Connect with us

Gost Kolumne

Kako smo od djece heroja postali beskičmenjaci?

Objavljeno

on

'Partizansko groblje' Mostar/Ilustracija/arhiva

Ubijalo je moju Hercegovinu puno toga. I vidljivog i nevidljivog, znanog i neznanog. I ono rogato i blaženo na prvi pogled. Lomili je kao šipke, ali umjesto da se osuši nekako je uvijek izbijala ponovno. 

Lomili je ratovi, kuge, bolesti, režimi i diktature. Lomi je politika i danas. Lomi je i baš pred samo pucanje ona se nekako podigne. Poskoči i kao da sama kaže, dođi da vidiš dođi da se diviš.

Volim ja nju baš ovakvu, s ožiljcima prošlosti i pričama starosti. Volim je s njezinim manama iako ih ne znam. Vrline, njih obožavam, samo njih i znam, piše Marija Pinjuh/Hercegovka.hr

Neki kažu da je samo kamen i krš, a meni i taj kamen nekakav lijep.

Pod svakim povijest ispisana.

Istrpjela je svakakvih ljudi, trpi i dalje.

Pjesme su o njoj pisali, a pišu i dalje.

Neka pišu, imaju o čemu i pisati.

Vječna inspiracija, što zbog povijesti, što zbog ljepote.

Nije ona samo dio zemlje, ona je i karakter u ljudima.

Nema svaki narod taj inat i prkos, nekome je ovo smiješno, meni nije.

Ima ona i puno tuge, kad uđeš u groblje bilo kojeg mjesta u Hercegovini i pogledaš spomenike. Vidjet ćeš koliko je žena pokopano u prošlom stoljeću, a ono mjesto pored gdje joj treba pisati ime muža, nema, prazno. Za tu generaciju ne kažu da su nestali, samo kratko “Odveli ga partizani”.

Negdje mu je tijelo, odavde pa do Slovenije i Austrije.

Koja ironija, sutra je Valentinovo, i dan “oslobođenja Mostara”.

Pobjeda, kažu Antifašisti, koliko se samo nas Hrvate etiketira nazivom fašist za svaki mig i pokret. Taj izraz je više izgubio na vrijednosti.

Ne slažeš se s režimom, fašist si!

Ne sviđa ti se neka pjesma, fašist si!

Ne voliš kišu, fašist si!

Sutra je bal vampira u Mostaru na Partizanskom groblju. Pljuc, već mi je muka.

Točno bih jednog od njih zaustavila i pitala, a jesi mi ti baku tukao dok nije mrtvo dijete rodila?

Jesi li ti odveo djeda od mog muža, koji je zadnji put viđen kraj mosta u Dravogradu?

Svašta bi ih imala pitati, ali ne vrijedi. Što god da ih upitam bilo bi fašističko pitanje.

Dalje gledaš u groblju mlađe generacije, majke i očevi, a iznad njih sinovi. To je tuga Hercegovine od prošlog rata, po nekom nepisanom pravilu, mala mramorna ploča i na njoj oštro urezana lica prekinute mladosti. Ime, godina rođenja, a odmah pokraj smrt u jednoj od prvih pet godina devedesetih, na ploči Šahovnica koja je znak sinova odanih.

Kažu malo vas je!

Ih koliko bi nas bilo da nam je dozvoljena ona crta između godine rođenja i smrti što je zovu životom.

E to vam je moja Hercegovina, zemlja najhrabrijih sinova i najpožrtvovnijih žena.

Života s prekinutom mladosti i odrastanja uz nečije politike.

Mi, što za sebe volimo reći da smo djeca heroja, danas smo mladunčad beskičmenjaka i onih koji savijaju kičme i prije nego se to zatraži od nas.

Kako, kako smo od djece heroja postali beskičmenjaci?

Ima li u nama išta od onih što smo od njih otpali?

Nema, slabo, nova pravila novi režimi.

Zakonodavci isti kao i prije.

Jedan im ormar, a on pun različitih dresova, po potrebi se mijenjaju.

Mi, djeca heroja, a beskičmenjaci.

Sutra je bal vampira u Mostaru, slave se ubojice naših djedova. Ako ne odeš na bal, fašist si.

Sveta Misa za pobijene fratre i puk u Mostaru

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari