Pratite nas

U potrazi za Istinom

Kako su antifašisti provodili antifašizam, a i danas bi…

Objavljeno

na

Krvavim raspadom Jugoslavije,  komunisti su se veoma lukavo prestrojili, vojnički rečeno i evo njih preobučene u antifašiste. Iskoristili su istinsku borbu protiv talijanskog fašizma, istarskih narodnjaka, seljaka, rudara i radnika da bio sebe prikazali kao borce protiv fašizma! Kojeg fašizma? Onog koji su oni provodili?

Komunisti su svoju antifašističku borbu žestoko usmjerili protiv Katoličke crkve i svećenstva, koja je po njima bila najveći neprijatelj njihovoj komunističkoj ideologiji! Jer kako mogu postojati dva Boga, pravi istinski Bog i njihovo  božanstvo- Partija?

Valjda je njihovo božanstvo-partija starije i jedino moguće poimanje života na svijetu, pa  nitko ne smije imati drugog Boga i drugog vjerovanja osim njihovog božanstva- Partije.

I tako su vojnici božanstva-Partije nazvavši se partizanima, krenuli u beskompromisnu borbu za čistoću svoje revolucije upotrijebljavajući sve moguće metode, bez razlike, jer za Partiju i rođenu majku možeš bez milosti ubiti, kada Partija to od tebe zatraži. A ubijali su bez milosti, bez grižnje savjesti, bez ikakvog moralnog i etičkog ograničenja.

I najgore je to što su mislili, a i dan danas njihovi nasljednici misle da su na to imali potpuno pravo, da nisu zgriješili prema čovjeku i čovječanstvu.

Zato ih je  sa zakašnjenjem od 74 godine na to podsjetio EU Parlament proglasivši ih zločincima, što njihovo sljednici ne žele nikako prihvatiti.

Pa evo samo jedan od pola milijuna primjera, koliko su pobili ljudi u Hrvatskoj,  kao podsjećanje zbog čega ih je EU parlament proglasio zločincima, kada sami ni nakon 74 godine od završetka 2,svj.rata to ne uviđaju u ne shvaćaju;

Prije čak 75 godina, u listopadu 1944. godine partizani ti vojnici božanstva Partije ” herojski ” su  vodili boj protiv nenaoružanih civila i svećenika.

Uhitili su don Ivu Jelinovića župnika iz Gruda u Konavlima i  sa još sedmero župljana odveli na  Korčulu i okrutno ubili  u studenom 1944. godine,  na cesti od grada Korčule prema Račišću.

Svjedočanstvo o smrti svećenika i mučenika don Iva Jelinovića iznio je dubrovački muzikolog i svećenik, maestro dr. Miho Demović: „Prema samom priznanju jednog partizanskog oficira koji je bio sudionik mučenja, a koji je sve priznao pod stare dane i bolesti, don Ivo Jelinović je bio šiban od strane komunista sve do smrti. Skinuli su ga do gola i šibali na smjene dok nije izdahnuo. Umro je u strašnim mukama i umirao je dugo. Ujutro su ga počeli šibati i onda bi se smjenjivali nekoliko njih koji su ga tukli, dok nije pred večer umro sav u krvi, ranama i izmrcvaren.“

Don Ivo Jelinović rođen je 6. travnja 1919. godine na Grudi od oca Ante i majke Jele. Za svećenika je zaređen 1943. godine. Bio je župnik u rodnoj župi nepune dvije godine.

Nakon što su partizanske postrojbe umarširale u pitome Konavle nastavile su svoja zlodjela i teror na nevinim civilima Hrvatima ovog prekrasnog hrvatskog juga. Taj prekrasni hrvatski jug poznat je  po plemenitim i miroljubivim seljacima koji su se isticali  po svom domoljublju i poštenju. Zbog toga su u Konavlima ubili 286 ljudi koji su morali platiti životom samo zato što su Hrvati. Strašni zločini partizana kulminirali pokoljem na otočiću Daksi gdje je 1944. ubijen cvijet hrvatske inteligencije dubrovačkog kraja.

Nakon ulaska partizanskih postrojbi u Dubrovnik, partizani su na otoku Daksi likvidirali 53 istaknuta građanina, civila Hrvata, bez ikakvog suđenja. Ekshumacijom i DNK analizom utvrđen je identitet 18 osoba, dok je 35 ostalo nepoznato, a također je utvrđen i pravi broj žrtava jer se do ekshumacije sigurno znalo za 35 žrtava. Dana 19. lipnja 2010. godine žrtve s otočića Dakse napokon su dostojno pokopane. Među mučki ubijenima bio je poznati svećenik Petar Perica (“padre Perica”, zvali su ga Dubrovčani), autor pjesama Zdravo Djevo Kraljice Hrvata i Do nebesa nek’ se ori.

Riječ je o manjem dijelu od danas poimence poznatih 697 žrtava (369 civila i 327 ratnih zarobljenika) s dubrovačkog područja koje su jugokomunisti pobili nakon “oslobođenja” 1944. godine; međutim  kao pojedinačno najveće stratište i grobište Daksa je postala simbol komunističkog terora nad stanovništvom dubrovačkog kraja

Obratite pozornost godine 1944, znači još nije kraj rata, još nije završio rat protiv Hitlerove nacističke okupacije,  još je po njima bila antifašistička borbe za oslobođenje!

Zaključak se sam nameće. Nije to bila antifašistička borba za oslobođenje, to je bila borba za vlast Partije, za vladavinu totalitarnog komunističkog društvenog uređenja, koja je pod plaštom borbe za oslobođenje od Hitlerove okupacije, čistila i eliminirala  sve koji bi joj mogli biti eventualna smetnja kada preuzme vlast.

Slične  zločine , pod istim komunističkim znakovljem, ponovili  su 1991. u Domovinskom ratu postrojbe JNA (uz pomoć srpskih i crnogorskih četnika) kada su spalile Konavle, protjerale i pobile gotovo cjelokupno hrvatsko stanovništvo, a grad Dubrovnik stavili pod opsadu.

I ne samo Dubrovnik, isto se ponovilo i u Vukovaru, Škabrnji, Ćelijama, Erdutu, Dalju, Lovasu, Tovarniku. Gospiću, Perinji, Nadinu,  Voćinu,  Joševici itd, itd koje su popalili, razorili i stanovnike pobili.

don-ivo-jelinovic1

Što im je don Ivo Jelinović učinio da su ga tako krvnički bičevali?

Kako su mogli kao čovjek , čovjeka bičevati i iživljavati se,  kao ljudsko biće nad drugim ljudskim bićem?

Što ih je pokretalo na tako ogromnu mržnju prema drugom ljudskom biću da mu prouzroče ljudski  nepojmnljivu patnju?

Očito su ljudska bića samo po vanjskom izgledu, a u mentalnom sklopu su monstrumi, zločinci, koji su dopustili da njima ovlada zločinačka komunistička ideologija, njihovo božanstvo Partija.

Ali i Partiju čine ljudi koji su umislili da su božanstva i koji u ime komunističke ideologije izigravaju Boga i odlučiju o ljudskim sudbinama. A njihovi sljedbenici zaslijepljeni Božanstvom u njegovo ime  čine masovne zločine  i eliminiraju sve koji ne slijede njihovo Božanstvo!

Nema opravdanja, nikakvo opravdanje ne postoji za takve zločinačke umove  pred čovječnosti i čovječanstvom!

Zato i jesu proglašeni najvećim zločinačkim umovima čovječanstva

 

zločinci -genocid

Antifašisti iz Hrvatske očito se drže one ” Druže Tito mi ti se kunemo, da sa tvoga puta ne skrećemo”, pa mu se i dalje kljanjaju  kao svom božanstvu i ne priznaju da je bio zločinac i da slijede zločinačku ideologiju!

Lili Benčik

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

17. svibnja 1945. Frieda Paulitsch – zločin partizana koji nadilazi razum

Objavljeno

na

Objavio

U blizini Pliberka, kao dio Bleiburškog masakra, dogodio se strašni zločin koji je dugo bio tajna. Koruški partizani su mladu djevojku od 17 godina – Friedu Paulitsch (Pavlič) – masovno silovali njih 42 partizana, zatim izmučenu ubili, raskomadali na dijelove, skuhali i pojeli u gulašu, piše demokracija.si

Strašno je o ovome i razmišljati, a posebno pisati, ali istine radi o zvjerstvima partizana ovo svjedočanstvo je potrebno iznijeti na svjetlo dana da javnost vidi kakvi monstrumi su nosili petokrake na glavama.

Posebno je potrebno pisati zbog toga jer je ovaj slučaj tek jedan u nizu zlodjela partizana i pristaša komunističkog režima tijekom i nakon II. svjetskog rata.

Ali sada napokon istina dolazi na vidjelo. Danas smo suočeni na svakom koraku sa iskazima tih ili drugih zlodjela, a brojne jame pune tisuća ljudi svjedoče o monstrumima s petokrakama čiji su zločini nadilazili čak i životinjske porive. Već smo navikli slušati o svim mogućim perverzijama i brutalnostima partizana tako da nas teško može iznenaditi.

Sljedeća je priča jedna od njih, vrlo je bolna i pokazuje kakva je bila sudbina tisuća djevojaka – Hrvatica, Slovenki i drugih – koji su dospjeli u ruke partizana.

Šokantno pismo o smrti Fride Paulitsch

Dana 16. travnja 1985. godine, utorak, oko podneva, mjesto Železna Kapla/Eisenkappel, relativno blizu Bleiburga gdje se ovih dana odigravala sramotna hajka prema mnogim žrtvama koje su završile na sličan način kao Frida Paulitsch. Gospođa Marija Paulitsch i sin Anton upravo su pri ručku, u vlastitoj gostionici, kada u lokal uđe poštar Ignaz Illgoutz, i donese pismo adresirano na nju – Mariju. Okrenu ga u ruci gledajući tko je pošiljatelj, i u oči joj padne pečat na markici: pismo je predano dva dana ranije, u Klagenfurtu, i to na kolodvorskoj Pošti, koja  jedina u širem kraju i nedjeljom otprema poštanske pošiljke. Očito je pošiljatelju bilo stalo do toga da se ne zna odakle dolazi, pa je otputovao u Klagenfurt i tamo ubacio pismo u poštanski sanduk na kolodvoru. Na koverti nema imena pošiljatelja. Gospođa Marija sumnjičavo otvori pismo pisano pisaćim strojem, i počne ga čitati.

I zamukne! Nijemo zureći u sina, problijedjela, daje pismo Antonu. Na pomalo manjkavom, ali ipak dobro razgovjetnom njemačkom jeziku, u pismu stoji:

„P.T. (pleno titulo – punonaslovni, op. aut.)

1984. godine pozvan sam k bivšemu partizanu, koji bijaše na samrti, i tijekom njegove posljednje ispovijedi, ispovijedio mi je jezovit događaj. Ja ne smijem otkriti svoj identitet, zato što bih riskirao jako strogu crkvenu kaznu, zbog povrede ispovjedne tajne. On je morao olakšati svoju savjest prije nego što umre, rekao je. Ispovijedio je da je na kraju rata, zajedno s drugih 44 partizana imao zarobljenu izvjesnu gospođicu Paulitsch (Pavlič). Odbila je poslušnost partizanima. Potom je nastala svađa, djevojku su proglasili špijunom, i silovalo ju je 42 partizana., a potom ju je on odveo u šumu i ubio. Samo još jedan drug je znao da je njezino tijelo isječeno, i od nje su napravili gulaš kojeg su servirali partizanima, jako začinjen solju, paprom i paprikom da ne bi što primijetili. To se dogodilo negdje u Donjoj Koruškoj, a točno mjesto više nije znao reći.

Možda je Vama kao poslovnoj ženi poznata neka Paulitsch, tako da se ova tajna rasvijetli. (…) Možda će te štogod doznati, tko je bila ova ubijena osoba. Toliko na znanje! Počinitelj je bio Slovenac, prepoznao sam to po jeziku. Ja ne želim doći pod udar Papinskoga suda, ali (…). P.K.“

Ubijena jer je bila Slovenka – tko su Vindiši koji nisu htjeli u Jugoslaviju?

Gospođa Marija je odmah znao tko je brutalno silovana, ubijena i pojedena djevojka u pismu. Bila je to njezina 17-godišnja kći, Frieda, koja je nestala prije 40 godina. Nemoguće je zamisliti kako se osjećala majka, koja je do tada možda gajila zrnce nade da joj je kćer još uvijek živa.

Bio je to klasičan obračun koruških partizana s mještanima koji nisu htjeli biti dio Jugoslavije. To, naravno, nije bio jedini partizanski zločin nad slovenskim stanovništvom u Koruškoj. Partizani su u stvari držali cijelu Korušku do Klagenfurta. No, kada su saznali da im je potrebno povući se iz već okupiranog teritorija zbog sporazuma između Staljina, Churchilla i Roosevelta. jednostavno su poludjeli. Njihov bijes se iskazan najviše protiv slovenske koruške manjine, tzv. Vindiše.

Koruški partizani, osim na Austrijance, posebno su se grozili na malu etničku zajednicu Vindiše / die Windischen, koji su doduše njegovali slovenski jezik, ali su se kulturno-politički opredijelili za austrijsku stranu. Partizani su ih smatrali izdajicama, a kada su saznali da će Koruška pripasti Austriji slovenski partizani počeli su ubijati svoje – Slovence.

Baš kao što su hrvatski partizani – Hrvati i Srbi – ubijali Hrvate.

Toj skupini koruških Slovenaca pripadala je nesretna djevojka Frieda Paulitsch. Zbog toga je i ubijena na tako strašan način, a o ovom slučaju i drugim masakrima partizana moralo se šutjeti do 1990. Ni tada ovi zločinci nisu dospjeli na sud, a Slovenija nije, kao niti Hrvatska, provela lustraciju premda su tisuće Slovenaca, te čak 226 svećenika, stradali od ruke partizana.

U tipičnoj maniri Titovih zločinaca, ime Friede Paulitsch partizani su poslije rata uklesali na partizanski spomenik, kao žrtvu nacista.

Bleiburški masakr: Smrt Friede Paulitsch (engleski jezik)

Izvor: narod.hr/demokracija.si

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

In remembrance of the Croatian victims of the Way of the Cross on the 75th Anniversary of the Bleiburg tragedy

Objavljeno

na

Objavio

In remembrance of the Croatian victims of the Way of the Cross on the 75th Anniversary of the Bleiburg tragedy, Luka Misetic and Ivan Grbesic presented some facts relating to this chapter in our Croatian history (in the attached video) so that others can learn them and preserve the memory.

U spomen na hrvatske žrtve Puta križa povodom 75 obljetnice tragedije Bleiburga, Luka Misetic i Ivan Grbešić smo predstavili neke činjenice vezane uz ovo poglavlje u našoj hrvatskoj povijesti (u priloženom videu) tako da drugi može ih naučiti i sačuvati pamćenje.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari