Pratite nas

U potrazi za Istinom

Kako se podvalama održava mit o srpskoj svekolikoj pa i intelektualnoj superiornosti

Objavljeno

na

Dana 16. listopada anno domini 2019. za govornicu po nekima “visokog doma”, a po nekima “kokošinjca”, stao je lider političke stranke koja se samozvano kiti nazivljem zaštitnice prava u Ustavu Republike Hrvatske nepoznate kategorije “Srba u Hrvatskoj”.

I to za vrijeme saborske rasprave o samostalno induciranim temama. Nasuprot očekivanoj lamentaciji o navodnoj ugroženosti hrvatskih državljana koji su po podrijetlu srpskih etničkih korijena, iz razloga što im Republika Hrvatska nije omogućila neograničeno pravo prvenstva u zauzimanju parkirnog prostora ili osigurala nesmetano pravo “delijama na igre nasred zemlje Srbije u međunarodno nepriznatim granicama”, zavapio je nazočan o nebrizi nacionalne nam države za izgled groba Josipa Runjanina koji se nalazi u susjednoj nam državi. Iznenađenju izazvanom ovim istupom ne bi bilo kraja, kada se po analizi njegovog svekolikog sadržaja ne bi spoznali i pravi motivi. U suprotnom bi slučajni promatrač političke nam zbilje mogao izvući zaključak da se ponekad u promišljanju baštinika lika i djela pravomoćno osuđenih ratnih zločinaca i osnivača Srpske demokratske stranke čiji je Samostalna demokratska srpska stranka univerzalni sukcesor, može naći i neka intervala lucida usmjerena ka djelanju korisnim za Republiku Hrvatsku.

Dobru inicijativu treba podržati neovisno tko ju je osmislio, te neovisno o skrivenim namjerama koje se iza brda valjaju. Međutim, uvijek je dobro upozoriti na podvale koje se iza naoko dobrih namjera skrivaju. Da se država Hrvatska treba skrbiti o svojim velikanima je neupitna obveza. Međutim, sumnja u čist obraz i čiste ruke predlagatelj inicijative rađa se uslijed iznesene tvrdnje kako je “Josip Runjanin Srbin koji je uglazbio hrvatsku himnu”.

Spor oko izjave vrlog na saborskog zastupnika nije vezan uz podsjećanje na dužnost Republike Hrvatske skrbiti se o osobama od posebnih zasluga za njezinu svekoliku kulturu i povijest. Spor se javlja oko činjenice da se osobi zaslužnoj za hrvatsku povijest nasilno želi prikrpati srpsko podrijetlo.

Josip Runjanin je po vjeri bio pravoslavac, a etnički gledano bio je Cincar. Niti su svi pravoslavci u Hrvatskoj Srbi, niti su to bili Cincari, prebjezi pred otomanskom silom koji su svoju sigurnost i dom našli u Lijepoj našoj. Pretvaranje svakog pravoslavca u etničkog Srbina nije disciplina nevažna za Republiku Hrvatsku. Od “Načrtanja” pa do danas misao vodilja ekspanzionističke srbijanske i srpske politike bila je da hrvatskog naroda nema, te da se radi o plemenu nepostojeće kulture, intelektualno impotentnom, odnosno o skupini u svemu inferiornoj te podređenoj srpstvu. Potkopavanje naših nacionalnih kulturnih vedeta, a s obzirom na njihov izvor, samo je još jedna od subverzivnih silnica usmjerenih ka rastakanju samosvojnosti i samobitnosti hrvatske nacije i čin je duhovne agresije kao nastavka netom neuspjele oružane, samo drugim sredstvima.

Faktografski tvrdnja o Josipu Runjaninu kao “Srbinu koji je uglazbio hrvatsku himnu” najblaže rečeno nije točna.

Pojašnjenja radi, a enciklopedistički gledano, Josip Runjanin hrvatski je glazbenik, amater. Po zanimanju bio je vojni časnik koji se je bavio i glazbom. Što se tiče glazbene naobrazbe J. Runjanin ju je stekao kod vojnoga kapelnika u Glini. Od instrumenata je svirao glasovir. Kao carski kadet često je zalazio u društvo ilirskih rodoljuba koji su održavali književne skupove i čitali radove ilirskih pisaca. Ondje je J. Runjanin prvi put čuo Mihanovićevu pjesmu “Horvatska domovina”.

Tijekom službe u glinskom garnizonu 1846. ili 1848., Runjanin je navodno prvi uglazbio pjesmu Antuna Mihanovića “Horvatska domovina”. O ovom podatku ne postoji suglasje kompetentnih povjesničara umjetnosti, ali takvo mišljenje se uvriježilo u drugoj polovici 19. stoljeća. U knjizi “Znameniti i zaslužni Hrvati” koja je izdana 1925. godine u Zagrebu na str. 232. stoji:
“…God. 1840. bivši kadetom u Glini ishitrio je poznatu himnu “Lijepa naša domovina” prema melodiji Donizettieve arije “O sole piu ratto” iz 3. čina opere “Lucia di Lammermoor”… “Godine 1861. ukajdio je učitelj pjevanja i organist prvostolne crkve u Zagrebu Vatroslav Lichtenegger napjev pjesme. Čim ju je Lichtenegger ukajdio i obradio za muški zbor a glazbeno društvo duhovne mladeži u Zagrebu izdalo u svojim “Sbirkama”, pjesma je postala popularnom.”

Iz iznijetoga proizlazi kako je uglazbljenje današnje hrvatske himne imalo svoju genezu. Nakon Runjaninovog uglazbljenja prvu harmonizaciju za zbor navedene pjesme načinio je vojni kapelnik Josip Wendl i adaptirao ju za vojni orkestar. Novu harmonizaciju načinio je već spomenuti učitelj glazbe V. Lichtenegger, a poslije su to činili Ivan Zajc, Jakov Gotovac i drugi. Prigodom velike izložbe Hrvatsko-slavonskoga gospodarskog društva 1891., zbog svoje iznimne popularnosti pjesma “Horvatska domovina” na natječaju je bila izabrana za hrvatsku himnu, pod naslovom “Lijepa naša domovina”. Pjesma je pod nazivom “Hrvatska himna” prvi puta izvedena prigodom otvorenja Hrvatsko-slavonske izložbe u Zagrebu, kada nijedan od autora više nije bio živ.

Uzgred rečeno, Runjanin je autor još nekoliko melodija, od kojih je osobito popularna bila “Ljubimo te naša diko”, skladana na temelju motiva arija iz Donizettijeve opere Ljubavni napitak.

Ako promatramo životopis Josipa Runjanina, iz javno objavljenih podataka proizlazi da je rođen u Vinkovcima, gdje je i kršten u pravoslavnoj crkvi Silaska Svetog Duha. Josip Runjanin cincarskog je podrijetla, od roditelja prebjega sa područja pod upravom Otomanskog carstva, koji su bili grčko istočne vjere. Školu je pohađao u Vinkovcima i Srijemskim Karlovcima, a nakon toga odlučio se za vojničko zvanje.

Josip Runjanim imao je zapaženu vojnu karijeru. Godine 1847. služio je kao kadet u 10. “Banskoj” graničarskoj pješačkoj pukovniji pod zapovjedništvom pukovnika Josipa Jelačića. U siječnju 1848. godine postao je kadet-časnički zamjenik, a u svibnju zastavnik, te u rujnu iste godine poručnik. U rujnu 1849. godine unaprijeđen je u čin natporučnika, a satnik je postao u travnju 1857. godine. Deset godina nakon toga dobiva čin bojnika, a 1871.  unaprijeđen je u čin potpukovnika i umirovljen. Poznato je kako je između 1848. i 1866. godine sudjelovao u četiri ratna pohoda u Italiji, te da se u svojoj 43-oj godini oženio kćerju umirovljenog satnika Tome Perakovića. Kao predstavnik Prve banske pukovnije ušao je 1865. godine u Hrvatski sabor. Nakon umirovljenja povukao se iz javnoga života i nakon toga živio je u Novome Sadu do smrti. Umro je 2. veljače 1878. godine, a pokopan je u Novome Sadu na pravoslavnom Uspenskom groblju.

Tko su Cincari?

S obzirom na tvrdnju da je J. Runjanin bio cincarskog podrijetla potrebnim smatram reći nekoliko riječi i o ovoj činjenici. Cincar je pučko nazivlje koje uglavnom odgovara učenomu imenu Arumunji ili Macedorumunji, a označava balkansku etničku zajednicu koja se je u manjim društvenim skupinama razasula po teritoriju Grčke, Albanije, Makedonije, Bugarske te posebice u Rumunjskoj nakon I. svjetskog rata. Podrijetlo Cincara nije precizno utvrđeno. Prema nekim teorijama oni bi bili potomci romaniziranog stanovništva Dacije koje se prije X. stoljeća preselilo na jug. Prema drugim teorijama Cincari su potomci romaniziranih balkanskih starosjedilaca. Oni govore arumunjskim narječjem rumunjskog jezika s velikim brojem posuđenica iz grčkoga, albanskoga, turskoga i slavenskih jezika balkanskih jezičnih značajki. Stoga postoje brojna narječja arumunjskoga jezika. Među urbaniziranim Cincarima na Balkanu prevladavao je grčki jezik kao jezik kulture, pa ih negdje i zovu Grkovlasima. Po vjeri Cincari pripadaju pravoslavlju.

Povijesno gledano, od bizantskih vremena dio Cincara bavio se polunomadskim stočarstvom te prijevozništvom na velike udaljenosti. Izvan stalnih staništa stanovali su u šatorima, prerađivali drvo, kožu i vunu i razmjenjivali svoje stočarske proizvode za poljodjelske. Živjeli su u proširenim patrijarhatskim obiteljima. Postupno su se raslojavali te kulturno, etnički i jezično asimilirali. Gradski stanovnici bili su ponajprije obrtnici i trgovci. Udruženi u trgovačka društva sudjelovali su u razgranatoj europskoj trgovini. Bavili su se uz to također novčarskim i bankarskim poslovima. Štedljivost je bila jednom od osnovnih cincarskih osobina, pa su bili na glasu kao škrte osobe.

Ime Cincari, ova etnička skupina dobila je od južnih Slavena, a ono se prvi put spominje 1718. Posebne su njihove skupine Kucovlasi (Karaguni) i Arvanitovlasi (Faršerioti), s osebujnim etničkim obilježjima. Zajednička prošlost Grka i Cincara (Arumunja ili Macedorumunja), pod stoljetnom osmanskom vladavinom, stvorila je simbiozu, tako da je u nekim krajevima ime Grk gotovo sinonim za Cincara. Njihovi bogati trgovci i novčari smatraju se Grcima i daju znatne svote za podizanje grčkih škola i njegovanje grčke prosvjete.

Najnapredniji njihov grad bio je Moskopolje, nekad čuveno trgovačko središte, osobito u XVIII. st., koje je povezivalo Makedoniju, Epir i Albaniju s Venecijom i Austrijom. U pol. XIX. st. bilo ih je približno 600 000, a prema službenim statistikama u Bugarskoj ih je 1926. bilo 1550, u Grčkoj 1928. 19 672, te u Jugoslaviji 1921. oko 9000, a 1948. oko 10 000, od toga u Makedoniji 9508. U Albaniji ih je donedavno bilo 15 000. Pritom valja imati na umu da se službeno najčešće nisu izjašnjavali kao pripadnici posebne etničke skupine. Nakon I. svjetskog rata izloženi su snažnoj etničkoj i kulturnoj asimilaciji u okolinama u kojima žive. Danas ih okolni narodi najčešće nazivaju Vlasima ili Arumunjima.

Zaključak:

Narod koji nema svoje pisane povijesti i kojem su mitovi ispjevani uz gusle jedino izvorište nacionalne samobitnosti, imaju nasušnu potrebu u kulturnoj domeni prisvajanja svega tuđeg. U tome ustaju ne srameći se pri tome izboru sredstava koji opravdavaju njihov cilj. To je nažalost njihova sudbina i kao takvu je treba prihvatiti.

Međutim, hrvatski problem, između mnogih, jest krajnja nebriga za svoje kulturno naslijeđe. Pogotovo je to problem kad u “visokom domu” popunjenom većinski osobama sa očito niskom razinom znanja iz opće kulture, nitko ne reagira na način koji bi ispravio činjenično krive navode, a koji su od utjecaja na predodžbu o nacionalnoj kulturi. Problem je kad vrli nam zastupnici satima raspravljaju o korici limuna ili stupnju zategnutosti vijka na kotaču, ali istovremeno ne nađu za shodno reagirati na iznesene neistine koje su od utjecaja na hrvatsku kulturu pa time i državu. Problem je kad se Sabor bavi političkom korektnošću izazvanoj brizi o spolno nedefiniranim odjevnim predmetima koje trebaju nositi mladi naraštaji ili o jalovoj političkoj inkluzivnosti manjina koje integraciju u hrvatsko društvo smatraju poželjnom otprilike kao i dobitak sarkoma, dok ih za kulturu naroda u ime kojeg obnašaju vlast nije briga. Narod ih sigurno nije birao radi djelatnog doprinosa omalovažavanju hrvatskih svetinja.

Tim više, problem postaje veći iz razloga što je njihova djelatnost putem dalekovidnice dostupna velikom krugu zainteresiranih osoba, od kojih mnogi činjenice širene putem televizije smatraju neupitnima.

Opisani nemar i propust jest nedopustiv. Stoga je doista vrijeme da se svi skupa probudimo i zahvalimo se onima koji se iz nepoznatog mi razloga nazivaju “političkom elitom” na daljnjoj suradnji. Vrijeme je da se politička kasta utemeljena na najgorem nasljeđu “demokratskog centralizma” prodrma te da se oni koji nemaju podršku birača, a na vlasti se nalaze isključivo iz razloga njezine stabilnosti koja suprotno demokratskim uzusima postaje cilj i svrha same vlasti, pošalju u ropotarnicu povijesti. Ako želimo Hrvatsku kakva je opisana u 1. članku Ustava, za navedeno nam nije preostalo previše vremena.

Autor:Dubravko Ljubić/ProjektVelebit

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Evo i dokaza kako udbini agenti koji su špijunirali Bušića i Tuđmana i dalje truju hrvatsku javnost

Objavljeno

na

Objavio

S pozicije moralne i političke superiornosti Ante Glibota dijeli lekcije hrvatskoj javnosti te grubo i primitivno napada i blati ljude, uključujući i mene, piše Ivo Lučić na Facebooku.

O njemu možemo pročitati da je bio „proljećar, politički emigrant, galerist, najprominentniji intelektualac i tome slično“. Ne piše da je bio suradnik jugoslavenske Službe državne sigurnosti (ili bezbednosti, SDS/SDB), odnosno kolokvijalno rečeno ne piše da je radio za Udbu. E pa od sada će pisati.

Javnosti dostupni dokumenti sačuvani u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu dokazuju da je Ante Glibota bio suradnik Udbe pod pseudonimom „Goran“. Špijunirao je političke emigrante uključujući Bruna Bušića koji je ubijen iste te 1978. godine kad ga je Glibota špijunirao. Glibota je špijunirao i Franju Mikulića koji je ubijen od Udbe 1983. godine.

U dokumentu SDS-a od 3. ožujka 1978. piše: „Mikulić je u razgovoru sa suradnikom ispričao da je boravio u SAD-u oko 2 mj., a da je prije 14 dana doputovao u Švedsku, gdje se sastao sa Brunom Bušićem, u povodu prikazanog filma u Švedskoj žali se da je jedan Jugoslaven koji je radio u emisiji za Jugoslovene u Švedskoj ‘Jugoslavijo dobar dan’ ukrao originalni tekst filma i sa njim pobjegao u Jugoslaviju.“

U drugom dijelu dokumenta piše: „Suradnik Goran iz SR Njemačke posjetio je 26. 2. o. g. Tuđman Franju u Zagrebu.“ Suradnik javlja da je Tuđman spomenuo kritike jugoslavenskih medija zbog iznesenih stajališta ali je rekao da „stoji iza svoje izjave“ te da neće dopustiti da ga se „živoga sahrani“.

U ‘Osobnom dnevniku’ Franje Tuđmana (Prvi dio) koji je objavio ‘Večernji list’ na stranici 388 pod datumom 26. veljače 1978. piše: „Ante G(libota) – ‘Naivac’. Priprema izložbu najboljih hrvatskih naivaca u Saarbrückenu. Tamo sreo F.(ranju) M.(ikulića) i priča da su agenti ukrali švedskoj TV prijevod teksta pa da je repriza išla s improviziranim prijevodom.“

Dakle, suradnik „Goran“ je Ante Glibota, Tuđman ga je u svom dnevniku nazvao „Naivac“ – je li stoga što je spremao izložbu naivaca, ili zato što sam Tuđman nije bio naivan i dobro je procijenio za koga Glibota radi. Tuđmana sigurno nije impresionirao slatkorječivošću niti leptir mašnom kojom liječi balkanske komplekse. Ili je to možda udbaški dress code, jer istu mašnu, na isti način oko vrata veže i njegov udbaški kolega Vinko Sindičić.

Sve komunističke političke policije koristile su slične metode kompromitacije svojih neprijatelja. Stasi, Sekuritate i Udba plasirali su preko svojih agenata informacije da neprijatelj zapravo „radi za njih, odnosno da je njihov suradnik. Ante Glibota, odnosno suradnik „Goran“ nije zaboravio davno naučene lekcije. Proteklih dana putem jednog marginalnog portala plasirao je, odnosno ponovio lažnu vijest, da sam i ja „bivši udbaš“ koji ne bi smio imati „ni pristup hrvatskom javnom sektoru“. Pri tome se pozvao na Josipa Jučevića koji je sličnu tvrdnju iz sličnih motiva i s jednakom podlošću iznio u medije prije tri i pol godine.

Preživjelim udbaškim strukturama očito smeta moj javni rad, a posebno aktualni politički angažman, kao što im je smetao i 1990-ih godina. Tada su o meni pisali u beogradskoj Politici i sličnim sarajevskim propagandnim medijima, a danas su kao gubitnici ipak spali tek na opskurne portale.

Što se pak moje biografije tiče ponovit ću još jednom. U prosincu 1990. izabran sam za zastupnika HDZ-a u Skupštini BiH, tako što sam u rodnom Ljubuškom na izborima dobio 94,5 posto glasova. Nakon toga, u svibnju 1991. prešao sam u MUP BiH. Nikada do promjene vlasti nisam radio u javnom odnosno državnom sektoru. Ja sam kao student 1987. godine od Udbe označen kao državni neprijatelj i „veza neprijateljske emigracije“. U isto vrijeme Glibota je kao suradnik „Goran“ špijunirao istu tu emigraciju i disidente u zemlji.

Glibota me po dobro uhodanoj udbaškoj metodi pokušava kompromitirati i označiti kao udbaša, što je on bio, a po svemu sudeći u nikada raspetljanoj mreži društvenih odnosa to nije ni prestao biti.

Glibota je preko svojih udbaških veza početkom devedesetih pokušao privatizirati Croatia Records. Pokazalo se da njegove zasluge ipak nisu tolike da ne bi morao vraćati kredit koji je za tu prigodu dobio, pa je ostao praznih ruku. No to je priča za neku drugu priliku.

Poslije trideset godina opet sam na listi HDZ-a, ovaj put u prvoj izbornoj jedinici u Zagrebu na četrnaestom mjestu. Nikada nisam mijenjao stranu niti stranku za razliku od kojekakvih glibota, napisao je Ivo Lučić na Facebooku.

#SigurnaHrvatska
#Lučić14

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Lipanjske zore – Istina i pokušaji krivotvorenja povijesti od strane pripadnika ARBiH

Objavljeno

na

Objavio

Ovih dana dok se obilježava obljetnica „Lipanjskih zora“, svjedoci smo još jednog od brojnih pokušaja prekrajanja povijesti u režiji bivših pripadnika Armije Republike BiH (ARBiH). Naime, Jedinstvena organizacija boraca (JOB) Stari Grad Mostar je izdala priopćenje u kojem između ostaloga kažu da su „Ogorčeni, razočarani i uvrijeđeni najnovijim pokušajima falsifikovanja historije i događaja iz juna 1992. godine kada je Grad Mostar oslobođen od srpsko-crnogorskog agresora, osjećamo se dužnima kazati stvarnu istinu, te podsjetiti i na ulogu Armije Republike Bosne i Hercegovine i Mostarskog bataljona u oslobođenju lijeve obale našeg grada.“ Nadalje kažu da „Armija RBiH i Mostarski bataljon u istoj vojnoj operaciji imali su jednako značajnu ulogu kao i ostale navedene komponente.“ Također kažu „Pitamo se i otkud nekome pravo zanemarivati ili minimizirati ulogu i zasluge pripadnika jedine legitimne vojne snage u Bosni i Hercegovini“.

Svima koji se sjećaju toga vremena u BiH i u Mostaru jasno je da se ne  „zanemaruje ili minimizira ulogu i zasluge pripadnika“ ARBiH jer ona u to vrijeme nije ni postojala. Čak ni kao pojam! Naziv ARBiH je usvojen kasnije a jedan od pokušaja krivotvorenja povijesti je i lažiranje 15. travnja 1992. kao dana formiranja ARBiH. HVO je obranio i oslobodio Mostar i lijevu obalu Neretve. Svi dokumenti iz toga razdoblja i svi povijesni izvori to potvrđuju. Navest ćemo neke činjenice.

U skladu s tada važećom odlukom Predsjedništava BiH, Oružane snage BiH su se sastojale od Hrvatskog vijeća obrane (HVO), Teritorijalne obrane BiH (TO) i pripadnika MUP-a. Od „jedine legitimne“ ARBiH tada još uvijek nije bilo ni spomena. To vrlo dobro znaju pisci ovog JOB-ovog pamfleta, ali kao i u bezbrojnim slučajevima do sada, krivotvore činjenice i prekrajaju povijest.

Pisci pamfleta također vrlo dobro znaju da je Krizni stožer općine Mostar svojom Odlukom od 29.4.1992. godine JNA proglasio neprijateljskom  i okupatorskom formacijom a istovremeno zaštitu i obranu Mostara povjerio Hrvatskom vijeću obrane. Preslik te Odluke donosimo na kraju teksta.

U Odluci se između ostaloga kaže da HVO čine pripadnici muslimanskog i hrvatskog naroda, kao i drugi narodi i narodnosti koji priznaju legalne vlasti BiH. Pored toga, kaže se da Muslimani mogu formirati svoje oružane formacije koje se stavljaju pod zapovjedništvo HVO Općinskog stožera Mostar. Takva postrojba je bila i Mostarski bataljun koji je bio i djelovao pod zapovjedništvom HVO, dok nisu izdali svoje suborce i udarili ih s leđa.

HVO je postavljenu zadaću ispunio! HVO je obranio Mostar te nizom akcija sada poznatim pod skupnim nazivom LIPANJSKE ZORE oslobodio Mostar i lijevu obalu Neretve. Tada su se dostigle crte razdvajanja koje su se uglavnom zadržale do kraja rata. U tim akcijama sudjelovala je HV, brojni Muslimani u postrojbama HVO kao i Mostarski bataljun, ali sve pod vođenjem i zapovijedanjem HVO Općinskog stožera Mostar.

Sve to vrlo dobro znaju pisci JOB pamfleta, ali nije njima do istine nego do stvaranja neke njihove „istine“ lažiranjem i krivotvorenjem povijesnih činjenica. Kao dobri učenici  Josepha Goebbelsa vode se njegovom tezom da tisuću puta ponovljena laž postaje istina. I stalno tu ponavljaju laž. Lagali su jučer u priopćenju. Lažu danas na konferenciji za medije. Lagaće i sutra. I opet. I opet.

No, na njihovu žalost to ne će promijeniti povijesnu činjenicu da je HVO obranio i oslobodio Mostar i lijevu obalu Neretve. To je lako provjeriti i potvrditi a oni za svoje tvrdnje nemaju nikakve dokumente, argumente i dokaze osim ponavljanja neistina. Isto tako je povijesna činjenica da je HVO obranio brojne gradove i krajeve od agresorske JNA i drugih formacija koje su pod jugoslavenskom zastavom i crvenom zvijezdom petokrakom progonili i ubijali građane BiH. Čudno, svjedoci smo kako nedavno u Sarajevu slave i veličaju upravo te agresorske simbole!?! Dok su se ti progoni događali, neki su zanemarili stradanja svojih sunarodnjaka i tvrdili da to nije njihov rat ili su se krili u trezoru, a HVO je stao u obranu, primio prvi udar i zaustavio agresiju, te stvorio uvjete za dalje organiziranje obrane i borbu protiv agresora i time spasio BiH od potpune okupacije.

UO HKZ TROPLET

U nastavku donosimo preslik spomenute odluke:

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Oglasi

Komentari