Pratite nas

Vijesti

Kako smo postali građani drugog reda?

Objavljeno

na

Dan 23. prosinca 1995. godine, službeni je datum prestanka Domovinskog rata u Bosni i Hercegovini i nakon toga u BiH počinje društveno-politički život utvrđen Daytonskim mirovnim sporazumom.

S obzirom na dugotrajnost Domovinskog rata u Bosni i Hercegovini, koji se vodio zvanično od 18. rujna 1991. pa do 23. prosinca 1995. godine, uključujući opću mobilizaciju vojnih obveznika za pretpostaviti je kako je kraj Domovinskog rata dočekalo na desetine tisuća branitelja i članova obitelji poginulih branitelja.

Vrijeme koje je nastupilo nakon Domovinskog rata moralo je pronaći načine kako zbrinuti branitelje i članove njihovih obitelji, koji su zadužili Bosnu i Hercegovinu svojim angažmanom u Domovinskom ratu.

Mi branitelji oboljeli od PTSP-a smo prije dvadeset godina računali kako ćemo imati prednost pri zapošljavanju u institucijama države ili javnim poduzećima u vlasništvu države, na svim razinama. No, to se nije dogodilo. Politika nas je gurnula na razinu razvojačenih branitelja koji svoju egzistenciju mogu tražiti isključivo na socijalnoj razini (kao što su minimalne invalidnine, prijevremene mirovine koje se uglavnom odnose na obitelji poginulih, ratne vojne invalide, ratne zapovjednike i odlikovane), a ako ne ispunjavamo uvjete onda egzistenciju možemo potražiti na crnom tržištu ili odlaskom u strane zemlje.

Zakon o reviziji je uglavnom bio nemilosrdan prema braniteljima oboljelim od PTSP-a koji je nastao kao posljedica rata, ali i nepravde i razočarenja zbog nemogućnosti ostvarenja prava na egzistenciju koju nam je država trebala omogućiti zbog višegodišnjeg sudjelovanja u Domovinskom ratu.

Nažalost, institucije države i javna poduzeća su masovno upošljavala po stranačkoj i rodbinskoj liniji ne tražeći potvrdu o sudjelovanju u Domovinskom ratu, u namjeri da što manje branitelja i članova njihovih obitelji bude uposleno.

Dvadeset godina nakon Domovinskog rata razvojačeni branitelji postaju socijalni teret društvu i unutarnji neprijatelj kojeg se svakodnevno proganja raznim revizijama, kriminalnim islijeđivanjima, političkom i medijskom hajkom, stavljajući im jasno do znanja kako ova država funkcionira na interesnim osnovama po stranačkoj, rodbinskoj i korupcijskoj logici, ne želeći udovoljiti braniteljima čak ni minimalnu mogućnost da se oni i članovi njihovih obitelji mogu uposliti na osnovu beskorisnog Zakona o dodatnim pravima koji definira prednost pri zapošljavanju pod jednakim uvjetima.

Nikada ni na jednom natječaju nismo vidjeli preambulu ovog zakona u kojem stoji kako pri zapošljavanju prednost imaju branitelji, supruge ili djeca branitelja, nego im je to postala otežavajuća okolnost.

Minorne mirovine i još manje invalidnine (primjer: pukovnik Oružanih snaga BiH u prijevremenoj mirovini ima mirovinu u prosjeku cca 600 KM, što je manje nego bilo koja plaća u državnoj upravi ili javnim poduzećima u vlasništvu države, dok invalid Domovinskog rata s 50% tjelesnog oštećenja ima cca 100 KM mjesečne invalidnine, a za preostali dio radne sposobnosti nikada nije dobio priliku na rad i plaću) jasno pokazuju kako smo građani drugog reda, kako se preko naše muke i patnje gradi bezobzirno društvo koje uvažava samo osobne interese, a ne uvažava žrtvu za opće dobro, što u konačnici i znači kako se nitko i ne zalaže za opće dobro.

Kada bi kojim slučajem političke elite koje sebe nazivaju domoljubnim i patriotskim političkim organizacijama donijele zakon o reviziji (najprije u svojim strankama, a zatim u tijelima državne uprave) svih uposlenika i članova njihovih obitelji koji nisu sudjelovali u Domovinskom ratu vjerojatno bi mi branitelji i članovi naših obitelji radili u institucijama država i javnim poduzećima, s uvjerenjem „što se krvlju brani, ne pušta se lako“. Takav zakon bi nam zasigurno dostavio podatke koliko je dezertera i članova njihovih obitelji u ovih dvadeset godina dobilo dobro plaćena mjesta u državnim institucijama. Takva revizija bi nam donijela podatke o uposlenosti cijelih obitelji koje su angažirane u političkim strankama.

Budući da je u Bosni i Hercegovini ponovno u trendu masovno napuštanje zemlje, tj. stvara se ponovno ekonomska emigracija, bilo bi zanimljivo vidjeti tko to najviše odlazi iz države, jesu li to djeca branitelja i čitave obitelji branitelja ili netko drugi.

Nama, razvojačenim braniteljima oboljelim od PTSP-a, ne trebaju ti podaci, mi znamo kako to jesu braniteljske obitelji i djeca branitelja, ali želimo jasne pokazatelje u brojkama radi onih dušebrižnika koji licemjerno ukazuju na ovakvo stanje, ne želeći poduzeti ništa konkretno.

S obzirom da je to tako, mi razvojačeni branitelji oboljeli od PTSP-a predlažemo sljedeće: da se nakon neustavne i nezakonite revizije nad našim trajno stečenim pravima donese zakon o reviziji svih uposlenika u državnom i javnom sektoru i da se izradi registar uposlenika koji nemaju ni dana ratnog staža i članova njihovih obitelji koji imaju prednost pri upošljavanju zato što nitko iz njihove obitelji nije sudjelovao u Domovinskom ratu.

Siromaštvo i patnja su sastavni dio naših života i takvo breme ne bi bilo toliko teško kada bi ovo bila pravedna država i društvo jednakih šansi.

Jednom je jedan umjetnik napisao sljedeće: „Ja na konju, oni dole, jebo te što me vole“. Ova činjenica jasno pokazuje kako ni mi branitelji i članovi naših obitelji nismo shvatili prednosti demokratskog društva, izbornih procesa, a posebice naivnosti i lakovjernosti, i zato nam se događa da svoja prava danas tražimo po zatvorima, biroima za zapošljavanje i na sudovima, gdje plaćamo skupe usluge odvjetnicima za zaštitu svojih stečenih prava.

Pozdrav svim braniteljima, ma gdje bili!

[ad id=”68099″]

KOORDINACIJA UDRUGA PROIZIŠLIH IZ DOMOVINSKOG RATA HZ-HB

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Vijesti

Marin Vlahović: Kako sam razotkrio međunarodni švercerski lanac migranata..

Objavljeno

na

Objavio

Marin Vlahović u Bujici: “Sin saborskog zastupnika Gorana Beusa Richembergha bio je priveden i ispitivan, prošao je cijelu obradu!”

Ivor Beus se našao u automobilu koji je istovario migrante na granici – rekao je istraživački novinar Marin Vlahović, gostujući u Bujici za Z1 i nastavio: – To mi je potvrdio i njegov otac, saborski zastupnik Beus! Razgovarali smo telefonom…

Inače, zastupnik Glasa Goran Beus Richembergh je jedan od najvećih zagovornika danas usvojenog Marakeškog sporazuma i poznat je po otvorenoj promigrantskoj politici…

Marin Vlahović je 04. prosinca objavio članak na portalu Dnevno.hr, u kojem je razotkrio dio međunarodnog švercerskog lanca migranata. Dva dana kasnije – na Sv. Nikolu, zagrebačka policija izvela je munjevitu akciju i uhitila 14 osoba – 11 Hrvata, 2 Afganistanca i jednog Pakistanca. Vlahović tvrdi da je organizator krijumčarenja migranata u Hrvatskoj – od Bosne do Slovenije – zapravo sin pakistanskog konzula, a da je i 24-godišnji Hrvat uhićen kod Kopra prošle godine, nakon neuspješnog bjega pred slovenskom policijom i prevrtanja kombija, dio istog lanca.

Vlahović je u šokantnoj emisiji otkrio glavne krijumčarske rute, način komuniciranja, organiziranje prijevoza i odakle točno dolazi novac za šverc migranata. Zbog prozivanja pakistanske tajne službe misli da mu je glava u torbi. Vlahovićeva priča naišla je na veliki odjek u susjednim zemljama, dok se u Hrvatskoj pokušava zataškati…

Bujica je objavila i fotografiju posebne bankovne kartice koju migranti dobivaju od UNHCR-a i s koje podižu novac – bez imena i prezimena. Karticu je izvor iz policije dostavio redakciji Bujice, uz napomenu da mnogi migranti nemaju baš nikakve dokumente, ali zato imaju Mastercard koja vrijedi od 6. mjeseca 2017. do 6. mjeseca 2019. godine i na njoj je dovoljno novca za dolazak na krajnju destinaciju…

Bujanec: ‘Mainstream’ mediji šute o aferi Ivora Beusa, sina saborskog zastupnika Glasa – Gorana Beusa Richembergha!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Vijesti

Ivica Marijačić: Jugoslavenske provokacije

Objavljeno

na

Objavio

Javno promicanje jugoslavenske ideje izraziti neprijateljski čin prema Hrvatskoj

U povodu stote obljetnice ulaska Hrvatske u jugoslavensku zajednicu, naš javni prostor zatrovan je jugonostalgijom do te mjere da se ponekad pitamo u kojoj državi uopće živimo.

Povijesna obljetnica bila je prigoda nostalgičarima da u sebi probude sve zapretene emocije koje ih vežu za prošlo i pregaženo političko doba.

Pročetničke Novosti su možda otišle najdalje pa su objavile insignije propale države na naslovnici. Kako nemaju čitateljsku publiku, nitko to ne bi ni primijetio da neki hrvatski mediji nisu prenijeli tu provokaciju. Bilo bi logično da stvar postavimo ovako: ako je Jugoslavija bila negacija Hrvatske, a jest jer je u krvi gušila svaku pomisao o slobodnoj hrvatskoj državi, onda to znači da je javno promicanje jugoslavenske ideje izraziti neprijateljski čin prema Hrvatskoj i da ga treba sprječavati, zabranjivati i kažnjavati.

Ništa od toga ne događa se u Hrvatskoj. Štoviše, svi ti krugovi koji su ovih dana puna srca prizivali u sjećanje okupacijsku Jugoslaviju financiraju se proračunskim novcem. Hrvatska ne samo što nije u stanju definirati te pojave kao neprijateljske, nego im nije u stanju prekinuti dotok novca, no to je već poznata očajna priča koja govori o stupnju hrvatske neslobode i nedovršenoj pobjedi 90-ih.

U dubini svoje duše oni preziru Hrvatsku

Upravo ti krugovi se žestoko bore protiv uporabe pozdrava Za dom spremni. U Hrvatskome saboru su potpisali interpelaciju o zabrani toga pozdrava vodeći ljudi SDP-a, GLAS-a, IDS-a, manjinski zastupnici. S jedne strane, porazno je da nekome u Hrvatskoj smeta pozdrav pod kojim se branio, primjerice, Vukovar, ane smetaju mu simboli pod kojim je napadan. S druge, pak, strane, pozitivno je što otprilike sada jasno znamo stav tih potpisnika prema Hrvatskoj, ako smo uopće ikad i sumnjali.

U dubini svoje duše oni preziru Hrvatsku. Ne samo da se ne biborili za nju kad bi sutra opet bila napadnuta, nego bi najvjerojatnijie otišli na agresorsku stranu. Arsen Bauk, Boris Miletić, Anka Mrak Taritaš, Davor Bernardić, Veljko Kajtazi sutra bi, dakle, u slučaju nove srbijanske agresije pod zvijezdom petokrakom, gotovo sigurno uzeli taj simbol za svoje obilježje i pucali na Hrvatsku koja bi se opet branila pod pozdravom Za dom spremni!

Upravo ti ljudi osporavaju Hrvatskoj pravio što se branila 90-ih od agresije pod spomenutim pozdravom pa je istina zapravo tragična i neumoljiva: onaj u Hrvatskoj komu smeta pozdrava pod kojim su branitelji branili napadnutu Domovinu jednostavno niti je prijatelj, niti je lojalni građanin niti je normalan čovjek. Pravo je napadnutoga hrvatskoga naroda da se brani na svome pod bilo kojim simbolima za koje je procijenio da mu pomažu, pa i pod ustaškim pokličima.

S etičke strane, tu aspolutno nema ništa sporno. Ako Lori Vidović, Bauku, Bernardiću, Pupovcu i ostalima smeta Za dom spremni, to zapravo znači da su oni na strani koljača i ubojica na Ovčari koji su na sebi imali kape s petrokraka dok su zvjerski ubijali i klali hrvatske branitelje i civile.

Ne postoji način da oni svoju protivljenje pozdravu Za dom spremni učine moralno opravdanim, pa čak ni pozivanjem na okaljanost pozdrava u doba NDH jer o tome ništa ne znaju, nego samo imaju predsrasude koje je u njima proizvela jugoslavenska historiografija i velikosrpska propaganda.

Kalkuliranje

Kada ne bi morao politički kalkulirati, nacionalno indiferentni Andrej Plenković vjerojatno bi se s lakoćom složio s oporbenjacima i odmah potpisao interpealciju i propisao zabranu svake uporabe spomenutoga pozdrava. U njegovome HDZ-u možda je ostao još minimum dostojanstva i minimum otpora prema nekim oblicima rehabilitacije zločinačke Jugoslavije pa su protiv oporbene interpelacije, ali nije isključeno da ih Plenković skrši i udovolji oporbi kao što je dosad redovito. Ovo što Plenković radi od Hrvatske gotovo je luđačka i kompulzivna destrukcija svake nacionalne samosvojnosti.

On se poziva na EU, a u toj EU Italija daje nagradu za mir četniku Vučiću, u toj Europi haški tužitelji i suci primaju nagrade iz ruku predstavnika istočnoga Mostara u znak zahvalnosti što su osulili hrvatsjku šetoricu, u toj Europi jedan Ratko Mladić uživo se javlja se haaške tamnice u studio srbijanske televizije… A u Hrvatskoj Plenković i HDZ-ovci ne usude ni na minutu šutnje za pokojnoga Praljka, strogo paze da se ne bi slučajno se sreli s Darijom Kordićem, u toj Hrvatskoj moraju uklanjati domovinske simbole sa spomenika poginulim braniteljima zato što to zahtijeva Milorad Pupovac koji je na dan 5. kolovoza u Bačkoj Palanci odavao popčast agresorskoj vojsci i politici.

Ivica Marijačić
Hrvatski tjednik/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari