Pratite nas

Kolumne

Kako se očekivana komedija pretvorila u neočekivani horor hrvatske kinematografije?

Objavljeno

na

U zemlji u kojoj ne žive građani već porezni obveznici za očekivati bi bilo kada bi upravo taj porezni demon iz svakog platiše znao gdje mu odlazi „djelić“ mukotrpno zarađenog iznosa njegove plaće.

Ivan – Goran Vitez, prosječni redatelj, kao i Zoran Lazić, ispodprosječni filmski scenarist u takvoj zemlji bi nekomu, nekada i negdje odgovarali za profesionalnu pronevjeru našeg novca ili ga u idealnim uvjetima ne bi ni dobili. Hrvatski audiovizualni centar, inače javni servis, spomenuti dvojac nagradio je s više od 4 milijuna kuna kako bi u koprodukciji s HRT-om na devastiranu postmodernističku kinematografsku scenu u Hrvatskoj ubrizgali „prvu partizansku komediju“ koja je ujedno i „najiščekivaniji film“ jedne otužne godine.

Narodni heroj Ljiljan Vidić postao je film pretpostavljen razumu, film koji zbog svoje tobožnje superiornosti ne smije biti kritiziran jer onaj koji ga kritizira ne razumije hrvatske društvene i političke provokacije. Iako je Vitez redatelj, Ljiljan Vidić je postao iščekivani lik zahvaljujući zakulisnoj režiji HRT-a i Jutarnjeg lista, dva izuzetno profesionalna medija koji su na pijedestal nedodirljivog filmskog postignuća postavili vjerojatno najtruliji, najpasivniji i unatoč pretenziji da postane komedija, najžalosniji hrvatski film suvremene kinematografije. Partizani, ustaše i četnici, trojac kojeg su koristili gotovo svi balkanski redatelji ovaj put nažalost nije ni konzumiran ni u duhovitoj, a kamoli kontroverznoj dozi. Kada se već radi, film po uhodanoj i gotovo sigurnoj matrici ironiziranja mogao bi uistinu zaživjeti na temeljima zaraćenih frakcija iz Drugog svjetskog rata. To se nije dogodilo, a zašto je tomu tako nije nam odgovorio nitko, jer na kraju krajeva nitko u kaosu ne može biti odgovoran za neuspjeh ili bolje rečeno umjetnički krah.

ljiljan_vidicU redu, živimo u državi u kojoj je normalno da država ima svoje prste u svim sferama društva. No, ne bi li onda bilo logično da država nešto traži zauzvrat kao što poslodavci inače traže od svojih radnika? Barem konzistentnost ili minorni dio edukativne note? Po čemu su to partizani zadužili hrvatske ideale više od jednog Antuna Branka Šimića ili njegovog prezimenjaka Andrijice, zašto je Broj 55 jedini respektabilan igrani film na temu Domovinskog rata? Zašto Siniša Glavašević i njegova životna priča ne bi bila utjelovljena u sjajnom ne dokumentarnom, već igranom filmu? Ili recimo zašto kina ne bi pljeskala Marku Maruliću, Nikoli Tesli, bl. Alojziju Stepincu ili Ivanu Meštroviću umjesto fiktivnom seoskom pjesniku koji tendeciozno želi postati pripadnik partizanske vojske kojoj se tepa kako je “narodnooslobodilačka?” Zato što smo ugušili kadrove koji bi dosljedno sudjelovali u kreiranju pozitivnog javnog mnijenja pozitivno se koristeći nekima od najvećih hrvatskih velikana. To izvrsno rade Talijani, Francuzi, Južnokorejci i nadasve Amerikanci. Mi smo se odlučili, umjesto na njih, ugledati i asimilirati među propale bosanskohercegovačke, srpske, albanske ili kosovske aspiracije. Nemoguće je da među Hrvatima ne postoje duhoviti, a sposobni redatelji koji bi od nečega što je zamišljeno kao komedija napravili komediju, a ne mršavu i nimalo smiješnu tragediju.

U filmu koji traje 110 minuta predugo, navodno kontroverzni Vitez i Lazić kontroverznost mogu samo priželjkivati ili primjese iste pronaći u kritici nekog odveć nepismenog kritičara koji se želi dodvoriti proreklamiranom dvojcu u zamjenu za poziv na neki krema filmski domjenak. Pokušaji relativizacije svećenika i tisuću puta preslušane dosjetke, nasilno povezivanje Hitlera s homoseksualizmom i korištenje vulgarizama kada god pomanjka inspiracije za iole smiješnom scenom i nije previše originalno, osebujno, a pogotovo nije kontroverzno ni isuviše upečatljivo. Vjerujem kako ni okrutni Joseph Goebbels ne bi bio ljut da je film snimljen za vrijeme nacizma jer ga on, kao ni bilo tko, ne bi mogao shvatiti ozbiljnije od reklame za kozmetički preparat. Film koji je začudo produkcijski izvrsno, čak i maestralno odrađen, film u kojemu glumci i više nego pristojno obavljaju svoje zadatke i film u koji je uloženo malo bogatstvo poreznih obveznika mogao je i morao više. Scenarist i redatelj nažalost za to nemaju kapaciteta, a oni koji raspolažu novcem za to nemaju sluha već dvadeset godina. Nemamo razloga vjerovati kako će se u iduća dva desetljeća išta promijeniti.

Film je vjerojatno zanimljiv Anti Tomiću i ostatku zakržljale ahumoristične filharmonije kojoj je i u 2016. smiješno kada žena iz nekog hrvatskog sela, takozvane „zabiti“, kreira ili ponovi neku prostu, seljačku ili autohtono nimalo smiješnu frazu ili psovku, pogotovo ako je ona prostitutka i njezine skakutave dojke i jeftini halteri zabavljaju elitnu publiku. Recept za katastrofu rijetko se mijenja. Ismijavanje sela na primitivan i nimalo intelektualan način kao da je nepisana obveza svih posrnulih umjetnika.

Miloš je s Ćipom uspio, uspio je i Raos stariji sa svojim Matanom i Kikašom, ali fotokopiranjem tuđe genijalnosti nikada ne dobijemo dostojnu kopiju nego neprecizno precrtavanje. Živimo, financiramo i što je začuđujuće s vremena na vrijeme se divimo osobama kojima je potenciranje Pavelićeve siromašne spisateljske karijere vrhunac provokacije. Provokacija koja penetrira u ništavilo ipak samo nastavlja trend hrvatskog prosvjećenog filma, onoga u kojemu napokon nema cenzure ali autocenzura postaje kinematografski Opus Dei uz obavezan dodatak hrabre i neustrašive borbe protiv podjela.

Borba protiv svih fašizama, generiranog ustaštva i genetski modificiranog ”antifašizma” u glavama hrvatskih Jasona Friedberga i Aarona Seltzera postiže se upravo potenciranjem takvog javnog mnijenja. Kada nekom redatelju smeta što se u Hrvatskoj još govori o ustašama i partizanima i želi da to prestane, on jednostavno snimi još jedan film s crnim i smeđim odorama jer eto, upravo snimanje filmova o primjerice fašizmu kao produkt će imati reducirane javne izljeve s temom Drugog svjetskog rata. Za kvalitetnu dramu ili triler očito nismo dovoljno zreli. Zapravo, nismo zreli uopće. Pod redateljskom palicom financiranom privatnim kapitalom to bi svakako bilo probavljivo, no takva igra u kojoj profitira tek jedna uska kasta ne bi smijelo biti rezervirana za široke mase kao što je hrvatska radna snaga, takozvani građani. Nemam ništa protiv ismijavanja režima, sarkazam i provokacija su uvijek bili elementi kritičke svijesti i slažem se da treba ironizirati i nelogične i sramne pojave u NDH. No žalosno je to što postoji tisuće napaljenih umjetnika koji pljuju i ismijavaju NDH te rade “komedije” koje se na to osvrću. Zar ne bi odlična komedija mogla biti snimljena i kada bi uzeli matricu po kojoj mladi intelektualac završava na Golom otoku jer je u nekoj od jugoslavenskih birtija ispričao vic o Josipu Brozu Titu? Ovako imamo umjetnike koji se pretvaraju da ne vole voće, ali od voća kritiziraju samo jabuke dok na sve ostalo zaborave. To nije dosljednost i to nije ono što treba biti financirano našim milijunima.

Žalosno je što nekoć prepoznati hrvatski film danas biva nadmašen i od strane bugarskih, moldavskih i nerijetko pakistanskih filmskih eksperimenata. Vitezov film u pokušaju, onaj kojem će se generacija suvremenih platiša možda i zasmijati, a buduća generacija platiša za njega neće ni čuti, pandan je kaosu u hrvatskom društvu. Društvu u kojem se sposobnost kažnjava svakojakim regulacijama, a nesposobnost stimulira tuđim milijunima kojima se mora smijati, pljeskati i diviti pa i onda kada je rezultat očajan.

No, ovakvim filmovima uistinu treba i zapljeskati. Odličan su pokazatelj koliko smo, htjeli to sebi priznati ili ne, kao nacija ili barem kao generacija – nesposobni. Ili su nesposobni oni koji bi trebali biti sposobni, što opet našu nesposobnost nimalo ne umanjuje već proporcionalno uvećava. Hrvatska filmska scena i dalje je europsko ruglo, a hrvatska filmska kritika i dalje će hranu nalaziti u stranim filmovima koji su neke od scena snimili i u Lijepoj Našoj. Gospodarstvo nam živi od turista, a od turista promatrača i turista redatelja nam živi i tračak kinematografskog plamena koji tinja već desetljećima uz loše ili lošije pokušaje audiovizualnog rasplamsavanja uz pomoć kerozinskih kuna.

Primitivni, napuhani, precijenjeni i ekstremno neduhoviti filmovi s kojima smo zadovoljni i dalje će nas zadržavati ukopane pod svodom nemogućeg ili barem trenutno neostvarivog. Nadam se kako će Narodni heroj Ljiljan Vidić umjesto komedije biti prepoznat kao dostojan nadgrobni spomenik svim propalim filmskim igrarijama nastalim u pamfletu hrvatske elitističke spoznaje. Ako nam je kritika i dalje u ekstazi kada god neki redatelj relativizira svećenike, ustaše, partizane ili Bosance onda smo itekako mrtvi.

Ne moramo, a možemo tražiti ponavljanje Breze ili Glembajevih, ali onaj tko ni s milijunima ne može napraviti društveno vrijedan i kontekstualno pogođen film ne bi trebao uživati bianco potporu velikograđanske elite, pa ni seljaka kojima se konstantno neuspjelo ruga i na njihovom tobožnjem primitivizmu egzistira. Takav redatelj koji se ruga čak i vrsnom Tarantinu riječima: „Kad ne znaju što će, vrsni umjetnici pokažu gaće. To je linija manjeg otpora“ vjerojatno zaboravlja kako je pokazivanje gaća odlika upravo njegovog filma za kojeg tvrdi da je brz i krcat informacijama (?). ”Smrt fašizmu, sloboda informacijama!” vjerojatno je slogan kojeg se, kao pijani plota, drže.

Stranac, primjerice visoko obrazovani Amerikanac koji bi pogledao „budući klasik“ iz režije pikara u pokušaju, gospodina Viteza, vjerojatno bi pomislio kako u Hrvatskoj žive primitivni, neduhoviti, nepismeni i morbidni likovi. Kada bi saznao da je film financiran novcem svih građana, tih eventualnih nepismenih likova, vjerojatno bi u to postao još sigurniji, iako bi bio daleko od istine ali ipak blizu trenutačnog kaosa. Kada bi taj Amerikanac čuo izjavu redatelja Viteza u jednoj nedjeljnoj emisiji, onu u kojoj Vitez tvrdi kako bi hrvatski premijer morao bolje znati hrvatski, vjerojatno bi konstatirao kako bi i Vitez kao redatelj morao bolje znati što je dobar, što loš, a što mizeran film. Kada bi neki starogrčki filozof nakratko zaživio, gotovo sigurno bi zaključio da ipak svatko dobije ono što zaslužuje. Nadam se, za dobro svih, kako remake ovakve redateljske salate nećemo nikada zaslužiti, vidjeti i ne daj Bože – opet platiti.

MARIJAN KNEZOVIĆ / knezevina.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hitrec: Masakr je počeo već na austrijskim poljima…

Objavljeno

na

Objavio

Još je jedna više no tragična razlika: za ustaške zločine u Jasenovcu platilo je životom nekoliko stotina tisuća Hrvata. Za komunističke zločine na Bleiburgu i Križnim putovima ni jednom jedinom krvniku ni je pala vlas s glave. To je ta tužna i ružna, nepojmljiva istina koju nosimo u budućnost kao sramotnu prtljagu…

Ožujak je djelomično protekao u znaku Veljače i silovitih marčanskih bura, ali i mirnih sunčanih dana bez temperaturnog nasilja, te dosadnih noći u Hrvatskom saboru gdje se šakom i kapom odbacivalo amandmane navodno više od trideset i tri sata. Posljedice su u novčanom smislu velike: predsjedništvo Sabora ili tko već, naručilo je od raznih proizvođača pokućstva oko sto pedeset kreveta skupa s madracima, koji su razmješteni u pokrajnjim sobama i na hodnicima – pokućstva, kažem, a ne namještaja, jer bi se mogli pojaviti glasovi da je kupnja namještena, pa je tako povjerenstvo za sukob interesa izgubilo pacijente. Što se događalo i je li se moglo izbjeći troškove, ne znam, vjerojatno jest ako bi koalicijski partneri spavali u istom krevetu ili da su za manjine naručene manje postelje. Sve je njih na kraju razbudila sretna vijest da je agencija „Bogatstvo i uboštvo“ podignula Hrvatsku iz smeća i postavila ju na razinu investicijskog rejtinga, što su spremni strani investitori dočekali s oduševljenjem i s već spakiranim kovčezima navalili na RH koja je sada BBB s dobrim minus predznakom i penje se prema onim gubitnicima koji su došli tek do prvoga slova abecede, početnici jedni.

Da, ožujak nije samo proljeće i dolazak vjernog Klepetana, ima i ozbiljnih stvari. Recimo, mehanizam koji je ostao nakon zatvaranja Haaškoga suda – i bez Merona u kojega navijači s kokardom i zvijezdom nisu imali povjerenja- izrekao je presudu doživotnog zatvora za nedužnoga srpskog pesnika Radovana Karadžića, što je mnoge iznenadilo, pa i mene. U kakvom to svijetu živimo kada se zatvaraju pjesnici, molim vas lijepo, uz to doktori i uopće intelektualci, humanisti, k tomu ljudi koji već slabo pamte pa ne znaju jesu li Karadžić ili Dabić, ljudi iscrpljeni i stari koji sada moraju patiti zbog onoga što su činili u punoj snazi. A kada je to što im se predbacuje bilo, tko zna, prije četvrt stoljeća ili dvadeset godina, daleka je to povijest pa čak ni desetci tisuća mladića i dječaka, žena i vojnika u Bosni i posebno uz Drinu više ne govore o tome. Ne govore jer su mrtvi. Karadžić-Dabić je i nadalje živ, a prije pritvora proživio je posve lijepe godine i godine u Srbiji, nagađa se (?) da je ljeta provodio u Hrvatskoj, nego gdje će, pridonio je razvoju turizma voljene zemlje i to je u Haagu trebalo uzeti u obzir.

Presuda je, znači, kakva jest, svijet je nešto napredovao od Drugoga svjetskog rata i procesa nacistima, pa Dabić nije obješen, naći će se za njega zemlja u čijim će suvremenim kaznionicama imati bolje uvjete nego majke Srebrenice, masaže i dobre frizere koji znaju izraditi i maske, za razliku od Jadranka Prlića koji nije zločinac nego žrtva međunarodnih smicalica, a njega će strpati u engleski (!) zatvor najgore vrsti, sa seksualnim prijestupnicima, što je još jedan poraz hrvatske diplomacije. (Usput, UK (nije prostarenje nego kratica Ujedinjenog Kraljevstva) i usred Brexita odlučno poručuje da će pod svaku cijenu „zadržati utjecaj na Balkanu“).

Još nešto su vidjeli pažljivi čitatelji presude Radovanu Dabiću: da onako malim slovima ostavlja veliki prostor za „ublažavanje kazne“ ili još bolje za „preotvaranje procesa“ štono bi rekli pravnici, pa ta priča o masovnom zločincu još nije gotova. U republici tzv. srpskoj to znaju, i zato nisu previše pogođeni, znaju uz to da njemu – između ostalih – najviše mogu zahvaliti što imaju dio Bosne nazvane baš imenom naroda koji je besprimjernom agresijom i etničkim čišćenjem nesrba osvojio simpatije daytonskih mudraca – čime je „riješen“ cijeli neugodan slučaj i otada je mirna Bosna. Ha! No, to se zbilo na svršetku rata u Bosni kada oni preko oceana još nisu imali širu sliku, kao što su ju imali europski mudraci na početku rata i svojim nečinjenjem ili činjenjem u korist Beograda (čast iznimkama) napravili veliku štetu s oko stotinu tisuća ubijenih. Oni prekooceanski dobili su jasniju sliku tek kada je Milošević kojega su neoprezno i blagonaklono (uz engleske savjetnike) ostavili na vlasti u Srbiji, krenuo u novi rat protiv Kosovara, što je bio okidač za do tada strpljive, pa je NATO bombardirao Beograd da spriječi novi genocid. U sastavu NATO-a bili su u naravno i neki Europljani, reda radi.

I zašto to spominjem? Jer je fašistički simpatizer Tajani, predsjednik antifašističkog Europskog parlamenta, najavio da će se u Strasbourgu održati komemoracija pod naslovom „Balkan – dvadeset godina nakon NATO bombardiranja 1999-2019“. Komemoracija. Ne želim reći da mi je i tada bilo drago što je bombardiran grad u kojemu žive civili, budući da sam (i tada) držao kako NATO ima dovoljno sofisticiranih raketa da gađa Slobinu vojsku. Ali eto, takva je bila odluka i ne može se reći da nije bila efektna, Kosovo je spašeno, a Milošević dočekao kraj svojih zuluma. Bio je to i konačni svršetak divljačkoga režima, a taj bi datum sada Europski parlament trebao „komemorirati“. Službena Hrvatska šuti, koliko vidim, reagirala je samo (dok ovo pišem) europarlamentarka Petir.

Krenulo prije, no obično

Obično je Bleiburg u središtu zanimanja početkom svibnja, ali je ove godine krenuo već u ožujku, zahvaljujući koruškim crkveno-političkim vragolijama, koje su podignule tlak Crkvi u Hrvata, ali ne samo njoj. Na kraju se ipak umiješala i višepostavljena austrijska biskupska konferencija, ali ne da bi se obrecnula na koruškoga vikara koji na svoju ruku donosi neobične odluke, nego predlaže nekakvu zajedničku komisiju koja bi valjda ustanovila što se u stvari dogodilo na Bleiburgu i Križnim putovima. Presedan već ima u mješovitom pravoslavno-katoličkom povjerenstvu argentinskog autora Bergoglia u slučaju Stepinca, pa hajdmo tim papinim križnim putem. Jer nitko ništa ne zna o povijesti, pa će sada „mješoviti“ sve lijepo objasniti. Posebno ne znaju Hrvati, o čemu sam pisao u prošloj kolumni, te im trebaju tutori i strani autoriteti.

Hrvatski izvori i hrvatski povjesničari (minus idioti koji se tako nazivaju) nisu vjerodostojni, što znači da ih „međunarodna povjesničarska zajednica“ drži lažovima. Treba, znači, izuzeti Hrvate jer su pristrani. No, dobro, ako baš treba onda će se izvaditi iz arhiva britanski podatci o pola milijuna vojnika i civila koji su krenuli prema slovensko-austrijskoj granici. Točno tako pišu Englezi u službenim izvješćima. Masakr je počeo već na austrijskim poljima, nastavljen u Sloveniji kamo su Hrvati (i muslimani) upućeni vlakovima ili pješice preko mosta na Dravi. Koliko ih je prešlo preko mosta, a koliko ostalo na mostu ili bačeno u Dravu, govori britanski satnik Colin Gunner koji je bilo na licu mjesta i gledao kako komunisti nagajkama ubijaju žene, djecu i muškarce.

Na pitanje koliko je ljudi, po njegovoj procjeni, preko toga mosta odvedeno u nepoznato, Colin Gunner sa suzama u očima kaže da ih je bilo 300.000. Govori to u dokumentarnom filmu Michaela Palaicha, na koji je film podsjetio jedan portal. Gunner je očito i u vrijeme te izjave, već poprilično star, živio pod dojmom masakra koji nije mogao spriječiti, imao je takve zapovjedi. „Bilo nas je sram“, veli i rasplače se… Pa, eto, i taj film treba prikazati onima koji navodno ništa ne znaju, a sramotno je da ne znaju ili se prave da ne znaju za komunističke zločine koji su započeli na njihovu tlu, a nastavljeni još mjesecima po Sloveniji, Hrvatskoj „i šire“. Američkog redatelja Maichaela Palaicha upoznao sam prije dosta godina, čovjek nadaren i očito neopterećen hemunzima jer s događajima nije imao izravne veze niti je mogao, još mlad dok je snimao taj dokumentarni film, a ni obiteljski nije vezan. Objektivan, štono riječ, profesionalan.

Za razliku od Gunnera, britanskoga satnika, našu projugoslavensku klatež proviđenu ljubiteljima JB.Tita – nije sram. Nešto petljaju, ali je očito da u sebi odobravaju zločine jer su Hrvati zaslužili da ih se pobije: ako su bili ustaše, zato što su ustaše, a nisu partizani, ako su na bilo koji način, pa i na činovničkim mjestima „služili režimu“ – treba ih poklati jer su služili. Civile je trebalo pobiti jer su se povlačili skupa s vojskom, mnogi i članovi obitelji vojnika, a to je dovoljno da dobiju nož ili metak. Žene je trebalo silovati i ubiti jer su supruge ili kćeri hrvatskih vojnika, da ne ostanu žive i rađaju nove hrvatske vojnike. Djecu je trebalo ubiti da ne narastu i jednoga se dana ne prisjete čemu su svjedočila.

Mnogi će Ive povjesnici zamjeriti da govorim o hrvatskim vojnicima. Nego što su bili? Je li NDH bila podosta široko međunarodno priznata država? Jest. Je li imala svoje oružane snage? Jest. A kako su nastale? Pa tako da je država (režim) mobilizirao mlade ljude i oni su silom zakona (i silom uopće) ali i dobrovoljno postali vojnici, domobrani, i išli kamo im se kazalo. Jesu li njima zapovijedali ustaše? Jesu, ali ne samo oni, imali su domobrani svoje zapovjednike, bilo je u oružanim snagama i Židova, kao i u Vladi NDH. Kada je sve bilo izgubljeno i došla zapovijed da se povlače prema spasonosnim poljima preko Drave, što su mogli učiniti nego krenuti u (ne) organizirani egzodus, zatim razoružani i poklani zajedno sa svojim obiteljima. Ona britanska brojka od pola milijuna do u tančine se poklapa s Rankovićevom „prosudbom“. S tim da su se mnogi, ne baš mnogi, spasili bijegom na sjever ili u Italiju, pa se ne može reći da je jugoslavenska vojska odmah poklala baš pola milijuna Hrvata, ali se o nekoliko stotina tisuća može govoriti. Gdje je onda ona razlika iz Rankovićeva govora? Pa, ubijalo se poslije i izvan Križnih putova.

Kažu besramnici da se Jasenovac i Bleiburg ne mogu izjednačiti, misleći i govoreći „u korist“ Jasenovca. I točno je. Nikako se ne mogu izjednačiti, pa ako se i prihvate (neprovjereni) sadašnji službeni „podatci“ o stradalima u Jasenovcu, žrtve komunističke jugoslavenske soldateske barem su četiri puta masovnije, zločini četiri puta teži, a kosti žrtava nalaze se u tisuću i više grobišta koje hrvatska „europska“ politika drži pod zemljom. Austrijska biskupska konferencija ništa o tome ne zna, nešto naslućuje, vidi da tu nešto nije u redu, ali ostaje pri svome i pri predlaganju mješovite komisije, pravi se blesavom. Hrvatska biskupska konferencija treba odbiti sudjelovati u toj farsi. Štoviše, opet je jednom došlo vrijeme da Crkva u Hrvata potegne (jer tko će drugi), kao što je učinila u komunizmu u vrijeme Branimirove godine, kao što je zagrebački nadbiskup učinio na bleiburškom polju prije više od deset godina, u doista znamenitom govoru. Dobro je, usput rečeno, da se Hrvatski sabor, kakav bio da bio, nije dao navući na „mješovitu“ novu agresiju na istinu, ostao je pokroviteljem komemoracije, a pravo istraživačko novinarstvo već je moglo istražiti koje su to „zdrave snage“ iz Hrvatske pridonijele ovogodišnjoj zabrani Bleiburga. Ali ne će, to je previše skliska tema, mogli bi dobiti novinari dobiti otkaz, ta vide kako prolaze povjesničari koji znaju istinu i o Bleiburgu i o Jasenovcu – prvo im se uskrati pojavljivanje u medijima, a novinaru/novinarki koja im slučajno dade prostora, uništi se egzistencija. Pa tko će se onda baviti tim temama, ima dosta zahvalnih tema iz estrade.

Što o tome Hrvatska revija?

Časopis „Hrvatska revija“ pojavljuje se sada u okrilju Matice, a lani je obilježena devedeseta obljetnica te značajne publikacije koja se, znači, pojavila 1928. (je li tada ubijen Stjepan Radić, ne sjećam se). U vrijeme komunističkog državnog terora djelovala u egzilu, zatim se vratila zajedno s Vinkom Nikolićem u domovinu. U obljetničkom broju objavljen je i napis Gojka Borića pod naslovom „Optužbe o fašizmu i antisemitizmu u službi diskvalificiranja političkih protivnika“. Povod napisu je sada već „zaboravljena“ srbijanska izložba „Jasenovac – pravo na nezaborav“, postavljena ni više ni manje nego u sjedištu Ujedinjenih naroda u New Yorku. Srbija, koja je u II. svjetskom ratu najpomnije „očistila“ sve Židove (Judenfrei), u svom stilu stavlja pod tepih svoje grijehe (kao i za agresiju na Hrvatsku i BiH devedesetih), te u prvi plan stavlja Hrvatsku da bi zavarala neupućeni svijet. Izložbu je, kao što je poznato, osmislio Gideon Grejf. Naša diplomacija nije posve podbacila, ali rezultata nije bilo, a čini se da je Crkva ipak nešto poduzela, barem to da se fotografija Stepinca ne nalazi uz Pavelićevu. Navodno. Hrvatsko ministarstvo vanjskih poslova blago se pobunilo, spominjući manipulacije i lažne podatke. Novine su reagirale već prema svojim ustaljenim nazorima, Novi list potpuno na strani Srbijanaca, kao i obično. Šef srbijanske diplomacije, notorni Dačić, bio je „zaprepašten bezobrazlukom Hrvatske“.

Ne relativizirajući ustaške zločine u Jasenovcu, njemački historičar Holm Sundhausen citira mišljenje američkih sudaca u Nuernbergu, u procesu njemačkim nacističkim glavešinama. Ti su suci ustvrdili „da za sva zbivanja za vrijeme NDH glavnu krivnju snose njemački vojni zapovjednici kojima su hrvatski nacionalisti (?) bili podložni.“ Alexander Korb dokumentirano dokazuje da je ustaški režim već sredinom 1942. izgubio kontrolu nad vojnim događajima u NDH.“ S obzirom na tu činjenicu“ nastavlja, „ustaše nije moguće optuživati za sva nedjela počinjena za vrijeme njihove formalne vladavine u Hrvatskoj. Zlodjela tzv. „divljih ustaša“, neregularnih pripadnika ustaške vojnice, dolazila su pod udar hrvatskih zakona“ kaže, „i bili kažnjavani sve do smrtnih presuda.“ A što je s rasnim zakonima? Oni su „automatski“ preuzeti starojugoslavenski antisemitski zakoni, ali s nekoliko specifičnosti: uspostavljen je institut počasnog arijstva za Židove koje su imali „zasluge za hrvatsku stvar“. Da ne duljim u prepričavanju članka Gojka Borića, samo još jedno: Židov Vlado Singer bio je šef ustaške policije za Zagreb.

Čini se da ni ove godine ne će biti jedna kolona u Jasenovcu. Ne će biti ni jedna kolona u Bleiburgu, a ta bi, da je malo kršćanskog osjećaja, trebala biti masovna i poći preko Drave u četveroredima, obratnim smjerom nego tragične 1945. Pješice, uz pratnju ambulantnih automobila. Uz veliki križ na čelu kolone i hrvatske zastave. Komemoracija najvećega genocida nad hrvatskim narodom.

Elem, o Bleiburgu i Jasenovcu trebalo bi razmišljati hladne glave, no čini se da je nemoguće, to više što je riječ o monetama za politička podmetanja naših dana u svakodnevnoj izvedbi raznih habulina, bernardića i beljaka, političkih kromanjonaca. Glede Bleiburga, njihova je zajednička misao da Hrvati možda nisu trebali biti pogubljeni bez suda, ali da je i došlo do suđenja – ionako bi bili osuđeni na smrt, pa zapravo nije ni važno. I djeca, naravno. Ono što kromanjoncima ne ide u prilog jest da nikakvi masovni ostatci žrtava na tlu Jasenovca nisu pronađeni, što je neobično. Ne ide im u prilog ni to što komunistički zločini nisu posve zakopani, pa su izlazili iz zemlje u vrijeme kiša i poplava (Drava), a ako ni to nije dovoljno onda treba pogledati u Hudu Jamu. Pa ako i nakon toga uvida u okamenjene ostatke žena djece i muškaraca ostanu pri svojem bulažnjenju, dotičnim drugovima nikako nema mjesta u civiliziranom svijetu, a nekmoli na nekakvim funkcijama u Hrvatskoj, zemlji Hrvata.

Još je jedna više no tragična razlika: za ustaške zločine u Jasenovcu platilo je životom nekoliko stotina tisuća Hrvata. Za komunističke zločine na Bleiburgu i Križnim putovima ni jednom jedinom krvniku ni je pala vlas s glave. To je ta tužna i ružna, nepojmljiva istina koju nosimo u budućnost kao sramotnu prtljagu, kao i ustaljenu rečenicu da za žrtve velikosrpske agresije devedesetih gotovo nitko od onih pod crvenom zvijezdom i kokardom nije „odgovarao“ (osim nešto sitneži). Očito državnim vlastima ni sada „ne odgovara“ da se u to previše upuštaju, što dokazuje koliko je duboka država snažna, i sve snažnija. Nestali hrvatski branitelji i nadalje su nestali.

Potrebno je istraživati, godinama, mjesecima, desetljećima, sve dok sva istina ne bude do u tančine poznata, i zato je svako sprječavanje istraživanja čin u sferi ne samo političkoga kriminala, nego kriminalnog zataškavanja zločina uopće, a to je valjda kažnjivo. U političkom smislu rečena su sprječavanja ili nevoljkosti razorni za život moderne, demokratske hrvatske države. Kao što vidimo ovih dana, a vidjet ćemo i sutrašnjih. A kažnjivo treba biti i zazivanje bratstva i jedinstva jer znamo što to znači i na čijim je kostima „građeno“, da je suznačnica za sirovu i surovu komunističku represiju u njihovoj Jugoslaviji. Pa zato ne čudi što su se u Samoboru prošle subote okupili branitelji koji su od toga bratstva i jedinstva obranili Hrvatsku, žalibože okupili u nevelikom broju, ali su zato policijske snage bile mnogo brojnije, oko „Lavice“ nekoliko furgona specijalaca, na Trgu kralja Tomislava policajaca jedan na jedan – eto kako vlast panično reagira na svaki uzdah branitelja, a ujedno brižno njeguje odnose s manjinama, to jest ne sa Česima, Slovacima, Mađarima, Bugarima itd., pa ne uz veliku ljubav ni s Talijanima, nego samo i jedino sa Srbima, pa čak ni sa Srbima nego s jednom samoproglašenom srpskom partijom koja preko svoga glasila njeguje izrazito protuhrvatske osjećaje i izravno je u službi Beograda. A baš ta je koalicijski partner, ne zbog potrebe za brojem ruku u Saboru, nego su razlozi drugi, očito. Pa se treba zapitati kakvu poruku šalje Plenković kada kaže da je od početka njegova ambicija bila da“ manjine“ budu u Vladi RH. Od početka? Je li to govorio i kada se natjecao za predsjednika Hrvatske demokratske zajednice?

Hrvatski jezik

O toj temi nad temama pisao sam zadnji put (to jest u zadnjoj kolumni). U međuvremenu vidim da je proglašenje pobjednika za najbolju novu hrvatsku riječ (Nagrada dr. Ivan Šreter) dobilo više prostora nego inače, i manje je zlobnih komentara, premda nisu nedostajali na poznatim protuhrvatskim portalima, gdje se spominjao – naravno – i NDH. No, pustimo za sada idiote. Samo sam htio zabilježiti ovo: onog istoga dana kada sam poslao u svijet rubriku s jezikoslovnom temom, umoran od pisanja uzeo sam jedne od tiražnijih novina koje obično na drugoj stranici imaju komentare vrlo slične onima iz olovnih vremena.

Glede jezika: komentar je naslovljen ovako: „Država neće da ispuni obećanje“ (ponedjeljak, 18. ožujka godine Gospodnje 2019.) To je to stanje jezika o kojemu govorim. Istoga ili nekoga drugog dana reporterka koja prati kulturu (!) na televiziji govori da je nešto „van“ nečega, ne sjećam se čega, a naslušali smo se i „vanzemaljaca“ itd. Sportskim reporterima ponekad progledam kroz prste, premda im je lopta često „van igrališta“. Gdje je Služba za jezik koja navodno još postoji i valjda ima neke druge upute jer sve češće vidim „sprečavanja“ i „prevare“, očito namjerne ekavizme (ne u svezi s hrvatskim kajkavskim) u službi nedopuštanja, valjda, hrvatskom standardnom jeziku da se previše odvoji od srpskoga, ne bi li bilo manje problema kada opet zavlada „zajednički jezik“, o čemu oni ipak mogu samo sanjati. A Hrvati trebaju biti svjesni da za Vukom uvijek dolazi Radovan, na tenku.

I (ipak) još nešto, jer ću inače zaboraviti. Raspisalo se u novinama na nekoliko stranica o atentatu na Tuđmana u Benkovcu 1990., na sreću neuspješnom. Revolver je poslije pokazao okupljenima Petar Šale. Kojim riječima je to popratio i što je potom govorio? I kojim jezikom? Citiram (ne) spomenute novine od prošle nedjelje: „Tada se pojavio čovek sa pištoljem u ruci. Krenuo je prema našem predsedniku. Nalazio sam se upravo do predsednika i uočio da čovek…“ itd. Petar Šale je jedan od vrlo zaslužnih ljudi u stvaranju hrvatske države, Dalmatinac, hrvatski intelektualac, pravnik. Stotinu sam puta s njim razgovarao i nikada on ne bi ni u snu izgovorio „predsednik“ . Pa otkud sada ovo? I gdje baš Šale?

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Misu na Bleiburgu zabranio dobitnik nagrade ‘Hitlerova kardinala’

Objavljeno

na

Objavio

Za razliku od Njemačke, Austrija nikada nije prošla denacifikaciju i dehitlerizaciju. Sva ova perverzija sažeta je u aforizmu; “Austrijanci su najgenijalniji narod. Cijeli svijet su uvjerili da je Hitler bio Nijemac, a Mozart Austrijanac.” Iako je obrnuto.

Falsifikacija austrijske nacističke prošlosti, nikada okajane i revidirane, počela je već 1945. u Deklaraciji o neovisnosti, a zabetonirana 1955. u Austrijskom državnom ugovoru, gdje stoji laž da je Austrija bila “prva žrtva nacističke agresije”. I ta laž stoji do dan-danas. Svi Austrijanci koji su željeli, kao Nijemci, proći denacifikaciju i demontirati ovu laž nisu uspjeli.

Najpoznatiji primjer je kada je, ni manje ni više, austrijski predsjednik (!) Hainz Fischer istupio hrabro u listu Standard od 10. 4. 2006. i pozvao Austrijance na suočavanje s nacističkom prošlošću jer je njihova Deklaracija o neovisnosti falsifikat: Austrijanci nisu bili prva žrtva Hitlerove agresije, već obrnuto, oni su Hitlera i “Anschluss” željeli, prihvatili i potvrdili, Anschluss koji je snažno podupro i značajan dio Katoličke crkve u Austriji, pa i biskupija Klagenfurt.

Nikada u povijesti, do dana današnjeg, nije se u Beču okupilo toliko ljudi kao 15. 3. 1938., kada su milijunske mase Austrijanaca klicale Hitleru koji je proglasio “prisajedinjenje”, cijeli Beč je vikao: “Heil Hitler”. Nikakva, dakle, okupacija Austrije.

No predsjednik Fischer nije uspio suočiti Austrijance s istinom. I kada je Hitler poražen, a strahote njegovih zločina bile poznate, kako je donio austrijski povjesničar Oliver Rathkolb, 1947. godine u istraživanju koje su proveli saveznici, 52 posto Austrijanaca i dalje je nacizam smatralo “dobrom idejom”!

U tom pristajanju uz Hitlera posebnu nečasnu ulogu odigrali su i mnogi austrijski biskupi, poglavito bečki nadbiskup Theodor Innitzer, koji je pozvao sve katolike da se izjasne za pripojenje, za Hitlera, a poziv podrške Hitleru potpisao je ne sa Hvaljen Isus i Marija, već sa “Heil Hitler!”, zbog čega je dobio nadimak “Heil Hitler Kardinal”.

Kada je papa Pio XI. čuo za to, odmah ga je pozvao na raport u Vatikan, a tadašnji državni tajnik Eugenio Pacelli mu obrisao nos i tražio da povuče to sramotno Heil Hitler pismo, no već je bilo kasno, Hitler je pismo proširio cijelom Njemačkom. Tek nakon pritiska Svete Stolice, Innitzer je okrenuo ploču.

Šutnja Klagenfurta

No ni ova činjenica ne smeta da danas, u 21. stoljeću, jedna od uglednih nagrada u Austriji za prinos, valjda bogoljublju i čovjekoljublju, nosi naziv po Heil Hitler kardinalu Theodoru Innitzeru, koji je za Hitlerov rođendan pozvao da se crkve okite svastikama i da se u svim crkvama moli za Hitlera. Dijecezanski upravitelj biskupije Gurk – Klagenfurt, koji je zabranio misu na Bleiburgu, mons. Guggenberger, vidi sprdnje, jedan je od dobitnika nagrade Heil Hitler kardinala Theodora Innitzera.

I sada osoba koja je dobila Heil Hitler nagradu u obrazloženju zabrane mise na Bleibeurgu tvrdi da “cjelokupna slika priredbe na blajburškom polju škodi ugledu Katoličke crkve”, prvenstveno u Koruškoj, koja bi dopuštenjem takvog liturgijskog slavlja riskirala približavanje “fašističkoj ideologiji”. Rapsodija licemjerja mons. Guggenbergera koji se s Heil Hitler nagradom u ruci bori protiv “fašističke ideologije” među Hrvatima!?

Ni to nije sve. Zašto su, kada smo kod “fašističke ideologije”, mons. Guggenberger i biskupija u Klagenfurt šutjeli kada su vlasti RH prije nekoliko godina tražili izručenje ustaškog zločinca Milivoja Ašnera, koji se skrasio u Koruškoj, u Klagenfurtu.

Zašto je Guggenberger šutio kada je bivši koruški filonacist i antisemit, pokojni Heider, koji je u jednom momentu bio druga politička snaga u Austriji, uz zgražanje cijele Europe, kao guverner Guggenbergove Koruške branio i štitio Ašnera kao “mirnog čovjeka koji već dugo živi među nama”. Gdje je tada bila biskupija Gurk – Klagenfurt u borbi protiv “fašističke ideologije”?

Ustaša Ašner je mirno umro u Klagenfurtu i za njega je služena misa u Guggenbergovoj biskupiji, nije zabranjena, kao za nevine ljude, žene, djecu, civile i razoružane vojnike čiji je genocid počeo baš na Bleiburgu.

Danas kancelar Kurz vlada u koaliciji s Heiderovim nasljednicima, pa je Guggenbergov “argument” o “politizaciji Bleiburške komemoracije” opet zamjena teza. Politizira on i nedenacificirana Austrija, jer takvoj Austriji i Kurzu pred EU i u unutarpolitičkim obračunima zbog koaliranja s Heiderovom djecom, zabranu Bleiburga koriste kao “dokaz” vlastite distance od fašizma i nacizma, koju, za razliku od Nijemaca, nisu napravili.

Tako, u savezništvu s našim ideološkim nasljednicima komunističkih Titovih krvnika ljudi na Bleiburgu, izveli su “operaciju Bleiburg”. Da ti pamet stane, Hrvati koji nisu prošli dekomunizaciju, i Austrijanci koji nisu prošli denacifikaciju, našli se na istoj strani nevjerojatnog paradoksa: Tito i Hitler zajedno protiv komemoracije na Bleiburgu! Rapsodija licemjerja, apsurda i povijesnih izvrtanja.

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

 

Kako bi bilo lijepo da je biskupija Gurk-Klagenfurt uspjela zabraniti pokolj na Bleiburgu 1945

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari