Pratite nas

Kolumne

Kako su KOS-ovci uništili Vir, prostorno i urbanistički

Objavljeno

na

Ne tome davno Dragan Vasiljković, Hrvatima poznat kao kapetan Dragan, je deportiran iz Australije u Hrvatsku da bi se suočio sa licem pravde zbog počinjenih ratnih zločina u agresiji na RH.

[ad id=”68099″]

U Australiji je živio pod pseudonimom Daniel Snedden, što govori o njegovim sklonostima prema tajnom djelovanju. Od tada do danas u hrvatskim medijima izvješća su jako štura, ali kad je trebalo optužiti HDZ ili hrvatskog branitelja, izvješća nisu silazila sa početnih stranica hrvatskih dnevnika i tjednika, a to su bile i udarne vijesti na HRT. Sve pokazuje da urednici medija i novinari još uvijek nešto skrivaju.

Kapetan Dragan je boravio u Hrvatskoj ili na otoku Viru od 1986. godine, možda i ranije, pa sve do konca 1990. godine kad je moj izvor napustio Hrvatsku. Kapetan Dragan je stalno bio u društvu Frenkija Simatovića koji je bio desna ruka KOS-a i koji je odglumio toliko uloga radeći za KOS. On je čovjek od tisuću lica. Stanovali su u kući Nikole Jarčevića, koji je bio stric Slobodana Jarčevića, bivšeg jugoslavenskog konzula u Lyonu i ministra u SAO Krajini. Po nekim izvorima Nikola Jarčević je bio šef jugoslavenske Vojne misije u Beču, a jedan UDB-in suradnik ga je opisao kao bogatog čovjeka koji je u Beču bio vlasnik mnogih poduzeća.

Kako je moj izvor sa svojeg broda promatrao neka čudna zbivanja u Virskom moru, o svemu je obavjestio vlast u Zagrebu i Beogradu jer je mislio da se radi o drogi. Naime, 1984. godine je prekinuta španjolska kokainska veza, pa je mislio da je možda kokainska veza prebačena na Jadran. Vlast u Beogradu mu je odgovorila da će pod hitno pokrenuti istragu, ali istraga nikada nije pokrenuta jer se istovremeno naoružavalo Srbe u Hrvatskoj i BiH. Od vlasti u Zagrebu nikada nije dobio odgovor, ali je meni osobno jedan moj rođak i jugoslavenski konzulat u povjerenju rekao da je predstavke mojeg izvora vidio kod Ivice Račana, Ive Latina i Antuna Milovića i da su mu oni obećali da će sve insinuacije do kraja ispitati. Kako se ništa nije dogodilo, izgleda da su gore navedini vlastodržci surađivali sa KOS-om i federalnom SDS.

Štoviše, neki srbijanski mediji su pisali kako je kapetan Dragan od 1986. do 1990. godine boravio u Tanzaniji gdje obučavo tanzanijsku vojsku. No, kako znamo hrvatski genaral Ivan Adabak u Rijeci optužen zbog transfera kokaina preko Rijeke u Tanzaniju zajedno sa nekim Britancem koji nikada nije identificiran. Nije li onda logično zaključiti da je iza ovog transfera kokaina stao kapetan Dragan koji je upotrijebio ime hrvatskog generala. Ovo pokazuje da je transferom kokaina upravljao KOS iz Sarajeva preko Aleksandra Vasiljevića koji je istovremeno tajno naoružavao Srbe u Hrvatskoj i BiH. Njega nitko od suradnika u Cenmaru nije poznavao, a za njih je bio samo šef iz Sarajeva.

Naoružavanje Srba u Hrvatskoj i BiH započelo je 1986. godine preko uzgajališta ribe Cenmar na Ugljanu, a oružje je tamo dolazilo iz Bara i kamionima se prevozilo prema dalmatinskom zaleđu i Bosni, najviše u Bosansko Grahovo. Oružje su prevozoli suradnici KOS-a koji su bili lažno zaposleni u tom poduzeću. No, kad je 1987. godine kod Biograda zaustavljen kamion pun oružja, što je objavljeno u medijima, jer je navodno oružje bilo namjenjeno ustašama. Nakon toga je u Zadru ubijeno više milicajaca koji su po narodnosti bili Hrvati, a najpoznatiji je svakako mladi milicajac Jure Čulina. Zašto? Što su oni znali što nisu smjeli znati.

Stoga je trebalo tražiti novu lokaciju. Nova lokacija je bila kasarna Šepurina u Zatonu odakle su se kamioni puni oružja noću sa penicama prebacivani na otok Vir u uvalu Meka, odakle se oružje odvozilo u kasarnu Slunj, a odatle su se naoružavali Srbi u Hrvatskoj i BiH. U ovim operacijama nije bilo hrvatskih civila, ali je korištena vlast koju je protuzakonito postavio kosovac Nikola Budija iz Zadra. Dvojica suradnika iz te vlasti danas su hrvatski tajkuni. Sve se radilo tajno i noću jer je srbska pobuna dugo pripremala. Ovim operacijama u kasarni Šepurina je upravljao poručnik Petković koji je kasnije vodio ratne operacije u okolici Vrlike i hidroelektrane Peruča. Nije li možda u kasarni Šepurina bilo smješteno oružje hrvatske TO koje su vlastodršci predali JA na čuvanje jer tim oružjem su se mogle naoružati ustaše?

U jesen 1989. godine u naoružavnaju Srba i transferu droge su sudjelovali vojni i milicijski helikopteri. Penica je iz kasarne u Zatonu dolazila u pravcu uvale Radovanjica na otoku Viru, a na njih su se spuštali vojni i milicijski helikopteri te preuzimali oružje. Letjeli su preko Velebita, najvjerojatnije prema vojnom aerodrumu u Udbini. Čudne noćne scene su se dogođale kad su helikopteri u more kod Mauna bacali plastične bačve ispunjene kokainom. Te bačve su preuzimali gliseri. Jedne noći kapetan jednog malog tankera koji je razvozio gorivo uzduž hrvatske obale je izbrojio cca 300 takvih bačava bačenih u more kod Mauna. Tko je to mogao činiti bez znanja vojske i milicije?

Prema riječima jednog službenika SDS u Zadru, kokain je nakon sloma španjolske veze dolazio u Rijeku iz Južne Amerike brodovima Jugolinije u bačvama kao riblja hrana za uzgajalište ribe Cemar na Ugljanu. Nisu li onda navedene bačve kod Mauna bile nagrada suradnicima jer te bačve su jahtama prebacivane u Istru? Po riječima tog službenika iza svih ovih operacija je stao vlasnik gostione Plaža na Viru Ante Jurjević, koji je nakon Cenmara postao direktor KOS-ovog poduzeća Zadarkomerc. Početkom rata, on je postao vlasnik te firme, a u njegovu gostionu su navraćali neki članovi tadašnje hrvatske demokratske Vlade.

Prema riječima jednog njegovog prijatelja i suradnika, u ljeto 1990. godine, malo prije balvanske pobune, gostionu Plaža je posjetio Stjepan Mesić kao premijer hrvatske Vlade. U isto vrijeme je tamo boravio i Aleksandar Vasiljević. Tada je Mesić na čelo zadarskih specijalaca imenovao federalnog agenta Đuru Župana koji je duže vremena bio milicajac u Viru. Njega se dugo sumnjičilo za ubojstvo Mira Barišića. Nakon toga, Đuro Župan je postao šef Tuđmanovog osiguranja. Izgleda da ga je na tu funkciju preporčuio Mesić. Nakon nekog vremena Đuro Župan je pobjegao u Austriju jer je navodno pripremao atentat na predsjednika Tuđmana.

Malo prije balvanske pobune Frenki Simatović i kapetan Dragan su nestali iz Vira , a nakon tjedan dana ponovo su pojavili u gostioni Plaža. Nitko ne zna gdje su završili odatle, osim, možda, Ante Jurjevića. O svemu ovome je morao znati i general Stipetić jer o događajima na otoku Viru bio jako dobro upoznat.

Tako je zauvijek uništen otok Vir i okupirana jedna četvrtina Hrvatske. Građevinske zone u Viru je određivao katastar, a ne Zavod za prostorno planiranje i urbanizaciju. Dakle, građevinske zone na otoku Viru je određivao katastarski geometar koji je bio suradnik KOS-a, a to je koristio suradnik UDB-e iz Vira Josip Gržeta koji je rasprodao veliki dio Vira bez ikakvog prostornog planiranja, bez vode, struje i telefona. Danas bi svim vikendašima Vira moralo biti jasno zašto je otok Vir uništen prostorno i urbanistički! Svi kosovci na Viru su bili Srbi iz Slovenije i Varaždina.

Sam Pusić/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: Izazov povratka u normalno stanje

Objavljeno

na

Objavio

Povratak u novo normalno stanje

U središnjem Dnevniku HRT je u nedjelju 24. svibnja objavio rezultate istraživanja agencije Promocija plus na uzorku od 1400 ispitanika o povratku učenika u škole po kojem čak 48,8 % pitanih smatra da školsku godinu treba završiti bez dolazaka učenika u školu, dakle virtualno, a 32,9 % ispitanika da bi se svi učenici trebali vratiti u školske klupe.

Doda li se tomu da se 5,9 % pitanih izjasnilo za povratak srednjoškolaca te 3,9 % pitanih za povratak osnovnoškolaca, ispada da je za povratak u normalu 42,7 % pitanih, a protiv povratka de facto 14,5 % više, jer u te se na neki način ubrajaju i oni koji se ne mogu odlučiti. Taj rezultat istraživanja, može se reći, govori više o odnosu prema povratku u normalno stanje negoli samo o povratku ili nepovratku učenika osnovnih i srednjih škola u školske klupe.

Dakle, ne ulazeći u opravdanost stajališta pojedinih obitelji koje su često u specifičnim okolnostima, posebno zagrebačkih obitelji koje ne mogu poslati djecu u školu oštećenu potresom, nego neku drugu, rezultat istraživanja može se uzeti kao dobar pokazatelj odnosa ljudi prema povratku u normalno stanje s posustajanjem opasnosti od širenje koronavirusa i s popuštanjem strogoće mjera zaštite.

Prema tom istraživanju povratka u normalu pribojava se više od polovice pitanih (57,2 %), što znači da povratak u normalno stanje ne će biti nimalo lagan te da se i na tom povratku treba smišljeno poraditi.

Premda privremeno i relativno kratko zamrzavanje kretanja i života u zatvorenom radi strogih mjera zaštite od širenja koronovirusa očito ima mnogo veće posljedice negoli se to vidi na prvi pogled. To privremeno i relativno kratko stanje prouzročilo je u mnogom ljudima dubok strah s kojim se sada, kad je opasnost u Hrvatskoj gotovo iščeznula, svatko na svojoj razini, i osobe i institucije, trebaju svjesno, promišljeno i odgovorno suočiti. Sadašnje stanje zahtijeva najprije hrabrost za svjesno i smišljeno odmicanje od sebe pritiska koji je bio stvoren i koji je utvrđivao i umnažao strahovanja.

Za tu nužnu hrabrost postoje jaki zdravorazumski argumenti: bolest COVID-19 u Hrvatskoj se zapravo nije očitovala kao smrtonosna (od onih koji su javnosti predstavljani kao umrli zbog koronavirusa u velikoj su većini bile osobe teško nagriženoga zdravlja), a ni kao jako proširena (službeno predstavljani broj ukupno zaraženih u Hrvatskoj mnogo je manji od drugih realnih svakodnevnih smrtonosnih bolesti kao što su npr. pobolijevanja od raka, srčani i moždani udari).

Osim toga svaki čovjek kojemu je nešto nametnuto radi očuvanja svoga ljudskoga dostojanstva dužan je propitivati što je to što mu je nametnuto, koliko je opravdano i dokle to mora podnositi, odnosno dužan je, kad to razboritost nalaže, svjesno se i snažno oduprijeti nametnutomu. U povijesti čovječanstva nikada ni jedna moć onima kojima je nešto nametnula nije vratila potisnutu ili oduzetu slobodu, nego su se uvijek i pojedinci i institucije za svoju slobodu morali izboriti. Oni koji nešto nameću bilo opravdano bilo neopravdano mogu samo popustiti u svom nametanju, a oni kojima se nešto nameće moraju se uvijek nanovo izboriti za svoju slobodu ili ostati zarobljeni.

A koliko su osobe i institucije oslobođene u konkretnim prilikama mjeri se po stupnju vraćanja u redoviti život i djelovanje, u normalno stanje. Ne treba nasjedati parolama i promidžbi o tobožnjem »novom normalnom stanju« jer je to smišljena podvala da se ljude što dulje drži u strahovanju i jer normalno stanje ne može biti u isto vrijeme i normalno i nenormalno.

U stvarnosti svako stanje ili je normalno uz svakodnevne, štoviše često i časovite, više ili manje uobičajene promjene, ili je nenormalno zbog ograničenja koja mu oduzimaju normalnost. No normalno stanje nikada, baš nikada ne nastaje samo po sebi, nego za njega i na njemu treba smišljeno, trajno i promišljeno raditi.

U povijesti čovječanstva smjenjuju se epohe koje imaju svoja specifična svojstva i oznake, a u svakoj epohi već po zdravom razumu razlikuje se što je normalno, a što nenormalno stanje. Ako bi nakon koronavirusa i nastala nova epoha u povijesti čovječanstva, što se već sada čini vrlo izvjesnim, zdravi razum opet će razlikovati što je normalno, a što nenormalno stanje.

Popuštanje opasnosti od širenja epidemije i popuštanje zaštitnih mjera stoga je vrlo izazovan povijesni čas koji zahtijeva vrlo energično, promišljeno i brzo djelovanje za povratak u normalno stanje. Izazov je to za sve osobe i institucije, sve djelatnosti i sve segmente društva, a osobito za sve odgovorne, da se uz respektiranje zaštite zdravlja izbore za što puniji život, za što bogatije djelovanje.

Sadašnji povijesni trenutak posebno je izazovan za kulturu i duhovnost, za obnovu njezina djelovanja i očitovanja, jer samo kultura i duhovnost osvježavaju, njeguju i unaprjeđuju ljudsko dostojanstvo. Sadašnji povijesni trenutak velik je izazov i za crkvene i vjerske institucije koje su pozvane uz dodatne napore što prije i što snažnije vratiti puninu života i djelovanja.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ki bi, da bi – u našoj Hrvatskoj

Objavljeno

na

Objavio

Moto:

Prenimo se braćo mila, Hrvatska nas vila zove,

Neka bude svakom svoje, Hrvatska Hrvatom!

August Harambašić

(1861-1911)

 Iskon i opstanak

Ova hrvatska narodnosna crtica temelji se na nizu Svevišnjih, bioloških i povijesnih natuknica tvoreći sažetu priču o Hrvatima i njihovom jučer, danas, sutra, i to od praskozorja naših rodoslovlja do svog najsjajnijeg bivstva nastalog primitkom 1992. u Ujedinjene narode, potvrđenog 1995. Olujom i 2009. pridruživanjem u NATO te 2013. ulaskom Republike Hrvatske u Europsku Uniju i 2020. njenim predsjedanjem.

Hrvati su do svojih domovinskih prostora na zapadnoj strani od istočne granice Zapadne Europe tekli i dotekli, kroz više tisućljetno razdoblje prije Krista i kroz šeststoljetno doba nakon pojave Krista, krećući se u prostorima od Kanaana dotičući Egipat na jugu i Ind na istoku te prolazeći s obje strane Kavkaza, Kurdistanom i Perzijom, pa preko Zakavkazja i Karpata  alpsko-srednjoeuropsko-mediteranskim područjem. Istovremeno su bilježili i učvršćivali tragove svoga višestoljetnoga puta i danas znanim postojbinama u širim prostorima Tanaisa i Krakova, kao i važnim međuetnijskim stapanjima od huritskih, hauravatiških, ukrajinskih, sarmatskih, antskih i inih do najvažnijih ilirskih i vlaških korjenika čiji se opstoj na ruševinama Rimskog carstva našao na vjetrometini mogućeg velikog europskog sukoba između Franaka i Bizanta. Dolazak malobrojnog, ali dobro organiziranog konjaničkog naroda s poznavanjem sedla, stremena i uzda, među milijunski autohtoni puk koji je u prostor pristizao kroz više od dvadeset tisuća godina – donekle je stabilizirao uzburkano područje i time pomogao da zasja prvotna iskra etnogeneze tog svekolikoga stanovništva u hrvatski narod, kojem etimologiju imena Hrvat prema nekim novijim spoznajama stavlja se u kontekst postojanja neke vrste vladajuće kaste u nekolicini euroazijskih plemena i etnija – nazivane Hrvati. Tome nije usuprot niti spoznaja o iskonu imena Hrvat, kao onih ljudi koji u pradavnim dobima posjedovahu zemlju.

Zanimljivo je i saznanje da su Hrvati odvajkada bili dobri bojovnici koji su se u ratovima uvijek znali neprijatelju odhrvati i izvojevati pobjedu u ratu, pa tako i iznjedriti ime hrvatsko svome rodu i porodu. Otuda Hrvatima najvjerojatnije niče – ime, jezik i životna snaga, a od autohtonog starosjedilačkog stanovništva pak izvire – genetička slika s najbrojnijom haploskupinom Eu7, koja je u postotku veća nego u bilo kojega svjetskoga naroda te je stoga i nazvana hrvatskom (I. Jurić 2005.). Poslije Aachenskog mira 812. hrvatske su zemlje potpale pod franačku, dakle, zapadnoeuropsku zonu interesa i u njoj su i ostale, a ta se istina i izričaj imena hrvatskog jasno nazire već i kroz povijesne zapise o knezu Trpimiru 852., o knezu Branimiru 879., o kralju Tomislavu 925. i nizu kraljeva iz vladarske dinastije Trpimirovića s najslavnijim među njima Petrom Krešimirom IV., koji je vladao od 1058. do 1074. sve do kralja Zvonimira 1100., što 1408. proizlazi i iz dokumenta ”Dalmatie, Croatiae et totius Sclauoniae regnorum bani” (B. Ručević 2020. 37.)  kao i kroz svekoliko kulturno bivstvo Hrvata do danas.

Pritisnuti povijesnim lažima koje promicahu mnoge sile za vremena Hrvati su svoj opstoj obranili na sve moguće načine, i to prekrasnim ča, kaj, što jezikom, kulturom i oružjem. No, što učiniti kada se takva neshvatljiva negativna sila iznjedri u vlastitom narodu? Možda najbolje poslušati riječi: ”Zaborav vlastitih korijena i vlastite povijesti na početku je svakog ljudskog otuđenja!“ (Kardinal Josip Bozanić, Homilija na Božić 25. prosinca 2009.) Genetička otkrića potvrdila su autohtonost Hrvata te i to da naša prošlost na današnjim domovinskim prostorima seže sve do paleolitika. Narod ne ostaje niti opstaje temeljem genetičkog podrijetla jer je etnogeneza političke naravi, kao što je i očuvanje rezultata etnogeneze obveza vlasti za domoljubno i državotvorno vođenje politike.

Konfucije i odnarođena vlast

Kinez Konfucije je temu odnarođene vlasti objasnio u deset načela, koja ‘Vjesnik’ bilježi još 11. ožujka 2005., i to:

Prvo načelo: Kvari mladež, otuđuj je vjeri, probudi u njoj zanimanje za spolna pitanja, dopusti da postane površnom, razori njen mladenački polet. Drugo načelo: ”Postigni nadzor nad svim sredstvima propagande.” Treće načelo: ”Oduzmi narodu zanimanje za njegovu državu usmjeravanjem pozornosti na sport, seks, igre i druge niskosti.” Četvrto načelo: ”Razdvoji narod u neprijateljske skupine, razvuci skandale na dugo i široko. Peto načelo: ”Uništi povjerenje naroda u njegovo prirodno vodstvo izlažući ga nepovjerenju, pogrdama i neopravdanim prigovaranjima.” Šesto načelo: ”Govori neprestano o demokraciji i pravdi, vlast drži nemilosrdno i čvrsto, koliko je moguće.” Sedmo načelo: ”Ohrabri vladu da pretjeruje u postupcima i uništi time povjerenje u nju, diži neprestano cijene i unapređuj opće nezadovoljstvo.” Osmo načelo: ”Izazivaj nepotrebne štrajkove u proizvodnji prijeko potrebnoj za život.” Deveto načelo: ”Raspiruj nemir u javnosti te istodobno zahtijevaj popustljivost i blag postupak vlade protiv takvih nemira.” Deseto načelo: ”Prouzroči svim sredstvima slom svih moralnih vrlina, počevši od poštenja, umjetnosti i povjerenja u zadanu riječ.”

Kako se ono nakon obično istinitih priča na filmu kaže, pa tako i ovdje: ”Konfucijeva dva i pol tisućljeća stara načela ne odnose se na nikoga u nas, sličnost je samo slučajna?!” A Kinezove riječi treba ponavljati da ih ne zaboravimo!

Hrvatska raspolučenost u predizborju

Takva razdrobljenost uobličena u matematički razlomak danas je paradigma ”homo politicusa” u Hrvata na političkoj desnici raspršena u više desetaka stranaka i strančica i sve one lebde u brojniku spomenutog razlomka – dok se u nazivniku niti ne nazire program oko kojeg bi se te stranke i strančice okupile, a kamoli prijedlozi o dva ili tri stožerna centra (HDZ, MOST, DOMOVINSKI POKRET) koji bi morali moći pronaći zajednički nazivnik kroz srodni državotvorni program te bi se tada lako mogli zbrojiti u pobjedničku snagu za sljedeće izbore. Iz takvih homo politicusa izvršimo mijenu u homo sapiense što u stvari jesmo i pred kojima su otvorena i Božja svemirska vrata kroz koja su neki već prošli. To je jednostavno učiniti samo treba htjeti i odgovoriti si na pitanje: ”Ča barjak ne viješ, jer to je barjak pravi – crven, bijeli, plavi?” A zastave neka se vijore i pjesme neka se ore od Dana državnosti 30. svibnja 2020. do Dana pobjede 5. kolovoza 2020. Tada ćemo vjerujem zasigurno već znati da u Hrvatskom saboru opet sjedi toliko potrebna prohrvatska većina?!

Sapienti sat!

Božidar Ručević

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari