisao svoj komentar ispod prijateljičine objave, kad mi je kao poruka mobitelom stigla fotografija letka ispisanog ćiriličnim pismom kojim se poziva na „Koncert narodnih igara i pesama“ u Bršadinu i to 19. studenog, dan nakon obljetnice pada Vukovara, na dan kad su zarobljenici i ranjenici odvezeni na masovna stratišta i likvidirani, na dan kad još tugujemo, sjećamo se i suosjećamo s onima koji su izgubili svoje bližnje. Za trenutak sam se zapitao kakav čovjek može to napraviti, a onda sam shvatio da ne može. Čovjek to ne može napraviti isto kao što ljudi nisu mogli onako razarati Vukovar i ubijati njegove stanovnike.

Razarali su grad dugo i brutalno. Na kraju su zauzeli prostor bez kuća i ulica. Ubijali su ljude bez milosti. One koje nisu ubili nisu poštedjeli zato da bi im udijelili milost. Poštedjeli su ih zato da bi ih odveli u logore u kojima su ih mučili i iživljavali se nad njima na najgore moguće načine. Nisu to bili ljudi. Te zvijeri čak nisu bili ni plemeniti predatori. Bila su to bića s dna evolucijskog lanca, lešinari i hijene, bez imalo časti. Razarali su grad i ubijali su ljude, ali ga nisu razorili i nisu pobili Vukovarce.

Odvozili su ih kamionima na stratišta, pucali su u bespomoćne i zarobljene i kosti im zatrpali hladom i vlažnom slavonskom zemljom nad kojom se tih dana vukla gusta magla. Oluja je rastjerala i tu maglu iznad grobova hrabrih Vukovaraca. Pod svjetlom slobode zaliven ponosom proklijao je na obali Dunava novi život, prkosan i postojan.

Svojim „Koncertom narodnih igara i pesama“ pokušavaju pljunuti na grobove naših junaka, ali ne mogu. Oni nas mogu ugristi, kao što zvijer potajice ugrize podvijena repa, ali svi naši ožiljci od njihovih ranijih ugriza toliko su tvrdi na našoj koži da će baš na njima slomiti zube. Njihova je kazna baš to što jesu, jadnici bez časti i ponosa. Njihova je kazna što svakog jutra, kad pogledaju je li se pojavilo sunce na obzoru moraju pogledati vukovarski vodotoranj na kojem naše se barjak vije. Njihova je bol to što svaki put kad pogledaju prema Srbiji, zemlji koju su sanjali onako velikom kakva nikad neće biti, što im pogled do tamo zaklanja taj naš barjak rođen na stratištima naših junaka. Zato nek im bude. Neka uživaju u vlastitoj patnji ako ih to veseli, piše Ante Gugo/vecernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari