Pratite nas

Vijesti

Kako se cajka uvukla u hrvatske domove

Objavljeno

na

“Folk je narod. Turbo je sustav ubrizgavanja goriva pod tlakom u cilindar motora s unutarnjim izgaranjem. Turbo folk je gorenje naroda. Turbo folk nije glazba. Turbo folk je miljenica masa. Pobuđivanje najnižih strasti kod homo sapiensa. Turbo folk je sustav ubrizgavanja naroda. Ja nisam izmislio turbo folk, ja sam mu dao ime.”

Autor gornje izjave je Rambo Amadeus, autor termina i najveći kritičar tog glazbenog žanra, mješavine arapsko-turskog, grčkog, ciganskog i starog srpskog melosa, križane sa zapadnom popularnom muzikom i disko ritmovima. U hrvatske domove ušao je početkom devedesetih: tada su se stidljivo na tržnicama prodavale kazete “cajki”, onako ispod tezge, zajedno s drugom ilegalnom i polulegalnom robom, poput cigareta bez markice i lažnih parfema.

No pravu eksploziju cajke su doživjele u dvijetisućitim, kad su po prvi put izašle iz sumnjivih špelunki u blatnjavim uličicama na rubovima grada, u koje pristojan građanski svijet nije nikad zalazio što zbog društvenog ugleda, a što zbog osobne sigurnosti, i okupirale luksuzne klubove u središtu. Neovisnost je razočarala: Uzalud su ostaci ostataka građanske klase, desetkovane prvo komunizmom a zatim ratnim previranjima, prizivali kulturni nekadašnji K-und-K Zagreb, ono ubavo mitteleuropsko mjestašce obilježeno bečkim utjecajem, sa svojim granitnim kockama posutim pločnicima i drvoredima uz uredno u blokove poslagane donjogradske četverokatnice iz kojih dopiru zvukovi šansona, jazza, ili starogradskih pjesama, kakvom su se nadali jednom kad se Hrvatska vrati svojim korijenima. Subkultura cajki, i sav razorni primitivizam koji ju je pratio, ubila je nadu da će Hrvatska tek tako raskrstiti s kulturnim utjecajem Balkana. On se nakon rata vratio, u svojoj najgoroj formi.

Muzika koja je prije rata u Zagrebu bila strogo proskribirana za sve one koji nisu željeli biti izloženi podsmjehu i preziru građanske sredine, pa i izopćenju iz društva – slušanje cajki bilo je prije rata prekršaj nepisanih društvenih pravila negdje u rangu seksa s ovcom ili prostituiranja na glavnom kolodvoru – najednom se izautala, izašla iz ormara, zadobila pravo građanstva i postala dio mainstream kulture, i preselila s rubova grada i čađavih seoskih krčmi ravno u luksuzne klubove u centru, s čijih su mramornih umivaonika odjednom kćerke nekoć uglednih gradskih obitelji s brežuljaka poviše grada vukle crte kokaina zajedno s manekenkama, spoznorušama, provincijalkama i kćerkama doseljenika s Kozari Boka i Svete Klare. Nekoć tabuizirana i žigosana kao trash, izašla je iz ormara i izazvala kulturnu revoluciju kao i gay pride: ono što je do jučer bilo društveno neprihvatljivo, postalo je najednom in i neizbježno. Demokracija je ovdje zaživjela u svom najperverznijem obliku, pa ste najednom na “cajkama” mogli sresti nogometaše, TV voditeljice, Antu i Simonicu, likove iz Big Brothera, svu onu novokomponiranu elitu koju je ujedinjavao i definirao upravo taj kič.

Jer, cajke nisu samo muzika. Kad bi se radilo samo o tome, ni po muke: “nek sluša tko što hoće” je argument koji je teško pobiti. Cajke su kompleksan društveni i kulturološki fenomen koji zadire u mnoge pore društvenog tkiva, i nemoguće ih je dekretom, temeljem tek estetskog suda, izbaciti ih iz javnog prostora. Za cajke se veže čitava jedna subkultura definirana vulgarnošću: zlatni lanci oko vrata, nabrijani AMG Mercedesi i BMW-i, minjaci i napadan make up i nakaradne frizure, skupe i neukusne odijevne kombinacije, uz obavezna odijela kao dio muškog rekvizitarija za noćni izlazak.

Velike količine alkohola i kokain su se podrazumijevali: sve što je skupo i neukusno imalo je svoju prođu. Uz to su obavezno išle “utoke”: ubojstva pred cajka-klubovima su zaredala kao na tekućoj vrpci, postala su dio miljea, a u ruralnim sredinama je bilo i ulijetanja s motornom pilom u narodnjačke klubove, s velikom dozom alkohola u krvi nesuđenog drvosječe (Slunj), i masovnih srpsko – hrvatskih tučnjava s mrtvima i ranjenima oko naklonosti maloljetne pevaljke, poput one u okolici Knina.

Zapravo, ironično, cijela ta subkultura je najsrodnija onoj hip-hoperskoj u Americi, odnosno Gangsta rapu.

Sklonost nasilju, ponižavanju žena i tretiranju istih kao tek komada mesa, novcu i luksuznim automobilima, neukusu i luksuzu, glorificiranje novca i bogatsva te potpuno odbacivanje svih građanskih estetskih i moralnih regula zajednički su objema. One su plod velikih društvenih promjena: hip hop subkultura je posljedica porasta samosvjesti, ali i ekomomske i političke moći afroameričke populacije u Americi, dok je pak ona cajki posljedica stjecanja ekonomske moći jedne posve nove klase skorosteča izrasle na ruševinama kako socijalizma tako i građanskog uljuđenog društva: bliske veze s narkoticima, mafijom i nasiljem su zajedničke objema. I glavne ikone hip hop scene i cajki su bile povazane s mafijaškim i kriminalnim miljeom, te nasiljem – o 2pacu i dečkima iz Comptona poput NWA ili 50cent-a ne treba ni govoriti. Kod nas je ikona žanra, Ceca, bila supruga mafijaša i ratnog zločinca Arkana, a i sve ostale narodnjačke zvijezde su uglavnom dragane raznih sumnjivih kraljeva ovog i onog, uglavnom običnih srpskih gangstera.

No, postoji i bitna razlika. Dok je hip-hop subkultura izvorno urbana, i tekstovi pjesama svjetozanorski korespondiraju s gradskom prvenstveno crnačkom populacijom – dotle je narodnjačka lirika, sa svom svojom patetikom, duboko i suštinski ruralna. Ono što je gotovo nemoguće je objasniti, kako se urbana mlada publika može identificirati s cajka – estetikom tipa “otišla si i odvela dete, suzama sam lepio tapete”, i stihovima koji govore uglavnom o stvarima posve stranima gradskom biću:

Skočit ću sa sedmoga sprata,
rodila mi žena, a ja nisam tata.

Moj se dragi u autu voza,
a ja jadna u šumi kod koza!

Što na kafu zoveš mene,
kada nemaš samlevene?

Šta će meni venčanje i žena,
kad sa tuđom živim bez problema?

Ja te volim, ja te obožavam,
ja bih s tobom da se razmnožavam.

Ja sam dama visokog morala,
zato svoju nikom nisam dala.

O ratnim biserima “Baje malog Knindže” tipa “Duni vetre preko jetre” ili “Ne volim te Alija jer si Balija” da se ne govori. Muzika je to koja pjeva o muškarcima koji se opijaju zbog nesretne ljubavi, ženama koje imaju problema s nevjernim muževima, patetična, patrijarhalna, anti-urbana u svojoj srži.

Svaka muzika ima svoju socioekonomsku podlogu. Rock je bio muzika industrijskih gradova, Liverpoola i Seattlea, muzika djece “plavih ovratnika” prije svega. Techno i House su na zapadu zamijenili Rock kad se zapad počeo deindustrijalizirati: nove društvene klase kreiraju i nove subkulutre. Međutim, što se to desilo da je jedna muzika izvorno ruralne i balkanske provenijencije dobila pravo građanstva u gradovima poput Rijeke i Zagreba? To je kao kad bi se New York okrenuo slušanju Dolly Parton a klubove okupirali coutry-western bandovi koji nastupaju iza žice za kokošinjac, kako ih ne bi u glavu pogađale pivske boce koje pijani kauboji bacaju na band kad im se ne dopadne muzika. Da, cajke jesu fenomen koji prati smjenu elita, ali one su i simptom dubokih poremećaja u društvu i ozbiljno poremećenih samih vrijednosnih temelja.

Uza sve to, dodatno tu muziku problematizira i “balkanska veza”. Pjevačica Dragana Mirković, čijim je plakatima pred koju godinu bila oblijepljena Rijeka, za rata je govorila kako “nikad ne bi pjevala da zna da je ustaše slušaju”. Netko tko je tako što izjavio, da ima obraza, ne bi se nikad pojavio među “ustašama”. Međutim niti njoj, niti Breni, niti mnogima drugima koji su paradirali u uniformama to nije smetalo. Kako su “cajke” fenomen vezan uglavnom uz Balkan – slična muzika postoji u Bugarskoj i Grčkoj – mnogi vide problem u i “rebalkanizaciji Hrvatske” nakon rata.

Međutim, to nije jedini niti najveći problem. Dok je srpski turbo folk, iako barata s kičem i sve je u njemu lažno, od sisa pjevačica nadalje, autentičan bar s jedne strane, s one u kojoj odražava stvarnu sliku balkanskog ruralnog društva, dotle je hrvatska verzija “čorbine čorbe čorba”. Uglavnom, on je loša kopija loše kopije.

Zato su se oko njega u javnosti uvijek vodile žestoke diskusije. Dok su spomenuti ostaci ostataka građanske i civilizirane Hrvatske poput Milane Vuković Runjić, koja je u svojoj kolumni Seksopolis napisala: “Odrastanje uz klavir i čitanje neke ozbiljne litarature pripalo je ropotarnicama prošlosti, a uteraj mi, uteraj mi kola u garažu postala je himna adolescenata, no i onih starijih”, bili zgroženi i iznenađeni neobjašnjivom popularnošću turbo-folka, dotle su ljubitelji Balkana, prostakluka i vulgarnosti svake poput Vedrane Rudan odgovarali: “Zašto je zlo odrastati uz stihove “uteraj mi, uteraj…”, a okej je odrasti uz oca koji je rekao da Hrvati u obrambenom ratu ne mogu počiniti zločin i koji, po vlastitom priznanju, svako jutro u svom vrtu diže hrvatsku zastavu, dok u kući, valjda, netko prebire na glasoviru?! Odakle tolika količina bahatosti kod književnice Milane Vuković-Runjić? “Čitanje neke dobre knjige…” Koje dobre knjige? Čije dobre knjige? Njene dobre knjige? Vuković-Runjić, koja u svom listu polugola čuči pokraj naslova svoje kolumne i svima pokazuje debeljuškasta koljena i sitne grudi, zlobno spominje Severinin “film” i “duboki dekolte”. Jebote! Toliko ljubomore u tako malenome tijelu?! Jedno pitanje. Zašto se pisati o sisama smije, a pjevati ne smije?”

Svoj cajkološki traktat je Rudanica začinila i litanijom o “Moći (Severinine) p…e” i drugim izrazima koje ovdje ne bismo prenosili, pa je tako ta patrijarhalna muzika koja ženu svodi ne samo na seksualni objekt, nego na seksualni objekt za 50 eura sat i 300 eura noć, u očima uvijek neuračunljive Rudanice postala i simbolom ženske moći i emancipacije, u kopernikanskom prevratu poput onog kad su hrvatski “intelektualci” krajem osamdesetih otkrili Micu Trofrtaljku i Bore Leeja pa počeli o njihovim vrijednstima i umjetničkim dosezima pisati traktate od 50 kartica u “Startu”.

Svi mi koji smo intenzivnije izlazili proteklih desetak godina smo bar jednom zalutali u cajka-klub. Ako ste ozbiljnije involvirani u noćni život i kruženje po klubovima, znate da je to jednostavno neizbježno: noćni život, kao i sve ostalo, traži određenu dosljednost ako želite biti u “điru”. I uvijek smo tamo gledali manje-više istu sliku, starije i bogate muškarce, ruralnih i mafijaških manira, i mlade cure u nemogućim pornografskim odjevnim kombinacijama koje su uključivale minice s leopard uzorkom, zlatne i srebrne topiće, prozirno ovo i ono, ružičaste krznene dodatke i bijele krznene čizmice, naušnice veličine tanjura za pizzu, prenapadan make up… i Ferrarije i Lamborghinije parkirane ispred “Bosanca”, “Lake Cityja” ili “Pashe” – nepisano pravilo je da su narodnjački klubovi uspijevali na lokacijama gdje se odmah iz lokala vidi u čemu ste došli: donjogradski podrumi jednostavno nisu pogodni za tu vrstu muzike, odjeća nije dovoljna da biste pokazali tko ste i što ste. Auto mora biti vidljiv s ulaza, moćan, skup.

I tu dolazimo do bar dijela objašnjenja zašto su dobro odgojene gradske djevojke počele pohoditi cajka klubove. Čuveni pljačkaš banaka “Slick Willie” Sutton je jednom, na pitanje suca zašto je pljačkao banke, mrtav hladan odgovorio “jer je u njima novac” (‘that’s where the money is’). Financijski upropaštena građanska klasa, suočena s gubitkom društvenog statusa, uradila je ono što i majka kulturne i obrazovane Rose DeWitt Buttaker, djevojke iz ugledne obitelji, u “Titanicu”, koja ju je odlučila udati za vulgarnog i nasilnog financ-barona (tako su pogrdno aristokrati tada zvali skorosteče koji su novcem kupovali plemićke titule) Caledona Hockleya. Jer, znalo se: cajka klubovi su “where the money is”. Za porijeklo istog se u finim familijama ne pita.

Izvor: dnevno.hr

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Vijesti

Uhićenje Hamdije Abdića ‘Tigra’ samo alibi za pogrom hrvatskih branitelja

Objavljeno

na

Objavio

Pravi cilj pogroma hrvatskih branitelja u BiH, posebno sad nakon izricanja presude šestorci i potvrđivanja postojanja udruženog zločinačkog pothvata, je dovesti bh. Hrvate u situaciju da se nema tko pobuniti kad im konačno bude oduzimana konstitutivnost.

Nakon izricanja presude hercegbosanskoj šestorci te u iščekivanju posljedičnog pogroma hrvatskih branitelja u BiH, svjedočili smo trima slučajevima koji bi trebali pokazati navodnu nepristranost bh. pravosuđa, piše Jurica Gudelj Dnevnik.ba

Tako je na području Konjica uhićeno 13 Bošnjaka koji se sumnjiče za ratne zločine počinjene nad Srbima u toj općini, a potom i četvorica Srba za ratne zločine počinjene nad Bošnjacima Donjeg Vakufa. Jučer je, pak, u Bihaću uhićen Hamdija Abdić zvani Tigar koji se sumnjiči za ubojstvo generala HVO-a Vlade Šantića. Da je riječ o farsi govori činjenica da nije uhićen glavni čovjek tzv. ARBiH u Bihaću, zapovjednik 5. korpusa Atif Dudaković s kojim je general Šantić sjedio prije nego što je „odveden“.

Kako se bliže božićni blagdani, a time se rapidno povećava i mogućnost uhićenja hrvatskih branitelja, čini se kako bh. pravosuđe posljednje poteze vuče kako bi kasnije moglo kazati: „vidite da nismo selektivni, ne hapsimo samo Hrvate, pa priveli smo i 13 Bošnjaka iz Konjica, četvoricu Srba iz Mrkonjić Grada, pa čak i Hamdiju Tigra“.

Perfidna je to igra bh. pravosuđa koje kontroliraju bošnjačke političko-obavještajne strukture.

Pravi cilj pogroma hrvatskih branitelja u BiH, posebno sad nakon izricanja presude šestorci i potvrđivanja postojanja udruženog zločinačkog pothvata, je dovesti bh. Hrvate u situaciju da se nema tko pobuniti kad im konačno bude oduzimana konstitutivnost.

Hrvatima se danas konstitutivnost ne može tek tako oduzeti jer još uvijek postoji veliki broj pojedinaca i organizacija koji bi se tomu žestoko usprotivili. Zbog toga se taj proces i pretvorio u mrcvarenje. No, aktiviranjem stotina optužnica protiv vojnog i političkog rukovodstva bosanskohercegovačkih Hrvata iz posljednjeg rata, doći će do novog (i posljednjeg?) vala odlaska Hrvata iz BiH.

Hrvati s razlogom ne vjeruju bh. pravosuđu koje Hrvate sudi po jednom, strožem, a Bošnjake po drugom, blažem, kaznenom zakonu. To je upravo ono što bošnjačka struktura i želi postići: njima je upravo cilj da Hrvati napuštaju BiH, a ne da im se sudi u BiH. Oni, naime, ne žele da Hrvati odsluže svoje kazne i ostanu u BiH, jer bi tako dobili stotine osoba koje bi se sutra mogle pobuniti protiv velikobošnjačke hegemonije.

Puno je pametnije, rezoniraju bošnjačke strukture, Hrvatima zaprijetiti optužnicama, neke nepravedno osuditi i time poslati poruku svima ostalima: bježite odavde dok još možete!

U cijeloj toj igri Hrvati su potpuno nespremni, ljudi su prepušteni sami sebi, te zbog nepostojanja bilo kakve strukturalne pomoći, radije biraju napuštanje BiH, nego ulazak u kafkijanske procese koji mogu skončati samo onako kako je skončao i proces Slobodana Praljka u Haagu.

Hrvati danas moraju biti organizirani i suglasni oko osnovnih problema s kojima se kao narod suočavaju u BiH: ne smije biti pregovora o konstitutivnosti vlastitoga naroda i ne smije biti kompromisa o procesuiranju branitelja.

Bosna i Hercegovina kakvu danas imamo nije onakva država kakvu želimo. Ako se Hrvati u današnjoj BiH ne osjećaju sigurno i slobodno, čemu onda služi takva BiH? Hoće li Hrvati i dalje nastaviti graditi monstruma koji jede njihove ljude, ili će se možda posvetiti zaštiti vlastitoga naroda, a o BiH neka skrbe oni koji su ju pretvorili u ono što je danas: dvije države pod jednim krovom, jedna za Srbe a druga za Bošnjake u kojoj su Hrvati očigledni višak!

Jurica Gudelj Dnevnik.ba

Hamdija Abdić Tigar uhićen zbog ubojstva generala Vlade Šantića

facebook komentari

Nastavi čitati

Vijesti

UNATOČ KIŠI: Više od tisuću studenata predalo zahtjeve i tisuće potpisa za Hrvate u BiH!

Objavljeno

na

Objavio

Unatoč jakoj kiši danas je u Zagrebu na prosvjednom skupu u organizaciji hrvatskih studenata iz Hrvatske i BiH bilo prisutno više od 1 000 studenata.

Studenti s drugim građanima okupili su se u utorak 12. prosinca na Trgu bana Josipa Jelačića u 13 sati odakle su krenuli prema Trgu sv. Marka s glavnim transparentnom „S prijezirom odbacujemo vaše podaništvo“.

Nakon okupljanja na Markovom trgu, ispred Hrvatskog sabora, otpjevana je hrvatska himna te je održana minuta šutnje u čast svim poginulim i preminulim hrvatskim braniteljima u Domovinskom ratu te svim žrtvama rata.

Studenti su naglasili kako su se okupili i prije četiri godine na istom mjestu, samo nekoliko dana nakon prvostupanjske presude hercegbosanskoj šestorki, pod geslom „Još nije kasno!“. Ipak, kako su istaknuli, vlasti su zanemarivale vrlo važne činjenice, što je dovelo do smrti „čovjeka koji je s prijezirom odbacio laži, gledao na nepravdu i koji je prezirao nelogičnost i nerad dobrog dijela predstavnika njegovog naroda, za koji je na kraju i život dao!“

Studenti su uspjeli prikupiti preko 6000 potpisa za svoje zahtjeve koje su pročitali na skupu. Naglasili su kako ne žele dozvoliti da se „Hrvatska ponižava zbog sitnih interesa“ te da iznose konkretne zahtjeve kako bi se zaštitili sunarodnjaci u Bosni i Hercegovini, jer je vrijeme da dođe „do oštrog suprotstavljanja onima koji gaze ljudska, politička, ekonomska i sva ustavna prava Hrvata u Bosni i Hercegovini“.

Među potpisnicima našli su se i saborski zastupnici iz kluba zastupnika HDZ-a, Mosta, Hrasta, nezavisni zastupnici, HSS-a,  zastupnici Europskog parlamenta, generali HV-a i HVO-a, mnogi sveučilišni profesori, akademici i javni intelektualci.

Studente je u Hrvatski sabor, gdje je i službeno predana predstavka s potpisima, primilo izaslanstvo HDZ-a na čelu s Božom Ljubićem, Mosta na čelu s Božom Petrovom i drugima,  Hrasta na čelu s Hrvojem Zekanovićem, Neovisnih za Hrvatsku na čelu sa zastupnikom Željkom Glasnovićem te Ivicom Mišićem kao zastupnikom stranke Promijenimo Hrvatsku.

Na sastanku je, kako doznajemo, više puta naglašeno kako je za Hrvate u BiH važan konsenzus političkog Zagreba. Mladi su zastupnicima istaknuli kako žele da se zajedništvom nadiđe dnevna politika po pitanju Hrvata u BiH, a sudeći po podršci iz gotovo svih parlamentarnih stranaka, to su i uspjeli.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari