Pratite nas

Kolumne

Kako se očekivana komedija pretvorila u neočekivani horor hrvatske kinematografije?

Objavljeno

na

U zemlji u kojoj ne žive građani već porezni obveznici za očekivati bi bilo kada bi upravo taj porezni demon iz svakog platiše znao gdje mu odlazi „djelić“ mukotrpno zarađenog iznosa njegove plaće.

Ivan – Goran Vitez, prosječni redatelj, kao i Zoran Lazić, ispodprosječni filmski scenarist u takvoj zemlji bi nekomu, nekada i negdje odgovarali za profesionalnu pronevjeru našeg novca ili ga u idealnim uvjetima ne bi ni dobili. Hrvatski audiovizualni centar, inače javni servis, spomenuti dvojac nagradio je s više od 4 milijuna kuna kako bi u koprodukciji s HRT-om na devastiranu postmodernističku kinematografsku scenu u Hrvatskoj ubrizgali „prvu partizansku komediju“ koja je ujedno i „najiščekivaniji film“ jedne otužne godine.

Narodni heroj Ljiljan Vidić postao je film pretpostavljen razumu, film koji zbog svoje tobožnje superiornosti ne smije biti kritiziran jer onaj koji ga kritizira ne razumije hrvatske društvene i političke provokacije. Iako je Vitez redatelj, Ljiljan Vidić je postao iščekivani lik zahvaljujući zakulisnoj režiji HRT-a i Jutarnjeg lista, dva izuzetno profesionalna medija koji su na pijedestal nedodirljivog filmskog postignuća postavili vjerojatno najtruliji, najpasivniji i unatoč pretenziji da postane komedija, najžalosniji hrvatski film suvremene kinematografije. Partizani, ustaše i četnici, trojac kojeg su koristili gotovo svi balkanski redatelji ovaj put nažalost nije ni konzumiran ni u duhovitoj, a kamoli kontroverznoj dozi. Kada se već radi, film po uhodanoj i gotovo sigurnoj matrici ironiziranja mogao bi uistinu zaživjeti na temeljima zaraćenih frakcija iz Drugog svjetskog rata. To se nije dogodilo, a zašto je tomu tako nije nam odgovorio nitko, jer na kraju krajeva nitko u kaosu ne može biti odgovoran za neuspjeh ili bolje rečeno umjetnički krah.

ljiljan_vidicU redu, živimo u državi u kojoj je normalno da država ima svoje prste u svim sferama društva. No, ne bi li onda bilo logično da država nešto traži zauzvrat kao što poslodavci inače traže od svojih radnika? Barem konzistentnost ili minorni dio edukativne note? Po čemu su to partizani zadužili hrvatske ideale više od jednog Antuna Branka Šimića ili njegovog prezimenjaka Andrijice, zašto je Broj 55 jedini respektabilan igrani film na temu Domovinskog rata? Zašto Siniša Glavašević i njegova životna priča ne bi bila utjelovljena u sjajnom ne dokumentarnom, već igranom filmu? Ili recimo zašto kina ne bi pljeskala Marku Maruliću, Nikoli Tesli, bl. Alojziju Stepincu ili Ivanu Meštroviću umjesto fiktivnom seoskom pjesniku koji tendeciozno želi postati pripadnik partizanske vojske kojoj se tepa kako je “narodnooslobodilačka?” Zato što smo ugušili kadrove koji bi dosljedno sudjelovali u kreiranju pozitivnog javnog mnijenja pozitivno se koristeći nekima od najvećih hrvatskih velikana. To izvrsno rade Talijani, Francuzi, Južnokorejci i nadasve Amerikanci. Mi smo se odlučili, umjesto na njih, ugledati i asimilirati među propale bosanskohercegovačke, srpske, albanske ili kosovske aspiracije. Nemoguće je da među Hrvatima ne postoje duhoviti, a sposobni redatelji koji bi od nečega što je zamišljeno kao komedija napravili komediju, a ne mršavu i nimalo smiješnu tragediju.

U filmu koji traje 110 minuta predugo, navodno kontroverzni Vitez i Lazić kontroverznost mogu samo priželjkivati ili primjese iste pronaći u kritici nekog odveć nepismenog kritičara koji se želi dodvoriti proreklamiranom dvojcu u zamjenu za poziv na neki krema filmski domjenak. Pokušaji relativizacije svećenika i tisuću puta preslušane dosjetke, nasilno povezivanje Hitlera s homoseksualizmom i korištenje vulgarizama kada god pomanjka inspiracije za iole smiješnom scenom i nije previše originalno, osebujno, a pogotovo nije kontroverzno ni isuviše upečatljivo. Vjerujem kako ni okrutni Joseph Goebbels ne bi bio ljut da je film snimljen za vrijeme nacizma jer ga on, kao ni bilo tko, ne bi mogao shvatiti ozbiljnije od reklame za kozmetički preparat. Film koji je začudo produkcijski izvrsno, čak i maestralno odrađen, film u kojemu glumci i više nego pristojno obavljaju svoje zadatke i film u koji je uloženo malo bogatstvo poreznih obveznika mogao je i morao više. Scenarist i redatelj nažalost za to nemaju kapaciteta, a oni koji raspolažu novcem za to nemaju sluha već dvadeset godina. Nemamo razloga vjerovati kako će se u iduća dva desetljeća išta promijeniti.

Film je vjerojatno zanimljiv Anti Tomiću i ostatku zakržljale ahumoristične filharmonije kojoj je i u 2016. smiješno kada žena iz nekog hrvatskog sela, takozvane „zabiti“, kreira ili ponovi neku prostu, seljačku ili autohtono nimalo smiješnu frazu ili psovku, pogotovo ako je ona prostitutka i njezine skakutave dojke i jeftini halteri zabavljaju elitnu publiku. Recept za katastrofu rijetko se mijenja. Ismijavanje sela na primitivan i nimalo intelektualan način kao da je nepisana obveza svih posrnulih umjetnika.

Miloš je s Ćipom uspio, uspio je i Raos stariji sa svojim Matanom i Kikašom, ali fotokopiranjem tuđe genijalnosti nikada ne dobijemo dostojnu kopiju nego neprecizno precrtavanje. Živimo, financiramo i što je začuđujuće s vremena na vrijeme se divimo osobama kojima je potenciranje Pavelićeve siromašne spisateljske karijere vrhunac provokacije. Provokacija koja penetrira u ništavilo ipak samo nastavlja trend hrvatskog prosvjećenog filma, onoga u kojemu napokon nema cenzure ali autocenzura postaje kinematografski Opus Dei uz obavezan dodatak hrabre i neustrašive borbe protiv podjela.

Borba protiv svih fašizama, generiranog ustaštva i genetski modificiranog ”antifašizma” u glavama hrvatskih Jasona Friedberga i Aarona Seltzera postiže se upravo potenciranjem takvog javnog mnijenja. Kada nekom redatelju smeta što se u Hrvatskoj još govori o ustašama i partizanima i želi da to prestane, on jednostavno snimi još jedan film s crnim i smeđim odorama jer eto, upravo snimanje filmova o primjerice fašizmu kao produkt će imati reducirane javne izljeve s temom Drugog svjetskog rata. Za kvalitetnu dramu ili triler očito nismo dovoljno zreli. Zapravo, nismo zreli uopće. Pod redateljskom palicom financiranom privatnim kapitalom to bi svakako bilo probavljivo, no takva igra u kojoj profitira tek jedna uska kasta ne bi smijelo biti rezervirana za široke mase kao što je hrvatska radna snaga, takozvani građani. Nemam ništa protiv ismijavanja režima, sarkazam i provokacija su uvijek bili elementi kritičke svijesti i slažem se da treba ironizirati i nelogične i sramne pojave u NDH. No žalosno je to što postoji tisuće napaljenih umjetnika koji pljuju i ismijavaju NDH te rade “komedije” koje se na to osvrću. Zar ne bi odlična komedija mogla biti snimljena i kada bi uzeli matricu po kojoj mladi intelektualac završava na Golom otoku jer je u nekoj od jugoslavenskih birtija ispričao vic o Josipu Brozu Titu? Ovako imamo umjetnike koji se pretvaraju da ne vole voće, ali od voća kritiziraju samo jabuke dok na sve ostalo zaborave. To nije dosljednost i to nije ono što treba biti financirano našim milijunima.

Žalosno je što nekoć prepoznati hrvatski film danas biva nadmašen i od strane bugarskih, moldavskih i nerijetko pakistanskih filmskih eksperimenata. Vitezov film u pokušaju, onaj kojem će se generacija suvremenih platiša možda i zasmijati, a buduća generacija platiša za njega neće ni čuti, pandan je kaosu u hrvatskom društvu. Društvu u kojem se sposobnost kažnjava svakojakim regulacijama, a nesposobnost stimulira tuđim milijunima kojima se mora smijati, pljeskati i diviti pa i onda kada je rezultat očajan.

No, ovakvim filmovima uistinu treba i zapljeskati. Odličan su pokazatelj koliko smo, htjeli to sebi priznati ili ne, kao nacija ili barem kao generacija – nesposobni. Ili su nesposobni oni koji bi trebali biti sposobni, što opet našu nesposobnost nimalo ne umanjuje već proporcionalno uvećava. Hrvatska filmska scena i dalje je europsko ruglo, a hrvatska filmska kritika i dalje će hranu nalaziti u stranim filmovima koji su neke od scena snimili i u Lijepoj Našoj. Gospodarstvo nam živi od turista, a od turista promatrača i turista redatelja nam živi i tračak kinematografskog plamena koji tinja već desetljećima uz loše ili lošije pokušaje audiovizualnog rasplamsavanja uz pomoć kerozinskih kuna.

Primitivni, napuhani, precijenjeni i ekstremno neduhoviti filmovi s kojima smo zadovoljni i dalje će nas zadržavati ukopane pod svodom nemogućeg ili barem trenutno neostvarivog. Nadam se kako će Narodni heroj Ljiljan Vidić umjesto komedije biti prepoznat kao dostojan nadgrobni spomenik svim propalim filmskim igrarijama nastalim u pamfletu hrvatske elitističke spoznaje. Ako nam je kritika i dalje u ekstazi kada god neki redatelj relativizira svećenike, ustaše, partizane ili Bosance onda smo itekako mrtvi.

Ne moramo, a možemo tražiti ponavljanje Breze ili Glembajevih, ali onaj tko ni s milijunima ne može napraviti društveno vrijedan i kontekstualno pogođen film ne bi trebao uživati bianco potporu velikograđanske elite, pa ni seljaka kojima se konstantno neuspjelo ruga i na njihovom tobožnjem primitivizmu egzistira. Takav redatelj koji se ruga čak i vrsnom Tarantinu riječima: „Kad ne znaju što će, vrsni umjetnici pokažu gaće. To je linija manjeg otpora“ vjerojatno zaboravlja kako je pokazivanje gaća odlika upravo njegovog filma za kojeg tvrdi da je brz i krcat informacijama (?). ”Smrt fašizmu, sloboda informacijama!” vjerojatno je slogan kojeg se, kao pijani plota, drže.

Stranac, primjerice visoko obrazovani Amerikanac koji bi pogledao „budući klasik“ iz režije pikara u pokušaju, gospodina Viteza, vjerojatno bi pomislio kako u Hrvatskoj žive primitivni, neduhoviti, nepismeni i morbidni likovi. Kada bi saznao da je film financiran novcem svih građana, tih eventualnih nepismenih likova, vjerojatno bi u to postao još sigurniji, iako bi bio daleko od istine ali ipak blizu trenutačnog kaosa. Kada bi taj Amerikanac čuo izjavu redatelja Viteza u jednoj nedjeljnoj emisiji, onu u kojoj Vitez tvrdi kako bi hrvatski premijer morao bolje znati hrvatski, vjerojatno bi konstatirao kako bi i Vitez kao redatelj morao bolje znati što je dobar, što loš, a što mizeran film. Kada bi neki starogrčki filozof nakratko zaživio, gotovo sigurno bi zaključio da ipak svatko dobije ono što zaslužuje. Nadam se, za dobro svih, kako remake ovakve redateljske salate nećemo nikada zaslužiti, vidjeti i ne daj Bože – opet platiti.

MARIJAN KNEZOVIĆ / knezevina.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Trpimir Jurić: Mladi, ključ je u vašim rukama!

Objavljeno

na

Objavio

Prije nekoliko dana, sasvim diskretno, prisjetili smo se 15. siječnja 1992., dana kada smo dočekali međunarodno priznanja Hrvatske. To priznanje nije došlo preko noći. Nije došlo ni onda kada smo ga iščekivali, već kad smo se za njega vojno i politički izborili. Napokon smo na političkoj karti svijeta postali subjekt međunarodne zajednice. Do tog trenutka, odnosno tog čina priznanja, nisu protekli dani, mjeseci i godine, već stoljeća snova, borbi, krvi, tamnovanja, iseljavanja, represija te oduzimanja teritorija i prava na samobitnost.

Upornost i kontinuitet nastojanja napokon su urodili plodom. Iza nas su milijuni iseljenih, stotine tisuća ubijenih i utamničenih od raznoraznih osvajača i otimača naše samobitnosti.  Samostalna i neovisna Hrvatska nije bila dar, nije plod ničije samilosti, već žestoke političke, lobističke i, ponajviše, vojne borbe.

Što se promijenilo?

15. siječnja 1992., na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu, prvi predsjednik Hrvatske dr. Franjo Tuđman je u svom govoru, između ostalog, rekao: “Imamo svoju Hrvatsku, naša je i bit će onakva kakvu sami želimo i nećemo nikome dopuštati sa strane da nam propisuje kakva ta Hrvatska treba biti“.

Što se od te izjave promijenilo?

Čini mi se da smo se od tog povijesnog datuma, izdvajajući vrijeme Domovinskog rata, pasivizirali te izgubili ideju i odgovornost spram Nje. Jednom izborena neovisnost može se izgubiti. Jesmo li odustali od Hrvatske?

Poratna Hrvatska, završno s mirnom reintegracijom,  ostala je u statusu  jednog velikog socijalnog, gospodarskog, političkog i inih gradilišta. Niti blizu završenog projekta. Može li država, poglavito ona koju nazivamo domovinom, biti završen projekt?

Zamislimo domaćicu koja je uselila u novu kuću i svojim ulaskom u nju nije ju oplemenila svim što dom čini mjestom ugodna življenja. Ta domaćica odnosi se, malo je reći, nemarno. Krajnje je neodgovorna, neangažirana, gotovanka bez imalo strasti i ljubavi. Usto još i kuka, želi taj svoj dobiveni dom napustiti i potražiti sreću u nekom drugom, tuđem.

Naravno da je to stvar njenog izbora, ona to može napraviti. ako tako odluči. Otići će u tuđi dom, no tamo neće biti domaćica nego spremačica. Netko odgovorniji od nje, jako brzo će je naučiti što je to rad i odgovornost prema svom, ali to nikad neće biti njen dom, već boravište, tuđina.

Umorni su i nisu više u stanju…

Sagledavajući stanje u Hrvatskoj čini mi se da prvenstveno nemamo domaćina, a ukućani se prema Njoj  odnose  nesavjesno, onako kako se odnosi prema nezasluženom daru. Kao i u svakom domu, postoje zabušanti i lijenčine kojima se niti jedna ideja ne dopada. Gori od njih su oni, a  takvih u svakoj kući ima, koji taj dom nikad nisu prihvatili kao svoj i svakim svojim činjenjem ili nečinjenjem žele ga odbaciti.

Oni koji su se idejom i borbom dali za domovinu, sada već stariji, umorni su i nisu više  u stanju nastaviti davati i raditi. Njih su odavno trebali zamijeniti mlađi kojima je to naravnim zakonom dato.

Pred mladima je dilema, ostati i boriti se ili odustati i otići. Svakodnevno svjedočimo iseljavanju mladih u neku od europskih zemalja. Ništa nova i ništa iznenađujućeg. Uvijek ih je bilo i bit će. Prva iseljavanja Hrvata spominju se još u XV. stoljeću. Velika iseljavanja vezana su za egzistencijalna pitanja  kao što su: glad izazvana prirodnim pojavama, ratovi, poslijeratna „čišćenja državnih neprijatelja“ , neslaganja s političkim sustavima, nemogućnosti zapošljavanja…

Zašto se iseljavanje događa danas? Naravno da tu nema jednoznačnog odgovora. Motivi su različiti, samo ne znam jesu li uvijek opravdani. Jesmo li nešto mogli napraviti ili smo čekali da to drugi za nas naprave? Ni vlastita majka, otac ili brat ne mogu za nas graditi dom, kuću. Da bi ga svojim zvali moramo to učiniti sami.

Domoljubi ne smiju odustati

Za odustajanje nekad je dovoljna izlika, nekad opravdan razlog, ali ne pokušati boriti se svim legalnim sredstvima, ponajprije vlastitim angažmanom, što god da situacija od nas zahtjeva – minimum je onog što bi svaki domoljub trebao napraviti. U toj nedovoljnoj angažiranosti ima mnogo sebeljublja koji zanemaruju opće društvenu potrebu i odgovornost.

Migracija je uvijek bilo i bit će. One su u čovjekovoj naravi, potrebi i slobodnom izboru.

Citirana Tuđmanova izjava nastala je u trenutku međunarodnog priznanja kad sloboda i cjelovitost Hrvatske još nisu bile na obzoru. Taj čin bio je ohrabrenje i motiv za nastavak borbe, ali i obveza od koje nismo smjeli odustati. Četvrt stoljeća kasnije mi još nismo dovršili projekt. Jesmo li odustali ili posao ne znamo privesti kraju? Što god bilo, ključ je u našim rukama.

Što mladi čekaju?

Nadam se da nisu svi u redu za autobus koji vozi do neke destinacije “boljeg” života, već da i dalje ima onih smjelih i odgovornih koji će htjeti projekt Domovina dovesti kraju.

Vjerujem da ćete prihvatiti odgovornost za vlastiti život i domovinu, jer ako to ne napravite vi, vrlo rado će to napraviti netko drugi umjesto vas. Prihvatite odgovornosti za sebe, brišite samosažaljenje, malodušnost, ravnodušnost, pasivno trpljenje, nezadovoljstvo zbog nepravdi života i slično.

Ključ je u vašim rukama!

Tvoja zemlja

Tu ćeš naći uvijek dom,

srce koje kuca za te,

ruku da te prati,

majku da te shvati,

znat ćeš sve što treba znati.

Znat ćeš kako boli plač

kada tvoja zemlja pati;

ali iza svega

sigurno ćeš znati

što ti znači ovaj kraj.

To je tvoja zemlja, tu sagradi dom,

tu je stari temelj, tu na kršu tvom.

Tuđin i oluje kidali su nju,

al’ još uvijek tu je sve dok mi smo tu.

Bit ćeš bogat ko i mi,

kralj što ne zna što je kruna,

al’ na svojoj grudi

ko i ovi ljudi

bit ćeš velik ko i mi.

Autor glazbe Alfi Kabiljo, autor teksta Drago Britvić, izvođač Vice Vukov.

Trpimir Jurić/dalmacijadanas.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Južan dan u Saboru, 16. 1. 2019.

Objavljeno

na

Objavio

U osvrtima na “buran” dan u Saboru nitko kao objašnjenje agresivnih reakcija premijera i ministra obrane nije spomenuo jugovinu, pri čemu ne mislim na naslijeđe bivše države, već na temperaturu od 13°C uz zračna strujanja s juga, što je neuobičajeno vrijeme za Zagreb u siječnju.

Burne reakcije se, naime, u pravilu ne događaju za bure, već za juga, a prekjučer smo se još jednom mogli uvjeriti u mudrost starih Dubrovčana koji za takvog vremena nisu vijećali niti donosili važne odluke.

Unatoč zgražanju dežurnih moralista, nije se tog dana u sabornici dogodilo ništa što se ne viđa u parlamentima nekih drugih država, koji su svjedočili i gorim epizodama, ne samo u Ukrajini ili Japanu već i u Italiji i Britaniji, primjerice.

O atentatu na Radića i ostale hrvatske zastupnike u beogradskoj skupštini da i ne govorimo.
Kad je sredinom devedesetih tadašnji HDZ-ov ministar kulture Zlatko Vitez ustvrdio da je Sabor “kokošinjac”, to je izazivalo silno zgražanje – kako je mogao uvrijediti “visoki dom”, koji je nedavno postao državni parlament!?

Danas, nakon svega što se zadnjih godina događalo u Saboru takvo zgražanje se doima licemjernim – zašto bi ostali uglađeni maniri u sazivu sabora koji sadržajno sve više nalikuje na križanca pijace i političkog kupleraja?
 Povijest “neverbalne komunikacije” u našem Saboru je prilično siromašna. Pamti se slavni “vritnjak” kada je pravaš Josip Gržanić 5. listopada 1885. izlazak Khuena Héderváryja iz Sabora potpomognuto mid-kickom u stražnjicu mrskog bana. Nakon toga je, s još dvojicom zastupnika utamničen, piše Nino Raspudić / Večernji list

Zanimljive su bile naknadne interpretacije jer je vlast tvrdila da simbolički udarac nije zadan kako bi sačuvala Khuenovu čast, međutim na saslušanju u istražnom zatvoru, dr. Grga Tuškan dao je legendarnu zaključnu interpretaciju: “Ja držim da je Preuzvišeni g. ban udaren nogom u rit.” 
Godine 1990. je za saborskom govornicom zastupnik Srpske demokratske stranke Radoslav Tanjga novu vlast izabranu na prvim slobodnim višestranačkim izborima nazvao “ustašoidnim režimom”, što od Vučićevih emisara poput Miodraga Linte usred Zagreba slušamo i danas, pa ga je Ivan Bobetko gađao torbom. I promašio.
 Jedini fizički okršaj u samoj sabornici zbio se 2001. kad je Ljubo Ćesić Rojs svojim prstom ostvario izvjesni kontakt s nosom zastupnika IDS-a Dine Debeljuha.

Ćesić je kasnije tvrdio da ga je samo dodirnuo, no Debeljuh se jadao da je bilo bolno. Otada se, osim nekoliko seksističkih verbalnih ispada i već zamornih iznošenja zastupnika Pernara, u sabornici nije događalo ništa izvan uobičajenog bontona.
A onda je osvanula južna srijeda. Započelo je neukusnim, apsolutno “neistanbulskim” obraćanjem premijera Plenkovića zastupnici Bruni Esih.

Na legitimno pitanje o tome kani li ubrzo kunu zamijeniti eurom i tko ga je za to ovlastio, Plenković joj je bahato odgovorio: “Vrlo je važno da i Vi kao zastupnica u Hrvatskom saboru, koja je valjda učila cijelo jutro da postavi ovo pitanje i nije došla na intoniranje himne, dobro proučite preuzete obveze”. Tu izjavu na liniji najgorih saborskih seksističkih vrijeđanja na najbolji način osudila je na društvenim mrežama zastupnica Glasovac: “Ne slažem se s kolegicom Brunom Esih u brojnim političkim stavovima, ali način na koji premijer komunicira u odgovoru na njezino pitanje je dno komunikacijskog, šovinističkog i ljudskog dna.”

Pri tome je Plenković ponovio staro “spuštanje” B. Esih da je ušla u Sabor na listi HDZ-a, prešutjevši pri tome činjenicu da je ušla kao nestranačka osoba s 11. mjesta u prvoj izbornoj jedinici zahvaljujući isključivo 10.500 preferencijalnih glasova dok ih je predsjednik Sabora Jandroković, primjerice, dobio 808, dakle trinaest puta manje.

U nastavku aktualnog prijepodneva na meti kritika zbog propale kupovine zrakoplova našao se ministar obrane Damir Krstičević. Izvođeni su pri tom i “urnebesni” štosevi iz SDP-ovog humorističnog arsenala poput Marasovog bacanja papirnatog aviona. Kad je zastupnik Franko Vidović rekao Krstičeviću: “Možete preko javne nabave nabaviti ovakve avione kakve je nabavio moj kolega Maras”, i krenuo prema njemu s dvije makete zrakoplova, ministar obrane je zgrabio kutiju i ljutito je tresnuo o pod viknuvši: “Goni se i ti i ovo”. I zabio time sam sebi fatalan politički autogol.

Machiavelli poučava kako u dobro uređenoj državi nikada nečije zasluge ne smiju pokrivati njegovu krivnju. Krstičevićeve ratne zasluge su tolike da ih ništa što učinio kasnije ne može potamniti, i ostaju mu vječno, ali s druge strane, one ne mogu niti trebaju pokrivati pogreške koje učini u drugim domenama, sada kao ministar i političar. Pokazalo se da se nije u stanju nositi s pritiskom ni na razini plitkog oporbenog performansa.
 No iznenađenju tu nije bio kraj. Play of the day bio je Plenkovićev nasrtaj na zastupnika Nikolu Grmoju, koji mu je konačno otkrio slabu točku.

Grmoja u pitanu premijeru rekao sljedeće: “Srbija je otvorila nova poglavlja u pregovorima s EU i Hrvatska po tom pitanju nije ništa učinila iako Srbija ne ispunjava preuzeta mjerila iz poglavlja 23. o pristupanju EU. Vaša ministrica Pejčinović Burić, koja sjedi do vas, krši odluku Vlade i ne saziva Povjerenstvo, a naši logoraši sami bez ikakve pomoći dižu tužbe protiv Srbije.

Isto tako, Srbija skriva informacije o nestalima. Možda imamo nekakve koristi od toga; čuo sam da je kolegica Vesna Pusić rekla da ministrica ima velike šanse za glavnu tajnicu Vijeća Europe. Je li to možda znači da osim podrške ove Plenković-Vrdoljak-Pupovac-Saucha Vlade da ima i podršku Srbije, budući da radi sustavno za srbijanske interese”.
 Uslijedila je verbalna prepirka, koju je predsjednik Sabora Jandroković prekinuo proglasivši pauzu, no dobacivanja su se nastavila.

Okidač je bila riječ anemija, nakon čega Plenković užurbanim korakom kreće prema Grmoji, Miro Bulj mu preprečuje put leđima, iskusnom kretnjom mirotvorca u kafanskim tučama, Goran Beus Richembergh smiruje Grmoju, Pupovac se mota u blizini. Sabornicom se u tom trenutku prolama ženski krik “sramota”, očito vapaj neke revne HDZ-ove drugarice.

Što bi se dogodilo da im nije zapriječen kontakt? Bi li Pupovac Grmoju uhvatio s leđa za ruke ili barem za nogu kako bi olakšao pobjedu koalicijskom partneru Plenkoviću? Bi li se Plenković, ojačan tjelohraniteljima koji su ga pratili u pohodu, ipak zastao na pristojnoj distanci i nastavio verbalnu raspravu?

Do gigantomahije ipak nije došlo pa se sada na nekim portalima narod zabavlja nagađanjem što bi bilo da ih nisu spriječili.
Četiri su ponuđene opcije:

1. Grmojina pobjeda nokautom. U tom slučaju bi zastupnik Mosta, ako bi potegao prvi, ispao zlikovac, i okončao političku karijeru a Plenković bi postao parlamentarni mučenik. 2. Plenkovićeva pobjeda nokautom bila bi njegov politički kraj, osim ako ne bi istog dana raspustio Sabor i proglasio diktaturu. 3. i 4., pobjeda Grmoje na bodove ili pobjeda Plenkovića na bodove, ovisile bi o tome tko broji. Po Kuščeviću ili Bačiću Plenković pobjeđuje bez obzira na to što bi snimka ili stručniji komentatori rekli.
 Interpretacija plenkista, koju je prvi ponudio vjerni Pupovac, je kako je Vođa natjerao Grmoju u bijeg. “Neki su imali vrlo hitre noge i nakon junačkih govora vrlo brzo pobjegli s bojišta.”, kaže Pupovac.

Dan kasnije Sunčana Glavak naglašava: “Jučer su verbalne akrobacije Nikole Grmoje završile njegovim bijegom iz sabornice, pokazao se kao slabić”. Dakle, paradoksalno, Plenković se nije želio tući, pa je mirotvorac, ali je istovremeno borbu dobio Grmojinom predajom, tj. bijegom, pa je i najjači. Već sutra će se učvrstiti zaključak da je Plenković najjači čovjek u Hrvatskoj. Tako je to. Ne samo najljepši i najpametniji, već jači i od Filipa Hrgovića.

Do 15. 6. 2016. za HDZ-ovce je najjači bio Tomislav Karamarko. I najduhovitiji. A prije njega, da ste ih javno pitali u kameru, najjača osoba i u stand-upu i na parteru bila je Jadranka Kosor. Jednom se igrala utakmica između vodstva HDZ-a i nekakvih lokalnih čelnika stranke.

Otezalo se beskonačno s rezultatom 0-0 jer nikako nije padao gol, pa je jedan promatrač rezignirano prokomentirao: oni ga ne znaju dat’, a ovi ne smiju…
Plenkovićevo pucanje je znakovito, čak i ako uzmemo u obzir jugovinu kao olakotnu okolnost. Zašto je inače savršen birokrat, naizgled bez ikakve strasti i ideala, politički sin Mate Granića, prvi put toliko izgubio živce da se zaletio prema oporbenom zastupniku?

Putokaz za odgovor “zašto” je ono “na čemu” je izgubio živce. Ostalo je visjeti u zraku jedno neodgovoreno pitanje: Zašto Vlada ne poštuje odluku o osnivanju povjerenstva koje bi pratilo mjerila koje Srbija mora ispuniti u Poglavljima 23 i 24, sastajalo se četiri puta godišnje i podnosilo izvješća?

Očekivati je da će sada, ne samo Grmoja, već i cijeli hrvatski dio oporbe koji ne misli da treba po naputku iz Bruxellesa tetošiti Vučića i gutati sve ne bi li se Srbiju što prije i bezuvjetno ubacilo u EU, neumorno vraćati na to, za plenkiste očito vrlo frustrirajuće pitanje.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Imamo ‘pakao’ koji su nam obećali

 

 

 

 

Nino Raspudić: Po dobru u 2018. pamtimo samo igre, na ‘kruh’ ćemo pričekati

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari