Pratite nas

Istaknuto

Kako su državni sisavci i NVO brigada krenuli u rat protiv imaginarnih neprijatelja?

Objavljeno

na

U tmurnom desetljeću fašizma u prošlom stoljeću postojale su razne metode obmanjivanja masa kako bi se njima lakše upravljalo.

[ad id=”93788″]

Uglavnom, kako bi takva manipulacija bila moguća, valjalo je imati i neprijatelja pred kojim bi se četa hrabrih ustanika (kasnije fašista) ujedinila. Neprijatelji koji su homogenizirajuće djelovali na fašiste bili su Židovi, Romi, crnci ili pripadnici neke druge vjerske ili etničke skupine. Nerijetko i politički protivnici bez obzira na rod, religiju ili seksualnu orijentaciju. Horde mladih, a i starih fašista tako su beskompromisno ratovale kako ne bi ustuknule pred neprijateljem, bio on nesretni Amram iz Krakova ili nešto tamnoputiji Pablo iz Bukurešta. U tom zatrovanom svijetu pojava antifašizma bila je vjerojatno jedina dobra stvar koja se dogodila. Dominirajući opus djelovanja tadašnjih antifašista nije bio en passant eliminiranje neprijatelja niti je to bilo idolopoklonstvo naspram Roosevelta ili Churchilla. Bila je to težnja ljudi koji nisu željeli patnju, bol i diskriminaciju i kao takvi danas zaslužuju aleje, spomenike i biste na svakom koraku jer nas očito netko treba podsjetiti kako mržnja nije osobito altruističan društveni alat.

Pioniri antifašizma imali su neprijatelja. On se nazivao fašist i koristio se fašističkim metodama. Zahvaljujući antifašistima danas u Njemačkoj i Poljskoj nemamo koncentracijske logore. Pitati nekoga u Njemačkoj je li antifašist bila bi sramota. Koncentracijske logore nemamo ni u Hrvatskoj, ali evoluirani ili bolje rečeno devastirani djelitelji tzv. antifašističkog sklopa fašiste vide na svakom koraku. Vide ih na nogometnim utakmicama, koncertima, kulturnim događanjima, tu i tamo im se ukažu i u televizijskim emisijama, a odnedavno i u ministarskim stolicama ili kako ih nerijetko podrugljivo nazivaju – foteljama. Nije tajna da svatko vidi ono što želi vidjeti, ali je nažalost tajna zašto svi građani, među kojima su navodno i stotine tisuća fašista, moraju financirati državne sisavce i NGO brigadu koja taj novac, u pauzama između objeda u elitnom „Kukuriku“ restoranu usmjerava na javni linč protiv svih onih koji misle drugačije.

Enigmatski presedan s naglašenim lingvističkim pogreškama moguć je samo u Hrvatskoj. U Hrvatskoj su oni koji slave masovnog ubojicu antifašisti, a oni koji smatraju kako nije u redu da jedan diktator ubije pola milijuna ljudi fašisti. Kruške su jabuke, a jabuke se kruške. Voćna demokracija. Ili se barem tako stvari nastoje prezentirati. To je unikatan primjer zamjene pojmova i svojevrsna supstitucija po narudžbi tzv. građanske intelektualne kaste. Ne događa se baš da se osoba koja se bori za gej prava naziva homofobom niti se događa da se osoba koja se bori za ćirilicu u Vukovaru naziva srbofobom. No, da se antifašist naziva fašistom, a fašist antifašistom, svakodnevna je pojava od koje živi cijeli jedan društveni korpus. No, ako si nekim čudom osoba koja nije dovoljno stručna da zaradi novac u privatnom sektoru ili ako pukom slučajnošću nemaš prijatelja u vrhu SDP-a kako bi dobio posao u javnom sektoru, ne preostaje ti ništa drugo nego iskoristiti svoj iskonski antifašistički nagon za zarađivanje (op.a. otimanje) novca.

Biti antifašist u zemlji antifašista poprilično je, rekli bismo, dosadno. Tvoje se težnje u tom slučaju poklapaju s težnjama većine, što je opet izuzetno monotono, apsolutno antigrađanski i nimalo europejski. Valja stoga ostale prikazati kao fašiste, jer ako nemaš neprijatelja uvijek ga možeš izmisliti. E, tu ti mogu pomoći pojedini saborski zastupnici u slučaju da su taj dan trijezni. Po partijskoj direktivi usmjeriš ih da novu vladu prozovu proustaškom. Kasnije im plješćeš zajedno sa svojih 30 suprosvjednika (op.a. u Hrvatskoj živi preko 4.2 milijuna stanovnika.) Od 30 stalnih lica koje imamu priliku redovito promatrati ispred Markovog trga barem 20 je stasalo na Filozofskom fakultetu dok se još žučljivo izučavao marksizam pa je za pretpostaviti da im je matematika promakla. To bi objasnilo zašto se zalažu za demokraciju, a u isto vrijeme misle da je 30 mišljenja važnije od njih nekoliko milijuna. Također treba imati na umu kako su to ljudi koji žale za demokratskim sustavom u kojemu se redovno izlazilo na izbore, ali je na listi uvijek bila samo jedna „stranka.“ To je, vjerojatno, demokracija koju oplakuju i po svemu sudeći demokracija kojoj nas podučavaju na javnim servisima.

Njihovo kumulativno stenjanje bilo je reducirano dok je na vlasti bila partija. Tu i tamo su se svojim krikovima oglasili kako bi među nezaposlene i gladne utjerali strah od fašističkog demona koji ne voli antifašista Broza. Tako su svoju dragu partiju opskrbljivali kojim glasom više, jer ljudi su podložni svemu, a ipak najviše kolektivnom strahu. Kažu kako se ljudi od svega ipak najviše plaše istine. Da je tomu tako dokazuje i detaljno razrađeni linč na dr. sc. Zlatka Hasanbegovića, jednog od onih koji su rekli istinu o floskulariziranom antifašizmu. Ne zaboravimo, isti taj Zlatko javno je odao štovanje nekima od svojih neistomišljenika, a opet antifašistima i komunistima. Relativizirajuće su o antifašizmu govorili i neki članovi Glavnog odbora SDP-a, ali oni nisu javno razapeti pomoću nevladine mašinerije već su uhljebljeni u neka od novonastalih ministarstava. Što je dopušteno Jupiteru, nije dopušteno volu. Radnik trgovačkog lanca koji je pred financijskim krahom je vjerojatno ogorčen jer njegova egzistencija odjednom postaje upitna. Isto je i s donedavno vladajućom nevladinom strukturom i to treba razumjeti.

No, tucet kvazidemokrata oštro skače na izjavu gospodina Hasanbegovića, izjavu koja je točna, a u najgoru ruku relativizirajuća (što je, podsjetimo se, sasvim uobičajena i normalna metoda raspravljanja.) Bilo bi to, u nekom paralelnom svemiru, čak i društveno poželjno. U svemiru gdje bi jedni upozoravali druge na eventualne propuste koje čine u javnom diskursu. No, kako objasniti da se Hasanbegović etiketira kao neprikosoveni fašist? I ono što još više odudara od razuma, kako objasniti da isti koji etiketiraju Hasanbegovića ne vide problem u Mesićevom ustašovanju po Australiji? “Prvi put smo pobijedili 10. travnja 1941. kada je proglašena NDH…” klicao je tobožnji antifašist Mesić. To je onaj antifašist kojega su suvremeni prosvjednici s Markova trga donedavno birali i s njim se za naslovnice fotografirali po oslikanim hodnicima. Je li moguće da je priznati profesor govorio upravo o Mesiću i takvom devastiranom antifašizmu? Ne da je moguće, već je to sasvim očito. U Hrvatskoj si antifašist ako NDH proglašavaš pobjedom, ali si fašist ako kažeš da su takvi antifašisti od izvornog pojma stvorili floskulu. Poraženi imaju pravo žalovati i to nikada nije bio predmet rasprave. No, zar se od društva i institucija ne očekuje da povuku konkretnu paralelu između žalovanja i klevete? Zašto je dopušteno nekoga javno prozvati fašistom, a u isto vrijeme nazivanje nekoga pederom rezultira sudskim postupkom jer je izraz uvredljiv? Zar etiketa fašista nije uvredljiva? Produkt smislene društvene polemike nikako za svrhu ne bi treba imati stigmatiziranje neistomišljenika već upravo njihovo educiranje. Educirati stigmatiziranog, složit ćemo se, nije lako.

Zar ni s milijardama kuna godišnje iz hrvatskoga proračuna nevladini banditi nisu uspjeli razviti sofisticiraniji način intelektualne borbe i tog nužnog javnog diskreditiranja? I tko će gospodinu Hasanbegoviću i njegovoj obitelji vratiti vrijeme i živce koje isti nesumnjivo troše dok promatraju ovakvu golgotu kojoj su izloženi? Trebamo se nadati kako će upravo Hasanbegović biti odvažan i financiranje proračunskih sisavaca minimalizirati kako bi, kada već ne može utjecati na prošlost, utjecao na budućnost. Zapitamo li se nekada što o nama misle istinski europejci, oni iz civiliziranih društava koji promatraju kako naše “nevladine” organizacije javno brane interese “vlade” te s istom surađuju pokušavajući je opskrbiti dodatnim dijelom javne podrške, a sve kako bi im sutra ili prekosutra na račun sjeo pokoji milijun kako bi se mogli boriti protiv svojih imaginarnih neprijatelja? Tko je i zašto dobio pravo uzurpirati termin “nevladinog”, “demokratičnog” ili “antifašističkog?” Monopol koji minorna i marginalna skupina ima na društvo i ispravnost zabrinjavajući je. Možda portali kojima na račun sjedaju stotine tisuća kuna, a čitatelji im komotno mogu sjesti u jednu učionicu neke od slavonskih osnovnih škola?

Situacija je jasna. Degradiranje neistomišljenika nije rezultat fašizma. Znaju to i degradirani i oni koji degradiraju. Cijeli medijski rat zapravo je samo pokušaj prevencije novih, konkretnih i pravednih mjera koje stranke desnog centra najavljuju u kulturnom sektoru već godinama. U fazi smo kada pobjednici pokušavaju raditi, a poraženi pokazuju zube kako bi gore spomenute prestrašili i nastavili ne raditi. Nadajmo se kako se to neće dogoditi. Iako mali plamen može zapaliti veliku vatru, naivno bi bilo pomisliti kako tucet primitivaca koji kruh kupuju našim novcima možemo nazvati malim plamenom. To su dežurni histeričari, oni koji se klanjaju komunizmu i u isto vrijeme paradoksalno zagovaraju ljudska prava i demokraciju, a njihovo vrijeme je prošlo. U demokraciji, sviđalo se to nekima ili ne, većina ima pravo na odlučivanje i većina odlučuje. Također, sviđalo se to nekima ili ne, državnim sisavcima, nevladinoj brigadi i dežurnim antifašistima je po svemu sudeći – odzvonilo. Barem privremeno. Antifašizam stoga i kod nas treba postati civilizacijska vrijednost, a ne alibi za opravdavanje bilo kakvog totalitarizma jer upravo je svaki totalitarizam, bez obzira kojoj krajnosti težio, fašistički. Rat između dvije polarizirane političke frakcije koji ljevičari zazivaju neće se dogoditi. U suprotnom, stotine tisuća nezaposlenih mogu odmah otići iz Hrvatske jer za njih u takvom ratu neće biti odora, a ni pušaka.

Marijan Knezović

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Istaknuto

HODAK: Oni koji nisu imali za kruzer otišli su iz Hrvatske 1995. na traktorima

Objavljeno

na

Objavio

U Lijevoj i desnoj našoj koplja se i dalje lome oko Istanbulke. Dok u “naprednoj“ Švedskoj dječacima od 5 do 7 godina u školama oblače haljinice kako bi se u najranijoj dobi priviknuli na svoj pravi spol, na brdovitom Balkanu spektar zanimanja puno je širi i maštovitiji.

Recimo, rođendan Jože Manolića, i koliko to košta. Zlobnici tvrde da su ga svjećice na torti koštale puno više nego torta. Nacionalni sindikat policije piše ministru Božinoviću i tvrdi da su “policijski službenici, kojima je to struka i koji redovito sudjeluju u organiziranju i provođenju mjera osiguranja javnih okupljanja, u svezi predmetnog okupljanja, prvotno utvrdili kako u istom javnom okupljanju sudjeluje oko 50.000 ljudi da bi 15-ak minuta poslije tog prvog priopćenja, nakon intervencije iz političkog vrha, taj broj bio smanjen na 5.000 sudionika prosvjeda… što Vam ne ide na čast“. Kako to već ide u razvijenim demokracijama pismo je potpisao Nacionalni sindikat policije, a njih ima previše za bilo kakovu eventualnu “nagradu za hrabro držanje“. Malo mi je nategnuto ono “nakon intervencije iz političkog vrha“. Gdje bi u EU državi politički vrh intervenirao zbog pedesetak tisuća klerofašista. A možda sindikalci misle na KGK i Pantovčak koji je zasigurno najviši “politički vrh“ u Hrvatskoj. Možda misle na 500 metara iznad Banskih Dvora.

Zgodna je vijest iz Lijeve njihove koja je promakla hrvatskoj medijskoj falangi. Naime, na zgradu hrvatskog koncerna Agrama u Banja Luci ispaljen je protutenkovski projektil i to oko ponoći kada, u pravilu, nema Hrvata na poslu. Srećom srpski čuvar nije ozlijeđen. Inače bi u Zagreb hitno doletio GREVIO na čelu sa Carlom de Ponte. Sad zamislite da je neki ustašoid u Mostaru iz praćke pogodio prozorsko staklo na nekom srpskom predstavništvu. Koja bi to vijest bila! Indeks, Telegram, Jutarnji, Slobodanka, Novi list… Puhovski bi grmio na “Otvorenom“, a Dragan Zelić bi se vjerojatno potužio samom Sorošu. Svi bi se sramili. K’o Peđa Grbin. Onako jako muški. Dobro je u nedjelju u Koloseumu Papa Franjo rekao da ga je sram zbog općeg nedostatka srama. Sreća da nije ispaljena raketa iz ruskog sustava S-400 koja ima domet do 600 km. Ta bi preletjela preko Zagreba. A možda i ne bi.

Kada sam već spomenuo Dragana Zelića, zanimljiv je njegov prelazak iz GONG-a u “ligu prvaka“ odnosno u SDP. Dragan me je u neku ruku iznenadio. I to pozitivno. GONG je k’o fol nevladina udruga koja po svojim pogledima i sastavom prije spada u Kapovićevu Radničku frontu nego u sadašnji mlohavi SDP. Srećom da je prelazni rok završen jer bi, ako srce povuče i preostale “neovisne“ gongiće, to moglo označiti kraj jedne važne “nevladine i ne stranačke“ ljevičarske udruge u Hrvata. Sjećam se “skandala“, kolutanja očima, krštenja s tri prsta kada je prilično davno sindikalac Boris Kunst prešao u HDZ. Javnost je bila zgranuta. Rat je bio počeo. HDZ je bio na vlasti. Tuđman – diktator, kojeg se nitko nije bojao. I umjesto u ‘Jugoslavensku sintezu’ nesretni Kunst je otišao ravno na Trg žrtava antifašizma. Jeleni Lovrić, Butkoviću, Feralovcima, “demokratskoj“ ljevici tlak je skočio preko 300 pa je Kunstova zvijezda brzo nestala s hrvatskog političkog neba. Ali Zelićeva tek počinje sjati. ‘Neutralni’ GONG sad zvoni kako već imaju nekoliko gongovaca u raznim strankama. Vi sad pogađajte jesu li te “razne stranke“ na lijevom ili desnom političkom spektru. Uglavnom GONG je bio i bit će ljevičarsko “kukavičje jaje“ u hrvatskom političkom ringu kojeg sve hrvatske vlade uporno hrane iz proračuna vjerujući u fatamorganu kako je riječ o nestranačkoj, objektivnoj i nepolitičnoj udruzi. Uz živog Soroša. I sad je Zelić našao starog prijatelja za novog.

”Amicus certus in re incerta cernitur” napisao je Erazmo Roterdamski. Pravi se prijatelj u nevolji poznaje.

Stalno me svrbi desni kažiprst kojim vas uspješno gnjavim sve ove godine. Ne dam se navući. Barem ne potpuno. Dosta je Istanbulske konvencije. Od sada samo Istanbulska nevjesta. Ja čvrsto držim do svoje riječi. Naime, sva paljba prema dragoj, pastoralnoj i kompromisnoj Konvenciji pada na EU. Nezasluženo. Ona je, međutim, čedo Vijeća Europe, međunarodne organizacije koja nema veze s EU, bavi se ljudskim pravima, sjedište joj je u Strasbourgu, a ima 47 članica, od čega je samo 24 ratificiralo Istanbulku. Od 28 članica Europske Unije ratificiralo je tu musaku 14 članica!!! O tom spektakularnom fijasku naši mediji muče k’o zaliveni. Đakić iz HDZ-a je uvjeren da je od 47 članova Vijeća Europe Konvenciju ratificiralo svih 150 članova. Valjda i Rusija. Žarko Puhovski ne voli reciklirane teme, a što u naravi, Istanbulka i predstavlja. Kako je rekao Zoki za kojim svi pomalo žalimo – ili mi ili oni. Naravno grah se okrenuo “na mi“. Stalni gost ”Otvorenog“ naš Žarko uslišao je uporne pozive Zorana Šprajca i ukazao se na RTL-u. Iz njega je izbijala, kao i obično, ljevičarska blagost, dobrota i pastoralnost. Ne trepnuvši progresivnim jugo-okom, on je proglasio treću generaciju iseljenih Hrvata u Argentini ”ustašama”. Točnije, trećom generacijom ustaša. Treća generacija partizanskih koljača kraj Hude jame otišla je u Argentinu na kruzeru. Oni koji nisu imali za kruzer otišli su iz Hrvatske 1995. na traktorima. A neki nisu otišli nikuda. Evo ih u Zagrebu. Na RTL-u, na HRT-u, u Večernje itd. Tako Goran Gerovac, naš Gero, u svojoj kolumni “Nikad robom“ nariče nad mlakonjama iz njegovog Karlovca. “Intelektualna pustoš…“ Nitko da se hrabro javi. Plevnik… da, na Danka Plevnika misli naš Gera. Bivši novinar Komunista i Borbe još se nije stigao odazvati Gerinom pozivu. Možda za odlazak u šumu… A zadnji urednik Komunista, a danas kolumnist, iako uvijek komunist, Novog lista Branko Mijić pozvan je iz crvene Rijeke na HRT 4 da nas obdari istinom o broju prosvjednika protiv IK. Branko se malo zamislio, počeo brojati na prste, zakolutao progresivnim očima i izbacio brojku 10.000 tisuća – klerofašista. Ostalih 50.000 do 70.000 tisuća čekali su tramvaj. Prije bi dočekali “Tramvaj zvan čežnja“ Tennesseeja Williamsa iz 1951. s Marlonom Brandom kao vozačem, nego ZET-ova bojna kola koja su se jedva uspjela probiti kroz 5.000 tisuća“ zaslijepljenih desničara“ na Jelačić placu.

RH snažno osjeća potrebu za liječnicima i bivšim urednicima Komunista koji se još nisu uspjeli “uhljebiti“ u Večernjaku i Jutarnjem. Strateška podrška Mijiću bila je Jasmina Popović tako da smo ostali na disidentskoj brojci od 10.000 “grla“. Uredničkim propustom Mijića i Jasminu nisu podržali Branimir Pofuk, Igor Mandić, Boris Vlašić, Jelena Lovrić, Matija Babić, Roby Bajruši itd. Stvarno tko je urednik na HRT 4? Google kaže Denis Latin! Morat će Denis drugarskom samokritikom objasniti drugovima što je Mijić htio reći s tih 10.000…

Javio se i obožavatelj IK Krešo Beljak. Okom stručnjaka proglasio je kupnju F-16 totalnim promašajem. Nemaju ugrađen auto-radio i zato ne valjaju! Hoće li se jedan s drugim dovikivati kroz one ogromne kacige? Zašto nismo sklopili posao sa Švedskom? U slučaju rata pomogao bi nam stari prijatelj i vikendaš s Korčule – Carl Bildt. On kuži avione. Toliko je letio ”avijunima” da nije nikada završio fakultet. Kao ni njegov ljevičarski kolega Martin Schulz iz njemačkog SPD-a, s tom razlikom da Martin nije uspio ni maturirati. No, u svakom slučaju prošlotjedne demonstracije protiv IK su raritetne u novijoj hrvatskoj povijesti. Protiv onih koji su na vlasti digli su se njihovi najtvrđi birači. Na jednoj strani gubiš, ali na drugoj dobivaš. Koja je strana važnija u političkom pokeru? Samo da ne prođemo kao Srbija. Dobila je sa 2:0 Nigeriju, a izgubila Kosovo. Treba samo pročitati strastveni komentar Slavice Lukić u Jutarnjem: “Svi uzaludni Plenkovićevi ustupci“. Naša Slavica je srcem i jezikom za Plenkija. I ne treba tome neki poseban komentar. Kad su uz tebe Slavica Lukić, Boris Vlašić, Robert Bajruši, Branimir Pofuk i ostali lijevi falangisti koji za HDZ i Plenkija ne bi dali ni pola trule jabuke onda je to tema za ozbiljnu analizu. Jednom je navodno Toma Bebić napisao (po Anti Gugi) “Trku dobiva konj, a nagradu osvaja jahač“. Možda se trenutno tako osjećaju birači HDZ-a. Oni su dobili zadnjih šest – što lokalnih što državnih izbora. Nagradu su odnijeli drugi – njihovi “jahači“ kao Slavica, Rada, Sanjasvraka, HNS (koji je tradicionalni “jahač“ bez konja za utrku).

Lukička je zgrožena. “Odlazi iz HDZ-a! Izdaja, izdaja!” “Ultra konzervativni prosvjed“. Iza koga stoji katolički kler u Hrvatskoj? Slavica je sigurna da katolici u Italiji i Vatikanu ne stoje iza ovog prosvjeda. Za one u Argentini nije sigurna. Slavica nas blago i majčinski pita zašto nitko nije pročitao IK i njenih 12 poglavlja. IK treba jednostavno “pročitati“, a to su katolici u RH i učinili. Jedna mudra HNS-ovka pročitala je Konvenciju 20 puta, a da je nije uspjela “pročitati“ što sve u njoj piše. I na kraju, kad se podvuče zajednički nazivnik što ostaje? Ljevičari i liberali su za Plenkovića i ratifikaciju. Ali kad dođu izbori ni HDZ ni Plenković njihov glas neće dobiti. A što je dobila Hrvatska? Cinici na fejsu kažu “Hrvatska je postala duševna bolnica otvorenog tipa“. Dubravka Šuica nas tješi “I Tuđman bi tako postupio!“ Što je onda s obitelji koja je protiv IK. Dvije Tuđmanove unuke su bile na prosvjedu. Jedna je čak zbog IK izašla iz HDZ-a. Studentski kapelan Don Stojić kaže: “Ako za naše novinare i političare muško može biti ženko i žensko muško, onda i 50.000 može biti 5.000.“

William Shakespeare je napisao: ”Ako nekog mrzi mnogo ljudi, to mora da je dobar čovjek.“ I ja mislim da je Plenković jako dobar čovjek.

Željko Trkanjec misli da se Hrvatska pokazala vjerodostojnim saveznikom. Naravno, riječ je o Velikoj Britaniji. Hrvatska i vjerodostojnost. Britanci nas vole i cijene. Odmah nakon Srbije, BiH, Slovenije, Makedonije, Kosova dolazimo mi. Zato su nas i razoružavali. Smislili su genijalan plan Z4 kojeg Srbi nisu željeli prihvatiti jer je bio toliko povoljan za Miloševića da je isti mislio kako se radi prijevari i klopki. Čuveni lordovi kroatofobi Owen i Carrington otvoreno su simpatizirali Miloševića. Svaka mirovna inicijativa RH i BiH u svom sastavu je imala bar jednog britanskog diplomata. Sjetite se Paddya Ashdowna i njegove izmišljene salvete na kojoj je Tuđman tobože nacrtao podjelu BiH. Da je taj jeftini trik prošao, naš Paddy pronašao bi još par salveta u kojima je Tuđman “dijelio“ Sloveniju, Austriju i Vatikan.

U Britaniji je otrovan bivši ruski špijun. Munjevitom istragom Englezi su zaključili “da je vrlo visoki stupanj vjerojatnosti kako su to učinili Rusi”. Možda čak i Putin osobno. Nešto slično atomskom oružju koje je posjedovao Sadam Husein. I tko je odmah skinuo gaće? Hrvatska. Vidjela žaba da se konj potkiva pa i ona digla nogu. RH je protjerala trećeg tajnika ruskog veleposlanstva. No, tim vazalskim odnosom prema EU i Britaniji te ubodom komarca pljucnuli smo na sve što su nam Rusi učinili za vrijeme rata. Najviše oružja, najbolje cijene i najbrži rok isporuke. Dok je London slušao Budu Lončara i strogo se držao embarga Vijeća sigurnosti, Moskva je otvorila skladišta bivšeg SSSR-a i dobro nas naoružala. Šimecki u tur trećeg tajnika iz Bosanske ulice je beznačajna gesta s diplomatskog aspekta, ali je u isto vrijeme i znak vazalskog odnosa prema Londonu. A Putin, osim što je sposoban, u isto je vrijeme i zlopamtilo. Ne čudi me što Slovenija nije sudjelovala u tom “plovećem kazalištu“. U njihovom MVP – u ne sjede đaci Mate Granića. To je pokazala i arbitraža oko Savudrijske vale. Još kad pridodamo skoro 25% duga Agrokora dvjema ruskim bankama onda je očito, kako kažu Bračani, da smo ‘debelo falili’. I ne treba nam više neprijatelja. Dosta smo sami sebi, a sada su nam i Rusi. Dobro, da ne bi ispao neki rusofil moram priznati da i Englezi imaju dosta dobrih stvari. Tamo je na snazi Istanbulska konvencija pa je jedna žena stupila u brak sa psom. Ne kaže se je li pas njen ili susjedov. Na fejsu imate zgodne slike s njihovog “vjenčanja“. Ona izgleda sretno, a mladenac je nekako savio rep. Ili se to meni samo čini.

Svojedobno je Madelaine Albright predlagala da se Slobodanu Miloševiću, umjesto u Haagu, sudi u Beogradu. Na pitanje hoće li se isti kriteriji primijeniti onda i na Gotovinu i osumnjičene Hrvate, odgovorila je: “Kako ne, neka i njima sude u Beogradu“.

I na kraju spominjem još samo jedan naslov u Večernjaku. Sebastian Kurz Savezni kancelar Austrije je rekao: “Mir u Europi možemo imati samo s Rusijom, a ne bez nje“. Možda preko Kurza malo zatoplimo naše odnose sa Rusima.

Evo nama Uskrsa! Stoga želim svako dobro i sretan Uskrs svima koji čitaju ovo moje štivo! Neka vas ne ljuti nestašica jaja. Važnije je da naša Vlada napokon pronađe svoja jaja. K’o što su ih pronašli Slovenci. Na Trgu Svetog Petra papa Franjo održao je uskršnju misu pred 5.000 vjernika. Ostalih 150.000 tisuća našlo se tu u šetnji, hranjenju golubova i čekajući “Tramvaj zvan čežnja”. Nazočne su, naime, brojili drugovi iz osiguranja hrvatskog veleposlanstva…

Zvonimir Hodak/7dnevno

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Istaknuto

Srami se haški sude, svake suze s našeg lica

Objavljeno

na

Objavio

Pogni glavu haški sude
i sram nek te bude,
zločincima slobodu daješ
a ubijaš časne ljude!

Srami se haški sude,
svake suze s našeg lica,
umjesto da sudiš pravo
postao si ubojica!

Ubio si samo tijelo
al duša se ubit ne da,
što se nekad pravdom zvalo
to je sada jad i bijeda!

Pravda je na koljenima,
ako to se pravda zove
al istinu ti ne možeš
nikad bacit u okove.

Istina ne umire
nit će poražena biti,
ne može se ona sakrit
nit se može zatvoriti!

Istina je sad u nama,
nikad neće umrijet slika,
ubili ste generala
a oživjeli besmrtnika!!!

Velimir Raspudić / Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari