Pratite nas

Kako se sve krade na izborima

Objavljeno

na

Amateri šire famu o krađi i kupovini izbora. Kandidati mnogo više nego stranački aktivisti. Ali gubitničke stranke i izdajničke grupe. Najviše. Gubitnici o tome epove pjevaju a da, u stvari, ništa o svemu ne znaju. Rogobatni tajkuni u stranke se uvlače i kupuju izbore, što doprinosi općem shvaćanju krađe i kupovine. Kakva je stvarnost.

parole

Čak i u vukojebini kakva je BiH, kupovina i krađa izbora je veoma kompliciran i zahtjevan projekt. Jer uključuje mnogo ljudi i uvijek je problem da se spriječi odljev informacija.

Postoji nekoliko ustaljenih tehnologija krađe i kupovine glasova.

UPIS PREFERENCIJALA – To amateri samo tako zovu. Stvari stoje prostije. Radi se o tajnom dogovoru svih članova Biračkog odbora koji, kada se razbroje listići za stranke, svako dobije listiće svoje stranke i upisuje križiće za one stranačke kandidate za koje su dali obećanje ili dobili pare.

To nije krađa glasova između stranaka već krađa glasova unutar stranaka. Zbog ovog procesa rezultati kasne u u Općinsku Izbornu Komisiju i u SIK.

BUGARSKI VOZ –  Bugarski voz je proces u kojem je potrebno prethodno otuđiti, ukrasti, smuvati, jedan prazan glasački listić. Ili imati falsikat koji se neće uočiti, što je manje vjerojatno.

Onda se taj listić popunjava u interesu određene stranke i kandidata i daje glasaču koji ga samo ubacuje u kutiju a iznosi prazan. Prazan listić se, od strane lopovske inženjerije, opet popunjava i daje sljedećem.

I tako do zatvaranja birališta, odnosno do broja birača koje kontrolišeš. Bugarski voz je znak da neko ili stranka kontrolira određeni broj birača na biračkom mjestu.

To mogu biti razni načini kontrole, od financijskih, rodbinskih, ideoloških, interesnih do kriminalnih do prijetećih i ucjenjivačkih. Bugarski voz je tek kontrola tog procesa koji je već unaprijed obavljen. Suština krađe samo je u krađi jednog praznog listića.

LAŽNI IZVJEŠTAJ SA BIRAČKIH MJESTA – To je proces koji također podrazumijeva konsenzus svih članova Boračkog odbora. Bez obzira kakav je rezultat, u izvještaju se upisuju dogovorene i doplaćene brojke.

Bitno je da korekcija nije previše očigledna jer bi to moglo izazvati dodatno brojanje, negdje na nekom udaljenom mjestu što bi razotkrilo cijeli proces. Mada je to rizično i za više izborne instance i tome se teško pristupa.

LAŽNI IZVJEŠTAJ IZ OPĆINSKE IZBORNE KOMISIJE – To je prevelik zalogaj. Ali je moguć u malim općinama. I moguć uz vezu sa nekim u glavnom biračkom tijelu zemlje.

KUPOVINA POJEDINAČNIH GLASOVA –  To je proces od birača do birača. Pri čemu se rijetko pare daju unaprijed već se traži neki dokaz, snimak mobilnim telefonom, određena boja olovke, što će registrirati član Biračkog odbira i slično.

KUPOVINA GRUPNIH GLASOVA – To rade seoski i drugi Džambasi kojih se često zove Vođama mišljenja i drugim lirskim nadimcima. Vođa mišljenja uzima pare i garantira sto, dvjesta, trista, glasova.

U pravilu, to obećanje se ispunjava. Nitko se pretjerano ne raspituje kako se to ostvarilo ali je bitno da se zainteresirani obraćaju onima koji su već provjereni, koji garantiraju i koji za svake izbore glasove mogu prodavati drugom kupcu.

VREĆE – O tome ne treba da se razglaba. Tu je sve moguće.

GLASANjE POŠTOM – Kaos.

IZUZIMANjE OSOBNIH ISKAZNICA – Dan prije izbora pojedinci, sudionici u krađi i kupovini, pokupe osobne iskaznice od birača s određenog biračkog mjesta.

Vlasnici se neće ni pojaviti na biračkim mjestima a „glasanje” će se obaviti u ovkiru dogovora unutar Biračkog odbora. Izuzimanje osobnih iskaznica podrazumijeva neki kupoprodajni aranžman.

GROBLjANSKI GLASOVI –  Neažurni birački spiskovi i neprecizna evidencija stranačkih članova omogućuju stranci koja vlada Biračkim odborom da u svoje glasove, na preostalim listićima, ubacuje i glasove mrtvih i odseljenih.

DISPERZIVNOST BIRAČKOG ODBORA – Svaki član Biračkog odbora surađuje sa onima koji mu, u okviru stranke, nude najbolje uvjete. To znači da mogu da se glasovi prodaju unutar općine ili unutar izborne jednice.

MANIPULACIJE NA SREDIŠNJEM BROJAČKOM MJESTU – I pored prava svake stranke da akreditira posmatrače, taj proce je potpuno nekonotroliran.

PRODAJA MJESTA U BIRAČKIM ODBORIMA – Čitav niz nebitnih stranaka postoji i ide na izbore radi prodaje mjesta u biračkim odborima.

To je slabost ovdašnjeg zakonodavstva. Prodajom mjesta daju se mnoge povoljnosti i mogućnosti strankama koje su osposobljene za krađu i kupovinu. To je njihov rast akcija u biračkim odborima.

IMENOVANjE SVOJIH POSMATRAČA – Često lokalni moćnici u strankama zahtijevaju da oni, za svog kandidata i slično, postavljaju posmatrače na biračkim mjestima.

To su u pravilu blećci koji pojma nemaju i koji za neku malu paru kojom su zadovoljni, obave taj posao a da i ne znaju čemu su prisustvovali. Stranka koja to dozvoli za žaljenje je.

JOŠ BEZBROJ NAČINA – Registrirano je više od osamdeset načina krađe glasova. Ali mnogi od tih načina ovise od uvjeta u konkretnoj zemlji.

Nekoliko činjenica je bitno.

– Teško je ukrasti i kupiti toliko glasova da bi se izbori preokrenuli mimo opće volje birača. Tako su izbori samo jedna velika pijaca nakupaca i kalamara, koji, pored na stranački događajima, šatori, hrana, bine, pevaljke, majice, zastave i slično, zarađuju i na glasovima.

-Kupuju i kradu male stranke. Velike i organizirane ne. Kad počnu to da rade, već su propale.

-Kadgod kasne rezultati više od dva sata s biračkog mjesta ili iz općinske izborne komisije, u pitanju je krađa ili kupovina.

– Svako kašnjenje preliminarnih rezultata iz centralnog izbornog tijela, nakon svanuća, znak je manipulacija.

– Svaka krađa, kupovina ili bilo koja značajnija manipulacija, znak je slabosti stranaka koje sudjeluju na izborima. Znak je njihove loše organizacije ili nedovoljno opredijeljene i provjerene mreže aktivista.

– Nema borbe protiv toga. Jer to je jedna od izraslina trajnih osobina društva i ljudi.

dnevno.ba

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Gluposti

‘Pet baba’ prosvjeduje ispred Ministarstva zdravstva – ‘smeta’ im bolnica u Mostaru i Križ u Zagrebu

Objavljeno

na

Objavio

Pet prosvjednica okupilo se danas ispred Ministarstva zdravstva na Ksaveru, noseći transparente. Tamo su i policija i mnoštvo novinarskih ekipa. Zahtijevaju smjenu ministra Kujundžića, zbog, kako ističu, njegove loše politike u zdravstvu.

Tvrde da novca ima, samo se troši na krive stvari. Gordana Pasanec, organizatorica prosvjeda, istaknula je u izjavi novinarima kako traže smjenu ministra Kujundžića. Ako ne želi sam otići, tražimo premijera da zatraži njegovu izričitu ostavku. Smatramo da je on direktni krivac za propuste u organizaciji kao i tzv. reformi, izjavila je Pasanec, javlja HRT.

Kao primjer za nju besmislenog trošenja državnog novca navela je premještanje križa za dvjeto metara koje je koštalo milijun kuna. Za to se moglo kupiti pet vozila hitne pomoći. Ljuta sam na Zagreb, ljuta sam što je došlo ovako malo ljudi, istaknula je Pasanec. Iznijela je i podatak da je Hrvatska dala 39 milijuna kuna za bolnicu u Mostaru. To je druga država, prvo treba riješiti svoje probleme, a onda pomagati drugima, izjavila je Pasanec.

Danas bi prema najavama ministra Milana Kujundžića trebao biti gotov inspekcijski nalaz Ministarstva zdravstva koji će pokazati je li sustav zakazao u Zaprešiću.

Kujundžić je, nakon što je poslao inspekciju u zaprešićku, ali i županijsku Hitnu, izjavio da prema dosadašnjim rezultatima inspekcije služba nije zakazala. Ponovio je da bi u slučaju ikakvog propusta sustava odmah dao ostavku.

Zanimljivo je koliku važnost određeni mediji daju “prosvjedu” “pet baba” kojima “smeta” bolnica u Mostaru i Križ u Zagrebu..

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ante Gugo: Tek kad se suoči s vlastitom prošlošću, Srbija će vidjeti budućnost!

Objavljeno

na

Objavio

Na drugoj strani Srbi se odbijaju suočiti s istinom o postojanju koncentracijskih logora na području Srbije. Kroz te logore prošlo je više od osam tisuća branitelja Domovinskog rata i civila zarobljenih pri srpskoj okupaciji trećine hrvatskog teritorija…

Jedna novinarska pogreška koja se dogodila prije nekoliko dana podsjetila me na stvarne događaje vezane uz zločine koji su počinjeni u Hrvatskoj nakon vojno-redarstvene akcije Oluja. Naime, tjednik Nacional objavio je opširnu temu o tome kako je prije početka te akcije u Hrvatskoj bilo formirano pet posebnih stožera SIS-a (Sigurnosno informativne službe), a čija je zadaća bila nadzirati zbivanja na terenu tijekom provođenja oružanih djelovanja za oslobađanje zemlje od okupacije.

Tjednik je u tom tekstu greškom objavio moju fotografiju umjesto fotografije tadašnjeg šefa SIS-a Ante Gugića. Da nije toga možda ne bih ni primijetio taj tekst koji je jako vrijedan zbog podatka o broju prijavljenih slučajeva zločina koje su pojedinci počinili nakon Oluju.

Naime, baš na temelju tih izvješća hrvatsko pravosuđe pokrenulo je niz postupaka i donijelo više od 2800 osuđujućih presuda protiv pojedinaca koji su mislili da svojim nečasnim radnjama smiju uprljati veličanstvenu pobjedu Hrvatske vojske. Kao i uvijek u ovakvim situacijama nameće se pitanje zašto su onda razne međunarodne institucije ustrajale na tome da taj broj nije dovoljan? Je li možda bila riječ o tome da se osude samo neki kako bi se zataškala najveća nedjela. Nije bilo velikog nedjela koje je prijavljeno, a da nije istraženo. Oni koji su tvrdili ili i danas tvrde kako za zločine nakon Oluje nije bilo dovoljno odgovornosti ustrajali su i ustraju na tzv. zapovjednoj odgovornosti. Dakle, oni žele neku formalnu sudsku odluku nakon koje bi mogli reći da su zločini bili planirani kao dio etničkog čišćenja.

Takav dokaz nije uspio pronaći ni Međunarodni kazneni sud u Haagu koji je sudio hrvatskim generalima. Dapače, u konačnoj oslobađajućoj presudi generalima Gotovini i Markaču izričito se kaže kako nije postojala namjera protjerivanja stanovništva niti etničkog čišćenja i da su sve vojne akcije poduzete u skladu s običajima ratovanja.

Evo kako rezultira nepažnja u novinarstvu. Pet stranica teksta o bivšem šefu SIS-a Anti Gugiću i moja fotka.

Bijesni zbog ordena kojima je predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović ove godine odlikovala spomenute generale, srpski političari žešće su se nego ikad prije obrušili na hrvatsku proslavu Oluje. Pri tom su zaboravili na vrlo važnu činjenicu, a to je da se oni tek trebaju suočiti s vlastitom prošlošću.

Iako se na prvi trenutak može učiniti da je jako neozbiljan način na koji oni komuniciraju, a na drugoj strani moramo biti svjesni koliko je opasno to što oni rade. Njihove poruke javnost sluša i zbog funkcije koju obavljaju srbijanski državnici, mase su uvjerene kamo oni ipak iznose činjenice i ne služe se lažima koji bi čak i u nekoj opskurnoj birtiji bile smiješne.

Najbolji primjer za to je nedavni napad srbijanskog ministra vanjskih poslova Ivice Dačića koji je izvrijeđao aktualnog gradonačelnika Knina, dr. Marka Jelića. Dačić je izjavio kako je Jelić zločinac zato što je na čelu grada koji je, prema njegovim riječima, oduvijek bio srpski. Da je htio istražiti službene podatke Dačić je mogao vidjeti da u Kninu Srbi nikad nisu bili većina sve do uspostave Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, odnosno prvog oblika Jugoslavije.

I nakon toga su postali tanka većina sve do provođenja komunalne reforme šezdesetih godina prošlog stoljeća, nasilnog oduzimanja zemljišta od starosjedilaca i podjele za građevinske parcele pridošlicama iz Bukovice, Podinarja i drugih egzotičnih krajeva oko Knina.

Bez obzira na razloge zbog kojih Dačić nije htio provjeriti pravo stanje stvari, a osobno pretpostavljam kako je tradicionalna srpska uvjerenost u istinitost mitomanije koju s koljena na koljeno uporno prenose, mase su čile njegov govor, mnogi će vjerovati njegovim riječima i tako je stvoren još jedan novi mit.

Na drugoj strani Srbi se odbijaju suočiti s istinom o postojanju koncentracijskih logora na području Srbije. Kroz te logore prošlo je više od osam tisuća branitelja Domovinskog rata i civila zarobljenih pri srpskoj okupaciji trećine hrvatskog teritorija. Oko 300 osoba izravno je podleglo od premlaćivanja i raznih drugih tortura kroz koje su prolazili. Njih više od dvije tisuće umrlo je ne dočekavši razmjenu za srpske vojnike zarobljene u agresiji na Hrvatsku ili puštanje na slobodu.

Srbi i danas odbijaju priznati ono o čemu postoje dokazi čak i u obliku televizijskih snimki. Iako su braniteljske udruge logoraša nekoliko puta htjele obilježiti mjesto svog stradanja i položiti vijence tamo gdje su njihovi prijatelji stradali pod udarcima čuvara logora, srbijanske vlasti im to nikad nisu dopustile. Na drugoj strani oni bez problema u Hrvatskoj obilježavaju gdje hoće i kad hoće sva stradanja pripadnika srpskog naroda, ona stvarna i ona s prilično upitnim dokazima, o kojima je jedino svjedočanstvo njihova mitomanija koju Milorad Pupovac naziva dijaloškim sjećanjem.

Srbijanski politički vrh pokazao je priličnu nervozu zbog riječi koje je saborski zastupnik i bivši hrvatski ministar vanjskih poslova Miro Kovač uputio iz Knina s obilježavanja Dana logoraša srpskih koncentracijskih logora. Kovač je tom prilikom rekao da će Republika Hrvatska morati iskoristiti mogućnosti koje joj se pružaju u pregovorima o pristupanju Srbije Europskoj uniji i da ta država ne smije u EU prije nego se suoči s vlastitom prošlošću.

Kovač je spomenuo i odštetu onima koji su prošli kroz srpske koncentracijske logore. To je jako razljutilo beogradski politički vrh. Ne čudim se tome jer svjesni su da je Njemačka slične odštete isplaćivala i 50 godina po završetku Drugog svjetskog rata, a da su banke u Švicarskoj devedesetih godina prošlog stoljeća bile prisiljene platiti odštetu nasljednicima osoba stradalih u njemačkim koncentracijskim logorima, a kojima ranije nisu htjele predati štedne uloge i vrijednosti deponirane u sefovima pod izgovorom kako ne postoje sigurni dokazi o smrti tih osoba.

Naravno da je četrdesetak godina kasnije u svijetu prevladalo mišljenje kako je traženje smrtnog lista za nekog koga je ubio nacistički režim u koncentracijskom logoru čista besmislica i način da se izbjegne obveza. Svjesni takvih primjera iz kojih se vidi da obveza plaćanja odštete za zločine počinjene u ratovima nikad ne zastarijeva, u Srbiji su opravdano nervozni.

U Beogradu i danas bezbrižno živi Miroslav Mlinar, čovjek koji je oduvijek želio biti glumac, ali zbog nedostatka talenta to nikad nije postao. S njim je sve počelo. Mlinar je odglumio žrtvu napada nožem u mračnoj benkovačkoj uličici 19. svibnja 1990., što je izabranim zastupnicima SDS-a (Srpske demokratske stranke) bio povod za nedolazak na prvu, konstituirajuću sjednicu prvog demokratski izabranog Sabora u Hrvatskoj. Bio je to pravi početak pobune koja će završiti Olujom.

Mlinar je pravomoćno osuđen za ratne zločine počinjene u Škabrnji. Hrvatska čeka njegovo izručenje dok Srbija čeka pristup Europskoj uniji. Ovo je samo jedan od primjera. Što se nas tiče, mi možemo čekati još pedeset godina. Popustiti ne smijemo!

Ante Gugo/MojaHrvatska/VecernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari