Pratite nas

Analiza

Dr. Stjepan Razum: Kako se zlorabe Stepinčeve riječi o osudi Jasenovca

Objavljeno

na

Blaženi Alojzije Stepinac i unatoč logoru u Jasenovcu podržava Nezavisnu Državu Hrvatsku

Kako se zlorabe Stepinčeve riječi o osudi Jasenovca

Podpuno je pogrješno Stepinčevom izjavom o Jasenovcu kao sramotnoj ljagi podkrjepljivati lažne tvrdnje o 83 tisuća ili čak 700 tisuća žrtava jasenovačkoga logora. Stepinac je to napisao poglavniku 1943. u povodu smrti sedam svećenika, a ne na temelju spoznaje bilo kojega drugog broja stradalih ljudi u logoru.

Dr. Stjepan Razum

            Često se može čuti u hrvatskome javnom prostoru i pročitati u raznim člancima i knjigama kako je blaženi Alojzije Stepinac kao zagrebački nadbiskup osudio sabirni i radni logor u Jasenovcu kao “sramotnu ljagu” Nezavisne Države Hrvatske. Tu Stepinčevu izjavu ponavljaju i iskreni hrvatski domoljubi, ali i oni koji bi najradije da Hrvatska ne postoji. Zanimljivo je kod toga, da tima drugima, unatoč ponavljanju njegove osude Jasenovca, Stepinac nije nimalo simpatičan, zbog činjenice što nije osudio i Nezavisnu Državu Hrvatsku. U trajnome besmislenom nijekanju ND Hrvatske, proizvoljno rabeći Stepinčeve riječi, zloupotrebljavaju ga za svoje političke svrhe, nimalo uvažavajući njegov pozitivan stav prema činjenici postojanja ND Hrvatske. Kad je riječ o toj Stepinčevoj izjavi, i oni hrvatski domoljubi i ovi antihrvatski nastrojeni pojedinci ili skupine, ne uzimaju u obzir povijesne okolnosti u kojima ju je Stepinac izrekao ili napisao.

[ad id=”93788″]

            Rečenicu s navedenim riječima napisao je nadbiskup Stepinac 24. veljače 1943. u pismu koje je uputio izravno poglavniku dr. Anti Paveliću. Dobro je ovdje hrvatsku javnost podsjetiti na cjeloviti sadržaj toga pisma, koje slovi:

            “Poglavniče! Sa velikim bolom u duši obraćam se na Vas, kao predstavnika Nezavisne Države Hrvatske.

            Ja se već mjesecima trudim, da doznam sudbinu svojih sedam svećenika, koji su odvedeni u Jasenovac. Sve je do sada bilo uzalud. Sada je međutim stigao službeni upit hrvatskog konzula iz Ljubljane preko Ministarstva vanjskih poslova za župnika Gornje Stubice, Franju Rihara, da se izvijesti, da li je živ, jer ga sestra potražuje.

            Iz svega moram zaključiti, da su svi pobijeni. Reći će se, da su bili protudržavno raspoloženi. Zašto nisu izvedeni pred sud? Ako nije dosta redovni, zašto nisu izvedeni pred prijeki sud, ili barem pred pokretni prijeki sud?

            Ovo je sramotna ljaga i zločin, koji vapije u nebo za osvetom, kao što je sramotna ljaga čitav Jasenovac za Nezavisnu Državu Hrvatsku [isticanje moje].

            Poglavniče! Što se mene kao svećenika i biskupa tiče, ja velim sa Kristom na križu: Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine!

            A čitava javnost, napose rodbina ubijenih, traži zadovoljštinu, odštetu, izvođenje krvnika pred sud. Oni su najveća nesreća Hrvatske!

            Vjerujte Poglavniče, da me nije vodio ni trenutak mržnje, nego ljubav k istini i sreći hrvatskoga naroda!”

            Ovo je pismo objavio dr. Juraj Batelja u drugom svesku svoga troknjižja o blaženome Alojziju Stepincu (“Blaženi Alojzije Stepinac, svjedok Evanđelja ljubavi”, II., Zagreb, 2010., str. 468), a predhodno i dr. Stjepan Kožul u svojoj dopunskoj knjizi o stradalim svećenicima Zagrebačke nadbiskupije (“Deset godina nakon Martirologija Crkve zagrebačke”, Zagreb, 2008., str. 127).

            Sedam navedenih svećenika su sljedeći svećenici: Franjo Rihar, Jakob Sem, Franjo Grobler, Franjo Kač, Ivan Kodrič, Ivan Rančigaj i Anzelm Polak. Svi su Slovenci, i sve je, osim Franje Rihara, godine 1941. izgnala njemačka vlast iz Slovenije, pa su utočište našli u Hrvatskoj. Franjo Rihar, premda Slovenac, bio je po ređenju svećenik Zagrebačke nadbiskupije, od 1934. godine, a od početka 1942. godine službovao je kao župnik u Gornjoj Stubici.

            Paušalne ocjene o načinu stradanja

            Treba podsjetiti da su zauzećem Slovenije njemačke vlasti izgnale 1941. godine oko 500 slovenskih svećenika, kojima su vlasti Nezavisne Države Hrvatske dopustile boravak u Hrvatskoj tako što im je nadbiskup Stepinac osigurao smještaj i opskrbu. On ih je primio i porazmjestio po župama diljem nadbiskupije ili u svoje odgojne zavode u Zagrebu i Požegi. Neki su razmješteni i po župama Bosansko-đakovačke i Srijemske biskupije. Uz navedenu sedmoricu, koji su na boravak (internaciju) u logor poslani 1942. godine, još je i Franjo Orešnik, također Slovenac, u logor poslan u jesen 1944. godine. Sva osmorica su, na žalost, smrtno stradala za vrijeme svoga boravka u jasenovačkom logoru. Na koji su način stradali, do danas je ostalo nepoznato.

            Zbog oduzimanja logorskoga arhiva od strane partizansko-komunističke vlasti 1945. godine i zbog njegova zadržavanja i skrivanja do dana današnjega vjerojatno još uvijek u Beogradu, nepoznat nam je način stradavanja tih svećenika, kao i ostalih stradalnika u tome logoru. S obzirom na to da svi političari, pa i povjesničari paušalno govore da su ti svećenici ubijeni, što odgovara jugoslavensko-velikosrbskoj protuhrvatskoj promičbi, skrivanje logorskoga arhiva od javnosti doprinosi toj paušalnoj ocjeni. Može se razumski zaključiti da bi prava istina o njihovu stradanju na temelju proučavanja izvornoga arhivskoga gradiva bila sigurno povoljnija za ND Hrvatsku i Hrvate uobće, pa se među inim i zbog toga to gradivo ne želi staviti na uvid današnjim povjesničarima.

            No, zašto su uobće odvedeni u logor? Treba odmah reći da nisu bili odvedeni zato jer su bili drugčiji (npr. po vjeri, naciji, rasi ili slično), kako to uvijek ističu, a zapravo lažu i kleveću protuhrvatski nastrojene osobe, već zato što su tada mjerodavne vlasti zaključile da ti pojedinci protuhrvatski djeluju. Naime, do pojedinih predstavnika vlasti dolazile su vijesti da su ti svećenici, koji su uglavnom bili raspoređeni po župama Hrvatskoga zagorja, dakle blizu slovenske granice, bili povezani s partizanima, te da su bili neprijateljski raspoloženi prema državi koja im je pružala gostoprimstvo. O tome piše ministar pravosuđa i bogoštovlja dr. Mirko Puk pismo od 23. srpnja 1941. nadbiskupu Stepincu, te najavljuje: “Ako dobijmo još koji sličan izvještaj, bit ćemo prisiljeni pokupiti sve slovensko svećenstvo i metnuti ga u koncentracioni logor, a one koji se napose ističu svojim izjavama, izvesti pred prijeki sud” (Kožul, ‘Deset godina’, 2008., str. 116). Unatoč upozorenjima od strane crkvene oblasti, takvi su se slučajevi nastavili događati, te je državna vlast provela najavljenu prijetnju.

            Nije moguće na ovom mjestu raščlaniti i predstaviti svaki pojedini slučaj slovenskih svećenika i opravdanost ili neopravdanost njihova odvođenja u sabirni i radni logor, o čemu je moguće podrobno pročitati u navedenoj Kožulovoj knjizi, ali zaustavimo se na slučaju Franje Rihara, čija je smrt i bila povod Stepinčeve osude jasenovačkoga logora.

            Naime, on je na prvu godišnjicu osnutka ND Hrvatske, 10. travnja 1942., umjesto očekivane svečane svete Mise s pjevanjem zahvalnice (‘Tebe Boga hvalimo’), dogovorene s bilježnikom obćinske vlasti, odslužio tihu svetu Misu, jer povorka ljudi predvođena tim bilježnikom nije na vrijeme stigla u crkvu. Stigli su kad je Misa bila već gotova, a na njihov zahtjev nije htio, što prema kanonskim propisima i nije mogao, služiti drugu Misu. To je uvrijedilo nazočne ljude, a osobito navedenoga bilježnika, pa su sastavili prijavu protiv župnika i crkvenoj i državnoj vlasti iznoseći: “sav je narod uvjeren, da župnik Rihar nije Hrvat, ne osjeća i ne radi hrvatski, pa ga onda i ne može trpjeti u svojoj sredini”. Sam je župnik u svome pismu poglavniku Paveliću odbacio takve obtužbe i naglasio da je problem u osobnoj bilježnikovoj osveti prema njemu. Bez obzira na to opravdanje i pokušaj nekoliko župljana da se zauzmu za svoga župnika, Rihar je na temelju prijave obćinskoga poglavarstva u Gornjoj Stubici uhićen, ispitan i “kao nepoćudan i pogibeljan po javni red i sigurnost upućen na prisilni boravak u sabirni logor Jasenovac” na vrijeme od tri godine, tj. od 18. travnja 1942. do 18. travnja 1945. Zbog nesmotrenosti, nepopustljive odluke ili pak zbog osvete, Franjo Rihar nije mogao ni slutiti da će biti tako teško kažnjen.

            Svećenik Rihar umro od tifusa

            Kad je nadbiskup Stepinac doznao za odluku državnih vlasti, 1. lipnja 1942. uputio je pismo ministru unutarnjih poslova, dr. Andriji Artukoviću, u kojem, među inim, piše: “Ako je g. Rihar, kao što čujem, odveden u logor, uvjeren sam, da se ne će iz njega živ vratiti, jer bi radi slabog zdravlja morao prije u sanatorij nego u logor. Od smrti jednog inače vrijednog svećenika ne će država imati ni koristi, ni blagoslova Božjega.” (Kožul, str. 55).

            U ovoj rečenici krije se mogući odgovor na pitanje, na koji je način župnik Rihar svršio svoj život u logoru Jasenovac. Naime, kao čovjek “slabog zdravlja” vjerojatno je podlegao teškim logorskim uvjetima života. Tu predpostavku potvrđuje Igor Vukić kad za Rihara piše da je nedugo nakon dolaska u Jasenovac umro od tifusa (“Jasenovački logori – istraživanja”, 2015., str. 75). Dakle, nije ubijen kao što se u literaturi stalno ponavlja.

            O ostalim navedenim svećenicima nemamo ovakav podatak te ne možemo ni slutiti na koji su način završili svoj život u logoru. Teoretski moguća su tri načina: 1. smrt zbog bolesti, 2. smrt nakon provedenoga nekog postupka (prijeki sud, talačka skupina ili slično) i 3. smrt izazvana nezakonitim činom nekog pojedinačnog zločinca. Neki koji zastupaju mišljenje da se u logoru mnoštveno ubijalo, zastupat će četvrti način, a to je da su ubijeni u nekom mnoštvu (zbog različitosti po vjeri, naciji ili rasi), što nije prihvatljivo jer nedostaju dokazi o mnoštvenom ubijanju, a poznato je da se nastojalo pojedinačno i to povjerenstveno ustanoviti smrt kad je u pojedinim slučajevima došlo do nje.

            No kako god bilo, logorske su vlasti odgovorne za smrt dotičnih svećenika, kao i ostalih ljudi koji su na prvi, drugi ili treći način životom stradali u logoru.

            Kad je nadbiskup konačno doznao za smrt svojih svećenika, ponajprije Franje Rihara, napisao je gornje pismo poglavniku Paveliću. Treba naglasiti da je često navođene riječi: “Ovo je sramotna ljaga i zločin, koji vapije u nebo za osvetom, kao što je sramotna ljaga čitav Jasenovac za Nezavisnu Državu Hrvatsku”, napisao na temelju spoznaje vjerojatne smrti navedenih sedam svećenika, a ne na temelju spoznaje bilo kojega drugog broja stradalih ljudi u logoru. Ne možemo ni po čemu zaključiti da bi nadbiskup Stepinac u veljači 1943. godine mogao imati spoznaju da se u logoru Jasenovac mnoštveno ubijalo ljude, jer to nije mogao ni imati budući da prema utemeljenim novijim istraživanjima takvih mnoštvenih ubijanja nije ni bilo. Dakle, podpuno je pogrješno ovom Stepinčevom izjavom podkrjepljivati vlastite lažne tvrdnje o 83 tisuća, o 700 tisuća i bilo koliko tisuća žrtava jasenovačkoga logora.

            Stepinac nije osudio NDH

            Za blaženoga Stepinca bila je dovoljna i jedna nepravedna smrt u tom logoru da ga proglasi sramotnom ljagom. No, treba istaknuti i to da on takvom teškom osudom nije zbog toga osudio i Nezavisnu Državu Hrvatsku, što bi oni koji zloupotrebljavaju Stepinčeve riječi željeli da je učinio.  Za njega je ND Hrvatska bila činjenica za koju se hrvatski narod plebiscitarno izjasnio, kako je to izjavio na namještenom komunističkom sudskom postupku. Početne pogrješke, uvjetovane teškim ratnim izazovima, nisu bile razlogom da se odreče vlastite države, države svoga naroda, već su ga te pogrješke upućivale na dužnost da državne vlasti opominje na popravak.

            Sva kasnija protuhrvatska napuhavanja jasenovačkih žrtava plod su komunističke promičbe u političke svrhe. Stepinac nije bio zaražen jasenovačkim mitom kao što ni riječ ustaša za njega nije bila istoznačnica za zločinca, kako su to u ratu i nakon rata nametnuli neprijatelji hrvatske države, već su ustaše bila časna sastavnica Hrvatskih oružanih snaga. Jedino kad to uzmemo kao činjenicu, a ne kasniju komunističku promičbu protiv ustaša, možemo razumjeti Stepinčev savjet koji je dao Josipu Brozu, samozvanome Titu, tome megazločincu, u razgovoru 4. lipnja 1945. da radi sređivanja poslijeratnih prilika razgovara “i sa čestitim pristašama propalog ustaškog pokreta” (Batelja, III., str. 135). I iz tih je riječi vidljivo da ustaše nisu “samo” zločinci, već i čestiti ljudi, a ustaštvo nije nikakva ideologija, najmanje fašistička ili nacistička, već je to bio jedan pokret za stvaranje vlastite države. Sve te Stepinčeve stavove moramo imati pred očima i danas, osobito danas kad je tako popularno i lagano osuđivati i nijekati Nezavisnu Državu Hrvatsku i ustaše kao najveće zlo sveukupne povijesti hrvatskoga naroda, pa i od strane najviših dužnostnika hrvatske vlasti.

            Ako je blaženi Alojzije Stepinac duhovna veličina Katoličke crkve obćenito, a posebno hrvatskoga naroda, a to jest, onda bi i današnje politički umišljene veličine koje se olako odriču povijesti vlastitoga naroda, morale voditi računa o njegovim stavovima i mišljenjima o toj istoj hrvatskoj povijesti.

Objavljeno tiskom: Razum, Stjepan. Kako se zlorabe Stepinčeve riječi o osudi Jasenovca. Nn: Blaženi Alojzije Stepinac i unatoč logoru u Jasenovcu podržava Nezavisnu Državu Hrvatsku. Odj.: Jasenovac 2016. U: Hrvatski tjednik. Zadar, 2016., br. 604, od 21.IV.2016., str. 40-42.

[ad id=”40553″]

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Analiza

Analiza: Plenković sad zapravo tvrdi da je lani u samo par dana zaboravio lica i imena Grupe Borg s kojom se sastajao

Objavljeno

na

Objavio

Borg grupa, u kojoj su uz Martinu Dalić bili Ante Ramljak i Tomislav Matić iz tvrtke Texo Management, Matko Maravić i Tonći Korunić iz InterCapitala, Branimir Bricelj iz tvrtke Altera Savjetovanje i Odvjetničko društvo Šavorić i Partneri, radila je na pripremi Lex Agrokora da bi taj posao bogato naplatili savjetničkim ugovorima u Agrokoru, otkrio je Index pišući o Aferi Hotmail.

Upravo je premijer Plenković “molio” buduće pisce Lex Agrokora da se s njim sastanu “vezano za temu na kojoj rade”. Evo kako o tom pozivu piše Martina Dalić 5. ožujka, piše Index.

“Premijer moli da sutra dodete u Vladu u 15:30 vezano uz temu na kojoj radimo. Nadam se da cete uspjeti”, napisala je Dalić. Poziv se nije odnosio samo na članove Borg grupe nego i na Zdravka Marića, ministra financija.

Nakon poziva Dalić, Korunić će poslati u prilogu “uradak”, a riječ o hodogramu aktivnosti iz kojeg je razvidno da ta grupa radi tajno za vladu. “Draga Martina, U prilogu naš uradak. Skrećemo pažnju na listu pitanja koju bismo htjeli uputiti firmi”, napisao je Korunić.

Na tom sastanku raspravljalo se o aktualnoj situaciji u Agrokoru, ali i o izlasku iz te situacije, odnosno budućem zakonu. Bio je to vrlo bitan sastanak, a upravo je zbog tog sastanka odvjetnik Boris Šavorić odgodio direktan let za London. U Veliku Britaniju ipak je otišao tog dana, ali preko Beča u 18:40 sati i to nakon sastanka s Plenkovićem.

“Da li mogu povesti svog kolegu od povjerenja partnera Tonija, kojeg svi znaju. Pa ako se rasprava odulji, da imate pravnu podršku”, napisao je Šavorić u mailu.

Toni iz Šavorićeva maila je odvjetnik Toni Smrček, tako da ne stoji još jedna Plenkovićeva tvrdnja da nije znao o detaljima angažiranja tog odvjetničkog ureda jer su na sastanku bila dva odvjetnika iz Šavorićeva ureda.

Drugi sastanak tjedan dana prije nego je vlada prihvatila Lex

Drugi sastanak Borg grupe s premijerom održan je 23. ožujka, tjedan dana prije nego što će Lex Agrokor biti usvojen na vladi. Pisanje Lex Agrokora u to se vrijeme već dobro “zahuktalo”, pisao jeIndex.

Plenković ne može reći da nije znao za angažman Grupe Borg

Naime, 12. travnja 2017. Ante Ramljak je javno predstavio svoje suradnike i njihov angažman nakon donošenja Lex Agrokora. Teško je povjerovati da ih premijer nije prepoznao nakon tri sastanka s njima. Mediji su prenijeli sastav:

Povjerenik za Agrokor Ante Ramljak odabrao je osam najbližih suradnika koji bi mu trebali pomoći stabilizaciji poslovanja Agrokora i izvlačenju koncerna iz krize.

U savjetničkom timu su Marko Delić i Branimir Bricelj iz tvrtke Alter Capital, Tomislav Matić iz Texo Managementa, za pravna pitanja angažiran je odvjetnički ured Šavorić i partneri, za komunikaciju Kristina Laco iz Komunikacijskog ureda Colić, Laco i partneri, a iz samog Agrokora tu su Vladimir Bošnjak, Luka Cvitan i Anja Linić Sikavica.

BRANIMIR BRICELJ Spominjao se u kombinacijama i kao kandidat za vladina povjerenika u Agrokoru. Partner je u financijskoj tvrtki “Altera savjetovanje” i ima bogato iskustvo na području preuzimanja i spajanja, korporativnog upravljanja i restrukturiranja u različitim gospodarskim djelatnostima. Između ostalog, bio je voditelj razvoja u Plivi, a radio je u CA-IB-u gdje i Ante Ramljak.

MARKO DELIĆ Osnivač i partner u tvrtki “Altera savjetovanje” u području investicijskog bankarstva sa sjedištem u Zagrebu, usmjerene na pružanje usluga klijentima s područja Jugoistočne Europe. Prije osnivanja Altere, radio je kao direktor Deutsche bank za Centralnu Europu te u J.P. Morganu gdje je proveo 10 godina.

TOMISLAV MATIĆ Ramljakov partner iz tvrtke Texo Management koja se bavi pružanjem usluga financijskog savjetovanja prilikom prodaja, spajanja ili preuzimanja kompanija, te usluga financijskog i investicijskog konzaltinga. Radio je u Ministarstvu financija te u Quaestus fondu gdje je također radio i Ramljak.

VLADIMIR BOŠNJAK Radi u Agrokoru na poziciji izvršnog direktora za strategiju i tržišta kapitala, na kojoj je prije njega radio sadašnji ministar financija Zdravko Marić. Bošnjak je bio direktor za ulaganja u bivšoj Hypo banci, a također je radio u CA-IB-u, investicijskoj banci, članici Bank Austria Groupa.

LUKA CVITAN Od 2011. radi u Agrokoru na poziciji menadžera za strategiju i tržišta kapitala. Prije toga radio je i školovao se u Velikoj Britaniji.

ANJA LINIĆ SIKAVICA Direktorica Ureda za odnose s javnošću Agrokora. U koncernu radi od 2002. godine.

BORIS ŠAVORIĆ Za pravna pitanja povjerenik Agrokora angažirao je odvjetnički ured Šavorić i partneri. Ured pruža odvjetničke usluge u Hrvatskoj iz područja trgovačkog prava, tržišta kapitala, međunarodnih akvizicija i projekata razvoja nekretnina. Boris Šavorić bio je vođa odvjetničkih timova nekoliko važnih projekata i preuzimanja kompanija u Hrvatskoj, a nositelj je priznanja Svjetske Banke za rad i doprinos u Investing Across Borders.

KRISTINA LACO U timu Ante Ramljaka za komunikacijsku strategiju zadužena je Kristina Laco, direktorica i partnerica u Komunikacijskom uredu Colić, Laco i partneri. Laco je poznata komunikacijska stručnjakinja s bogatim iskustvom u savjetovanju menadžera domaćih i međunarodnih tvrtki koje posluju na hrvatskom tržištu, pisao je dnevnik.hr 12. travnja 2017. godine.

O tome je pisao i tportal i drugi mediji.

“Jedino problematično pitanje po meni je pitanje odabira podizvođača. Pozivam sve ljude o kojima se radi, a to su ljudi sa svojim poslovnim i ljudskim integritetom, neka naprave jednu gestu. Neka osim troškova i naknade koju je dobio Ante Ramljak vrate novac kompaniji.

Sve ono što smatraju da je suvišno i da odagnamo jednom za uvijek bilo kakvu logiku nekakvog ili nečijeg profiterstva koje samnom nema veze, niti me je itko pitao, niti sam znao tko će biti podizvođač, a još manje kolike će im biti naknade. I ne dolazi u obzir da ja politički, a još manje Vlada i HDZ trpi štetu ili odgovara zbog te situacije. Ja se svaki dan budim miran i idem spavat miran i nemam nikakav problem i rado bi da se sve rasvjetli”, rekao je jučer Plenković, nakon više od godinu dana, a nakon što su svi saznali da se ekipa koja je pisala Lex Agrokor odmah nakon toga počela masno naplaćivati.

hrvatska-danas.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Europa je ugrožena iznutra

Objavljeno

na

Objavio

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati