Connect with us

Analiza

Kako slomiti Europu na leđima najveće humanitarne krize od Drugog svjetskog rata?

Published

on

Za razliku od Sjedinjenih Država, Europa, zajednica nezavisnih država koja koncenzusom donosi svoje odluke, na gospodarskom planu se već puno puta pokazala nesposobnom parirati jedinstvenom američkom bloku. Pri podjeli privilegija, eurpske države su jedinstvene ali ne i kod podjele obaveza.

[ad id=”68099″]

Za razliku od Sjedinjenih Država, Europa, zajednica nezavisnih država koja koncenzusom donosi svoje odluke, na gospodarskom planu se već puno puta pokazala nesposobnom parirati jedinstvenom američkom bloku.

Piše: Dinko Dedić/Kamenjar.com

Pri podjeli privilegija, eurpske države su jedinstvene ali ne i kod podjele obaveza. U svjetskim krizama, kad je trebalo pokazati jedinstvo, odlučnost i brzinu u donošenju odluka, kao što je bila balkanska kriza iz devedesetih, Europa se pokazala nesposobnom reagirati efektivno i na vrijeme. Čak i kad su se dogodili Vukovar i Srebrenica i kad je Kosovi prijetilo da će biti kompletno očišćena od 95%-tnog kosovskog stanovništva i kad su kolone Albanaca bile natjerane željezničkom prugom pješačiti u Makedoniju, Europa nije uspjela adekvatno reagirati. Reagirala je Amerika koja to može, brzo, efikasno i djelotvorno……….. kad hoće.

S istočne europske strane, Gorbačevljeva i Jelcinova Rusija je počela izgledati kao demokracija koja će u roku od desetak godina postati dijelom europske zajednice i u europskom procesu udruživanja otići u smjeru koji Amerika nije smjela dozvoliti. Onda je došao Putin i zaustavio proces. Kad u jednoj državi na parlamentarnim izborima netko počne pobjeđivati s 85% glasova, onda postane jasno da je demokratizacija te države dostigla svoj vrhunac. Duet Putin-Medvjedev oživio je stare ruske imperijalne ambicije. Stvorena je ukrajinska kriza, Zapad je reagirao jedinstveno. USA i EU su primjenile metode gospodarskog, političkog i vojnog pritiska. Europa nije imala drugog izbora. Pod cijenu ruskog reciprociteta na embargo koji se očekivao po principu “tic-for-tac”, Europa je stavila sigurnosne interese ispred gospodarskih.

U isto vrijeme na Bliskom istoku, u arapskom svijetu, sasvim nevezano s nadmetanjima na relaciji istok-zapad, Arapsko proljeće se pretvorilo u arapsku katstrofu. Egipat kao solidna državna struktura je preživio a Irak, Libija, Egipat i Sirija su završili u kaosu koji će dovesti do islamskog kalifata i najveće izbjegličke krize od Drugog svjetskog rata. Polovina sirijskog stanovništva pretvorila se u izbjeglice. Druge arapske države, među kojima i neke najbogatije države na svijetu, zatvorile su granice, kao što su učinili i Palestincima nakon uspostave Izreala. Palestinci su završili u izbjegličkim logorima u Libanonu i Jordanu i tamo ostali do današnjih dana.

migration crisis

Pogledajte kartu, gdje se vidi kako je Zagreb destinacija za prebacivanje do Njemacke za azilante sa Bliskog Istoka. Medjutim, opce poznato da su na stotine azilanata sa africkog kontinenta u protekle dvije-tri godine tragicno stradali u Mediteranskom moru pred talijanskim, pa onda i grckim otocima. Prije toga putovi su vodili prema Malti, koja je vapila za medjunarodnu pomoc… Mnogi se nalaze u prihvatnim logorima koji vise slice na stroge zatvore nego “prihvatilista”. Stoga, u brojci od 3200 azilanata koje ce Hrvatska primiti po najnovijim EU kvotama, voljela bi da se ukljuci i neki broj ljudi – krscana sa sjeverne, sredisnje te zapadne Afrike koji takodjer bjeze od rata, nasilja, i gladi. Oni medjutim ne nose sa sobom novcanike sa valutom s kojom mogu platiti krijumcare, niti imaju mobitele za selfije ili Google Maps putokaze. Oni su samo iscrpljeni ljudi, mnogi od kojih su na putu izgubili svoju iznemoglu djecicu. A dugorocno rjesenje ovom problemu nije da ljudi hodaju goleme daljine, vec da se rijesavaju razlozi zbog kojih oni uopce bjeze iz svojih domova. (Katarina Brozović Bašić) – Graphics by Chris Inton, Matthew Weber, Vincent Flasseur, Simon Scarr, Gustavo Cabrera and Travis Hartman

Egzodus arpskih izbjeglica je najprije počeo neorganizirano – tko je kuda htio. Prvi nalet na Europu počeo je iz Libije prema Italiji i na razne načine na sve strane svijeta, sve do Australije. Australija je reagirala skoro paranoično i zatvorila svoju vodenu granicu koristeći neshvatljive metode, sve što je moguće bilo do granice potapanja plutajućih predmeta natrpanih izbjeglicama. Prijetnja da će nekoliko tisuća, najviše njih desetak, “zatrpati” Australiju, rigorozno je otklonjena. Australija je načinila sve što je mogla da do svakog od tih izjeglica stigne prijetnja: “Što god učinili, koliko god desperatni bili i koliko god samilosti izazvali svojom pojavom, u Australiji nikad nećete dobiti boravak”. Kao alternativa ponuđeni su im koncentracioni logori na nekim tropskim otocima s nepodnošljivom klimom i uvjetima koji su tako organizirani da svatko tko pomisli krenuti prema Australiji, mora zaključiti da je bolje ostati tamo gdje si.

Onda je netko došao na ideju da se humanitarni kaos može strateški iskoristiti, egzodus bezglavih i deperatnih ljudi u svim smjerovima, usredotočiti jednim putem s jednim ciljem i u jednu državu.
Europa zajedno ima ogroman gospodarski kapacitet apsorbirati velike udarce. Europa može planski i na osnovu kapaciteta svake od članica, uz minimalne napore apsorbirati milijun izbjeglica.
Ako pak napraviš dobar plan, svima koji hoće bježati dadeš do znanja da im je svima desetinacija u jednu državu, jednim sigurnim i utrtim putem, gdje ih čeka med i mlijeko, možeš stvoriti izbjegličku katastrofu i za izbjeglice i za državu koju su zatrpali.

Ako želiš srušiti EU nije teško zaključiti kuda usmjeriti rijeku izbjeglica. Njemačka je srce EU s posbenom pogodnošću, jer će radi stigme koja ju tereti još iz vremena Drugpg svjetskog rata, morati paziti da niti jednom gestom nikome neda ni najmanju priliku usporediti ono što se danas događa sa zločinima iz Trećeg Reicha, pa čak i pod cijenu da u nju natrpaš toliko milijuna izbjeglica koliko ih njemačka jednostavno ne može zbrinuti, a onda će se aktivirati ekstremna desnica i arpaski kaos se preseliti u Njemačku.

Nakon toga je trebalo pronaći siguran put kroz države sa specijalnim potrebama, države koje bi imale razloga biti nezadovoljne s Europom i s Njemačkom. Od Azije do Njemačke, najkraći put do Njemačke je kroz samo pet država: Grčku, Makedoniju, Srbiju, Mađarsku i Austriju. Dvije od tih država nakupile su dovoljno jala da bi s dozom zluradosti mogle odobriti prolaz do Njemačke za milijune izbjeglica. To su Grčka i Srbija, iz svima poznatih razloga. Druge dvije, Makedonija i Mađarska, neće se složiti ali će sa svih strana biti optužene za nehumanost i brutalnost i pod pritiskom popustiti. Austrija je bespredmetna, jer jednom kroz Mađarsku, već su u schengenskoj zoni.

Po planu od milijun izbjeglica godišnje, dok Njemačka ne pukne, trebalo je postići da se sruši eurposki migracioni zakon po kojemu izbjeglice moraju biti zaustavljene u prvoj schengenskoj državi, udomljene, zbrinute, registrirane i onda po zajedničkom eurposkom planu raspoređene. Prva schengenska država kojoj je to trebala biti dužnost je Grčka. I sama gospodarski na koljenima Grčka je pala prva. Kao da s Europom nema ništa, Grčka je pristala propustiti rijeku izbjeglica znajući da bi mogla teći i nekoliko godina. Makedonija se pokazala tvrđim orahom ali je pod pritiskom brzo popustila. Srbija ih je objeručke dočekala, više nego spremna otvoriti im put do Mađarske i konačno do Njemačke. Nakon Grčke, iduća schengenska država Mađarska je pokušala zaustaviti rijeku izbjeglica. Počela je graditi žičanu ogradu na granici sa Srbijom iako je morala znati da će ograda popustiti pod velikim pritiskom, pa da su ju upravo napravili od betona kakvu je Izrael sagradio da zaustavi Palestince.

Mađarska još pokušava ostati dosljedna europskim zakonima i procesuirati izbjeglice u Mađarskoj i zadržati ih dok im EU ne odredi destinaciju, ali to nije u skladu s planovima. Izbjeglice koje bi bile uredno registrirane i procesuirane u Mađarskoj, mogle bi biti upućene u razne Europske države i rastretiti Njemačku a plan je natrpati Njemačku pod svaku cijenu i isključivo Njemačku a to se procesuiranjem u Grčkoj ili Mađarskoj ne može postići. Mađarska se još uvijek odupire ali piritisak raste i teško će izdržati. Druge europske države, koje su spremne podijeliti europske privilegije ali ne i europske obaveze, zašutile su a Mađarska je očekivala podršku barem od Njemačke. Mađarski premijer je otišao tako daleko da je izazvao Njemačku i izjavio da su izbjeglice njemački problem a nije shvatio da Njemačka ne može reagirati, da su Njemačkoj svezane ruke, jer cijeli svijet jedva čeka da Njemačka napravi jedan krivi korak i da na nju graknu sa svih strana, protivnici i saveznici, prijatelji i neprijatelji.

Tko god ovaj scenario vidi kao priozvod puste mašte, neka pogleda što se događa i pokuša objasniti kako je moguće bilo u nekoliko mjeseci, ljudi koji su govorili da hoće u Italiju, Švedsku, Holandiju, Britaniji, Holandiju i Francusku, odjednom sasvim spontano, svi do zadnjega hoće samo i isključivo u Njemačku. Ljudi koji dolaze iz raznih država i nikad se nisu mogli sastati i dogovoriti plan puta, sada hoće samo u Njemačku i nikud nego u Njemačku i ne pristaju da ih na tom putu bilo tko zaustavi, da ih registrira i uputi možda u neku drugu razvijenu zemlju.

Otkud odjednom prestaju vijesti o gužvi pred tunelom koji povezuje Francusku i Englesku? Zašto struktura izbjegličke mase po starosti i spolu izgleda toliko drugačije od svih prijašnjih, u kojima je uvijek bilo najviše žena, djece i staraca, dok sada 90% njih sačinjavaju muškarci u dobi sposobnosti za ratovanje, među njima veliki broj onih koji su iza sebe ostavili žene i djecu i dali se u bijeg? Evidnetno, Britanija nema nikavog plana prihvatiti dio izbjeglica. Australija, koja je začepila sve rupe i izbjeglice više niti jedan po jedan ne kaplju u Australiju, na svim tv kanalima hvali Grčku i Srbiju i puca po Mađarskoj. Australija šalje avijaciju da se uključi u bombardiranje Sirije. Rusija koja je mirno stajala izvan konflikta, sada šalje avijaciju u Siriju da bi ju bombardirala iz drugog, Assadovog smjera. Turska je dobila dozvolu da bombardira Kurde koji se jedini uspješno, s vojskom na zemlji, bore protiv islamske države. Na teritorij koji oslobode vojnici s puškom u ruci, izbjeglice se vraćaju svojim kućama. S teritorija koji se bombardira bježe svi osim vojnika islamske države. Kuda bježe? Bježe u Njemačku, preko Grčke, Makedonije, Srbije i Mađarske.

Izložen riziku da i sam budem optužen za šepekulacije s izbjeglicama, o kojima govoriti u bilo kojem drugom kontekstu osim humanitarnog nije prihvatljivo, ne mogu se oteti ovakvim zaključcima, koji mi se nameću s previše argumenata da bi ih se moglo ignorirati.

Dinko Dedić/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari