Pratite nas

Vijesti

Kako smo postali građani drugog reda?

Objavljeno

na

Dan 23. prosinca 1995. godine, službeni je datum prestanka Domovinskog rata u Bosni i Hercegovini i nakon toga u BiH počinje društveno-politički život utvrđen Daytonskim mirovnim sporazumom.

S obzirom na dugotrajnost Domovinskog rata u Bosni i Hercegovini, koji se vodio zvanično od 18. rujna 1991. pa do 23. prosinca 1995. godine, uključujući opću mobilizaciju vojnih obveznika za pretpostaviti je kako je kraj Domovinskog rata dočekalo na desetine tisuća branitelja i članova obitelji poginulih branitelja.

Vrijeme koje je nastupilo nakon Domovinskog rata moralo je pronaći načine kako zbrinuti branitelje i članove njihovih obitelji, koji su zadužili Bosnu i Hercegovinu svojim angažmanom u Domovinskom ratu.

Mi branitelji oboljeli od PTSP-a smo prije dvadeset godina računali kako ćemo imati prednost pri zapošljavanju u institucijama države ili javnim poduzećima u vlasništvu države, na svim razinama. No, to se nije dogodilo. Politika nas je gurnula na razinu razvojačenih branitelja koji svoju egzistenciju mogu tražiti isključivo na socijalnoj razini (kao što su minimalne invalidnine, prijevremene mirovine koje se uglavnom odnose na obitelji poginulih, ratne vojne invalide, ratne zapovjednike i odlikovane), a ako ne ispunjavamo uvjete onda egzistenciju možemo potražiti na crnom tržištu ili odlaskom u strane zemlje.

Zakon o reviziji je uglavnom bio nemilosrdan prema braniteljima oboljelim od PTSP-a koji je nastao kao posljedica rata, ali i nepravde i razočarenja zbog nemogućnosti ostvarenja prava na egzistenciju koju nam je država trebala omogućiti zbog višegodišnjeg sudjelovanja u Domovinskom ratu.

Nažalost, institucije države i javna poduzeća su masovno upošljavala po stranačkoj i rodbinskoj liniji ne tražeći potvrdu o sudjelovanju u Domovinskom ratu, u namjeri da što manje branitelja i članova njihovih obitelji bude uposleno.

Dvadeset godina nakon Domovinskog rata razvojačeni branitelji postaju socijalni teret društvu i unutarnji neprijatelj kojeg se svakodnevno proganja raznim revizijama, kriminalnim islijeđivanjima, političkom i medijskom hajkom, stavljajući im jasno do znanja kako ova država funkcionira na interesnim osnovama po stranačkoj, rodbinskoj i korupcijskoj logici, ne želeći udovoljiti braniteljima čak ni minimalnu mogućnost da se oni i članovi njihovih obitelji mogu uposliti na osnovu beskorisnog Zakona o dodatnim pravima koji definira prednost pri zapošljavanju pod jednakim uvjetima.

Nikada ni na jednom natječaju nismo vidjeli preambulu ovog zakona u kojem stoji kako pri zapošljavanju prednost imaju branitelji, supruge ili djeca branitelja, nego im je to postala otežavajuća okolnost.

Minorne mirovine i još manje invalidnine (primjer: pukovnik Oružanih snaga BiH u prijevremenoj mirovini ima mirovinu u prosjeku cca 600 KM, što je manje nego bilo koja plaća u državnoj upravi ili javnim poduzećima u vlasništvu države, dok invalid Domovinskog rata s 50% tjelesnog oštećenja ima cca 100 KM mjesečne invalidnine, a za preostali dio radne sposobnosti nikada nije dobio priliku na rad i plaću) jasno pokazuju kako smo građani drugog reda, kako se preko naše muke i patnje gradi bezobzirno društvo koje uvažava samo osobne interese, a ne uvažava žrtvu za opće dobro, što u konačnici i znači kako se nitko i ne zalaže za opće dobro.

Kada bi kojim slučajem političke elite koje sebe nazivaju domoljubnim i patriotskim političkim organizacijama donijele zakon o reviziji (najprije u svojim strankama, a zatim u tijelima državne uprave) svih uposlenika i članova njihovih obitelji koji nisu sudjelovali u Domovinskom ratu vjerojatno bi mi branitelji i članovi naših obitelji radili u institucijama država i javnim poduzećima, s uvjerenjem „što se krvlju brani, ne pušta se lako“. Takav zakon bi nam zasigurno dostavio podatke koliko je dezertera i članova njihovih obitelji u ovih dvadeset godina dobilo dobro plaćena mjesta u državnim institucijama. Takva revizija bi nam donijela podatke o uposlenosti cijelih obitelji koje su angažirane u političkim strankama.

Budući da je u Bosni i Hercegovini ponovno u trendu masovno napuštanje zemlje, tj. stvara se ponovno ekonomska emigracija, bilo bi zanimljivo vidjeti tko to najviše odlazi iz države, jesu li to djeca branitelja i čitave obitelji branitelja ili netko drugi.

Nama, razvojačenim braniteljima oboljelim od PTSP-a, ne trebaju ti podaci, mi znamo kako to jesu braniteljske obitelji i djeca branitelja, ali želimo jasne pokazatelje u brojkama radi onih dušebrižnika koji licemjerno ukazuju na ovakvo stanje, ne želeći poduzeti ništa konkretno.

S obzirom da je to tako, mi razvojačeni branitelji oboljeli od PTSP-a predlažemo sljedeće: da se nakon neustavne i nezakonite revizije nad našim trajno stečenim pravima donese zakon o reviziji svih uposlenika u državnom i javnom sektoru i da se izradi registar uposlenika koji nemaju ni dana ratnog staža i članova njihovih obitelji koji imaju prednost pri upošljavanju zato što nitko iz njihove obitelji nije sudjelovao u Domovinskom ratu.

Siromaštvo i patnja su sastavni dio naših života i takvo breme ne bi bilo toliko teško kada bi ovo bila pravedna država i društvo jednakih šansi.

Jednom je jedan umjetnik napisao sljedeće: „Ja na konju, oni dole, jebo te što me vole“. Ova činjenica jasno pokazuje kako ni mi branitelji i članovi naših obitelji nismo shvatili prednosti demokratskog društva, izbornih procesa, a posebice naivnosti i lakovjernosti, i zato nam se događa da svoja prava danas tražimo po zatvorima, biroima za zapošljavanje i na sudovima, gdje plaćamo skupe usluge odvjetnicima za zaštitu svojih stečenih prava.

Pozdrav svim braniteljima, ma gdje bili!

[ad id=”68099″]

KOORDINACIJA UDRUGA PROIZIŠLIH IZ DOMOVINSKOG RATA HZ-HB

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Vijesti

Sotinjani uzeli pravdu u svoje ruke i podnijeli tužbu protiv Srbije

Objavljeno

na

Objavio

Sotinjani, kao i većina mjesta na tom području, još uvijek tragaju za svojim najdražim

Dragica Urukalović tijekom okupacije Sotina izgubila je oca, sestru i nekoliko članova uže obitelji. U selu je boravila do sredine studenog. Prvi puta nakon 27 godina s ekipom RTL-a odlazi u podrum kuće u kojem je bila zatočena, pišu Vijesti RTL

“Što smo radili? Ja i sestra smo morali ići. Tata je bio pošteđen kao par dana pošto je tu bio pretučen pa nije mogao, a ja i sestra smo išli na prisilni rad.”

Svi Hrvati, kao i njihove kuće bili su obilježene, a brutalno zlostavljanje svakodnevica.

“Gore su nas posjeli i da se dogovorimo, silovat će. Ja sam onda molila jer sestra je bila mlada, bila je cura, onda sam molila ako što moraju onda neka rade samnom, neka sestru ostave na miru.”

Dragicu i njezinu sestru od silovanja spasio je tada jedan mladi vojnik. No nakon izlaska iz Sotina, niti nju, ali niti oca više nije vidjela. Zatekla ih je sudbina 68-ero žitelja toga prije rata većinski hrvatskoga mjesta nadomak Vukovaru.

Poput Đure Počića koji je identificiran 1998. klasičnom metodom i pokopan na memorijalnom groblju, no…

“Prije tri godine uspostavilo se da to nisu njegovi ostaci i ponovo sam prošla svu tu kalvariju i sahranila 20 posto posmrtnih ostataka svog supruga”, kaže Amalija Počić, Đurina supruga.

Većina posmrtnih ostataka Sotinjana nađena je u masovnoj grobnici u Vučedolskim vinogradima. No upornost ovih ljudi i osobna istraga koju su vodila dovela ih je do novih spoznaja. Zahvaljujući i procesu koji je vođen u Beogradu, Žarko Milošević koji je osuđen na devet godina pokazao je još jedno mjesto masovne grobnice. Stara Ciglana, odakle su posmrtni ostaci premještani u rovove klaonice gdje su se zatrpavani zajedno sa životinjskim ostacima.

“Tu gdje je ovaj korov, tu su bili kanali gdje su se bacali od klaonice i onda im je bilo jako blizu gdje je ona šumica, to ti je ta Ciglana i onda su ih samo ovdje preko njiva dovezli tu i pobacali”, kaže Igor Matiješević, Inicijativni odbor obitelkji nestalih Sotin.

Slučaj krvnika Miloševića koji je pokazao mjesto zločina nije izoliran. Za to postoje i pisani tragovi koji su dostavljeni hrvatskom pravosuđu još prije tri godine.

No, Sotinjani ne staju. Uz pomoć države ili bez nje, traže istinu. Trenutačno su zahvaljujući prvoj presudi pred beogradskim tužiteljstvom podnijeli tužbu protiv Srbije.

Traže naknadu štete. Uz to nadaju se i skorom početku novog procesa pred Tužiteljstvom u Beogradu, za Vučedolske vinograde, ali i sve pojedinačne zločine. Zbog istine i pravde koje hrvatska žrtva zaslužuje.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Vijesti

Hrvatska strana mora odbaciti staru i posegnuti za potpuno drugačijom i novom politikom

Objavljeno

na

Objavio

Ako se sada, nakon ovih nakaradnih izbora, Hrvati u BiH ne pobune i ne postanu problem, odnosno ne počnu raditi probleme, nitko ih ni dalje neće “doživljavati”.

Politički vođa BiH Hrvata Dragan Čović prve je sugovornike, nakon što je izgubio trku za člana Predsjedništva BiH, pronašao u Zagrebu. Pritom se hrvatska državna politika “isprsila” do kraja, pa su s Čovićem razgovarala sva tri predsjednika – države, Sabora i Vlade.

Nakon razgovora Čović je rezime ovog političkog druženja sveo na poruku kako BiH Hrvati “imaju potporu Zagreba”. No, postavlja se pitanje za što to Čović kao politički predstavnik Hrvata ima potporu Zagreba? Za participiranje u vlasti Federacije s Bošnjacima ili ne? Za formiranje Doma naroda ili ne? Za suradnju s Dodikom ili ne?

Druga je nepoznanica kakvu to potporu Zagreb uopće može dati BiH Hrvatima. Diplomatsku ili nediplomatsku, konkretnu ili formalnu? Dosadašnja dugogodišnja sljubljenost političkog Zagreba i političkog vrha BiH Hrvata doživjela je, naime, samo poraze. Sva bruxelleska lobiranja Andreja Plenkovića te lobiranja Kolinde Grabar-Kitarović u Sarajevu, Moskvi, Washingtonu i Ankari nisu uspjela.

Sva njihova tumačenja svjetskim liderima o neravnopravnosti i ugroženosti Hrvata koji gube konstitutivni karakter zajamčen Daytonom doživjela su poraz, kao i sav oratorski i medijski trud Čovića i njegovih da unutar BiH promijene nakaradni zakon koji omogućuje Bošnjacima da opetovano izabiru hrvatskog člana Predsjedništva. Očito je da Plenković i Grabar-Kitarović nisu bili dovoljno uvjerljivi, kao ni Čović, svaki na svom području. Ili se nisu dovoljno trudili ili su bili premlaki. To što argumente Hrvata iz BiH i Hrvatske nitko u svjetskoj politici, a ni Izetbegovićevi Bošnjaci ne doživljavaju, znači da hrvatska strana mora odbaciti staru i posegnuti za potpuno drukčijom i novom politikom.

S obzirom na to da je politika Bošnjaka, kao i ona Dodikova, brutalno jasna i agresivna, odgovor kakva bi to nova politika Hrvata trebala tu biti, sam se nameće. Jednako brutalna. To jest apsurd, no, ako se sada, nakon ovih nakaradnih izbora, Hrvati u BiH ne pobune i ne postanu problem, odnosno ne počnu raditi probleme, nitko ih ni dalje neće “doživljavati”.

Oni koji koriste teže riječi dosadašnji hrvatski i angažman Hrvatske oko pitanja ravnopravnosti Hrvata u BiH tumače kao mlitavu i na momente kukavičku politiku kojom su Hrvati de facto sami omogućili da im se dogodi ovakva situacija.

Što se političkog Zagreba tiče, on u ovom trenutku mora u cijelosti stati iza budućih političkih poteza BiH Hrvata, ne smije im ni u čemu otežavati, a najmanje što može odmah učiniti jest da pošalje jasne diplomatske signale svuda gdje treba da će Hrvatska surađivati s državom BiH kao i do sada, no da to neće uključivati komunikaciju sa simbolom svih problema, Željkom Komšićem.

Što se Čovića tiče, pred njim su dva izbora: ili će, kao što mnogi sada očekuju, krenuti u političku trgovinu s Izetbegovićem, prihvatiti koju ministarsku funkciju više i popuniti koju fotelju više, ili će, pak, zaključiti da mu političko raspoloženje unutar hrvatskog korpusa više ne omogućava tu klasičnu političku trgovinu. Logika, kao što je već rečeno, kaže da Hrvati trebaju postati “problematičniji” nego što su do sada bili.

To znači da moraju početi opstruirati vlast na onim razinama gdje to mogu učiniti i koristiti preostale mogućnosti veta. Vlast će pri tom formirati, naravno, tamo gdje su Hrvati odnijeli većinsku pobjedu. Plašiti se da će međunarodna zajednica zauzvrat pomesti sve neposlušne Hrvate i staviti svuda buket malih Komšića sada više nije realan jer bi tako riskirali bunu Hrvata. Nadalje, postoje stotine načina da BiH Hrvati počnu javno demonstrirati građanski neposluh, a u toj borbi legitimni postaju i svi oblici tzv. neprincipijelnih koalicija.

Ovo se, naravno, odnosi ponajprije na koaliranje s političkim vođom Srba u BiH, Miloradom Dodikom koji je zbog novog poraza Hrvata postao politički puno jači nego prije. I što je sramotno za Hrvate, u ovom trenutku on je postao i politički zaštitnik Hrvata koji sada, htjeli to ili ne, na državnoj razini doista ovise o Dodiku. Da bi sramota bila veća, čak i država Hrvatska na vrlo konkretan način ovisi o dobroj volji i taktici Dodika, primjerice kada je u pitanju podizanje tužbe BiH oko gradnje Pelješkog mosta.

Nema, međutim, mnogo onih koji bi stavili ruku u vatru da Čović i njegovi mogu preokrenuti kapute i umjesto dosadašnje nedovoljno pametne politike krenu odvažno u političke akcije koje će svi shvatiti i koje bi mogle sve zabrinuti i postići da se Hrvate počne ozbiljnije doživljavati. No, što je Hrvatima drugo preostalo? Poklone li se sada, to će samo pojačati iseljavanje i za četiri godine možda više i neće moći biti problem.

Davor Ivanković / Večernji list

Sjednica HDZ-a BiH i HNS-a – Vlasti uvjetovati Izbornim zakonom

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari