Pratite nas

Kako se u vrijeme rata ‘igralo’ ljudskim životima

Objavljeno

na

Pišu Blaž Zgaga, Matej Šurc za index.hr,

Ekskluzivno - Knjiga koja je uzdrmala Balkan: Kako se u vrijeme rata igralo ljudskim životima

Dokumenti: U Ime države

INDEX vam u suradnji s nakladnikom Jesenski i Turk, slovenskim nakladnikom Sanje i CPNS, slovenskim centrom za istraživačko novinarstvo donosi isječke iz trilogije “U ime države” Mateja Šurca i Blaža Zgaga, novinara koji su godinama istraživali trgovinu oružjem i pratili događanja tijekom balkanskih ratova. Trilogija je nastala kao rezultat analize više od 6000 službenih  dokumenata slovenske države, s kojih je bila uklonjena oznaka povjerljivosti i mnogih intervjua s akterima. U istrazi je surađivalo osam novinara iz sedam europskih zemalja. 4. lipnja u Zagrebu u sklopu Kliofesta 2014 – festivala povijesti, od 17 do 19.30 sati u Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci održat će se tribina “Trgovina oružjem 1990-1995. Slovenija, Bosna i Hervegovina, Hrvatska”

Treća knjiga – Prvi dio: Kako je policija prodavala oružje i u Grosuplju uhvatila svoj rep

Tajna operacija približavala se vrhuncu. Ljubljanski kriminalisti su se za nju dugo pripremali. Više tjedana pratili su krijumčare oružja, koji su kamionima s aerodroma Brnik prevozili velike količine oružja te ga prodavali na balkanskim bojištima. Među kriminalce su uspjeli čak ubaciti svog čovjeka, koji je kriminaliste redovito obavještavao o njihovim namjerama. Tako su ubrzo dobili informaciju da će 4. ožujka 1992. na parkiralište ispred motela Grosuplje doći kupci s gotovinom. Dočekali su Ivana Horvata i Hasana Čengića sa suradnicima. Hrvatski državljanin Horvat kupovao je oružje za Hrvatsko vijeće obrane u Hercegovini, dok je Čengić bio glavni nabavljač oružja za Armiju BiH. Krijumčari su ispred motela čekali na dolazak praznih kamiona. Zatim su trebali zajedno otići na Brnik, gdje bi preuzeli oružje. Kriminalisti su temeljito odvagali svaki potez. S automobilima su se posakrivali uz ceste u okolici Grosuplja budno prateći promet.

Najpozorniji su bili na parkiralištu kod motela, gdje su poslali kamion i osobno vozilo s manjom skupinom policajaca u civilu, koji bi se predstavili kao kupci. Ništa nisu htjeli prepustiti slučaju i sve je bilo pod kontrolom. Odnosno, tako su barem pretpostavljali. Strpljenje se ubrzo isplatilo. Na blijedom svjetlu cestovne rasvjete nazirala se skupina mlađih muškaraca kratko podšišane kose. Za nekoliko minuta stigao je kamion, a iza njega osobni automobil. Napetost je rasla, ljudi u zasjedi susprezali su dah. Tada se na radiovezi kriminalista začula odlučna zapovijed: “Idemo, Idemo!”

Ljudi na parkiralištu nisu se ni pomaknuli, u njih su već bile uperene cijevi vatrenog oružja. Spokojnu večer zaparao je zaglušujući zvuk policijskih sirena. Okolinu su osvijetlila plava rotacijska svjetla.

“Stop, policija, pucat ćemo!” vikali su kriminalisti. Ali napadnuti se nisu smeli. Istog časa su iz kaputa izvukli svoje oružje i uperili ga u nepozvane goste. Na licima su im se unatoč hladnoći skupljale kapljice znoja. Dok su s prstima na okidačima pištolja čekali na prvi sudbonosni hitac, mogli su gotovo čuti snažno lupanje u grudima.

“Ne pucajte, i mi smo policajci!” povikao je tada jedan od onih koji su čekali na kupce. “Specijalna jedinica policije.” Napetost je malo popustila. Još nekoliko sekundi su se napeto promatrali, a onda je netko prepoznao nekoga na drugoj strani. Spustili su oružje. Olakšanje pri spoznaji da su kolege koji pripadaju istom ministarstvu ubrzo je zamijenio bijes. Najprije se čulo tiho psovanje, koje je postupno preraslo u glasnu prepirku.

“Prokletstvo. Što izvodite?”
“Zamalo smo pucali na vas.”
“Što? Vi bi nas pobili!”
“Vi ste…”
“Ne, nismo mi…”

Vikalo se naveliko, ali vođa specijalaca Igor Fink nije se dao smesti. Telefonom je nazvao svog nadređenog, Franca Kosija, koji je u međuvremenu stigao u sjedište specijalne jedinice policije. Kosi je nakon kraćeg razgovora odmah uspostavio vezu s operativno-komunikacijskim centrom Ministarstva unutarnjih poslova. Zahtijevao je da se kriminalisti smjesta povuku, upozorivši da ima ovlaštenje od ministra unutarnjih poslova Igora Bavčara.

“Mislim da smo tada imali sreće što nije došlo do pucnjave”, dva dana nakon tog događaja komentirao je Robert Rožaj, voditelj Ureda za operativu kriminalističke službe.

“Oko 21.30 telefonom me je nazvao dežurni iz Operativno-komunikacijskog centra obavijestivši me da su se ‘sudarili’ radnici POS-a OKS-a Ljubljana i pripadnici specijalne jedinice u civilu, koju je vodio Kosi. On je zahtijevao da policija povuče svoje ljude iz blizine događanja jer zbog nesporazuma može doći do…” zapisao je u izvještaju svom direktoru Darku Maveru. Sljedeće jutro, nakon neugodnog suočavanja preko oružanih cijevi, na izvanrednom sastanku u Ministarstvu unutarnjih poslova sastali su se ministrov savjetnik Franc Kosi, voditelj ljubljanskih kriminalista Srečko Lavrenčič i šef operative Robert Rožaj. Temeljito su analizirali noćno zbivanje. Utvrdili su kako je Kosi u pratnji specijalne jedinice policije te večeri predstavnicima BiH namjeravao izručiti veću količinu oružja. Lavrenčič je dvojicu kolega upoznao s time da su ljubljanski kriminalisti već dva mjeseca na tragu prodavačima oružja te da su im kao “kupca” podmetnuli svog čovjeka. Tim potezom kontrolirali su transport, pri čemu su opazili znane posrednike u trgovini oružjem.

Među njima je bio i bivši policajac Igor Fink iz Kopra. Dok se još razmišljalo o tome hoće li o zapletu nastalom između specijalaca i kriminalista obavijestiti svoje nadređene, Kosi je rekao kako su ministar Bavčar i direktor VIS-a Brejc s time već upoznati. Nekoliko godina kasnije Rožaj se sjetio kako je Kosi doduše tvrdio da je djelovao po ministrovom nalogu, ali da “vjerojatno nitko nije provjerio je li tada doista imao ministrove ovlasti”. Noćnog incidenta u Grosuplju sjećao se i tadašnji dežurni službenik specijalne jedinice policije Bojan Vašl: “Izgleda da su kriminalisti pratili specijalce, koji su čuvali kupce oružja ili vozače kamiona. Još prije toga u specijalnu jedinicu došao je Franc Kosi. Specijalac Fink ga je obavijestio o nekom praćenju, a Kosi se razljutio i počeo telefonirati”, rekao je Vašl u rujnu 1994.

Uznemirujući događaj sa sretnim završetkom spominje i kaznena prijava u slučaju Brnik. Iz nje se može razabrati da je taj događaj uistinu pripomogao sklapanju “pakta o nenapadanju” između Bavčarovog savjetnika i šefa operative kriminalističke službe.

“Kako se slični događaji ne bi ponovili, dogovorili su se da će Kosi ubuduće obavještavati Rožaja o tome na kojem pravcu i kada će djelovati, zato da on tada spriječi djelovanje kriminalističke službe”, piše u prijavi.

 


No, Bavčarov savjetnik Franc Kosi nije bio jedini koji je prodavao oružje u ime Ministarstva unutarnjih poslova. U Sigurnosno-informativnoj službi (VIS) za taj je zadatak bio zadužen savjetnik za unutarnju zaštitu Miro Predanič. Službenik je inače trebao nadzirati i provjeravati druge pripadnike tajne službe te je trebao predstavljati dobar primjer drugim pripadnicima tajne službe i uzor u poštivanju zakona, ali se po nalogu nadređenih bavio prodajom oružja.

O toj djelatnosti kriminalistima je najviše ispričao voditelj Odjela za opremu i naoružanje u zajedničkim službama MNZ-a Momčilo Slavnič. “Po nalogu ministra Igora Bavčara u rujnu ili listopadu 1991. te u veljači 1992. na svim policijskim postajama pokupili smo staro oružje. Kad smo na jesen 1992. prikupili cijelu količinu, proslijedili smo je dalje u tri dijela”, rekao je. “To je vodio službenik VIS-a Miro Predanič.” Isprva je htio sve oružje preuzeti bez potvrde, ali Slavnič to nije dopustio jer je za izdavanje oružja želio imati formalno pokriće. Tako je po Predaničevoj uputi za svaku pošiljku pripremio izdatnicu na izmišljeno poduzeće Impex d.o.o. Predanič se na sve potpisao pseudonimom Miro Križanič. Visoki službenik VIS-a oružje bi uvijek preuzimao subotom ili nedjeljom. Pri prvom preuzimanju pregledavao ga je čovjek koji je govorio srpski odnosno hrvatski. Slavnič je posvjedočio da pri ostalim predajama nije vidio tko ga je odvezao te da je prilikom treće predaje, u listopadu 1991., dio tereta morao odvojiti i označiti ga riječju “Miro”. Jesenske pošiljke bile su namijenjene Hrvatskoj, a posljednja je sredinom ožujka prodana u Bosnu i Hercegovinu.

Predanič je utržak od prodaje starog policijskog oružja izručio direktoru VIS-a Mihi Brejcu. Ministar Igor Bavčar, njegov zamjenik Milan Domadenik i Brejc su za to vrijeme nagađali tko bi u Ministarstvu sigurno čuvao gotovinu. Suglasili su se oko povjerljive osobe iz vrha Ministarstva. To je bio drugi zamjenik ministra Bogomil Brvar. “U jesen 1991. vođa nabave Milan Ovnič predložio je da iz policijskih postaja po cijeloj Sloveniji prikupimo staro oružje, prodamo ga u ‘južne’ republike, a novac potrošimo za nabavu novog oružja i druge opreme za policijske jedinice.

Ministar Bavčar se složio i tu zadaću dodijelio VIS-u”, povjerio je kriminalistima Brvar. Miha Brejc je 15. listopada 1991. u Brvarov ured u vrećici donio znatnu količinu gotovine, četiristo tisuća američkih dolara i sto dvadeset tisuća njemačkih maraka. To je bio novac koji je Predanič utržio od prodaje oružja Hrvatskoj. “Pitao sam ga što da radim s time. Njegov odgovor bio je isti: a što da ja radim s time? Novac sam do ministrovog dolaska spremio u željeznu blagajnu. Nakon pola sata obojica smo otišli kod ministra. Brejc i Bavčar su odlučili da novac evidentiram i spremim u blagajnu. Tome sam se mirne duše mogao usprotiviti, ali nisam jer sam mislio da je to moja dužnost. Ujutro smo Brejc i ja potpisali cedulju, na kojoj smo napisali koliko sam primio i koliko mi je predao. Ali novac nisam brojio”, istaknuo je Brvar. Bavčar je nakon nekog vremena najavio kako će novca biti još više. Brvar je zato svaki priljev i odljev gotovine savjesno zapisivao u posebnu bilježnicu. Od svih koji su novac donijeli ili odnijeli dosljedno je zahtijevao potpis. Tako je uspio osigurati da evidencija prodaje oružja i nabave nove opreme za policiju bude vjerodostojna. Kasnije su u Ministarstvu unutarnjih poslova podaci iz bilježnice prepisani u posebnu evidenciju prihoda i rashoda u trgovini oružjem od listopada 1991. do ožujka 1992. Sredinom studenog, mjesec dana nakon prve zarade od prodaje oružja Hrvatskoj, Brvar je Kosiju predao tristo tisuća dolara i dvadeset tisuća maraka za plaćanje pedeset od stotinu terenskih vozila Puch, koje je nabavila policija. Druga polovica automobila bila je plaćena iz proračuna. “Zapovjednik specijalne jedinice policije Vinko Beznik zahtijevao je 2. prosinca od mene šesnaest tisuća maraka, da bi nabavio opremu za svoju jedinicu. Nisam mu htio dati novac, pa je zato po njega došao ministar Igor Bavčar. Njemu sam ga dao”, nastavio je Brvar. Policijski specijalci s tim su novcem nabavili više daljinometara i uređaja za noćno promatranje te nešto streljiva. Krajem 1991.godine,poveći iznos gotovine prenio je u blagajnu direktor kriminalističke službe Darko Maver. Iz tajnog fonda kriminalista 14. prosinca 1991. donio je sedamdeset i sedam tisuća maraka. U jesen 1991. slovenski su kriminalisti trojici jugoslavenskih državljana albanske nacionalnosti zaplijenili dvanaest milijuna dinara, objasnio je. “To su bile sasvim nove novčanice. Osobno sam se pobrinuo da se spomenuta količina novca zamijeni za konvertibilnu valutu.” U proljeće je u blagajnu ministra unutarnjih poslova pristigla nova veća količina gotovine. Predanič je u BiH uspio prodati pošiljku oružja i veću količinu tkanine za uniforme. Brejc je 4. ožujka 1992. donio zbirku deviza u raznim valutama: 270 640 njemačkih maraka, 83 250 švicarskih franaka, 700 kanadskih dolara, 5500 francuskih franaka i 226 800 austrijskih šilinga. Brvar je pojasnio kako je Kosi 24. ožujka jednim dijelom te svote platio automatske puške i zaštitne jakne za policajce. U svibnju i lipnju 1992. velik dio gotovine prenesen je u tajni fond VIS-a, a kupljene su i nove policijske uniforme. Ministarstvo financija se s takvim načinom plaćanja slagalo. “Tada je u proračunu za uniforme bilo namijenjeno samo deset milijuna tolara, i u novinama smo bili svaki dan kritizirani što ne možemo kupiti nove uniforme ni policajcima na graničnim prijelazima”, sjećao se Brvar. Kad je direktor kriminalističke službe Maver u kolovozu 1992. od njega primio četrdeset tisuća maraka za posebni fond, u blagajni je ostalo još šezdeset i dvije tisuće petsto. S tom gotovinom su poslije nastali problemi jer računovotkinja novac nije htjela primiti, a izbjegavali su ga i drugi u Ministarstvu. Zato je Brvar najprije zamolio Mavera i Brejca da provjere njegovu evidenciju. Obojica su je potvrdila, a nakon odobrenja Ministarstva financija marke su prenijeli u tajni fond VIS-a. “Tako sam se 10. prosinca 1992. riješio posljednje marke. Koliko ih je po nalogu ministra s potpisima ušlo u moju blagajnu, toliko ih je s potpisima izašlo iz nje. Drugi novac u Ministarstvu unutarnjih poslova nisam nikada primio i nikada predao”, izjavio je Brvar istražnoj komisiji Državnog zbora.

Međutim, s gotovinom se zakompliciralo u svibnju 1993., kad je Franc Kosi u klagenfurtskoj banci Die Kärtner Sparkasse zatvorio tajni račun pod šifrom Dragica. S tog je računa u Ministarstvo unutarnjih poslova prenio nešto više od tristo tisuća dolara, što je ostalo od neuspjele kupnje talijanskih pištolja Beretta. Tako je Kosi na stol državnog tajnika bacio kovčeg u kojem je bio trideset i jedan svežanj po stotinu novčanica od sto dolara, i još trideset i sedam novčanica jednake vrijednosti.

Kosi je izvijestio Brvara kako nakon te predaje novca u inozemstvu nije ostao više nijedan tajni devizni račun na kojem bi Ministarstvo unutarnjih poslova, koliko on zna, imalo bilo kakva devizna sredstva. Tu tvrdnju je dopunio: “Devizni račun u inozemstvu bio je čitavo vrijeme tajan i nikada nije bio povezan s MNZ-om.” Ministarstvo unutarnjih poslova tada je vodio Ivan Bizjak. Novac iz Klagenfurta spremljen je u blagajnu Ministarstva. No, u Štefanovoj ulici red, zakone i propise poštivali su u mnogo većoj mjeri nego što je to bio slučaj u Ministarstvu obrane. U rujnu 1993. glavna računovotkinja Ministarstva Helena Radisavljevič zabrinuto je pisala ministru Bizjaku o tome da je u blagajni velika količina gotovine te da nije jasno što da se radi s njom. “Devize su navodno pohranjene s vašim znanjem. Zato vas molim da mi čim prije priopćite na koji račun ih treba uplatiti jer je neevidentiranje primljenih sredstava protuzakonito”, upozorila je. Kasnije se tim pitanjem bavila posebna Vladina Komisija za nadzor nad radom tajnih službi.

Poslovanje s gotovinom priznao je i direktor VIS-a Miha Brejc. “Ja osobno novac sam uvijek primao od Mire Predaniča ili Janeza Pibera. Uručio bih ga Bogomilu Brvaru, ili bih ga od njega preuzimao. Nikad ga nisam brojio jer sam u njega imao povjerenje. Imao je posebnu bilježnicu u koju je upisivao pojedinačne iznose”, rekao je istražiteljima. Nasuprot prodaji policijskog oružja, koja je dobro dokumentirana, neki su poslovi pripadnika civilne tajne službe i danas obavijeni velom tajne. Tako Brejc nikad nije objasnio zašto su krajem 1991. godine vodeći službenici VIS-a nekim brodovima dozvolili uplovljavanje u luku Kopar, i to mimo znanja ministra obrane. Međutim, u svemu tome bitno je da službenici Ministarstva unutarnjih poslova niti točnim evidencijama ne mogu izbjeći odgovornost za kršenje zakona. Tereti ih i činjenica da se nisu ozbiljnije prihvatili progona najvećih trgovaca oružjem. Nezakonite poslove počeli su, naime, istraživati tek nakon sastanka državnog vrha, na kojem je 6. siječnja 1993. odlučeno da se u Sloveniji zabrane svi oblici trgovanja oružjem. Predsjednik Vlade Janez Drnovšek nikad nije bio naklonjen zahtjevima da se temeljito pretraži i jednom za svagda zatvori tamno poglavlje o trgovini oružjem. Djelomični odgovor na pitanje zašto je imao takav stav otkrio je sektor za borbu protiv terorizma VIS-a. Naime, u jesen 1992. u svom je izvještaju utvrdio kako Drnovšekov tjelohranitelj i vozač Anton Koščak “održava veze s pojedincima umiješanim u trgovinu oružjem”. VIS je do podataka o Koščakovoj ulozi i suradnji s bivšim policijskim specijalcem Igorom Finkom došao prilikom praćenja posrednika Ivana Horvata. “Glavnu riječ imao je Franc Kosi. U prvi plan je postavljao Koščaka i Finka, a on sam ostajao je u pozadini”, zapisali su stručnjaci sektora za borbu protiv terorizma. Drnovšekov tjelesni čuvar bio je spomenut i u vezi s glavnim kupcem oružja za bošnjačku vojsku, Hasanom Čengićem. “Koščakovo imovinsko stanje nije u skladu s njegovim redovnim primanjima, što otvara mogućnost da dio njegovih financijskih sredstava proizlazi iz poslova s oružjem”, istaknuli su u VIS-u. Samovoljni Koščak je nezakonitim radnjama ljutio i svog nadređenog, direktora Ureda za sigurnost i zaštitu (Urad za varnost in zaščito, UVZ) Antona Pozveka. Ovaj je Drnovšeku čak dva puta predložio dokaze o nepravilnostima koje je počinio Koščak, ali predsjednik Vlade nije ništa poduzeo. Pozvek je zatim pokrenuo disciplinski postupak izrekavši mu krajem 1992. mjeru uvjetnog prestanka radnog odnosa na deset mjeseci. Ali kako je Koščak nastavio s kršenjima, početkom 1993. dobio je otkaz u UVZ-u. Tri dana kasnije, posredovao je ministar Igor Bavčar, donijevši odluku o administrativnom umirovljenju pripadnika Drnovšekovog osiguranja. Anton Koščak se kasnije zaposlio u Slovenskoj obavještajno-sigurnosnoj agenciji (Slovenska obveščevalno-varnostna agencija, Sova), a nedugo nakon toga, u toj se službi pojavilo i ime njegovog bivšeg pajdaša Igora Finka. Franc Kosi se službeno umirovio 31. ožujka 1992., ali je oružje prodavao još najmanje do 12. svibnja 1992. Nije se smirio ni kao umirovljenik. Između ostalog, bavio se utjerivanjem duga bosanske vlade za nabavku zaštitnih jakni u iznosu od 424 108 američkih dolara. To je izložio u čuvenom “sarajevskom pismu”, što ga je 16. srpnja 1993. uputio predsjedniku Vlade Bosne i Hercegovine Mili Akmadžiću. U njemu je opisao očajne molbe za pomoć koje su nakon izbijanja rata stizale iz Sarajeva. Još ga je 8. travnja 1992. ministar unutarnjih poslova BiH Alija Delimustafić preko telefona pitao je li moguće pribaviti bilo koju vojnu opremu. Sljedećeg dana nazvala je kći predsjednika Alije Izetbegovića, koja je vodila njegov kabinet: “Trebamo hitnu pomoć u opremi. Pošaljite nam sve što možete. Rat je i sve trebamo hitno!” Kao što je Kosi zapisao, tjedan dana poslije su se dogovorili da se iz Slovenije u BiH pošalje veći broj zaštitnih jakni jer bošnjački borci bez njih nisu htjeli otići u borbu. “U petak, 17. travnja 1992., poslali smo pošiljku najkvalitetnije opreme – zaštitnih jakni s pločama. Osobno sam pratio opremu do granice. Bili smo obaviješteni da je stigla na cilj”, naglasio je Bavčarov savjetnik. Zatim je došlo do problema s plaćanjem. Za izvršavanje financijskih obaveza Delimustafić je ovlastio zamjenika generalnog direktora sarajevske banke Fadila Đozu. Međutim, Đozo se usprkos dogovoru nije pojavio s novcem, a nekoliko mjeseci kasnije umro je od posljedica atentata na Igmanu.

Kad je iz kabineta predsjednika Izetbegovića ponovo bila upućena molba za pomoć, Kosi je bosanske kupce podsjetio da nisu platili zaštitne jakne. Ministar unutarnjih poslova mu je zajamčio da će račun platiti krizni štab Hrvatske za pomoć BiH. Međutim, uzalud se čekalo na plaćanje. Neplaćen je ostao i “račun za materijal poslan braniteljima Sarajeva”, koji je Kosi poslao hrvatskom ministru financija Jozi Martinoviću.

Pola godina kasnije, 1. studenog 1992., u zagrebačkom hotelu Intercontinental sastali su se ministar unutarnjih poslova BiH Alija Delimustafić, hrvatski ministar financija Jozo Martinović i Franc Kosi. Dogovorili su se da će račun u iznosu od 424 108 dolara za dva dana namiriti Martinović, ali se to nije dogodilo. Hrvatski ministar nakon sastanka Kosiju više nije bio dostupan, na njegove telefonske pozive nije odgovarao, a izgubio se i kontakt s Delimustafićem. No, kad je Kosi u spomenutom pismu nagađao nisu li ga možda Delimustafić i Đozo prevarili, učinio je pogrešku. Naime, zamolio je predsjednika Vlade BiH da država uplati traženo dugovanje na račun pod šifrom Dragica u klagenfurtskoj banci Kärnten Sparkasse. Time je Bavčarov savjetnik stavio na kocku svoju vjerodostojnost jer je već dva mjeseca prije toga pisma zamjeniku ministra unutarnjih poslova Bogomilu Brvaru priopćio kako je tajni račun u Klagenfurtu – zatvoren. Nitko nikada nije objasnio je li bio vraćen dug za zaštitne jakne. Iako je Kosi zbog sigurnosti pismo Akmadžiću poslao iz Austrije, Vladini su se krugovi u BiH pobrinuli da poslije dođe u javnost. Time su njega i njegovog bivšeg šefa Bavčara doveli u nezgodnu situaciju. Franc Kosi se ubrzo nakon toga povukao u izolaciju i ostao do danas nedostupan za pitanja o tadašnjim poslovima. Na zadnjoj sjednici Madonove istražne komisije, 5. travnja 1995., pojavio se u Državnom zboru kao svjedok. U dramatičnom se nastupu ispovjedio: “Netko mi prijeti da će mi kćerku staru dvadeset i jedan mjesec politi kiselinom ako ne budem ‘poslušan’. Spreman sam na sve, sa trideset i pet godina imam samo to dijete i čovjek koji mi prijeti vrlo dobro zna gdje me može povrijediti.” No, tu još nije bio kraj priče o zaštitnim jaknama i bosanskom dugu. Kosi je u pismu premijeru BiH u srpnju 1993. doduše tvrdio kako su poslane kvalitetne zaštitne jakne, ali je petnaest mjeseci kasnije slovenskim kriminalistima priznao da to nije bilo istina. “Dobavljač iz inozemstva je znao da je roba namijenjena BiH, ali to u dokumentima nije bilo navedeno. Znam to da su jakne bile stare, s isteklim rokom trajanja, i dobavljač je tada na njih dao šivati nove etikete.”

I tako se u vrijeme rata igralo ljudskim životima.

index.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Bernardića ne ruše partijski drugovi nego YUTA

Objavljeno

na

Objavio

Ne ruše Davora Bernardića partijski aktivisti, svi ti “hajdaši i dončići” redom i na preskok usijane boljševičke glave, “ušutkani stazići i drčni marasi”, “krezubi Arsen Bauk i Slovenac Obersnel” – nije riječ o partijskim frakcijskim sukobima niti ga u tom žalosnom igrokazu doista brani partijski brončani odljevak Zlatko Komadina.

I Rajko Ostojić je posve mala i nevažna faca iz sjene koja čak i pod političkim reflektorima izgleda jadno i nemoćno. Sve je to samo smišljena predstava s hrpom jadnika na jednoj ili drugoj strani u režiji i po scenariju pravih partijskih tajkuna, onih što udbinim novcem na inozemnnim računima doista upravljaju SDP-om, a za vrijeme Ivice Račana i Zorana Milanovića uz svesrdnu potčinjenost Stjepana Mesića i Ive Josipovića bili su potvrdili svoj status gospodara Hrvatske. Ni pod Andrejom Plenkovićem im uopće ne ide tako loše.

Vladarima partijskog novca, izvučenog u vrijeme bivše države na inozemne račune, se u studenom 2016. dogodio Davor Bernardić i od tada ga pokušavaju srušiti. Zadaću je dobio gubitnik unutarpatijskih izbora čuveni ljubitelj Sutjeske i Tjentišta, Ranko Ostojić, ali bez većih uspjeha.

No nije Bero prvi takav slučaj; Partiji se prije toliko godina, točnije u lipnju 2007., dogodio i Zoran Milanović, ali je Partija uspjela Zokiju podmetnuti Ranka Ostojića za Ministra unutarnjih pitanja i potpredsjednika Partije i Slavka Linića za ministra finacija – a njih dvojica dobro su upućeni u „partijsku omertu“ o novcu, partijskom novcu na inozemnim računima. Izborna unutarstranačka demokracija dvaput je uzastopce dovela na čelo Partije ljude koji nisu bili dio zločinačke udbaške organizacije poznate pod imenom YUTA i upaljen je crveni (nego kakav) partijski alarm.

Na Beru se otvoreno i žestoko okomila YUTA, organizirana zločinačka organizacija Titine Jugoslavije, svi oni koji su partijskim novcem, tj. državnom pljačkom na računima off-shore kompanija sklanjali velike sume novca. Procjenjuje se svake godine na račune takvih off-shore kompanja sklanjalo deset posto BDP bivše Jugoslavije, i tako godinama. Riječ je o desecima milijarda ondašnjih US dolara. To je novac od državnog šverca droge: heroina i konoplje (Alkaloid Skopje i Droga Portorož), šverca naoružanja Nesvrstanima preko raznoraznih „Genexa“, „Inexa“, „Jugometala“, „Astre“ slovenskog „Smelta“ „Privredne banke“ a velikim velikim djelom i kroz INA-u. Zato velika povika na MOL, jer INA više nije partijska “kasica-prasica”.

U tom „poslu“ sudjelovala su i jugoslavenska, tj. hrvatska brodogradilišta, s tim su poslom ispumpavanja novca nastavila i u samostalnoj Republici Hrvatskoj. To je razlog zašto Danko Končar želi biti strateški partner Uljanika i 3. maja – želi uništiti dokumente takvog načina „poslovanja“.

YUTA je tim novcem krenula u privatizaciju najvrednije hrvatske imovine bilo da se radi o tvrtkama ili nekretninama ili hrvatskim bankama. Bezvrijedni dio privatizacije, onaj oslonjen na poslovanje s SSSR-om, ostavili su HDZ-ovim novopečenim tajkunima. Tipičan primjer je razvikani Miroslav Kutle, a sve s namjerom da bi se ljevičarski mediji mogli iživljavati na lošoj hrvatskoj privatizaciji i pretvorbi, i za to prozivati HDZ i Franja Tuđmana. YUTA-in novac na inozemnim računima netaknut je preživio Domovinski rat. Bitna sastavnica YUTA-e je i HRT, uvijek Radio televizija Zagreb, i danas partijski bastion, predvodnik ljevičarsko-komunističkih medija.

Lista „odabranih i zakletih“, jamaca tvrdog partijskog kontinuiteta nije dugačka, uvijek je to bila mala skupina, ali se svodi na provjerene „skojevce“ drugog naraštaja, generalske sinove i na nekolicinu udbaško-partijskih osoba od najvećeg povjerenja.

Sve su to poznata javna imena pripadnika “duboke države” koja se u privatizaciji i hrvatskim vladama sa svojim mrežama pouzdanika pojavljuju od samog početka suverene i samostalne Republike Hrvatske, zapravo koju godinu prije – od Markovićeve privatizacije: Goran Štrok, Emil Tedesci, Vanja Špiljak, Davor Štern, Anto Nobilo, Slavko Linić, Danko Končar, Franjo Gregurić… neizostavni Božo Prka i Franjo Luković, i da se ne nabraja. Njihove su banke, ministarstva, uprave, a nakon privatizacije i najzdraviji komadi hrvatskog gospodarstva.

Naravno tu je i politički i imovinski vlasnik Istre i Končarov lokalni zakrilnik, Ivan Jakovčić, koji upravo gostuje kao predavač na „Međunarodnom institutu za bliskoistočne i balkanske studije“ (IFIMES) u Ljubljani s temom „Zapadni Balkan i europske integracije“. On kao iskusni europski parlamentarac tlapit će o zapadnom Balkanu, ali o svom položaju „don Jakovcicha“ u kriminalnoj organizaciji IDS-a vjerojatno neće spomenuti.

YUTA je neprikosnoveni gospodari situacije u SDP-u, po njenom je nalogu Milorad Pupovac shvatio da je najbolje vezati konja tamo gdje ti gazda kaže. U tom kontekstu treba promatrati i kooptiranje HNS-a u Plenkovićevu vladu, jer nije bila u pitanju izdaja dotadašnjeg koalicijskog partnera nego je iz YUTA-e stigao takav naputak.

Zato nije bilo dovoljno pustiti niz vodu Davora Bernardića; samo ga sramotno umočiti u katram i uvaljati u perje, već ga je trebalo onako zaplotinički, komunistički smjeniti i SDP prepustiti provjerenom kadru kontinuiteta, streljnikovu poput Ranka Ostojića, koji je čovjek YUTA-ina povjerenja i kontinuiteta. Ili pak ostatke partijskih ostataka predati klaunovima poput Gordana Marasa i SDP prepustiti povijesti?

Partijski novac je već dobro opran i još bolje sklonjen, tragovi udbaškog novca pometeni i staru majku Partiju treba pospremiti u ropotarnicu prošlosti, jer im ovako „demokratiziranog“ unutarpartijskog izbora ne jamči kontinuitet. Mogao bi se Partiji u budućnosti dogoditi neki novi Bero. Jer Davor Bernardić sigurno nije ništa znao o milijardskim količinama kuvajtskih dinara sklonjenih u Jugoslaviji na pranje nakon invazije Iraka na Kuvajt u kolovozu 1990. kao ni o tiskanju kuvajtskih dinara na Topčidaru originalnim klišejima iz Kuvajtske emisione banke. To je tada bila YUTA-ina operacija pod vodstvom Anta Markovića, tada predsjednika SIV-a, i njegove desne ruke Budimira Lončara. Davor Bernardić je, istina, na čelu Partije, ali nije bio niti je do sada upućen u bitne stvari i zato je postao i te kako opasan.

Na hrvatsku političku scenu došle su nove kulise kao mogući zakrilnici starih grijehova. Umjesto prije popularnih yugohrvata, npr. HNS-a i „reformiranih“ HDZ-ovaca, sada u glavnoj ulozi na hrvatskoj političkoj sceni nastupaju eurohrvati. To je razlog zašto u Hrvatskoj (i svim bivšim republikama) nije učinjena lustracija, jer bi YUTA i njezini pouzdanici bili maknuti s javnog prostora i ne bi mogli držati Republiku Hrvatsku kao taoca svojih osobnih planova.

Davora Bernardića se pokušava smjeniti kako bi prestala pitanja ne samo gdje je udbaško-partijski novac na inozemnim računima i tko je njegov ključar, nego gdje je partijsko zlato te kako je završila i u čijim je rukama ogromna partijska imovina, ovdje u Hrvatskoj?

Jugoslavija je na neki način napravila sukcesiju s bivšim republikama a danas suverenim državama, ali YUTA kao jugoslavenska krim-tvorevina nije između sebe napravila sukcesiju, isto kao ni Partija. Drugovi se još nisu dokraja dogovorili, čekaju tzv. regijon.

U Sloveniji kompletno gospodarstvo, pogotovo onaj „uspješno“ privatizirani dio, kontrolira YUTA, na njenom je čelu Milan Kučan. YUTA-ni pouzdanici iz svih bivših republika nisu definitivno podijelili plijen, drže se one da „vrana vrani ne kopa oči“ i odgađaju osjećajući uzajamnu privrženost i zajedništvo u kriminalu. Nadaju se da bi koroz tzv. regijon obnovili svoje stare aktivnosti i ojačali negdašnju mrežu.

SDP, HNS i HDZ svojim postupcima često pokažu da su zapravo spojne posude, pogotovo od dolaska na stranačku i državnu vlast Andreja Plenkovića. Pod nadzorom YUTA-e bratstvo i jedinstvo partijskih političkih opcija, koje pod izlikom „Bruxelles tako traži“, želi drmati hrvatskom dogovornom ekonomijom, naravno po uvjetom da su upravo oni ti koji kontroliraju i dogovaraju cijeli sustav dogovorene ekonomije. To je razlog zašto u Hrvatskoj nema pravih privatnih investicija (bez državnih jamstva) – jednostavno se ne uklapaju u dogovornu ekonomiju i zato dolazak inozemnog suverenog privatnog kapitala hrvatska država na svaki način opstruira. Na isti je način lakše pritisnuti hrvatskog reprezentativca Dejana Lovrena, nego pravosuđu dati nalog da se ozbiljno pozabavi srpsko-srbijanskim zločinima za vrijeme Domovinskog rata.

Na koncu, nije Davor Brnardić nikakav političar od formata, čak ni za ovu „čaršijsku“ Hrvatsku i urušeni SDP, ali nije se dao i ne želi se podvrgnuti pritiscima YUTA-e. I to je njegov jedini i najveći “grijeh”. Bero nije pristajao na krstarenje atraktivnom, četrdeset matara dugačkom, jahtom „Follow me 5“ stalno vezanoj u riječkoj luci: YUTA-inom jahtom koja se vodi na ime Herberta Palfingera, ali su se neki SDP-ovi ministri i ugledni „simpatizeri“ godinama izmjenjivali kao njezini gosti.

L. C./HRsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Vijesti

Pupovac u NU2: ‘Lojalnost se najviše iskušava u kriznim vremenima’

Objavljeno

na

Objavio

Gost emisije “Nedjeljom u dva” je predsjednik Samostalne demokratske srpske stranke Milorad Pupovac.

Upitan da kaže što je za njega patriotizam – rekao je da “ima različitih definicija. I različitih situacija. Ovisno o povijesnim procesima u kojima se nalazi nacionalna zajednica, državna”, smatra.

“Mislim da je nama u Hrvatskoj jako dugo nakon prestanka rata primarno jačanje ustavnog partiotizma, poštivanje vlastitog Ustava, njegovih vrijednosti, pravila, zakona koji iz njega proizlaze, uzusa koje ljudi trebaju slijediti i kad ne znaju sasvim što piše u Ustavu i zakonu ali smo naslijedili od starijih i od predaka bez obzira kroz koji sistem prolazili – neki sistem koji možemo u cjelini nazvati Ustavnim patriotizmom koji se u ratnim, kriznim vremenima može poremetiti, može nestati, može ga se zamijeniti nekom drugom vrstom patriotizma, koja baš i ne mora biti, u najboljem smislu te riječi, pravi, istinski patriotizam koji uključuje sve, koji mogu svi slijediti, i koji sve obavezuje i nema jednih koji mogu reći da su više, a drugi da su manje”, rekao je.

Na pitanje smeta li ga što svako malo, jednom dijelu javnosti, teba dokazivati svoju lojalnost zajednici u kojoj živi, odnosno državi u kojoj živi – odgovorio je da nema tu potrebu. “Lojalnost se najviše iskušava u kriznim vremenima. Za ljude koji žive u nekoj zajednici, sredini, koja vremena ih stavljaju na kušnju, kojima mogu ostati bez dobrog dijela svojih sunarodnjaka, kao što sam ja ostao. Ostati bez svojim zavičaja, kao što su mnogi ljudi ostali i Hrvati i Srbi – s tim da Srbi s manje šanse da ih obnove. Mogu se neprestano suočavati s optužbama da zato što tražiš da svi ljudi budu jednaki pred zakonom i Ustavom, da ne budu diskriminirani. Da ih se ne gleda kao razbojnike i izdajnike zato što su drugačije vjere i nacije iako ničim nisu napravili ništa što bi narušilo osnovna pravila patriotskog ponašanja. Ili obrnuto bilo u ratu ili miru. Dakle, za mene je lojalnost – lojalnost prema prijatelju, susjedu, kolegi na poslu. Za mene je lojalnost prema vrijednostima za koje znam da ih slijede ljudi koje možda nikad neću sresti, ali o kojima ovisi kako će se ti ljudi sresti sa drugim ljudima. Za mene je lojalnost osjećaj sigurnosti kod svih onih koji žive u ovom slučaju u našoj zemlji Hrvatskoj. Da će se susretati s ljudima koji prema njima neće imati loše raspoloženje niti namjere ili na bilo koji način izdati pravila prema kojima živimo ili trebamo živjeti”, istaknuo je.

“Ispod časti mi je da pomislim da bih ja sad trebao nabrajati što sam sve smatrao da trebam učiniti za zemlju u kojoj živim i za narod kojem pripadam. Jer je to bio moj motiv življenja. Moj osjećaj lojalnosti prema ljudima s kojima sam radio, koji su me odgajali. Prema mojoj rodbini i jedne i druge nacionalnosti. Prema mojem razumijevanju dobra i budućnosti zemlje u kojoj živim. A to što postoje ljudi koji olako ili iz zlopromišljenosti ili osmišljene strategije druge ljude i druge grupe prozivaju nelojalnim, neprijateljima – samo zato što su Srbi, Židovi, socijaldemokrati ili socijalisti, ili liberali. To je pokazatelj građanske nelojalnosti i ustavne nelojalnosti onih koji to rade. A ne mene. Ne onih koji su liberali”, rekao je.

“Postoje ljudi koji misle da ako imaš državu, ako imaš javnost, moć, policiju, državno odvjetništvo, medije. Možeš sve proglašavati neistinom. Možeš proglašavati istinom i ono što je daleko od istine. To neće daleko doći. To nije povijest”, rekao je.

“A oni koji misle da će izbrisati iz sjećanja ono što se moralo događati ljudima koji su ostajali bez posla, stanova ili radeći na poslu dobivali su poruke da su ostali bez stanova. Ti ljudi danas, kao i ja, unatoč tom iskustvu ne smatraju da se ne trebaju boriti za svoju zemlju, niti da trebaju biti manje ustavni patrioti od naših sugrađana koji su hrvatske nacionalnosti, koji su iz drugih sredina, morali bježati sa svojim vrećicama iz svojih domova koji su nakon toga bili porušeni”, kazao je.

Zamoljen da komentira svoju reakciju na nedavni Vučićev govor, odogovorio je pitanjem. “Jeste li vi mene ikada čuli da nazivam Hrvatsku ustaškom državom? Jeste li ikada čuli ili vidjeli da sam uspoređivao Hrvatsku od 1990. na ovamo s bilo kojom nacističkom, fašističkom tvorevinom? Ja sam se prema Vučičevom govoru vrlo jasno odredio. Da ste pročitali moju izjavu, koju sam dao nakon što se napad na mene smirio, onda bi vidjeli da sam dao izjavu”, naglasio je.

“Kada bismo mi u Hrvatskoj imali drugačiji odnos prema činjenici da je iz Hrvatske protjerano 250 -300 tisuća Srba za vrijeme rata, onda bi svaki moj odgovor na tu vrstu stvari bio puno jednostavniji. Ovako kad se mi pravimo da se to nije dogodilo, kao da nije istina da se to dogodilo. Ili ako se dogodilo, onda je to samo krivicom tih ljudi koji su morali otići. Onda bi moj odgovor bio sasvim jednostavan. Ovako kad imate egzodus od kojeg se srpska zajednica u Hrvatskoj nikada neće oporaviti, i kad znam sve što znam zašto je do toga došlo. I tko je sve iskazivao želje da do toga dođe, kroz razgovore koje sam imao tijekom godina svog političkog djelovanja onda biste trebali razumijeti da ja nisam u istoj poziciji kao netko tko nema isto to iskustvo i to znanje”, istaknuo je.

“Ja nisam rekao i ne bih rekao to što je predsednik Vučić kazao”, istaknuo je Pupovac. “Za tu činjenicu što su Srbi morali otići iz Hrvatske krivci i odgovorni nisu samo na jednoj strani. I to samo stvar čini dodatno kompleksnijom”, naglasio je.

“I treću stvar koju želim reći – nakon što sam sudjelovao u jednoj haškoj konferenciji u jesen 1991. o mogućem spašavanju Srba u Hrvatskoj kao pretpostavka međunarodnog priznanja Hrvatske, vratio sam se i zatekla me vijest o masovnom ubojstvu Srba u Gospiću. Pozvani da dođu sa svojih poslova koje su radili drugdje. I kad su se vratili bili su pobijeni. I kad sam digao glas protiv toga, bio sam proglašen neprijateljem broj 1”, rekao je.

“Kad se vratim iz Bačke Palanke s osjećajem prema pijetetu ljudi za zločine za koje dan danas nitko nije odgovarao, osim možda jedne osobe i kada čujem riječi za koje znam da se Hrvatsku ne može optužiti. Može se optužiti neku politiku u Hrvatskoj, neku grupaciju u Hrvatskoj, ali Hrvatska svakako ne. To znači kolektivno pripisivanje krivice. Ja to dobro znam jer živim u ovoj zemlji. I radim s ljudima koji se bore protiv toga da se ne događa ono što se događa u zadnje vrijeme”, kazao je.

“Hrvatska i Srbija moraju prekinuti rat oko pitanja izbjeglica, manjina, oko pitanja ratnoga naslijeđa. Moraju se vratiti u razgovor. I oko ratnih zločina i oko ostvarivanja prava manjina, i oko prava izbjeglica. Optužbe kao što su ove – neće tome doprinijeti. Samo će povrijediti jednu stranu. Djelovanje te vrste može biti samo manipulativno kada je posrijedi izbjegličko stradanje, a ne i stvarno rješenje za probleme koji još uvijek postoje među izbjeglicima i ne stvarno rješenje za odnose između Hrvatske i Srbije”, smatra.

Ustrajavanjem na pitanju je li Vučićev govor u kojem uspoređuje Hrvatsku s nacističkom Njemačkom bio neprimjeren, Pupovac je rekao da je upravo odgovorio. “Predlažem drugačiji pristup”.

U emisiji se još osvrnuo na braniteljske zahtjeve da se o njemu i njegovoj stranci raspravlja u Saboru te na aktualna pitanja mirovinske i porezne reforme.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari