Kako se dan sramote ugurao među dane ponosa i slave

I dok Vatreni, nakon srebra, sad i broncom Zlatkovoga sjaja pronose slavu Hrvatske do zadnjeg kutka kugle zemaljske, u domaji se neki svojski trude posramiti Lijepu Našu pred čitavim uljuđenim svijetom. Svaki im izgovor dobro dođe ne bi li izbjegli priteći u pomoć potrebitome dok mu gori pod nogama. Dali bi oni inače ruku na tisuće načina, samo ne bi onako kako unesrećenome najviše treba.

Demokratskim Ustavom protiv demokratskih vrijednosti

Isprva su svi uglas jaukali kako ih u tomu sprječava neustavna procedura, čiju su nepravilnost otkrili već u 45. pokušaju, počevši se za nju zanimati tek kad je jedan visoki državni dužnosnik, Zoran Milanović, sad više ne samo na riječima nego i djelom skrenuo s utabanog euroatlantskog puta, uskrativši Vladi suglasnost za EU vojne pomoći Ukrajini. Prikrivajući namisli srdaca iza tobože neustavne procedure, kakvom su ju kao novopečeni ustavnopravni stručnjaci sami proglasili, do zadnjega je na tomu ustrajala tek ona nedonoščad zvana Most, začeta u nenaravnom braku milanovićevske duboke države i tko zna čije plitke crkve.

Bi inače ti gorljivi kršćani kratkog fitilja pomogli žrtvi agresije, pa čak i ako je ona usmjerena protiv zapadnih demokratskih vrijednosti u čijim blagodatima neometano uživaju, ali što mogu kad im demokratska procedura i Ustav to jednostavno ne dopuštaju. Štoviše, primoravaju ih da, teška srca, posredno pomognu agresoru.

U pogodnom trenutku pridružio im se još jedan naglo probuđeni vidjelac Ustava, načelnik Svete Nedjelje Dario Zurovec, koji je nekad bio Zurovac. Pa kad je već prezime prilagodio ukusu te, pretežito kajkavske hrvatske sredine, što ne bi i mišljenje o pomoći Ukrajini prilagodio nečijem tumačenju Ustava i demokratske procedure? Ali tek pošto je, prepun ideja, moljakao Plenkovića za susret u četiri oka, da bi netom što je upućen na drugu adresu, stao tužakati neimenovane ljude bliske HDZ-u zbog pritiska. Je li se pritiska sjetio sâm, samcat, ili ga je netko pritisnuo da se sjeti, tko će to znati?

I dok su najrigidniji Milanovićevi trabanti opet ostali sami, sami sebi svrhom, glavnina se oporbenjaka s prenemaganja oko neustavnosti procedure ipak preorijentirala na sâm sadržaj odluke, pokazavši upravo tragikomično nerazumijevanje prostora i vremena u kojem lagodno planduju. Suverenistima, primjerice, nakon svega još uvijek nije jasno što to Hrvatskoj uopće treba. Pa Hrvatskoj ne treba. Ona takve pomoći, za razliku od one financijske iz europskih fondova solidarnosti, srećom više nije potrebita.

Ukrajina je ta koja traži pomoć. I to s prilično uvjerljivim razlogom, nerazumljivim samo onome koji i nakon 10 mjeseci nemilosrdnog rata ne vidi drugoga doli sebe. Braća im po pustoši srca iz Domovinskog pokreta, pak, nemaju povjerenja u mogućnosti Hrvatske vojske. Ta, koga uopće ona može poučiti vojnim vještinama kad se ni sama ne bi mogla obraniti od prosječnog kolumbijskog narko-kartela?

Istina, Hrvatska vojska danas ima Ahilovu petu u tome što bi ju, barem u ratnim okolnostima, ne bez zasluga dompok-ovaca, predvodio jedan mali miš, no, to nipošto ne znači da u njezinim redovima više nema lavova, u čijim vatrenim srcima još plamti duh hrvatskog ratnika iz devedesetih. Pa i danas, kad se isti u nekih istaknutih aktera iz dana ponosa i slave posve ugasio, ustupivši mjesto navezanostima koje život s vremenom nosi. Ali samo ako se na njih pristane.

Zokina desanka protiv Baneta i Hrvatske

Zanimljivo, ismijavanje sposobnosti Hrvatske vojske, i to sad kad ju se ubrzano, od Domovinskog rata neviđenom dinamikom oprema suvremenim borbenim sredstvima, podudara se s orkestriranim izrugivanjem ministru obrane Banožiću iz svih oruđa i smjerova. A kad se neka haranga provodi tako usiljeno i ustrajno, u mislećih se glava rađa pitanje je li tu meta doista „ponavljač Bane“ ili ptice rugalice više žulja njegovo djelo – osuvremenjivanje Hrvatske vojske prema standardima zapadnih saveznika – američki helikopteri umjesto ruskih, francuski borbeni zrakoplovi namjesto, ha,… opet ruskih. To, čini se, ponajviše svrbi sve one koji čeznu za onim divnim vremenima kad su se o obrani Hrvatske skrbili Njegova Ekselencija Zoran Milanović i akademik Ante Kotromanović, ostavivši vojsku s gaćama na štapu, a ruku pod ruku s tim i političku i financijsku vjerodostojnost Hrvatske u smeću.

Uglavnom, svi junaci na desanki, jer tako je ono što se uobičajilo nazivati desnicom iz više razloga primjerenije zvati, sad premiru od straha što bi se Hrvatsku tim potezom, obukom jedva satnije ukrajinskih vojnika u Hrvatskoj, otvoreno uvuklo u rat. A nije ju dosad u rat uvuklo ni naoružavanje Ukrajine osjetno veće novčane protuvrijednosti od predloženog udjela Hrvatske u misiji, pa ni njezina posvećenost sankcijama Rusiji. Čak ni to što je osvanula na javno obznanjenoj listi ruskih neprijatelja im izgleda još nije bio dovoljan znak da je Hrvatska u taj rat već uvučena. Tek bi ova kap, drže mjerači apotekarskom vagom, prelila čašu pa nagnala nekog ludog Rusa da napadne Hrvate i uništi im turističku sezonu. No, kad takvo što tako samouvjereno paničareći pronose krugovi, čijeg je gnjeva plod teško ranjavanje policajca pred Banskim dvorima, to onda ipak treba uzeti sa zrnom soli. Nipošto ne tek kao dobrohotno upozorenje, nego i kao slabo uvijenu prijetnju, pa čak i samoispunjujuće proročanstvo.

Možda taj ludi Rus i ne bude Rus, kao što počinitelj terorističkog čina pred sjedištem Vlade nije bio ludi Srbin? Otada, naime, više ništa nije isto, osim sanitarnog kordona kojim su se ti i takvi sami ogradili, čvrsto stajući s onu stranu limesa što dijeli civilizaciju od barbarstva. Na ljevici su se dotle, premda glede Ukrajine glavninom pušu u isti rog, očekivano pokazali povijesno mudrijima i iskusnijima, muteći vodu šibicarskim brkanjem lončića. Preinačili bi sadržaj zajedničke europske vojne misije tako da uključuje isključivo civilne elemente, prespavavši kako misija te namjene već postoji na razini EU uz aktivno sudjelovanje Hrvatske.

Demokracijo i proceduro – Putin ti je ime!

Neki, duboko posvađani s razumom, osim ako tu ipak nije riječ o gadnoj zloći, i nakon što je 17 od 27 država članica EU najavilo sudjelovanje u misiji, ne prestaju trubiti kako se Hrvatska ne treba gurati u prve redove. A zašto Hrvatska sa svojim ne tako davnim specifičnim povijesnim iskustvom ne bi prednjačila u pomoći žrtvi izloženoj po svim bitnim elementima sličnoj agresiji još sličnijeg agresora? Pa upravo zato bi doživjela potpuni moralni slom ako bi sad oklijevala, pri prvoj potencijalnoj poteškoći se odričući univerzalnih općeljudskih vrijednosti iz Domovinskog rata.

Pritom simbolična hrvatska vojna pomoć Ukrajini sigurno nije ključna u smislu da ju drugi saveznici ne bi mogli nadomjestiti, no sustezanje od pomoći jednog dosad pouzdanog i zajedništvu predanog partnera razorna je poruka kako za Hrvatsku kao pošiljatelja, tako i Ukrajinu kao primatelja, a ujedno i prava glazba za uši Kremlja.

Drugi, pak, neprijatelji logike uporno tupe kako Plenković i Milanović napokon moraju sjesti zajedno i dogovoriti se. Ma oko čega to? Sâm sadržaj predloženog hrvatskog sudjelovanja u misiji ne može biti predmet njihova dogovora, jer se radi o prijedlogu nastalom unutar same vojske, s čim je kao načelnik Glavnog stožera morao biti upoznat i suglasan Milanovićev pouzdanik admiral Hranj. Tako da jedina točka prijepora ostaje – sudjelovati ili ne? Solidarizirati se i u toj vrsti vojne pomoći s Ukrajinom ili ne? I to je zapravo jedino pitanje koje ostaje na stolu nakon što se magle razbistre. Oko toga, međutim, postoje nepomirljive razlike između Pantovčaka i Banskih dvora na žalost svih onih kojima je bitnije tko je nešto predložio, nego što je predloženo.

Slijedeći logiku oporbenjaka po kojoj pozicija Plenkovićeve vlade sama po sebi predstavlja dovoljan razlog da oni budu protiv, nepobitno slijedi kako oni glede zbivanja u Ukrajini bezuvjetno drže Putinovu stranu. Jer ako su, bez obzira na sadržaj prijedloga, unaprijed protiv Plenkovića, koji se sve vrijeme, još kao europarlamentarac, a potom i kao predsjednik Vlade, dosljedno protivi Putinovoj agresivnoj politici spram Ukrajine, suprotstavljati se na tu temu Plenkoviću zato što je Plenković, svodi se, kao druga strana iste medalje, na bezuvjetnu potporu Putinu. Pod parolom – Demokracijo i proceduro, Putin ti je ime!

Dvoje, po dvoje, po dvoje,… i nakupi se   

I dok Plenkovićeva Vlada stječe međunarodnu vjerodostojnost držeći se bez zadrške i fige u džepu solidarnosti sa žrtvom agresije protiv temeljnih zapadnih vrijednosti, Milanović, podržan saborskim i medijskim satelitima, igra dvostruku igru. Na riječima je izrazito kritičan prema euroatlantskoj matici, no djelima dosad nije dovodio u pitanje privrženost savezništvu, štoviše, uvijek bi na vrijeme podvio rep. Sad je, pak, uskrativši suglasnost Vladi za pomoć Ukrajini, konačno uskladio djela s riječima.

Vlada je to primila na znanje i, držeći se slova zakona, pokušala ishoditi suglasnost na drugi Ustavom predviđen način – dvotrećinskom saborskom većinom. Za to su joj, međutim, manjkala 4 zastupnika, pri čemu još groznije zvuči to što su se čak 54 zastupnika na ovaj ili onaj način odredila kontra pomoći Ukrajini. Pritom je onih desetero, koji su izrijekom bili protiv, hitro osvanulo u medijima sa sličicama kao na potjernici, a sve kako bi se u drugi plan metnula odgovornost preostala 44 zastupnika, koji, bili u sabornici ili ne, nisu pristupili glasovanju, što u konačnici ima isti učinak kao i glas protiv. Slično kao što je morbidni pjev četničkih hordi u Vukovaru ’91 poslužio za skretanje pozornosti s činjenice da je zločin organizirala i njime ravnala JNA, a sve kako bi ju se naknadno oslobodilo odgovornosti.

Našlo se među kukoljem, doduše, i poneko zrno žita kao, recimo, Zlatko Hasanbegović. Bila u pitanju tek usklađenost s politikom sarajevske čaršije ili što drugo, djelo se ovdje računa, dok je motiv sporedan. Ostat će zapisano kako samo on, uz očito jedinog istinskog idealista na desnom polu, Milana Vrkljana, nije pristao postati globalnim saveznikom Srpske pravoslavne crkve, protiv koje se inače svi žeste.

Upada u oči i što su dompok-ovci naposljetku ipak zbili redove, naglo odustavši od najavljene slobode glasovanja po savjesti, što navodi na slutnju da su nekim obvezama prečvrsto privezani da bi si, čak i dok su u oporbi, dopustili makar zrnce slobode. Pritom im to što su se neki među njima nekoć borili za Hrvatsku uopće nije olakotna okolnost, nego upravo suprotno. Medijskim bubnjevima najavljeni glasači ZA, duet brace i seke „Milo Zoranovo“, na kraju se nije ni pojavio u sabornici, opet odabravši zlosretnu opciju broj 3. S druge strane, unatoč tome što se glavnina socijaldemokrata othrvala pritiscima, uz već od ranije bespogovornom odanošću Milanoviću  korumpiranog Franka Vidovića, njih još dvoje nije pristupilo glasovanju. Budući da je 2+2= 4 – a taman je toliko falilo za prihvaćanje Vladinog prijedloga nakon prethodno provedenog discipliniranja Zurovca, te odlaska jedine Čačićeve zastupnice na neodgodivi službeni put – teško se oteti dojmu kako je netko sve ovo jako dobro izračunao, netko životno zainteresiran da se ne zaobiđe Milanovića.

Ruski igrači ili čak i za to nesposobni?

Uz uzde tog jahača apokalipse vezan je i sâm Zoran Milanović, komu se, za razliku od posilnih mu s desanke i šire, ipak omakne i poneko dobro djelo. Primjer je nedavni, brižno tempirani službeni put u Čile. Premda zli jezici nagađaju da je tamo otišao samo kako bi izbjegao biti kod kuće u vrijeme ipak neizvjesnog saborskog glasovanja o sudjelovanju Hrvatske u europskoj misiji vojne pomoći Ukrajini, to nije istina. On se zapravo samozatajno žrtvovao, otišavši najdalje koliko je bilo moguće i od Katra i od Hrvatske, pridonijevši tako uspjehu Vatrenih najviše što je mogao. Šteta je tek što u tom tonu nije nastavio i zaputio se još južnije, putovima Roalda Amundsena. Pa kad se vrati, vrati! Ovako se, po ustaljenom običaju, opet vratio prerano. Dovoljno rano da još stigne krenuti put Katra na utakmicu za 3. mjesto, od čega je pod nerazjašnjenim okolnostima naprasno odustao, tako da je Hrvatsku, kao Vladina izaslanica, tamo predstavljala njegova prethodnica, iznova donijevši sreću Vatrenima.

Pozitivnom energijom neutralizirala je jedini odjek Milanovićeva posjeta Čileu, sljepoću na pravdu čileanskog sudca, šefa VAR sobe u srazu između Hrvatske i Maroka, što je Vatrene ozbiljno uzdrmalo, no nije ih zbacilo s pobjedničkog kolosijeka. Naravno, nije Milanović tomu kumovao namjerno. Baksuz jednostavno donosi nesreću i kad to možda ne želi.

Još opasniji po hrvatski gol je ipak kad želi. Čim se vrati s nekog puta, zlovolja ga hitro svlada pa, kao da je pušten s lanca, stane zagađivati javni prostor zvučeći kao da mu je teta u vrtiću bila Vedrana Rudan. Toliko da je uspio huliganizirati čak i jednu udrugu invalida, njihove predstavnike i podupiratelje. Barem ako je suditi po tome koliko su se neki, naizgled posve zdravi sudionici prošlotjednog prosvjeda u njihovo ime, slijedeći gurua im s Pantovčaka, trsili pokazati kako im je nužan osobni asistent za ponašanje primjereno uljuđenoj zajednici. I nije to prvi put da rušilački nastrojeni gotovani u začetku odbacuju dijalog na za to predviđenom mjestu da bi, nadmeno, s običnim smrtnicima nedostižnih moralnih visina, docirali Vladi, koja promišljenim, ustrajnim radom u izrazito nepovoljnim okolnostima uspijeva osigurati da za baš svakog potrebitog bude više no što je bilo prije.

Iza prostačkog performansa pred Banskim dvorima, popraćenog vrijeđanjem službenih osoba na dužnosti, nazire se rukopis milanovićevske duboke države, čiji je to, po svoj prilici, bio odgovor na svojedobni prosvjed branitelja na istom mjestu, među njima i invalida Domovinskog rata, izloženih sustavnom ponižavanju od strane ministra, a potom još i fizičkoj sili policije, sve to uz zdušno odobravanje predstavnika medija.

Uz prosvjednike su očekivano stali i dežurni saborski strvinari istih manira, u kojih se Pavlovljev refleks uredno javi na svaku bačenu im kost. Te gromade solidarnosti djelovale bi uvjerljivije kad im solidarnost s najpotrebitijima prečesto ne bi izostajala, kao, recimo, u primjeru solidariziranja s Ukrajinom. I zato je zabavno gledati medije kako se iz petnih žila upinju pokazati da Milanovićevi saborski privjesci ipak nisu ruski igrači, nego su samo nesposobni. Nesposobni za što? Razlučiti tko je tko u Ukrajini? Ako je tako, ako zbilja nisu ruski igrači, onda pate od teškog moralnog i intelektualnog deficita, sazrijevši za ponešto drukčiji vid institucionalnog zbrinjavanja od onog u saborskim klupama. Podilazeći im, viđeniji mediji su stvorili takvo ozračje da na izravan upit jesu li u pitanju ruski igrači i Andrej Plenković okoliša – „Hrvatski sigurno nisu, a čiji su, to vi odgonetnite!“ Poprilično preuzetna zadaća, jer da će dotični nakon zadnjeg saborskog striptiza napokon otkriti toplu vodu otprilike je jednako vjerojatno kao da vrana vrani stade kopati oči.

Ipak, unatoč vrlo nepovoljnim odnosima utjecajnih snaga u društvu, Hrvatska svakog dana, u svakom pogledu, sve više napreduje. Pomak u tom smjeru je i to što tih 54 od 151 saborskog glasa, tj. 35,7% za Milanovića (i Putina), nije najveća sramota u povijesti Hrvata. Veća je ona od 52,5% za Milanovića u 2. krugu predsjedničkih izbora, kojom joj je trasiran put. No, polako to ide, treba vremena…

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?