Pratite nas

Gost Kolumne

Kako se kvalitetno halal-uhljebiti

Objavljeno

na

Martina Mlinarević, službeno je i bespovratno potvrđeno, nova je veleposlanica BiH u Češkoj. U svojoj objavi na društvenim mrežama pojasnila nam je kako je njeno izlaganje u Ministarstvu vanjskih poslova bilo najbolje u zadnjih 20 godina. Bravo za našu novu veleposlanicu.

Tim činom Mlinarević napokon odlazi iz BiH, a iza nje će ostati poruka i mladima i starima: budite kao Martina i uspjeh vas čeka.

Što smo onda naučili od Martine Mlinarević? Prvo i osnovno, da biste uspjeli u BiH, morate biti po volji u prvom redu strancima, a potom i sarajevskoj političkoj čaršiji. No, problem je kako se takvima svidjeti? Naime, danas je jako velika konkurencija u disciplini sotonizacije svega i svačega što ne dolazi iz Sarajeva i bošnjačkog poliitčkog, medijskog i kulturnoga kruga. Ako netko sada tek tako krene blatiti Srbe i(li) Hrvate, riskira da će njegov trud biti teško zamijećen. Najbolji primjer za to je unatoč svemu i dalje anonimni Božo Skopljaković.

Stoga, nužno je napraviti predkorake. Tako je najprije potrebno koliko-toliko izgraditi ime u vlastitoj javnosti. U njenom slučaju, hrvatskoj javnosti u BiH. Dakle, potrebno je izgraditi se kao kolumnist Poskoka, donekle i Indexa. Pri tom je potrebno pokazati kako ste kritični prema nepravdama koje se događaju narodu kojem pripadate. Potrebno je oštro upozoravati na različite društvene i političke anomalije. Poput fenomena Komšić, nametanja platformaške Vlade FBiH i sličnih „trica“. Ako to radite dovoljno dobro, ili barem ustrajno, onda ćete doći i na radar sarajevske političke čaršije kao i stranih dužnosnika u BiH.

Potom je potrebno s javnosti podijeliti nekoliko osobnih drama. Potrebno je svoj privatni život izložiti javnosti i tako pridobiti simpatije „narodnih masa“. Ovdje se, naravno, jasno mora kazati kako je njena borba s opakom bolesti bila inspiracija mnogima i vjerojatno je pomogla drugima koji se nose sa sličnim životnim iskušenjima. No, prolazak kroz taj pakao nije nikakva politička kvalifikacija.

Istovremeno s iznošenjem detalja iz svoga privatnoga života nužno je potiho napraviti i odmak od onoga što ste do sada radili u svojoj karijeri.

Konkretno, potrebno je lagano i neprimjetno prestati pisati o tomu da Hrvati u BiH kao narod imaju probleme zbog nemogućnosti izbora svojih političkih predstavnika, i krenuti pisati o tomu kako država BiH ima probleme jer Hrvati koji u njoj žive žele birati svoje vlastite političke predstavnike.

Sljedeći korak je sve otvorenije, ali i dalje ne do kraja otvoreno nego donekle uvijeno, krenuti govoriti i pisati o tomu kako su Hrvati zločest (skoro pa fašistički) narod a Dragan Čović kriminalac svjetskog renomea. Iz tog se konotativno poručuje kako Hrvati nisu sposobni izabrati vlastite političke predstavnike i kako je bolje da im ih netko drugi izabere.

Kad se u međuvremenu sazna da ste se i ispisali iz naroda u kojem ste rođeni, te da ste od sada „Ostali“, onda preostaje još samo inicirati hajku na sebe u sredini u kojoj ste rođeni i priča je završena. Naposljetku, prihvatite i ruku onog koji utjelovljuje političku nepravdu koja se čini prema narodu iz kojeg potječete i proces je završen.

Odjednom će vam sva vrata ovog svijeta biti otvorena. Odjednom formalni uvjeti za radna mjesta više neće biti nikakva prepreka za vas. Visoka, viša ili srednja stručna sprema bit će vam tek neke bezvezne formalnosti koje se tiču nekog drugog.

Dakle, učenje i obrazovanje, mladi ljudi, nije isplatno. Nepotrebno je učiti i stjecati formalno obrazovanje. Posebno je otežavajuće biti moralno dosljedan. Puno vam je pametnije, a to vam se otvoreno sa svih strana poručuje, pregristi i jezik i ponos, i stati u neki stranački red. Naravno, u tom redu se treba dobro laktati da isplivate. Kako pametan uči na tuđem iskustvu, onda trebate izvući pouke iz iskustva Martine Mlinarević. Ona je postala pokazni primjer i simbol uspješnog halal-uhljebljenja. Njena diploma nikad nije spomenuta u bošnjačkoj javnosti, niti su je ikad u tom kontekstu spomenuli strani dužnosnici. A možemo samo zamisliti što bi bilo da je Dodik nekog takvog slao za veleposlanika. Ili Čović.

Dobra stvar u cijeloj priči je da Mlinarević uskoro odlazi iz BiH i da će iščeznuti iz fokusa bh. političkih javnosti. Iza nje će ostati samo pouka o tomu kako se kvalitetno halal-uhljebiti.

Piše: Jurica Gudelj / Dnevnik.ba

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Gost Kolumne

Damir Pešorda: Lijevi teror u Hrvatskoj

Objavljeno

na

Objavio

Mehanizam djelovanja medija u Hrvatskoj

Prije nekoliko dana cijelu je Hrvatsku potresla vijest o tragičnom događaju u Malom Lošinju. Mediji su javili da je muškarac (41) ubio šesnestogodišnjakinju, vjerojatno u trenutku psihičkog rastrojstva. Dosta je pisano o ubojici i o tomu kako je djevojčicu napao slučajno jer nije ni na koji način bio povezan s njom, nagađalo se da je zapravo htio napasti svoju bivšu partnericu, da je upao u krivu kuću i slično. Međutim, nijedan medij, osim portala Narod.hr, nije objavio da je ubojica bio pripadnik ekstremne ljevičarske Građanske akcije, koja je prije nekoliko godina bila iznimno aktivna, osobito u akcijama protiv Karamarkova HDZ-a.

Izgledna novinarska karijera da nije postao ubojica

Također, ubojica je bio aktivan i kao izrazito ljevičarski nastrojen novinar. Njegov uradak te vrste može se, recimo, još uvijek naći na portalu Volim Lošinj pod naslovom Ako ikako može mi bi bile za fašizam. U tom se tekstu nesuđena zvijezda lijevog hrvatskog novinarstva obrušava na Mariju Bebić i još šest građanki Malog Lošinja koje su u općinu išle prosvjedovati zbog toga što je jedna druga grupa Malološinjanki, predvođena iskusnom hrvatskom antifašistkinjom Bojanom Genov, išla u Srb na proslavu godišnjice četničko-partizanskog ustanka noseći transparent ”Mali Lošinj protiv fašizma”. Time što se protive da se ime Malog Lošinja bespotrebno uvlači u taj opskurni kontekst, za tog su nesuđenog novinara Marija Bebić i sugrađanke automatski fašistkinje. Znači: ako ti se pečenje katoličkog svećenika na ražnju ne čini baš dobrim povodom za slavlje, onda si fašist. Tako to otprilike i ide u hrvatskom mainstream novinarstvu, te je pred nesuđenim novinarom, zapravo, bila izgledna novinarska karijera da nije postao ubojica.

Ljevičarski aktivist ubio djevojčicu u Malom Lošinju

Da je lošinjski ubojica bio član neke od pravaških strančica ili da se na Facebooku isticao slikama u crnom i pozdravom ZDS, sigurno bi uz vijest u ubojstvu bila upakiran i njegova evidentna sklonost ”fašizmu”. Ovako, ni riječi, osim što je Narod.hr upozorio na povezanost ubojice s Građanskom akcijom. Kada je prije koju godinu jedan član Keleminčeve ekshibicionističke strančice ubio svekra Marije Pejčinović Burić, u svim vijestima se isticala ta njegova pripadnost iako je ubojica, po vlastitom, priznanju ubio ministričina svekra zato što njegovu sinu nije našao posao kako je, navodno, bio obećao. Godinu dana kasnije kada je Burić Pejčinović postala ministrica, Index.hr je objavio vijest pod naslovom ”Tragedija u obitelji nove ministrice Burić: Pravaš joj lani ubio svekra zbog bizarnog razloga”. Zamislite da je netko objavio naslov – Ljevičarski aktivist ubio djevojčicu u Malom Lošinju.

Bomba u Pazinu

Možda sam i previše pozornosti posvetio lošinjskom slučaju, ali on dobro ilustrira mehanizam djelovanja naših medija koji kroz ideološke naočale sagledavaju čak i vijesti iz crne kronike. Ono što se istakne ili ono što se prešuti u takvim vijestima do srži je prožeto političkom i ideološkom pristranošću. Kolika li je tek pristranost kada su u pitanju primarne političke vijesti!? Može se s punim pravom reći da je na djelu svojevrsni lijevi teror. Medijski, a nerijetko i stvarni. Dovoljno je sjetiti se eksplozivne naprave u Boćarskom domu u Pazinu koju je postavio Vili Bon. Eksplozija se dogodila nekoliko dana prije rasprodanog Thompsonova koncerta, pa su mediji u početku probali Bona proglasiti Thompsonovim obožavateljem koji je bombu podmetnuo jer je bio ”revoltiran najavom da bi koncert mogao biti odgođen”. Kad se više nije moglo sakriti da je Bon ljevičar, što god to u hrvatskim prilikama značilo, i ljuti Thompsonov protivnik, mediji su naglo izgubili interes za taj slučaj.

Fizički teror ljevičarske skupine

Za fizičkim terorom ljevičarske skupine posegnule se i kadu su ometale udrugu U ime obitelji u skupljanje potpisa za referendum o unošenju definicije braka kao zajednice muškarca i žene u Ustav, ali i kada su skupljani popis za referendum o pravednijem izbornom sustavu. Tako je, primjerice, zapaljen jedan štand udruge U ime obitelji na Cvjetnom trgu, na Autobusnom kolodvoru jedan je muškarac potrgao knjigu s potpisima, na zagrebačkom Fakultetu elektrotehnike i računarstva muškarac je napao studentice koje su ondje volontirale, vrijeđao ih te trgao plakate itd. Svojedobno je sedamdesetosmogodišnjoj Ružici Ćavar Neven Kovačević, aktivist Pokreta za sekularnu Hrvatsku i član laburista, brutalno slomio ruku zbog političkog neslaganja i za to dobio samo uvjetnu, dakle nikakvu kaznu.

Hedlovsko-beškerovska nesnošljivost prema Crkvi

No, najizraženije i najopasnije je permanentno mentalno nasilje koje se provodi u našemu društvu. To je onaj pravednički bijes koji sijeva iz očiju dviju antifašistkinja u emisiji Peti dan kada oponiraju Mitrikeskom ili Raspudiću; to je ona, još iz komunističke Jugoslavije dobro poznata, hedlovsko-beškerovska nesnošljivost prema Crkvi; to je ono isključivost koja se u našem društvu prakticira na svim područjima društvenog života prema svemu što miriše na domoljublje i pokušaj zaštite tradicionalnih vrijednosti; to su oni neduhoviti vicevi o zatucanim i lopovskim Hercegovcima; to je onaj hajkački progon ljudi i nakon što ih se izbacilo iz igre, onaj buldoški boljševički zagriz koji ne pušta i ne popušta…

Krleža i Ladan

Kažu da je jednom davno Krleža snubio Ladana da uđe u Partiju: Hej, Bosanac, zašto se ti ne bi učlanio u Partiju; pametan si, talentiran, vrijedan, ako bi se učlanio, preda tobom je velika karijera… Ne mogu ja u Partiju, brani se Ladan, ja sam vjernik. Ma nema veze, odgovori mu Krleža, ta gotovo svi su komunistički funkcionari potajno krstili djecu. Ali ja sam, kako da kažem, nećka se Ladan, ja sam… peder! I to aktivni ako razumijete što hoću reći. Krleža odmahne rukom – Ma, nema ti to veze, evo, vidiš, Saša Vereš, on ti je isto muškoljub, svake godine putuje u zemlje Magreba u potrazi za mladim Arapima… Nisam ja takav peder, veli Krleži na to Ladan, ja sam od onih koji jebu u glavu, kao aktivni ne bih dopustio niti bih mogao podnijeti da mene jebu u glavu, a u Partiji to upravo tako funkcionira. Ma, bježi i čuvaj tu svoju bosansku glavu, ljutnu se Krleža jedva skrivajući smiješak.

Nema odavno ni Krleže ni Ladana, navodno ni Partije, a nas koji se još držimo dojučerašnje normalnosti, kojoj je kako kažu istekao rok uporabe, sve bezobzirnije, da prostite, u glavu… I neće prestati ako nastavimo uzmicati. Naprotiv, zatrovat će i duše naše djece ako im se ne suprotstavimo. Budući da svoje djece uglavnom nemaju.

Damir Pešorda
Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gost Kolumne

U se, na se i poda se su ‘out’

Objavljeno

na

Objavio

Priznajem da sam rođeni hedonist. Sam sebi najveći problem. No prijateljevanje s Bogom me uspješno spašava od mene samog. Kad me prezru i s podcjenjivanjem pitaju kako to da u 21. stoljeću još uvijek vjerujem u nekakvog nevidljivog boga i mitove iz prošlosti samo se mogu nasmiješiti. Odgajati valja s ljubavlju oca i majke prema malenom djetetu. Može ono misliti da utičnica nije opasna i gurati predmete u nj. Može janje misliti da je sigurno u velikoj šumi, ili štene da je baš zabavno skakutati po cesti između jurećih automobila. Konačno, može čovjek u svojom slobodnom voljom koja mu je dana odozgor misliti ne postoji Onaj koji jest.

„Ako mrtvi ne uskršavaju, jedimo i pijmo jer sutra nam je umrijeti.“

(1. Kor 15,32)

Dobrodošli u besmisao

Ako bi bilo točno to što govore, onda je sve besmisleno: čemu onda obitelj, bogatstvo, zdravlje, sreća, prijatelji kad sve to moramo prije ili kasnije ostaviti i umrijeti? Zašto ići u školu, zašto raditi, zašto se boriti kad će ionako sve propasti? Ako je sve besmisao, onda je siromaštvo kazna, bolest katastrofa, a smrt kraj. Kad umremo, ionako nestajemo, vraćamo se u prah i više nam ni traga nema. I koja je svrha bogatstva koje ne možemo ponijeti sa sobom u grob, koja je svrha svih kratkotrajnih zadovoljstava kojima robujemo, dragih ljudi koje ostavljamo na zemlji? A koja je onda svrha patnje?

„Dani su čovjekovi kao sijeno, cvate k’o cvijetak na njivi; jedva ga dotakne vjetar, i već ga nema,
ne pamti ga više ni mjesto njegovo.“

(Ps 103, 15-16)

Vjera nije za slabiće

Ako nema Boga, onda su oni koji vjeruju da Ga ima hodali ovim svijetom kako su najbolje znali, pokušavajući živjeti pošteno i moralno u skladu s Bitkom. Kad se sve zbroji, ne samo da nisu previše „izgubili“ takvim životom, dapače: vjerom u Smisao čovjek transcendira (nadilazi) pogubni besmisao koji ubija čovjeka i prirodu. Još bolje, ako su vjernici u pravu, onda umirući zadobivaju novi život s Kristom uskrslim: dakle jaki (vjerni) na vječno spasenje, a slabi (oholi, naivni, prevareni) na vječnu osudu. Paradoksalno, u oba slučaja nadmoćno pobjeđujemo po onome koji nas uzljubi (usp. Rim 8,37).

Al’ ljubav Jahvina vječna je nad onima što ga se boje i njegova pravda nad sinovima sinova,

nad onima što njegov Savez čuvaju i pamte mu zapovijedi da ih izvrše.“

 (Ps 103, 17-18)

Blejanje moderne ovce

Jedan moj prijatelj kaže da ne valja pretjerivati ni u čemu. Može se otići povremeno nedjeljom na misu, ali zašto ne pogledati i damu koja pleše oko štange u zadimljenom noćnom klubu u sitne sate? Interesantno je kako ljudi (ponizno uključujem i sebe ovdje), lako nasjedaju na laži i prijevare zla. Tisuće godina pisane, i još daleko dulje nepisane ljudske povijesti, prenosile su generacijama Glas davnina kao zajedničko blago čovječanstva. Ohološću zaslijepljen čovjek „moderniteta“ kaže da nije ovca, a misli da sa svojih 20-40-60 godina života može biti razumniji od akumulirane mudrosti tisuća generacija predaka.

„Nebesa slavu Božju kazuju, naviješta svod nebeski djelo ruku njegovih.
Dan danu to objavljuje, a noć noći glas predaje.

Nije to riječ, a ni govor nije, nije ni glas što se može čuti,

al’ po zemlji razliježe se jeka, riječi njihove sve do nakraj svijeta sežu.“

(Ps 19, 2-5)

Neponovljivo čudo života stalno nas iznova podsjeća na Jedinog. Poziva Dobroti. Vuče k Istini. Upućuje nas uočavati Ljepotu koju svatko u svojoj nutrini nosi. Otvarajmo se vječnosti suobličeni sa svetošću Uskrsloga! Ako bismo ponekad sa strahom ili rezignacijom ustuknuli pred svepćim besmislom svijeta, sjetimo se riječi Gospodnje da samo (duhovni) silnici osvajaju Kraljevstvo Božje (usp. Mt 15,12). Stoga prionimo još jače uz Gospodina: spremni za boj vjere, sa štitom ili na njemu da dosegnemo vječnost blaženu.

Neka vas prožima duh ustrajnošću i mirom. Sve će biti dobro. Lijepo je što postojite.

Krešimir Stjepan Pećar

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari