Pratite nas

U potrazi za Istinom

Kako su antifašisti provodili antifašizam, a i danas bi…

Objavljeno

na

Krvavim raspadom Jugoslavije,  komunisti su se veoma lukavo prestrojili, vojnički rečeno i evo njih preobučene u antifašiste. Iskoristili su istinsku borbu protiv talijanskog fašizma, istarskih narodnjaka, seljaka, rudara i radnika da bio sebe prikazali kao borce protiv fašizma! Kojeg fašizma? Onog koji su oni provodili?

Komunisti su svoju antifašističku borbu žestoko usmjerili protiv Katoličke crkve i svećenstva, koja je po njima bila najveći neprijatelj njihovoj komunističkoj ideologiji! Jer kako mogu postojati dva Boga, pravi istinski Bog i njihovo  božanstvo- Partija?

Valjda je njihovo božanstvo-partija starije i jedino moguće poimanje života na svijetu, pa  nitko ne smije imati drugog Boga i drugog vjerovanja osim njihovog božanstva- Partije.

I tako su vojnici božanstva-Partije nazvavši se partizanima, krenuli u beskompromisnu borbu za čistoću svoje revolucije upotrijebljavajući sve moguće metode, bez razlike, jer za Partiju i rođenu majku možeš bez milosti ubiti, kada Partija to od tebe zatraži. A ubijali su bez milosti, bez grižnje savjesti, bez ikakvog moralnog i etičkog ograničenja.

I najgore je to što su mislili, a i dan danas njihovi nasljednici misle da su na to imali potpuno pravo, da nisu zgriješili prema čovjeku i čovječanstvu.

Zato ih je  sa zakašnjenjem od 74 godine na to podsjetio EU Parlament proglasivši ih zločincima, što njihovo sljednici ne žele nikako prihvatiti.

Pa evo samo jedan od pola milijuna primjera, koliko su pobili ljudi u Hrvatskoj,  kao podsjećanje zbog čega ih je EU parlament proglasio zločincima, kada sami ni nakon 74 godine od završetka 2,svj.rata to ne uviđaju u ne shvaćaju;

Prije čak 75 godina, u listopadu 1944. godine partizani ti vojnici božanstva Partije ” herojski ” su  vodili boj protiv nenaoružanih civila i svećenika.

Uhitili su don Ivu Jelinovića župnika iz Gruda u Konavlima i  sa još sedmero župljana odveli na  Korčulu i okrutno ubili  u studenom 1944. godine,  na cesti od grada Korčule prema Račišću.

Svjedočanstvo o smrti svećenika i mučenika don Iva Jelinovića iznio je dubrovački muzikolog i svećenik, maestro dr. Miho Demović: „Prema samom priznanju jednog partizanskog oficira koji je bio sudionik mučenja, a koji je sve priznao pod stare dane i bolesti, don Ivo Jelinović je bio šiban od strane komunista sve do smrti. Skinuli su ga do gola i šibali na smjene dok nije izdahnuo. Umro je u strašnim mukama i umirao je dugo. Ujutro su ga počeli šibati i onda bi se smjenjivali nekoliko njih koji su ga tukli, dok nije pred večer umro sav u krvi, ranama i izmrcvaren.“

Don Ivo Jelinović rođen je 6. travnja 1919. godine na Grudi od oca Ante i majke Jele. Za svećenika je zaređen 1943. godine. Bio je župnik u rodnoj župi nepune dvije godine.

Nakon što su partizanske postrojbe umarširale u pitome Konavle nastavile su svoja zlodjela i teror na nevinim civilima Hrvatima ovog prekrasnog hrvatskog juga. Taj prekrasni hrvatski jug poznat je  po plemenitim i miroljubivim seljacima koji su se isticali  po svom domoljublju i poštenju. Zbog toga su u Konavlima ubili 286 ljudi koji su morali platiti životom samo zato što su Hrvati. Strašni zločini partizana kulminirali pokoljem na otočiću Daksi gdje je 1944. ubijen cvijet hrvatske inteligencije dubrovačkog kraja.

Nakon ulaska partizanskih postrojbi u Dubrovnik, partizani su na otoku Daksi likvidirali 53 istaknuta građanina, civila Hrvata, bez ikakvog suđenja. Ekshumacijom i DNK analizom utvrđen je identitet 18 osoba, dok je 35 ostalo nepoznato, a također je utvrđen i pravi broj žrtava jer se do ekshumacije sigurno znalo za 35 žrtava. Dana 19. lipnja 2010. godine žrtve s otočića Dakse napokon su dostojno pokopane. Među mučki ubijenima bio je poznati svećenik Petar Perica (“padre Perica”, zvali su ga Dubrovčani), autor pjesama Zdravo Djevo Kraljice Hrvata i Do nebesa nek’ se ori.

Riječ je o manjem dijelu od danas poimence poznatih 697 žrtava (369 civila i 327 ratnih zarobljenika) s dubrovačkog područja koje su jugokomunisti pobili nakon “oslobođenja” 1944. godine; međutim  kao pojedinačno najveće stratište i grobište Daksa je postala simbol komunističkog terora nad stanovništvom dubrovačkog kraja

Obratite pozornost godine 1944, znači još nije kraj rata, još nije završio rat protiv Hitlerove nacističke okupacije,  još je po njima bila antifašistička borbe za oslobođenje!

Zaključak se sam nameće. Nije to bila antifašistička borba za oslobođenje, to je bila borba za vlast Partije, za vladavinu totalitarnog komunističkog društvenog uređenja, koja je pod plaštom borbe za oslobođenje od Hitlerove okupacije, čistila i eliminirala  sve koji bi joj mogli biti eventualna smetnja kada preuzme vlast.

Slične  zločine , pod istim komunističkim znakovljem, ponovili  su 1991. u Domovinskom ratu postrojbe JNA (uz pomoć srpskih i crnogorskih četnika) kada su spalile Konavle, protjerale i pobile gotovo cjelokupno hrvatsko stanovništvo, a grad Dubrovnik stavili pod opsadu.

I ne samo Dubrovnik, isto se ponovilo i u Vukovaru, Škabrnji, Ćelijama, Erdutu, Dalju, Lovasu, Tovarniku. Gospiću, Perinji, Nadinu,  Voćinu,  Joševici itd, itd koje su popalili, razorili i stanovnike pobili.

don-ivo-jelinovic1

Što im je don Ivo Jelinović učinio da su ga tako krvnički bičevali?

Kako su mogli kao čovjek , čovjeka bičevati i iživljavati se,  kao ljudsko biće nad drugim ljudskim bićem?

Što ih je pokretalo na tako ogromnu mržnju prema drugom ljudskom biću da mu prouzroče ljudski  nepojmnljivu patnju?

Očito su ljudska bića samo po vanjskom izgledu, a u mentalnom sklopu su monstrumi, zločinci, koji su dopustili da njima ovlada zločinačka komunistička ideologija, njihovo božanstvo Partija.

Ali i Partiju čine ljudi koji su umislili da su božanstva i koji u ime komunističke ideologije izigravaju Boga i odlučiju o ljudskim sudbinama. A njihovi sljedbenici zaslijepljeni Božanstvom u njegovo ime  čine masovne zločine  i eliminiraju sve koji ne slijede njihovo Božanstvo!

Nema opravdanja, nikakvo opravdanje ne postoji za takve zločinačke umove  pred čovječnosti i čovječanstvom!

Zato i jesu proglašeni najvećim zločinačkim umovima čovječanstva

 

zločinci -genocid

Antifašisti iz Hrvatske očito se drže one ” Druže Tito mi ti se kunemo, da sa tvoga puta ne skrećemo”, pa mu se i dalje kljanjaju  kao svom božanstvu i ne priznaju da je bio zločinac i da slijede zločinačku ideologiju!

Lili Benčik

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Evo i dokaza kako udbini agenti koji su špijunirali Bušića i Tuđmana i dalje truju hrvatsku javnost

Objavljeno

na

Objavio

S pozicije moralne i političke superiornosti Ante Glibota dijeli lekcije hrvatskoj javnosti te grubo i primitivno napada i blati ljude, uključujući i mene, piše Ivo Lučić na Facebooku.

O njemu možemo pročitati da je bio „proljećar, politički emigrant, galerist, najprominentniji intelektualac i tome slično“. Ne piše da je bio suradnik jugoslavenske Službe državne sigurnosti (ili bezbednosti, SDS/SDB), odnosno kolokvijalno rečeno ne piše da je radio za Udbu. E pa od sada će pisati.

Javnosti dostupni dokumenti sačuvani u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu dokazuju da je Ante Glibota bio suradnik Udbe pod pseudonimom „Goran“. Špijunirao je političke emigrante uključujući Bruna Bušića koji je ubijen iste te 1978. godine kad ga je Glibota špijunirao. Glibota je špijunirao i Franju Mikulića koji je ubijen od Udbe 1983. godine.

U dokumentu SDS-a od 3. ožujka 1978. piše: „Mikulić je u razgovoru sa suradnikom ispričao da je boravio u SAD-u oko 2 mj., a da je prije 14 dana doputovao u Švedsku, gdje se sastao sa Brunom Bušićem, u povodu prikazanog filma u Švedskoj žali se da je jedan Jugoslaven koji je radio u emisiji za Jugoslovene u Švedskoj ‘Jugoslavijo dobar dan’ ukrao originalni tekst filma i sa njim pobjegao u Jugoslaviju.“

U drugom dijelu dokumenta piše: „Suradnik Goran iz SR Njemačke posjetio je 26. 2. o. g. Tuđman Franju u Zagrebu.“ Suradnik javlja da je Tuđman spomenuo kritike jugoslavenskih medija zbog iznesenih stajališta ali je rekao da „stoji iza svoje izjave“ te da neće dopustiti da ga se „živoga sahrani“.

U ‘Osobnom dnevniku’ Franje Tuđmana (Prvi dio) koji je objavio ‘Večernji list’ na stranici 388 pod datumom 26. veljače 1978. piše: „Ante G(libota) – ‘Naivac’. Priprema izložbu najboljih hrvatskih naivaca u Saarbrückenu. Tamo sreo F.(ranju) M.(ikulića) i priča da su agenti ukrali švedskoj TV prijevod teksta pa da je repriza išla s improviziranim prijevodom.“

Dakle, suradnik „Goran“ je Ante Glibota, Tuđman ga je u svom dnevniku nazvao „Naivac“ – je li stoga što je spremao izložbu naivaca, ili zato što sam Tuđman nije bio naivan i dobro je procijenio za koga Glibota radi. Tuđmana sigurno nije impresionirao slatkorječivošću niti leptir mašnom kojom liječi balkanske komplekse. Ili je to možda udbaški dress code, jer istu mašnu, na isti način oko vrata veže i njegov udbaški kolega Vinko Sindičić.

Sve komunističke političke policije koristile su slične metode kompromitacije svojih neprijatelja. Stasi, Sekuritate i Udba plasirali su preko svojih agenata informacije da neprijatelj zapravo „radi za njih, odnosno da je njihov suradnik. Ante Glibota, odnosno suradnik „Goran“ nije zaboravio davno naučene lekcije. Proteklih dana putem jednog marginalnog portala plasirao je, odnosno ponovio lažnu vijest, da sam i ja „bivši udbaš“ koji ne bi smio imati „ni pristup hrvatskom javnom sektoru“. Pri tome se pozvao na Josipa Jučevića koji je sličnu tvrdnju iz sličnih motiva i s jednakom podlošću iznio u medije prije tri i pol godine.

Preživjelim udbaškim strukturama očito smeta moj javni rad, a posebno aktualni politički angažman, kao što im je smetao i 1990-ih godina. Tada su o meni pisali u beogradskoj Politici i sličnim sarajevskim propagandnim medijima, a danas su kao gubitnici ipak spali tek na opskurne portale.

Što se pak moje biografije tiče ponovit ću još jednom. U prosincu 1990. izabran sam za zastupnika HDZ-a u Skupštini BiH, tako što sam u rodnom Ljubuškom na izborima dobio 94,5 posto glasova. Nakon toga, u svibnju 1991. prešao sam u MUP BiH. Nikada do promjene vlasti nisam radio u javnom odnosno državnom sektoru. Ja sam kao student 1987. godine od Udbe označen kao državni neprijatelj i „veza neprijateljske emigracije“. U isto vrijeme Glibota je kao suradnik „Goran“ špijunirao istu tu emigraciju i disidente u zemlji.

Glibota me po dobro uhodanoj udbaškoj metodi pokušava kompromitirati i označiti kao udbaša, što je on bio, a po svemu sudeći u nikada raspetljanoj mreži društvenih odnosa to nije ni prestao biti.

Glibota je preko svojih udbaških veza početkom devedesetih pokušao privatizirati Croatia Records. Pokazalo se da njegove zasluge ipak nisu tolike da ne bi morao vraćati kredit koji je za tu prigodu dobio, pa je ostao praznih ruku. No to je priča za neku drugu priliku.

Poslije trideset godina opet sam na listi HDZ-a, ovaj put u prvoj izbornoj jedinici u Zagrebu na četrnaestom mjestu. Nikada nisam mijenjao stranu niti stranku za razliku od kojekakvih glibota, napisao je Ivo Lučić na Facebooku.

#SigurnaHrvatska
#Lučić14

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Lipanjske zore – Istina i pokušaji krivotvorenja povijesti od strane pripadnika ARBiH

Objavljeno

na

Objavio

Ovih dana dok se obilježava obljetnica „Lipanjskih zora“, svjedoci smo još jednog od brojnih pokušaja prekrajanja povijesti u režiji bivših pripadnika Armije Republike BiH (ARBiH). Naime, Jedinstvena organizacija boraca (JOB) Stari Grad Mostar je izdala priopćenje u kojem između ostaloga kažu da su „Ogorčeni, razočarani i uvrijeđeni najnovijim pokušajima falsifikovanja historije i događaja iz juna 1992. godine kada je Grad Mostar oslobođen od srpsko-crnogorskog agresora, osjećamo se dužnima kazati stvarnu istinu, te podsjetiti i na ulogu Armije Republike Bosne i Hercegovine i Mostarskog bataljona u oslobođenju lijeve obale našeg grada.“ Nadalje kažu da „Armija RBiH i Mostarski bataljon u istoj vojnoj operaciji imali su jednako značajnu ulogu kao i ostale navedene komponente.“ Također kažu „Pitamo se i otkud nekome pravo zanemarivati ili minimizirati ulogu i zasluge pripadnika jedine legitimne vojne snage u Bosni i Hercegovini“.

Svima koji se sjećaju toga vremena u BiH i u Mostaru jasno je da se ne  „zanemaruje ili minimizira ulogu i zasluge pripadnika“ ARBiH jer ona u to vrijeme nije ni postojala. Čak ni kao pojam! Naziv ARBiH je usvojen kasnije a jedan od pokušaja krivotvorenja povijesti je i lažiranje 15. travnja 1992. kao dana formiranja ARBiH. HVO je obranio i oslobodio Mostar i lijevu obalu Neretve. Svi dokumenti iz toga razdoblja i svi povijesni izvori to potvrđuju. Navest ćemo neke činjenice.

U skladu s tada važećom odlukom Predsjedništava BiH, Oružane snage BiH su se sastojale od Hrvatskog vijeća obrane (HVO), Teritorijalne obrane BiH (TO) i pripadnika MUP-a. Od „jedine legitimne“ ARBiH tada još uvijek nije bilo ni spomena. To vrlo dobro znaju pisci ovog JOB-ovog pamfleta, ali kao i u bezbrojnim slučajevima do sada, krivotvore činjenice i prekrajaju povijest.

Pisci pamfleta također vrlo dobro znaju da je Krizni stožer općine Mostar svojom Odlukom od 29.4.1992. godine JNA proglasio neprijateljskom  i okupatorskom formacijom a istovremeno zaštitu i obranu Mostara povjerio Hrvatskom vijeću obrane. Preslik te Odluke donosimo na kraju teksta.

U Odluci se između ostaloga kaže da HVO čine pripadnici muslimanskog i hrvatskog naroda, kao i drugi narodi i narodnosti koji priznaju legalne vlasti BiH. Pored toga, kaže se da Muslimani mogu formirati svoje oružane formacije koje se stavljaju pod zapovjedništvo HVO Općinskog stožera Mostar. Takva postrojba je bila i Mostarski bataljun koji je bio i djelovao pod zapovjedništvom HVO, dok nisu izdali svoje suborce i udarili ih s leđa.

HVO je postavljenu zadaću ispunio! HVO je obranio Mostar te nizom akcija sada poznatim pod skupnim nazivom LIPANJSKE ZORE oslobodio Mostar i lijevu obalu Neretve. Tada su se dostigle crte razdvajanja koje su se uglavnom zadržale do kraja rata. U tim akcijama sudjelovala je HV, brojni Muslimani u postrojbama HVO kao i Mostarski bataljun, ali sve pod vođenjem i zapovijedanjem HVO Općinskog stožera Mostar.

Sve to vrlo dobro znaju pisci JOB pamfleta, ali nije njima do istine nego do stvaranja neke njihove „istine“ lažiranjem i krivotvorenjem povijesnih činjenica. Kao dobri učenici  Josepha Goebbelsa vode se njegovom tezom da tisuću puta ponovljena laž postaje istina. I stalno tu ponavljaju laž. Lagali su jučer u priopćenju. Lažu danas na konferenciji za medije. Lagaće i sutra. I opet. I opet.

No, na njihovu žalost to ne će promijeniti povijesnu činjenicu da je HVO obranio i oslobodio Mostar i lijevu obalu Neretve. To je lako provjeriti i potvrditi a oni za svoje tvrdnje nemaju nikakve dokumente, argumente i dokaze osim ponavljanja neistina. Isto tako je povijesna činjenica da je HVO obranio brojne gradove i krajeve od agresorske JNA i drugih formacija koje su pod jugoslavenskom zastavom i crvenom zvijezdom petokrakom progonili i ubijali građane BiH. Čudno, svjedoci smo kako nedavno u Sarajevu slave i veličaju upravo te agresorske simbole!?! Dok su se ti progoni događali, neki su zanemarili stradanja svojih sunarodnjaka i tvrdili da to nije njihov rat ili su se krili u trezoru, a HVO je stao u obranu, primio prvi udar i zaustavio agresiju, te stvorio uvjete za dalje organiziranje obrane i borbu protiv agresora i time spasio BiH od potpune okupacije.

UO HKZ TROPLET

U nastavku donosimo preslik spomenute odluke:

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Oglasi

Komentari