Pratite nas

Kolumne

Kako se osjećate dok vas baza proziva za izdaju?

Objavljeno

na

Ovih dana kao da imamo prilike uživo gledati kako nam se pred očima odvija jedna biblijska prispodoba. I to ona o uništenju Sodome i Gomore.

Tamo je Abraham molio da se od uništenja spasi grad ako pronađe pedeset nevinih. Ali, dok smo mi mislili kako to neće biti problem, pred tih pedeset je izašao vođa družine i rekao: “Jeste li vi svjesni da ovim možete čak i srušiti Vladu? A ako će netko rušiti Vladu, onda ću to biti ja. I nakon toga će se ići na nove izbore. A za njih ću ja slagati liste i može se dogoditi da pola ovdje prisutnih ne bude na njima.” I ostade ih samo deset.

Sad Abraham reče: “Nisam uspio pronaći njih pedeset, ali ako ih je barem deset, hoće li se grad spasiti od uništenja?” To rasrdi vođu, pa započe vrijeme uvjeravanja…

Tako je narod u vrijeme posta imao priliku gledati jednog “Galebova” manekena kako reklamira donje rublje po grčkim hotelima, dok MUP preko naslovnica obavještava jednog drugog kako mu je sin dobio posao u policiji.

Sva dosadašnja odlaganja odluka sada su poslužila kao odlično sredstvo prisile. Tako je odgađanje odluke o kupnji aviona poslužilo kao sredstvo uvjeravanja ministra koji se glasno pitao čemu sada forsiranje ratifikacije konvencije? Služba je služba, ali družba je družba, pa je i govorljivi protivnik ubrzo od heroja postao mali od palube. Ovoga puta tajnica nije morala sastavljati odluku o razrješenju, jer se potvrdila ona narodna da razliku između odraslog muškarca i djeteta čini – cijena igračke.

Aktiviranje još jedne odložene odluke stavljeno je u službu uvjeravanja, pa imamo prilike gledati operaciju pretvaranja hrasta u bukvu. Njima se nudi da podrže konvenciju ako ne žele da HNS preuzme potpunu kontrolu nad reformom obrazovanja.

Prijetnja HNS-a o izlasku iz Vlade pak poslužila je kao sredstvo koje ovu operaciju treba učiniti uvjerljivijom.

No, tu nije kraj svim lukavstvima, nego se počelo i samog Abrahama uvjeravati i kušati ga u pustinji dok je ovaj u jednom pokorničkom, korizmenom vremenu. Tako smo imali prilike gledati epizode poznate kao “vođa čestita imendan”, “vođa na križnom putu”, “vođa na misi” i “vođa na sastanku”. Na kraju, iscrpljen od uvjeravanja, “vođa interpretira mišljenje crkve o Interpretativnoj izjavi”. Znači, laže sam sebe. 
“Onaj koji sam sebe laže i sluša svoju laž dotjerat će dotle da neće više poznati istine ni u sebi ni oko sebe, nego će dosljedno prestati poštovati i sebe i druge”, pisao je mudrac od pera Dostojevski.

Stoga se ne treba fokusirati na vođu, već pozornost okrenuti prema onima koji tvrde kako će glasati po savjesti. To su oni kojima je savjest jedan fini izgovor u službi unaprijed predane bitke. 
Ako se stube za nuždu zovu “glasanje po savjesti”, zar nije bijeg po njima svojevrsni pilatovski čin?

Peremo ruke od ovoga, ali i dalje podržavamo tu istu politiku, jer smo, kažu, “već jednom napravili tu glupost i daj Bože da je to zadnji put kad smo sami rušili svoju Vladu”. Tako je sve u službi obmane koja bi trebala sve piliće zadržati pod krilom jedne kvočke.

Postavlja se pitanje imaju li među vama tri čovjeka koja su vjerodostojna i poštena, koja su spremna braniti vlastite ideale i volju onih koji su ih izabrali? Postoje li među vama trojica koja imaju život i bez politike, kojima je istina iznad vlastite koristi, koji, u krajnjoj liniji, imaju čist obraz, pa ih se ne može kupiti ucjenama?

Ako tri Pupovčeve ili tri HNS-ove ruke mogu uvjetovati da se konvencija ratificira, zašto tri vaše ruke ne bi mogle reći: “Ako konvenciju stavite u Sabor vlada gubi našu podršku”? Zašto ne poslušate svoga šefa koji kaže: “Ako će netko Vladu rušiti, onda ću to biti ja”?

Treba mu dati priliku da opali iz prazne puške, pa to i dokaže. Neka ratificira konvenciju i vidi kako će proći na izborima; i tako nasilnim nametanjem ratifikacije sam ispadne krivac za izbore.

Uplašeni ste onom prijetnjom kako se nećete naći na izbornim listama? Pa, što imate tražiti na listama ako izdate svoje glasače?

Umjesto izgovora zvanog glasanje po savjesti, glasači od vas očekuju odgovor i vjerodostojnost do kraja. Zar prosvjed nije pokazao kako ima dovoljno onih koji vas ponovno mogu vratiti u Sabor? Što pokazuju unutarstranačke ankete? Kako se osjećate dok vas baza proziva za izdaju?

Bog ne trpi one koji miruju, a predodređeni su za borbu. Ne može se krenuti putem istine, pa se osvrtati nazad, jer iako sami mislite kako ste pobjegli uništenju, svako osvrtanje će vas pretvoriti u stup od soli. A što se događa sa soli kad obljutavi? “Nije više ni za što, nego da se baci van i da ljudi po njoj gaze”.

Borislav Ristić/Večernji List

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Znanost pod rektorom Vrdoljakom

Objavljeno

na

Objavio

Prije tjedan dana imali smo priliku gledati kako naša skrivena pamet maršira za znanost. Bila je to naša franšiza marša koji je nastao kao reakcija na Trumpovu pobjedu na američkim predsjedničkim izborima.

Trebalo je posebno umijeće kako bi se razumjelo da netko tako glup pobijedi svu silu pametnih, pa je pobjeda proglašena neznanstvenom, piše Borislav Ristić / Večernji list

Nakon znanstvenih činjenica koje su govorile kako nema matematičke šanse za pobjedom i ekonomskih istina uvaženih nobelovaca koje su najavljivale krah burzi, odigralo se sve suprotno.

Posebno fascinira razina njihove samouvjerenosti usred prizora gdje netko koga su proglasili nesposobnim uživo empirijski opovrgava njihove znanstvene teze. Zato su vlastito nezadovoljstvo ispoljili time što su znanosti navukli ideološko odijelo i natjerali je u marš na Zimski dvorac.

Identično prugasto odijelo skrojeno je i kod nas kako bi se svu silu pametnih prevelo žedne preko vode. 
Igrokaz započinje 22. svibnja 2017., imenovanjem Jasminke Buljan-Culej za voditeljicu kurikularne reforme. To imenovanje je bilo okidač, jer onima koji su pozornije pratili nije promaklo kako je imenovana voditeljica, ali ne i ostatak tima.

Kasnije će postati jasnije i zašto je to učinjeno. Upravo to imenovanje na noge je podiglo čitavu pametnu progresivnu javnost, pa je 1. lipnja u nekoliko hrvatskih gradova održan “Prosvjed za kurikularnu reformu”. Sve to se odigrava pred finale lokalnih izbora 4. lipnja. Znači imenovanje je trebalo biti okidač koji će izazvati prosvjede, da bi se onda HNS, pod izgovorom žrtve za kurikularnu reformu, uspeo na Plenkovićev brod.

Zanimljivu potvrdu tom raspletu daje Boris Jokić, koji u svom intervju tvrdi kako mu je rektor Ivan Vrdoljak dan nakon prosvjeda ponudio mjesto ministra obrazovanja. To je, dakle, bilo prije lokalnih izbora i tjedan dana prije nego HNS ulazi u novu vladu.

Prosvjed je tako poslužio kako bi svu silu samoprozvano pametnih pretvorilo u korisne budale Vrdoljakove političke kombinatorike. Formira se nova vlada, a Vrdoljak priča o vlastitoj žrtvi za znanost i od HNS-a dobivamo novu ministricu znanosti Blaženku Divjak koja kreće u čišćenje terena.

Pod izgovorom kako se želi depolitizirati reforma školstva, poseže se za najhladnokrvnijim političkim alatima, od ucjena preko smjena. Prvo je maknuta J. Buljan-Culej, zatim je mač koalicije udario i dr. sc. Dijanu Vican. Da bi se taj potez ublažio Plenković imenuje samoga sebe na čelo novoga povjerenstva. 
Ministrica Divjak preuzima konce i raspisuje novi natječaj.

Na tom natječaju najbolje ocijenjeni kandidat bio je njezin zamjenik dr. sc. Matko Glunčić kojega je premijer osobno pozvao da se natječe. Nezadovoljna takvim ishodom, ministrica opet poseže za političkim alatom ucjene, pa poništenje natječaja u kojemu je sama određivala kriterije uvjetuje izlaskom iz vlade.

Pred tim udarom na vlastiti autoritet i kako bi opravdao ponovno poništenje natječaja, Plenković izvodi političku piruetu i imenuje Radovana Fuchsa za posebnog savjetnika. Tako se silovanjem procedure došlo do “kompromisa”, pa imamo priliku gledati kako se zajedničkom maršu iza istog paravana okuplja lice i naličje naše propasti kao društva.

Na djelu gledamo jedan hodajući oksimoron, gdje se znanost umjesto argumenta i procedure služi žargonom marša. Tako umjesto znanstvene evolucije, dobijemo kolektivističku revoluciju, gdje nam naši pametni pod krinkom obrane znanosti prodaju svoju “teoriju ravne ploče”.

Mi obrazovanju pristupamo po principu planske privrede, gdje sustav postaje samome sebi svrha i hrani korupciju. To je ono kad se socijalni eksperimenti, koji pune nečije džepove, skrivaju iza etikete “besplatno” – na račun poreznih obveznika.
Vaučerizacija bi trebala biti prvi korak u eliminaciji takvih praksi, kako bi među profesore unijela dašak živosti i kompetitivnosti, jer samo motiviran profesor može dobro raditi svoj posao i tražiti načine kako određenom učeniku približiti nova znanja.

Pogledajmo samo koliko je entuzijazma pokrenula jedna genijalna privatna inicijativa oko uvođenja STEM-a u škole. Treba prihvatiti stvarnost kako živimo u vremenu u kojem su neki učenici o nekim područjima informiraniji od profesora, pa bi trebali kroz interaktivniji pristup iskoristiti određene potencijale, kako bi se prenijela praktična znanja.

Marš za znanost pokrenut je kako bi se narugali “stabilnom geniju”. Pametni kažu kako genij nikada za sebe neće reći da je genij. Da su imalo pametni prepoznali bi da to onda znači kako ni pametan neće sebe nazvati pametnim, osim ako ideologiju ravne ploče ne prodaje kao vlastiti politički program.

Borislav Ristić / Večernji list

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Damir Pešorda: Slijedi li nakon Plenkovićeve Stierova dionica?

Objavljeno

na

Objavio

Nema jamstva da bi Stier nešto bitno u nacionalnoj politici mijenjao

Kolumnu u Hrvatskom tjedniku pišem posljednjih trinaest godina. U tih trinaest godina gotovo sam nepogrješivo predviđao trendove i rasplete hrvatskih tranzicijskih zapleta.

Na vrijeme sam tako prozreo Sanadera, upozoravao na loše strane ulaska u EU, predvidio nepovoljan razvoj teritorijalnog spora sa Slovenijom, a, bogme, i Plenkovićev zaokret ulijevo.

Svojedobno sam imao i stanovitih iluzija da je to stoga što sam dobar analitičar, upućen pogađač, danas sam prilično siguran da je moja pronicavost bila svojevrsna naivnost, da ne kažem štogod gore.

Jednostavno, u svijet novinarstva sam zalutao slučajno i kolumnu počeo pisati na početku ”novinarske” karijere, a ne na kraju kako bi to bio red. Kako će se rasplesti neki zapleti u hrvatskoj politici relativno je lako predvidjeti i nije neko veliko umijeće to napisati, naprotiv pravo je novinarsko umijeće napisati zgodno sročen komentar u kojem se sugerira nešto sasvim suprotno od onoga što uistinu jest. To je pravo novinarstvo, a vikati ”Car je gol!” djetinjasto je i naivno.

Odavno sam već i sam svjestan kako stvari stoje, međutim kako pišem iz gušta, a ne iz potrebe, zadržavam si pravo da i dalje prikazujem stvari onako kakvo ih ja vidim, a ne onako kako bih ih, shodno nekom nadređenom autoritetu, trebao vidjeti. Ni do toga hoće li se moje viđenje nekome svidjeti ili neće, nije mi previše stalo.

Recimo, Hrvatska nikako da se domogne te obećane koristi od ulaska u EU, svejedno rijetko tko u javnom prostoru problematizira naše članstvo u EU.

U emisiji Hrvatskog radija Poligraf od 6. travnja rečeno je da je Hrvatska opet u minusu u transakcijama s EU. Točnije, zastupnik Živog zida Branimir Bunjac ustvrdio je da je Hrvatska 3,4 milijarde kuna uplatila u EU, a samo 2 milijarde povukla. Ostali sudionici emisije, Vilim Ribić i Radovan Fuchs, taj navod nisu osporili.

Ovakve stvari uopće nije popularno potezati, kamoli iz njih izvlačiti zaključke kako Hrvatska nije trebala ni ulaziti u EU. To čak ni čitatelji ne vole pročitati. Zato je to jedna od meni omiljenih tema. Nije da ima neke koristi od toga, ali, priznajem, veseli me tu i tamo primijetiti da je carevu sramotu ništa ne pokriva.

Nakon ideoloških prijepora u HDZ-u oko ratifikacije Istanbulske konvencije, u tiskovinama se sve češće spekulira kako će se rasplesti sukob između Plenkovića i Stiera.

Tihomir Dujmović, jedan od vodećih kolumnista desne provenijencije tako piše: ”Davor Ivo Stier je iz perspektive jedine realne, političke, uz to još i vladajuće snage, koja dakle za razliku od Hasanbegovića nudi svu moguću slast i mast vlasti, jedini dao adekvatan otpor Plenkovićevoj upravo grozničavoj ratifikaciji Istanbulske konvencije.”

Otvoreno se zalažući za Stierov dolazak na čelo HDZ-a, naravno nakon što Plenković odradi svoju dionici i ode na bolje mjesto u Bruxelles, Dujmović dalje piše: ”Stierov dolazak na čelo kolone jamčio bi promjene u okviru zadanih gabarita. Jamčio bi mirni prelazak državne politike s jedne na drugu politiku, odmaknuo bi HDZ od sramne koalicije s HNS-om, hrvatsku vanjsku politiku bi izveo iz ovog bruxelleskog ponižavajućeg ropstva koje je tako jasno ilustrirano u onom trenutku kada Jean-Claude Juncker najprije štipne Plenkovića za stražnjicu, a onda mu pošalje poljubac.”

Bojim se da Dujmović griješi. Nema nikakvog jamstva da bi Stier, pouzdan kotačić u politici Ive Sanadera i Jadranke Kosor, nešto bitno u nacionalnoj politici mijenjao.

Uostalom, Plenković i on su, vjerojatno ohrabreni od strane nekih vanjskih faktora, pokrenuli rušenje Tomislava Karamarka, ne zbog tobožnjeg Karamarkova sukoba interesa niti zbog toga što je Karamarko svojedobno bio šef Mesićeve predizborne kampanje, nego zbog toga što je u svojoj politici pokazao stidljive naznake suverenizma, a to Buzin i Bruxelles hrvatskim političarima ne opraštaju.

To što je Stier katolik i što je bio protiv Istanbulske konvencije, ne znači da bi on Hrvatsku ”izveo izveo iz ovog bruxelleskog ponižavajućeg ropstva”.

Uostalom i Plenković je katolik, vidjeh ga za Uskrs u prvom redu u katedrali, a kasnije se čak slikao i s kardinalom.

Vodio je sa sobom i Jandrokovića. Da budem iskren, mislim da bi nam nakon Plenkovićeve dionice, Stierova dionica donijela nastavak bruxelleskog štipanja. Koje bismo, kao i dosada, stoički podnosili.

Damir Pešorda
Hrvatski tjednik

Davor Ivo Stier sjajnim govorom u Saboru u sklopu rasprave o Istanbulskoj konvenciji svima očitao bukvicu

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati