Pratite nas

Kronika

Kako se u Hercegovini obranila Hrvatska

Objavljeno

na

Republika Hrvatska ima ustavnu obvezu vođenja brige o Hrvatima izvan domovine. Dijelu političkih elita u Lijepoj Našoj, ali i u susjednim državama smeta što Republika Hrvatska posebnu skrb iskazuje prema Hrvatima u BiH. 

Svaki put kad se dogodi neki susret čelnika hrvatskog naroda iz BiH s hrvatskim državnim vrhom ili kad netko od naših političkih dužnosnika posjeti zemlju u kojoj su i Hrvati jedan od tri konstitutivna naroda, odmah se iz naftalina izvlače obavještajno-propagandni uraci s nikad dokazanom pričom o namjeri predsjednika Tuđmana da s Miloševićem dijeli BiH.

Istini za volju, u svemu tome jedino je dokazano da Tuđman nikad nije htio dijeliti BiH. Podsjetimo se, Republika Hrvatska prva je priznala samostalnost i suverenost BiH. Tadašnji predsjednik predsjedništva BiH Alija Izetbegović dvaput je početkom 1994. godine Tuđmanu nudio podjelu BiH.

Prvi put na mirovnim pregovorima u Ženevi, a drugi put u Bad Godesbergu. Oba puta Tuđman je odbio. Pojedinosti tih događaja sa svjedočenjem aktera tih sastanaka opisao sam u svojoj knjizi “Oluja koju nismo mogli izbjeći”, a koja se preko Amazona može kupiti i u engleskom izdanju pod nazivom “In the Eye of the Storm”.  Budući da ipak postoje dokazi da Republika Hrvatska nije htjela podjelu BiH, jer međunarodno priznanje teško je osporiti kao i činjenicu da je objavljeno odmah nakon proglašenja te neovisnosti, onima koji bi svakako htjeli onemogućiti Hrvatsku u podršci svom narodu u susjednoj državi, što je predviđeno i Daytonskim mirovnim sporazumom, ostao je još jedino podatak o sudjelovanju vojnih postrojbi iz Hrvatske u ratnim operacijama u BiH.  Dobro je stoga podsjetiti se kako je sve počelo.

Za početak treba napomenuti da prema međunarodnom ratnom pravu svaka država koja je napadnuta s teritorija susjedne države ima pravo vojne intervencije do 30 kilometara u dubinu te države ako ona ne čini ništa da te napade spriječi.  BiH u prvoj polovini 1992. nije bila u stanju organizirati nikakvu obranu od velikosrpske agresije, a kamoli spriječiti napade na Republiku Hrvatske koji su svakodnevno dolazili s teritorija te države.  Kad su postrojbe JNA pokušale zauzeti dolinu Neretve i gradove Mostar i Čapljinu, te prodrijeti pravcima od Tomislavgrada od Splita, odnosno od Livna prema Splitu, bilo je jasno da se žele napraviti pravci kojima bi bila onemogućena svaki kontakt Hrvata u Hercegovini sa svojim sunarodnjacima u domovini.

Razlog za ove akcije JNA bio je u zaustavljanju tenkovske kolone kod sela Polog između Širokog Brijega i Mostara. Masovnim okupljanjem goloruki narod je 7. svibnja 1991. zaustavio tenkovsku kolonu koja je od Mostara kretala prema Kupresu s namjerom da i iz tog pravca udari prema Dalmaciji u kojoj je rat bjesnio. Dio Hrvata iz Knina već je tada bio protjeran, napadi na selo Kijevo bili su svakodnevni, zakuhavala se situacija u šibenskom i zadarskom zaleđu…  Danas se s punim pravom može reći da su Hrvati iz Hercegovine svojim okupljanjem u Prologu spasili tada nenaoružanu Hrvatsku koja nije imala nikakvu organiziranu obranu. Tenkovi su nakon nekoliko dana stajanja prošli kroz Prolog, ali u međuvremenu je i međunarodna zajednica postala zainteresirana za taj slučaj i JNA se morala obvezati da je njihove postrojbe neće krenuti u ratne operacije protiv Hrvatske.  Kad je godinu dana kasnije krenula i otvorena agresija na BiH Srbi su pokušali ovladati istočnom Hercegovinom, dolinom Neretve i gradom Mostarom. Hrvati su se samoorganizirali i iz tih prvih naoružanih odreda stvoren je HVO.

Kad je bilo jasno da je žestina napada na Mostar toliko jaka da Srbi pod svaku cijenu žele ovladati tim gradom, počela je vojna operacija koja imala za cilj oslobađanja doline Neretve i Mostara od JNA i srpskih okupatora.  Nažalost, na pojedinim područjima muslimansko stanovništvo JNA je dočekivalo kao osloboditelje, što je agresorima olakšalo posao, kao u istočnom Mostaru i nekim naseljima oko Stoca. Slično se dogodilo i u selu Omeragići kod Dervente u Posavini.  Operacija “Lipanjske zore” pokrenuta je 7. lipnja 1992. U njoj su sudjelovale postrojbe HVO-a, HV-a, MUP-a Herceg-Bosne, MUP-a RH te HOS-a. Do 26. lipnja 1992. ostvarena je većina zacrtanih ciljeva. Iz doline Neretve protjerana je JNA koja je na to područje dovukla svoje najelitnije jedinice poput niških padobranaca.

U kontekstu današnjih događaja kad se hrvatskom političkom vodstvu prigovara briga za Hrvate u BiH treba biti svjestan opisanih zbivanja. Ako tome dodamo i činjenicu da je ključni dio operacija vezanih uz oslobađanje okupiranih područja Hrvatske išao baš uz granična područja s BiH, te da je Knin oslobođen baš prodorom kroz BiH koji je počeo na Kupresu, onda je jasno koliko je važna veza između Hrvata u dvije države.  To je geostrateški i nacionalni interes koji Republika Hrvatska nikad ne smije zanemariti. Svi oni koji i danas prigovaraju prisutnost hrvatskih postrojba na teritoriju BiH zaboravljaju dvije važne stvari.

Prvo, Splitskom deklaracijom te kasnije Washingtonskim i Bečkim ugovorima između Hrvatske i BiH potvrđena je uloga hrvatskih vojnih postrojbi na teritoriju BiH kao nezamjenjivog čimbenika u slamanju velikosrpske agresije.

Drugo, da se Hrvatska nije miješala u rat u BiH, u Bihaću bi se dogodila jednaka tragedija kao i u Srebrenici.  Međutim, tvorce i izvršitelje obavještajno-propagandnog rata istina ionako nikad ne zanima. Njima je u interesu samo izazivanje nereda na političkoj sceni i oduzimanje političke energije vodstvu države kako bi se usporili kreativni i razvojni procesi. Jedino u tom kontekstu treba gledati na prigovore koji dolaze zbog političke brige Republike Hrvatske za Hrvate u BiH.

Ante Gugo: vecernji.hr

 

Široki Brijeg: 27. obljetnica zaustavljanja tenkova u Pologu (VIDEO)

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kronika

Do podizanja optužnica u medijski napuhanoj aferi SMS neće doći?

Objavljeno

na

Objavio

Općinsko državno odvjetništvo u Osijeku dovršilo je, kako neslužbeno doznaje Jutarnji list, višemjesečno istraživanje pokrenuto temeljem kaznene prijave PN USKOK-a protiv potpredsjednika Sabora i zamjenika predsjednika HDZ-a Milijana Brkića, njegova brata Joze Brkića, kuma Blaža Curića i nekadašnjeg policijskog informatičara Franje Varge u kraku famozne afere SMS, vezano za navodno nezakonito “nadziranje” četiri ženske osobe.

Iako formalna državnoodvjetnička odluka navodno još nije donesena, kako doznaje Jutarnji iz dobro upućenih izvora, do optužbe Brkića i ostalih u ovom predmetu gotovo sigurno neće doći. Naime, tvrde izvori Jutarnjeg, rezultati provedenog istraživanja nisu potkrijepili početne sumnje da su braća Brkić, Curić i Varga počinili inkriminirana kaznena djela.

Nakon što je Franjo Varga procesuiran pod optužbom za izradu lažne SMS prepiske bivšega glavnog državnog odvjetnika i osječkih sudaca za potrebe Zdravka Mamića, kao i slične prepiske za Ivicu Todorića, policija je u pretrazi njegove računalne opreme pronašla i druge zanimljive podatke, pa tako i one koji su se odnosili na SMS prepiske i e-mail korespondenciju određenih ženskih osoba.

Oštećene osobe

Na temelju tih podataka, ali i izjava samog Franje Varge u obrani koju je iznio u osnovnom predmetu, policija je provela kriminalističko istraživanje te je na koncu podnijela kaznenu prijavu nadležnom Državnom odvjetništvu u Osijeku. Tužiteljstvo je potom sredinom travnja, kako je tada priopćeno, otvorilo istraživanje protiv “četvorice hrvatskih državljana”. Istraživanje se provodilo zbog osnovane sumnje na počinjenje kaznenih djela neovlaštenog presretanja računalnih podataka, poticanja na neovlašteno presretanje računalnih podataka, pomaganja u neovlaštenom presretanju računalnih podataka i zloupotrebe naprava.

Iako ni policija niti tužiteljstvo nisu navodili identitete osumnjičenih osoba, nedvojbeno se moglo zaključiti kako Franju Vargu sumnjiče da je od lipnja 2015. do 20. rujna 2018., kada je uhićen, u Belišću i Zagrebu, na poticaj i uz pomaganje suosumnjičenih Milijana Brkića, Joze Brkića i Blaža Curića, počinio više kaznenih djela “neovlaštenog presretanja računalnih podataka, kao i zlouporabu naprava te na taj način neovlašteno pristupao sadržajima korisničkih računa oštećenih osoba da bi potom te sadržaje učinio dostupnima drugim osumnjičenima”.

Pritom su se kao oštećene osobe spominjale četiri žene u dobi od 49, 30, 42 i 31 godine. Čim su mediji počeli baratati podatkom da je jedna od oštećenih ženskih osoba bila bivša supruga Milijana Brkića, Karmen Brkić, ona se sama obratila javnosti priopćenjem u kojem je spomenute optužbe nazvala sramotnim konstrukcijama.

– Ovim obraćanjem želim demantirati neistinite i štetne medijske natpise koji svojim netočnim navodima i optužbama nanose neizmjernu štetu kako bivšem suprugu tako i čitavoj našoj obitelji. Ovim obraćanjem, od lažnih navoda i javnog sramoćenja prvenstveno želim sačuvati i zaštititi svoju djecu – navela je tada Brkićeva bivša supruga. Druga osoba čiju je korespondenciju Varga, prema optužbi, nadzirao po Brkićevu zahtjevu, radi se o načelnici jedne općine u Dalmatinskoj zagori, nije tada željela davati nikakve izjave niti komentare za Jutarnji list.

Čim je nadležno tužiteljstvo u travnju otvorilo istragu u ovom predmetu, određena je tajnost cjelokupnog istraživanja radi, kako su naveli, zaštite osobnog života oštećenica.

Izjave u korist osumnjičenih

U međuvremenu su u osječkom tužiteljstvu ispitali sve predviđene svjedoke, pa i oštećenice, a provedena su i potrebna vještačenja. Također su ispitana i četvorica osumnjičenika, među njima i Milijan Brkić, i to još početkom srpnja.

Jedna od ključnih stvari u ovom postupku bio je stav oštećenica prema inkriminiranim radnjama. Od početka se dalo naslutiti da se oštećenice, posebice Brkićeva bivša supruga, ne smatraju oštećenicama, a očito su i prilikom ispitivanja u tužiteljstvu dale iskaze koji idu u korist osumnjičenicima. Jer, primjerice, ako nekome odobrite uvid u vaše računalne podatke, onda se teško može govoriti o neovlaštenom presretanju računalnih podataka.

Osim toga, čini se da provedena vještačenja nisu potkrijepila početne sumnje da je Franjo Varga stvarno nadzirao i “skidao” SMS korespondenciju pojedinih ženskih osoba koje su bile od interesa suosumnjičenicima, nego da je možda i u ovom slučaju, kao i za potrebe Zdravka Mamića, sam “slagao” prepiske i lažirao navodnu komunikaciju.

U svakom slučaju, u osječkom tužiteljstvu, tvrde naši izvori, smatraju da nisu utvrđeni elementi spomenutih kaznenih djela koja se progone po službenoj dužnosti, nego eventualno blažih kaznenih djela, poput povrede tajnosti pisama, koji se, međutim, progone po prijedlogu oštećenih osoba. A takvih prijedloga nema, pa ne može biti ni optužbe.

Spornu prepisku u javnost je pustio Zdravko Mamić

Afera SMS buknula je u rujnu prošle godine, kada su “pukle” tajne mjere nadzora nad nekadašnjim policijskim informatičarom Franjom Vargom iz Belišća, za kojega su istražitelji sumnjali da je izradio krivotvorenu SMS prepisku između prijašnjega glavnog državnog odvjetnika Dinka Cvitana i sudaca Županijskog suda u Osijeku.

Spornu prepisku u javnost je pustio sam Zdravko Mamić na press konferenciji koju je organizirao uoči izricanja prvostupanjske presude na sudu u Osijeku za izvlačenje desetaka milijuna kuna iz GNK Dinama. Ta SMS prepiska trebala je dokazati kako Cvitan “pritišće” osječke suce da bez dokaza osude Mamića. Njegova obrana zbog toga je predlagala i odgodu izricanja presude. No, to se nije dogodilo, pa je Mamić nepravomoćno osuđen na šest i pol godina zatvora, a u međuvremenu je protiv Franje Varge podignuta optužnica za krivotvorenje.

Prema optužbi, od Mamića je za to dobio pola milijuna kuna i druge “darove” poput teretane i jacuzzija. Uz njega je optužen i Blaž Curić, kum Milijana Brkića, koji mu je, kako je Varga sam rekao istražiteljima, dojavio da je pod mjerama te ga tražio da sve uništi s računala, a posebno “ono s ljubavnicama”, piše Jutarnji.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Herceg Bosna

Zločinom nad Ivicom Stojakom započela je muslimanska agresija na Hrvate u Herceg Bosni

Objavljeno

na

Objavio

Prije 27 godina (dana 20. listopada 1992.), nakon niza pojedinačnih provokacija i ubojstava Hrvata na travničkom području, muslimani su podmuklo, iz zasjede ubili zapovjednika travničke brigade HVO-a, Ivicu Stojaka čime je označen početak otvorene agresije na hrvatske prostore u Lašvanskoj dolini i srednjoj Bosni. Ovaj podmukli zločinački čin izvršen je planski i organizirano s ciljem izazivanja oružanog sukoba s Hrvatima i snagama HVO-a s kojima su muslimani tada bili još uvijek u formalnom savezništvu protiv srpskog agresora.

Stojak je ubijen s leđa, kroz vjetrobransko staklo vozila u kojemu se nalazio, na nadzornoj točki na istočnom ulazu u Travnik, hicima u leđa što su ih iz automatskog oružja ispalili Enes Aličić, Semir Terzić zvani Tara i njihovi vojnici.

Terzić je bio jedan od zapovjednika u 7. muslimanskoj brigadi i utemeljitelj specijalne postrojbe MOS-a (Muslimanske oružane snage) u Travniku koja je imala za cilj etničko čišćenje travničkog područja od hrvatskog življa i uništenje HVO-a, a Aličić, pripadnik sedme muslimanske brigade.

Vozilo je na nadzornom punktu zaustavio Enes Aličić. Po iskazu svjedoka, poslije kraćeg razgovora sa Stojakom, on, Semir Terzić i nekolicina njihovih ljudi pucali su iz automatskog pješačkog naoružanja u automobil kojom su prilikom njega usmrtili, a teže ranili načelnika stožera travničke brigade Zvonka Gašu.

Osim ovog zločina, Terzić je odgovoran i za napad na selo Maljine-Bikoši i strijeljanje zarobljenih vojnika HVO-a i civila Hrvata (u rujnu 1993. godine), u vrijeme kada je u 306. brdskoj brigadi obnašao dužnost pomoćnika za moral i vjerska pitanja.

Poslije rata ovaj je zločinac postavljen za „sekretara Sekretarijata za obranu općine Travnik“ s činom majora tzv. Armiji BiH, a kasnije se zaposlio kao  profesor filozofije u Elči Ibrahim-pašinoj medresi u Travniku. Njegovi najbliži suradnici (među ostalima i Safet Durguti) dovođeni su u vezu s međunarodnim terorizmom, islamskim terorističkim organizacijama i istaknutim teroristima kojima je bio zabranjen ulazak u SAD.

Prema kasnije utvrđenim činjenicama i iskazima brojnih svjedoka, o ubojstvu Ivice Stojaka i svemu što se događalo vezano za taj slučaj, 30 minuta poslije zločina obaviješteni su kapetan Hasan Ribo, zapovjednik štaba Armije BiH u Travniku, Fikret Ćuskić, zapovjednik 17. krajiške brigade u Travniku kao i general Jasmin Jaganjac.

Ovaj je zločin rasplamsao do tada tinjajući oružani sukob između HVO-a i „Armije BiH“ u Travniku – jednoj od najvažnijih strateških točaka u srednjoj Bosni na koju su muslimani prebacili značajne snage.

Podsjetimo što je prethodilo tom sukobu.

Vojno-obavještajna služba Glavnog stožera HVO-a, već je 6. listopada te 1992. godine izvijestila svoju uspravnicu kako je u rajonu Travnika prije više od mjesec dana formirana posebna postrojba mudžahedina koja je u sastavu imala oko 250 ljudi. Ona je bila popunjena s naoružanjem oko 50% i sudjelovala je u borbenim djelovanjima, pa i masakru nad Hrvatima (pripadnicima HVO-a) u selu Lješće – koji je (8. listopada) na TV Sarajevo, u emisiji „Dokumenti“ prikazan kao zločin nad pripadnicima „Teritorijalne obrane Liješće“.

Pripadnici „Armije BiH“ u selu Karauli, 13. listopada su pucali na vozilo zapovjednika HVO Jajce, Stjepana Blaževića, a zabilježen je i niz pojedinačnih ubojstava čije su žrtve bili Hrvati koji su ipak nastojali održati kakvo-takvo savezništvo s muslimanima, svjesni da ovi raspolažu mnogo jačim vojnim snagama.

Padom Bosanske Posavine (početkom listopada 1992. godine) i izbjegom desetaka tisuća muslimana iz ovih područja ali i istočne Bosne koju su njihove snage gotovo bez obrane prepustile srpskom agresoru, situacija u Lašvanskoj dolini pa i cijeloj srednjoj Bosni počela se usložnjavati, ponajprije zbog masovnog priljeva muslimanskih izbjeglica koje su u hrvatskim enklavama potpuno promijenile etničku strukturu stanovništva.

U danima prije srpske okupacije Jajca – pri čemu je već polovicom listopada 1992. godine bilo posve jasno kako su se muslimani okrenuli protiv HVO-a, jer su izravno pomogli srpskom agresoru („JNA“ i „Vojska Republike Srpske“) u osvajanju ovoga grada (time što su blokirali pristup hrvatskim snagama i dostavu ratnog materijala i hrane), situacija se dalje komplicirala.

Kad je konkretno u pitanju Lašvanska dolina (pa i Travnik), treba imati u vidu da su Hrvati bili spremni na otpor daleko prije nego muslimani (koji su zahvaljujući svome političkom i vojnom vodstvu kalkulirali izbjegavajući sukobe sa Srbima), te su prvi osvojili brojna skladišta i proizvodne pogone bivše „JNA“, pa i goleme količine oružja, streljiva i zaliha goriva (nafte i benzina) što muslimanima nikako nije išlo u prilog. Oni su, naime, ultimativno tražili podjelu ratnog plijena iako u tim operacijama nisu sudjelovali, što je bio samo povod za napade. Te su jeseni 1992. godine muslimani krenuli u otvorenu agresiju na hrvatska područja, računajući da će s postrojbama HVO-a (koje su bile znatno slabije od njihovih snaga – po pitanju broja naoružanih vojnika) lakše izaći na kraj nego sa Srbima i stvoriti etnički čisto područje za svoju buduću državu.

Uvjereni kako su upravo oni „temeljni narod“ u BiH, a njihova „Armija BiH“ jedina „legalna“ i „legitimna“ oružana sila, muslimani su po potrebi mijenjali saveznike, pa čak i ratovali međusobno, da bi na kraju ispali jedine žrtve u ratu u BiH, što je gruba povijesna krivotvorina koja je producirala brojne nepravde (prije svega nekažnjavanje njihovih zločina) i posijala klice daljnjih nesporazuma čije se posljedice osjećaju i danas.

Posve je jasno i zna se kako je njihovo političko vodstvo na čelu s Alijom Izetbegovićem reagiralo na velikosrpsku agresiju prigodom napada na selo Ravno (u općini Trebinje) i njegovog razaranja i etničkog čišćenja (1. listopada 1991. godine) proglašavajući „neutralnost“ i izjavljujući: „To nije naš rat“.

Što se osvajanja hrvatskih područja tiče, oni su svoje namjere otvoreno objelodanili i na „Prvom bošnjačkom saboru“ održanom 27/28. rujna 1993. godine u Sarajevu, na kojemu se okupila njihova politička, vjerska i intelektualna elita ojačana „poslanicima“ i vojnim zapovjednicima „Armije BiH“ s terena koji u „pobjedničkom“ zanosu prijete kako će „uskoro dotući ovog slabijeg neprijatelja“ (HVO) i onda „krenuti na jačeg“ (VRS), najavljujući čak „prodor prema Jadranu“ i „oslobađanje Gruda i Neuma“ (čisto hrvatskih gradova).

(Vidi: https://www.youtube.com/watch?time_continue=17&v=Fox-AiKtGyA)

Prave nakane muslimanskog vodstva (kako političkog, tako i vojnog), došle su do punog izražaja u vrijeme njihove operacije „Neretva ’93“ (započela je 9. rujna 1993. godine – dakle, gotovo tri tjedna prije održavanja „Prvog bošnjačkog sabora“ u Sarajevu) kojom se nastojalo potpuno poraziti HVO, etnički očistiti domicilna hrvatska područja u dolini Neretve i izbiti na Jadransko more. Oni su pri tomu stupili i u savezništvo sa srpskim agresorom (snagama iz okupiranih podričja BiH i Republike Hrvatske) i tako pokušali ostvariti svoje ciljeve.

Nakon što je ovaj plan propao (jer su Hrvati svoje prostore uz velike žrtve obranili), Alija Izetbegović i njegovo vodstvo primorani su prihvatiti Washingtonski mirovni sporazum (ožujak 1994.), prekinuti agresiju i opet otpočeti suradnju s Hrvatima (pa su u jednoj fazi čak pristali i na konfederaciju s Republikom Hrvatskom), da bi se poslije rata (ne prvi put) opet okrenuli protiv njih – jedine snage koja je od početka sve činila kako bi se obranila BiH.

Naime, da se Hrvati iz Bosne i Hercegovine uz pomoć Republike Hrvatske nisu organizirali za obranu već u jesen 1991. godine, da nisu stvorili svoju Herceg Bosnu i HVO i grčevito se borili, ova bi zemlja za kratko vrijeme bila okupirana od Srba. Da Republika Hrvatska nije podržavala cjelovitu BiH, prva je priznala, pomagala vojno, humanitarno i na sve druge načine, zbrinjavala i hranila desetke tisuća muslimanskih izbjeglica, da nije utjecala na to da hrvatski narod izađe na referendum i glasuje za neovisnu BiH, Bosne i Hercegovine ne bi bilo. Da Hrvati iz BiH i Hrvatske nisu ponovno ginuli u završnim operacijama protiv srpskih snaga (nakon potpisanog Washingtonskog sprazuma u ožujku 1994. godine), Bosne i Hercegovine ne bi bilo.

Kad danas slušamo kako se u Sarajevu grubo izvrće istina i konstruira neka nova povijest ratova 90-ih, a Hrvati proglašavaju „agresorima“ i „faktorom destabilizacije“, postavlja se pitanje kako s takvim ljudima uopće graditi zajedničku državu i ima li ona budućnost.

Muslimanski agresor ubio je u srednjoj Bosni 1.606 Hrvata, od toga 121 dijete, a protjerali su oko 150.000 pripadnika ovog naroda (dok je njih barem 3 puta manje napustilo svoja ognjišta). I sve se to, pogotovu uloga „Armije BiH“ i mudžahedina u agresiji na hrvatska područja kao i njihovi masovni i krvoločni zločini, prešućuje.

Pored ostaloga, ne smiju se zanemariti činjenice kako se ratni sukob između muslimana i Hrvata odvijao na 95% područja gdje je u većini hrvatski narod, dakle, na prostorima koji su prema svim dotadašnjim mirovnim planovima međunarodne zajednice spadali u hrvatske provincije, a niti to da su Hrvati jedina strana u sukobu u BiH koja je svaki mirovni plan prihvatila – što nije bio slučaj sa Srbima i muslimanima.

Ima oni koji uporno dokazuju kako su za hrvatsko-muslimanski sukob podjednako krive i jedna i druga strana, iako argumenti govore nešto posve drugo.

Ubijanja jeste bilo na svim stranama – kao uostalom u svakom ratu na svijetu – i potpuno je jasno kako ni Hrvati u cijeloj priči nisu bez ikakve krivnje (jer su i neki od njih činili pojedinačne ekscese i zločine), ali dokazivati tezu kako su oni izazvali sukob s daleko nadmoćnijim oružanim snagama i to isključivo na svojim područjima (!) gdje su bili u potpunom okruženju (što od muslimanskih snaga što od srpskog agresora), ravno je apsurdu.

Sama tvrdnja da je najmalobrojniji (hrvatski) narod u BiH planirao i organizirao etničko čišćenje nad dva i pol puta brojnijim muslimanima (prema popisu iz 1991. godine Hrvata u BiH je bilo 17,38%, muslimana 43,47%) već je sama po sebi toliko nevjerojatna da tu nikakav komentar nije potreban, a pogledamo li tijek događaja u srednjoj Bosni i posljedice tog ratnog sukoba, istina o svemu još je očitija.

Hrvatska „šestorka“ Herceg Bosne u Den Haagu je optužena i osuđena za „udruženi zločinački pothvat“ (!?) i to usprkos svim dokazima koji to negiraju i bez ijedne činjenice koja bi takvu tezu mogla potvrditi i opravdati.

Koliki je cinizam „velikog zapadnog demokratskog svijeta“ i kakvo je njihovo shvaćanje pravde, pokazuje upravo drugostupanjska presuda u predmetu „Prlić i ostali“, kada su zadnjeg dana funkcioniranja ICTY-a (29. studenoga 2017. godine) izrečene kazne dugogodišnje robije nepravedno optuženima, pri čemu je general Slobodan Praljak pred očima cijelog svijeta oduzeo sebi život zbog nametnute stigme ratnog zločinca. Da ironija bude potpuna, u obrazloženju odluke Žalbenog vijeća oslobođen je krivnje za rušenje Staroga mosta u Mostaru, dok su Ahmići okarakterizirani kao „legitiman vojni cilj“ (iako su upravo ovi slučajevi čitava dva desetljeća bili stupovi muslimanske propagande kojom su dokazivani „agresija Hrvata“ i njihove „zločinačke namjere“ prema muslimanima).

Za zločin nad Ivicom Stojakom i 1.605 preostalih hrvatskih žrtava (većinom civila kojih je ubijeno ukupno 1.088), gotovo nitko na muslimanskoj strani nije odgovarao.

O kakvim se zločincima i zločinima radilo, dokaza je i više nego dovoljno.

Treba samo pogledati na Internetu ono što su oni i njihovi mudžahedini zabilježili kamerama u agresiji na Hrvate, pa i vezano za unutarnji muslimansko-muslimanski oružani sukob u zapadnom dijelu BiH, u kojemu, primjerice, Atif Dudaković  bez ikakve zadrške i grižnje savjesti hladnokrvno zapovijeda likvidacije svojih sunarodnjaka i paljenje njihovih kuća. (Vidi: https://kamenjar.com/alijin-vitez-krvavih-ruku-ubijao-hrvate-srbe-ali-i-svoj-narod/)

O ritualnim odsijecanjima glava, surovim masovnim masakrima, paljenjima, razaranjima i pljačkama čitavih sela, silovanjima i zvjerskim iživljavanjima Alijinih bojovnika i njihovih saveznika radikalnih islamista (mudžahedina) nad Hrvatima postoji čitava arhiva nepobitnih i autentičnih dokaza – od dokumenata do video snimaka, pa i zapisnika sa suđenja, ali pravde još uvijek nema.

Bez pune istine o prošlosti i bez pravde nema povjerenja, harmoničnih odnosa i u konačnici normalnog života među narodima u Bosni i Hercegovini.

Činjenica je to koju konačno u ovoj zemlji svi oni kojima je do nje stalo moraju shvatiti.

Video: muslimanski zločini u Lašvanskoj dolini

(https://www.youtube.com/watch?v=wf2bK9Nxink)

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari