Pratite nas

Kolumne

Kako se očekivana komedija pretvorila u neočekivani horor hrvatske kinematografije?

Objavljeno

na

U zemlji u kojoj ne žive građani već porezni obveznici za očekivati bi bilo kada bi upravo taj porezni demon iz svakog platiše znao gdje mu odlazi „djelić“ mukotrpno zarađenog iznosa njegove plaće.

Ivan – Goran Vitez, prosječni redatelj, kao i Zoran Lazić, ispodprosječni filmski scenarist u takvoj zemlji bi nekomu, nekada i negdje odgovarali za profesionalnu pronevjeru našeg novca ili ga u idealnim uvjetima ne bi ni dobili. Hrvatski audiovizualni centar, inače javni servis, spomenuti dvojac nagradio je s više od 4 milijuna kuna kako bi u koprodukciji s HRT-om na devastiranu postmodernističku kinematografsku scenu u Hrvatskoj ubrizgali „prvu partizansku komediju“ koja je ujedno i „najiščekivaniji film“ jedne otužne godine.

Narodni heroj Ljiljan Vidić postao je film pretpostavljen razumu, film koji zbog svoje tobožnje superiornosti ne smije biti kritiziran jer onaj koji ga kritizira ne razumije hrvatske društvene i političke provokacije. Iako je Vitez redatelj, Ljiljan Vidić je postao iščekivani lik zahvaljujući zakulisnoj režiji HRT-a i Jutarnjeg lista, dva izuzetno profesionalna medija koji su na pijedestal nedodirljivog filmskog postignuća postavili vjerojatno najtruliji, najpasivniji i unatoč pretenziji da postane komedija, najžalosniji hrvatski film suvremene kinematografije. Partizani, ustaše i četnici, trojac kojeg su koristili gotovo svi balkanski redatelji ovaj put nažalost nije ni konzumiran ni u duhovitoj, a kamoli kontroverznoj dozi. Kada se već radi, film po uhodanoj i gotovo sigurnoj matrici ironiziranja mogao bi uistinu zaživjeti na temeljima zaraćenih frakcija iz Drugog svjetskog rata. To se nije dogodilo, a zašto je tomu tako nije nam odgovorio nitko, jer na kraju krajeva nitko u kaosu ne može biti odgovoran za neuspjeh ili bolje rečeno umjetnički krah.

ljiljan_vidicU redu, živimo u državi u kojoj je normalno da država ima svoje prste u svim sferama društva. No, ne bi li onda bilo logično da država nešto traži zauzvrat kao što poslodavci inače traže od svojih radnika? Barem konzistentnost ili minorni dio edukativne note? Po čemu su to partizani zadužili hrvatske ideale više od jednog Antuna Branka Šimića ili njegovog prezimenjaka Andrijice, zašto je Broj 55 jedini respektabilan igrani film na temu Domovinskog rata? Zašto Siniša Glavašević i njegova životna priča ne bi bila utjelovljena u sjajnom ne dokumentarnom, već igranom filmu? Ili recimo zašto kina ne bi pljeskala Marku Maruliću, Nikoli Tesli, bl. Alojziju Stepincu ili Ivanu Meštroviću umjesto fiktivnom seoskom pjesniku koji tendeciozno želi postati pripadnik partizanske vojske kojoj se tepa kako je “narodnooslobodilačka?” Zato što smo ugušili kadrove koji bi dosljedno sudjelovali u kreiranju pozitivnog javnog mnijenja pozitivno se koristeći nekima od najvećih hrvatskih velikana. To izvrsno rade Talijani, Francuzi, Južnokorejci i nadasve Amerikanci. Mi smo se odlučili, umjesto na njih, ugledati i asimilirati među propale bosanskohercegovačke, srpske, albanske ili kosovske aspiracije. Nemoguće je da među Hrvatima ne postoje duhoviti, a sposobni redatelji koji bi od nečega što je zamišljeno kao komedija napravili komediju, a ne mršavu i nimalo smiješnu tragediju.

U filmu koji traje 110 minuta predugo, navodno kontroverzni Vitez i Lazić kontroverznost mogu samo priželjkivati ili primjese iste pronaći u kritici nekog odveć nepismenog kritičara koji se želi dodvoriti proreklamiranom dvojcu u zamjenu za poziv na neki krema filmski domjenak. Pokušaji relativizacije svećenika i tisuću puta preslušane dosjetke, nasilno povezivanje Hitlera s homoseksualizmom i korištenje vulgarizama kada god pomanjka inspiracije za iole smiješnom scenom i nije previše originalno, osebujno, a pogotovo nije kontroverzno ni isuviše upečatljivo. Vjerujem kako ni okrutni Joseph Goebbels ne bi bio ljut da je film snimljen za vrijeme nacizma jer ga on, kao ni bilo tko, ne bi mogao shvatiti ozbiljnije od reklame za kozmetički preparat. Film koji je začudo produkcijski izvrsno, čak i maestralno odrađen, film u kojemu glumci i više nego pristojno obavljaju svoje zadatke i film u koji je uloženo malo bogatstvo poreznih obveznika mogao je i morao više. Scenarist i redatelj nažalost za to nemaju kapaciteta, a oni koji raspolažu novcem za to nemaju sluha već dvadeset godina. Nemamo razloga vjerovati kako će se u iduća dva desetljeća išta promijeniti.

Film je vjerojatno zanimljiv Anti Tomiću i ostatku zakržljale ahumoristične filharmonije kojoj je i u 2016. smiješno kada žena iz nekog hrvatskog sela, takozvane „zabiti“, kreira ili ponovi neku prostu, seljačku ili autohtono nimalo smiješnu frazu ili psovku, pogotovo ako je ona prostitutka i njezine skakutave dojke i jeftini halteri zabavljaju elitnu publiku. Recept za katastrofu rijetko se mijenja. Ismijavanje sela na primitivan i nimalo intelektualan način kao da je nepisana obveza svih posrnulih umjetnika.

Miloš je s Ćipom uspio, uspio je i Raos stariji sa svojim Matanom i Kikašom, ali fotokopiranjem tuđe genijalnosti nikada ne dobijemo dostojnu kopiju nego neprecizno precrtavanje. Živimo, financiramo i što je začuđujuće s vremena na vrijeme se divimo osobama kojima je potenciranje Pavelićeve siromašne spisateljske karijere vrhunac provokacije. Provokacija koja penetrira u ništavilo ipak samo nastavlja trend hrvatskog prosvjećenog filma, onoga u kojemu napokon nema cenzure ali autocenzura postaje kinematografski Opus Dei uz obavezan dodatak hrabre i neustrašive borbe protiv podjela.

Borba protiv svih fašizama, generiranog ustaštva i genetski modificiranog ”antifašizma” u glavama hrvatskih Jasona Friedberga i Aarona Seltzera postiže se upravo potenciranjem takvog javnog mnijenja. Kada nekom redatelju smeta što se u Hrvatskoj još govori o ustašama i partizanima i želi da to prestane, on jednostavno snimi još jedan film s crnim i smeđim odorama jer eto, upravo snimanje filmova o primjerice fašizmu kao produkt će imati reducirane javne izljeve s temom Drugog svjetskog rata. Za kvalitetnu dramu ili triler očito nismo dovoljno zreli. Zapravo, nismo zreli uopće. Pod redateljskom palicom financiranom privatnim kapitalom to bi svakako bilo probavljivo, no takva igra u kojoj profitira tek jedna uska kasta ne bi smijelo biti rezervirana za široke mase kao što je hrvatska radna snaga, takozvani građani. Nemam ništa protiv ismijavanja režima, sarkazam i provokacija su uvijek bili elementi kritičke svijesti i slažem se da treba ironizirati i nelogične i sramne pojave u NDH. No žalosno je to što postoji tisuće napaljenih umjetnika koji pljuju i ismijavaju NDH te rade “komedije” koje se na to osvrću. Zar ne bi odlična komedija mogla biti snimljena i kada bi uzeli matricu po kojoj mladi intelektualac završava na Golom otoku jer je u nekoj od jugoslavenskih birtija ispričao vic o Josipu Brozu Titu? Ovako imamo umjetnike koji se pretvaraju da ne vole voće, ali od voća kritiziraju samo jabuke dok na sve ostalo zaborave. To nije dosljednost i to nije ono što treba biti financirano našim milijunima.

Žalosno je što nekoć prepoznati hrvatski film danas biva nadmašen i od strane bugarskih, moldavskih i nerijetko pakistanskih filmskih eksperimenata. Vitezov film u pokušaju, onaj kojem će se generacija suvremenih platiša možda i zasmijati, a buduća generacija platiša za njega neće ni čuti, pandan je kaosu u hrvatskom društvu. Društvu u kojem se sposobnost kažnjava svakojakim regulacijama, a nesposobnost stimulira tuđim milijunima kojima se mora smijati, pljeskati i diviti pa i onda kada je rezultat očajan.

No, ovakvim filmovima uistinu treba i zapljeskati. Odličan su pokazatelj koliko smo, htjeli to sebi priznati ili ne, kao nacija ili barem kao generacija – nesposobni. Ili su nesposobni oni koji bi trebali biti sposobni, što opet našu nesposobnost nimalo ne umanjuje već proporcionalno uvećava. Hrvatska filmska scena i dalje je europsko ruglo, a hrvatska filmska kritika i dalje će hranu nalaziti u stranim filmovima koji su neke od scena snimili i u Lijepoj Našoj. Gospodarstvo nam živi od turista, a od turista promatrača i turista redatelja nam živi i tračak kinematografskog plamena koji tinja već desetljećima uz loše ili lošije pokušaje audiovizualnog rasplamsavanja uz pomoć kerozinskih kuna.

Primitivni, napuhani, precijenjeni i ekstremno neduhoviti filmovi s kojima smo zadovoljni i dalje će nas zadržavati ukopane pod svodom nemogućeg ili barem trenutno neostvarivog. Nadam se kako će Narodni heroj Ljiljan Vidić umjesto komedije biti prepoznat kao dostojan nadgrobni spomenik svim propalim filmskim igrarijama nastalim u pamfletu hrvatske elitističke spoznaje. Ako nam je kritika i dalje u ekstazi kada god neki redatelj relativizira svećenike, ustaše, partizane ili Bosance onda smo itekako mrtvi.

Ne moramo, a možemo tražiti ponavljanje Breze ili Glembajevih, ali onaj tko ni s milijunima ne može napraviti društveno vrijedan i kontekstualno pogođen film ne bi trebao uživati bianco potporu velikograđanske elite, pa ni seljaka kojima se konstantno neuspjelo ruga i na njihovom tobožnjem primitivizmu egzistira. Takav redatelj koji se ruga čak i vrsnom Tarantinu riječima: „Kad ne znaju što će, vrsni umjetnici pokažu gaće. To je linija manjeg otpora“ vjerojatno zaboravlja kako je pokazivanje gaća odlika upravo njegovog filma za kojeg tvrdi da je brz i krcat informacijama (?). ”Smrt fašizmu, sloboda informacijama!” vjerojatno je slogan kojeg se, kao pijani plota, drže.

Stranac, primjerice visoko obrazovani Amerikanac koji bi pogledao „budući klasik“ iz režije pikara u pokušaju, gospodina Viteza, vjerojatno bi pomislio kako u Hrvatskoj žive primitivni, neduhoviti, nepismeni i morbidni likovi. Kada bi saznao da je film financiran novcem svih građana, tih eventualnih nepismenih likova, vjerojatno bi u to postao još sigurniji, iako bi bio daleko od istine ali ipak blizu trenutačnog kaosa. Kada bi taj Amerikanac čuo izjavu redatelja Viteza u jednoj nedjeljnoj emisiji, onu u kojoj Vitez tvrdi kako bi hrvatski premijer morao bolje znati hrvatski, vjerojatno bi konstatirao kako bi i Vitez kao redatelj morao bolje znati što je dobar, što loš, a što mizeran film. Kada bi neki starogrčki filozof nakratko zaživio, gotovo sigurno bi zaključio da ipak svatko dobije ono što zaslužuje. Nadam se, za dobro svih, kako remake ovakve redateljske salate nećemo nikada zaslužiti, vidjeti i ne daj Bože – opet platiti.

MARIJAN KNEZOVIĆ / knezevina.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

HODAK: Pobjednika u Vukovaru međunarodna zajednica natjerala je da oprosti poraženima

Objavljeno

na

Objavio

Priča o Hrvatima i njihovom odnosu prema Vukovaru nikada neće biti ispričana do kraja. Postaje pomalo dosadno, kao nešto naučeno napamet i naštrebano, nabrajati što se to 1991. godine dogodilo na istoku Hrvatske.

Ovčara, bolnica, Velepromet, masovna strijeljanja, masakr u Borovu Selu, tisuće “nestalih”, 30.000 logoraša bez satisfakcije, neosuđeni ratni zločinci koji se cinično cerekaju svojim silovanim žrtvama nasred ulice.

Hrvatska nije vojnom akcijom oslobodila Vukovar. Pregovori s generalom Jacques Kleinom vukli su se godinama. Tuđman načet bolešću, Haag na vratima, Vesna Škare Ožbolt i Jadranka Kosor na “braniku domovine” i rađanje monstruma. Zakon o oprostu je taj monstrum. Pobjednik je bio od međunarodne zajednice natjeran da oprosti poraženima.

Sjetimo se samo partizana koji su vječno nadahnuće raznih Slavica Lukić, Ivanki Toma, Žarka Puhovskih, Borisa Vlašića, Gorana Gerovaca i tisućama orjunaških nostalgičara i “novokompovanih” četnika na koje je i SOA nedavno javno upozorila. Svi oni savršeno znaju kako su njihovi partizani “opraštali” poraženim ustašama, Nijemcima odnosno tzv. folksdojčerima, Talijanima, “narodnim neprijateljima” itd.

Svi su oni doživjeli pogrom nakon “oslobođenja”. No, stigla su moderna multikulturalna vremena koja u Hrvatskoj bespogovorno i odmah inzistiraju na “oprostu” i pomirbi s poraženim neprijateljima, kao npr. u slučaju Vukovara. Toga nema nigdje drugdje u svijetu. Tako smo dobili od Ustavnog suda “Lex Vukovar”. Penava, naivan k’o francuska sobarica, ljut je k’o ris zbog loše obavljenog posla uslijed čega stradalnici srpske agresije već 28 godina čekaju pravdu.

Čak se i Marinko Jurasić u Večernjaku pita: “Kome koristi status quo?“ Je li tu naivan Penava ili Jurasić? Možda koristi Vladimiru Vezmaru, osumnjičeniku za ratne zločine koji je prije šest mjeseci priveden bez lisičina na rukama.

Ovih dana vratio se na svoj posao u Gradsku upravu Grada Vukovara. To se zove kraljevski tretman! Nije cinizam. Sjetite se Tomislava Merčepa i njegovog tretmana prigodom privođenja. Još su samo nedostajali lanci.

Svima koji su s hrvatske strane bili privođeni uvijek su bile stavljene lisičine, ali našem Vladimiru dopustili su da prigodom uhićenja drži ruke u džepovima. Sada se brani sa slobode, opet s rukama u džepovima.

I kapetan Dragan će uskoro će na slobodu. Usput rečeno, branio sam u priličnom broju postupaka protiv naših branitelja zbog sumnje na počinjenje ratnih zločina. Ne sjećam se ni jednog jedinog slučaja da je bilo tko bio priveden s rukama u džepovima. Dobro, hrvatski su branitelji ionako opasni. Najbolji dokaz tomu su Bljesak i Oluja.

Sada naš dekoncentrirani Penava moli i predlaže institucijama sustava da napokon počnu raditi svoj posao. Najprije neka napokon otkriju gdje su završili nestali iz 1991. godine, zatim tko su i gdje zločinci odgovorni za masakr u Borovom Selu, potom da se napokon dosudi pravedna satisfakcija za 30.000 logoraša kojima su lomljene kosti i duša u agresorskim kazamatima, i napokon da započne privođenje onih za koje postoje konkretni dokazi kako su okrvavili ruke nakon 18. studenog. Nakon tog “neustavnog” Penavinog zahtjeva diglo se na zadnje noge sve što je progresivno, lijevo, suživotno, pravedno i socijalno.

Marinko Jurasić je blago zgranut: “Penavina emotivna reakcija ljudski je razumljiva jer on predstavlja vukovarske branitelje i stradalnike koji 28 godina čekaju na pravdu. Čekaju i neki Srbi”. Trebali bi kao povijesnog “znalca” iskoristiti Hrvoja Klasića pa neka nam objasni kako su nakon ’45. godine prošli oni ustaše i Nijemci koji su čekali pravdu.

Penava je vjerojatno i sam shvatio koliko je “drugarski” zastranio kad ga je jedan liberalno blagi partijaš Žarko Puhovski usporedio s drugom majorom Veselinom Šljivančaninom. Ni manje ni više!!! Naš Žare misli piše i tvrdi da je Penava “predstavnik primitivnog patriotizma”. Analogno tome i Šljivančanin je primitivni patriot koji je, zbog te primitivnosti, dobio u Haagu, mislim, 17 godina. Koliko bi tek morao dobiti Penava slijedom simetrije s drugom majorom?

Kao u najboljim danima Blanke Vlašić skočila je u vis i Ivanka Toma u Jutarnjem. “Iza kulisa” joj palo na pamet pitanje: “Želi li Penava dobro Vukovaru?” Ljuti našu Ivanku što retrogradni gradonačelnik ne shvaća da “ako želi dobro svome gradu i njegovim stanovnicima treba imati viziju drugačije i bolje budućnosti”.

Po njoj je ta vizija jako slična jednoj viziji koja nas je koštala više od 16.000 mrtvih, razrušenih gradova i sela, protjeranih iz Iloka i Vukovara, razaranja Dubrovnika, Gospića, Splita, Zadra, Karlovca, Osijeka…

Riječ je o viziji “bratstva i jedinstva”. Na kraju će po našoj lijevoj medijskoj falangi ispasti da Vukovaru žele više “dobro” ratni zločinci, Šljivančanin, JNA, mesari iz Borova Sela, navijači Zvezde i Partizana negoli Penava. Ovi posljednji se na svakoj utakmici već godinama pojavljuju s parolama “Drugačija i bolja budućnost” i “Vukovar je naš”, doslovno primjenjujući načelo jednojezičnosti i pišući svoje želje isključivo na ćirilici.

I tu vidim ozbiljnu pogrešku inače bezgrešne Pučke pravobraniteljice Lore Vidović kao i predsjednika Ustavnog suda Miroslava Šeparovića. Naime, naša je Lora trebala odmah oštro upozoriti “grobare” i “delije” da po Ustavnom sudu RH moraju svoje snove o njihovom Vukovaru pisati dvojezično i na ćirilici i na latinici.

Kako razriješiti taj vukovarski rašomon? Svidio mi se jedan progresivno-liberalni model iz Nizozemske. Njih su, kao što znate, nepravedno napadali da su oni “kobajage” krivi što su nekonfliktni Srbi 1995. godine počinili genocid nad muslimanima u Srebrenici.

Niži sud je presudio da su “njihovi” koji su čuvali “sigurnu zonu” od napada generala Mladića odgovorni za smrt 8.400 ljudi ili otprilike 30%. Onda, kako to već ide u pravim demokracijama, otišla je žalba na Vrhovni sud Nizozemske koji je utvrdio da Nizozemci imaju “vrlo ograničenu odgovornost”, samo negdje oko 10%.

Nešto slično kao i Vrhovni sud RH u slučaju Tomislava Merčepa. I sada nizozemska vlada mora platiti 10% odštete obiteljima žrtava, a ne, Bogu hvala, čak 30%. To bi ujedno mogao biti putokaz za 30.000 naših zarobljenika u srbijanskim logorima. Neka svaki dobije 10% u srpskim dinarima osim Freda Matića koji je sad u Bruxellesu. Njemu treba isplatiti u ”evrima”.

I na kraju na znanje našim novinarima ili kako im je tepao Lav Trocki “intelektualnim proleterima“” u RH postoji Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina koji u članku 8. kaže: “Odredbe ovog Ustavnog zakona i odredbe posebnih zakona kojima se uređuju prava i slobode pripadnika nacionalnih manjina MORAJU se tumačiti i primjenjivati sa svrhom poštivanja pripadnika nacionalnih manjina i hrvatskog naroda, razvijanja razumijevanja, solidarnosti, snošljivosti i dijaloga među njima”. Sad neka svatko sam za sebe zaključi koliko je odluka Ustavnog suda pridonijela razumijevanju, solidarnosti, snošljivosti i dijalogu među Hrvatima i Srbima u Vukovaru.

Uglavnom, bit će po staroj latinskoj: “Ex nihilo, nihil fit“ ili “ni od čega, ništa”.

Kad sam već, pišući ovu kolumnu, spomenuo famoznu Loru Vidović, pučku pravobraniteljicu, red je da je opet pohvalimo.

Treba pohvaliti nju i one koji su digli ruku za njen izbor. Moj bivši portal dnevno.hr misli da se Lora nepravedno zapostavlja. Ne mogu vjerovati! Zašto? Lorica je, naime, IX. bojnu HOS-a, znači redovnu postrojbu Hrvatske vojske iz Domovinskog rata, nazvala “ustaškom bojnom”.

Da popularna Lora čita Narodne novine umjesto Indexa, Nacionala, Telegrama, Novog lista i dnevno.hr, možda, samo možda bi tamo mogla naletjeti na neki članak o Zakonu o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i napokon doznati tko se može smatrati hrvatskim braniteljem.

Ona je za sada sigurna da je “predsjednik” svih hrvatskih branitelja Zoran Erceg koji se filmskom kamerom prišuljao opasnom Ratku Mladiću iza leđa i tako za nju dobio čin heroja hrvatskih branitelja. Dakle, u Zakonu o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata lijepo piše, na latinici, da se braniteljem smatra pripadnik Oružanih snaga RH (Zbora narodne garde, Hrvatske vojske, ministarstva nadležnog za obranu, policije, ministarstva nadležnog za unutarnje poslove i Hrvatskih obrambenih snaga). Kad bi to kojim slučajem znala naša Lorica, ona bi doslovno zinula tako široko da bi joj se donja vilica spustila do poda.

Zamisli Lora, HOS je zakonom definiran kao dio hrvatskih branitelja te su istim zakonom priznate i njihove insignije, grb, zastava, a oni kao regularne jedinice HV-a. Mislim da bi Lora i raznorazni ljevičari dobili infarkt kad bi saznali da je sve to zakonski regulirala vlada – Ivice Račana. Zna se – starog ustaše! Kakve veze ima “hrvatska pobjednička vojska” s ustašama, to nam Lora do sada nije uspjela objasniti. Ma ni ne treba jer je sve jasno. “Njojzi” je to sve već odavno objasnio Milorad Pupovac. A tko je objasnio sutkinji Prekršajnog suda u Čakovcu da je poklič “Bog i Hrvati” remećenje “javnog reda i mira” zasad nije objašnjeno. Sumnja se na nekog iz Gerinog “Obzora”.

Ana Krasnay na fejsu bodri i moli: “Budimo ljudi. Nije teško! I majmunima je uspjelo!” Doista živimo u tragičnim vremenima.

Dikan Radeljak je u “tragičnom” raspoloženju pa se pita “Koja je razlika između grčke i hrvatske tragedije? Za razliku od grčke tragedije koja je zasnovana na mitu, hrvatska je zasnovana na mitu i korupciji”.

Srbija je jako senzibilna i osjetljiva na samu riječ genocid. Tako Jutarnji od 28. lipnja javlja: “U Srbiji prijavili Kučana za ratni zločin i genocid?” Milan Kučan je po prijavi kršio pravila međunarodnog prava i Ženevske konvencije za vrijeme oružanog sukoba koji je trajao od 27. lipnja do 7. srpnja 1991. godine u Sloveniji. Šeprtljavi Slovenci. Srbima i JNA je u Srebrenici trebalo samo tri dana da poubijaju 8.400 muškaraca. I da se još usput bave poezijom “Nož, žica, Srebrenica…”

Zlobni desničari su začuđeni. Tvrde da brže ide smjena ministara nego smjena turista. Lako je kad smjene generala. On, ako voli putovati, postaje general-turist. Ministrima je malo teže. Jedina im je nada da će jednog dana, a možda i prije, i Plenkiju biti teško.

Imamo najgore rezultate mature dosad. Skoro 9.000 učenika je tresnulo iz hrvatskog i matematike. A nekad davno pljuckali smo po Stipi Šuvaru. Bojim se nepravedno. Branka Raguž nije začuđena. “Izbacili su Gundulića, Ujevića, Mažuranića, Schillera, Shakespearea, Gaussa, Pitagoru, Aristotela…, a uveli su produkciju selfija, slikanje u WC-ima, svadbene salone i diskoteke s “duck” usnama, marketing za influencere, silikonarstvo, youtubanje, chillanje, twerkanje, fridaysforfuture iliti legalno markiranje nastave itd.  Ispada da je 9.000 tisuća posrnulih još i dobar rezultat.

Milan Ivkošić provocira: “Ljevičari srušili Kuščevića, sad je na redu Trump”. Napokon u Gerinom “Obzoru” mudro pitanje. Postavio ga je Mirko Galić: “Kako odmjeriti je li važnija pravda za žrtve ili poštovanje ljudskih prava?” Mislim, ako pravda nije stigla do žrtava kako poštivati ljudska prava žrtvinih nasljednika?

Ljiljana Zmijanović dobila je spor na Upravnom sudu u Splitu. Ukinuta je odluka koja se s pravom kandidira za pravnu glupost godine. Nella Slavica, milošću ministra Ćorića, postala je ravnateljicom Nacionalnog parka Krka.

Zmijanović je u svemu imala bolje reference od Nelle, no uz to je imala, kao dragovoljka Domovinskog rata, skoro 500 sati u borbenom sektoru. Nella je bila bolja samo u jednome: navodno je bila u isto vrijeme članica HDZ-a i HNS-a. Dakle, najvažniji dio vladajuće koalicije bio je uz nju. Sad joj preostaje još jedino da se učlani i u SDP. Uz takvo članstvo, nakon sljedećih izbora za nju neće biti nikakve frke.

Jurica Pavičić vrhunski je filmski kritičar. K’o mali gledao je sve partizanske filmove. Njemu je bilo dovoljno da se zavali u Areni u široki stolac, pogleda Vrdoljakova “Generala” i “urbi et orbi” obznani svoju kritičarsku umotvorinu: “U subotu navečer, Pulski filmski festival otvoren je projekcijom ‘Generala’, jednog starački okoštalog filma koji ideološki, stilski i duhovno miriše na plijesan“” Šizofrena situacija naslućivala se čim je Vrdoljakov film dovršen. U slobodarskoj Puli je navodno zasjedalo vijeće za obranu antifašizma od Vrdoljaka i Thompsona. I zaključilo: non pasaran.

Hitno je Dana Budisavljević montirala film o Diani Budisavljević i tek tada je Jurica, antifašistički miran, krenuo u Pulu. “Dnevnik Diane Budisavljević” i “Posljednji Srbin u Hrvatskoj” te “Srbenka” razveselili su dušu našeg Jurice, ali i Branu Pofuka, Geru, Radu i familiju… Miletić, Jakovčić i ostali progresivci mogu, nakon trijumfa partijskog socrealizma, malo zaboraviti na Uljanik i nadati se da će DORH zahvatiti amnezija.

Moram pogledati “Dnevnik…” jer se tim filmom dokazalo da je Pupi stvarno govorio istinu o tome kako je Tuđman devedesetih prekrstio 10.000 tisuća srpske “dece” na katoličanstvo. Sad je tu djecu spasila Diana Budisavljević uz pomoć Dane Budisavljević. Treba znati odabrati temu koja ima prođu!

Naravno, klerofašisti bi film o Vukovaru i Penavu za glavnog glumca. Oni su opterećeni prošlošću. Od Vukovara je prošlo samo 28 godina.  “General” je film iz već pljesnive prošlosti, a kako li su tek onda pljesnive teme kao Ovčara, proboj, 12 redarstvenika u Borovu Selu, bolnica, Blago Zadro… Ne bi Nina Obuljen dala lovu za tako daleke povijesne teme.

Treba nešto svježe, recimo nešto iz 1941. godine! Svježa roba iz kamenog doba. Ono što mene osobno veseli je spoznaja da srpski režiseri nisu pet kopalja iznad hrvatskih. Po najnovijim spoznajama bolji su samo za tri koplja. Sjetite se samo filma “Tko to tamo peva” i sve će vam biti jasno. Tamo snimaju muške filmove. Zato smo mi senzibilniji i romantičniji sa ženama.

Jedan moj prijatelj iz Splita otkrio je sveti gral za dugogodišnji sretni brak. Priča mi on: “Ja i moja žena svaki tjedan dva puta idemo na večeru u jedan fini restoran. Na stolu cvijeće, svijeće, savršena spiza, Oliver diskretno piva, ples, fini konjak na kraju. Jedino što ona ide utorkom (s ljubavnikom), a ja petkom (s ljubavnicom)!

Zvonimir Hodak / direktno.hr

 

HODAK: Što će se dogoditi ako grad Vukovar ne postupi po komandi ‘časnog’ Suda?

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Borislav Ristić: Kako pobijediti taj duh nezadovoljstva i općeljudske apatije?

Objavljeno

na

Objavio

Krajem prošlog stoljeća svi su nas uvjeravali kako ćemo do 2020. putovati letećim automobilima, imati kolonije na Marsu i androide koji će obavljati poslove umjesto nas, a umjesto toga smo dobili realnost nesnosnih prometnih gužvi, hipnotizirane zombi generacije koje nepomično zure u svoje mobitele i migrantske kolone na granicama.

Ipak, svi volimo sanjariti o budućnosti. Prilika je to da, zavaljeni negdje na plaži, mozak pustimo na pašu i svoju prozaičnu sadašnjost obavijemo svijetom mašte o kojem nikome ne moramo polagati račune.

Možemo, tako, i dalje sanjariti o tome kako ćemo za desetak godina živjeti u ugodnoj hladovini ekoloških i samoodrživih “zelenih nebodera”, putovati na more ili kod rodbine nekim superbrzim prometalom, a roboti će nam odrađivati sve kućanske poslove.

Iako znamo da budućnost nikada ne ispadne onakva kakvom smo ju zamišljali, takva sanjarenja, oslobođena realističkih obzira, uvijek nam govore ponešto i o nama samima, piše Borislav Ristić / Večernji list

Ovo sada nije svijet kakvog smo zamišljali, ali možemo se tješiti time kako on ne odgovara ni nekoj orvelovskoj postapokaliptičkoj viziji komunističkog svijeta okrutnosti i bijede, u kojemu smo svi već trebali živjeti. Iako je Orwellova mračna vizija bila intuitivno razumljiva, ona nije bila realna.

Ljudima se ne može vladati strahom, kao što pokazuje jalova sudbina svih tiranija prošlosti. Stvar je obrnuta, ljudima se vlada udovoljavanjem i podilaženjem njihovim željama.

Pogledajte samo današnju stvarnost, ona je sva u službi ljudske lijenosti. Tako je zadaća poduzetnika da prepozna određenu ljudsku potrebu i da ju olakša.

Ako on udovolji toj našoj potrebi, mi smo mu to spremni platiti novcem. U tom nekom uskom smislu moglo bi se reći kako ispada da su svi izumi svijeta nastali upravo iz ugađanja našoj lijenosti, odnosno, ljudske potrebe da nešto napravi lakšim.

Paradoks je u tome da je lijenost majka izuma. Ne samo zato što lijenčina ima vremena za kreativnost nego upravo zato što se po samoj prirodi stvari tijelo u mirovanju opire svakom gibanju.

Spremno je smisliti more izgovora zašto se nešto ne može, ali ako se ipak mora – onda smisli način kako to učiniti na najlakši mogući način. I tako, dok nas se plašilo mračnom distopijom Orwellova svijeta, naš svijet sve više teži stvarnosti koju je u romanima “Vrli novi svijet” i “Otok” opisao Aldous Huxley.

Huxleyeva naoko utopijska budućnosti nije svijet rata i okrutnosti, već svijet u kojem vlada sveopće blagostanje. To je svijet bez patnje, u kojemu su individue slobodne od svake odgovornosti, nisu vezane brakom, obitelji, niti roditeljstvom. U tom svijetu nema potrebe za nacionalnim državama, jer se misli kako će se tako iskorijeniti svi ratovi.

Religije ne postoje, a ustoličena je samo jedna – hedonizam. Iskorijenjene su bolesti, kao i starenje. Ljudi su zdravi, lijepi i mladoliki. Svi žive u stanju nepomućenog egoizma. Seks je rekreativan i svi imaju slobodan pristup kontracepciji. U smrt se odlazi dragovoljno, programirano i bez boli.

Iako u Huxleyevoj viziji budućnosti postoji vladajuća klasa, takozvani Kontrolori, oni u biti imaju vrlo malo posla, jer daju ljudima ono što oni žele. To je hologramska tvornica želja. Samo nije jasno tko će ispunjavati sve te želje ako su svi slobodni raditi što žele? Koliko god vladalo blagostanje, ono nikada neće moći ispratiti taj porast želja, jer “lijenčinu ubija želja njegova”.

Svijet bez patnje, u kojemu je ispunjenje svakog prohtjeva čovjeku nadohvat ruke, uskoro postaje svijet u kojem život gubi smisao. Orwellov svijet je okrutan, ali je to još uvijek ljudski svijet, jer ipak ostavlja nadu u oslobođenje od ropstva.

Huxleyev svijet je svijet blagostanja, ničim narušene harmonije i slobode, ali je on nehuman, njegov je horizont zatvoren. To je život bez svrhe, koji nije vrijedan življenja. Užitak u blagostanju koje nam donosi tehnokratska civilizacija, za sobom vuče gubitak na duhovnoj strani.

To je stanje u kojem imaš sve, ali s ničim nisi zadovoljan. Oslobodili smo se okova ropstva samo kako bismo se objesili o gadgete naših želja. To stvara duhovnu pustoš i to je ono zastrašujuće i distopijsko u civilizaciji koju smo stvorili.

Svi izumi čovječanstva u funkciji su naše lijenosti i želje za komforom, ali što učiniti sa svim slobodnim vremenom ovoga svijeta ako ujutro nemate razloga ustati? Kako pobijediti taj duh nezadovoljstva i općeljudske apatije?

Ako kao civilizacija ne postavimo na pijedestal čovjekova života potragu za istinom i smislom, umjesto ugađanja željama, osigurana nam je budućnost prodanih duša – ljudi koji kao muhe bez glave trče za proizvodima iz nepresušne tvornice želja.

Borislav Ristić / Večernji list

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari